penetenziagite

četvrtak, 30.04.2020.

Oni i mi

U ona, sada ih tako volimo zvati - normalna vremena, često sam ovdje na blogu tupio o tome kako svako moraliziranje praktički pada u vodu pred jednom poraznom činjenicom: da možemo zaraditi kakvih desetak eura po satu, ili čak manje, i da imamo kakav smisleni posao kojim bismo se za tu satnicu nagradili i bili nagrađeni, sav bi smisao našeg bloganja potonuo kao Titanik i odmah bismo odmaglili s bloga, a sve bi bilo kao da nas nikada ovdje nije niti bilo, i upravo bi nas ta činjenica najmanje boljela – jer bi nam se živo fućkalo za sve svjetske boli što smo ih ovdje prosuli, i sve ljepote i punine i spokoje ove planete što smo ih uzdigli na njihove pijedestale. Našu moralnost i uzvišenu težnju k njoj promovirala je tada jedna bolna činjenica, a to je da smo ništa drugo do li topovsko meso ovog svevidećeg i svevladajućeg poretka u kojem je samo i jedino novac bog i mjera i zakon svih stvari – onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu.

I nitko me ni dan danas ne može razuvjeriti da tome nije tako, jer sve što u životu radimo radimo samo i jedino zbog novca, zbog imanja i potvrde naših statusa, ugleda i ljepote koja iz toga izvire – mi smo imali i tako smo bili, i drugačije nikako. Voljeli smo i voljeli su nas, prijateljevali smo i prijateljevali su sa nama, putovali smo i doživljavali i radovali se - ako ne zbog novca, a ono zato što nam je nešto što imamo omogućilo da nas vole ili trpe ili trebaju.

A onda je došlo nenormalno, ako je to staro bilo normalno, ili je pak ovo sada – ako se s onim starim duboko u biti ne slažemo – normalno? Trebalo je proći nekoliko tjedana odvojenosti da shvatimo kako nas nama ne čini ono što imamo, nego ono što jesmo – ako išta jesmo i ako iza ljuštura naših postojanja išta postoji, pa sve stvari koje smo davali i dobivali sada trunu u špajzama naših prošlosti, čekajući podmuklo i spremno da se opet aktiviraju.

Nova moralnost ovog nenormalnog vremena sastoji se u tome da svi znamo sve o toj bolesti, i o tome zašto treba ili ne treba ostati doma i zašto treba ili ne treba provoditi vrijeme ovako ili onako, pa znamo što bi trebalo učiniti i poduzeti i tko bi u svoj toj priči morao živjeti a tko baš više i ne bi pred strahovima i strepnjama praznine društvene zbilje, i svi smo dobri i vrli i lijepi jer znademo kako i što treba da bismo svijet ili njegov privid održali takvim, dobrim i lijepim i vrlim... ili jednostavno zato što imamo sreće i što smo još uvijek u onoj sretnoj većini koju sudbina nije lupila po glavi, usputno ili sasvim nepovratno.

Dok mi, skriveni u svojim šumama i izbama i prometalima, moraliziramo i prosipamo znanje i vrline i ljepote, ta nesretna manjina drugih trpi, boluje i umire u samoći, napuštenosti i boli, jer nema koga da im pomogne, niti je za to plaćen. Nije stvar u tome da bi ti koji sada trpe isto tako moralizirali kao i mi samo da su bili mrvicu sretniji, nego u tome da bismo i mi isto tako u šutnji i očaju i beznađu umirali samo da smo, o banalnosti, na njihovom mjestu. Ili je onih koji im pomažu jezivo malo, jer ti ne mogu odustati od svjetla ljudskosti koje u njima još tinja, pa tim nesretnicima donose hranu pred vrata, ili ih odvoze i dovoze da bi ih spašavali, ili im pružaju pomoć lijekovima, pomagalima, lijepim riječima ili šutnjom što prožima njihove poglede ispunjene prikrivenom tugom ili suosjećanjem. Ti, nenormalni, lijepi i dobri ljudi, koji već mjesecima nisu grlili svoje voljene ili radili ono što bi ih činilo opuštenim, bezbrižnim i zadovoljnim, kao mi (jer nije normalno ono što ne čini većina), koje s naše strane nutka tek šaka šuštava papira što im je društvo nudi da bi radili svoj posao, a i ta je šaka sve kraća i manje toga svojim dlanom stišće, nemaju nikakvu drugu nagradu za svoja djela, osim vjerojatno bojazni da sutra neće imati što vidjeti kada se zagledaju u svoju nutrinu. Pa kako lijepo još davno poentira pater Had u besmrtnom Šotolinom remek-djelu Družbe isusove, nije heroj onaj čovjek koji radi ono što želi, već samo i jedino onaj koji iz dana u dan radi ono što ne želi.

