Čitam „Noć bez sna“ Zdravka Malića. Neću vam sada soliti pamet o tome tko je bio taj Malić; reći ću vam samo to da je osnovao i prvih dvadesetak godina uređivao časopis „Književna smotra“ i da je bio tolika faca da se s njime kao prevoditeljem, a poslije i suradnikom - šezdesetih dopisivao i jedan Gombrowicz.
Još prije dvadesetak godina, čitajući „Preživjeti u Zagrebu 43-45“ Josipa Horvata (na koga se referira i Malić u svojih osamstotinjak stranica teksta), Krležine dnevnike da i ne spominjem, shvatio sam kako mi je dnevnička literatura prava poslastica. Valjda je do forme; eruditi, intelektualci, samotnjaci, ostarjeli i prilično istrošeni ljudi (Horvat negdje, trčeći '44. između bombardiranja Ilicom, zapisuje „danas bio kod Male…“) u svojim špiljama na taj način popisuju tijek svojih misli i ostavljaju tu srebrnu nit na papiru, pa ćemo barem na svakoj drugoj stranici pronaći poneki istinski dragulj kojeg ćemo poslije mi, usputni prolaznici pabirčiti i okretati dok nam ne prođe kroz prste kao pijesak kroz vrijeme. Bolje recenzije i prikaza ja ne umijem dati od toga da sam Malić progovori za sebe, pa ću dolje prilijepiti nekoliko citata.
Ono što mi je, na koncu, posebno drago, jest to da je moja malenkost već uspjela na čitanje takve knjige potaknuti nekoga tko je tome daleko vičniji od mene; tko će već na prvih stotinjak stranica pronaći sijaset sitnih, a snažnih bisera koji se tiču morala, filozofije, povijesti, pored kojih bih inače prošao onako - površno, kakav već jesam, osjećajući tek nekim dvanaestim ili trinaestim čulom da se zapravo radi o remek djelu. Eto, ta reakcija potakla me u stvari napisati ovakav prikaz knjige. Zato, umjesto zahvala za poticanje na čitanje knjige, ovdje izričem svoje zahvale za jedan novi uvid u to vrijedno štivo; drugačije je kada znalačka ruka, bilježeći svoje glose na marginama-prolazi kroz njega, skrećući mi pažnju na ono što takvo oko vidi uočava. Oduševljenje koje je u toj osobi potakla moja preporuka naraslo je do te mjere da je konačno postavljeno pitanje o tome koliko bi vrijedilo autora poznavati i izvan riječi, jer dojam živih ljudi nerijetko je drugačiji od dojma koji proizvode njihovi tekstovi.
Ne znam zaista odgovoriti na to pitanje, ali znam da ovu knjigu valja pročitati, jer svjedoči o bogatstvu duha, snazi izričaja i stoičkoj postojanosti u doba koje bijaše sve, sam ne postojano. Što sve jedna prava knjiga umije proizvesti na pravom mjestu! I upravo zato nedavno sam napisao da sam puno bliži sebi samome kada čitam, nego kada pišem; u draguljima koje napišu takvi majstori puno će se jače zrcaliti naša nutrina, nego li u nevještim i slabim mislima što ih bacamo na papir.
_ _ _ _ _ _ _
Kada krenu rasprave o našima i njihovima, o Andriću i Krleži (jer teško da u ovom jeziku ima više razine pisanja), valjalo bi prije svega, je li, obojicu dobro pročitati i iščitati, a onda i proučiti, pa tek onda nešto napisati, baš onako kako je to činio Malić:
„20. 7. 95. Četvrtak. Ilinje… U sukobima sa svijetom suvremenika, u strahu pred zlom svijeta, Krleža se sklanjao pod okrilje djetinjstva, u svijet potonule Atlantide; Andrićevi se odrasli protagonisti ne boje. Andrićeva je biografija hrvatski i bosanski paradigmatična – uspješnici su u svijetu njegove književnosti uvijek i samo oni drugi i drukčiji… Andriću je ostajao Kierkegaard. I Seneka. Dovoljno je usporediti s koliko se strahopoštovanja Andrić odnosi prema Marku Aureliju, a s koliko nehajne samorazumljivosti i profane jednakopravnosti o njemu Krleža govori… Andrićevi su uspješnici mahom prebjezi, samozatajnici, usovjenici, domazeti, kuferaši… nisu gospoda; ljudi zanijekanog porijekla…„
O razlozima propasti one države (ovo dolje ću kopirati i pejstati svaki puta kad krene rasprava o tome)... posebno valja uvidjeti i okolnost da Malić zapravo ovdje mete pred svojim vratima, kako to svaki čovjek čiste savjesti čini – jer on je trideset i nešto godina bio dio tog obrazovnog sustava:
