vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 13.08.2021.



Nakon višesatne vožnje starom cestom, uvjetovane time što se na autoputu u pravilu uvijek negdje desi zastoj, pa nam je lakše voziti se umjesto čekati, dolazimo do obale: stiglo je i naših nekoliko dana na moru a na more se mora; ako ništa drugo – zato što je svaka promjena zapravo svojevrsna terapija i zato što maknuti se - znači živjeti, jer živi se – je li – drugdje, a ne tu gdje već jesmo. Značajno se nakašljem na sve to, pa mi više nije jasno je li to nešto što je rečeno, ili samo mišljeno; treba još sat ili dva pričekati trajekt i prevesti se do odredišta, da bismo se, umorni i pregrijani od duga putovanja na suncu, konačno predvečer, nakon pozdrava sa Njenom rodbinom i svega što uz to ide, uspjeli okupati negdje sa strane pretrpane plaže u lijepom otočnom mjestašcu. Toplo more ispire umor i rashlađuje nas koliko je to moguće. Prilično jako jugo, koliko god bilo toplo, ipak noću donosi neko osvježenje, koliko za vrijeme duge noćne šetnje, toliko i u času kada pokušavamo usnuti usred nemirne vruće tmine isprekidane zvucima sa dalekih terasa na obali ili bukom motora udaljenih vozila.

Sutradan sjedim na kavi u otočnom trajektnom pristaništu, u dubokoj hladovini starih dudova; između mnogobrojnih automobila proviruju ljudska lica pod šeširima i kapama, ili širokim i tamnim naočalama. Jedva pronalazim slobodan stol u hladu; odlučujući potpuno na nekoliko dana očistiti se od svih pojavnih oblika interneta, ostavio sam mobitel u ruksaku; briga me zapravo čak i za to koliko je sati. Ne zanimaju me, bar ovog kasnoga jutra, nikakve novine niti vijesti; nema zasigurno ničega što već nisam puno puta prije toga čuo i na što nikako ne mogu utjecati; odlučujem posvetiti neko vrijeme šutnji, uživanju u okusu mlake, vodom i mlijekom razrijeđene i iznenađujuće jeftine kave i gledanju ljudskih lica.

Izvanredne situacije donose i izvanredne stvari, pa tako vidim da ljudi nastoje u ovomjesečnoj izvanrednoj eksploziji u turizmu uhvatiti ono čemu se nikako još pred koji dan nisu nadali. Drago mi je da će mnogi na taj način naći izlaz iz problema koji su ih pritisli, ali mi nije drago kada čujem da to čine na neprilične načine - otkazivanjem gostima koje su naručili kada se još naručivalo budzašto, ili otpravljanjem onih koji nisu spremni platiti manje od nekog određenog iznosa.

Spuštam pogled prema stolu i slušam. Vreva, buka glasova, motora i glazbe je gotovo pa nepodnošljiva; dolazim ovdje već godinama ljeti barem na dan ili dva; ne sjećam se da je tako bilo čak niti prije dvije ili tri godine. Polako shvaćam da se na lica ljudi oko mene navlače sjene; nisu to sjene od hlada ili slabijeg svjetla sunca koje još uvijek žari s druge strane ulice; radi se o sjenama što izviru iz nutrine čovjeka. Zapažam da zapravo niti na jednom jedinom licu ne vidim radost: čak i tamo gdje ispod crnih očala probija kakav osmijeh, radi se o kratkom i usiljenom trzaju. Tamo čovjek parkira umoran od čekanja i vrućine; ovdje drugi pretrpanih ruku prenosi pune vrećice stvari; treći pak zabrinuto gleda iznad tamne maske prema kiosku ili ljekarni preko puta; ljudi na terasi užurbano i glasno komentiraju jedne stvari ili iznose nezadovoljstvo drugima. Iza prepunog kontejnera za smeće nazirem zabrinuto lice što se ogledava nekoliko puta na sve strane smije li pretrčati između puzećih automobila; započinje pa staje prenut trubljenjem nekoga pored njega. Odjednom, usred bučne i naporne glazbe što dopire iz unutrašnjosti kafića, primjećujem da zapravo na svim licima vidim tek jednu jedinu stvar: predaju i odustajanje. Jedni su izgubili vjeru u ispunjenost i spokoj, pa zabrinuto i prazno gledaju preda se; drugi su svoja lica neskriveno predali bijesu, srdžbi ili podsmijehu. U riječima što do mene dolaze, nesumnjivo osjećam kako za nevolje što ih tište u pravilu krive nekog drugoga, bio to njihov bližnji, ili tkogod nepoznat i nepozvan, možda i samo zato što je drugi i drugačiji od njih. Radi se o ljudima sa svih strana i širina; za takve stvari nije potrebno niti poznavati nečiji jezik; dovoljno je promatrati lica nekoliko minuta i primijetiti duge sjene što dolaze na njih u valovima. Ljudi rade ono što misle da moraju i ono što rade drugi; drže da je tako najbolje.