Uvijek mi kao svijetao primjer te i takve patnje pada na pamet ona tragedija vatrogasaca na Kornatima, ne tako davna, u kojoj društvo šalje ljude da čine nešto za što se ne zna ni treba li činiti, a opasno je, još kako opasno, a još manje se ne zna - može li se (a moralo se) osigurati tim ljudima siguran izlazak iz takve nevolje, jer nema te nevolje - složit ćemo se - čije bi otklanjanje bilo vrednije od ljudskog života.

Pa sada ovdje imamo situaciju u kojoj je jedan život izložen radi toga da bi spašavao drugi. Prinudom, koja se tako lijepo zove ekonomska, ili onom moralnom podvrstom - koja se zove internalizacija. Ili svejednošću, kod onih koji nemaju što izgubiti. Ili bismo mi to tako željeli, da se svi spase, kada smo dobri, i vrli, i lijepi - za sve, a kada nismo, ili kada je manje tuđih očiju što bi nas vidjele - više-manje za sebe.

A želja je ono što nas razdire i nemirom ispunjava i gura ka tome da sve to manje jesmo, a da nas sve više nije, zar ne?

30.04.2020. u 13:00 • 16 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 22.04.2020.

Blog i ja

O ovoj domaćoj zadaći nedavno smo zapravo razgovarali kod Lastavice, pa joj ispunjavam želju: lijepim komentar ostavljen kod nje kao prerađeni post kod sebe :)

Svoju blogersku priču davno, negdje oko 2009. počeo sam kao anonimni komentator, tako da je nastanak mog bloga izravno vezan uz činjenicu da su neki dragi i davni autori zabranili komentiranje zločestim anonimcima pa nije bilo druge - ako si želio surađivati, javljati se, održavati kakav-takav kontakt nego – otvoriti i sam svoj blog.

No, ostao sam, barem kako i koliko osjećam, ono što sam u početku i bio: rijedak i prilično lijen bloger kojeg povremeno zahvati neobuzdana potreba za razgovorom.

Ono po čemu mi je blog važan, to je dakle jedna druga stvar, a nisu postovi: on mi je brzo pomogao shvatiti da sam sebi sam – prazan list papira; puno teže funkcioniram kada moram pronaći zanimljivu ideju i onda, čudna mu čuda, uspostaviti unutarnji dijalog u vezi nje; daleko je lakše pronaći nečiju ideju, misao, putopis, pa onda nju, novootkrivenu, svježu, snažnu, pokušati iskombinirati sa nekom svojom asocijacijom; blog je za to kao stvoren; stalno netko nešto stvara, piše, cvrkuće; kako zahvalno područje; kao neko veliko stablo široke i bogate krošnje prepune svakojakih grana: debelih, tanjih, lisnatih, golih, suhih ili tek izraslih... treba na njih samo sletjeti i ostaviti svoj trag... jer blog je najbolja potvrda upravo one stare koja veli kako se čovjek o čovjeka brusi, zar ne? Pokušavao sam na nagovor drugih lijepiti neke svoje komentare sa tuđih blogova kod sebe u zasebne postove i uvidio kako to u principu nema smisla jer... nema smisla; jednostavno, za komentare su autori posta zaslužni zapravo jednako kao i komentatori, iz jednostavnog razloga– da nema posta, a onda i ranijih komentara, ne bi ni tih, trećih komentara bilo...

