Dođe tako i večer, a tebi se otvori dilema: čitati ili - pisati?
Jer, u čemu je zapravo razlika?
Kada čitaš, tada uviđaš kakvi su drugi, pa zamišljaš kakav bi ti u odnosu na njih a i sebe trebao biti; ako je knjiga dobra, prava, snažna - već negdje s početka van svake sumnje saznat ćeš kakav bi ti to morao još istoga časa postati: bolji.
Prava knjiga (hajde, ili film) dade se opisati tek jednom rečenicom: iz njih bez dvoumljenja izlaziš odlučan postati boljim čovjekom nego što si bio.
Kada pišeš, nije više važno što bi trebao; najvažnijim postaje to kakvim sebe želiš opisati i upisati u taj zatvoreni krug; zapravo - kakvim se želiš prikazati. Pišući stvaraš novoga, drugoga sebe; nekog malo poznatog stranca što s onim koji čita, koji jest - ponekad ima malo veze.
- - -
Kada pišem, taj koji piše manje jest ja od onoga koji čita. Taj čudan svat što piše, to je netko drugi. Dakle: moram čitati; što više čitati, ako ne želim odlutati od stvarnoga sebe u neku sliku.
Čovjek nije onakav kakvim sam sebe vidi; od šume lijepih želja daleko je objektivnije kako nas vide ljudi koji od nas nemaju neke veće koristi.
Među njima, pravi pisci su najbolji ferali tmina duša. Tko želi gledati, uvidjet će pod tim nejakim ali jasnim svjetlom sve što vidjeti ima, i moći će pravim putem poći: putem ka punini, snazi i spokoju.
A taj put često je miljama daleko od pregršta rečenica što ih pišem.
I zato: radije valja čitati dobre knjige. U njima čak i o meni samome pišu daleko važnije stvari od onih koje, tjerajući demona praznine, nevješto ispisujem po svojim zidovima, dnevnicima, bilježnicama.
Stvari koje su, često i s jako malo uspjeha u borbi sa vlastitim tminama, pisali ljudi kojima je istinski stalo do nas.
Post je objavljen 04.08.2021. u 22:40 sati.