U sav taj šušur i džunglu, umjesto kakvog barem laganog štiva, uzeo sam tmuran i težak suvremeni ruski roman od osamstotinjak stranica, što govori o nevjerojatnim oblicima ispoljavanja zla jednih ljudi prema drugima i nekom obliku samoironije što povremeno liječi ljude u takvom paklu. Ne vjerujem sam sebi da uz to nisam posudio barem kakav putopis ili zbirku novela; s naporom prolazim kroz radnju kao kroz težak i neprobojan gustiš. Popodne na plaži, okružen bukom i dugim sjenama, moram zastati i zagledati se u nebo nakon gotovo svakog odlomka. Odlažem tešku knjigu na prsa pa ustajem, da ne udišem više miris opušaka u obližnjem bilju uz plažu. Spuštam se u more po tajni i meki blagoslov što ga pamtim još otkada pamtim sebe - jer nemam ja o tome što misliti: ono što život ukrade, more vrati, kako kaže pjesnik u jednoj predivnoj pjesmi što mi gotovo svaki put kada je čujem zamuti pogled, barem negdje u kutu.

Najdraža i ja, svatko iz svojih razloga, nakon četiri-pet dana takva odmora, načeti šmrcanjima i kašljucanjima koja – kako se konačno ustanovilo – ne dolaze ni od čega drugoga, do li iz glave, ili eventualno usput uhvaćenih ledenih vjetrova upaljenih klima uređaja - ponukani i time što djeca iz te baze odlaze sami dalje, prema nekim svojim novim odredištima, društvima i planovima – odlučujemo da nam je ovo zapravo posljednje ljeto u kojemu u srpnju ili kolovozu odlazimo na more. Nakon što smo obavili sve što se obaviti moralo, i ispričali se za godinu dana unaprijed sa svima sa kojima se ispričati trebalo, vraćamo se opet starom cestom, pa negdje iznad kanjona Zrmanje, umjesto da gledamo u zelenu ljepoticu ili se čak spustimo do nje, ili barem do Krupe, uočavamo kako automobil mjeri tridesetidevetipol stupnjeva sa donje, sjenovite i vjetru izložene strane. Ne vjerujemo očima; Ona uzima mobitel i umjesto kanjona snima komandnu ploču. Pa veli, kako li je onim ljudima u Grčkoj i na Siciliji?

Ona je dugo odrastala ovdje, na otoku; prve četiri godine života provela je rasplićući satima stare didove mriže, natežući ovcama vime ili srčući bodulske supe; nije ni moj ćaća rođen daleko u onoj varoši; svejedno – osjećamo da nam tu pomalo nije mjesto, gotovo bez da izgovaramo jednu riječ. Iscrpljeni vrućinama, gužvama i bukom, ostavljamo tu blijedu, sada zeleno-žuto-plavu pustinju, u kojoj sve tri boje polako postaju jedna, boja usijanja - da nam u nekim novim proljećima, jesenima ili čak zimama, postane željeni, spokojni i tihi raj, makar nakratko, prepun onih boja, mirisa i zvukova na koje smo navikli.

