Pregled posta

Lutanja

Nisam neki talenat za fotografiju, nemam ni oko za detalje, ni strpljenja, pa su ove fotografije snimane praktički iz hoda, sa bicikla, gotovo u pokretu; posebno nemam afiniteta za mrtvu prirodu, pa se niti ne usuđujem ostati doma i slikati. Radije koristim cipelcug, ili bicikl, sam kao prst, jer Božesačuvaj da bi se netko od mojih češće odvažio na dužu turu. To je prava ekipa za ostati doma i bez ikakvih uputa, preporuka i zabrana. Pomalo već i poznat po asocijalnoj distanci koju držim evo već četrdesetak godina, nije mi problem spremiti u pinklec dvije-tri prazne vrećice (maslačak, kopriva i slično), a još dvije sa nekim ostacima fine klope (kolači, pečeni kruh na jajima, pita od koprive...) pa se zaputiti u daleke i mnogima nepoznate smjerove. Znam da nije neka korist, vjerojatno niti zanimljivost, pisati ljudima o tome kuda se može lutati oko Zaprešića, ali ako koga put nanese, a sada čujem da ćemo po pitanju propusnosti dijeliti sudbinu same metropole, ovdje vam divljine ima napretek. Samo što trebate podivljati i nestati u njoj.

Nije lijepo šaliti se sa ozbiljnim stvarima, a ova nadiruća bolest je smrtno ozbiljna stvar, ali ako se čovjek zna organizirati, tako da stigne i napraviti posao, i pogledati ili pročitati što ga zanima, ostaje još lavovski dio dana za fizičku aktivnost. Nje mi nikada nije falilo, a kako dani postaju sve topliji i sunčaniji i ja se odlučujem na sve dulje i ljepše ture, sve dalje od doma. Dok je još puhalo i padalo, odvažio bih se na šetnju gore i dolje uz potok Lužnicu; sada mi je to praktički gubitak vremena. Zato odabirem jedan od tri glavna smjera.

Jedan smjer, ne toliko neistražen, ali meni osobito drag, vodi na istok, prema Podsusedu, a put je najbolje započeti nasipom koji vodi istočnom stranom grada, i pruža mogućnost trenutnog bijega u prirodu na nekih stotinjak metara od praktički centra naselja. Nasipom u polukrug idem prateći konačno korito rijeke Krapine, pa se od vrućine i sunca spuštam niz nasip prolazeći ispod raznoraznih obilaznica, prometnica i spojnica, koje jedva da je sada i čuti, a kamo li na njima vidjeti mnoštvo vozila kao prije. Svi putevi vode u Jarek, to je stara mudrost, a iznad jarka i legendarne Nirvane (donedavno dobri gableci radnim danom) nalazište je medvjeđeg luka. No, ovaj puta nećemo tamo, to je već odavna obavljeno, još u veljači, pa zato krećem konačno pored starog i falabogu napuštenog bunkera kojeg su koristile valjda sve vojske dvadesetog stoljeća do samog ušća Krapine u Savu. Odmor u hladu jamči snagu za povratak, pa sada južno od pruge kojom više veselo ne kloparaju prigradski vlakovi dolazim do jezera Zajarki, koje uvijek krijepi dušu odsjajem nebeskog plavetnila i tišinom. Još par kilometara, i evo me doma.

Drugi put zapravo je nadogradnja mojih dugogodišnjih lutanja šumama, jer imam privilegiju da na dvjesta metara od kuće prestaje civilizacija, pa nemam potrebe vozikati se satima do nekih gorja, kada sve što mi treba imam pod nosom. Zaprešićki planinari odavna su markirali Bumbarov put koji od Novih Dvora preko hipodroma Trajbar vodi prema zapadu u sjeverozapadu u duboku, mirnu i predivnu šumu što se pruža kotlinom između sela Dubrava Pušćanska na istoku i Trstenika na zapadu, tako da je moguće hodati doslovce satima i ne sresti nikoga, uživajući u pjevu ptica i šuštanju lišća na vjetru. Što sam stariji, teže mi je, dosadnije i napornije hodati po ovakvom terenu u gojzericama, jer blata je sve manje, budući da su ljeta sve suša i kiše nedostaje. Zato mi dobro služe moje stare, prilično vioke tenisice, na kojima se dobrano naziru dvije rupe, ali služe još, o kako služe - iako je u njima svakako potrebnije češće zagledati u tlo, kako nekakva nezgodna jamica ili kamen ne bi iskrenuli gležanj. No, i takav danak nije preskup kada su u pitanju šume, zar ne?

