vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 22.04.2020.

Blog i ja

O ovoj domaćoj zadaći nedavno smo zapravo razgovarali kod Lastavice, pa joj ispunjavam želju: lijepim komentar ostavljen kod nje kao prerađeni post kod sebe :)

Svoju blogersku priču davno, negdje oko 2009. počeo sam kao anonimni komentator, tako da je nastanak mog bloga izravno vezan uz činjenicu da su neki dragi i davni autori zabranili komentiranje zločestim anonimcima pa nije bilo druge - ako si želio surađivati, javljati se, održavati kakav-takav kontakt nego – otvoriti i sam svoj blog.

No, ostao sam, barem kako i koliko osjećam, ono što sam u početku i bio: rijedak i prilično lijen bloger kojeg povremeno zahvati neobuzdana potreba za razgovorom.

Ono po čemu mi je blog važan, to je dakle jedna druga stvar, a nisu postovi: on mi je brzo pomogao shvatiti da sam sebi sam – prazan list papira; puno teže funkcioniram kada moram pronaći zanimljivu ideju i onda, čudna mu čuda, uspostaviti unutarnji dijalog u vezi nje; daleko je lakše pronaći nečiju ideju, misao, putopis, pa onda nju, novootkrivenu, svježu, snažnu, pokušati iskombinirati sa nekom svojom asocijacijom; blog je za to kao stvoren; stalno netko nešto stvara, piše, cvrkuće; kako zahvalno područje; kao neko veliko stablo široke i bogate krošnje prepune svakojakih grana: debelih, tanjih, lisnatih, golih, suhih ili tek izraslih... treba na njih samo sletjeti i ostaviti svoj trag... jer blog je najbolja potvrda upravo one stare koja veli kako se čovjek o čovjeka brusi, zar ne? Pokušavao sam na nagovor drugih lijepiti neke svoje komentare sa tuđih blogova kod sebe u zasebne postove i uvidio kako to u principu nema smisla jer... nema smisla; jednostavno, za komentare su autori posta zaslužni zapravo jednako kao i komentatori, iz jednostavnog razloga– da nema posta, a onda i ranijih komentara, ne bi ni tih, trećih komentara bilo...

Znam se i ja ponekad upitati: pa zašto nešto nisi napisao kod sebe, kao poseban post; sigurno bi na to tkogod imao i kod mene što lijepoga za reći... ma da, evo vidite zašto; nisam se prije sjetio ... da nije bilo drugih, nikad ja ni to nešto što sam napisao ne bih napisao; nikad - jer kada čovjek piše komentare, pred očima ima ljude koji će to čitati; od ljudskih lica i izgleda daleko su važnije druge stvari koje ovdje sasvim jasno vidiš, čak jasnije nego u stvarnom razgovoru (gdje ti upravo ono što očima gledaš zamućuje vid) -ljudske dojmove, tvrdnje, strahove, želje, veselja napisane u postovima; bez toga ništa, baš ništa, bez toga su prsti na tipkovnici tek deset umornih spavača...

22.04.2020. u 09:12 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.