Nepoznati Zagreb

Potok Kraljevec je vjerojatno najmanje poznat od svih 6 trešnjevačkih potoka - što i nije čudo, obzirom da on protječe tek malim dijelom Trešnjevke, njenim najsjevernoistočnijim kutkom, i to samo podzemno. No, usprkos tome taj nam potok nudi pregršt zanimljivih priča i prizora, unutar i izvan prostora Trešnjevke, pa ćemo se onda u ovome tekstu i "prošetati" uz njega od njegovog ušća pa do izvora.
(Projekt "Mapiranje Trešnjevke" organizirao je šetnju trasom tog potoka koja je kretala sa parkirališta iza Tehničkog muzeja, a završila se na spoju Pantovčaka i Gornjeg Prekrižja. Šetnja je održana u dva navrata, 21. i 28.11.2020. godine)

Prije početka same priče treba spomenuti da je ovaj tekst zapravo više vezan uz povijest tog dijela grada kojim potok Kraljevec teče nego samim potokom ... Činjenica je da taj potok povezuje nekoliko lokacija koje su tokom vremena doživjele nevjerojatne promjene (lokacije Tehničkog muzeja, srednjoškolskog igrališta, Britanskog trga, Radničkog dola) i bilo bi šteta pričajući samo o potoku zanemariti njegovu okolinu i vremenski tok zbivanja kojima se ta okolina mijenjala.



Dio sudionika šetnje trasom potoka Kraljevca održane 21.11.2020. Snimila: Saša Martinović Kunović


Dio sudionika šetnje trasom potoka Kraljevca održane 28.11.2020. Snimila: Nives Borčić


Potok Kraljevec je mali i vodom ne osobito bogat potok usprkos „kraljevskom“ imenu, koji je, kao i kvart istog imena, smješten između nobl bregova Tuškanca i Pantovčaka. Sam potok čine tri potočića koji izviru na području između Pantovčaka i Gornjeg Prekrižja: jedan izvire u šumi između Gornjeg Prekrižja i Kraljevca, drugi između Kraljevca i Pantovčaka, dok treći izvire nešto niže, između Zelengaja i Pantovčaka. Prva dva se spajaju kod okretišta autobusa na Kraljevcu, a trećega primaju na sjevernom kraju ulice Zelengaj gdje je i posljednje mjesto na kojem je potok još vidljiv, cijeli preostali dio njegova toka je ukopan pod zemlju. Potok zatim teče ispod ulice Radnički Dol/Kukuljevićeva, ispod Britanskog trga, prolazi ispod bloka zgrada na adresi Ilica 73/Deželićev prilaz 28/30, a potom i ispod Dječje bolnice u Klaićevoj. Nakon nje potok nastavlja svojim podzemnim tokom ispod zapadnog dijela Srednjoškolskog igrališta (prostor bivše ciglane), ispod Pierottijeve ulice, prolazi ispod željezničke pruge, potom teče ispod parkirališta zapadno od Tehničkog muzeja, pored sportske dvorane Dražena Petrovića, prolazi ispod Savske ceste i zatim teče u smjeru juga trasom bivšeg Barutanskog puta (kasnije prozvanog Cvjetnom cestom, radi smještaja Gradske vrtljarije na mjestu današnjeg objekta MUP-a) sve do utoka u potok Kunišćak na području Vrbika, nedaleko "Raketa".
(posljednju etapu bismo u šali mogli prozvati i "Od metka do cvjetka", imajući na umu namjene objekata uz koje je potok prolazio, barutanu i gradsko vrtlarstvo )

Pogledajmo sad po čemu je potok Kraljevec specifičan!

Prvi je puta spomenut u zapisima 1328. godine.

Zatim, poznat je po tome što je on prvi potok na području grada koji je ukopan pod zemlju. Obzirom na svoju lokaciju vrlo blizu gradskom središtu (između njega i centra grada se nalazi samo još slabiji potok Tuškanac koji teče trasom Dubravkina puta i Frankopanskom ulicom) takva njegova sudbina je bila neminovna, osobito znajući kako je njegov protok u normalnim uvjetima vrlo slab te je ukopavanje bilo relativno lako za izvesti. No, usprkos toj njegovoj skromnosti on je u stanju i dan danas zagorčati život svojih susjeda - prisjetimo se kiše tokom rujna 2020. kada je potok poplavio podrume okolnih zgrada (Dječja bolnica, PBF).

Prvi dio ukopavanja je izveden 1892. - za usporedbu, tek 1894. je ukopan dio Tuškanca ispod Frankopanske ulice te prvi dio Medveščaka.

Što se same trase potoka tiče (gledane od ušća uzvodno) gradski predjeli kojima je potok nekad tekao u svojem "otvorenom" obliku, a danas ih slijedi pod zemljom su vrlo zanimljivi zato što su tokom rasta i razvoja grada doživljavali velike promjene i od nekad neuglednih periferijskih pejzaža predgrađa (ciglana, konjušnice, barake za beskućnike itd) to su postala elitna mjesta i sjedišta važnih gradskih i državnih institucija.

Prođimo sad trasom potoka od njegova ušća u potok Kuniščak prema sjeveru i izvoru, putem kojeg je većim dijelom slijedila i šetnja "Mapiranja Trešnjevke" koja je krenula sa parkirališta iza Tehničkog muzeja.



Potok Kraljevec ucrtan na karti iz 1887., uočite ga u središtu karte, kako krivuda uz Radnički dol, Kačićevu ulicu, teče ispod pruge i zatim uz Barutanski put (poslije Cvjetnu cestu) do utoka u potok Kuniščak.


Cvjetna cesta uz koju je do 30-ih godina tekao potok se nekad zvala Barutanski put jer je na prostoru južno od pruge, gdje se sada nalaze zgrade MUP-a i Osnovna škola Tina Ujevića, bila barutana. No, krajem 19. stoljeća (između 1887. i 1898., ako ćemo vjerovati starim planovima grada) je na tome mjestu izgrađena Gradska vrtljarija (preteča današnjeg "Zrinjevca"). Ona je tamo imala rasadnike u kojima se uzgajalo cvijeće i drveće za gradske parkove (sada tu funkciju imaju rasadnici u Remetincu, Jankomiru i pored Dotrščinske šume). Sukladno toj novoj namjeni prostora je i ta prometnica (tada sigurno tek kolski put) preimenovana u Cvjetnu cestu koja je pod tim imenom vidljiva na planu grada iz 1902.

Ali, Gradska je vrtljarija na tome mjestu izdržala tek nešto više od 30 godina - razvoj grada je uzimao sve veći zamah i prostor Trnja se sve brže urbanizirao. Gradska je općina 1934 g. odlučila na tome zemljištu sagraditi novu školsku zgradu. Zgrada je dovršena 1935. g., a projektirao ju je priznati arhitekt Ivan Zemljak koji je u to doba priredio projekte za još mnoge druge školske zgrade u Zagrebu. Škola je započela s radom 15.10.1935. pod nazivom Državna narodna mješovita osnovna škola Savska cesta. Te je godine bilo upisano 198 dječaka i 142 djevojčice u osam razrednih odjela. Dvije godine kasnije škola je postala prva ogledna škola na području grada Zagreba pa je preimenovana u Državnu narodnu oglednu školu Zagreb – Savska cesta. U doba nakon Drugog svjetskog rata, od 1966. pa do 1989., škola je nosila ime narodnog heroja Hasana Kikića, a 80-ih je godina umalo zatvorena zbog malog broja učenika, no tokom slijedećih godina su građene stambene zgrade na području Martinovke pa je time i povećan priljev novih učenika.

S druge strane, na južnoj strani te parcele, isti je arhitekt, Ivan Zemljak, 1937. godine projektirao, a 1939.-1940. godine i izgradio pretežito trokatnu zgradu Centralne stručne produžne škole. Škola je krajem 1940-ih godina unutarnjim adaptacijama prenamijenjena u uredsku zgradu Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove NRH, a sklop je od 1953. do 1955. godine dograđen četverokatno. U tim se prostorima, dodatno nadograđenima tokom posljednjih godina, sada nalaze službe Ministarstva unutarnjih poslova.

Krenimo sad sjevernije, potok teče ispod Savske ceste otprilike na mjestu gdje se danas nalazi željeznički nadvožnjak, a na mjestu gdje se danas nalazi poslovni toranj "Cibona" i sportska dvorana Dražena Petrovića nekad (1898.) se nalazilo poduzeće Strojevna kartonaža Schmidt i Hudetz, Savska cesta 28. odmah do njega, ali južno od pruge, se nalazila Tvornica dvopeka i keksa Bizjak i drug (jedna od firmi koje su se nakon rata udružile u poduzeće Josip Kraš), nakon kojeg je na tome prostoru radila Tvornica dječje obuće Zagreb, da bi se nakon njenog rušenja 2004. izgradio poslovni neboder imena HoTo tower.



Pogled na Tehnički muzej iz zraka u 80-ima, potok teče ispod baraka u gornjem desnom kraju slike gdje je nekad bilo skladište građevinskog materijala. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Početak šetnje kod poslovnog tornja Cibone. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Šetači na parkiralištu zapadno od Tehničkog muzeja, točno iznad trase potoka Kraljevca. Snimila: Daša Filipčić.


Potok slijedimo i dalje prema sjeveru, prostorom na kojem se sad nalazi parkiralište zapadno od Tehničkog muzeja. Cijelo to područje, omeđeno Savskom i Tratinskom cestom te dvjema kracima željezničke pruge, sredinom 19. stoljeća je pripadalo vojsci, no od tog je doba doživjelo velike promjene kao rijetko koji drugi dio Zagreba. Današnja zgrada Kemijsko Tehnološkog fakulteta je nakon željezničarskih kuća uz Zapadni kolodvor (1865.) i prvih objekata Gradskog vodovoda (1877.) najstarija zgrada na Trešnjevci, sagrađena 1885. (za usporedbu, Bubara je sagrađena 1892., osnovna škola u Rudešu 1895, Osnovna škola u Horvatima 1897.). Evo i povijesti objekta u Savskoj 16 koji je dugi niz godina funkcijom povezan sa zgradom u Savskoj 23 koja se nalazi sa druge strane Savske, tik uz željezničke kolosijeke, i danas je u njoj Srednja zanatska škola u kojoj se učenici pripremaju za zanat frizera.

1885. Osnovana je Zemaljska potkivačka škola, u nadležnosti Zemaljske pastuharne (treba napomenuti da su se nedaleko, na terenu današnjeg hotela Westin, sve do 70-ih godina 20. stoljeća nalazili vojni objekti)
1891. (5. rujna) Počinje promet konjskim tramvajem, Remiza se nalazi na uglu Savske i Tratinske - ta lokacije je odabrana jer je tamo bilo moguće smjestiti i liječiti konje koji su vukli tramvajska kola
1897. Škola je odvojena od pastuharne, Josip Černy postavljen za ravnatelja (vidi ovdje za više podataka o školi)
1899. Ravnatelj postaje Eugen Podaubsky (ulica Podaupskoga na Zavrtnici!), škola se razvija u preteču veterinarske ambulante te Veterinarskog fakulteta
1919. Osnovana Visoka veterinarska škola
1924. Osnovan Veterinarski fakultet, do 1936. jedini u tadašnjoj Jugoslaviji
1932. Za potrebe fakulteta unajmljene su i prostorije u Savskoj 23
1938. Počinje izgradnja zgrada Veterinarskog fakulteta u Heinzelovoj, objekti se dovršavaju pojedinačno, od 1939. pa do 1958.
1959. Veterinarski fakultet se iselio iz prostora u Savskoj 16

Drugi niz događaja će nam otkriti kako su se u taj prostor doselili današnji stanari, Kemijsko-tehnološki fakultet, te odjeli još nekih fakulteta.

1919. Osnovana je Tehnička visoka škola u Zagrebu (na kemično-inžinirskom smjeru predavali su i Franjo Hanaman i, nešto kasnije, nobelovac Vladimir Prelog)
1926. Škola prerasta u Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Kemijsko-inženjerski odjel
1956. Kemijsko tehnološki studij se predaje na Kemijsko-prehrambeno-rudarskom fakultetu
1978. Odvaja se Metalurški fakultet
1980. Odvaja se Prehrambeno-biotehnološki fakultet
1991. Odvaja se Tekstilno tehnološki fakultet, u zgradi u Savskoj ostaje samo Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, dok u dvorišnim zgradama još uvijek djeluju neki odjeli Građevinskog i Tekstilno tehnološkog fakulteta.

Što se tiče zgrade u Savskoj 23 u kojoj se danas nalazi Obrtnička škola za osobne usluge: Preteča te škole bila je Ženska šegrtska škola (osnovana 1920., u Opatičkoj) te od 1935. Stručna produžna škola za fotografe. Poslije je škola mijenjala imena (Zanatski školski centar 8.maj, Centar za usmjereno obrazovanje ˝8.svibnja 1945.˝), sve do danas.

Zanimljivo je da je škola ostala u toj zgradi iako se funkcija zgrada oko nje dramatično mijenjala tokom desetljeća razvoja grada.

1877. Na prostoru današnjeg Studentskog centra radila je parna pilana ("paropila") kojoj je u jednom periodu bio vlasnik budući zagrebački gradonačelnik (1920.-1928.) Vjekoslav Heinzel
1910. Osnovana je tvornica namještaja Bothe & Ehrmann (poslije preimenovana u "Slavonija" koja je pod tim imenom proizvodila i prodavala namještaj diljem Austro-Ugarske monarhije)
1936. Na lokaciju stiže Zagrebački zbor (Velesajam) koji je prethodno djelovao na lokaciji uz Martićevu ulicu
1937. Grade se francuski i talijanski paviljon.
1946. Zagrebački zbor mijenja ime u Zagrebački velesajam
1949. Izgrađena je današnja zgrada Tehničkog muzeja (projektant: Marijan Haberle) koja je tih godina služila kao dodatni prostor za Velesajam koji se proširio i na dio zapadno od Savske (koji je do 1935. bio korišten kao Remiza ZET-a koja je tada premještena na Trešnjevku)
1956. Održana je posljednja izložba Zagrebačkog velesajma na toj lokaciji, paralelno sa novom u Novom Zagrebu.

Ako niste znali, na Zagrebačkom Zboru 1939. održanom od 23.kolovoza do 4. rujna, ostvaren je prvi televizijski prijenos u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Te godine izlagali su i Nizozemci, u okviru njihove izložbe najinteresantniji je bio pokretni televizijski studio kojeg je dopremila tvrtka Philips. Studio se sastojao od dvaju kola (antenska kola i kola za mixturu) i najboljeg aparata koji ima 90 točaka na kvadratnom centimentru. Studio je vodio zagrepčanin ing. E. Rhomberg (predstavnik tvrtke Philips i tehnički savjetnik nizozemske izložbe). Studio je uživo prenosio nastupe popularnih opernih i zabavnih pjevača i izazvao ogroman interes Zagrepčana. No, zbog zategnutih međunarodnih prilika (početak Drugog svjetskog rata napadom Njemačke na Poljsku), Philips je naprasno prekinuo izložbu i povukao opremu i ljude prije roka.

1956. Osnovan je Tehnički muzej
1959. Tehnički muzej je preseljen u današnju zgradu (toj je selidbi prethodilo trogodišnje razdoblje odlučivanja tko će se useliti u ispražnjene prostore - takmac Tehničkom muzeju je bio Sportski savez grada Zagreba)

Nakon ovako bogatog života lokacije ispod željezničke pruge koja je tokom svojeg gradskog života promijenila toliko funkcija pratimo potok Kraljevec dalje na sjever, kroz Pierottijevu ulicu.

Sa istočne je strane sada Autonomni kulturni centar "Medika" (otvoren 2008.) koji je ime dobio po istoimenoj veletrgovini lijekovima, evo i par podataka iz prošlosti te firme:

1922. Iz laboratorija Straussa i Hafnera utemeljena je "Medika", tvrtka za proizvodnju kemijsko-farmaceutskih preparata i kemikalija.
1928. Medika se seli u Jukićevu ulicu.
1947. Medika postaje veledrogerija.
2001. Medika se seli na Žitnjak, u Radničku cestu

Iza skvota Medike, u jednom od najčudnijih spojeva gradskih blokova, nalazi se danas hotel "Westin", jedan od najelitnijih u gradu.



Pogled na vojnu pekaru na uglu Savske i Ulice Kršnjavoga 1930. godine. Objekt je srušen 1970. nakon čega je na toj lokaciji počela gradnja hotela. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Početak gradnje hotela "Intercontinental" 1969. godine. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Šetači su stigli na sjevernu stranu pruge, kod Pierottijeve ulice. Snimila: Daša Filipčić.


Šetači pred zidom AKC Medika. Snimila: Nives Borčić


Povijest lokacije hotela je ovakva:

1970. Ruše se vojne barake uz Savsku cestu (sagrađene tokom 19. stoljeća)
1973.-1981. Građena je poslovno-pogonska zgrada Elektre, projekt je napravio Milan Šosterič koji je za njega dobio nagradu Viktor Kovačić
1975. Sagrađen je hotel Intercontinental, projektanti su Slobodan Jovičić (gradio 1959. Ilički neboder, 1968. Namu na Kvatriću, s prvim dvosmjernim pokretnim stepenicama u Zagrebu, a 1971., za Dan žena, otvoren je i pasaž Neboder), Mira Hahl, Franjo Kamenski, William Bonham, 1980. Sagradio je i zgradu INA u Šubićevoj, gdje je tokom uzbuna proglašena samostalnost Republike Hrvatske).
oko 1995. Hotel je preuzeo Ivica Todorić, izgubio je licencu hotelskog lanca Intercontinental pa je prozvan Opera, po istoimenom restoranu koji se tada nalazio na vhu hotela.
2002. Hotel preuzima HUP Zagreb Anđelka Leke i ovoga puta ulazi u lanac hotela Westin u kojem ostaje sve do danas.

Sa zapadne strane ulice je zgrada u kojoj se nalaze Prehrambeno-biotehnološki te Rudarsko geološko naftni fakultet, ona je građena 1958.-1963. po projektu Alfreda Albinija koji je za nju nagrađen Nagradom grada Zagreba 1963.



Šetači na stepenicama zgrade fakulteta u Pierottijevoj ulici. Snimila: Daša Filipčić.


Slijedimo potok i dalje na sjever i stižemo do Srednjoškolskog igrališta, još jedne lokacije koja je tokom gradske povijesti doživjela velike promjene. A taj djelić grada je povijesno važan zato što je zaslugom Izidora Kršnjavoga, tadašnjeg Predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (na funkciji 1891.-1896.), za tu lokaciju objavljen prvi javni pozivni arhitektonski natječaj u povijesti Zagreba.

Potok Kraljevec teče ispod zapadnog dijela igrališta, linijom koja spaja Dječju bolnicu i Pierottijevu ulicu, prepoznatljivom po nasipu igrališta koji se nalazi točno uz trasu potoka. Evo i vremenskog slijeda događaja koji su direktno ili indirektno vezani uz povijest te gradske lokacije.

1783. Sagrađen prvi most preko Save te je do njega sagrađena pristupna cesta, današnja Savska cesta, koja je najkraćim putem povezivala tada malen gradić Zagreb sa mostom
1848. U Hrvatskoj je ukinuto kmetstvo
1850. Nastaje ujedinjeni Zagreb (zapadna granica je na potoku Črnomercu), te godine počinje i preobrazba Pariza pod vodstvom Georgesa Eugenea Haussmana, u doba Napoleona III
1862. Željeznica stiže u Zagreb (Zidani Most – Zagreb – Sisak)
1870. Dovršen željeznički spoj prema Budimpešti
1871. Sagrađen željeznički spoj između Zapadnog (tada glavnog) i sadašnjeg Glavnog kolodvora
1878. Otvoren gradski vodovod
1880. Snažan potres u Zagrebu, za postradale se grade barake uz potok Kraljevec kod Kačićeve (zapadni dio Srednjoškolskog igrališta)
Oko 1880. Sagrađena je ciglana na području današnjeg Fakulteta Građevinarstva i arhitekture (vlasnik Janko Nikola Grahor, vlasnik 4 ciglane u okolici Zagreba od 1869.). Nešto kasnije, 1885., Adolf Müller osniva ciglanu na Črnomercu, gradi i Kino Europa te kino Helios (današnje kazalište Gavella).
1880.-1881. Tvornica duhana preseljena je sa lokacije sadašnjeg Rektorata u Klaićevu ulicu. (na mjestu današnjeg rektorata Sveučilišta u Zagrebu prvo je bila bolnica, potom Tvornica duhana pa tek onda je stigao Rektorat)
1882. Pojavljuju se prve ideje o zagrebačkoj Zelenoj potkovi
1883.-1903. Banovanje po zlu poznatog bana Khuena Hedervaryja. Fun fact: On je još za svoje vlasti imao svoj trg, ispred Školskog foruma, današnji Rooseveltov trg – zamislite danas Trg Zorana Milanovića ili Andreja Plenkovića!
1885. Osnovana Zemaljska potkivačka škola, u nadležnosti Zemaljske pastuharne
1886. Na području Britanskog trga je bila tvornica parketa s parnom pilom i tvornička bravarska radionica, stanovnici Josipovca (danas: Nazorova) traže da se tamo uredi tržnica. Istočno od trga je bilo katoličko groblje (Rokov perivoj), a na zapadu pravoslavno (JZ kut raskršća s Pantovčakom).
1888. Sagrađena je zgrada Muzeja za umjetnost i obrt (projekt: Hermann Bolle), muzej je osnovan 1880, zaslugom Izidora Kršnjavog
1888.-1889. Sagrađena je Rudolfova vojarna
1888.-1894. Sagrađena je zgrada škole Slava Raškaj (Ilica) za potrebe Bolnice sestara milosrdnica, 1890. je umjesto bolnice tamo smještena škola za gluhonijemu i slijepu djecu
1889. Donesena je regulatorna osnova za sjeveroistočni dio Trešnjevke, planirana je gradnja radničkih naselja oko tzv. Trga R (danas prostor oko Adžijine i Žajine ulice), te kolodvora Samoborčeka koji je počeo s prometovanjem 1901.
1891. Pokrenut konjski tramvaj, sa remizom na mjestu današnjeg Tehničkog muzeja, otvorena tržnica na Britancu (tada Trg C)
1891. Sagrađen prvi velodrom, biciklističkog kluba Sokol, na mjestu današnjeg srednjoškolskog igrališta
1891. Sagrađena je zgrada Narodnih novina na uglu Frankopanske i Prilaza Gjure Deželića
1891. Sagrađena je Kraljevska zemaljska uzorna pivnica u Kačićevoj ulici 9 – u nju će u skoroj budućnosti useliti dio eksponata Etnografskog muzeja (otvoreni Depo)
1892. Otvoren današnji Glavni kolodvor, važnost Zapadnog kolodovora opada, uređuje se park Zrinjevac (prije toga je bio Sajmište)
1892.-1905. Sagrađena je tvornica Franck
1892. Otvara se Bubara u Adžijinoj ulici, natkriva se prvi dio Kraljevca, “smradnog potoka”, kod Britanca
1893. Raspisuje se prvi javni pozivni arhitektonski natječaj u povijesti Zagreba, zaslugom Izidora Kršnjavoga, tadašnjeg Predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (na funkciji 1891.-1896.)
Pozvani su bili: Herman Bolle (Zagreb), Kuno Weidman (Zagreb, projektirao bolnicu u Vrapču, palaču Gavella na Jelačić placu, palaču Narodnih novina ...), Josip pl. Vancaš (Sarajevo, specijaliziran za sakralne objekte), Helmer & Fellner (Beč) i Ludwig & Hüllsner (Berlin/Leipzig).

Zahtjev je bio da se sagradi 9 javnih zgrada povezanih prilazima sa kolonadama, za školu, muzeje, konvikt, sveučilišnu knjižnicu, crkvu. Prvu nagradu su dobili Ludwig & Hüllsner, a izvedbom je upravljao Kuno Weidman. Tokom natječaja je došla do izražaja razlika u gledanjima na grad i njegovo nastajanje, bio je to period vrhunca historicizma nakon kojeg su došle nove ideje modernizma. Kršnjavi, Vancaš, Franjo Marković i drugi vodili su polemike oko nastajanja tog dijela grada (teme: estetski elementi, vizure, reprezentativnost objekata …).
Oko buduće crkve sv. Blaža vodile su se posebno žestoke polemike: treba li se sagraditi monumentalna bazilika ili manja crkva “u romaničkom slogu”, te na kojem mjestu (Kačićeva, Britanski trg ili Primorska). Nakon 30 godina spora, 1915., napokon je crkva sagrađena na današnjem mjestu, na uglu Primorske i Prilaza, po projektu Viktora Kovačića.

1894. Sagrađen je napokon kompleks “Školskog foruma” (bez igrališta)

Za kraj ovog dijela povijesnog pregleda promotrimo, kao zanimljivost, sadašnja i tadašnja imena ulica u blizini:

• Trg Republike Hrvatske (nekad: Sveučilišni trg – Kralja Aleksandra - Trg Maršala Tita)
• Rooseveltov trg (nekad: Trg Khuena Hedervaryja – Trg 29.01.1918.- Wilsonov trg)
• Klaićeva (nekad: ulica 8 – Jelisavetina – Tvornička ulica – Ulica 29. Listopada od 1930. Klaićeva)
• Vodovodna
• Kršnjavoga (nekad: Vojnička)
• Jagićeva (nekad: Željeznička)
• Jukićeva (nekad: Cesta 5 – Klesarski put)
• Ulica Republike Austrije (nekad: Kolodvorska – Ljubljanska - Ulica braće Oreški)
• Vodnikova (nekad: Ulica 11)



Razglednica sa motivom Trga Khuena Hedervaryja (današnji Rooseveltov trg), snimljena 1905. godine. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, snimljeno sa željezničkog nasipa. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, također snimljeno sa željezničkog nasipa. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, snimljeno iz Kačićeve ulice. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, snimljeno vjerojatno iz Klaićeve ulice. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Spaljivanje barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Sudionici prve šetnje trasom potoka Kraljevca na Srednjoškolskom igralištu. Snimila: Saša Martinović Kunović


Voditelj šetnje, Vanja, pokazuje jednu od starih fotografija tog prostora. Snimila. Saša Martinović Kunović


Sudionici druge šetnje trasom potoka Kraljevca na Srednjoškolskom igralištu. Snimila: Daša Filipčić


Krećemo dalje vremenskom linijom:

1894. Sagrađena je zgrada Akademije Likovnih Umjetnosti u Ilici (Herman Bolle i Vlaho Bukovac)
1895. Sagrađen HNK
1895. Otvara se prva osnovna škola na području Trešnjevke (Rudeš), uskoro, 1897., slijedi i druga (Horvati)
1896. Sagrađena su igrališta iza školskog foruma (uz prva dva javna teniska terena u Zagrebu), nazvani Elipsa zbog svojeg oblika, uzor je bilo igralište u Görlitzu koje je posjetio Franjo Bučar (teren je tada bio samo do potoka, na ostatku su se nalazile barake beskućnika). Tamo su održane sportske igre povodom prve olimpijade na kojoj nisu sudjelovali Hrvati
1901. Pušta se u promet Samoborček
1905. Razmišlja se o gradnji prve zatvorene gradske tržnice na Britanskom trgu
1908. Natkriva se dio potoka Kraljevca od Britanca do pruge
1908. Natkriva se dio potoka Kraljevca od Britanca do Goljaka
1908.-1909. Gradi se sanatorij u Klaićevoj (Ignjat Fišer, dodatak gradi Vladimir Turina 1954.-1956.), danas Dječja bolnica
1915. Napokon sagrađena crkva Sv. Blaža (projekt: Viktor Kovačić)
1918. Tvornica keramičkih pločica “Zagorka” iz Bedekovčine ima prostor u Deželićevom prilazu, vlasnik postaje Armin Schreiner (1874.-1941.) (pogledajte pločice u haustoru Muzičke škole Blagoja Berse na Britanskom trgu) koji pogiba u logoru tokom Drugog svjetskog rata kao i većina njegove familije)
1920.-1921. Grade se Gradske kuće na Ciglani u Klaićevoj ulici, projektirao Pavle Jušić (sagrađeno kad i Gradske kuće u Meršićevoj)
1929.-1930. Gradi se Naselje Istrana i invalida na Trešnjevci
1930. Objavljen je natječaj za proboj Dalmatinske ulice do Ilice – prijavljena su 52 rada (11 sačuvanih) – problem: prometno rasterećenje Ilice (alternativa: paralelna Arnoldova)
1931. Spaljuju se barake pored Srednjoškolskog igrališta u kojima su nakon Prvog svjetskog rata i aneksije Istre boravili Istrani, sele se u novoizgrađeno naselje na Trešnjevci (pogledajte slike grupe Zemlja, 1929-1935., Krsto Hegedušić, Drago Ibler, Antun Augustinčić itd, vidi ovdje više o povijesti Grupe)
1933. Sagrađen Sokolski dom Egona Steinmana na zapadnom dijelu parcele igrališta, uz Kačićevu (osim toga gradio bolnicu na Šalati, škole u Kušlanovoj i Križanićevoj, Poštu 2 u Branimirovoj), uređuje se i igralište, sagrađena je i ograda igrališta.
1937.-1946. Gradi se Tehnički fakultet (Kačićeva), autora Milovana Kovačevića i Ede Schöna
1949. Dogradnja Sokolskog doma Slavka Delfina (gradio i kupalište Mladosti na Savi i streljanu na Dotrščini)
1949.-1963. Ruše se kuće Radničkog dola

Sudionici šetnje 2020. godine napustili su trasu potoka Kraljevca nakon posjeta Srednjoškolskom igralištu i krenuli Klaićevom do Gradskih kuća na Ciglani, a potom Kačićevom do Deželićeve ulice gdje su posjetili par u bloku zgrada omeđenom Kačićevom, Deželićevom, Primorskom i Klaićevom. U tom se bloku nalazi velika zelena površina koja je dijelom javni park (sa jedinim javnim ulazom iz Deželićeve ulice, onaj iz Klaićeve je zaključan nakon problema sa učenicima iz škole u Klaićevoj koji su u parku radili nered), dijelom igralište, a dijelom podijeljena u privatne vrtove.