Znam se i ja ponekad upitati: pa zašto nešto nisi napisao kod sebe, kao poseban post; sigurno bi na to tkogod imao i kod mene što lijepoga za reći... ma da, evo vidite zašto; nisam se prije sjetio ... da nije bilo drugih, nikad ja ni to nešto što sam napisao ne bih napisao; nikad - jer kada čovjek piše komentare, pred očima ima ljude koji će to čitati; od ljudskih lica i izgleda daleko su važnije druge stvari koje ovdje sasvim jasno vidiš, čak jasnije nego u stvarnom razgovoru (gdje ti upravo ono što očima gledaš zamućuje vid) -ljudske dojmove, tvrdnje, strahove, želje, veselja napisane u postovima; bez toga ništa, baš ništa, bez toga su prsti na tipkovnici tek deset umornih spavača...

22.04.2020. u 09:12 • 18 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 19.04.2020.

Lutanja

Nisam neki talenat za fotografiju, nemam ni oko za detalje, ni strpljenja, pa su ove fotografije snimane praktički iz hoda, sa bicikla, gotovo u pokretu; posebno nemam afiniteta za mrtvu prirodu, pa se niti ne usuđujem ostati doma i slikati. Radije koristim cipelcug, ili bicikl, sam kao prst, jer Božesačuvaj da bi se netko od mojih češće odvažio na dužu turu. To je prava ekipa za ostati doma i bez ikakvih uputa, preporuka i zabrana. Pomalo već i poznat po asocijalnoj distanci koju držim evo već četrdesetak godina, nije mi problem spremiti u pinklec dvije-tri prazne vrećice (maslačak, kopriva i slično), a još dvije sa nekim ostacima fine klope (kolači, pečeni kruh na jajima, pita od koprive...) pa se zaputiti u daleke i mnogima nepoznate smjerove. Znam da nije neka korist, vjerojatno niti zanimljivost, pisati ljudima o tome kuda se može lutati oko Zaprešića, ali ako koga put nanese, a sada čujem da ćemo po pitanju propusnosti dijeliti sudbinu same metropole, ovdje vam divljine ima napretek. Samo što trebate podivljati i nestati u njoj.

Nije lijepo šaliti se sa ozbiljnim stvarima, a ova nadiruća bolest je smrtno ozbiljna stvar, ali ako se čovjek zna organizirati, tako da stigne i napraviti posao, i pogledati ili pročitati što ga zanima, ostaje još lavovski dio dana za fizičku aktivnost. Nje mi nikada nije falilo, a kako dani postaju sve topliji i sunčaniji i ja se odlučujem na sve dulje i ljepše ture, sve dalje od doma. Dok je još puhalo i padalo, odvažio bih se na šetnju gore i dolje uz potok Lužnicu; sada mi je to praktički gubitak vremena. Zato odabirem jedan od tri glavna smjera.

Jedan smjer, ne toliko neistražen, ali meni osobito drag, vodi na istok, prema Podsusedu, a put je najbolje započeti nasipom koji vodi istočnom stranom grada, i pruža mogućnost trenutnog bijega u prirodu na nekih stotinjak metara od praktički centra naselja. Nasipom u polukrug idem prateći konačno korito rijeke Krapine, pa se od vrućine i sunca spuštam niz nasip prolazeći ispod raznoraznih obilaznica, prometnica i spojnica, koje jedva da je sada i čuti, a kamo li na njima vidjeti mnoštvo vozila kao prije. Svi putevi vode u Jarek, to je stara mudrost, a iznad jarka i legendarne Nirvane (donedavno dobri gableci radnim danom) nalazište je medvjeđeg luka. No, ovaj puta nećemo tamo, to je već odavna obavljeno, još u veljači, pa zato krećem konačno pored starog i falabogu napuštenog bunkera kojeg su koristile valjda sve vojske dvadesetog stoljeća do samog ušća Krapine u Savu. Odmor u hladu jamči snagu za povratak, pa sada južno od pruge kojom više veselo ne kloparaju prigradski vlakovi dolazim do jezera Zajarki, koje uvijek krijepi dušu odsjajem nebeskog plavetnila i tišinom. Još par kilometara, i evo me doma.

