U ona, sada ih tako volimo zvati - normalna vremena, često sam ovdje na blogu tupio o tome kako svako moraliziranje praktički pada u vodu pred jednom poraznom činjenicom: da možemo zaraditi kakvih desetak eura po satu, ili čak manje, i da imamo kakav smisleni posao kojim bismo se za tu satnicu nagradili i bili nagrađeni, sav bi smisao našeg bloganja potonuo kao Titanik i odmah bismo odmaglili s bloga, a sve bi bilo kao da nas nikada ovdje nije niti bilo, i upravo bi nas ta činjenica najmanje boljela – jer bi nam se živo fućkalo za sve svjetske boli što smo ih ovdje prosuli, i sve ljepote i punine i spokoje ove planete što smo ih uzdigli na njihove pijedestale. Našu moralnost i uzvišenu težnju k njoj promovirala je tada jedna bolna činjenica, a to je da smo ništa drugo do li topovsko meso ovog svevidećeg i svevladajućeg poretka u kojem je samo i jedino novac bog i mjera i zakon svih stvari – onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu.
I nitko me ni dan danas ne može razuvjeriti da tome nije tako, jer sve što u životu radimo radimo samo i jedino zbog novca, zbog imanja i potvrde naših statusa, ugleda i ljepote koja iz toga izvire – mi smo imali i tako smo bili, i drugačije nikako. Voljeli smo i voljeli su nas, prijateljevali smo i prijateljevali su sa nama, putovali smo i doživljavali i radovali se - ako ne zbog novca, a ono zato što nam je nešto što imamo omogućilo da nas vole ili trpe ili trebaju.
A onda je došlo nenormalno, ako je to staro bilo normalno, ili je pak ovo sada – ako se s onim starim duboko u biti ne slažemo – normalno? Trebalo je proći nekoliko tjedana odvojenosti da shvatimo kako nas nama ne čini ono što imamo, nego ono što jesmo – ako išta jesmo i ako iza ljuštura naših postojanja išta postoji, pa sve stvari koje smo davali i dobivali sada trunu u špajzama naših prošlosti, čekajući podmuklo i spremno da se opet aktiviraju.
Nova moralnost ovog nenormalnog vremena sastoji se u tome da svi znamo sve o toj bolesti, i o tome zašto treba ili ne treba ostati doma i zašto treba ili ne treba provoditi vrijeme ovako ili onako, pa znamo što bi trebalo učiniti i poduzeti i tko bi u svoj toj priči morao živjeti a tko baš više i ne bi pred strahovima i strepnjama praznine društvene zbilje, i svi smo dobri i vrli i lijepi jer znademo kako i što treba da bismo svijet ili njegov privid održali takvim, dobrim i lijepim i vrlim... ili jednostavno zato što imamo sreće i što smo još uvijek u onoj sretnoj većini koju sudbina nije lupila po glavi, usputno ili sasvim nepovratno.
Dok mi, skriveni u svojim šumama i izbama i prometalima, moraliziramo i prosipamo znanje i vrline i ljepote, ta nesretna manjina drugih trpi, boluje i umire u samoći, napuštenosti i boli, jer nema koga da im pomogne, niti je za to plaćen. Nije stvar u tome da bi ti koji sada trpe isto tako moralizirali kao i mi samo da su bili mrvicu sretniji, nego u tome da bismo i mi isto tako u šutnji i očaju i beznađu umirali samo da smo, o banalnosti, na njihovom mjestu. Ili je onih koji im pomažu jezivo malo, jer ti ne mogu odustati od svjetla ljudskosti koje u njima još tinja, pa tim nesretnicima donose hranu pred vrata, ili ih odvoze i dovoze da bi ih spašavali, ili im pružaju pomoć lijekovima, pomagalima, lijepim riječima ili šutnjom što prožima njihove poglede ispunjene prikrivenom tugom ili suosjećanjem. Ti, nenormalni, lijepi i dobri ljudi, koji već mjesecima nisu grlili svoje voljene ili radili ono što bi ih činilo opuštenim, bezbrižnim i zadovoljnim, kao mi (jer nije normalno ono što ne čini većina), koje s naše strane nutka tek šaka šuštava papira što im je društvo nudi da bi radili svoj posao, a i ta je šaka sve kraća i manje toga svojim dlanom stišće, nemaju nikakvu drugu nagradu za svoja djela, osim vjerojatno bojazni da sutra neće imati što vidjeti kada se zagledaju u svoju nutrinu. Pa kako lijepo još davno poentira pater Had u besmrtnom Šotolinom remek-djelu Družbe isusove, nije heroj onaj čovjek koji radi ono što želi, već samo i jedino onaj koji iz dana u dan radi ono što ne želi.
Uvijek mi kao svijetao primjer te i takve patnje pada na pamet ona tragedija vatrogasaca na Kornatima, ne tako davna, u kojoj društvo šalje ljude da čine nešto za što se ne zna ni treba li činiti, a opasno je, još kako opasno, a još manje se ne zna - može li se (a moralo se) osigurati tim ljudima siguran izlazak iz takve nevolje, jer nema te nevolje - složit ćemo se - čije bi otklanjanje bilo vrednije od ljudskog života.
Pa sada ovdje imamo situaciju u kojoj je jedan život izložen radi toga da bi spašavao drugi. Prinudom, koja se tako lijepo zove ekonomska, ili onom moralnom podvrstom - koja se zove internalizacija. Ili svejednošću, kod onih koji nemaju što izgubiti. Ili bismo mi to tako željeli, da se svi spase, kada smo dobri, i vrli, i lijepi - za sve, a kada nismo, ili kada je manje tuđih očiju što bi nas vidjele - više-manje za sebe.
A želja je ono što nas razdire i nemirom ispunjava i gura ka tome da sve to manje jesmo, a da nas sve više nije, zar ne?
Post je objavljen 30.04.2020. u 13:00 sati.