„29.7.95. Subota. Muhadžeri iz Žepe. Ovaj prljavi rat otkriva skrivano ružno lice bivše, u kojoj je bilo i ostajalo više bijede nego što je itko od intelektualaca htio vidjeti. Ta društvena podvojenost između grada i sela, između tankog površinskog sloja obrazovanog i debelog dubinskog sloja neobrazovanog stanovništva, to mnoštvo rezervata kulturne i materijalne bijede, to je raturilo bivšu državu… socijalizam je pao na obrazovnom ispitu; poluinteligenti, mediokriteti su ga upropastili. Nizak stupanj kulture života, supostojanje međusobno nesukladnih društvenih skupina, politički i svako drugo antagoniziranje duhovno i materijalno neravnopravnih građana, nespremnost i nesposobnost da se otvore putevi uzajamnog društvenog komuniciranja, društvena nesolidarnost, gdje je svatko svakome tuđinac, gdje nema međusobne susretljivosti, gdje vlada nepopustljiva primitivna malograđanska zavist, gdje je najvažnije da susjedu krepa krava… taj i takav režim morao je propasti...„
Za one koji bi ga, kojim slučajem, smatrali nostalgičarem:
„4.8.95. Petak… Čujem detonacije, daleke, zasad… Sjedim nad Krležinim tekstovima… Mislim da je do ovoga moralo doći. Hrvatska se mora osloboditi srpske ucjene… Lj. mi predložila da odemo na Jarun. Bilo bi nemoralno; dok ljudi ginu na frontovima tu dolje, preko Save, Kupe, Une, pa sve do mora… sinja sirotinjo naša svih vjera i zakona!...
13.8.95. Nedjelja... Poslije četiri godine zapriječenosti provozao se vlak od Splita do Knina. Hrvatska se vraća sebi, i mi s njom; hrvatski se prognanici vraćaju svojim kućama u svojoj zemlji, pa radujmo se s njima! Veselimo se kroz suze. Moj Hrvoje (brat preminuo tijekom rata na Grbavici, moja opaska) tu zadovoljštinu doživio nije, a bez njega ovaj svijet nije isti...„
Za one koji slabije poznaju biblijske tekstove o poniznosti i uzvišenju:
„6.8.95. Nedjelja. Jučer je oslobođen Knin, Drniš, Velika Kijevo… Deseci tisuća izbjeglica na putovima prema Bosni. Sve su pobjede gorke, toliko sam u životu naučio. Ne umijem se veseliti slavodobitnički, ali drugima ne zamjeram takvo veselje. Svaka je pobjeda začinjena gorčinom poraza, plaća se ljudskom nesrećom. Moje je stajalište izbjegličko. Ja sam uvijek na strani slabijega… Moja je muza samoća, njen sam podložnik...„
Za one koji misle da je svjetonazor kavez:
„12.8.95. Subota…. U listopadu 1952. u Ljubljani Krleža prisutne podsjeća na davni tekst (Hrvatska književna laž iz 1919.), ali tada više nema onog negdašnjeg zanosa i vjere da hoće i može biti drugačije nego što je bilo; zamijenila ju je gorčina saznanja o vječnom ponavljanju istog…Krleža je umro posve svjestan da nije pobjednik nego poraženik, brodolomac… Hrvatski pjesnici postojano umiru po ludničkim samotinjama usred činovničko-gostioničarske Hrvatske kojoj je, hvala na pitanju, sasvim dobro.„
Za one koji vjeruju da se sada živi bolje, a i za one koji vjeruju da se živi gore nego prije:
„19.8.95. Subota… Huizinga se nada boljem i dobro prognozira sve gore i gore: slabljenje kritične svijesti pučanstva, ideologiziranu i emocionalnu interpretaciju znanja, pasivan, kibicerski odnos mase prema igrama i zabavama, prevladavanje tehničkih sredstava u posredovanju funkcioniranja svijeta, manipulaciju znanosti… taj je tekst objavio 1935….„
I na koncu, kao i u svakom pravom dnevničkom zapisu, naći ćemo mnoga mjesta sasvim osobnih i intimnih dvojbi, nepoznanica, pitanja koja čovjek sam sebi postavlja ili bi morao postavljati čitava života, a tiču se smisla, načina i tijeka vlastita postojanja; vjerodostojnosti svoga djela i nazora; upita sebi samome da li si, ako si ostavljen samotan i napušten, zapravo u krivu. Jer, ono s čime živimo, odnosno umiremo kao s posljednjom stvari na ovome svijetu, nesumnjivo je spoznaja o tome jesmo li bili u krivu. Na svim meridijanima ta je spoznaja ista, i do nje se dolazi na potpuno jednak način: zagledanjem u dovršena i konačna ovostrana sebe.
Ljudi, čitajte – u knjigama je doista sve blago ovog svijeta.
Post je objavljen 16.08.2021. u 15:34 sati.