Drugi put zapravo je nadogradnja mojih dugogodišnjih lutanja šumama, jer imam privilegiju da na dvjesta metara od kuće prestaje civilizacija, pa nemam potrebe vozikati se satima do nekih gorja, kada sve što mi treba imam pod nosom. Zaprešićki planinari odavna su markirali Bumbarov put koji od Novih Dvora preko hipodroma Trajbar vodi prema zapadu u sjeverozapadu u duboku, mirnu i predivnu šumu što se pruža kotlinom između sela Dubrava Pušćanska na istoku i Trstenika na zapadu, tako da je moguće hodati doslovce satima i ne sresti nikoga, uživajući u pjevu ptica i šuštanju lišća na vjetru. Što sam stariji, teže mi je, dosadnije i napornije hodati po ovakvom terenu u gojzericama, jer blata je sve manje, budući da su ljeta sve suša i kiše nedostaje. Zato mi dobro služe moje stare, prilično vioke tenisice, na kojima se dobrano naziru dvije rupe, ali služe još, o kako služe - iako je u njima svakako potrebnije češće zagledati u tlo, kako nekakva nezgodna jamica ili kamen ne bi iskrenuli gležanj. No, i takav danak nije preskup kada su u pitanju šume, zar ne?

Volim krenuti od Trajbara, koji je sada zatvoren, pa ga treba zaobilaziti po cesti za Klanjec i onda skrenuti lijevo prema izvoru Stalnjak. Put prolazi rubom šume i predivnih livada na kojima se krije jedna od pritoka potoka Lužnica. Ne odlazim do samog izvora, jer s druge strane do njega vodi cesta, a tamo je sada prometno i zakrčeno; ljudi u gomilama toče vodu, dobrano ponukani i glasinama o tome da vodovod nije siguran radi zaraze. Meni je i moja domaća voda iz pipe sasvim fina u termosici, pogotovo kada je obogatim sa par kapi prošlogodišnjeg soka od bazge i koprive; osvježava i omogućuje brzo napredovanje. Prema Dubravi je uspon, to je mali dio asfalta kojeg ćemo istrpjeti, zato ga i volim preći prvoga, da me poslije nosi sama šuma. Skrećem u Dubravi prema zapadu i rubom starih vinograda odlazim prema šumi. Tamo je i jedna, ajmo tako reći „moja“ livada, ona na kojoj uvijek otrgnem par listova maslačka ili nekoliko vršaka mladih kopriva, toliko da se nađe za dobru večeru. Nakon Dubrave spust prema potoku, sve do mjesta gdje je položeno staro deblo; to je uobičajeno odmorište sa pogledom na vodu i šumsku idilu. Nakon toga slijedi kratak uspon prema hrptu; cijelim putem odlično je markirano, tako da je praktički nemoguće izgubiti se, a sva su staze opisane na stranici Planinarskog društva Zaprešić, pa se i ovim putem zahvaljujem marljivim planinarima na vrhunski odrađenom poslu. Uspon završava na visoravni koja vodi prema mostu na Lužnici, a nakon njega je račvanje: ravno je uspon do skloništa u šumi, a lijevo je praktički u izohipsi povratak prema Trajbaru i potom u civilizaciju. Sklonište je novouređeno, nije zatvoreno, tako da se za silu čovjek može skloniti za nevremena, a ima i nekoliko klupica i postolje za roštilj, za entuzijaste. Valjalo bi tamo dočekati neku novu godinu, velim sam sebi. Znam što bi mi na to rekla Najdraža, ali hajde, to je naš već sada četvrtstoljetni sport: ona skuplja kile i trombove, a ja titule dangube i lutalice. Svatko pomalo popusti, i svatko dobije ono što želi: ona kavu u vrtu sa inspirativnim podrezivanjem i trijebljenjem onoga što misli da treba istrijebiti (a ja naravno, prepuštam prirodi da živi po svome, jer tko sam ja da se miješam u život drveća i cvijeća; osim kada vrag, je li, uzme šalu, ali to se u dva popodneva dade riješiti sa kosilicom i pilom za raslinje), a ja svoja lutanja.

