U jednoj epizodi Marinkovićeva Kiklopa, dok zajedno kreiraju stihove s kojima će Ugo otići Viviani na spoj, Melkior u početku te avanture - koja završava fluidom u kosi i rujnom jeseni koja nemir nosi – izjavljuje Ugu svoju sumnju u kvalitetu stihova koje bi mogao stvoriti, izgovarajući besmrtnu misao o tome kako je previše stihova pročitao da bi mogao pisati dobru poeziju. Moja malenkost ne ide ni za time da sam uspio u ovih više od pola stoljeća puno toga pročitati; kada doživim nešto što bi trebalo imati kakvu simboliku u stvarnome životu, u pravilu ću se sjetiti kakvog filma, nego li romana ili pjesme. E pa zato čovjek ima prijatelje, i to one prave, koji pršte znanjem i od kojih se može učiti i naučiti mnogo toga, pa pričati s njima ili posjećivati ih negdje u virtuali - u pravilu znači saznati nešto novo, ili još bolje – podsjetiti se na nešto što si već barem pet ili deset puta negdje čuo ili pročitao, ali nisi se sjetio povezati to sa ovim stvarnim a na prvi pogled banalnim, pretvarajući to banalno u smisleno i snažno; no zato imaš te ljude – da to čine za tebe i umjesto tebe. Tako je i moj dobar prijatelj, davni bloger gosponprofesor, što ga je upravo rad na blogu vinuo u jedan drugi posao, kojeg je do tada tek sanjao, a danas ga svom puninom i sjajem živi, neki dan na svome fejsu, sasvim usput citirao stihove koje vam donosim na dnu ove priče, kao jedan sastavni dio neke njegove šetnje ili fotografije, a mene su se ti isti stihovi, pa makar sam ih prije toga već više puta pročitao, dotakli kao malo što drugoga, jer nisam imao znanja niti iskustva dotaći ih se i sjetiti bez pomoći drugoga, a sada evo o njima razmišljam valjda četvrti ili peti dan.
Živeći svih ovih posljednjih mjesec i više dana poznatu priču o strahu i zanosu i o tome koji će od njih konačno pretegnuti u nama, zapažam kako su upravo te dvije stvari ona osnova oko koje se pletu naše životne priče. Strah sjedi i raste u nama kao nerazrušivi zid tmine, prijeteći izokrenuti sav naš spokoj i utjehu što smo je njemu u inat donijeli i dovukli u svoju spilju; zanos nade, ljepote i spoznaje krhkosti svijeta, svoje sigurnosti i bivanja – izvlači nas svome strahu usprkos – u nova traženja i doživljaje. Tonemo u razočaranjima, uzdižemo se u vis zureći u plava i tiha neba naših ufanja.
Svjesni smo da, ma kako ovo završilo, nećemo više živjeti isto, i da moramo što prije i što dublje učiniti inventuru svojih prošlosti i povijesti. Nije to samo zato što nam je vrijeme neprijatelj i sudac koji ne oprašta ni jedan izgubljeni trenutak; ako ičemu – ova nas je patnja naučila tome da je bol sastavni dio života i da bježati, sakrivati ili ne prihvaćati ga, znači propast, jer ta propast donijet će umiranje duha u živome tijelu, kao u praznoj posudi - i ispraznost kao rezultat.
Spasenje o kojemu govori pjesma nije spasenje vječnoga života, za one koji u njega vjeruju i očvršćuju ga u ove dane, pa čitav svjetonazor koji bi iz stihova za nekoga mogao proizlaziti nebitan je za dramu koja se u pjesmi zbiva. Sumnjamo u takvo što? Nema razloga, pjesnik će nam o tome sve reći: „tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe“. Spasit ćemo se, poslije, to da, pa makar nestankom, i biti privedeni svojoj biti kao nepopravljiva, neposlušna i nestašna djeca, jer drugo i nismo i jer jedno smo bili i jedno ćemo biti u svim našim vremenima osim ovoga sada i ovdje, a i to samo i jedino zato što tako želimo i iz petnih se žila trsimo da tako bude, makar svim svojim bićem osjećali suprotno. No, pragovi naših umova ne dopuštaju nam mir pored tolikih strahota što prijete, i u ovih nekoliko dana postali smo jedni drugima ništa drugo do li nositelji nevolja i kraja, pa kako onda da se volimo i razumijemo i kako da se uopće prihvatimo takvi, smrtni i površni kakvi jesmo. Jedina utjeha i smisao bit će nam naša snaga u spokoju i naše prkosno protivljenje struji većine i nadmenosti onih koji love, te smrt donose zadovoljni od punine nadmoći i snažnog osjećaja da su bolji i važniji. Ne pustiti se toj snažnoj rijeci nemoći, očaja i suza, čuvati svoje oči i pogled u njima kao nešto najvažnije, te ostati takav, ranjiv, nemoćan, ali čitav u toj jedinoj neosvojivoj tvrđavi, pa i onda kada nam voda već bude prelazila nosnice i donosila kraj, naš je jedini i istinski posao.
Pjesnik je eto, davno, čudeći se Onome svijetu, kada ni o čemu drugome nismo imali ni najblažeg pojma, a nije nas baš niti zanimalo, sve ovo gledao i – što je najvažnije – vidio. I opjevao. Da bismo mi danas mogli vidjeti to isto. I znati.
Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju.
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
jednom biti pogođen -
tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
izvan tebe.
Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
ravno.
Ne boj se strelica ni metaka - oni će te
svakako dokrajčiti -
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
poglede, oči gavranova.
Slavko Mihalić
Post je objavljen 07.04.2020. u 09:24 sati.