Nakon toga su se šetači vratili na Kačićevu i prošli kroz dvorište zgrade u Kačićevoj 8 iz kojeg su prošli u dvorište škole Slava Raškaj. Nakon toga posjetili su Akademiju likovnih umjetnosti gdje je o njenoj povijesti govorila Anđelka Dobrijević Turina, voditeljica njihove knjižnice.



U parku u dvorištu s ulazom iz Deželićevog prilaza. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Na mjestu u parku gdje je nekad bila pumpa za vodu. Snimila: Daša Filipčić.


U parku za druge, oblačne šetnje. Snimila. Daša Filipčić


U dvorištu Akademije likovnih umjetnosti, u razgovoru sa Anđelkom Dobrijević Turina, voditeljicom knjižnice. Snimila: Saša Martinović Kunović


Za razgovora. Snimila: Daša Filipčić


Razgovor sa Anđelkom za druge šetnje. Snimila: Daša Filipčić


Anđelka Dobrijević Turina, voditeljica knjižnice Akademije likovnih umjetnosti. Snimila: Daša Filipčić


U jednom od iličkih dvorišta preko puta Britanskog trga. Snimila: Saša Martinović Kunović


Nakon ALU vraćamo se po Ilici do Britanskog trga i tu ponovo susrećemo potok Kraljevec ulaskom u dvorište u Ilici 73. Za vrijeme oauze na Britanskom trgu prisjetili smo se 80-tih na tom prostoru: Knjižara Mladost na uglu sa Ilicom, kino Kozara na adresi Ilica 92, trgovina ekskluzivnog ženskog rublja Kruna mode koja je bila scenografija za neke epizode serije "Crno bijeli svijet" ... a ne tako daleko su u Ilici bili i antikvarijat Matice Hrvatske i trgovina Posrednik. Sjetili smo se i ideje za Sajam antikviteta, koji je pokrenut nakon inicijative Saše Šimprage da se takav sajam pokrene na Dolcu, no pokrenut je ovdje.
Na sjeveru trga uočili smo i Caffe bar „Kraljevac“, jedini lokal koji nosi ime po potoku (jer se istoimena ulica nalazi daleko sjevernije).

Treba spomenuti i da je Britanski trg sa svojom najbližom okolicom nekad bio lokacija čak dvaju groblja - katoličko je bilo na Rokovom perivoju, a pravoslavno na mjestu gdje se danas odvaja ulica Pantovčak.



Britanski trg, oko 1890. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Britanski trg, nepoznato vrijeme (možda početkom stoljeća?). Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Britanski trg, 1905. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Britanski trg, 1912. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


pejačevićev trg (danas Britanski trg), oko 1930. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Samoposluživanje na uglu Britanskog trga i Ilice, snimljeno 1963. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada".


Odmor na Britanskom trgu. Snimila: Daša Filipčić


Nakon Britanskog trga krećemo dalje, ulicom Radnički dol/Kukuljevićevom. Nekad se sredinom te ulice pružalo naselje sirotinjskih kućica koje je malo pomalo rušeno dugi niz godina i napokon, početkom 60-ih, konačno srušeno. Oko 1965. se uređuje park na Radničkom dolu, po projektu Smiljana Klaića. U to doba su te ulice postale "blizanci", jedne od rijetkih ulica gdje nema par-nepar brojeva.

Evo zanimljivosti iz ulice:
- Na početku Radničkog dola je sagrađena suvremena zgrada arhitekta Davora Matekovića o kojoj se puno pisalo u medijima (link)
- Radnički dol 9 - tu je živio i svoj radni studio imao Željko Kovačić, arhitekt i dizajner, autor mnogih postava izložbi.
- Kukuljevićeva 11, Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež (ne znamo kada je osnovana)
- Radnički dol 12 – tu živi Damir Bajs (član HPD Željezničar), osnivač planinarske obilaznice Beži Jankec o kojoj će još biti riječi u daljnjem tekstu.
- Kukuljevićeva 13 – tu se u dvorištu nalazi atelje kiparice Marine Bauer, koji je svojevremeno koristila i Saša Martinović Kunović, suvoditeljica projekta Mapiranje Trešnjevke.
- Radnički dol 27 - Stjepan Planić (1900.-1980., Bogovićeva 1, Tomislavov dom), učenik Drage Iblera (1894.-1964., drveni neboder), oba su bila aktivna u grupi Zemlja
- Na početku Zelengaja se nalazi Specijalna bolnica na Goljaku, od 1946. Zavod za djecu invalide, od 1960. Centar za rehabilitaciju djece invalida (dječja paraliza, cerebralna paraliza), od 1984. bolnica za brigu o neurorizičnoj djeci



Radnički dol 1934. Snimio: Đuro Janeković. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Radnički dol 1935. Snimio: Đuro Janeković. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Radnički dol 1935. Snimio: Berislav Pavušek. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Radnički dol 1936. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Radnički dol 1937. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Radnički dol 1949. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Radnički dol 1950. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Početak rušenja Radničkog dola 1949. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Radnički dol 1963. Snimio: Josip Vranić. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada"


Šetači na početku Radničkog dola. Snimila: Daša Filipčić


Fontana na završetku Radničkog dola. Snimila: Daša Filipčić.


Nakon što se lijevo uzbrdo odvajaju Kozarčeva ulica i ulica Goljak ulica koja vodi trasom potoka Kraljevca mijenja ime u Zelengaj, a sa istočne se strane otvara park koji prati ulicu ... vrlo lijepo i mirno mjesto!
Na kraju tog parka sa zapadne (lijeve) strane prilazi prvi od tri potočića koji čine Kraljevec, to je onaj koji stiže sa strane Pantovčaka.

Nakon nekoliko stotina metara hoda cestom stižemo i na početak Kraljevca - u blizini se nalazi već spomenuti hotel "As", ulica Zelengaj se nakon lijepe kuće sa drvenim katom odvaja ulijevo, u brdo, a dalje nas vodi ulica Kraljevec.

Zanimljivosti kvarta Kraljevca:

- Hotel „As“, pokrenut je 1999. na osnovama restorana koji je radio 30-ak godina. ljude iz kvarta muči problem sa igralištem sagrađenim samodoprinosom na kojem je sagrađen restoran, a poslije i hotel. To je razlog zašto lokalni mještani nikad ne svraćaju u taj restoran. (link na arhaičnu web stranicu hotela).
- okretište autobusa je "središte" kvarta, u kojem se nalazi i špeceraj ispred kojeg je sastajalište lokalnih cugera
- nekad se u blizini okretišta nalazila i gostionica Grič koju je držao Dragutin Vukušić, čuveni Dragec koji je poslije otvorio restoran u Muzeju za umjetnost i obrt. (link) Na istom mjestu jedno kraće vrijeme nalazio se i restoran "Život na sjeveru".
- Neobično je da niti jedne stube između Kraljevca i Tuškanca nemaju ime!
- Poznati stanovnici ulice Kraljevec (gornjeg dijela):
- Književnik Pero Kvesić
- Slobodan Praljak, sudionik Domovinskog rata, učestvovao u rušenju mostarskog mosta, počinio samoubojstvo u Haagu
- Sanja Lovrenčić, književnica
- strip crtač Walter Neugebauer (link)

Kod okretišta autobusa i dućana Prehrane ne nastavljamo ulicom Kraljevec koja se ubrzo pretvara u stepenište kojim se stiže do gornjeg dijela ulice, već idemo ravno, po dolini potoka, ulicom Kraljevečki odvojak. Na samom početku te ulice je nekad bio zadružni dućan ("Zanap" - Zagrebačko nabavno poduzeće za mješovitu robu), još je uvijek vidljiv stari natpis na fasadi.

I, nakon 300-injak metara šetnje po ulici stižemo i do njenog kraja, napokon ulazimo u šumu i po prvi puta susrećemo naš potok!



Šetnja uz Zelengaj. Snimila: Daša Filipčić.


Kratka pauza kod ušća pritoka Kraljevca koji stiže sa zapadne strane. Snimila: Nives Borčić.


Šetači nedaleko posljednje autobusne stanice na Kraljevcu. Snimila. Daša Filipčić


Prvi pogled na potok Kraljevec na kraju Kraljevečkog odvojka, za sunčane šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Prvi pogled na potok Kraljevec na kraju Kraljevečkog odvojka, za oblačne šetnje. Snimila: Daša Filipčić


Šetnjom kroz šumu nailazi se na čistinu nazvanu Grbavica, na kojoj još i danas stoje dva nogometna gola, no čini se da se njima rijetko služe lokalni ljubitelji nogometa. Nakon slijedećih 10-ak minuta hoda nailazimo na planinarske markacije koje pripadaju planinarskoj stazi broj 12 koja vodi od Dubravkina puta do Sljemena, a koja je i dio Planinarske obilaznice "Beži Jankec!" kojom se u jednom cugu od Glavnog zagrebačkog kolodvora može preko Sljemena stići do Stubičkih toplica odakle se može vlakom vratiti u Zagreb.

To je jedina označena planinarska staza koje vodi iz centra grada prema vrhu Medvednice. I upravo je ta markirana staza jedna od specifičnosti Zagreba, rijetki su gradovi koji imaju tu mogućnost da se sa glavnog trga u tek 10-15 minuta hoda može stići u šumu kojom se, uz tek kratku urbanu dionicu kod Šestina, može doći do planine. Pogledajmo Ljubljanu, Beč, Sarajevo, Graz – označene staze počinju tek na krajnjim stanicama lokalnog javnog prijevoza (tramvaja, autobusa), dok u Zagrebu lijepa pješačka staza počinje na tek 10 minuta od glavnog gradskog trga.

Trenutno postoje dvije markirane staze koje polaze iz samoga grada, od Podsuseda, za Kamene Svatove i Glavicu, te iz Sesveta prema Vugrovcu, no postoje i druge mogućnosti za atraktivne staze na Medvednicu koje bi polazile iz užeg gradskog područja:
- od okretišta u Črnomercu preko Kustošije i Završja prema slapu Sopot i pl. domovima Risnjak i Grafičar
- od ulaza u park Maksimir odnosno uz potok Bliznec preko Dotrščine prema Puntijarki i Hunjki
- od Dupca, uz potok Trnavu/Čučersku Reku prema Gradu mladih i domovima na Vugrovcu i Lipi

Vezano uz hodačke staze u gradskom i prigradskom području treba spomenuti ideju projekta "Mapiranje Trešnjevke" pod naslovom „Zaokružimo Trešnjevku“ (na tragu Wanderweg um Wien odnosno ljubljanske „Poti ob žici“).

Slijedeći planinarsku markaciju prešli smo i ulicu Kraljevec, nešto kasnije i Donje Prekrižje te napokon izašli na Gornje Prekrižje, nedaleko kružnog toka gdje se ta ulica sastaje sa Pantovčakom i gdje je okretište autobusne linije broj 101 za Britanski trg. Markacije vode dalje, prema Šestinama i Sljemenu, no šetnji uz potok Kraljevec tu je kraj, a sa time i ovoj priči o potoku Kraljevcu!



Most preko kojeg planinarska staza stiže sa Cmroka na Kraljevec, snimljeno 2012. Snimio: Mladen Sokele.


Gornji dio staze kroz Kraljevečku šumu. Snimila: Saša Martinović Kunović.


U Kraljevečkoj šumi za maglovita jesenskog dana. Snimila: Daša Filipčić.


Šetači u Kraljevečkoj šumi. Snimila: Nives Borčić.


Čekamo autobus na okretištu autobusa na kružnom toku gdje se sastaju Gornje Prekrižje i Pantovčak. Snimila: Saša Martinović Kunović


Za kraj, postavljam pitanje: Da li bi se neki djelić potoka Kraljevca mogao bar simbolično izvući na svjetlo dana, poput potočića Johannisbach u Aachenu koji je 1999. zažuborio na ulici? Možda kod Cibone? Ili na Britancu? (pogledajte ovdje primjer iz Aachena!)

Da li bi se negdje (npr na Vrbiku, kod ušća u Kuniščak; kod zgrade Cibone, Kod Britanskog trga) mogle postaviti informativne ploče sa podacima o potoku Kraljevcu?

Oznake: potok, Kraljevec, mapiranje trešnjevke, šetnja

Stara tržnica Prečko, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Krajem lipnja 2021. (26.06.2021.) u okviru projekta "Mapiranje Trešnjevke", koji djeluje unutar Centra za kulturu Trešnjevka, održana je šetnja pod naslovom "Tri sela malena: Prečko, Špansko i Malešnica" koju je vodio Vanja Radovanović. Šetnje "Mapiranja Trešnjevke" u pravilu ne govore samo o povijesti pojedinih trešnjevačkih kvartova, ulica, ustanova i lokala, već i o njihovoj sadašnjosti te otvara i pitanja vezana uz budućnost, no ova je šetnja iznimno bila vezana baš uz povijest ta tri kvarta koji dominiraju zapadom Zagreba, a nalaze se dijelom u gradskoj četvrti Trešnjevka jug (Prečko), a dijelom u Gradskoj četvrti Stenjevec (Špansko i Malešnica).

U tekstu koji slijedi nećete naći samo teme o kojima se govorilo na šetnji već i niz informacija koje su prkupljene prije, za i nakon šetnje i koje nadopunjuju priče izrečene na šetnji.



Pogled na zgrade u Štefanićevoj ulici, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Trgovina "Slavija" (danas "Spar") u Petrovaradinskoj, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Prečko, Špansko i Malešnica tri su najveća naselja na zapadnom području Zagreba, između željezničke pruge i rijeke Save. Prečko pripada Gradskoj četvrti Trešnjevka jug, sa 66.674 stanovnika drugoj najmnogoljudnijoj gradskoj četvrti Zagreba (nakon Sesveta), dok Špansko i Malešnica čine jezgru gradske četvrti Stenjevec koja ima 51 390 stanovnika. Zanimljivo je da su njihovi mjesni odbori među najvećima u gradu - Prečko je sa 13 695 stanovnika najmnogoljudniji mjesni odbor u čitavom Zagrebu, Špansko jug je sa 13 510 drugi MO po broju stanovnika u Zagrebu, Špansko sjever je na petome mjestu sa 10.731 stanovnikom, dok je Malešnica sa svojih 9516 stanovnika ma 13. mjestu od ukupno čak 218 mjesnih odbora u Zagrebu!

Svi ovi podaci govore kako su ova tri kvarta vrlo velike (pretežno urbane) aglomeracije koje se nalaze vrlo blizu jedna drugoj, a u slučaju Španskog i Malešnice može se čak govoriti o jednom velikom naselju koje je povezano svojim zajedničkim centrom oko Trga I. Kukuljevića. Sva tri kvarta zajedno broje 47 452 stanovnika - a to je tek 8000 stanovnika manje od cjelokupnog grada Karlovca odnosno nekoliko stotina stanovnika više od Varaždina ili Siska kada se uz stanovnike tih gradova ubroje i oni iz drugih naselja uključenih u područje tih gradova. A upravo zbog te sadašnje velike količine stanovnika na malome prostoru zanimljivo je da su sva tri naselja, Prečko, Špansko i Malešnica, ne tako davno, prije tek 80-ak godina, bili samo - tri sela malena!



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1853. godina.



U neka davna vremena na tim se prostorima nije lako živjelo - i nije uopće slučajno da su se nekadašnji "centri" (danas bi rekli "veća sela" ) razvili sjevernije, uz glavni prometni smjer koji se nalazi neposredno uz rubove obronaka Medvednice. Taj smjer koristi nekadašnja glavna cestovna veza Zagreba sa sjeverozapadom (Samobor, Zagorje, Slovenija), a to je trasa Ilice i Samoborske ceste, a u neposrednoj je blizini sagrađena i trasa željeznice koja je puštena u promet 1862. Glavni razlog za korištenje upravo tog smjera su česte poplave rijeke Save koje su život u nizinskom dijelu činile teškim. Cijelo se to područje nalazi na cca 120-123 metra nadmorske visine, dok se već spomenuta prometna trasa nalazi malkice više, na 125 metara visine (mjereno na npr. mostu preko potoka Vrapčaka, kod crkve u Stenjevcu, kod mosta preko potoka Dubravice) pa time nije ugrožena od poplava. Prema nekim zapisima za poplava su vode Save dolazile vrlo blizu središta Stenjevca (crkve) gdje se i danas, uz ulicu Stenjevec i Stenjevečki odvojak II, mogu vidjeti uleknuća koja pokazuju da su tu vjerojatno nekad bili rukavci Save. A vrijedi primjetiti i da se u neposrednoj blizini nalazi ulica imenom Dolina koja to ime nosi još od davnina, vrlo vjerojatno je dobila ime baš po tim uleknućima koja su sigurno još dugo poslije poplava zadržavala vodu (a sa time vjerojatno i komarce ).

Kao povijesna "središta" u vremenima do sredine 20. stoljeća na glavnom zapadnom prometnom pravcu možemo spomenuti, redoslijedom od središta Zagreba prema zapadu, Vrabče (Gornje), Stenjevec i Podsused. Sva ostala južnija naselja bila su tada tek "sela malena". Počevši od nekadašnje zapadne granice grada Zagreba koja je od 1850. (ujedinjenja Gradeca i Kaptola u jedinstveni grad Zagreb) do 1945. bila na potoku Črnomercu tu su bila sela Ljubljanica, Jarun, Rudeš, Prečko, Špan(j)sko te (Savska) Opatovina. Malešnica u to doba nije ni postojala - nekolicina naseljenih kuća toga predjela bila je uz željezničku prugu i pripadale su Vrapču donjem, a to se ime zadržalo za cijelo područje današnje Malešnice sve do izgradnje urbanog dijela naselja u 80-im godinama. Ime Malešnica je do tada označavalo samo i danas postojeću ulicu koja je povezivala selo Špansko sa željezničkom stanicom Vrapče (do 30-ih godina se ž. stanica zvala Stenjevec, poslije Vrapče-bolnica), a bila je poznata i po tome što je upravo kod križanja Samoborske ceste sa Malešnicom Samoborska cesta prelazila prugu i nastavljala svoj put prema susretu sa Ilicom sa sjeverne strane pruge. (u zgradi koja se i danas nalazi na uglu tog križanja i u kojoj je danas hotel "Maroon" nekad je bila poznata gostionica Sertić).

Navedena južna "sela malena" su vrlo rijetko spominjana u povijesnoj literaturi. Prema nama dostupnim podacima najstariji dokument u kojem se može pročitati ime Prečko je darovnica kralja Andrije II koji je 1221. darovao dio svojih posjeda Kaptolu, poimence se spominju Grmoščica, Završje, Rudeš i Prečko. Nakon toga poznato je da je 1257. područje u blizini današnje Savske Opatovine poklonjeno cistercitskom redu i oni su na (tadašnjem) otoku Sv. Jakova sagradili samostan koji se na tome mjestu nalazio još 1307. Međutim, cisterciti su već 1315. odselili na Kaptol (toliko o ugodnom životu uz Savu!), a od njih je ostao tek toponim "Opatovina". Sve osim ta dva spomena o tom je prostoru u blizini Save ostalo nepoznato - osim onoga što se može iščitati iz starih karata. One koje smo uspjeli pronaći donosimo u ovom članku.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1883. godina.


Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1910. godina.


Vrijedi pogledati i administrativnu podjelu tih krajeva. U doba Austro Ugarske monarhije viša hijerarhijska jedinica od upravne općine je bila kotar (nekad nazivan i srez). U kotaru Zagreb tokom 19. stoljeća dio zapadno od grada pripadao je upravnoj općini Stenjevec sa sjedištem u Vrapču, a ona se sastojala od poreznih općina Jankomir, Stenjevec Dolnji, Stenjevec Gornji, Šestine, Vrabče Dolnje i Vrabče Gornje. Ta je upravna općina imala tad oko 6800 žitelja. S vremenom je upravna struktura doživljavala promjene - 1911. se iz upravne općine Stenjevec izdvojila upravna općina Vrabče (u kojoj su bili i svi dijelovi današnje Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca), a iz nje se, već u doba Kraljevine Jugoslavije, 1937. izdvojila općina Kustošija (na području koje se našlo i današnje Voltino te Rudeš).

Slična je upravna organizacija ostala i nakon Drugog svjetskog rata osim što ie općina Stenjevec promijenila ime u Podsused, a zatim ponovo, oko 1950., u Susedgrad. Slijedeća reorganizacija slijedi 1955. kada je Jarun pripojen Trešnjevci. Granica između općina Trešnjevka i Vrapče tekla je tad sjeverno kao i danas (prema GČ Stenjevec), po Zagrebačkoj cesti, dok je južnije ona u prvom dijelu ugrubo slijedila potok Vrapčak, a nakon prolaska kroz današnje Vrbane je skretala zapadnije i vodila između Jaruna i Prečkog.

Slijedeća promjena slijedi 1972. kada su svi dijelovi zapadnog dijela grada dodijeljeni općini Susedgrad, dok je Prečko vrlo kratko (1972.-1974.) pripadalo općini Črnomerec da bi 1974. konačno bilo pripojeno Trešnjevci. Osamostaljenjem Hrvatske i promjenama u funkcioniranju lokalne samouprave 1994. dolazi do zasad posljednje promjene - sva naselja zapadno od područja (nekad općine, potom Gradskih četvrti) Trešnjevka pripala su novostvorenoj jedinci lokalne samouprave Stenjevec, uz iznimku Podsusedskog polja koje pripada GČ Vrapče-Podsused koja pokriva sve zapadne krajeve grada sjeverno od željezničke pruge. Evo linka na pregled gradskih četvrti ZAgreba.

Zanimljivo je uočiti i katastarsku podjelu koja se nije mijenjala od davnina: Prečko, Špansko i veći dio Malešnice (istočno od ulice Malešnica) pripada katastarakoj općini Vrapče, dok svi krajevi zapadno, sve do ulice Jankomir, pripadaju katastarskoj općini Stenjevec, nakon koje slijedi katastarska općina Podsused.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1932. godina.


A sad, krenimo sa administracije na "pravu" sliku naselja, pogledajmo na primjer topografsku kartu iz 1932. koja dobro ilustrira stanje između dva svjetska rata, a tu su i primjetna sva do sada spominjana naselja. Jarun ima nekoliko "dijelova", u Gornjem Jarunu su kuće pretežno poredane uz tri glavne ulice (Hrgovići, nekadašnja Peščanska koja se spajala sa Hrgovićima blizu današnje tržnice, te nekadašnja ulica Antolići koja je otprilike tekla trasom današnje Vukasove), a na uglu Hrgovića i Peščanske je bilo raspelo. Donji Jarun je koncentriran oko današnje ulice Jarun sa raspelom tamo gdje se danas nalazi kapelica. Ljubljanica je tamo gdje je i danas, ali, naravno, u puno manjem obimu. Iznad Ljubljanice se već vidi industrijski dio sa počecima razvoja današnjeg Končara (tada Prvo jugoslovensko Siemens d.d.) na području koje se tada zvalo Donja Kustošija. Rudeš je koncentriran na područje oko raskršća Peščanske i Rudeške. Kuće Prečkog su uglavnom uz današnju ulicu Prečko, od današnje Petrovaradinske (nekada Novosadske) pa do otprilike mjesta gdje je danas župna crkva, a raspelo je bilo u blizini mjesta gdje ono (novosagrađeno) i danas. Treba uočiti i dva izdvojena dijela Prečkog koja su se nalazila uz Zagrebačku cestu, prvi negdje oko današnjeg križanja sa Zagrebačkom avenijom, a drugi oko mosta preko Vrapčaka. Taj posljednji je tokom vremena, ponajviše radi izgradnje Autoputa (1949.) koji ga je odvojio od "matice" naselja, prestao biti smatran dijelom Prečkog već Rudeša ili pak Oranica (koje nikad nisu bile samostalno naselje već upravo ono što im ime kazuje: oranice odnosno polja).
Zatim, Špansko je koncentrirano oko raskršća ulica Martinci i Maršanići sa ulicom Špansko. Savska Opatovina je na mjestu gdje se i danas nalazi većina kuća (oko malog "trga" na kojem je danas podignuto raspelo) ... a Malešnice još nema, nekolicina kuća je koncentrirana uz prugu i smatrane su dijelom Donjeg Vrapča.

Ako uzmemo u obzir da se važnost nekog naselja mjeri po tome koje sve javne funkcije sadrži ... i ako se složimo da su povijesno sve do najnovijeg doba bile crkve, škole, trgovine i gostionice ... tada i na taj način možemo pratiti razvoj svih ovih naselja i uspoređivati njihov razvoj - naravno ne kao natjecanje u kojem je neko naselje "bolje", a neko drugo "lošije", već pokušavajući kroz takvu usporedbu razumjeti zašto su se događaji razvijali baš tim tokom kojim jesu.

Usporedimo poznate podatke - prvo o župama i crkvama, redoslijedom njihova osnivanja (župa) odnosno gradnje (crkava).