Vraćamo se na priču: sa skloništa se može na tri strane: na istok prema Trajbaru, na jug prema dvorcu Lužnica i na zapad prema dvorcu Januševec i Trsteniku. Vidim da su u ovo doba povrata prirodi ljudi počeli markirati neke žuto-plave markacije; morat ću kad prođe kiša što je zovu za ponedjeljak istražiti o čemu se radi.

Treći put, za mene prilično nov i neistražen, počeo je kod skele kojom se prije ove karantene moglo do sela na samoborskoj strani - Medsava. Radi se o asfaltiranoj cesti koja od Savske ulice u Zaprešiću vodi kakvih tri kilometra na jug. Nekih dvjestotinjak metara prije same skele desno je odvojak prema zapadu, koji svako malo dotiče obalu Save, pa se uzvodno nekih pet –šest kilometara približavamo ušću Sutle u Savu. Naravno, taj kompletan put imat će tridesetak i više kilometara, pa veselo vrtim pedale i ćutim povjetarac u kosi. Put uz Savu je zahvalan za moje uže gume; nema puno kamenja, jer se radi o naplavinama pijeska iz kojeg raste nejaka trava; taman za malo kondicije. Povremeno nailazim na prekrasne sprudove u hladu, ne prouštam sjesti i slušati šumorenje snažne rijeke. Nakon kakvih pola sata ili više, dolazim do druge skele, koje zapravo više nema, a nekada je s ove strane vozila do Samoborskog Otoka; sjećam se tamo sada već pokojne legendarne birtije Kod ribiča u kojoj je nenadmašni gazda orbanić svježe lenjake znao ovaljati u kuruzno brašno, pa u mast, i tako ih peći na tavi da su dobivali zlatnu koricu. Moj mali, koji je tada još imao volje ići u slične poduhvate, i ja – imali smo dogovor: njemu korica, meni meso; uz duplu porciju kupus salate, sok i gemišt, bio je to nezaboravan doživljaj za kakvih šezdesetak kuna. Eh, zlatna vremena.

Čeznutljivo gledam na drugu obalu odmarajući se u hladu grmlja na rampi nekadašnje skele. Preda mnom je još put po makadamu do Drenja; nevjerojatno lijep i raznolik krajolik. Na nekim mjestima suha trava daje praktički dojam prerije, a na nekima zeleni lugovi daju dovoljno hlada i ljepote. Kakvih dvadesetak minuta i evo nas u Drenju, a tamo se skreće dalje prema zapadu, na ulicu Sportski put, ili tako nekako; ne možete pogriješiti, jer ubrzo ćete ugledati nasip slijeva; to je nasip kojeg valja prijeći i onda uz samu rijeku Sutlu doći do njena ušća u Savu. I ovaj dio pun je lijepih sprudova u hladu; čak sam zatekao jednom prilikom i dvojicu penzionera koji su se, dok se pive hlade u Sutli, sasvim goli kupali u njoj. Nisam baš neki ljubitelj muške ljepote, pa sam radije odabrao stranu na kojoj se naziru Mokrice; s čežnjom pomišljam na kave koje sam znao piti u hladu dvorca kada bih, prešavši Savu u Medsavama, preko Samobora dojezdio do tamo, a onda zatvarao krug preko Brežica. No dobro, sve u svoje vrijeme. Ako i ne bude Mokrica, bit će lutanja, a ona daleka zahtijevaju i nešto kondicije. To je zapravo najteži dio, treba se po suncu vraćati desetak-petnaest kilometara po asfaltu preko Zdenaca i Javorja; stražnjica otpada od sjedenja, ali motiva ne nedostaje; nestrpljiv kakav jesam, umjesto da negdje odrijemam sa ruksakom pod glavom dva-tri sata u hladu, odlazim kući; čeka me društvo najmilijih, posao, večera, zabava... Često bih Dragoj znao, još dok smo bili klinci (kada bi me umorna od truda da u jedan dan stisnemo nešto što bi se inače dalo u dva-tri - pitala kada ćemo spavati), znao onako, bez razmišljanja, odgovarati – kada umremo...

