prije svih – umirućima
zapravo, onima koji umiru sami, napušteni, zaboravljeni, usamljeni
ili onima koji ne umiru spokojni
a posebno onima koji ne mogu pronaći spokoj iako ga traže, makar i samo u tome času, pa čak i iako im prije toga nije takvo što padalo na pamet, a to bi po svemu sudeći (iako se suditi ne smije, ako to nekome nije do danas postalo jasno) trebalo biti sasvim dovoljno, jer drame se zbivaju na daskama a ne između protona
i onima koji traže oprost, a ne mogu ga dobiti, jer je netko tvrda srca, ili im ga više ne može dati, a dao bi, da su tražili na vrijeme
i ostalim umirućima, iako njima, koliko uspijevam nazrijeti – blagoslov malo ili uopće niti ne treba, jer su ga sami sebi svojim životom dali, pa se osmjehuju, govoreći „hajde, sinko k onima koji trebaju, ja ne trebam ništa“; iako ih nešto boli i malo pate, ti su najbogatiji i najradosniji, a sumnjivi su počesto bili još i za svojih života, jer im je bilo prilično teško išta utrapiti, a kamo li nešto što im doista ne treba
zatim bolesnima, posebno onima koji pate (njih sam, površan i nemaran kakav jesam, trebao staviti odmah iza umirućih, ali to je zato što sam se nadao da će u međuvremenu bol barem ponešto popustiti, prije nova naleta),
i onima koji ne pate, bilo da to ne dopuštaju, ili nemaju što dopustiti
i izoliranima, svojom voljom a i onima protiv nje
koji imaju napisano flomasterom na vratima „izolacija“ ili „korona“
i onima koji nemaju (napisano na vratima, nego u nečijoj duši, makar i sasvim malim ili nečitkim slovima)
i kojima nema tko ostaviti pred vratima hrane ili lijekove ili što im god treba da im izmami osmijeh na njihova blijeda i uplašena lica
a nemaju wifi
i onima koji imaju
zatim otetima, progonjenima, mučenima, zlostavljanima; njima u stvari ne treba blagoslov, to je za njih obzirom na okolnosti prilična bedastoća, nego im čim prije treba plavo rotirajuće svjetlo, ali – eto, u nedostatku toga; jer ako je moj blagoslov jedino što će dobiti, neće drugo proći da nedajBože, pređu u skupinu onih prvih, ili bolesnih, ili ne znam više kojih, a to se neće desiti, to se ni pod koju cijenu neće desiti, zar ne?
pa nepravedno zatvorenima
i onima pravedno zatvorenima
i onima za koje to niti objektivno, unatoč pravomoćnim i ovršnim odlukama, neće nikada biti jasno, jer iza vrhovnog postoji ustavni, a iza njega europski, a iza njega valjda isto neki, još jasniji, koji znade kako se utvrđuje sveta materijalna istina
onda usamljenima, iako za njih još ima vremena, makar bili napušteni, ostavljeni, zaboravljeni - samo to (da još ima vremena) u ovom času ne znaju, ili su zaboravili
a isto od srca i onima koji znaju ili nisu zaboravili
pa i onima koji imaju napisano na vratima „ukrao si mi plaću“ ili „cigane“ ili „kurva“ ili nešto slično
(jer, kako se pokazalo, i te potonje stvari prenose se među pučanstvom ne manjom brzinom od virusa, a niti smrtnost nije na žalost drastično niža)
i konačno ženama, onima koje sada uznemirene od neizvjesnosti hoće li se tijesto za pogaču dići ili neće, ili neće dovoljno, proklinju dan svetoga Velikoga tjedna kada su nekoga drugoga poslale po jaja na tražnicu, ili automat, ili samoposlugu, jer unatoč pogledima svojih muževa koji govore da tijesta njihovih pogača nemaju baš nikakve šanse pred tijestima njihovih mekih, šuštavih i bijelih trbuha dok ih u noćima bez zvuka ljube kao da to čine posljednji puta u životu, znat će da tamo u kutu soba sjede neki sinovi ili svekrve ili tete ili tko zna tko kome neće biti do kraja ukusno, ili će previše praška izazvati žgaravicu, ili neki treći neugodan doživljaj, koji bi mogao narušiti sliku tih žena o sebi samima; pa tek kada im nitko više ne bude ljubio trbuhe, sjetit će se i svojih pojedenih pogača umočenih u hladna mlijeka i muževa čiju bol drugoga mjesta na ljestvici nitko nikada neće razumjeti i privesti kakvoj učinkovitoj i smislenoj pravdi
moj blagoslov nije ništa drugo do li znak da sam sada u duhu sa svima koje sam nabrojao, i da ne mislim puna želuca, siguran od zala i sviju nereda, u nedostatku rezultata druge engleske lige koji bi pristizali na mobitel, samo o ljuljanju bijelih cvjetova trešanja na lepršavim ljubičastim zrakama sumraka i pjevu kosova u romantično predvečerje, pa da mi se živo fućka za sve, jer svijet je plod leptirova efekta i nesreća koja tišti sve vas uskoro bi se mogla preliti i na nas ostale, te ćemo zajedno onda zazivati izbavljenje i pitati se čemu zlo u svijetu, pogotovo onima koji nisu ni krivi ni dužni, i je li to krunski dokaz o tome da Boga nema, ako može dopustiti da primjerice trogodišnje dijete izgori u eksploziji autobombe
i onda me presiječe snažna misao o tome da nemamo pojma ni o čemu, ili o malo, smiješno malo čemu, a sudili bi, kao ovdje negdje na početku ovog posta, priče, pjesme, čega li
vi mislite svoje, a ja ću svoje, velim ja, a čini mi se da i Bog tako veli, a to je najbolji dokaz da ga za mene ima, jer čemu bih pričao inače o tome što On veli; pa onda i Njega, u ovo večer između smrti i uskrsnuća onoga kojeg je najviše ljubio, sklapajući ruke kojima sam potajno netom brisao suze, molim da, ako već ne utrne sva zla i nevolje ljudi koje sam nabrojao, onda neka ih barem pritaji, smanji, ublaži putem kerubina, anđela i serafina, ili neka ih skrati, na čas, na jedan čas; tako da u tom trenutku tišine možemo svi zajedno čuti zvuk nade koja nije nestala, nije nestala, nije...
iskreno molim za oprost bilo kome koga sam zaboravio, obezvrijedio ili ponizio, ili onoga kome sam bez veće svhre i smisla oduzeo vrijeme, jer nisam to nipošto želio učiniti ili propustiti, i hvala na pažnji
Post je objavljen 11.04.2020. u 19:38 sati.