- crkva u Stenjevcu podignuta je u 14. stoljeću
- crkva u Gornjem Vrapču sagrađena je 1703. (prije toga je također postojala crkva, ali na drugoj lokaciji, nisu poznati podaci o gradnji). Napomena: Svi današnji dijelovi Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca (Jarun, Ljubljanica, Gajevo, Rudeš, Voltino, Vrbani, Prečko) pripadali su dugo vremena općini Vrabče Gornje, tako da je tamo bila njihova župna crkva, groblje i škola.
- 1932. podiže se kapelica Uzvišenja Sv. Križa u Jarunu (Jarun od 1937. potpada pod župu crkve na Knežiji koja je tad sagrađena), 1976. osnovana je župa u Jarunu, crkva u Dugoratskoj ulici sagrađena je 1982., a crkva Sv. Mati Slobode 2000. godine
- 1939. osniva se župa sv. Nikole Tavelića u Kustošiji, a 1943. posvećena je i župna crkva
- 1942. osniva se prva župa na zapadnom dijelu južno od pruge, župa u Rudešu (crkva je sagrađena 1967.)
- 1942. osnovana je i župa u Podsusedu (sv. Ivana Bosca), crkva je sagrađena već prije, 1939.
- 1966. osniva se župa Prečko (isprva nazvana Novo Špansko), crkva Presvetog Trojstva u ulici Prečko je sagrađena 1976. (kraće vrijeme prije toga Prečko je spadalo pod župu Stenjevec)
- 1975. Osniva se župa Blažene djevice Marije žalosne u Španskom (1986. je crkva blagoslovljena, a dovršena je 1990.)
- 1978. osniva se župa Sv. Leopolda Mandića (za područje Ljubljanice i Voltinog) koja se tek 1994. i službeno osamostaljuje od župe Sv. Marka Križevčanina. Početak gradnje župne crkve bio je 2002., a blagoslovljena je 2007.
- 1982. osniva se župa Blažene djevice Marije u Malešnici, crkva je blagoslovljena 2004. i posvećena 2007.
- 2000. osniva se župa Vrbani, a župna crkva Blagovijesti – Navještenja Gospodinova, dovršena je 2004.

Zatim, pogledajmo situaciju sa školama zapadno od potoka Črnomerca

- 1860. otvara se osnovna škola u Stenjevcu
- 1863. otvara se osnovna škola u Gornjem Vrapču
- 1886. otvara se osnovna škola u Podsusedu
- 1895. otvara se osnovna škola u Rudešu, najstarija škola na čitavoj današnjoj Trešnjevci, s obje strane potoka Črnomerca
- 1904. otvara se osnovna škola Kustošija (nekad Osnovna škola Ivana Brlić Mažuranić)
- 1932. otvara se osnovna škola u Bizeku
- 1934. otvara se Osnovna škola Janka Draškovića, do 1946. samo kao područni objekt OŠ Gornje Vrapče (nekad Osnovna škola Pavao Lončarić)
- 1948. otvara se Osnovna škola Ljubljanica (nekad Osnovna škola Sava Kovačević)
-1960. otvara se Osnovna škola Ada Prica u Bolničkoj ulici u Stenjevcu (danas Osnovna škola Stenjevec)
- 1964. otvara se Osnovna škola Voltino
- 1965. otvara se Osnovna škola Špansko (danas osnovna škola Tituša Brezovačkog)
- 1966. otvara se Osnovna škola Prečko, do 1970. samo kao područni objekt OŠ Špansko (nekad Osnovna škola Maršal Tito)
- 1968. otvara se Osnovna škola Ivan Meštrovića u Staglišću
- 1969. otvara se Osnovna škola Dragutina Domjanića u Gajnicama
- 1976. otvara se Osnovna škola Nikole Tesle u Prečkom
- 1980. otvara se Osnovna škola Dragutina Tadijanovića u Stenjevcu (nekad osnovna škola Edvarda Kardelja)
- 1984. otvara se Osnovna škola Antuna Kovačića u Španskom
- 1985. otvara se Osnovna škoal Bartola Kašića na Jarunu
- 1991. otvara se Osnovna škola Malešnica
- 1992. otvara se Osnovna škola Vrbani
- 2007. otvara se Osnovna škola Špansko Oranice
- 2013. otvara se Osnovna škola Alojzija Stepinca u Vrbanima

----


Osnovna škola "Maršal Tito" (danas Prečko), autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Osnovna škola Nikole Tesle, 1982. ili 1983., autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Zagreb kakav je bio nekada".


A nakon ovog nabrajanja župa i škola, o kojima se podaci vrlo lako mogu naći na internetu, evo i slijedećeg, puno "škakljivijeg" poglavlja - o gostionicama i trgovinama. Gostionice i trgovine su oduvijek bile "profana" središta svakog sela, mjesta gdje su se ljudi sretali, razmjenjivali novosti, ponešto kupili ili prodali, popili ponešto u lokalu ili pak na stepenicama pored vrata, ispod stare lipe ili na zidiću uz dućan .. i uz njih su vezana mnoga sjećanja: prvi odlasci u trgovinu sa mamom ili tatom, samostalne kupovine, prva piva, prva pijanstva, veselice u gostionicama, pričesti, svadbe, karmine. No, takva se sjećanja vrlo rijetko mogu naći u službenim zapisima i u internetskim tekstovima već ih treba polagano skupljati kroz razgovore sa ljudima, razne forume, Facebook grupe ... I upravo smo na takav način, kroz postove na Facebook grupi "Prečko, moj kvart" saznali puno o neformalnoj povijesti Prečkog. Dio toga je bio ispričan tokom već spominjane šetnje "Tri sela malena: Prečko, Špansko, Malešnica", dok se dio tih saznanja prvi put objavljuje u jednoj cjelini upravo u ovom tekstu.

Djelić takvih sjećanja vezanih uz Špansko smo dobili kroz razgovor sa Mirom Martinec, ženom koja je odrasla u Španskom (ulica Martinci) s kojom smo pričali tokom šetnje na vratima kuće u kojoj je odrasla, a koja je veći dio svojeg poslovnog života provela prodajući voće i povrće na obiteljskom štandu na Tržnici Prečko sve dok nije prešla u mirovinu tokom 2020. godine. Njezin je tata rođen u Španskom, a mama je porijeklom iz Savske Opatovine, tako da bi se kroz dulji razgovor sigurno moglo skupiti još puno više zanimljivih podataka nego što smo ih čuli za razgovora tokom šetnje.

Što se Malešnice tiče, nažalost, nismo pronašli niti jednu osobu iz tog kvarta s kojom bismo obavili takav razgovor tako da to područje do daljnjega ostaje nepokriveno što se tiče ove "dimenzije" istraživanja povijesti.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1944. godina.


Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1947. godina.


A sad o Prečkom.

Već smo ukratko napisali ponešto o Prečkom u doba prije početaka njegove urbanizacije, evo sad i dodatnih informacija. Nekada je područje naselja Prečko bilo drugačije nego danas - u njega su se računale i kuće koje su se nalazile uz Zagrebačku cestu u blizini mosta preko potoka Vrapčaka (u blizini današnje gostionice Palfi, u vlasništvu obitelji Kasanić) gdje se nekad nalazio i prvi dućan. Najbliži slijedeći je bio na Ratarskoj ulici, također u vlasništvu obitelji Kasanić. Preko puta trgovine (u kući gostionice Palfi) se sve do sredine 90-ih nalazila kasarna, sagrađena početkom Drugog svjetskog rata kada je prvo služila ustašama, poslije su ju preuzeli Nijemci, a nakon rata je služila za smještaj zarobljenih domobrana koji su prošli Križni put, među kojima su mnogi spašavali život bijegom iz kasarne u savske rukavce.
Drugi vojni objekat na području Prečkog je bila skupina manjih zgrada na samome kraju ulice Prečko, uz Savu. te su zgrade na karti iz 1944. označene kraticom "Dorab" što znači "Domobranska radna bojna" u koju su unovačeni bili pretežno Srbi koji nisu dužili oružje već su uglavnom bili mobilizirani na javnim radovima. Više o tome moežete pročitati ovdje:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Domobranske_radne_postrojbe
Taj je objekat sada zapušten i devastiran nakon što je kraće vrijeme bio u upotrebi kao skladište tvrtke "Domovina d.d." Stjepana Tuđmana.

U Prečko se tada ubrajao i prostor današnjih Vrbana III, uključujući i tada jedinu ulicu Put Vrbana u kojoj je stanovala obitelj Vrban, nekad jedini stanovnici na tom prostoru. Sjeverni dio današnjih Vrbana se nazivao Donji Rudeš, dok su polja i livade u smjeru Jaruna pripadale tom selu.

Glavni i dugo vremena jedini cestovni prilaz Prečkom je bio današnjom Zagrebačkom pa potom Petrovaradinskom (nekad Novosadskom) ulicom, dok se od Jaruna moglo doći i kolskim putem kroz polja koji je izbijao na današnju ulicu Vrbje. Od ulice Prečko, koja se od Petrovaradinske odvajala na istome mjestu kao i danas i koja je imala isti tok kao i danas (osim što je prekinuta 2000. godine produženom Matetićevom) odvajale su se sporedne ulice nazvane po prezimenima "starosjedilaca": Kormanići (nestala za izgradnje oko 2000.), Dekanići, Tucmani i Vunarići. Osim tih ulica u doba poslije Drugog svjetskog rata postojale su još samo ulice Mlake i Vrbje (u smjeru Jaruna) te ulice Svilkovići i Novo Špansko (koja je nastala najvjerojatnije izgradnjom autoputa u 50-ima) koje su predstavljale vezu prema Španskom i Savskoj Opatovini.
Takvo stanje stvari je najbolje vidljivo na topografskoj karti iz 1959. - vidi dolje.

Treba spomenuti da Prečko već od 1946. ima i svoj nogometni klub.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1955. godina.


Tekst o povijesti NK Prečko, zahvala Žani Grmšek.


Od izgradnje Autoputa 1949. jasno je definirana sjeverna granica Prečkog i svi dijelovi sjeverno od njega (npr kasarna "Prečko") i dio uz Zagrebačku cestu su s vremenom izgubili poveznicu sa središtem naselja i danas ih više nitko ne smatra dijelom Prečkog. No, u to doba, u 50-ima i ranim 60-ima, ti su se dijelovi još uvijek smatrali dijelom Prečkog. Tu se, između ostaloga, nalazila gostionica Škornjak u kojoj su se, kako kaže jedna od gospođa, potrošile mnoge plaće. A vikendom je tamo bio ples, to je bilo jedno od rijetkih mjesta za izlaske na zapadnoj periferiji grada.
(neki od sugovornika su spominjali i gostionicu Masna Jaga, koja se isto nalazila negdje u tom dijelu naselja, kuda se u ta davna vremena išlo na ražnjiće, onda se još nisu jeli ćevapi, koji su tek kasnije došli na menije, kako kažu mještani Prečkog)

Slijedeća velika promjena, nakon izgradnje Autoputa, u Prečko stiže nakon poplave 1964. Već postojeći planovi prema kojima bi u sadašnjim zgradama u Ulici Slavenskoga, Lhotkinoj i Dobronićevoj, bio studentski dom su izmijenjeni i ti su stanovi namijenjeni za Zagrepčane postradale u poplavi. Te su zgrade sagrađene neposredno nakon poplave, 1965. Sa imenovanjem tih ulica Prečko je dobilo prve ulice posvećene poznatim kompozitorima i glazbenicima, a sa praksom takvog imenovanja se nastavilo sve do danas.

Stariji stanovnici Prečkog se sjećaju da su tad, na početku urbanizacije, u cijelom naselju postojala svega dva telefona, jedan u sadašnjoj gostionici "Palfi", a drugi u privatnoj kući kod obitelji Vunarić, blizu starog placa. Te se telefone moglo upotrebljavati samo u velikoj nuždi, za pozive miliciji i hitnoj pomoći.

Nekako u isto doba gradi se i niz obiteljskih kuća na zapadu Prečkog (današnje ulice Bezdanska, Tavankutska, Žednički put, zatim Starobrodska (nekad Brončeva) i ulicama koje više ne postoje: Bajmočka, Prigrevička i Paćirska. Isto tako, na istoku naselja je nastao niz uskih i pretežno slijepih ulica: Temerinska, Čuruška, Titelska (sve tri su nestale produženjem Horvaćanske 2000.), Futoška, Odžačka i Karavukovska (danas: Palanjačka) koje je povezivala Bogojevska ulica koja također više ne postoji, ali je njen sjeverni dio dobio ime po skladatelju Krsti Odaku. U to su se vrijeme na južnom dijelu Novosadske (danas Petrovaradinske) odvajale i dvije kratke i slijepe ulice, Staparski put i Sivački put, koje danas ne postoje.



Isječak plana grada Zagreba, 1971. godina.


Isječak plana grada Zagreba, 1973. godina.


Stanje u doba nakon tog prvog proširenja Prečkog je dobro vidljivo na planu grada iz 1973. na kojem je vidljiva i osnovna škola Prečko ("Maršala Tita") te Dom narodnog zdravlja (kratica DNZ) u prostoru koji danas koristi udruga "Vjeverice". U Domu zdravlja je bila samo ambulanta opće prakse koja je spadala pod Dom zdravlja Črnomerec (liječnici su bili dr. Klenkar i dr. Lipovac te zubarica Wacha Najberger), dok se u laboratorij išlo u Vrapče (gdje je prije otvaranja Doma zdravlja u Prečkom bio i najbliži liječnik). Predio oko raspela i Doma zdravlja je nekad bio centar naselja i mjesto na kojem će se kasnije, 1980., sagraditi i tržnica. Nešto kasnije, 1974., gradi se i prvi objekt Dječjeg vrtića Prečko. Prije toga sagrađena je Osnovna škola Prečko, koja je od 1966. do 1970. radila kao područni objekt Osnovne škole Špansko u montažnom objektu koji više ne postoji, a nalazio se između sadašnje školske zgrade i teniskih terena (dugo vremena su na temeljima te zgrade bile sprave dječjeg igrališta). 1970 je otvorena nova školska zgrada, a u barakama stare škole je bio organiziran dnevni boravak.

Na već spomenutoj karti iz 1973. zanimljivo je primjetiti još nekoliko stvari:
- na karti nije ucrtana kasarna iznad Ljubljanske avenije (u skladu sa običajima tog doba po kojima javno dostupne karte nisu smjele sadržati vojne objekte) niti izdvojeni objekt na samome kraju ulice Prečko (uz nasip), to je bio slučaj i sa kartama iz 1971. i 1985.
- vidljive su dvije jaruge koje su, prema pričanjima svjedoka, većinu godine bile suhe i tek su nakon dužih kiša sadržavale nešto vode, a koje su se pružale iz smjera Španskog na potezu današnje Beethovenove ulice te uz Ulicu Slavenskog, uz današnju Osnovnu školu Nikole Tesle.
- negdje u to doba je u Prečkoj sagrađena i plinska stanica, tada jedina u gradu uz onu u Radničkoj, radi potrebe grijanja novih zgrada koje su imale kotlovnice na plin i tek su oko 2005. godine priključene na mrežu gradskih toplovoda.
- do Prečkog se tada javnim prijevozom dolazilo autobusnom linijom br. 28 koja je vozila od Remize (Vurovčica - danas Ljubljanica) po Autoputu do Savske Opatovine gdje je bila posljednja stanica.

U tom je periodu (1967.) otvorena i najstarija gostionica u Prečkom, "Veselom Tončeku", koje je vlasnik bio Antun Kenjereš. Gostionica se nalazila u niskoj kući čiji je vlasnik bio NK Prečko i to je bilo mjesto gdje se nije dolazilo samo piti i jesti već i zabavljati - bilo uz gledanje televizije koja tada nije bila tako raširena po kućama, bilo uz živu muziku koja je svirala četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom. Kasnije, 1974., taj je lokal, uz promjenu vlasnika, dobio službeno ime "Prečko", ali i nadimak "Muharem" ili "Muhica" i bio je jedan od prvih narodnjačkih klubova Zagreba u kojem su, priča kaže, gostovali Lepa Brena, Miroslav Ilić i drugi poznati izvođači te vrste muzike. Urbane legende kažu da je u i oko lokala s vremenom bilo sve više nereda, tučnjava, droge, pa čak i pucnjave ... što je potrajalo do 2002. godine kada je zgrada iz nepoznatih razloga izgorjela. Njeni se temelji mogu i danas vidjeti na prostoru parkirališta između Osnovne škole Prečko i Doma kulture.



Razglednica gostionice "Veselom Tončeku", zahvala Žani Grmšek.


Gostionica "Prečko", autor fotografije nepoznat (gospođa na slici je vjerojatno gđa Ruža xxx), fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Gostionica "Prečko", autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Park Emila Cosetta, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Konjska zaprega, negdje u Prečkom, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Jedan drugi lokal je takođet započeo život u toj fazi razvoja naselja - današnja gostionica "Stari kotač" je počela sa radom 1982. godine, no prije nje je u vlasništvu oca sadašnjeg vlasnika bio na tome mjestu lokal imenom "Puna čaša" sa biljarom na gljivu i ražnjićima kao specijalitetom, a vlasnik je imao nadimak Ludva. Nakon što je ovaj lokal predao sinu on je držao brod-lokal na Savi, "Libertas", no taj je brzo izgorio.

U to je doba jedan od poznatijih lokala u Prečkom bio i "Pod brajdom", koji danas nosi ime "Zg caffe" i nalazi se u Petrovaradinskoj, kod ficleka nekadašnjeg dijela ulice Mlaka. U toj je zgradi bio nekad i dućan koji se zatvorio oko 1980. Malko dalje, u objektu gdje je sada Spar nekad je bila trgovina "Slavija" te, sa sjeverne strane, kafić popularno zvan "Ceker bar".

Nešto sjevernije je u Petrovaradinskoj, na današnjem mjestu bio lokal "Gigi", a još sjevernije, preko puta nogometnog igrališta, bila je i Imotska konoba gdje je bilo i boćalište.
U okolnim ulicama je bilo još lokala, "Sidney" u Sibeliusovoj te "Paž" u Smetaninoj.

U ulici Prečko je još od davnina postojala vinarija popularno zvana "Kod Bare", vodila ju je obitelj Bartolić, a spominje se i zasad nepoznati dućan prehrane u istoj ulici.

Malo zapadnije, uz tržnicu te u Dobronićevoj ulici, je bilo još trgovina i lokala: Prva trgovina je bila u baraci na početku Dobronićeve, dok se po mlijeko išlo kod obitelji Kasanić koja je držala krave i imala je posjed na lokaciji današnjeg placa. Oko 1967. je na mjestu današnje Bipe (Dobronićeva 1) otvorena prva suvremenija trgovina, prvo je to bila trgovina Sava, potom Union da bi oko 2015. to postala parfumerija Bipa. U sastavu tog dućana nalazio se jedno vrijeme i birc koji je zatvoren nepoznate godine.
Malo niže, na mjestu današnje trgovine "Spar", bila je prvo trgovina Zvijezda, potom Trgopromet, zatim Slavija pa Diona.

Preko puta Trgoprometa (danas "Spara") su bili kiosci Duhana (zvali su ga Micika, valjda po trafikantici) i Lutrije.
Malko dalje je bila i baraka (možda bivšeg dućana? Ili mjesne zajednice?) u kojoj se okupljala omladina i slušala rock'n'roll.

Što se stare tržnice tiče, na njoj je bila mala trgovina "Slavija", mesnica "Prečko" (vodili su ju Vlado i Natalija Frančić, koji i danas vode mesnicu na novoj tržnici), pečenjarnica i birc, dok je sa vanjske strane bila još jedna trgovina.



Tržnica Prečko, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


U središnjem dijelu Prečkog najpopularniji je u to doba bio caffe bar "Ž" (otvoren 1975.), nalazio se na mjestu današnje pekarne pored knjižnice u Ulici Slavenskog.
Sa gradnjom zgrada u Ulici Slavenskog tu se preselio i dio ordinacija iz Doma zdravlja: Stomatologija, školska medicina, pedijatrija, terenske sestre, laboratorij, dok su ambulante opće prakse ostale u staroj zgradi. Sve su te ordinacije tada potpale pod Dom zdravlja Trešnjevka.
Malo dalje, u današnjoj ulici Marijane Radev (tadašnjoj Hristićevoj), bio je popularan caffe bar "Gold", pored njega je bila i slastičarnica (u tom je lokalu kasnije otvorena pekara koja danas ne radi), a nešto dalje (u Beethovenovoj) je bio caffe bar "Hawaii". Sa druge strane, u Lhotkinoj, je bio Foto studio Ujdurica, a u Dobronićevoj je bio TV servis.

U istočnom dijelu Prečkog, u Bezdanskoj ulici, pored Osnovne škole Nikole Tesle (sagrađene 1976.), je od kraja 70-ih radio caffe bar "Boško" koji je nekoliko puta mijenjao ime u "Kod Vlade", "Martini", "Pas koji puši lulu", pizza bar "Vuglec", a od cca 2015. je lokal zatvoren.

Posve zapadno, na mjestu gdje se danas nalazi Baranovićeva ulica, prolazila je nekadašnjom trasom ulica Svilkovići koja je dolazila iz Španskog. Uz tu cestu, vrlo blizu autoputa, nalazila se nekad gostionica "Zlatni orao" koju je držala obitelj Martinec. To je bila gostionica u koju su rado svraćali putnici sa Autoputa, kako kamiondžije tako i lokalno stanovništvo. A u njenoj blizini, na mjestu današnje Haendlove, bio je i mali dućan u privatnoj kući oko kojeg su se nalazile barake.

Stariji stanovnici Prečkog se još sjećaju i da je 1973. prvi puta u kvart došao luna park, na mjesto današnje Osnovne škole Nikole Tesle. Posljednjih 10-ak godina luna park je bio čest gost na livadi pored igrališta NK Prečko.



Pogled na zgrade u Paljetkovoj, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart", post stavila Ruža Gusković.


Druga faza velike izgradnje Prečkog uslijedila je od sredine 70-ih pa do sredine 80-ih kada je izgrađena velika većina preostalih danas postojećih zgrada. To je doba otvaranja knjižnice (1978.), tržnice (1980.), Centra za obradu podataka (CAOP - danas Apis) u Paljetkovoj ulici ... otvorena je i autobusna linija za Prečko koja je sa Autoputa skretala u Petrovaradinsku pa zatim ulicom Prečko dolazila do Hatzove gdje je uz tržnicu bila i posljednja stanica. Nakon nje bi autobus Ulicom Slavenskoga dolazio do Autoputa i skretao za grad.
1976. je sagrađena Osnovna škola Nikole Tesle, a u tome je razdoblju sagrađena i župna crkva Presvetog trojstva, 1976., do tada su se mise održavale u kući Nikole Matošića.

U zgradi u Ulici Slavenskog (preko puta knjižnice) bio je tada, prije otvorenja Shopping centra Prečko, cijeli niz lokala. Tamo je bila trgovina "Unikonzuma", knjižara, mesnica, trgovina bojama i lakovima, privatni dječji vrtić, ambulante, zubar dr. Filković i sestra Narcisa Gluhinić, pa čak i buffet na kraju štengi, "Aerodrom".
U tadašnjoj Hristićevoj 1976. otvorila se cvećatnica Feresin, kao i frizerski salon Đurđica, koji još i danas postoje.

Na prostoru između Štefanićeve i Odakove ulice, gdje sada prolazi Horvaćanska, bili su ostaci uprave gradilišta. A na mjestu sadašnjeg parkirališta zgrada u Štefanićevoj ulici su bila dva igrališta na kojima su djeca (a ponekad i odrasli) iz tih zgrada igrali nogomet.
U ranim 80-ima uređen je i sadašnji sportsko rekreativni centar Prečko uz Osnovnu školu Prečko (tada Maršala Tita). Na otvorenju tog igrališta igrali su Nk Dinamo i NK Zagreb.
Nešto južnije, kod sadašnje pečenjarnice "Grana" ulica Mlake se pretvarala u običan kolski put koji je vodio do Jaruna. Desno od toga puta je bial šikara koju su ljudi zvali Bugareva jama, tamo su se djeca igrala, radila skloništa, pekli kukuruze i krumpire, a zimi je, na nizbrdici nešto prije nje, bio teren za sanjkanje.
1980. je otvoren i red Apple Pub u Odakovoj ulici, često zvan Jabuka.
Preko puta je bio jedan od prvih fast food-ova u kvartu, Presto, a blizu njega i igraonica "Australija". U Odakovoj su još bili i dućan "Voćko", papirnica "Šiljo", videoteka "Kiss" (koja je radila u sklopu Red Apple puba"), automehaničar za Toyota automobile, a bio je tu i mali dućan na ćošku Komarevske i Odakove.

1978. osnovano je i DVD Prečko koje ima svoje prostorije u Jarnovićevoj ulici. Pogledajte njihovu web stranicu.

1979. je pokrenut i malonogometni turnir "Kocka" koji je najstariji zagrebački malonogometni turnir na otvorenome, a odigrava se na središnjem kvartovskom igralištu, tzv. Kocki, u Tijardovićevoj ulici, u dijelu parka poznatom u kvartu kao "Park prinčeva".
Ovdje možete pogledati TV prilog objavljen na "Nogometnoj televiziji" o tom turniru.
1983. Prečko je dobilo i svoje kulturno umjetničko društvo, KUD Prečko, koje je poslije promijenilo ime u KUD Croatia - više o njemu pogledajte ovdje.



Isječak plana grada Zagreba, 1985. godina.


Treća faza razvoja počela je sredinom 90-ih kada je sagrađen Shopping centar Prečko, jedan od prvih trgovačkih centara Zagreba (prema našim podacima prije je u Zagrebu izgrađen tek Importanne centar kod Glavnog kolodvora). U njemu su se, tokom vremena, koncentrirale mnoge kvartovske trgovine, kafići i uslužne radnje. To je također i doba kada je uz Osnovnu školu Nikole Tesle sagrađeno sportsko igralište, prije njega je tamo bila livada na kojoj su se često družili vlasnici pasa.
Sredinom 90-ih je napuštena i kasarna Prečko na mjestu koje se gradi novo naselje POS Oranice koje se ni administrativno niti u svakodnevnoj upotrebi ne ubraja u Prečko iako je to nekad davno bio dio naselja.

Nakon osamostaljenja Hrvatske neke su ulice u Prečkom dobile nova imena - Novosadska je postala Petrovaradinska (samo je preskočen Dunav! ), Karavukovska je postala Palanjačka, Brončeva je postala Starobrodska ... a od glazbenika, Hristićeva je postala Ulica Marijane Radev, a Konjovićeva je preimenovana u Matačićevu.

1998. sagrađena je kapelica žrtvama Križnog puta, pored mjesta gdje je nekad bilo raspelo.
A 2000. godine Prečko je dočekalo i tramvaj, nakon produženja Horvaćanske ceste i spajanja sa produženom Matetićevom sve do Svilkovića. Do Prečkog je prvo vozila samo 17-ica da bi 2004. bila produžena petica koja je do tada vozila samo do Jaruna. I dok 17-ica cijelo vrijeme vozi istom trasom do Borongaja, 5-ica je doživjela već dva produženja, prvo od Kvatrića do Maksimira, a zatim i do Dubrave.
Do Prečkog se možete provozati tramvajem i virtualno, gledajući pogled vozača tramvaja broj 17 na vožnji iz Borongaja, evo linka.