19.04.2020. u 18:40 • 15 Komentara • Print • # • ^

subota, 11.04.2020.

blagoslov

prije svih – umirućima
zapravo, onima koji umiru sami, napušteni, zaboravljeni, usamljeni
ili onima koji ne umiru spokojni
a posebno onima koji ne mogu pronaći spokoj iako ga traže, makar i samo u tome času, pa čak i iako im prije toga nije takvo što padalo na pamet, a to bi po svemu sudeći (iako se suditi ne smije, ako to nekome nije do danas postalo jasno) trebalo biti sasvim dovoljno, jer drame se zbivaju na daskama a ne između protona
i onima koji traže oprost, a ne mogu ga dobiti, jer je netko tvrda srca, ili im ga više ne može dati, a dao bi, da su tražili na vrijeme
i ostalim umirućima, iako njima, koliko uspijevam nazrijeti – blagoslov malo ili uopće niti ne treba, jer su ga sami sebi svojim životom dali, pa se osmjehuju, govoreći „hajde, sinko k onima koji trebaju, ja ne trebam ništa“; iako ih nešto boli i malo pate, ti su najbogatiji i najradosniji, a sumnjivi su počesto bili još i za svojih života, jer im je bilo prilično teško išta utrapiti, a kamo li nešto što im doista ne treba
zatim bolesnima, posebno onima koji pate (njih sam, površan i nemaran kakav jesam, trebao staviti odmah iza umirućih, ali to je zato što sam se nadao da će u međuvremenu bol barem ponešto popustiti, prije nova naleta),
i onima koji ne pate, bilo da to ne dopuštaju, ili nemaju što dopustiti
i izoliranima, svojom voljom a i onima protiv nje
koji imaju napisano flomasterom na vratima „izolacija“ ili „korona“
i onima koji nemaju (napisano na vratima, nego u nečijoj duši, makar i sasvim malim ili nečitkim slovima)
i kojima nema tko ostaviti pred vratima hrane ili lijekove ili što im god treba da im izmami osmijeh na njihova blijeda i uplašena lica
a nemaju wifi
i onima koji imaju
zatim otetima, progonjenima, mučenima, zlostavljanima; njima u stvari ne treba blagoslov, to je za njih obzirom na okolnosti prilična bedastoća, nego im čim prije treba plavo rotirajuće svjetlo, ali – eto, u nedostatku toga; jer ako je moj blagoslov jedino što će dobiti, neće drugo proći da nedajBože, pređu u skupinu onih prvih, ili bolesnih, ili ne znam više kojih, a to se neće desiti, to se ni pod koju cijenu neće desiti, zar ne?
pa nepravedno zatvorenima
i onima pravedno zatvorenima
i onima za koje to niti objektivno, unatoč pravomoćnim i ovršnim odlukama, neće nikada biti jasno, jer iza vrhovnog postoji ustavni, a iza njega europski, a iza njega valjda isto neki, još jasniji, koji znade kako se utvrđuje sveta materijalna istina
onda usamljenima, iako za njih još ima vremena, makar bili napušteni, ostavljeni, zaboravljeni - samo to (da još ima vremena) u ovom času ne znaju, ili su zaboravili
a isto od srca i onima koji znaju ili nisu zaboravili
pa i onima koji imaju napisano na vratima „ukrao si mi plaću“ ili „cigane“ ili „kurva“ ili nešto slično
(jer, kako se pokazalo, i te potonje stvari prenose se među pučanstvom ne manjom brzinom od virusa, a niti smrtnost nije na žalost drastično niža)
i konačno ženama, onima koje sada uznemirene od neizvjesnosti hoće li se tijesto za pogaču dići ili neće, ili neće dovoljno, proklinju dan svetoga Velikoga tjedna kada su nekoga drugoga poslale po jaja na tražnicu, ili automat, ili samoposlugu, jer unatoč pogledima svojih muževa koji govore da tijesta njihovih pogača nemaju baš nikakve šanse pred tijestima njihovih mekih, šuštavih i bijelih trbuha dok ih u noćima bez zvuka ljube kao da to čine posljednji puta u životu, znat će da tamo u kutu soba sjede neki sinovi ili svekrve ili tete ili tko zna tko kome neće biti do kraja ukusno, ili će previše praška izazvati žgaravicu, ili neki treći neugodan doživljaj, koji bi mogao narušiti sliku tih žena o sebi samima; pa tek kada im nitko više ne bude ljubio trbuhe, sjetit će se i svojih pojedenih pogača umočenih u hladna mlijeka i muževa čiju bol drugoga mjesta na ljestvici nitko nikada neće razumjeti i privesti kakvoj učinkovitoj i smislenoj pravdi