Potiho u bradu, da me ne čuje, proklinjem sve vrećice i plastične čaše sa tuluma što sam ih kupovao ili dobivao pa bacao, a još više one koje sam uopće uzimao od drugih, ma gdje god da su bile, i sva svjetla što ih nisam pogasio (a gasio sam ih, vjerujte mi, koliko god sam stigao, jer sam od davnine znao da praznini ne treba svjetlo); sjetim se i svih vožnji što sam ih poduzeo a da nisam morao, otkad pamtim, iako ih možda i nije bilo previše (jer sam već odavna shvatio da je hodajući lakše) - umjesto da sam hodao, pa makar i četveronoške; unuci će me pitati zašto nisam, samo neka ih bude (i hodanja, i unuka, da, tako je). Sjećam se kako sam, ima tome i petnaestak godina, buljuku što mojih što tuđih klinaca u hladu nekih zadarskih skala sav ozaren i inspiriran, da me se čuje, tumačio kako je iza Rimljana ostalo ono kamenje, a iza nas će ostati gomile plastike. Dobro, kada budu ove sve otkapali, na podu moga hodnika ostat će i Inkerove pločice bez fuge, složene bolje od bilo kojeg mozaika kojeg su ove oči vidjele, ali to su već nijanse.

Mislim dalje: tko zna koje sam još stvari radio, a nije dobro da sam ih radio, ne misleći uopće o tome što radim i zašto, pa će se tek s vremenom takve stvari među nama, nekim prošlim a budućim ljudima, otkrivati kao teške i nepopravljive tmine - kada mora budu dolazila po svoje šumeći teškim i dugim valovima, hladna i gusta poput prosinačkih noći. Svejedno će Njima tada biti tko je nama za sve bio kriv, i tko su bili naši drugi, krivci, jer upravo ćemo mi za sve biti krivi. Naime, sve da između naših komfora i ovih strašnih posljedica i nema baš nikakve veze, i sve da je ova predivna i okrutna kugla zapravo tek odlučila nagnuti se, promijeniti stranu, odigrati s nama neki pick and roll pa lagano položiti kroz mrežicu - nismo morali raditi to sve što smo radili, samo zato što smo mogli. Da smo radili polakše, umjerenije, da smo uzimali manje a davali više, da smo više bili, a manje imali – bili bismo na toj istoj kugli i pod tim istim suncem neki drugi ljudi; zadovoljniji i mirniji, i našim licima ne bi tako često i izražajno putovale ove duge i teške sjene kao oblaci u jesenjim Matoševim pjesmama.

Vrhunce toplinskih i turističkih valova dočekivat ćemo nas dvoje tako, eto, u nekim, daj Bože, kratkim i intenzivnim bjegovima na vjetrovite planinske visoravni, duboke i uske kanjone tamnih i bučnih potoka ili hladovite šume. Ili jednostavno – doma. Tješeći Je u ovoj dugoj i zabrinjavajućoj šutnji, jer imam tu strašnu potrebu često nešto govoriti, pa i onda kada treba šutjeti; dok ispod i pored nas promiču kilometri puste ličke zemlje, nabrajam ispod spuštenih zaslona za sunce na vjetrobranu neke daleke ali nama tako dobro znane toponime koji nam hlade dušu: Hochalpinenstrasse, Tičarjev dom, Potsdam, Bistriški vintgar, Guslica, Velika planina, Črmažev vrh… Potiho Joj velim da – koliko se svijet izmijenio, toliko smo se izmijenili i mi sami; nije to ništa nova pod suncem, još dok je bilo manje sjajno i toplo. Odvraća mi odmah kako mora biti da imam pravo, jer djeci evo nije i ne smeta ništa; i ona oblače kao što smo i mi neke bakandže i duge hlače usred ljeta pa odlaze ostvariti svoje snove; no to je ono što me još više brine; jer, pitam se u sebi, kuda sve odlazi ako ja često imam pravo? Pa vozim doma, a kada spomenemo doma, pogledi nam se susretnu.

Umirujuća je, sjajna stvar poznati dom takvim. Dok god umiješ poznati ga. Dobro je dok nemaš otkuda i radi čega bježati.

13.08.2021. u 19:35 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.