Nekako je u isto doba, oko 2000., premještena i posljednja stanica autobusa u Ulicu Slavenskoga. Nekad je jedina postojeća autobusna linija bila 114, za Remizu, no 2000. godine je do Prečkog produžena i linija 134 iz Črnomerca koja se do tada okretala kod Oranica. Te je godine do Prečkog stigla i linija 168 koja vozi od Savskog mosta preko Ježdovca, a 2019. je stigla i linija 120 kojom se do Črnomerca može preko Gajnica i sada predstavlja najkraću vezu Prečkog sa željeznicom (sa ž.st. Gajnice).

Krajem 90-ih otvoren je Dom kulture (u kojem je sjedište Mjesnog odbora Prečko, a prostore koriste i Centar za kulturu Trešnjevka te razne udruge iz kvarta) sa zdravstvenim ambulantama s druge strane zgrade koje su se tamo premjestile nakon boravka u zgradi u Ulici Slavenskoga. Oko 2003. otvorena je i renovirana tržnica.

Što se lokala tiče, 01.01.1996. otvoren je caffe bar "Flash" u Ulici Dore Pejačević. Nešto zapadnije, u Jarnovićevoj, na kućnom broju 100, se u 90-ima nalazio restoran "Servus" koji je često ugošćavao proslave i svadbe, imao je i kuglanu (sada se u tom postoru nalazi dvorana gimnastičkog kluba Trešnjevka), vlasnik lokala, Jurica, je nekad imao i gostionicu na području sadašnjih Vrbana . Među mnoštvom restorana koji nude roštilj u 90-tima se uz Stari kotač isticao i Marinero, 1999. je otvorena i pečenjarnica Grana (nekad sew zvala Naser), oko 2005. otvoren je i lokal "Kod dede" u ulici Prečko, dok je na tržnici svo vrijeme u radu pečenjarnica "Dux" ("Prečko").
Na zapadu kvarta je bio još i lokal "Kod Nikole", u Bezdanskoj ulici (Vlasnik: Kamenarić), te "Miki" u Händlovoj koji je bio i prva neslužbena kockarnica u kvartu.

Što se tiče nove stambene izgradnje, osim pojedinačnih manjih zgrada sagrađen je između 2010. i 2020. kompleks zgrada južno od Jarnovićeve, kojima će se vjerojatno u budućnosti pridružiti i zgrade na terenu bivše plinare koja je prestala s radom oko 2015. te srušena 2020. 2020. godina će ostati zapamćena i kao godina u kojoj je srušena jedna od najstarijih kuća u Prečkom, ona na uglu Jarnovićeve i ulice Prečko, gdje je također sagrađena stambena zgrada. Sa druge strane, u Tijardovićevoj je 2021. dovršena kontroverzna zgrada na dijelu površine pored nogometnog igrališta i Parka Emila Cosseta.

Za kraj, nemojmo zaboraviti da je Prečko tokom nekoliko godina imalo čak i svoj rock festival, "Zadnja stanica Prečko", koji je pokrenut 2011. godine (2012. je imao čak dvodnevni program!) i ugasio se nekoliko godina kasnije. Najpoznatiji sudionici programa su bili Renato Metessi, inače "dečko iz kvarta", sa svojim Zvijezdama.

Link na postove na blogu "Nepoznati Zagreb": Festival 2011. i festival 2012.

Kasnije 2019. i 2021. godine, u organizaciji mjesnog odbora Prečko i Centra za kulturu Trešnjevka, odigrala se jednodnevna manifestacija "Dan mjesnog odbora Prečko - Dan susjeda".

A Prečko je krajem travnja 2021. dobilo i svoju reportažu u serijalu "Kvart priča" Vida Juračića, pogledajte ju ovdje.

Isto tako, Prečkom je posvećena i jedna epizoda serijala "Zagrebački memento" u kojoj je, nažalost, mnogo fotografija nevezanih uz Prečko kao i neke netočne informacije - tu je link.

Prečko je zakratko došlo na novinske stupce i povodom prosvjeda obitelji Maršanić na okretištu tramvaja kojim su željeli dobiti pravičnu naknadu za zemljište koje im je bilo otkupljeno po nepravičnoj cijeni prije mnogo godina. Evo i kratkog filmskog zapisa.

Gledavši pozitivnu stranu života, Prečko je postalo poznato i po prvom alternativnom zajedničkom gradskom vrtu Eko ekipe Prečko, osnovanom 2013. (prije uvođenja tzv. Bandićevih gradskih vrtova), vidi ovdje, te po jednoj od prvih "slobodnih knjižnica" u Jarnovićevoj ulici koja je, nažalost, trajala tek godinu dana. Vidi ovdje.

----

Napomena autora (Vanja Radovanović): Ovaj je tekst sastavljen na osnovu informacija kojima sam raspolagao u trenutku pisanja (srpanj 2021.). Greške su uvijek moguće, kako i sa moje strane, tako i sa strane onih čije sam komentare skupljao na Facebook grupi "Prečko moj kvart", unaprijed se ispričavam na eventualnim netočnostima i zahvaljujem se svima koji će svojim komentarima dodati neke nove informacije ili pak ispraviti postojeće netočne.
Isto tako molim da uzmete u obzir da je ovo amaterski rad koji je rađen bez suradnje sa gradskim i znanstvenim ustanovama, nadam se da će jednoga dana netko na osnovu ovoga teksta i svih drugih izvora napisati profesionalni ili znanstveni rad na temu povijesti Prečkog i susjednih kvartova.

Zahvaljujem se na pomoći svima koji su svojim komentarima pripomogli nastanak ovoga teksta - evo i abecedne liste Facebook profila osoba koje su svojim komentarima pomogle (imenaa profila ne odgovaraju nužno stvarnim imenima osoba).

Luka Andrović, Jalža Baboreško, Sandra Barić, Dunja Bolf, Davor Bolšec, Darko Bukovčan Bukva, Vildana Cigler, Jasna Đurkić, Dario Fabrični, Ivona Feresin, Vlatka , Ivan Gadijencio Hrabuš, Narcisa Gluhinić, Ana Gogić, Iva Grmšek Stojanović, Žana Grmšek, Nenad Gugi, Ruža Gusković, Nada Horvatić, Hrvoje Hrenar, Damir Jakuš, Jadranka Katalinić, Mario Katalinić, Zlatko Katalinić Daka, Tanja Kenjereš, Marijana Kovačić, Željka Krsnik Antunović, Brljo Leptirić, Goran Lončarić, Dragica-Velimir Lovrec, Maja Lukavečki Švast, Zdenko Lunko, Iron Marijan, Gordana Metessi Novak, Renato Metessi, Mirek Mihetec, Dean Misković, Jasna Murić, Miroslav Miki Nesvanulica, Neda Nesvanulica Miščević, Ljubica Nikolić, Suzana Orel, Damir Pavlečić, Snježana Perić, Ana Matea Petković, Robert Petrić, Spomenka Petrić, Mirjana Pondeljak, Ela Protić, The Red Apple Pub, Željko Romčević, Mario Rosandić, Jasna Rostohar, Ivana Sačer Cota, Giran Sajko Bjelić, Martina Savić, Katarina Schreng, Mirjana Stipandić, Maša Štrbac, Lidija Toffolon, Marina Topić, Damir Tucman, Nikolina Turčinović Dupor, Emil Vargović, Matija Zadravec,

Oznake: preko, špansko, malešnica, mapiranje trešnjevke, šetnja, povijest

Snimio: Vanja


U petak, 05.06.2020., prošetali smo se moji kolege iz projekta "Mapiranje Trešnjevke" i ja u društvu 49 sušetača uz potok Vrapčak, od mosta na Ulici Roberta Frangeš Mihanovića u Rudešu (pored Sky Officea) pa sve do krajnjeg sjevera Gornjeg Vrapča. Ovaj je tekst pokušaj sažetka izrečenog i viđenog tokom te šetnje kako bi sve te informacije ostale vidljive i dostupne i onima koji nisu bili na njoj, zahvaljujem se svima koji su prisustvovali šetnji i učinili ju takvom kakva je bila svojim prisustvom, komentarima i općenito dobrim vibracijama.

Za početak, vrijedi napomenuti kako je priča ove šetnje i priča o potoku Vrapčaku ispričana sa nekoliko gledišta. Prije svega, pogledali smo ga tokom šetnje kao "prirodnu činjenicu", kao jednog od medvedničkih, zagrebačkih i trešnjevačkih potoka, jedne od pritoka rijeke Save. Zatim, spomenuli smo ga i kao os, okosnicu, nekadašnje općine Vrabče Gornje, gledajući ga na starim kartama pogledali smo ne samo povijest krajeva oko samog potoka već i cijelog područja zapadno od njega, a sjeverno od Save i južno od Medvednice koje danas administrativno pripada gradu Zagrebu. Naposlijetku, gledali smo ga tokom šetnje i kao jednu od zagrebačkih “zelenih transverzala”, kao zeleni prostor koji posjeduje velike reakreacijsko-prometne mogućnosti za šetnju i vožnju biciklom.


Dakle, što je Vrapčak?

Vrapčak je jedan od 6 potoka koji dijelom prolazi i Trešnjevkom (od čega su tri, Kraljevec, Jelenovac i Kunišćak, natkriti, a Črnomerec, Kustošak i Vrapčak još uživaju u uglavnom otvorenom toku.
Vrapčak je vodom najbogatiji od svih medvedničkih potoka na zapadnoj strani Zagreba.
Vrapčak ima najljepše od svih ušća zagrebačkih potoka (u stvari, njegovo ušće je i gotovo jedino pravo ušće na području Zagreba).
Jedan od potoka koji su sastavnice Vrapčaka je onaj na kojem je najveći medvednički slap, 9-metarski slap Sopot. A na drugoj pritoci, nešto južnijoj, je jedan od ne tako mnogih preostalih slapova Medvedice, 5-metarski Ferendol.
Zanimljivost koja nema veze sa potokom kao takvim: Uz Vrapčak se nalazi i trenutno jedina “prava” streljana grada Zagreba – nekadašnje su se nalazile uz potoke Kustošak odnosno bezimeni Potočić kod šume Dotrščina.

Kad smo već kod potoka, pogledajmo one koji se nalaze zapadno od centra Zagreba, a istočno od Vrapčaka:

- Kraljevec: Nalazi se u podzemlju od 1909. i izgradnje Srednjoškolskog igrališta, teče pored Tehničkog muzeja, ulijeva se na Trnju u također podzemnotekući potok Kunišćak
- Jelenovac: Teče ispod Trakošćanske ulice, ulijeva se, također podzemno, u Kunišćak posred Trešnjevačkog trga, na uglu Tratinske i Trakošćanske ulice
- Kunišćak: Teče u podzemlju ispod Krapinske ulice i dalje na Trnje, ispod Šetališta Jurja Gagarina
- Črnomerec: Prvi je otvoreni potok sa zapadne strane, ulijeva se u Vrapčak nekoliko stotina metara prije Save. Na žalost, često presušuje. Uz njega se vežu i kontroverze oko zatvaranja radi izgradnje buduće prometnice i tramvajske veze između Črnomerca, remize i Horvaćanske ceste, ali i planova za šetalište od kojih već godinama nema ništa.
- Kustošak: Odvaja Voltino od Rudeša i ulijeva se (podzemno) u Vrapčak kod crkve Sv. Mati slobode na Jarunu

Zapadno od Vrapčaka su još:
- potok nekad znan kao Borčec, a danas kao Orešje: Teče istočno od Gajnica, a ulijeva se u potok Dubravicu kod ž.st. Gajnice)
- Dubravica: Protiče i kroz Veternicu, a svoj tok završava u jezeru Dubravica, dok Savu dosiže tek nakon jakih kiša odvodom kod Savske Opatovine
- Dolje: Izvire u Podsusedskom Dolju i u Savu utiče kod Podsuseda, nedalkeo nekadašnjeg kupališta koje se nalazi pored današnjeg igrališta NK Podsused.

Upravo Vrapčak i posljednje spomenuta tri potoka odvode vodu sa zapadnog, djelomično vapnenačkog prostora Medvednice pa su stoga nešto jači od onih na središnjem dijelu Medvednice ....

Prisjetimo se, istočno od centra se nalaze potoci Medveščak, ukopan u podzemlje još s početka 20. stoljeća, teče ispod Radničke ceste i dalje kao “Drek river” na istok i sakuplja sve ostale potoke da bi sa njima se ulio u Savu kod Hrušćice. Od većih potoka koji se ulijevaju u njega treba spomenuti Bliznec (utječe kod Radničke ceste, prethodno skupivši kod Maksimira potok Štefanovec), Trnavu, Čučersku Reku i Vuger (sva tri se ujedinjuju uz Ulicu Ljudevita Posavskog na južnom prilazu Sesvetama, kod Jelkovca).

A tu leži i odgovor zašto je ušće Vrapčaka najljepše u Zagrebu - jer je jedino pravo ušće u Savu na području Zagreba. Potok iz Podsusedskog Dolja gotovo neopazice se ulijeva u Savu pored igrališta nogometnog kluba Podsused, Dubravica se ulijeva u jezero kod Zagrebačke avenije iz kojeg istječe tek manja količina vode koja se najčešće gubi u grmlju Savske Opatovine, a tek nakon velikih kiša nešto od te vode istječe u Savu uskom cijevi ispod nasipa na pola puta između Prečkog i Jankomirskog mosta.

Zanimljive poveznice:

- Potoci Trešnjevke
- O potoku Orešju
- Potočna arheologija: Potok Bliznec
- Potočna arehologija: Potok Štefanovec
- Priča o potoku pored Magdina kuta


Slijedi nekoliko riječi o značenju Vrapčaka kroz povijest. Taj je potok bio okosnica prostora nekadašnje općine Vrapče uz koja su bila većina južnih naselja današnje Trešnjevke pa i šire, sva koja se nalaze zapadnije od potoka Črnomerca koji je do 1945. bio zapadna granica grada Zagreba (Jarun, Gajevo, Ljubljanica, Rudeš, Prečko, Špansko) i uz koji su stanovnici išli do svojeg općinskog središta: na misu (u crkvu Sv. Barbare u Gornjem Vrapču), na pogreb, u školu.

To je bio pravac kojim je i tekla naša šetnja, od Rudeša pa do Gornjeg Vrapča. Sumnjam da su ljudi nekad hodali upravo tim pravcem, uz sami potok, vjerojatno su se služili nekadašnjim glavnim prometnim pravcem (koji je u stvarnosti nekad predstavljao prašnjavu makadamsku cestu li možda tek kolski put): Mitnica na Horvaćanskoj cesti kod potoka Črnomerca – Peščanska cesta (pravcem Ulice Hrvoja Macanovića, Hrgovića, Našičke ulice – srednji dio se do 50-ih zvao i Ulicom Stjepana Radića), Rudeškom cestom do Ratarske, njom do Oranica (nekad zvanom Grobničkom cestom, radi groblja u Donjem Vrapču) i sve dalje do Gornjeg Vrapča. Uz to što je taj put predstavljao glavnu vezu tih sela sa općinskim središtem to je bio i put kojim su morali ići svi oni koji su iz Vrapča htjeli ići na drugu obalu Save, do Savskog mosta. A i oni koji su s juga željeli ići na vlak u smjeru zapada ili istoka, najbliža ž.st. je bila Vrapče.



Područje oko Vrapčaka godine 1914.


Područje oko Vrapčaka godine 1929., administrativbna raspodjela


Područje oko Vrapčaka godine 1932.


Područje oko Vrapčaka godine 1944., topografska karta


Područje oko Vrapčaka godine 1944., dio plana općine Kustošija


Područje oko Vrapčaka godine 1950.


Područje oko Vrapčaka godine 1959.


Što se tijeka same šetnje tiče, nakon uvodnog razgovora u parku pored Ulice Roberta Frangeša Mihanovića krenuli smo uzvodno uz potok u smjeru Zagrebačke ceste gdje smo komentirali nemogućnost prelaska ceste uz sami potok, već se najbliži pješački prijelaz nalazi čak 100-injak metara niže, što je za sve one koji se kreću šetnicom neugodno, posebno zbog vrlo uskog pločnika na zapadnoj strani Zagrebačke ceste. Problem bi se mogao riješiti premještanjem pješačkog prijelaza do samoga potoka, no još učinkovitije rješenje bi bila rekonstrukcija mosta kojom bi se ispod njega omogućila izgradnja pješačko-biciklističkog prolaza što je rješenje koje se često viđa u npr Austriji.

Nakon prelaska Zagrebačke ceste smo krenuli šetnicom područjem na kojem potok razdvaja POS-ovo naselje Oranice Rudeš od skupine zgrada koje je gradila firma "Profectus". POS-ovo naselje je sagrađeno na prostoru nekadašnje kasarne Prečko uz značajan angažman arhitekta Zorana Hebara koji je između ostaloga zaslužan za očuvanje drveća (drvored kestenova) uz središnju pješačku os naselja. Naselje je koncipirano i projektirano kao cjelina, sa glavnim pješačkim trgom, osnovnom školom i vrtićem, igralištima, šetnicom uz Potok … dok se s njegove južne strane od 1993. nalazio kartodrom kojem je prije nekoliko godina istekao ugovor, sada je u predaji terena gradu, a na tome bi se mjestu trebao graditi bazen.
Najveći problem ovog naselja je promet, odnosno izlaz na Zagrebačku aveniju (u smjeru istoka) i Zagrebačku cestu (u smjeru sjevera). Trajno kvalitetno rješenje će biti moguće tek kad se izgradi Produžena Vrapčanska koja bi osigurala direktan izlaz na Zagrebačku aveniju putem raskršća u dva nivoa.

Za razliku od tog naselja koje je jedan od primjera kako je i u suvremenim zakonskim i ostalim uvjetima moguće graditi naselje ugodno za život, Profectusovo je naselje potpuno suprotan primjer, primjer nakupine zgrada koja je građena bez ikakve infrastrukture i njegovi stanovnici moraju sve svoje potrebe (škola, vrtić, drugi zajednički sadržaji) zadovoljavati u okolnim naseljima čija infrastruktura zbog toga pati od preopterećenosti pa stoga to naselje možemo promatrati i kao parazita "nalijepljenog" na susjedna naselja. Jedna od vrlo loših strana tog naselja je i izrazito loše riješen izlaz na sjever, na ulicu Oranice, kroz vrlo uske lokalne uličice.

Kraću pauzu uz razgovor o tim naseljima smo održali na već davno sagrađenom, a nikad puštenom u promet cestovnom mostu preko Vrapčaka koji nije u funkciji radi neriješenih imovinsko pravnih odnosa na parceli sa južne obale. Tu smo spomenuli i višedesetljetno čekanje izgradnje Produžene Vrapčanske koja bi trebala riješiti pitanje prometa ali i spoja poslovne zgrade Mercator sa ostatkom naselja.

Šetnju smo nastavili kratkim posjetom POS-ovu naselju i prolaskom Šetalištem 150. brigade i dolaskom na glavni trg otkud smo se vratili do potoka uz koji smo nastavili do Pavlenskog puta. Na toj smo dionici skrenuli pažnju na nemogućnost prolaza zapadnom obalom zbog 30-ak metara ograđene privatne parcele (problem koji se susreće i na dijelu kod Španskog) - šetnica bi bila atraktivnija kada bi šetnja bila moguća po obje obale.



Početak šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović


Snimila: Nives Borčić.


Snimila: Saša Martinović Kunović


Potok Vrapčak pored mjesta sastanka. Snimila: Daša Filipčić


Razgovor o poboljšanjima na šetalištu i prijelazu Zagrebačke ceste. Snimila: Nives Borčić.


Na mostu nikad puštenom u promet. Snimila: Nives Borčić


U POS naselju, na glavnoj šetnici. Snimila: Daša Filipčić


Nastavljamo šetnju po istočnoj ("Profectus") strani potoka. Snimila: Daša Filipčić


Kod Pavlenskog puta smo uz staru ploču sa imenom ulice (vjerojatno iz 50-ih) popričali i o ogradi starog mosta koja već 20-ak godina ometa prolaz uz potok i čini se da nitko od komunalnih službi i lokalnih vlasti nije zainteresiran za rješavanje tog problema. U blizini, sa istočne strane potoka, se nalaze i dvije nedavno sagrađene zgrade koje svojom pozicijom zatvaraju pristup mostu i djeluju posve izvan konteksta okolice.

Prelaskom Šoljanove ulice našli smo se na prostoru Španskog. Kao zanimljivost - najveći pojedinačni Mjesni odbor u Zagrebu je Prečko (13 695 stanovnika), a svi mjesni odbori Gradske četvrti Trešnjevka jug osim MO Gajevo imaju preko 10 000 stanovnika (97% ZG mjesnih odbora imaju manje od 10 000 stanovnika, a više od toga samo 5 južnotrešnjevačkih, dva u Španskom te MO Dugave. Međutim, ako gledamo oba mjesna odbora Špansko zajedno, oni imaju 25 000 stanovnika i to bi naselje po broju stanovnika bilo 19. u Hrvatskoj (malko iza Vukovara i Bjelovara)!
Isto tako, Osnovna škola Tituša Brezovačkog je škola sa najviše učenika u Zagrebu, čak 950, a susjedna Osnovna škola Ante Kovačića je tek malkice manja, sa 933 učenika, i radi već dugo u 3 smjene (radila je čak povremeno u 4 smjene).

Ime Špansko vjerojatno dolazi od titule “špan”, to je bio niži plemić koji je upravljao posjedom Kaptola (svi posjedi zapadno od potoka Črnomerec su nekada bili u vlasništvu Kaptola). 1848. godine (dakle, prije tek 172 godine!!) je došlo do oslobađanja kmetova i ukidanja feudalizma, a tokom 19. st se doseljavaju Bugari koji su se bavili poljoprivredom. Centar Španskog je nekad bio u južnom dijelu naselja, malko sjeverozapadnije od centra Antunović, kod križanja ulica Martinci i Maršanići, a danas je na Trgu Josipa Kukuljevića, čiju centralnu funkciju dijeli sa naseljem Malešnica, dok je tržnica nešto zapadnije i najveća je i najživlja tržnica grada zapadno od Jarunske.

Špansko ima i svoj nogometni klub, NK Špansko, osnovan 1958., najveći uspjeh je bilo drugo mjesto u 2. Ligi HNL skupina sjever 1992., a sada se natječe u 3. HNL.
Valja spomenuti i župu Djevice Marije Žalosne - osnovana je 1975., crkva se nalazi sjeverno od tržnice Špansko.


Vratimo se sad na šetnju ... nakon Šoljanove ulice ponovo smo prešli na zapadnu obalu i posjetili smo boćarsko igralište uz koje se nalaze zanimljive brajde vinove loze koje rastu na okvirima od starih sušilica, a iznad igrališta je i stara ploča sa imenom Trga Nikole Šubić Zrinjskog, vjerojatno iz 60-ih.

Nastavljamo šetnicom uz potok koja je na toj dionici vrlo uska i neugodna za mimoilaženje (valjalo bi ju proširiti!) i prolazi uz zanimljive vrtove ... neki su vrlo uredni, opremljeni raznoraznim detaljima koji privlače pažnju, dok su neki zapušteni, između ostaloga i barake u kojima su do prije 3-4 godine živjele kokoši i koze.

U blizini Ulice Ivane Brlić Mažuranić nailazimo na toplovod koji vodi od trešnjevačke toplane, ali i na još jedan vrt koji zatvara prolaz po istočnoj obali potoka. Prelazimo sa područja Španskog na Malešnicu i kod pristupa starom groblju u Donjem Vrapču (Vrbovljanski put) prelazimo na lijepu usku stazicu koja vodi istočnom obalom potoka i također otkriva zanimljive detalje u vrtovima, od neobične skulpture pa do kabine stare sljemenske žičare.

Kod jednog od mostova nailazimo na zid na kojem je nekad (2009.) bio mural posvećen tada preminulom Dini Dvorniku koji je sa obitelji živio u zgradi iza tog zida sve do svoje tragične smrti.

Uskoro smo stigli i do željezničke pruge - dva napuštena željeznička mosta preko potoka su pripadali Samoborčeku (uski) i teretnom pristupu ranžirnom kolodvoru Vrapče (široki). Kuća desno (istočno) od staze je bila ulazna kućica teretnom kolodvoru, dok je ona druga, zapadna, u kojoj je danas gostionica, bila zgrada stanice Samoborčeka.



Ograda na starom mostu koja smeta pješacima i biciklistima. Snimila: Saša Martinović Kunović


Stara ploča sa imenom ulice. Snimila: Nives Borčić


Novosagrađene zgrade koje se ne uklapaju u svoju okolinu. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Patkice u Vrapčaku. Snimila: Daša Filipčić


Vinova loza na ostacima sušilica za veš. Snimila: Saša Martinović Kunović


Stari natpis sa Zrinjevca uz boćalište. Snimila: Nives Borčić


Kolona šetača se otegnula ... Snimila: Daša Filipčić


Kolekcija neobičnih detalja u vrtovima: Od stolaca pa do raspela ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Lijepi cvijet viri iz ograde ... Snimila: Daša Filipčić


Netko se šetao stazom tokom betoniranja ... Snimio: Vanja


Šetači na jednom od mostova ... Snimila: Daša Filipčić


Zabavan natpis uz stazu ... Snimio: Vanja


Šetači na mjestu gdje šetnica prelazi preko toplovoda koji grije Malešnicu i Špansko. Snimila: Nives Borčić


Crkva u Malešnici koja se nalazi nedaleko potoka. Snimio: Vanja


Uređena šetnica po lijevoj strani potoka ... Snimila: Saša Martinović Kunović


.. no, mi smo se radije prošetali stazicom po njegovoj desnoj obali. Snimila: Daša Filipčić


Dotrajali most preko potoka kod Švarčanske ulice. Snimila: Daša Filipčić


Pored dva napuštena željeznička mosta - uži je od "Samoborčeka", a širi od bivšeg teretnog kolosijeka. Snimila: Saša Martinović Kunović


Susret sa vlakom. Snimila: Daša Filipčić


Brzom brzinom prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Snimila. Saša Martinović Kunović


Na ovom ćemo mjestu ponovo nakratko prekinuti priču o šetnji i baciti pogled na neke detalje o Stenjevcu i Vrapču!

Ime Stenjevec potiče od kamenoloma, mjesta gdje se ide po "stenje", a lokacija kamenoloma je vjerojatno bila negdje u smjeru Gornjeg Stenjevca.
Stenjevečka župa potječe iz 1334., župna crkva je crkva Blažene djevice Marije, sadašnja je posvećena 1769. 1926. se dešava raskol u župi, osnovana je starokatolička crkva, nalazi se preko puta rimokatoličke, uz samoborsku cestu. Širenjem grada i povećavanjem broja stanovnika u okolnim naseljima osnivaju se i nove župe: 1942. u Rudešu i u Podsusedu, a tad je i Špansko prešlo iz župe Vrapče u župu Stenjevec.

Škola u Stenjevcu je osnovana 1860. - za usporedbu, škola u Vrapču je počela s radom 1863., u Podsusedu 1886., u Rudešu 1895., Horvatima 1897., dok je prva na području Stare Trešnjevke, OŠ Kralja Tomislava, sagrađena tek 1928.A 1932. osnovnu je školu dobio i Bizek.

Stenjevec je imao i Narodni dom koji je osnovan 1932., u njemu je od 50-ih pa do kasnih 80-ih djelovalo i kino Jedinstvo, kao najzapadnije kino Zagreba, nakon Kustošije i Kalnika. (zanimljivost, kino Bratstvo se nalazilo na posve suprotnom dijelu grada, u Dubravi!)