moj blagoslov nije ništa drugo do li znak da sam sada u duhu sa svima koje sam nabrojao, i da ne mislim puna želuca, siguran od zala i sviju nereda, u nedostatku rezultata druge engleske lige koji bi pristizali na mobitel, samo o ljuljanju bijelih cvjetova trešanja na lepršavim ljubičastim zrakama sumraka i pjevu kosova u romantično predvečerje, pa da mi se živo fućka za sve, jer svijet je plod leptirova efekta i nesreća koja tišti sve vas uskoro bi se mogla preliti i na nas ostale, te ćemo zajedno onda zazivati izbavljenje i pitati se čemu zlo u svijetu, pogotovo onima koji nisu ni krivi ni dužni, i je li to krunski dokaz o tome da Boga nema, ako može dopustiti da primjerice trogodišnje dijete izgori u eksploziji autobombe
i onda me presiječe snažna misao o tome da nemamo pojma ni o čemu, ili o malo, smiješno malo čemu, a sudili bi, kao ovdje negdje na početku ovog posta, priče, pjesme, čega li
vi mislite svoje, a ja ću svoje, velim ja, a čini mi se da i Bog tako veli, a to je najbolji dokaz da ga za mene ima, jer čemu bih pričao inače o tome što On veli; pa onda i Njega, u ovo večer između smrti i uskrsnuća onoga kojeg je najviše ljubio, sklapajući ruke kojima sam potajno netom brisao suze, molim da, ako već ne utrne sva zla i nevolje ljudi koje sam nabrojao, onda neka ih barem pritaji, smanji, ublaži putem kerubina, anđela i serafina, ili neka ih skrati, na čas, na jedan čas; tako da u tom trenutku tišine možemo svi zajedno čuti zvuk nade koja nije nestala, nije nestala, nije...
iskreno molim za oprost bilo kome koga sam zaboravio, obezvrijedio ili ponizio, ili onoga kome sam bez veće svhre i smisla oduzeo vrijeme, jer nisam to nipošto želio učiniti ili propustiti, i hvala na pažnji

11.04.2020. u 19:38 • 20 Komentara • Print • # • ^

utorak, 07.04.2020.

Hvala

U jednoj epizodi Marinkovićeva Kiklopa, dok zajedno kreiraju stihove s kojima će Ugo otići Viviani na spoj, Melkior u početku te avanture - koja završava fluidom u kosi i rujnom jeseni koja nemir nosi – izjavljuje Ugu svoju sumnju u kvalitetu stihova koje bi mogao stvoriti, izgovarajući besmrtnu misao o tome kako je previše stihova pročitao da bi mogao pisati dobru poeziju. Moja malenkost ne ide ni za time da sam uspio u ovih više od pola stoljeća puno toga pročitati; kada doživim nešto što bi trebalo imati kakvu simboliku u stvarnome životu, u pravilu ću se sjetiti kakvog filma, nego li romana ili pjesme. E pa zato čovjek ima prijatelje, i to one prave, koji pršte znanjem i od kojih se može učiti i naučiti mnogo toga, pa pričati s njima ili posjećivati ih negdje u virtuali - u pravilu znači saznati nešto novo, ili još bolje – podsjetiti se na nešto što si već barem pet ili deset puta negdje čuo ili pročitao, ali nisi se sjetio povezati to sa ovim stvarnim a na prvi pogled banalnim, pretvarajući to banalno u smisleno i snažno; no zato imaš te ljude – da to čine za tebe i umjesto tebe. Tako je i moj dobar prijatelj, davni bloger gosponprofesor, što ga je upravo rad na blogu vinuo u jedan drugi posao, kojeg je do tada tek sanjao, a danas ga svom puninom i sjajem živi, neki dan na svome fejsu, sasvim usput citirao stihove koje vam donosim na dnu ove priče, kao jedan sastavni dio neke njegove šetnje ili fotografije, a mene su se ti isti stihovi, pa makar sam ih prije toga već više puta pročitao, dotakli kao malo što drugoga, jer nisam imao znanja niti iskustva dotaći ih se i sjetiti bez pomoći drugoga, a sada evo o njima razmišljam valjda četvrti ili peti dan.