Volim krenuti od Trajbara, koji je sada zatvoren, pa ga treba zaobilaziti po cesti za Klanjec i onda skrenuti lijevo prema izvoru Stalnjak. Put prolazi rubom šume i predivnih livada na kojima se krije jedna od pritoka potoka Lužnica. Ne odlazim do samog izvora, jer s druge strane do njega vodi cesta, a tamo je sada prometno i zakrčeno; ljudi u gomilama toče vodu, dobrano ponukani i glasinama o tome da vodovod nije siguran radi zaraze. Meni je i moja domaća voda iz pipe sasvim fina u termosici, pogotovo kada je obogatim sa par kapi prošlogodišnjeg soka od bazge i koprive; osvježava i omogućuje brzo napredovanje. Prema Dubravi je uspon, to je mali dio asfalta kojeg ćemo istrpjeti, zato ga i volim preći prvoga, da me poslije nosi sama šuma. Skrećem u Dubravi prema zapadu i rubom starih vinograda odlazim prema šumi. Tamo je i jedna, ajmo tako reći „moja“ livada, ona na kojoj uvijek otrgnem par listova maslačka ili nekoliko vršaka mladih kopriva, toliko da se nađe za dobru večeru. Nakon Dubrave spust prema potoku, sve do mjesta gdje je položeno staro deblo; to je uobičajeno odmorište sa pogledom na vodu i šumsku idilu. Nakon toga slijedi kratak uspon prema hrptu; cijelim putem odlično je markirano, tako da je praktički nemoguće izgubiti se, a sva su staze opisane na stranici Planinarskog društva Zaprešić, pa se i ovim putem zahvaljujem marljivim planinarima na vrhunski odrađenom poslu. Uspon završava na visoravni koja vodi prema mostu na Lužnici, a nakon njega je račvanje: ravno je uspon do skloništa u šumi, a lijevo je praktički u izohipsi povratak prema Trajbaru i potom u civilizaciju. Sklonište je novouređeno, nije zatvoreno, tako da se za silu čovjek može skloniti za nevremena, a ima i nekoliko klupica i postolje za roštilj, za entuzijaste. Valjalo bi tamo dočekati neku novu godinu, velim sam sebi. Znam što bi mi na to rekla Najdraža, ali hajde, to je naš već sada četvrtstoljetni sport: ona skuplja kile i trombove, a ja titule dangube i lutalice. Svatko pomalo popusti, i svatko dobije ono što želi: ona kavu u vrtu sa inspirativnim podrezivanjem i trijebljenjem onoga što misli da treba istrijebiti (a ja naravno, prepuštam prirodi da živi po svome, jer tko sam ja da se miješam u život drveća i cvijeća; osim kada vrag, je li, uzme šalu, ali to se u dva popodneva dade riješiti sa kosilicom i pilom za raslinje), a ja svoja lutanja.

Vraćamo se na priču: sa skloništa se može na tri strane: na istok prema Trajbaru, na jug prema dvorcu Lužnica i na zapad prema dvorcu Januševec i Trsteniku. Vidim da su u ovo doba povrata prirodi ljudi počeli markirati neke žuto-plave markacije; morat ću kad prođe kiša što je zovu za ponedjeljak istražiti o čemu se radi.

Treći put, za mene prilično nov i neistražen, počeo je kod skele kojom se prije ove karantene moglo do sela na samoborskoj strani - Medsava. Radi se o asfaltiranoj cesti koja od Savske ulice u Zaprešiću vodi kakvih tri kilometra na jug. Nekih dvjestotinjak metara prije same skele desno je odvojak prema zapadu, koji svako malo dotiče obalu Save, pa se uzvodno nekih pet –šest kilometara približavamo ušću Sutle u Savu. Naravno, taj kompletan put imat će tridesetak i više kilometara, pa veselo vrtim pedale i ćutim povjetarac u kosi. Put uz Savu je zahvalan za moje uže gume; nema puno kamenja, jer se radi o naplavinama pijeska iz kojeg raste nejaka trava; taman za malo kondicije. Povremeno nailazim na prekrasne sprudove u hladu, ne prouštam sjesti i slušati šumorenje snažne rijeke. Nakon kakvih pola sata ili više, dolazim do druge skele, koje zapravo više nema, a nekada je s ove strane vozila do Samoborskog Otoka; sjećam se tamo sada već pokojne legendarne birtije Kod ribiča u kojoj je nenadmašni gazda orbanić svježe lenjake znao ovaljati u kuruzno brašno, pa u mast, i tako ih peći na tavi da su dobivali zlatnu koricu. Moj mali, koji je tada još imao volje ići u slične poduhvate, i ja – imali smo dogovor: njemu korica, meni meso; uz duplu porciju kupus salate, sok i gemišt, bio je to nezaboravan doživljaj za kakvih šezdesetak kuna. Eh, zlatna vremena.

Čeznutljivo gledam na drugu obalu odmarajući se u hladu grmlja na rampi nekadašnje skele. Preda mnom je još put po makadamu do Drenja; nevjerojatno lijep i raznolik krajolik. Na nekim mjestima suha trava daje praktički dojam prerije, a na nekima zeleni lugovi daju dovoljno hlada i ljepote. Kakvih dvadesetak minuta i evo nas u Drenju, a tamo se skreće dalje prema zapadu, na ulicu Sportski put, ili tako nekako; ne možete pogriješiti, jer ubrzo ćete ugledati nasip slijeva; to je nasip kojeg valja prijeći i onda uz samu rijeku Sutlu doći do njena ušća u Savu. I ovaj dio pun je lijepih sprudova u hladu; čak sam zatekao jednom prilikom i dvojicu penzionera koji su se, dok se pive hlade u Sutli, sasvim goli kupali u njoj. Nisam baš neki ljubitelj muške ljepote, pa sam radije odabrao stranu na kojoj se naziru Mokrice; s čežnjom pomišljam na kave koje sam znao piti u hladu dvorca kada bih, prešavši Savu u Medsavama, preko Samobora dojezdio do tamo, a onda zatvarao krug preko Brežica. No dobro, sve u svoje vrijeme. Ako i ne bude Mokrica, bit će lutanja, a ona daleka zahtijevaju i nešto kondicije. To je zapravo najteži dio, treba se po suncu vraćati desetak-petnaest kilometara po asfaltu preko Zdenaca i Javorja; stražnjica otpada od sjedenja, ali motiva ne nedostaje; nestrpljiv kakav jesam, umjesto da negdje odrijemam sa ruksakom pod glavom dva-tri sata u hladu, odlazim kući; čeka me društvo najmilijih, posao, večera, zabava... Često bih Dragoj znao, još dok smo bili klinci (kada bi me umorna od truda da u jedan dan stisnemo nešto što bi se inače dalo u dva-tri - pitala kada ćemo spavati), znao onako, bez razmišljanja, odgovarati – kada umremo...

Post je objavljen 19.04.2020. u 18:40 sati.