Jedan od poznatih objekata Stenjevca je bila i gostionica Sertić, kod nekadašnje rampe, a današnje ž.st. Vrapče. Danas je objekt ponovo u ugostiteljskoj funkciji nakon niza godina propadanja.

Koga zanima, puno podataka o Stenjevcu je moguće naći u knjizi o Stenjevečkoj župi, OVDJE.


Nekoliko riječi o Vrapču - ime dolazi od prezimena Rabuch, familije koja je imala posjede na tom posjedu . Ljudi su govorili "Idem v Rabče" (u prijevodu "kod Rabuchovih") pa je tako ubrzo nastalo Vrabče koje je poslije postalo Vrapče. Važan objekat u naselju je Psihijatrijska bolnica, osnovana 1877. kao Zavod za umobolne Stenjevec (!), 1923. je na ekonomiji Jankomir osnovan poseban odjel bolnice za blaže bolesnike, a novi odjel je dograđen 1932. Iste godine je bolnica preimenovana iz bolnice Stenjevec u bolnicu Vrapče, a isto tako i željeznička stanica.
Više informacija o povijesti bolnice moguće je naći na njenoj web stranici, OVDJE.

U današnjem centru Vrapča koji je svoj sadašnji oblik dobio 1971. godine, izgradnjom Aleje grada Bologne, nalazi se tržnica koja već dugo čeka rekonstrukciju. A pored tržnice je i Osnovna škola grofa Janka Draškovića. Evo nekoliko crtica iz njene povijesti:

- 1863. - otvorenje škole, pohađaju je djeca iz svih naselja tadašnje općine, od Jaruna i Prečkog prema sjeveru
- 1934. - nastava se održava na prostoru sadašnje škole
- 1945. - dovršena je nova zgrada
- 1962. - škola je preimenovana u OŠ Pavao Lončarić
- 1978. - dograđen je novi dio
- 1992. - škola je preimenovana u OŠ Grofa Janka Draškovića

Vrijeme je za nastavak šetnje koju smo ostavili kod prelaska željezničke pruge. Uz dužni oprez prešli smo prugu i nastavili put do Ilice. Sa sjeverne strane smo popričali o tome kako je Ilica prije 50 godina (točnije prije 49 godina, 1971., za dovršenja Ulice grada Bologne) produžena za cca 500 metara, do Vrapčanske aleje. Prije toga je Ilica sezala samo do Vrapčanske ceste, najveći kućni broj je bio 494 (sada je 530) , a dalje se nastavljala Samoborske cesta, što dokazuju i dva kućna broja na obiteljskoj kući pored autobusne stanice. Stari broj je 6 (od početka Samoborske ceste), dok je novi Ilica 498.

Ako vas zanima Ilica, pogledajte i ovaj post na temu: "Treće lice Ilice"

Na tržnici Vrapče smo napravili kratku pauzu uz napolitanke i listanje starih karata, a šetnju smo nastavili prelaskom u Ulicu Stipana Vilova u kojoj smo sa istočne strane pogledali lijepu vilu sa krasnim vrtom koja pripada jednoj staroj vrapčanskoj glazbenoj obitelji.

Šetnju smo nastavili ulicom Potok uz poglede na nekoliko zanimljivih starijih kuća, na lokalne toponime (Zapotok/Potok), veliko klizište (!) i neobičnu pregradu na potoku koja je možda služila za pranje rublja.

Povratkom na Vrapčansku cestu stigli smo i do malog parka uz potok kojeg su uredili sami stanovnici i na tome su se mjestu održavale lokalne zabave uz roštilj i izvor koji je presušio i sada je zapušten. Treba spomenuti i neobičnu ružnu kuću koja se uzdiže iza parka i koje je svoje mjesto našla čak i na TV-u, u izborima za najružniju kuću Hrvatske (emisija "Živa istina").

Nakon nekoliko minuta smo već bili i kod župne crkve Sv. Barbare, jedan od najljepših detalja je ograda na ulaznim vratima, a zanimljiv je i župni dvor.
Crkva je sagrađena 1700., sagradio ju je Ivan Znika, zagrebački kanonik, poslije šibenski biskup. Nekadašnja crkva Sv. Križa nalazila se cca 1 kilometar sjevernije, kod Prišlinova puta.
Uz crkvu se nalazi i groblje, jedno od većih na području grada Zagreba.
Ako vas zanima više podataka o župi (recimo, kao podatak da je Vrapčanska cesta asfaltirana već 1955. i da je tada njom provozio autobus), možete ih naći OVDJE.



Grafit uz stazu kojom se stiže do Ilice. Snimila: Saša Martinović Kunović


Prešli smo Ilicu i razgovaramo o starim kartama tog područja. Snimila: Saša Martinović Kunović.


"Dokazni materijal" za tvrdnju da je dio Ilice nekad bio početak Samoborske ceste. Snimio: Vanja


Zanimljivi prozori na staroj obiteljskoj kući koja se nalazi tik pored tržnice Vrapče. Snimio: Vanja


Pauza na tržnici Vrapče. Snimila: Daša Filipčić


Vrijeme je za stare karte i friške napolitanke! Snimila: Daša Filipčić


Pogled na pauzu sa druge strane .. Snimila: Nives Borčić


Lijepa stara obiteljska kuća smještena tik uz potok, preko puta škole. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetači u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Nives Borčić


Neobičan ukras ispred jedne kuće u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetači u ulici Potok ... Snimila. Daša Filipčić


A ovaj Potok ima i svoj Zapotok .. Snimila: Saša Martinović Kunović


Neobičan detalj na maloj ustavi potoka, pitamo se čemu li je služio ovaj kvadratni otvor? Snimila: Nives Borčić


Jedna od starijih i napuštenih kuća ulice Potok. Snimila: Nives Borčić


Pauza u malom parku uz potok ... Snimila: Saša Martinović Kunović


... a tu je nekad bio i mostić, uz sad presušeni izvor, gdje se nekad radio i roštilj i pekla kotlovina. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Neobično ružna zgrada koja dominira pogledom iznad parka. Snimila: Nives Borčić


Napuštena tradicionalna obiteljska kuća nedaleko crkve. Snimila. Nives Borčić


Crkva Sv. Barbare. Snimio: Vanja


Zanimljiva kovana ograda na vratima crkvenog dvorišta. Snimila: Nives Borčić


Čekamo autobus koji će nas dovesti do kraja naselja , bliže šumi ... Snimila. Daša Filipčić


Na tome smo mjestu pričekali ZET-ov autobus kojim smo se dovezli do predzadnje stanice, kod šumarskih kućica, od kojih smo se, već uz zašlo sunce, otputili za planinarskom markacijom prema slapu Ferendolu i šumskoj uvali Dragulinec, idiličnom mjestu uz šumske izvore na tek 15-ak minuta hoda od ceste. Do njih vodi markirana staza koja je uključena u Vrapčansku obilaznicu kojom se mogu obići zanimljivi lokaliteti tog dijela Medvednice.

Tu smo i završili šetnju uz odmor i druženje, na žalost, radi mraka smo brzo morali krenuti nazad i hvatati autobus prema Črnomercu.



Izašli smo iz autobusa, krećemo u šumu! Snimila: Daša Filipčić


S druge strane potoka su lijepe drvene kućice ... Snimila: Nives Borčić


Krećemo putem Vrapčanske obilaznice, u smjeru izvora Dragulinca /Družinca. Snimila: Nives Borčić


Tek što nismo stigli, nakon 15 minuta hoda! Snimila: Nives Borčić


Šumska udolina Dragulinec, prekrasno mjesto mira i svježine! Snimila: Nives Borčić


Vratimo se sad na jednu od priča koje prate ovu šetnju, pogledajmo njen administrativno-upravni dio odnosno povijest suparništva Vrapča i Stenjevca. U 19. stoljeću su kao najmanje upravne jedinice postojale upravne općine koje su se sastojale od poreznih općina, dok je viša hijerarhijska jedinica od upravne općine bila kotar (nekad nazivan i srez). U kotaru Zagreb tokom 19. stoljeća dio kojim smo se šetali pripadao je upravnoj općini Stenjevec sa sjedištem u Vrapču, a ona se sastojala od poreznih općina Jankomir, Stenjevec Dolnji, Stenjevec Gornji, Šestine, Vrabče Dolnje i Vrabče Gornje, ta je općina imala tad oko 6800 žitelja. Ta je upravna struktura tokom vremena doživljavala promjene - 1911. se iz upravne općine Stenjevec izdvojila upravna općina Vrabče (u kojoj su bili i svi dijelovi današnje Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca), a iz nje se 1937. izdvojila općina Kustošija (na području koje se našlo i današnje Voltino te Rudeš).

Zanimljiva poveznica: Vruća granica između Stenjevca i Vrapča.



Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1932. godine, ž.stanica se još uvijek zove Stenjevec p(ostaja).


Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1936. godine, ž.stanica se još zove Vrapče.


Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1932 godine, stanica kod Bolnice se zove Stenjevec donji.


Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1935 godine, stanica kod Bolnice se zove Vrapče-bolnica.



Podaci o administrativnom ustroju dostupni su na on-line vodiču Državnog arhiva u Zagrebu , a zanimljiva može biti i knjiga Katarine Horvat "Kustošija u prvoj polovici XX. stoljeća", objavljena 2011. u izdanju Društva Kustošijanaca.

Poslije drugog svjetskog rata općina koja je obuhvaćala krajeve o kojima pričamo se prvo zvala općina Podsused, a od kraja 50-ih općina Susedgrad.

Zanimljivo je pogledati prošlost pojedinih današnjih kvartova na zapadu grada. Najstariji su kvartovi Savska Opatovina (na području koje je bio samostan cistercita od 13. st. od kojega već stopljećima nema traga), Stenjevec (sa pretpovijesnim nalazima i župom od 1334.), Vrapče (sa crkvom sv. Križa koja također vuče porijeklo još iz 14. st., u 18. stoljeću ju je zamijenila župna crkva Sv. Barbare) te Podsused (sa starim gradom Susedgradom iz 14. stoljeća). Kvartovi koji nemaju dužu povijet su Malešnica, Oranice (nekad zvano i Siget, a zapravo prije najčešće nazivano Donje Vrapče), Gajnice, Bizek, Borčec i Jankomir.

Neobičan je podatak da su toponimi Donja Kustošija i Donje Vrapče danas vrlo rijetko u upotrebi, dok se njihovi "gornji" pandani još uvijek često upotrebljavaju.
Isto tako, zanimljivo je pitanje zašto je naselje Malešnica nazvano baš tako, po ulici Malešnica, koja je, istina, bila jedna od važnijih ulica tog dijela naselja u smjeru sjever-jug. No, mogla se isto tako nazvati i Šipkovica, po najvažnijoj ulici naselja u smjeru istok-zapad.

Što se "povijesnih" kvartova tiče, Podsused jedini ima monografiju, izdanu 2009. pod naslovom „Podsused – vjerski život i tradicija/kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština”, nastalu uz proslavu 70-godišnjice župne crkve sv. Don Ivana Bosca. No, Stenjevec i Vrapče imaju također zanimljive monografske tekstove koji se mogu besplatno pregledati na webu, također su vezani uz povijest župe i mogu se naći na župnim web stranicama (vidi gore u tekstu).

Što se mlađe povijesti tiče, evo i nekoliko zanimljivih podataka vezanih uz industriju:

- jedan od najstarijih pogona ovoga dijela grada je cementara u Podsusedu koja je počela sa radom 01.09.1909.
- nakon Drugog svjetskog rata došlo je do nagle izgradnje industrijskih objekata na zapadu grada nasljeđujući time Žitnjak kao slijedeći novi zagrebački industrijski centar (da bi se krajem 20. stoljeća izgradnja preselila na područje Sesvetskog Kraljevca, Buzina i Kerestinca/Rakitja. U Stenjevcu je 1946. otvorena tvornica gumenih proizvoda Ris, imala je doba najvećeg procvata oko 2500 radnika i proizvodila je svašta, od brtvila i kondoma pa do gumenih čamaca. Tvornica je otišla u stečaj pod vlasništvom tvrtke ACM-Merkur 2001. godine, a nasljednik je firma iz G. Stubice koja proizvodi plovila.
Na Oranicama je 1948. osnovana Tvornica elektrotehničkih proizvoda, TEP, koja je u međuvremenu preseljena u Sv. Križ Začretje i danas zapošljava 55 radnika, a iza sebe je ostavila veliki kompleks hala koje se iznajmljuju.
Tokom 60-ih i 70-ih sve se više razvijala industrijska zona u Jankomiru, najpoznatija je tvornica bila Jedinstvo koje je proizvodilo alatne strojeve i za čije je radnike sagrađeno jezgro naselja Gajnice (2017. je pripremljena izložba o postanku naselja u organizaciji Muzeja grada Zagreba i Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad), a tu su još bili , a neki su još uvijek i Končar vozila, Jugorapid, tvornica namještaja Marko Šavrić ...

Zapadni dio grada je oduvijek imao i veliku prometnu važnost, zapadni prilazi gradu su tradicionalno slijedili rubove savske nizine kako bi bili čim sigurniji od poplave, pa je upravo tim smjerom prolazila i Ilica na koju su se od Vrapča kasnije nadovezivali Bolnička cesta, Karažnik i Podsusedska cesta odnosno Samoborska cesta koja je vodila uz trasu željezničke pruge sve do drvenog mosta kojim je prometovao i "Samoborček".

Slijedi nekoliko važnih datuma vezanih uz razvoj prometa na tom dielu grada, ali i općenito u svijetu:

- 1862. otvorena je željeznička pruga Zidani Most - Zagreb - Sisak (uz ž.st. Podsused i Stenjevec, koja je poslije preimenovana u Vrapče)
- 1901. pušten je u promet i Samoborček, sve do 31.12.1979.
- 1923. otvoren je prvi „autoput“ u Italiji, kod Milana, međutim imao je samo po jednu traku u svakome smjeru.
- 1932. prvi pravi višstazni autoput Köln -Bonn
- 1940. započeta je gradnja „autopruga“, betoniranih i/ili kockom popločanih cesta, prvo Zagreb - Samobor, a potom i za Remetinec i Dugo Selo
- 1948. sagrađen je “Autoput” (kao dio magistralnog pravca kroz cijelu Jugoslaviju) kroz cijeli zapadni dio grada i dalje do Podsuseda (nije bilo još Jankomirskog mosta, sagrađen je tek 1958. po projektu Krunoslava Tonkovića)
- 1950. otvoren je dio autoputa između Zagreba i Beograda (dio Zagreb - Ljubljana je sagrađen nekoliko godina kasnije, kao i neki od dijelova jugoistočno od Beograda)
- oko 1950. Otvorena je Zagorska magistrala
- 1969-1971. Sagrađena je Zelena magistrala, do Ponikava gdje naprasno prestaje, navodno je zaustavljena gradnja radi Hrvatskog proljeća, dok neki povezuju njenu gradnju sa aktivnostima JNA
- 1971 izgrađena je Aleja grada Bologne – 4 trake, autoput na Trešnjevci je dobio 4 staze tek 1978.!
- 1975./1976. Izgrađena Šavrićeva/Škorpikova sa podvožnjakom, kada je ukinut podsusedski prijelaz preko pruge sa rampom
- 1978. obilaznica, na koju je 1981. dodan krak prema Zaprešiću

Zanimljiva poveznica: Kako smo gradili Autoput


Ajmo pogledati i potencijalno reakreativno-prometno značenje potoka ... već je i sadašnji oblik "šetališta" (pišem ga pod navodnicima zato što je to sada zapravo niz odvojenih šetnica koje su svaka za sebe vrlo heterogene, a u pravilu su spojene jedna s drugim posve nepraktičnim prijelazima lokalnih prometnica) zanimljiv i dosta ugodan za šetnju i vožnju biciklom, no uz neke ne prevelike intervencije bi se stanje moglo značajno popraviti.
Već sad se uz potok može za cca pola sata vožnje biciklom doći od Gajnica do Jaruna, a kad bi se napravila prava staza, ujednačena, bilo bi moguće u tom vremenu doći i do Savskog mosta, a za sat vremena i do npr Hrelića ili Buzina (naravno, staza bi bila prikladna i za pješačenje).

Glavne problematične točke na dijelu od Sky Officea do Ilice su slijedeće:
- prijelaz Zagrebačke ceste ("zebra" je 100 metara južnije od šetnice), idealno rješenje bi bilo izgraditi put kojim bi pješaci i biciklisti prolazili uz potok ispod mosta Zagrebačke ceste)
- uređenje šetnice od završetka asfalta kod Profectus naselja pa do Pavlenskog puta (cca 100 metara)
- uklanjanje ograde kod starog mosta na Pavlenskom putu, ograda ometa prolaz već desetljećima ...
- uređenje prolaza od Pavlenskog puta (stari most) pa do početka šetnice sjeverno od Šoljanove ulice (trenutno tamo nema pješačkog prijelaza, idealna varianta bi bila prolaz ispod mosta, zajedno sa potokom)
- proširenje šetnice na potezu od Šoljanove ulice pa sve do Kožinčevog puta odnosno željezničke pruge kako bi se omogućilo mimoilaženje pješaka, roditelja sa dječjim kolicima, invalida, biciklista
- omogućavanje prolaza istočnom stranom potoka (trenutačno je barijera od Srnetičkog puta do Ulice Ivane Brlić Mažuranić)
- otvaranje prolaza preko Ulice Ivane Brlić Mažuranić, bilo novim pješačkim prijelazom (sadašnji je na cca 100 metara udaljenosti) ili, idealno, ponovo prolazom ispod ulice, uz potok.

Zanimljive poveznice:
Potoci kao zelene transverzale
Primjer pješačko-biciklističkog mosta iz Austrije (okolica Graza), pogledati stranicu 28, fotke 14 i 15

Oznake: mapiranje trešnjevke, Vrapčak, potok, stenjevec, vrapče, šetnja

Kartodrom Špansko, snimljen krajem travnja 2020. Snimio: Vanja


Današnju šetnju počinjemo na Trgu 101. Brigade u središtu naselja Špansko-Oranice poznatijem i kao POS-ovo naselje. To je naselje sagrađeno na prostoru bivše vojarne “Prečko” između 2004. i 2009. godine i u njemu stanuje oko 5000 stanovnika. Posebna zanimljivost ovoga naselja je ta da je prilikom njegova projektiranja u velikoj mjeri sačuvano drveće (topole) koje se nalazilo na prostoru vojarne, a, za razliku od mnogih drugih novih naselja, odlikuje ga i ugodan glavni trg, povezan pješačkim ulicama sa ostalim dijelovima naselja. Treba napomenuti i da gotovo sve ulice naselja imaju sagrađene biciklističke staze te da se na sjevernom rubu naselja nalazi park uz koji protiče potok Vrapčak.
(Sa druge strane potoka se nalazi nekoliko godina kasnije izgrađeno naselje najpoznatije pod imenom “Profectus”, prema imenu firme koja ga je gradila, koje je primjer posve suprotnog pristupa gradnji naselja i u kojem nema gotovo niti jednog infrastrukturnog objekta i javnog sadržaja osim šetnice uz potok)

Što se pak naselja Špansko-Oranice tiče, ono je prislonjeno s jugoistočne strane na naselje Špansko i sa njim dijeli većinu sadržaja i dobrih i loših strana stanovanja u tome dijelu grada. Jedna od lošijih strana je prometna povezanost tj. udaljenost od tramvaja, a pogotovo izlaz iz naselja u smjeru istoka, i tu se ne očekuju nikakvi bitni pomaci sve do gradnje tzv. Produžene Vrapčanske koja bi povezivala sjever i jug ovoga dijela grada sa prostorima južno od Save putem novog mosta koji je bio u planu izgradnje još 2009. godine, no nije se makao od projekta.



Dječji trg, sa osnovnom školom i dječjim vrtićem. Snimio: Vanja


Središte naselja, Trg 101. brigade. Snimio: Vanja


Centralna šetnica naselja koja spaja trg sa Zagrebačkom cestom. Snimio: Vanja


Park sa dječjim igralištem između zgrada naselja. Snimio: Vanja


Šetnica uz potok Vrapčak, lijevo je POS-ovo naselje, a desno naselje Profectus (Pavlenski put). Snimio: Vanja.


Neizgrađena površina na jugoistoku naselja, predviđena za izgradnju crkve. Snimio: Vanja


Trasa kojom je nekad prolazio teretni kolosijek koji je stizao od Zapadnog kolodvora (Črnomerec). Snimio: Vanja


No, vratimo se u ovom času malko u prošlost, u 1944. godinu. U to se doba taj prostor smatrao dijelom naselja Prečko koje se protezalo od grupice kućica oko mosta preko potoka Vrapčaka na Zagrebačkoj ulici (koja je već i tada postojala, točno pod tim imenom) prema jugu sve do današnje crkve u ulici Prečko (pogledajte priložene karte). Sa druge strane, postojalo je i selo Španjsko, čiji je centar bila grupica obiteljskih kuća oko raskršća današnjih ulica Maršanići i Martinci. Sve uokolo, uključujući i današnji urbani dio naselja Špansko, većinu naselja Malešnica, kao i većinu naselja Prečko je bilo prekriveno poljima i livadama. Jedina naselja u okolici su bila Rudeš (sa središtem oko stare škole, kod raskršća Rudeške, Anine i Jablanske) i Jarun (oko ulice Jarun) na istoku te Savska Opatovina (na starim kartama označavana i kao Otok) na zapadu, koja je bila otprilike sličnog oblika kao i danas.

Izgradnja Autoputa u kasnim 40-tima i ranim 50-ima je presjekla to područje po sredini i tijekom vremena su svi dijelovi sjeverno od njega postali poznati kao Špansko, a svi južni kao Prečko, iako su, zanimljivo, zapadni dijelovi Prečkog na nekim od karata iz 60-ih i 70-ih nazivani Novo Špansko ili pak Novo Prečko.



Promatrano područje 1901. godine.


Promatrano područje 1914. godine.


Promatrano područje 1944. godine.


Promatrano područje 1969. godine.


Promatrano područje 1978. godine.


Što se vojarne Prečko tiče, nije nam poznato kada je ona sagrađena, moguće je da ju je sagradila njemačka vojska za svog dolaska u Zagreb početkom Drugoga svjetskog rata jer se na starijim kartama na toj lokaciji ne vidi nikakva građevina. U doba Jugoslavije je u njoj bila kasarna JNA i tu se nalazilo mnoštvo magazina sa različitom vojnom opremom kao i nešto konzerviranog artiljerijskog i tenkovskog naoružanja. Kasarna je bila povezana željezničkim kolosijekom sa Zapadnim kolodvorom do kojeg je stizala prelazeći Rudeš (uz nekadašnje skladište novosadske Kemikalije) i Voltino naselje, te se kod Klanječke ulice taj kolosijek udruživao sa drugim teretnim kolosijecima koji su stizali iz “Končara”, skladišta “Ferimporta” u današnjoj Golikovoj ulici te kolosijekom koji se upotrebljavao za dovoz ogrjeva u skladište “Šume” u Klanječkoj. A kolosijeku koji je udruživao sve te pristupe pripada čuveni “hupser” koji iznenađuje putnike u automobilima i autobusu za Voltino na Tomislavovoj ulici.

Kolosijek do kasarne je bio u funkciji sve do kasnih 80-ih godina, do kada je njime dovožena vojna oprema te gorivo (za pumpu koja se nalazila na mjestu današnje praonice auta uz Zagrebačku aveniju). Nakon toga doba su isporuke robe dolazile kamionima ... ali, ubrzo je počeo i Domovinski rat, na čelu kasarne su bila dvojica oficira, jedan Slovenac i jedan Makedonac, koji su vrlo brzo predali kasarnu Hrvatskoj vojsci u nastajanju bez ikakvih borbi i miniranja.

A jedan od ljudi koji su sudjelovali u tim pregovorima je bio i Željko Gradečak, kasniji predsjednik Hrvatskog Karting saveza koji je 1992. godine na dijelu terena kasarne (na kojem su bili poligoni i podzemna skloništa), na temelju ugovora o dvadesetgodišnjem zakupu sa Gradom, sagradio Karting centar. U centru su se odigravala karting natjecanja, ali i druge manifestacije (utrke na koturaljkama npr), no sa gradnjom novoga naselja čiji stanovnici nisu željeli tolerirati buku i smrad benzina, a i istekom ugovora, kartodrom se morao povući.

Danas je dio kartodroma već otvoren javnosti (preko srušene ograde sa sjeverne strane, kuda smo i mi ušli u njega) i na tome je dijelu predviđena izgradnja javnog bazena sa drugim sportskim sadržajima, dok će zapadni dio terena (zgrada karting kluba) ostati u vlasništvu saveza.
(treba napomenuti da je teren na kojem je sagrađen Opel centar Autowill bio izvan opsega kasarne, to je nekad bila livada kojom je prolazio kanal koji se nastavljao dalje na jug, uz sadašnju Ulicu Slavenskoga u smjeru Save, a uz kanal je bila stazica kojom su se služili stanovnici Oranica na putu za Prečko)

Za one koji žele pročitati nešto više:

- “Gradogradnja u drugom planu”, razgovor Saše Šimprage sa arhitektom Zoranom Hebarom, autorom urbanističkog rješenja naselja te nekih zgrada i svih parkova i šetnica tog naselja, za web portal “Pogledaj.to”
- Znanstveni rad “Urbanistička obilježja naselja Špansko-Oranice u Zagrebu u percepciji stanovnika” autora Krunoslava Šmita, Vjere Duić i Sanje Gašparović.
- “Potoci Trešnjevke” sa web stranice “Mapiranja Trešnjevke”
- “Mogu li zagrebački potoci postati zelene magistrale?” Vanje Radovanovića sa web portala “Pogledaj.to”
- “Kasarne Trešnjevke” sa web stranice “Mapiranje Trešnjevke”
- ”O nekadašnjem potoku kroz Prečko” sa web stranice “Mapiranje Trešnjevke”
- ”Priča o nepoznatom potoku koji nestaje kod Magdina kuta” sa bloga “Nepoznati Zagreb”
- ”Tužan kraj legendarnog mjesta” , tekst iz "Jutarnjeg lista" o kartodromu Špansko
- tekst “Kako smo gradili Autoput” autora Vanje Radovanovića za web portal “Pogledaj.to”



Ulaz u kartodrom iz Ulice Gustava Krkleca. Snimio: Vanja


Pogled na zgradu Karting kluba sa dijela ograđenog za izgradnju bazena. Snimio: Vanja


Napuštene tribine uz kartodrom. Snimio: Vanja


Natpis na ulazu u kartodrom. Snimio: Vanja


Zgrada karting kluba. Snimio: Vanja


Pogled na zgrade POS naselja sa kartodroma. Snimio: Vanja


Vrijeme je da krenemo dalje ... nakon središta naselja Špansko-Oranice i posjeta kartodromu vraćamo se na glavnu šetnicu naselja ovičenu jablanovima koji su tamo rasli još u doba vojarne. Krenuli smo u smjeru istoka i kod kraja naselja, uz Zagrebačku cestu i njeno raskršće sa Zagrebačkom avenijom, nailazimo na praznu parcelu koja je predviđena za gradnju crkve. Tokom nekoliko godina na njoj su tokom Adventa organizirane žive jaslice, no 2019. godine ih više nije bilo.

Zgrada na uglu Zagrebačke ceste i Zagrebačke avenije (čudnog li raskršća!) je bila građena i radi velike trgovine Mercatora koja se nalazila u prizemlju, sada je na njenom mjestu trgovina Konzum. A iza te zgrade, na prostoru između nje i Sky officea, je koridor već spominjane Produžene Vrapčanske.