Živeći svih ovih posljednjih mjesec i više dana poznatu priču o strahu i zanosu i o tome koji će od njih konačno pretegnuti u nama, zapažam kako su upravo te dvije stvari ona osnova oko koje se pletu naše životne priče. Strah sjedi i raste u nama kao nerazrušivi zid tmine, prijeteći izokrenuti sav naš spokoj i utjehu što smo je njemu u inat donijeli i dovukli u svoju spilju; zanos nade, ljepote i spoznaje krhkosti svijeta, svoje sigurnosti i bivanja – izvlači nas svome strahu usprkos – u nova traženja i doživljaje. Tonemo u razočaranjima, uzdižemo se u vis zureći u plava i tiha neba naših ufanja.

Svjesni smo da, ma kako ovo završilo, nećemo više živjeti isto, i da moramo što prije i što dublje učiniti inventuru svojih prošlosti i povijesti. Nije to samo zato što nam je vrijeme neprijatelj i sudac koji ne oprašta ni jedan izgubljeni trenutak; ako ičemu – ova nas je patnja naučila tome da je bol sastavni dio života i da bježati, sakrivati ili ne prihvaćati ga, znači propast, jer ta propast donijet će umiranje duha u živome tijelu, kao u praznoj posudi - i ispraznost kao rezultat.

Spasenje o kojemu govori pjesma nije spasenje vječnoga života, za one koji u njega vjeruju i očvršćuju ga u ove dane, pa čitav svjetonazor koji bi iz stihova za nekoga mogao proizlaziti nebitan je za dramu koja se u pjesmi zbiva. Sumnjamo u takvo što? Nema razloga, pjesnik će nam o tome sve reći: „tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe“. Spasit ćemo se, poslije, to da, pa makar nestankom, i biti privedeni svojoj biti kao nepopravljiva, neposlušna i nestašna djeca, jer drugo i nismo i jer jedno smo bili i jedno ćemo biti u svim našim vremenima osim ovoga sada i ovdje, a i to samo i jedino zato što tako želimo i iz petnih se žila trsimo da tako bude, makar svim svojim bićem osjećali suprotno. No, pragovi naših umova ne dopuštaju nam mir pored tolikih strahota što prijete, i u ovih nekoliko dana postali smo jedni drugima ništa drugo do li nositelji nevolja i kraja, pa kako onda da se volimo i razumijemo i kako da se uopće prihvatimo takvi, smrtni i površni kakvi jesmo. Jedina utjeha i smisao bit će nam naša snaga u spokoju i naše prkosno protivljenje struji većine i nadmenosti onih koji love, te smrt donose zadovoljni od punine nadmoći i snažnog osjećaja da su bolji i važniji. Ne pustiti se toj snažnoj rijeci nemoći, očaja i suza, čuvati svoje oči i pogled u njima kao nešto najvažnije, te ostati takav, ranjiv, nemoćan, ali čitav u toj jedinoj neosvojivoj tvrđavi, pa i onda kada nam voda već bude prelazila nosnice i donosila kraj, naš je jedini i istinski posao.

Pjesnik je eto, davno, čudeći se Onome svijetu, kada ni o čemu drugome nismo imali ni najblažeg pojma, a nije nas baš niti zanimalo, sve ovo gledao i – što je najvažnije – vidio. I opjevao. Da bismo mi danas mogli vidjeti to isto. I znati.

Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju.
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
jednom biti pogođen -
tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
izvan tebe.
Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
ravno.
Ne boj se strelica ni metaka - oni će te
svakako dokrajčiti -
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
poglede, oči gavranova.

Slavko Mihalić