Prelazimo Zagrebačku aveniju i nalazimo se uz početak Petrovaradinske ulice, koja se do osamostaljenja Hrvatske zvala Novosadskom (zanimljivo, ulica je imenom samo prešla sa sjevera Dunava, Novi sad, na jug, Petrovaradin!) . Sa njom ćemo se još sresti na njenom samom završetku, uz Savu.

Krećemo na zapad, stazicom uz Sportski centar Prečko, sagrađen uz Osnovnu školu Prečko (nekad se zvala OŠ Maršal Tito) koja je počela sa radom 1965. u montažnom objektu kao dio Osnovne škole Špansko da bi 1970. bila sagrađena današnja zgrada i škola je nastavila sa samostalnim radom kao tada jedina škola u Prečkom (škola Prečko-zapad, kasnije nazvana Osnovnom školom Nikole Tesle, sagrađena je 1976.)

U sportskom centru se nalazi nogometni teren kojeg koristi NK Prečko (osnovan 1946., a trenutno se natječe u Prvoj Zagrebačkoj nogometnoj ligi), nekoliko teniskih terena koje koristi Teniski klub Prečko (danas udruga građana, osnovan 1983. kao dio tadašnjeg Sportskog društva Prečko) i desetak igrališta za mali nogomet i košarku kojima su se nekad prvenstveno koristili građani iz kvarta, a posjednjih su godina komercijalizirana i stavljena na upotrebu Nogometnoj akademiji Prečko. Iza sportskog centra se, sakriven među drvećem, nalazi i telekomunikacijski objekt HT-a sagrađen u 80-ima.

Kao zanimljivost, treba spomenuti da je u tom, istočnom dijelu Prečkog, velika koncentracija lokala poznatih po roštilju: Grana, Stari Kotač, Kod Dede, Marinero (uz manje poznate Red Apple Pub, Gigi i Dux grill ...).

Nakon objekta HT-a stižemo na asfaltiranu šetnicu koja se proteže cijelom sjevernom stranom Prečkog i jedna je od najboljih urbanističkih poteza cijelog naselja. Od prometne i bučne Zagrebačke avenije odvojena je širokim zelenim pojasom (kojeg često koriste vlasnici pasa za istrčavanje i igru svojih ljubimaca), a jedina ulica koja ju siječe je Ulica Slavenskog koja ju dijeli na dva dijela - kraći istočni (uz Shopping centar Prečko koji ju je skratio sa te strane) i puno duži zapadni, koji se proteže do kraja naselja, do ulice Svilkovići. Uz šetnicu se nalazi i nekoliko dječjih igrališta, a svojim je mirom i udaljenošću od prometa idealno mjesto za šetnju s malom djecom, učenje vožnje na biciklu ili rolama, susret sa prijateljima ...

Valja spomenuti i dva murala, prvi, Dva ježa, jedan je od ranih radova Lunara, koji ga je napravio zajedno sa bratom i prijateljima na istočnom dijelu šetnice i koji se i danas tamo nalazi, te lik Johnnyja Štulića (obris sa omota albuma “Ravno do dna”), nepoznatog autora, koji je prebojan oko 2010. godine na zapadnom dijelu.

Šećemo se u smjeru zapada, ubrzo prolazimo uz Shopping centar Prečko (otvoren 1995. kao jedan od najstarijih trgovačkih centara Zagreba, poznat po terenima za stolni tenis i mali nogomet na svojem 3. Katu, ali i trgovini koja je tokom 90-ih godina prodavala proizvode H&M-a u podrumu centra), danas je najposjećenija trgovina ona trgovačkog lanca Lidl, a na dobrom glasu je i poslovnica lanca “Ali kebaba” koja se nalazi sa istočne strane.
Vezano uz tu lokaciju, na nedalekom malonogometnom terenu zvanom “Kocka” već se dugi niz godina, od 1979., odigrava malonogometni turnir “Kocka Prečko”

Idemo dalje, prelazimo Ulicu Slavenskoga i krećemo dalje prema zapadu. Pred sami kraj naselja je prazna parcela gdje se trebala graditi velika trgovina, no već iskopani temelji su zatrpani i danas je tamo livada.
(ali, zato je sa sjeverne strane veliki objekt Konzuma koji je preuzeo objekat Eurovibe otvoren krajem 90-ih, a zapadno od njega se gradi novi trgovačko-sportski centar u sklopu kojega bi trebalo biti i kino .. do nedavna je tamo bila pusta betonska konstrukcija trgovine E.Leclerc koja nije nikad dovršena jer su se investitori povukli iz Hrvatske krajem 90-ih)

Dolazimo od ulice Svilkovići i okretišta tramvaja Prečko. Tramvaj je stigao u Prečko 2000. godine (kada je dovršena i produžena Horvaćanska), no već tokom 70-ih su neki od lokalnih stanovnika preseljavani iz obiteljskih kućica u ulici Svilkovići - npr obitelj Kamenski koja je preseljena u zamjenski stan u Gajnicama da bi tek 25 godina kasnije tamo bilo zaista nešto sagrađeno.
(okretište Prečko je poznato i po sudskom sporu oko povrata zemljišta kojeg sa Gradom vodi obitelj Maršanić)

A uz okretište i obližnju Paljetkovu ulicu je vezana i jedna moja osobna priča: Rođen sam i živio sam prvih 30 godina svojeg života u ulici Čret pored Dotrščinske šume, na krajnjem sjeveroistoku Zagreba. 1983. godine sam pohađao tadašnji MIOC, a moj kolega iz razreda, Zrinko, je tog ožujka slavio rođendan i pozvao je mene i još nekoliko prijatelja iz razreda k sebi kući, u Prečko, u Paljetkovu ulicu. Jako se dobro sjećam tog posjeta - i zato što sam tada prvi puta posjetio Prečko, za mene tada nezamislivo daleku periferiju zapadnog dijela grada, ali i zato štoje baš tada na Euroviziji naše boje branio Danijel sa svojom Džuli.
A slijedeći moj posjet toj ulici i stanu je bio 2003. godine ... tražio sam novi stan za sebe i obitelj, na godišnjici mature sam sreo Zrinka, riječ po riječ saznao sam da njegovi roditelji žele prodati stan ... i posao je sklopljen, od travnja 2004. sam stanovnik Paljetkove ulice i Prečkog i tu odluku nisam nikad požalio, zbog mira, zelenila, pogleda na Samoborsko gorje i Medvednicu ....

Za one koji žele pročitati nešto više:

- tekst posvećen naselju Prečko na web stranici "Mapiranje Trešnjevke"
- web stranica street art umjetnika Slavena Kosanovića Lunara
- web stranica Malonogometnog turnira "Kocka"
- tekst o Shopping centru Prečko na web stranici "Mapiranja Trešnjevke"
- "Od samoizbora do hipermarketa", tekst Vanje Radovanovića za web portal "Pogledaj.to"
- tekst o sudskom sporu oko parcele tramvajskog okretišta Prečko sa obitelji Maršanić, objavljen u "Jutarnjem listu"
- tekst na T-portalu iz 2013. godine o propalom projektu gradnje ZET-ove remize i novog naselja uz Savsku Opatovinu
- tekst na T-portalu iz 2020. godine sa najavom gradnje novog naselja uz Savsku Opatovinu



Pomoćni teren igrališta NK Prečko. Snimio: Vanja


Teniski tereni TK Prečko. Snimio: Vanja


Istočni dio šetnice uz sjevernu stranu Prečkog, uz vježbalište u izgradnji. Snimio: Vanja


Mural kojeg je 2008. izradio Slaven Kosanović Lunar sa bratom i prijateljima. Snimio: Vanja


Istočni dio šetnice, nastavak. Snimio: Vanja


Zapadni dio šetnice. Snimio: Vanja


Zapadni dio šetnice - nastavak. Snimio: Vanja


Parcela uz šetnicu na kojoj je bila planirana izgradnja trgovačkog centra. Snimio: Vanja


Tramvajsko okretište Prečko. Snimio: Vanja


Pored okretišta (jednog od najmirnijih u gradu, jer ovdje ne počinje niti jedna autobusna linija) krećemo stazicom u “prirodu”, pored crvene sofe koju je tko zna tko ostavio usred grmlja u proljeće 2019. godine, njena fotka usred zelenila je bila hit na FB profilu Mapiranja Trešnjevke. Velika zelena površima u koju ulazimo je sad vrlo mirna, međutim čini se da ju očekuje promjena, na tom se prostoru, sjeverozapadno od okretišta tramvaja, najavljuje gradnja velikog stambenog naselja (prema prethodnim planovima se tu trebala graditi ZET-ova remiza, no ona je prebačena na prostor Blata južno od Save)

Prolazimo kroz polje, stižemo i do tzv Bandićevog vrta, Gradskog vrta Savska Opatovina. Točno uz njega, stazom kojom ćemo krenuti prema nasipu, teče i zapadna strana Gradske četvrti Trešnjevka jug. Staza blago vijuga među poljima i livadama (nekad su tu bili savski rukavci, još se vide uleknuća u tlu), gotovo dodiruje posljednje kuće u Savskoj Opatovini i zatim skreće kroz šumu i šikaru prema savskom nasipu.

Neobično je to područje ... cijeli taj kraj, zapadno od Prečkog i južno od Ljubljanske avenije, je zaštićen kao vodozaštitno područje Stara loza (još do nedavno su se mogle vidjeti stare crvene table sa upozorenjima!) i tu nije dozvoljena gradnja iako se već 15-tak godina spominje gradnja stambeno poslovnog kompleksa pored ulice Svilkovići.

No, tu još i dan danas vlada mir - ulica Savska Opatovina izgleda poput bilo kojeg posavskog zaselka, uz tek 2-3 modernije gradnje sa nekoliko stanova i desetak praznih obiteljskih kućica. U centru “sela” je raspelo i dvije klupe, a makadamska cesta koja se odvaja kod tog malog “trga” vodi u dubinu šume, do nasipa i terena za paintball koji su, čini se, već neko vrijeme izvan upotrebe.
Taj je predio bio naseljen još u 13. stoljeću, na jednom od savskih otoka pored riječnog gaza cisterciti su osnovali samostan Sv. Jakova koji nije bio dugog vijeka, no sve od tada je ostalo ime Savska Opatovina. Iz tog doba je ostalo prvo spominjanje imena naselja Prečko i Rudeš, koja su spomenuta u darovnici kralja Andrije II Kaptolu iz 1221.

To je što se tiče povijesti .. a što se tiče prirode .. u taj poveliki kompleks šuma, guštara i livada utiče potok Dubravica koji stiže sa obronaka Medvednice, od pećine Veternice. Uz Ljubljansku aveniju se nalazi jezero kojeg koriste ribiči i kojeg puni Dubravica, no iz njega ističe tek mala količina vode koja se gubi u prostoru prema Savi. A taj je prostor, koji je u sjevernom, pretežno livadnom dijelu, prohodan putem desetak pravokutno postavljenih kolskih puteva, a kroz južni, pretežno šumovit, se može proći tek na nekoliko mjesta, teško vidljivim stazama, vrlo zanimljiv. Šumski dijelovi su teško prohodni i nalikuju džungli, međutim najljepše su čistine koje svojom florom i atmosferom pomalo podsjećaju na afričke stepe ... nije ih lako naći, najlakše je dostupna ona na kojoj se nalazi već spomenuti paintball teren.

Za one koji žele pročitati nešto više:

- “Amazona pred našim vratima: Savska Opatovina” sa bloga “Nepoznati Zagreb”
- Josip Svilković i njegove koze, tekst u dnevniku "24 sata"
- Diplomski rad Željka Feigla “Kakvoća vode Zagrebačkog vodonosnika” izrađen 2016. godine na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu
- Elaborat o zonama zaštite vodocrpilišta grada Zagreba, izrađen 2014. godine na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, na Zavodu za geologiju i geološko injženjerstvo



Stazica pored okretišta kojom nastavljamo šetnju. Snimio: Vanja


Čuvena crvena sofa, sada već pomalo nagrižena zubom vremena, koju je 2019. netko ostavio pored okretišta. Snimio: Vanja


Gradski vrt Savska Opatovina. Snimio: Vanja


Kolski put kojim nastavljamo šetnju u smjeru savskog nasipa - on čini administrativnu granicu između gradske četvrti Trešnjevka jug i Stenjevec. Snimio: Vanja


Plastenici Savske Opatovine. Snimio: Vanja


Stara ploča koja najavljuje ulazak u vodozaštitno područje Stara loza, nalazi se na sjeverozapadu Savske Opatovine, uz Ljubljansku aveniju. Snimio: Vanja


Šuma i šipražje ... Snimio: Vanja


Hrpa smeća kojom je zatvoren prilaz jednoj od ljepših livada tog područja. Snimio: Vanja


Zaokrećemo prema istoku ... Snimio: Vanja


Pogled sa jednog od većih savskih sprudova za niske vode. Snimio: Vanja


Pogled u smjeru grada, Sky Office proviruje pored velike topole. Snimio: Vanja


Mjerno mjesto za kvalitetu vode, piezometar, snimljeno u blizini savskog nasipa. Snimio: Vanja


Idemo dalje, dosegli smo savski nasip i kolski put koji do nasipa stiže kao nastavak ulice Svilkovići, u jednoj od sklepanih kućica je do nedavna boravio Josip Svilković koji je uzgajao koze i radio kozji sir po o kojem su čak pisali nacionalni mediji.

Popeli smo se na nasip sa kojeg je lijep pogled na sjever (prema City centru West i Medvednici) te prema istoku i zgradama istočnog Prečkog. S druge strane nasipa, malkice zapadnije, se nalazi početak odteretnog kanala Sava-Odra koji već 40-tak godina spašava grad od poplava.

Spustili smo se nakratko i do korita Save ... u trenutku obilaska razina vode je radi dugotrajne suše bila vrlo niska i uz obale su se nalazili brojni šljunčani sprudovi.

Krećemo nizvodno po nasipu i nakon 500-injak metara nailazimo na šumarak i kolski put pored njega kojim ćemo nastaviti našu šetnju. U šumarku se nalazi nekoliko napuštenih i devastiranih zgrada koje se vide čak na karti iz 1944. Uz meni enigmatsko ime Dorab - tko zna što li ono znači? U tom je prostoru u 90-ima bilo skladište tvrtke “Domovina d.d.” vlasnika Stjepana Tuđmana koje se bavilo trgovinom na veliko i malo. Prostor je sada posve devastiran, sa razbijenim prozorima, demoliranim autom u dvorištu po kojem su razasute stotine (neupotrebljenih) kondoma, zarđalim bačvama nepoznatog sadržaja u grmlju, a u ruševnom objektu u dnu skladišta na improviziranim ležajevima spavaju beskućnici ... Pored tog prostora do prije nekoliko godina svoje je skladište imala tvrtka Pneumatik, prostor sada stoji zaključan i prazan.

Iza tog skladišta skrećemo po sad već asfaltiranoj cesti udesno, prema njenom kraju na kojem se nalazi streljana. Drži ju lovačko društvo i čini se da nije baš često posjećena. A nakon nje skrećemo ulijevo i kolskim putem vijugamo kroz travnjake i grmlje, susrećemo još jedan put kojim se može doći u ulicu Vunariće u Prečkom ... i vrlo brzo smo na Petrovaradinskoj ulici, sada pri njenom južnom kraju, kod baze Hrvatske Vodoprivrede.

Ako gledamo u smjeru juga, lijevo (istočno) se odvaja makadamska cesta, to je ulica Vrbje, kojom se za nekoliko minuta stiže do konjičkog kluba uz obalu Jarunskog jezera. Ta je ulica, Vrbje, osobito poznata po besplatnom preuzimanju konjskog izmeta kojeg klub odlaže uz šumu, a kojim se kao gnojivom služe vlasnici vrtova iz cijelog zapadnog Zagreba. Ali, mi nećemo nastaviti niti njom niti Petrovaradinskom prema obližnjem savskom nasipu već ćemo krenuti stazicama kroz šumu koja se nalazi pred nama.

To je još jedan prisavski šumarak kojeg obilježavaju topole i nisko grmlje, kao i povremene hrpice smeća kojeg ostavljaju nesavjesni građani ... ali, radi obližnjeg Jaruna i lake dostupnosti Petrovaradinskom ulicom ona je poznata i kao vrlo dobra lokacija za seksualne aktivnosti u automobilima za sve one koji ne raspolažu svojim prostorom za intimne susrete ... a to se sve može jako dobro uočiti po velikom broju kratkih slijepih “ulica” koje se završavaju u šumi, po broju upotrebljenih mokrih maramica i kondoma kao i ponekim čipkastim gaćicama ili nekom drugom odjevnom predmetu zaboravljenom u šumi.
(nedavno je prepriječen prilaz automobilima do šumarka tako da je trenutno šumski "fukodrom" izvan funkcije, ali ne dvojimo da će vrlo brzo netko pomaknuti barijere i šuma će ponovo biti puna noćnog života ...)

No, seks na stranu, šetnja tim stazicama tokom dana je posve ugodna, smeća trenutno nema previše, a svakim novim zavojem staze otvaraju se neke nove vizure - najljepša je ona na prostor južno od konjičkog kluba, prema jezeru. To je prostor kojeg bi u budućnosti trebala zauzeti već više puta spominjana Produžena Vrapčanska i most preko Save. Na prostoru šume kojom smo se prošetali predviđen je auto kamp.

I, dolaskom do konjičkog kluba i Jaruna stigli smo na kraj ove šetnje kojom smo zapravo zaokružili polukrug oko naselja Prečko i to gotovo isključivo pješačkim putevima, kroz prirodu ili pak pješačkim šetnicama.

Za one koji žele pročitati nešto više:

- reportaža na blogu "Nepoznati Zagreb" sa Jane's Walk šetnje iz godine 2019. "Šetnja mjestima susreta zagrebačke socijalističke prošlosti i tko zna kakve budućnosti: ORA Sava, odteretni kanal Sava-Odra-Sava, Sveučilišna bolnica"
- ”Trešnjevački fukodromi”, tekst sa web stranice “Mapiranja Trešnjevke”
- ”Seks u javnom prostoru grada”, tekst Saše Šimpraga, za web portal "Pogledaj.to"
- tekst iz "Jutarnjeg lista" iz 2007. godine o najavi gradnje novog mosta preko Save kod Jaruna
- tekst iz "Večernjeg lista" o revitalizaciji ideje o gradnji Jarunskog mosta u nastavku Produžene Vrapčanske (originalni natječaj je održan 2007. godine)
- tekst iz "Večernjeg lista" iz 2013. godine o uvrštavanju gradnje novog auto kampa jugozapadno od Jaruna u novi GUP
- tekst iz "Večernjeg lista" iz 2018. godine o najavi (dosad neizvršenog) uređenja šetnica uz trešnjevačke potoke



Napuštena zgrada skladišta tvrtke "Domovina d.d." na kraju ulice Prečko. Snimio: Vanja


Razbacane stotine neupotrebljenih kondoma u dvorištu skladišta. Snimio: Vanja


Zarđale bačve nepoznatog sadržaja u krugu zapuštenog skladišta. Snimio: Vanja


Napuštena zgrada u dnu istog skladišta, sada je dom beskućnika. Snimio: Vanja


Postelje beskućnika u napuštenoj zgradi. Snimio: Vanja


Literatura koja nije prodana .... Snimio: Vanja


Tko-zna-otkud dobavljen natpis za autobusnu stanicu u nedalekom skladištu jedne građevinske firme. Snimio: Vanja


Novoizgrađena zgrada na jugu Prečkog. Snimio: Vanja


Lovačka streljana u ulici Prečko. Snimio: Vanja


Primjereni grafit pored streljane, na ogradi skladišta tvrtke "Siget dizala". Snimio: Vanja


Zgrade u Jarnovićevoj ulici sa juga, gledane sa puteljka koji stiže iz ulice Vunarići. Snimio: Vanja


Šumarak uz Petrovaradinsku uilicu. Snimio: Vanja


Betonske pregrade koje zatvaraju prilaz iz Petrovaradinske ulice prema Jarunu ... i koje često nedopušteno mijenjaju položaj . Snimio: Vanja


Jarak iskopan kako parovi ne bi mogli autima ulaziti u šumu. Snimio: Vanja


Nered na jednom od ulaza u šumu (snimka iz ožujka 2019.). Snimio: Vanja


Omot kondoma odbačen u travu (snimka iz ožujka 2019.) . Snimio: Vanja


Upotrebljen kondom odbačen pored staze (snimka iz ožujka 2019.) Snimio: Vanja


Odbačene ženske gaćice uz šumsku stazu (snimka iz ožujka 2019.) Snimio: Vanja


Muške gaće odbačene uz šumski prilaz (snimka iz ožujka 2019.) Snimio: Vanja


Stablo koje je prepriječilo stazu (snimka iz ožujka 2019.) Snimio: Vanja


Idilična livada na istočnoj strani šumarka. Snimio: Vanja


Ogromna hrpa odležalog konjskog izmeta kojim se poslužuju vlasnici vrtova ovog dijela grada. Snimio: Vanja



A ako vam ova šetnja nije bila dovoljna predlažem vam tri pješačke varijante kojima možete nastaviti vašu šetnju:

1. Stazicom uz obalu Save (ne nasipom, već baš uz sami tok rijeke i njeno korito), za niskog vodostaja Save kod zapadne obale Jarunskog jezera možete posjetiti i poveću plažu, a staza se nastavlja, nekad šira i ugaženija, nekad uža i slabije vidljiva, sve do ušća potoka Vrapčaka u Savu otkuda je do Savskog mosta tek 10 minuta šetnje.

2. Uobičajenom asfaltiranom šetnicom južnom obalom Jaruna kojom ćete na istočnoj strani jezera doći do ulice Jarunska Obala kojom ćete ubrzo stići do ušća potoka Črnomerca u Vrapčak i otkuda po nasipu možete doći za 15 minuta do Savskoga mosta.

3. Ova je varijanta nešto kompliciranija, ali ju baš zato i preporučamo da uz nju otkrijete nedovoljno poznatu mogućnost prolaska s jednog na drugi kraj južne Trešnjevke koristeći samo pješačke staze:
- Ulicom Vrbje prema Prečkom do kućnog broja 40 gdje skrećete stazicom udesno u smjeru Vrbana
- Stazicom preko livada do Vrbana
- Južnim rubom naselja Vrbani, sve do skladišta građevinskog materijala na njegovom istočnom kraju
- Stazicom preko livada do Ulice Hrvatskog sokola (nekada: Čankovićeva ulica)
- Zapadnim pločnikom uz drvored i niz divljih vrtova uz Ulicu Hrvatskog sokola sve do poroka Vrapčaka
- Uz potok Vrapčak nizvodno, bilo sjevernom, bilo južnom stranom, preko Ulice Hrvatskog skola, Ulicu Hinka Würtha, Hrgoviće, Ulicu Bernarda Vukasa i Jarunsku cestu sve do utoka potoka Črnomerca s sjevera (posljednji dio, od Jarunske ceste, prošećite južnom obalom jer sa sjeverne strane ne možete prijeći potok Črnomerec) i potom dalje do Savskog mosta

Ovim nastavkom šetnje, koju god varijantu odaberete, možete uočiti kako je, nevjerojatno, ali istinito, moguće doći s kraja na kraj južne Trešnjevke, od Savske Opatovine pa do Savskoga mosta, na čak tri načina gotovo isključivo pješačkim stazama.

Nakon fotografija možete vidjeti i iscrtanu cjelokupnu rutu ove šetnje - istočkani dio je dodatak do Savskog mosta.

A naš slijedeći prilog Jane’s Walk projektu, video koji ćete moći vidjeti od 13.05.2020. u 12 sati će vam pokazati kako je mogući Trešnjevku prijeći i dijagonalno gotovo isključivo slijedeći njezina nedovoljno pozata bespuća i pješačke staze!



Koridor Produžene Vrapčanske, pogled prema sjeveru. Snimio: Vanja


Šetnja južnom stranom Vrbana. Snimio: Vanja


Stazica prema Ulici Hrvatskog sokola. Snimio: Vanja


Uz potok Vrapčak između Ulice Hinka Würtha i Hrgovića. Snimio: Vanja


Uz potok Vrapčak između Hrgovića i Ulice Bernarda Vukasa. Snimio: Vanja


Uz potok Vrapčak između Ulice Bernarda Vukasa i Jarunske ceste. Snimio: Vanja


Potok Vrapčak južno od Jarunske ceste. Snimio: Vanja


Potok Vrapčak kod utoka potoka Črnomerca. Snimio: Vanja


Pogled niz Vrapčak u smjeru Save. Snimio: Vanja


Ušće potoka Vrapčaka u Savu. Snimio: Vanja


Trasa šetnje:



Prvi dio šetnje, naselje Špansko-Oranice pa do okretišta tramvaja Prečko


Drugi dio šetnje, od okretišta tramvaja Prečko pa do ulice Prečko


Treći dio šetnje, od ulice Prečko pa do Jarunskog jezera, uz početak dodatne šetnje prema Savskom mostu


Cjelokupna trasa šetnje, uz dodatni dio do Savskog mosta

Oznake: mapiranje trešnjevke, Jane's Walk, kartodrom, preko, šetnja

Sa šetnje. Snimila: Saša Đukić



U sklopu jubilarne pete sezone održavanja Jane's Walk događanja održao sam 24.05.2019. šetnju pod gore navedenim naslovom, a kako sam za tu šetnju pronašao i pripremio poveliku listu građe raznolikog porijetla zaključio sam da bi bilo šteta da se sve to pogubi pa ću onda svima vama zainteresiranima za tu šetnju i taj predio grada napisati ovdje nekoliko uvodnih rečenica i dati niz linkova na teme koje sam spomenuo tokom šetnje.

Dakle, nakon što sam 2018. godine održao šetnju po šumi Dotrščini i okolici motiviran svojim privatnim razlozima (u obnližnjoj ulici Čret sam stanovao prvih 30 godina svojeg života) ove sam godine pripremio jednu posve drukčiju šetnju, po predjelu za koji nisam bio vezan nikakvim privatnim pričama, ali me je svejedno zaintrigirao nekim svojim obilježjima. A sve je počelo razgovorima o omladinskim radnim akcijama sa svojom kolegicom po projektu "Mapiranje Trešnjevke" Sašom. Razgovor nas je doveo do ORA Sava i zapitali smo se gdje su se nalazile barake u kojima su bili smješteni brigadiri tokom akcije. Većina nas je izvora upućivala na barake kod Velika Kosnice u kojima se danas nalazi sklonište za beskućnike, no lutajući predgrađima uočio sam i grupu baraka na sjevernom rubu Lučkog koje su po svome izgledu mogle također biti nekadašnji smještaj brigadira, a pogotovo stoga što se te barake nalaze vrlo blizu odteretnog kanala Sava-Odra kojeg su pomogle graditi i omladinske brigade.

I, jednom sam se otputio do tih baraka koje su sada napuštene i na njima našao intrigantne natpise koji su upućivali da su se tamo zaista nalazile neke brigade. No, kontrola je pokazala da su ti natpisi tamo postavljeni radi snimanja jedne od epizoda serije Crno-bijeli svijet koja u 11. epizodi svoje druge godine emitiranja pokazuje prizore sa ORA Sava. Pogledajte na linku https://www.youtube.com/watch?v=lcXBwCcMSho epizodu "Hej haj brigade"


Dakle, to ipak nije bilo originalno ORA Sava naselje ... međutim, to je bilo originalno radničko naselje za radnike Hidroelektre koji su ga napustili po stečaju tvrtke 2015. godine ... a za njima je ostao nered, zapuštene barake, hrpe smeća, neodnešeni radni kombinezoni, cipele, alat, konzerve ... a dojmu zanemarenosti i nereda doprinijeli su i vandali koji su razbacali preostali namještaj, razbili većinu prozora, uništili sanitarije i restoran ... a taj koliko odbojan toliko i fascinantan prizor propadanja i zapuštenosti je morao biti pokazan i drugima. Tako da su se sve druge teme ove šetnje zapravo "nakalemile" na ovu: širenje grada u tome smjeru, obilaznica, odteretni kanal, Sveučilišna bolnica, Terme Zagreb, golf igralište, stadion "Plavi vulkan", remiza ....

... stoga, krenimo, za početak sa nekoliko rečenica o predjelu Blato koji se nalazi na jugozapadu grada, između Remetinca i Lučkog i rijeke SAve i stare Karlovačke ceste na kojoj se nalazi i selo istog imena.

Blato je jedan od rijetkih prostora na koje se grad može širiti bez velikih problema. Ono što je u 30-ima bila Trešnjevka, u 40-ima i 50-ima Peščenica i Žitnjak, u 80-ima i 90-ima Jankomir, a posljednjih desetak godina Buzin, to će u slijedećem periodu vrlo vjerojatno biti Blato. U blizini je autoputa i gradske obilaznice, gradnjom već dugo najavljivanog Jarunskog mosta postat će odlično povezan sa Trešnjevkom i zapadnim dijelovima grada, izgradnjom tramvajske pruge do buduće Remize imat će i vezu javnim prometom, izgradnjom hidroelektrana Podsused i Prečko dobit će i mogućnost širenja uz rijeku Savu stabilnog vodostaja ...

No, danas je Blato još uvijek prostor mira i tišine, kvazi-prirode (koju je prije više desetaka godina dodirnula izgradnja obilaznice, odteretnog kanala, golf igrališta, bolnice), u suprotnosti sa bukom Jadranske avenije i gradske obilaznice.

Evo za početak pogled sa Google maps-a:



Područje između autoputa, obilaznice i Save.


Ucrtana ruta naše šetnje.


Pogled na bolnicu iz zraka.



Evo sad i zanimljivih linkova poredanih po temama o kojiam smo razgovarali na šetnji!


Omladinske radne akcije:

1. Knjiga Reane Senjkovic: "Svaki dan pobjeda", Izdavači: Institut za etnologiju i folkloristiku i Srednja Europa, izdano 2016.
Download cjelokupne knjige je moguć OVDJE.

2. Knjiga "Omladinske radne akcije - dizajn ideologije" izdana povodom izložbe u KiC-u, ožujak-travanj 2017., autori izložbe i knjige Umjetnička organizacija Kultura umjetnosti
Download cijele knjige je moguć OVDJE.

3. Post "Uz nekadašnji dan omladinskih radnih akcija" na blogu "Nepoznati Zagreb"

4. Web stranica "ORA - mladost naše zemlje" sa zbirkom materijala o radnim akcijama

5. Facebook profili o omladinskim radnim akcijama:
https://www.facebook.com/OmladinskeRadneAkcijeUHrvatskoj/
https://www.facebook.com/groups/7569021589/


6. Isječak iz filma "S.P.U.K." (Sreća pojedinca, uspjeh kolektiva) režisera Milivoja Puhlovskoga koji se često spominje kao (trash) prikaz omladinskih akcija u 80-ima

7. Najpoznatija akcijaška pjesma, "Hej haj brigade" (snimljena 1976.)

Izvođač: Ivica Bobinec
Tekst: Radan Bosner
Muzika: Arsen Dedić



Radničke barake:

1. O firmi Hidroelektra koja je prestala postojati 2018. (čije se barake nalaze na rubu mjesta Lučko i koje su posjećene tokom šetnje, napuštene su 2015. godine)

2. O firmi Viadukt u stečaju čije se barake nalaze kod Jankomirskog mosta i također su napuštene (uz iznimku troje stanara bez struje i vode)

3. O firmi Pionir čije radničke barake još postoje (i renovirane su) između Zagrebačke ceste i Rudeške ceste



Zagrebačka obilaznica (građena najvećim dijelom od 1977. do 1979.):

1. Članak "Kako smo gradili Autoput" Vanje Radovanovića na portalu "Pogledaj.to"

2. Članak na Wikipediji o gradnji autoputeva u Hrvatskoj

3. Članak o širenju obilaznice na tri trake:

4. Razmatranja o novim cestama koje bi rasteretile obilaznicu:



Odteretni kanal Sava-Odra

1. "Poplave u Zagrebu", studentski rad studentice Tine Pavlić


2. Časopis "Hrvatske vode", o poplavi 1964. u Zagrebu
https://www.voda.hr/hr/novosti/prije-53-godine-rijeka-sava-je-poplavila-zagreb

3. Dokumentarni film o poplavi 1964. autora Arsena Oremovića emitiran na HRT1 u proljeće 2019.

4. Časopis Građevinar: O evakuaciji velikih voda

5. Sustav zaštite od poplava grada Zagreba

6. Projekt izgradenje transverzalnog nasipa od završetka kanala do rijeke SAve https://www.zagrebacka-

7. Kratki film o ulasku voda iz Save u odteretni kanal

8. Kratki film o dolasku vodenog vala u odteretnom kanalu negdje kod Velike Gorice




Sa šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović



Golf igralište

1. O kriminalu na golf igralištu - ilegalna gradnja vila

2. O kriminalu na golf igralištu - prekomjerno iskapanje šljunka

3. Mogućnost iznajmljivanja jedne od vila uz golf teren


Terme Zagreb

1. O zajedničkom projektu INE i grada Zagreba

2. O odlasku u stečaj zajedničkog projekta INE i grada Zagreba i traženju novog partnera


Nova Remiza

1. Remiza u Blatu do 2012.


Nedovršena Sveučilišna bolnica

1. Opširni članak u časopisu Građevinar o gradnji bolnice i događajima nakon obustave gradnje

2. Natječaj za izradu projekta Dječje bolnice u Blatu



Dolazak do bolnice. Snimla: Saša Đukić


Dio šetača na terasi bolnice. Snimio: Fran Polan

Oznake: mapiranje trešnjevke, Jane's Walk šetnja, blato

Nekako potiho nam se prišuljao Advent .. i shvatio sam da je tu kad su sve agresivnije krenule propagandne kampanje za one uobičajene pretpraznične ciljeve: mobiteli, odjeća, klopa ... a onda su još došli i prigodni sajmovi, u Zagrebu, ali i svugdje drugdje. Čini se da su te dvije stvari, Advent i potrošnja, več neraskidivo vezane u našim umovima ...

A kao reakcija na takvo stanje, i društveno i duhovno, stigla je nova akcija projekta "Mapiranje Trešnjevke" nazvana IspeciPaReci.

Ne bih vam htio puno filozofirati o njoj, i zato što sam aktivno sudjelovao u njoj (i ponosim se time ), a i zato što sam tu priču ovih dana ponavljao već dosta puta, pa ću vam onda ovdje samo prenijeti tekst sa web stranice Mapiranja Trešnjevke (ali, svratite i na nju, ima tamo i dosta dobrih starih recepata!), a vi, ako ste raspoloženi, obiđite neke od 22 lokacije, a slobodno se i javite na prigodnu nagradnu igru (pravila pogledajte OVDJE)!



Stepenice na ulazu u Park Stara Trešnjevka. Snimio: Vanja


Savski most. Snimio: Vanja


Okretište tramvaja Prečko. Snimio: Vanja


Most na potoku Kustošaku kod Virjanske ulice, Voltino/Rudeš. Snimio: Vanja


Most preko potoka Kustošaka kod Hanamanove ulice. Snimio: Vanja


Most preko potoka Črnomerca kod Uskočke ulice. Snimio: Vanja


Stube na Zvonigradskoj ulici uz Zagrebačku aveniju. Snimio: Vanja

Oznake: mapiranje trešnjevke, IspeciPaReci, Advent, kolači, recepti

Naselje Jarun, Poljana Zdenka Mikine, ulica koja nije postojala prije 50 godina. Snimio: Vanja


Naselje Jarun, Mrkopaljska ulica, ulica koja jest postojala prije 50 godina ... a ni do dan danas nije asfaltirana. Snimio: Vanja


Za tri dana, u petak, 26.10.2018. održat će se još jedna šetnja projekta "Mapiranje Trešnjevke" pod nazivom "Jarun, Gredice, Horvati – šetnja nekadašnjim seoskim putevima do sadašnjeg autoputa" sa početkom u 18h kod crkve Sv. Mati Slobode na uglu Hrgovića i Horvaćanske ceste. Biti će to zanimljiva šetnja, i zbog toga što će se tokom nje moći pratiti danas ne tako mnogobrojni tragovi nekadašnjih seoskih naselja koja su se tokom posljednjih stotinjak godina preobrazila iz udaljenog sela u prigradska naselja da bi već neko vrijeme bila i sastavni dio grada, ali i zbog toga što je teško i zamisliti kako su današnji urbani dijelovi naselja još ne tako davno izgledali posve posve drugačije.

A taj "drugačiji izgled" se ne tiče samo izgleda samog po sebi, vizura naselja, već i njihove strukture, rastera ulica, ali i njihovih imena. Jarun je već od ranih godina poslije Drugog svjetskog rata (kasne 50-te kada je poduzeće Tempo bilo zaduženo za iskop šljunka na današnjem zapadnom kraju veslačke staze) bio predodređen za razvoj rekreacijske zone i sportskih objekata pa se u skladu sa time razvijao i popis novih imena ulica, kako onih posve novih, koje su nastala nadolazećom urbanizacijom tokom 80-ih, tako i nekih starih, već postojećih ulica.

Za početak, pogledajmo popis ulica koje su nestale tokom gradnje urbanih dijelova naselja!

Lećevička ulica
Solinska ulica
Perkovićka ulica
Prapatnička ulica
Maslenička ulica
Galijska ulica (u njoj je nekad bila crkva, vidi opširnije!)
Sreserska ulica
Gomilička ulica
Štafilićka ulica
Dračevićka ulica
Poljudska ulica
Poljudski odvojci I-IV
Trogirska ulica
Kamenička ulica
Triglavska ulica (ona se baš ne uklapa u listu mjesta iz Dalmacije i Dalmatinske Zagore!)
Antolićeva ulica (Antolići su jedno od najčešćih "domaćih" prezimena naselja Jarun)
Žeženićka ulica
Novaljska ulica
Metkovićka ulica
Vrgoračka ulica

A njihovo su mjesto zauzele ulice imenovane po više ili manje poznatim sportašima, evo i njihovog popisa zajedno sa osnovnim podacima koje sam uspio sakupiti o njima!

August Piazza, 1884.-1900., učitelj mačevanja u Zagrebu
Boris Hanžeković, 1916.-1945., atletičar, trčao 110 m prepone, nastradao u logoru Jasenovac (poznat po atletskom memorijalu!)
Ivan Arapović, privrednik i zastupnik, osnovao 1937. prvi zagrebački košarkaški klub "Martinovka" (kasnije Trešnjevka, Industromontaža, Monting, sada Zrinjevac)
Bernard Vukas, 1927.-1983., nogometaš iz Splita, igrao u NK Hajduk
Lovro Ratković, stolnotenisač iz HASTK Mladost, poznat po stolnoteniskom memorijalu
Stjepan Ljubić Vojvoda, biciklist (zanimljivo da poznatiji biciklist Josip Grgac nema svoju ulicu!)
Antun Stpančić, 1949.-1991., stolnotenisač, STK Vjesnik, nastupao sa Šurbekom i Čordašom u poznatoj ekipi "Vjesnika"
Antun Štrban, 1904.-1946., pionir motociklizma
Vlado Ranogajec, 1913.-1975., nogometaš, sudac u nekim od suđenja poslije Drugog svjetskog rata
Josip Prikril, 1865.-1919., učitelj gimnastike u Zagrebu
Luka Kaliterna, 1893.-1984., nogometaš i trener Hajduka
Janez Polda, 1924.-1964., skijaški skakač iz Slovenije
Ladislav Štritof - nepoznat!
Hrvoje Macanović, 1904.-1980., sportaš i novinar na TV-u
August Prosenik, 1916.-1975., biciklist
Anton Štrban, 1904.-1946., motociklist
Predrag Heruc, 1926.-1945., sportaš i revolucionar
Josip Vogrinc, 1925.-1988., stolnotenisač
Hinko Würth, 1881.-1964., nogometaš i prvi nogometni sudac,
Franjo Wölfl, 1918.-1987.,nogometaš
Josip Palada, 1912.-1994., tenisač
Ante Pandaković, 1891.-1968., nogometni trener

Zanimljivo je da su tokom kasnih 80-ih postojale još neke ulice čija su imena promijenjena (vjerojatno radi "nepodobnosti" onih čija su imena bila istaknuta), o njihovim nositeljima nemam nikakvih informacija: Radi se o ovim ulicama: (Ako znate po kojim su ljudima one imenovane, javite mi, molim vas!)

Vrabecova
Rukavinina
Černjulova
Palih omladinaca (logično da su nestali , po njima se zvao trg na mjestu današnje crkve Sv. Mati Slobode)



Izvadak iz plana grada 1978. godine


Izvadak iz plana grada 1985. godine, tek 7 godina nakon plana iznad.

Oznake: Jarun, SPORT, mapiranje trešnjevke, trešnjevka

Već vas dugo nisam izvijestio o nekoj od šetnji projekta "Mapiranje Trešnjevke" ... pa onda, evo i najsvježijeg izvještaja, sa šetnje koju sam poveo kroz Vrbane 15.09.2018. pod naslovom "Kroz pustinju i prašumu Vrbana, istraživačka šetnja uz jedan potok, dvije škole i tri jarbola"!

Šetnja je bila uključena u program manifestacije "Dan mjesnog odbora Vrbani" u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka pa je stoga započela u ponešto neuobičajeno vrijeme, u 15h, u pauzi između jutarnjeg programa, koji se odgravao ispred Osnovne škole Vrbani (gdje je bilo i polazište šetnje), i popodnevnog programa, na platou pored Osnovne škole Alojzija Stepinca (gdje je bio završetak šetnje).



Šetnja je započela uobičajenim pregledom starih karata i pričom o razvoju Vrbana kroz protekla desetljeća. Snimila: Saša Martinović Kunović


Svi su se skupili oko karata ...Snimila: Bubamara šarena


Šetači su krenuli među zgrade ... Snimila: Saša Martinović Kunović


U podzemnom prilazu garažama. Snimila: Bubamara šarena


Neobična nadstrešnica u obliku šestinskog kišobrana. Snimila: Saša Martinović Kunović



Ulazak u podzemnu garažu. Snimila: Saša Martinović Kunović


Izlazak iz garaže (nakon razgledavanja radnog stola ) Snimila: Bubamara šarena


Možda je ne nekom drugom kontejneru nastavak poruke? Snimila: Saša Martinović Kunović


Mural u jednom od prolaza Ožujske ulice. Snimila: Bubamara šarena


Tepisi na luftanju. Snimila: Saša Martinović Kunović


U prolazi kroz jedan od kvartovskih parkića. Snimila: Bubamara šarena


Stara "singerica" u zapuštenom izlogu nekadašnjeg šnajderaja. Snimila: Saša Martinović Kunović


Na polazištu se skupilo 23 šetača i, obzirom da je bio početak sezone, prije polaska smo najvjernijim šetačima (onima koji su skupili deset ili više žigova u svojim šetačkim knjižicama) podijelili kao nagrade za vjernost knjige u izdanju Centra za kulturu Trešnjevka. Nakon podjela nagrada i veselja nagrađenih počela je i šetnja, prvo uobičajenim povijesnim pregledom događanja na prostoru današnjih Vrbana. Vrbani su najmlađi trešnjevački kvart, a razlog za to je činjenica da se prostor na kojem se naselje sada nalazi kroz povijesti doživljavao kao dio susjednih kvartova, Rudeša (sjeveroistočni dio), Prečkog (zapadni dio) i Jaruna (jugoistočni dio). Prvi objekt na tom prostoru je sagrađen negdje u doba iza Prvog svjetskog rata kada je na njemu svoju kućicu izgradila obitelj Vrban koja je, po predaji, stigla sa prostora Like. Njihova malena obiteljska kućica je bila sagrađena na području sadašnjeg naselja Vrbani III, u blizini jezera. Prema kazivanju daljnje rođakinje obitelji koja im je povremeno navraćala u posjete, Višnje Medvedec (rođ. Antolić), inače rođene na Jarunu, prva adresa im je bila Prečko 4, a naknadno se ulica nazvala Vrbanov put, prema obiteljskom prezimenu. Kuća je srušena oko 2005. godine, tokom priprema za izgradnju naselja.

Nakon Drugog svjetskog rata, krajem 50-ih i početkom 60-ih, započela je izgradnja radničkih kućica na istočnoj strani sadašnjeg naselja. Te su kućice smatrane dijelom naselja Prečko, djeca su išla u Osnovnu školu Prečko, stanovnici su se liječili u Domu zdravlja Prečko, a pripadali su župi Sv. Ane u Rudešu. Sa druge strane, na istoku naselja, sagrađena je betonska cesta (kasnije nazvana Čankovićevom ulicom, danas Ulica Hrvatskog sokola) kojom su kamioni vozili šljunak iskopan na mjestu sadašnjeg Jarunskog jezera (nastali iskopi su zapravo predstavljali početak radova na izgradnji rekreacionog centra Jarun dovršenog za Univerzijadu 1987. godine). Krajem 70-ih i početkom 80-ih počela je gradnja sjeveroistočnog dijela naselja nazvanog Vrbani I. Ulice novonastalog naselja su prozvane po mjesecima u godini, nedostaju samo veljača, svibanj (Svibanjska ulica već otprije postoji na Gajevu!), kolovoz, studeni i prosinac. Tokom vremena sagrađene su i javne zgrade: Robna kuća Na-Ma (1987., poslije Robni centar Vrbani, danas hotel Grand Casino Admiral), 1992. sagrađena je Osnovna škola Vrbani, 1998. trgovački centar Getro (kasnije Mercator pa sada Konzum) ...

Na godinu Univerzijade, 1987., stigao je i tramvaj u blizinu Vrbana, do okretišta Jarun koje se zapravo nalazi na području kvarta Vrbani. Do 2000. godine su se tamo okretali tramvaji linija 5 i 17 da bi te godine produženjem Horvaćanske ceste i tramvaja do Prečkog na Jarunu ostalo tek okretište linije 5 koja je desetak godina kasnije također produžena do Prečkog.

Govoreći o razvoju kvarta treba spomenuti i otvorenje restorana brze prehrane McDonald's koji je u Vrbanima otvoren 2000. godine, 2003. godine počinje i gradnja Vrbana III, 2007. godine otvorena je crkva Župe blagovijesti navještenja Gospodinova u Listopadskoj ulici(prijašnji sakralni prostor se nalazio preko puta Osnovne škole Vrbani), a 2013. godine otvorena je i zgrada Osnovne škole Alojzija Stepinca koja je organizacijski postojala već prije u prostoru Osnovne škole Ivana Meštrovića. Škola je inicijalno građena za 400 učenika, no sadašnje stanje (2018.) gdje školu pohađa oko 780 učenika primoralo je školu da razrede od prvog do trećeg smjesti u novi objekat na zapadnom rubu naselja, gdje se nalazi i novootvoreni odjel vrtića "Bajka". U naselju je 2013. otvorena i podružnica vrtića Kustošija.

Treba spomenuti i afere vezane uz Vrbane, prva je bila vezana uz pitku vodu, tokom useljavanja zgrada u Vrbanima III u vodi je pronađena nedozvoljena količina otrovnih tvari pa dugo vremena voda nije bila pitka. Naposlijetku nije sa sigurnošću dokazano o čemu se radilo, čini se da je za to kumovao nemar izvođača radova.
Druga afera je vezana uz izgradnju trgovačkog centra Point poznatog tenisača i kasnije poduzetnika Brune Orešara. Na mjestu centra je dugo vremena zjapila rupa, govorilo se da se čeka otkup zemljišta okolnih kuća ... Centar je naposlijetku otvoren 2013 godine, a neke od obiteljskih kuća koje je trebalo otkupiti se i danas nalaze tik pored centra.
Treća afera je vezana uz antene operatera mobilnih mreža. Dio građana je bio protiv postavljanja antena na području kvarta, otpor je kulminirao potpisivanjem peticija i prosvjedima, no na kraju su antene ipak postavljene, a dio građana se još uvijek ne miri sa time.

O trasi šetnje: Sa platoa ispred Osnovne škole Vrbani šetači su krenuli prema ulazu u garažu objekta u Ožujskoj ulici kojeg odlikuje neobična nadstrešnica u obliku stiliziranog šestinskog kišobrana. Ulaz je zatvoren, a prostor ispod "kišobrana" je pun čikova. Kod kolnog ulaza u garažu se pak nalazi mala radna klupa sa stegom, a vidi se da netko uz ulaz veže i prikolicu. Potom su šetači krenuli na istočnu stranu ulice, u jednom od prolaza se nalazi zanimljiv grafit, a pored prolaza je i napušteni prostor sa starom šivaćom mašinom u izlogu. Sa druge strane je niz grafita pored ulaza u Dječji vrtić koje je nepoznati autor naslikao 2012. godine. Malo dalje posjetili smo skulpture Majka Zemlja i Otac Zemlja autora Josipa Minksa (1946.-2018.) koje su postavljene 2005. godine.



Jedan od murala kod ulaza u vrtić iz Rujanske ulice. Snimila: Saša Martinović Kunović


Uzduž Rujanske ulice. Snimila: Bubamara šarena


Vatrogasni kamion DVD Jarun iza bivše zgrade Getroa. Snimila: Bubamara šarena


Šetači se okupili ispred skulpture "Mati zemlje" Josipa Minksa. Snimila: Bubamara šarena


"Mati zemlje", peigodno pokrivena Snimila: Saša Martinović Kunović


"Otac Zemlja", nekoliko stotina metara južnije. Snimila: Saša Martinović Kunović


Natpis na zgradi uz Ulicu Hrvatskog sokola. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetnja u smjeru juga ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetnja je prošla dalje u smjeru juga, prolazeći uz jarbole za zastave (tri - za zastave Jugoslavije, Hrvatske i Partije, sada za zastave Hrvatske, Zagreba i EU), pored ostataka temelja ugostiteljskih objekata sve do Horvaćanske ceste. (sudeći po tome da trenutno niti jedan objekt osim pokretne pečenjarnice kukuruza i kestena ne radi, čini se da to baš nije isplativa lokacija, pogotovo nakon što je okretošte tramvaja premješteno u Prečko)
Po dolasku do Horvaćanske ceste smo se spustili ispod mosta Ulice Hrvatskog sokola preko potoka Vrapčaka gdje se kriju zanimljivi crteži, a podnožje mosta izvedeno sa tri prolaza pruža mogućnost zanimljive podzemne šetnje.

Nakon prolaska ispod mosta šetnje je nastavljena kroz kompleks vrtova zapadno od Ulice Hrvatskog sokola. Tamo je više desetaka vrtova, na nekim ključnim mjestima se nalaze i pumpe za vodu, a neki od vrtova su vrlo lijepi i odlično uređeni - vlasnik jednog od najljepših vrtova, Vukovarac koji je proveo 9 godina kao prognanik u hotelu Laguna, pokazao je ponosno šetačima svoj vrt koji ima čak i poljsku kuhinju te WC!



Obećana tri jarbola u Lipanjskoj ulici, Snimila: Saša Martinović Kunović


Okupljeno općinstvo na mostu preko potoka Vrapčaka. Snimila: Saša Martinović Kunović


Krećemo u podzemlje! Snimila: Saša Martinović Kunović


Ispod mosta. Snimila: Bubamara šarena


Ispod mosta, pogled na mural koji predstavlja skicu grada Zagreba ..Snimila: Bubamara šarena


Zanimljiv prolaz ispod Ulice Hrvatskog sokola. Snimila: Bubamara šarena


Izlazak iz korita potoka. Snimila: Bubamara šarena


Krećemo prema vrtovima uz Ulicu Hrvatskog sokola. Snimila: Saša Martinović Kunović


U vrtnome carstvu! Snimila: Saša Martinović Kunović


Snimila: Saša Martinović Kunović


Lijep ulaz u možda najdojmljiviji i najuredniji od vrtova u tom nizu. Snimila: Bubamara šarena


Šetnja je nastavljena do ulaza u ŠRC Jarun otkuda smo stazom preko livada stigli nazad do naselja i Osnovne škole Alojzija Stepinca gdje nas je čekala ravnateljica koja nam je pokazala ovu vrlo modernu školu, najnoviju na Trešnjevci. Osnovna škola Alojzija Stepinca otvorena je još 1991. u prostorima Osnovne škole Ivana Meštrovića, a u novu se zgradu preselila 2013 godine. Zgrada je pomalo neobična, jarkih boja i neobičnih prostora i vizura u svojoj unutrašnjosti sa neočekivanim koso postavljenim predvorjem i rampama koje ju čine prikladnim za školovanje hendikepirane djece. Ravnateljica nas je provela kroz školske prostore, bili smo u zbornici, koja više nema odjeljke za imenike, jer se sve sada obavlja elektronskim putem, u informatičkoj učionici, koja, kao i sve druge koje gledaju na jug, ima električne rolete i svu potrebnu audiovizuelnu opremu, bili smo i u WC-ima, šarenima, sportskoj dvorani, opremljenoj velikim profesionalnim semaforom, ali, nažalost, ne i tribinama, tako da je u njoj nemoguće odigravati utakmice većeg značenja.

Na kraju posjeta zahvalili smo se ravnateljici na posvećenom nam vremenu i zanimljivom vodstvu te završili šetnju uz iščekivanje programa koje će donijeti nastavak jesenske sezone!



Prilazimo Vrbanima III s južne strane. Snimila: Saša Martinović Kunović


Stigli smo u Osnovnu školu Alojszije Stepinac i upoznali se sa ravnateljicom. Snimila: Saša Martinović Kunović


Snimila: Saša Martinović Kunović


Neobično predvorje škole. Snimila: Bubamara šarena


Šarene vizure školke zgrade ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Igra svjetla i sjene ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Zbirka učeničkih radova na zidu škole. Snimila: Bubamara šarena


Školska blagovaonica. Snimila: Bubamara šarena


Zbirka šarenih strunjača u dvorani .. Snimila: Bubamara šarena


U prolazu kroz dvoranu ... Snimila: Bubamara šarena


Podsjećanje na građanski prosvjed protiv postavljanja antena mobilnih operatora u kvartu. Snimila: Bubamara šarena


Pozornica manofestacije "Dan mjesnog odbora Vrbani". Snimila: Bubamara šarena

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, vrbani

Zapadni kolodvor, početak šetnje. Snimio: Goran Pinter.


Posljednja šetnja projekta "Mapiranje Trešnjevke" u 2017. godini bila je jubilarna peta predbožićna dijagonalna šetnja i ukupno 55. šetnja u 5 godina postojanja projekta. Ove smo se godine dijagonalno prošetali ne samo kroz Trešnjevku i Trnje, već smo malko navratili i u Črnomerec, Centar i Peščenicu, ponovo rijetko posjećivanim stazama i ulicama.

Šetnja se odigrala u petak, 22.12.2017., početak je bio u 19h na Zapadnome kolodvoru, na prvome peronu, u to doba gotovo praznome. Nekoliko slučajno zateklih se putnika je sa čuđenjem gledalo grupicu šetača koja je rasla i rasla sve dok nije dosegla brojku 34. Željeli smo ostaviti naš znak, trešnjicu-pokazivač, na rubu drugoga perona, no ne osobito ljubazni djelatnik HŽ-a to nije dopustio pa smo nakon uvodnog pozdrava ipak odmah krenuli našim poslom i našim putevima. Put nas je poveo na istok, prvo preko pruge, a potom uz trošne kućice koje su možda čak i najstarije na tlu Trešnjevke, jer su izgrađene za željezničke radnike još negdje u doba gradnje Zapadnog kolodvora. Primjetili smo da je nekadašnja veza kojom su automobili skretali iz Magazinske ceste do besplatnog parkiranja u zaleđu Zapadnog kolodvora prekinuta betonskim blokovima, ne znamo da li na zahtjev stanovnika ili možda da onemogući lak prilaz besplatnom parkiranju.

Dalje smo krenuli prema najvišem vrhu Trešnjevke, od nas nazvanom "Mrzla piva" po obližnjem kafiću koji se nalazi uz nadvožnjak iznad Adžijine ulice. Uspon nije bio lak zbog strmine i odranjajućeg kamenja, no vrijedilo je uspeti se, ako ništa drugo radi tog bizarnog detalja, osvajanja najvišeg vrha Trešnjevke. Silazak je bio teži od uspona i svi su bili sretni kad su ponovo dosegli čvrst i pouzdan asfalt pločnika uz Magazinsku cestu. Nastavili smo dalje Brozovom ulicom, sve do ograđenog dječjeg igrališta gdje smo ponovo skrenuli strmom prečicom kojom smo prešli željezničku prugu (pozor, vlak, budite VRLO oprezni ako ćete slijediti naše tragove!) i našli se na parkiralištu iza Tehničkog muzeja, vrlo vrlo mirnom mjestu usred gradske vreve - u taj kasni večernji sat činilo se kao da smo ne usred grada, već negdje daleko daleko ...

Umjesto izlaska na Tratinsku ulicu put nas je vodio drugim smjerom - za početak, pokucali smo na vrata Brvnare, zanimljivog mjesta koje se može iznajmiti za druženja, proslave i bilo koji drugi događaj koji vam može pasti na pamet: mjesto je opremljeno velikom metalnom peći na drva, sanitarnim čvorom, razglasom i opremom za prezentiranje. Nekim čudom, kućica je bila otvorena, a na naše dozivanje nije bilo odziva pa smo ušli unutra i otkrili njenog Čuvara, vlasnika, koga li, koji je sjedio na katu ... Pozdravili smo ga i nakon kratkog foto sessiona već smo bili vani, na putu ka HDZ-ovoj kolijevci, kućici iza "Krivog puta" gdje je na samim počecima bilo sjedište HDZ-a. Nismo se dugo zadržavali na tom povijesnom mjestu (mislimo na "Krivi put" ), nakon nje smo časkom bili na Savskoj, a koju minutu kasnije smo se već okupili uz neidentificirani betonski objekt kod Jukićeve ulice. No, njegova bivša funkcija nije zaboravljena - to je bilo postolje za javni sat sa reklamom tvornice "Marko Šavrić". Tvornica je nestala, sa njom i sat, a postolje je ostalo, čeka da se netko sjeti nekoj zanimljivoj prenamjeni (možda da ga napuni zemljom i zasadi nešto u kakvoj "urban guerrila" akciji?).

Nastavljamo dalje uz Crnatkovu ulicu, s vremena na vrijeme prošao je uz nas poneki vlak, a mi smo, stigavši do stolova za stolni tenis, napravili dužu pauzu, uz kekse, kolače, kuhano vino i rakiju, dapače, arhivsku, bocu travarice stare 44 godine koju je jedan od šetača pronašao u stanu pokojne mu bake.



Okupljanje pred početak šetnje. Snimila Saša Đukić.


Na Zapadnom kolodvoru. Snimio: Goran Pinter


Uspon na najviši vrh Trešnjevke. Snimila: Saša Đukić


Pogled sa vrha prema novom Povijesnom muzeju. Snimila: Saša Đukić


U Brvnari. Snimio: Goran Pinter


Okupljanje oko postolja nekadašnjeg javnog sata uz Jukićevu ulicu. Snimila: Saša Đukić.


Prolazak Crnatkovom ulicom. Snimila: Saša Đukić.


Snimio: Goran Pinter


Nakon pauze i pražnjenja svih kutija, termosica i boca put nas je poveo uz prugu, stazom u pozadini Botaničkog vrta, pored zapuštene kućice skretničara. I ova je kućica opremljena lijepom brajdom koja je pravila hlad stolu s klupama, koji su, na žalost, već duže vrijeme, odneseni - šteta, bilo bi to lijepo mjesto za ljetni odmor uz prugu!

Stigosmo i do Glavnog kolodvora, prošli smo ga brzo, s kraja na kraj, okupivši se ponovo kod lokomotive na istočnome kraju. Nedaleko nje se nalazi i hostel, originalno smješten u jedan vagon sa ležajevima. Cijene su nešto niže nego u klasičnim hostelima, no komfor je uobičajeni željeznički, od dodatne opreme tu su samo električne grijalice.

Šetnja nas vodi dalje, uzduž beskonačnog 3. perona pa kroz kućice i uz vagon za prijevoz auta na izlaz na Branimirovu - uz portirsku kućicu je neizbježna brajda, ova čak ima i klupicu sa stolom ... šteta što je tako hladno, bilo bi lijepo zasjesti tamo!

Na Branimirovoj, uz čekaonicu koja je pretrpjela teži sudar, čekamo tramvaj, devetku, koja nas je odvezla do Harambašićeve ulice otkuda ćemo iz pravca sjeveroistoka doći sve do Trnja. Ispričao sam šetačima zgodu iz svoje osobne povijesti - na uglu Harambašićeve i Zvonimirove nalazila se nekad gostionica "Jadran" u kojoj sam prvi puta popio pivo ... čak mi se čini da je to možda bio moj prvi samostalni izlaz u kafić, u doba završavanja drugog razreda srednje škole, trgovačke, po tadašnjoj Šuvarici.

Idemo dalje po Harambašićevoj sve do Branimirove, pričamo o Smogovcima, o tome kako se ta ulica nekad zvala Borongajska .... a kad smo prekoračili Branimirovu skrenuli smo desno, svježe popločenom stazom prema kućicama Livadarskog puta. Na toj strani pruge caruje posve drugačija atmosfera od one prilično uglađene sjeverno od nje. Prolazimo kroz kutke Peščenice koji rijetko vide posjetioce, uz nekadašnje montažne kućice željezničara iz 60-ih tu je i sva sila novosagrađenih objekata koji bez ikakvog posebnog reda stoje natiskani uz prugu.

Prešli smo i kolosijeke koji su sada na cijelom područki nekadašnjeg Istočnog kolodvora izvađeni, ostalo je tek nekoliko metara na prijelazu Livadarskog puta, uz staru rampu koja već dugo nije spuštana. Nakon nekoliko minuta brzoga hoda (ta, bilo je svježe!) stigli smo i do Planinske ceste, a potom, prekoračivši ju, i u svijet Livadarskih odvojaka .. takvih kutaka nema više puno u gradu, mjesta gdje se susreću ruševne kućice sa novogradnjama sa Jonskim stupovima, skupljališta otpada sa kućicama više desetljeća starima ...



Čekajući "devetku". Snimio: Goran Pinter.


Na mjestu nekadašnjeg prijelaza ostalo je tek nekoliko metara tračnica, sve ostalo je izvađeno ... Snimio: Goran Pinter.


Prolaskom kroz njih osvanuli smo na velikoj praznoj površini koja je nekad predstavljala dio Istočnog kolodvora, a sada se njome služe vozači koji besplatno parkiraju aute na površini gdje su nekad bili kolosijeci. Tamo smo napravili još jednu pauzu, za "uništavanje" tradicionalnih čokoladnih napolitanki i ostataka toplih i onih drugih napitaka. Cupkali smo u svježoj noći i kada smo sve pojeli i populu mogli smo krenuti dalje, prema Super Konzumu i mjestu na kojem su nekad novi tramvaji silazili sa željezničkih vagona i puštali se u promet.
Sada se tamo nalazi samo u travu zarasla metalna rampa niz koju su se spuštala nova tramvajska kola i uključivala se u promet na okretištu u Heinzelovoj gdje se nekad okretala 13-ica.

Do kraja šetnje i ulaska na teritorij Trnja trebalo nam je još svega nekoliko minuta hoda, šetnja je završila oproštajnom fotkom na zapadnoj strani Heinzelove, čestitali smo si predstojeće blagdane i zaželjeli jedni drugima još mnogo lijepih šetnji u 2018. godini - ostvarilo nam se!

P.S. Zahvaljujem se Goranu Pinteru i Saši Đukić na ustupljenim fotkama sa šetnje, a OVDJE možete pogledati i kratki film sa šetnje koji je snimio i montirao Goran Pinter.!



Fotka za kraj šetnje, uz pozdrave i najljepše želje. Snimila: Saša Đukić

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, dijagonala, trnje, trešnjevka, pečenica

Još su nam ostala tek malo više od dva tjedna do kraja godine, zimski dani se izmjenjuju sa jugovitim, nadamo se snijegu za ljepše praznike (ali i toplini u interijerima, obzirom da u mojoj zgradi grijanje baš ne radi bajno) ... no, ono što je posve sigurno je da nas do kraja godine čekaju još dvije zanimljive šetnje!

U petak, 22.12.2017., kreće još jedna Predbožićna dijagonala projekta "Mapiranje Trešnjevke", ovoga puta kreće u 19h sa Zapadnog kolodvora, Perona 1, sa ruba Trešnjevke, a završit će negdje na Trnju do kojeg će ponovo doći malo znanim putevima kojima se rijetko prolazi (a koji su to putevi, ostat će tajna sve do same šetnje!). Ponesite toplu obuću i odjeću, oboružajte se nekaom lampicom i dođite na još jednu zanimljivu šetnju koju će voditi moja malenkost! :wiki: (OVDJE pogledajte FB event, a OVDJE listu dosadašnjih šetnji i akcija projekta "Mapiranje Trešnjevke" čija je ovo već 54. šetnja u posljednjih pet godina)

Druga šetnja kreće 31.12.2017., dakle, na Staru godinu, i to točno u 20h sa ugla Avenije Dubrovnik i Parka Mladenaca! Šetnju vodi Saša Šimpraga koji će nas povesti duž Plave potkove, novozagrebačkog pandana čuvene donjogradske Zelene potkove, a ako vas zanima nešto više o Plavoj potkovi, pogledajte OVDJE web stranicu posvećenu tom projektu! Dođite u čim većem broju!
http://plavapotkova.tumblr.com/post/167902028938/%C5%A1etnja-novogodi%C5%A1nja-potkova-nedjelja-31



Ovdje ćemo proći tokom Predbožićne trešnjevačkotrnjanske dijagonale. Snimio: Vanja


I ovdje .... Snimio: Vanja


.. a i ovdje! Snimio: Vanja

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, dijagonala, Plava potkova

Ovako je izgledao taj dio Trešnjevke 1929. godine.


A ovako 1947.!


Ruta šetnje, ucrtao Mladen.


Šetnja nazvana "Od najstarije do najnovije Trešnjevke" otvorila je u petak, 30. 09. 2017. jesensku sezonu aktivnosti "Mapiranja Trešnjevke" kao 51. po redu od početka rada projekta u proljeće 2013. Mjesto sastanka je bilo na Trešnjevačkom trgu na kojem se, pored cvjećarskih kioska, skupilo 34 šetača, a cilj nam je bio prošetati se zapadnim dijelom Stare Trešnjevke uz posebno obraćanje pažnje na lokale u Ozaljskoj ulici i šetnju završiti u najnovijem Trešnjevačkom naselju, novoizgrađenom bloku zgrada u Pongračevom.

Na početku šetnje sam naglasio kako je Trešnjevka jedan od ne tako mnogo zagrebačkih kvartova koji imaju izraženi centar (gdje je centar Trnja? Medveščaka?), a to je upravo mjesto na kojem smo se nalazili, Trešnjevački plac. Danas je to trg sa jednom od najvećih gradskih tržnica, tramvajskom vezom sa centrom grada, velikim brojem trgovina i ugostiteljskih lokala, sa križanjem nekih od najvažnijih trešnjevačkih ulica pa čak i sa podzemnim ušćem dvaju trešnjevačkih potoka, Kunišćaka i Jelenovca. A trg je značajan i po činjenici da se upravo kod njega spaja "planirana" Trešnjevka (istočna strana trga i Stare Trešnjevke koja je 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća izgrađena prema urbanističkom planu) sa "neplaniranom", kaotičnom, "slumovskom" Trešnjevkom (uličicama koje se nalaze južno i zapadno od trga), a valja istaknuti i blizinu Naselja Prve hrvatske štedionice, jednog od najboljih primjera gradskog međuratnog planiranja, koje se nalazi ne tako daleko, sjeverozapadno od trga. Dakle, Trešnjevački trg povezuje sve tri Trešnjevke koje se više nepravilno nego pravilno smjenjuju uzduž i poprijeko cijele Trešnjevke.

No, kod istraživanja i bilježenja povijesti ne treba obraćati pažnju samo na raster ulica i načine stanogradnje, već i na život koji se tokom godina odvija na tim ulicama, lokale koji u njima postoje ili su postojali, otvarali se i zatvarali. Tokom 2016. godine su volonteri IX gimnazije (pod vodstvom profesorice Ingeborg Radimiri) sačinili popis tadašnjeg stanja lokala u najvažnijim trešnjevačkim ulicama (Tratinska, Ozaljska, Selska, Krapinska) i kao slijedeći izazov postavilo se pitanje kakvi su lokali tim ulicama vladali tokom prethodnih desetljeća. Jedan od izvora tih podataka su razni zbornici (npr "Almanah udruženja trgovaca Zagreba, 1932.-1935." ili "Privreda grada Zagreba 1946.-47."), novine, telefonski imenici ... no, posebnu vrijednost donose izjave kazivača koji su bilo osobno, bilo preko svojih roditelja, rođaka, prijatelja bili upućeni u život grada davnih godina i koji mogu ispričati zanimljive priče vezane uz gradski život.

Kao primjer uzeli smo na samome početku šetnje kuću na uglu Ozaljske i Krapinske ulice u kojoj je danas trgovina "Delicija", no do nedavno je tamo bila trgovina "Prehrana" koja je izrasla iz bivše mljekarnice. Sa druge je strane pak bio jedan od prvih gradskih kineskih restorana, otvoren krajem 80-ih godina, koji se brzo ugasio.

Na žalost, već je primjer susjednih kuća pokazao kako slabo pamtimo svakodnevne prizore jer se tek jedan šetač sjetio da je u kući sadašnje Privredne banke Zagreb nekad bila papirnica, a nitko nije znao što se nalazilo na mjestu današnje filijale Fine (nekadašnje Službe Društvenog Knjigovodstva). Neki su se ipak sjetili da je u zgradi gdje su danas smještene društvene organizacije i HVIDR-a nekad bila milicijska stanica.



Šetači se okupljaju na Trešnjevačkom trgu, ispred cvjećarnica. Snimio: Mladen


Uvodno slovo sa kratkim pregledom povijesti Trešnjevačkog trga. Snimio: Mladen


Uvodno slovo iz drugoga kuta Snimio: Mladen


A nakon primjera slaganja puzzlića svakodnevnog trešnjevačkog života kroz desetljeća ušetali smo se u Maglajsku ulicu, uličicu koja počinje na tramvajskoj stanici, jednom od najprometnijih mjesta cijelog kvarta, no ona zapravo samuje, u njoj se nalazi nekoliko lijepo uređenih obiteljskih kuća, ali i jedna zapuštena novogradnja, a na njenom kraju je napuštena kuća koja je, sudeći po lokaciji i kestenima koji su nekad rasli ispred nje, možda nekad bila gostionica. Nakon posjeta toj oazi tišine udaljenoj svega 100 metara od placa na kraju ulice smo prošli ispod provizorne ograde i našli se u Dobojskoj ulici, nasuprot zgradi IX gimnazije (sagrađene 1955., pomoću međunarodnih sredstava) koju smo već posjetili tokom 2016. godine u vrlo zanimljivoj Jane's Walk šetnji. Školsku zgradu smo obišli sa južne strane, kroz lijepi, ali, na žalost, pomalo zapušteni park i uz još zapušteniju verandu koja čeka obnovu. S druge strane smo zaobišli školsku sportsku dvoranu, a iza nje nas je dočekao pogled na dvorišta obiteljskih zgrada o kojima nam je jedan od šetača, inače nekadašnji učenik te gimnazije, ispričao zanimljivu priču: pored škole se nalazi obiteljska kuća obitelji Špišić (iz koje potječe nedavno preminuli pjevač Zvonko Špišić) koja je dva puta tokom 70-ih godima osvajala nagradu tadašnje revije "Vikend" za najljepši zagrebački vrt, a kazivač je imao prilike i osobno posjetiti taj vrt jer je išao u razred sa blizankama iz te obitelji.

Za povratka na Ozaljsku ulicu pogledali smo i zanimljiv grafit "Ako misliš da si premalen da bi imao utjecaja, pokušaj zaspati sa komarcem u sobi" koji se nalazi na zidu školske sportske dvorane. Uskoro smo prošli pored Sokolgradske ulice gdje smo se prisjetili nekadašnje pekare vlasnika Musije koja je u 80-ima radila cijelu noć i bila sastajalište "noćnih ptica" i ne samo sa Trešnjevke, a sjetili smo se i da je u Ozaljskoj ulici, na mjestu današnjeg lokala "To-Mi", prije bila zalogajnica "Bravo Šola" nazvana po čuvenom vrataru rukometne reprezentacije.



Na početku Maglajske ulice. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetači zakrčiše uzanu Maglajsku uličicu. Snimila: Saša Đukić


Još uvijek u Maglajskoj. Snimio: Mladen


Stigli smo i do kraja ulice ... Snimio: Mladen


U džungli Maglajske ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Zanimljive pričice male ulice ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Spomen ploča pored ulaza u zgradu IX Gimnazije. Snimio: Mladen Sokele


Zgrada IX gimnazije sa dvorišne strane. Snimio: Mladen


Gledamo manje poznato lice IX gimnazije. Snimila: Saša Đukić


Stigli smo i do školske dvorane. Snimio: Mladen


U razgovoru sa veteranima IX gimnazije. Snimila: Saša Martinović Kunović


Razgovaramo o vrtu obitelji Špišić ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Na uglu Ozaljske i Sokolgradske ulice. Snimio: Mladen


Pogled u Ozaljsku. Snimila: Saša Đukić.


Prošetali smo se nadalje do Nehajske ulice, neki šetači su se sjetili da je na mjestu danas zatvorenog kafića Berlin na uglu Ozaljske i Okićke bila slastičarnica, malo dalje, na mjestu današnje papirnice, je bila trgovina dječje obuće "Opatija", a u zgradi gdje je danas igračnica i sjedište Hrvatskog košarkaškog saveza bila je tvornica konfekcije "Suvremena žena".

Nekoliko riječi smo rekli i o Parku Stara Trešnjevka. Nekad se zvao Park Veljka Vlahovića, a u njemu je bila i njegova skulptura, uklonjena nakon osamostaljenja Hrvatske. Zgrada općine je bila sagrađena tokom 50-ih godina, zgrade zdravstvene stanice i Doma kulture početkom 80-ih, a nešto ranije sagrađena je i zgrada Policijske stanice u Nehajskoj. U neobičnoj zgradi pored zgrade općine je nekad bio gradski računski centar (preteča današnje tvrtke Apis d.o.o. koja danas ima sjedište u Paljetkovoj ulici u Prečkom), a danas je u njoj Državna uprava za zaštitu i spašavanje (DZUS).

Skrenuli smo u Trsatsku ulicu, potom u Severinsku. Tamo smo prošli pored više zanimljivih kuća, jedna od njih je ultramoderna (izgrađenu nedavno na mjestu stare kućice), druga je tanjušna i milka boje, treća je mala, nagorena u nekom davnom požaru. Prošli smo i pored Evengelističke crkve, a kod skretanja smo naišli na razgovorljivog stanovnika te ulice koji nam je, uglavnom žaleći se, ispričao nekoliko priča vezanih uz tu i susjedne ulice (glavne teme žalbi su bili previsoki rubnjaci, preširoke zelene površine, neusklađeni zidovi susjednih zgrada ...)

Šetnju smo nastavili kroz Kraljevičku ulicu, na istočnom kraju smo se divili vrtu palmi koje rastu i u dvorištima okolnih kuća. Potom smo skrenuli na jug, u Gvozdansku ulicu, u kojoj smo zatekli majušnu ruševnu kuću, ali i radionicu posljednjeg trešnjevačkog, ali i zagrebačkog licitara. Skrenuli smo potom udesno, u Drežničku ulicu i rekli nekoliko riječi o obitelji Bat i njihovoj vulkanizerskoj radionici, jednoj od najstarijih u gradu, koja se nalazi u paralelnoj Slunjskoj ulici. Ta je obitelj bila poznata i po sponziriranju malonogometne momčadi koja je u 80-ima pobjeđivala na turniru "Kutija šibica". Krenuli smo dalje pored zatvorenog dućana sa reljefom u obliku agave u tegli na fasadi, koja se nalazi na uglu sa Modruškom ulicom, a potom smo iz nje skrenuli u Bribirsku i naposlijetku ušli u polukružnu Driveničku ulicu gdje smo tokom kraće pauze degustirali čvarke sa krajnjeg trešnjevačkog zapada, iz Prečkog.



Već smo u Severinskoj ulici. Snimio: Mladen


Odmorište ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Zadnje utočište veterana. Snimio: Mladen


U "slijepom" dvorištu u Severinskoj ulici. Snimio: Mladen


Lijepi detalj ... Snimila: Saša Đukić


Špiglomanija Snimio: Mladen


Zajednička fotka šetača. Snimio: Mladen


Izgorena kućica. Snimio: Mladen


Neobične kuće Severinske ulice (1). Snimila: Saša Đukić


Neobične kuće Severinske ulice (2). Snimila: Saša Đukić


Stara uglovnica ... Snimio: Mladen


Sreli smo ogorčenog susjeda ... Snimila: Saša Martinović Kunović


U prolazu. Snimila. Saša Đukić


Cvijet fasade. Snimio: Mladen


U Kraljevičkoj ulici, zapadni kraj ... Snimio: Mladen


... i istočni kraj, Snimila: Saša Đukić


Pred rušenjem ... Snimio: Mladen


U zapuštenom dvorištu. Snimila: Saša Đukić.


Zelena kućica na uglovnici - nekad trgovina, a danas samuje. Snimio: Mladen


Posljednji trešnjevački licitar. Snimio: Mladen


Raskopana Drežnička ulica. Snimila: Saša Đukić


Agava na fasadi, tek ju rijetki zamijete ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Anđeoska kućica ... Snimila: Saša Đukić


Čvarci u Driveničkoj ulici. Snimio: Mladen


Kad smo se odmorili vratili smo se u Bribirsku ulicu iz koje smo, prečicom kroz lokalni kafić, prešli u Crikveničku ulicu. Šetnju smo nastavili uz Selsku cestu gdje smo rekli nekoliko riječi o gradilištu na uglu Grobničke ulice gdje je do skora bila stara zgrada gostionice Jablanica koju su lokalci zvali Koreja, tamo je nekad bio plesnjak, centar kvartovskog života.

Nakon prelaska raskršća Ozaljske i Selske ušli smo u naselje socijalnih stanova građeno 1928. Na samome se uglu nalaze prostori DVD Trešnjevka, u središnjoj zgradi, nekad zdravstvenoj stanici odnosno Pučkom domu je sada Glazbena škola, a iza nje se nalazi nekoliko gradskih ustanova te Mirovni studiji, a kod te smo zgrade vidjeli i dva nova grafita, Lunara i Mirona Milića. U prolazu iza njih je i spomen ploča Titovom boravku u tim zgradama 1928. godine (dakle, još za godine gradnje tih zgrada!) u kojima je između ostaloga bila i posljednja adresa pjesnika Tina Ujevića.
(ako niste znali, sjeverno od tog naselja, tamo gdje je sada Umirovljenički dom, je bilo slično naselje građeno 1927. koje je srušeno prilikom izgradnje doma)



Nakon prolaska kroz kafić izronismo u Crikveničkoj ulici! Snimila: Saša Đukić


"Tito was here!" Snimio: Mladen


Velegradsko lice Trešnjevke - Ozaljska ulica prema Remizi. Snimila: Saša Đukić


Lijepa street art kreacija u naselju na uglu Selske i Ozaljske (autor: Lunar). Snimila. Saša Đukić


Lijepa street art kreacija u naselju na uglu Selske i Ozaljske (autor: Miron Milić). Snimila. Saša Đukić


Pozdrav kolegici po objektivu. Snimila: Saša Đukić


Pogled odozgo! Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetnju smo nastavili u smjeru sjevera, do novih zgrada na Pongračevom, na prostoru bivše kasarne JNA (prisutne tamo još u doba između dva rata pod imenom kasarne "Krsto Frankopan" odnosno Logor). To je naselje jednolične i monotone pravokutne strukture, projektirano bez puno mašte i zajedničkih sadržaja, no stanovnici su ipak uglavnom zadovoljni, prvenstveno zbog dobre prometne povezanosti i centralne pozicije unutar Trešnjevke. Posebnu pozornost privlači park koji se nalazi uz Selsku cestu i obuhvaća nekoliko starih kestenovih stabala preostalih iz doba kasarne, no svojim je radikalnim uređenjem izazvao dosta kontroverzi među stručnom javnošću.

I, na "klupama" tog parka je i završena šetnja, šetači su se razišli kućama ili pak sjeli u obližnju kafić na opuštanje nakon cjelopopodnevnog druženja.

A sad pogledajte zbirku odabranih fotografija sa šetnje, zahvaljujem se fotografima Saši Martinović Kunović, Saši Đukić i Mladenu Sokeleu na ustupljenim fotkama!



Usred Pongračeva ... Snimila: Saša Đukić


Nove zgrade Pongračeva. Snimila: Saša Martinović Kunović


Završetak šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović


Svi naši fotografi:



Saša 1. Snimila: Saša 2


Saša 2. Snimio: Mladen


Mladen. Snimila. Saša 2

Oznake: šetnja, trešnjevka, mapiranje trešnjevke, Ozaljska, pongračevo

Eto me opet nakon desetak dana izbivanja iz grada, bjeh sa obitelji u Češkoj, Poljskoj i Slovačkoj, i sigurno ćete kroz postove slijedećih dana i tjedana vidjeti i poneku fotku s puta uz postove u kojima ću uspoređivati neke detalje života u Ostravi, Krakowu i Liptovskom Mikulašu sa našim zagrebačkim ... no, danas je na tapetu jedna druga tema!

Naime, preksutra, u petak, 29.09.2017., počinje nova sezona aktivnosti projekta "Mapiranje Trešnjevke" (cjelokupni program pogledajte OVDJE), u 17h se nalazimo na Trešnjevačkom placu, kod cvjećarnica, i krećemo na šetnju "Od najstarije do najnovije Trešnjevke". Neću vam dati sve detalje šetnje, neka nešto ostane i tajna , no posve sigurno ćemo proći dijelom Ozaljske ulice i pokušati se svi zajedno prisjetiti promjena lokala (trgovina, obrta, gostionica ...) uz nju, a isto tako ćemo posve sigurno proći dijelom omeđenim Ozaljskom, Nehajskom, Zagrebačkom avenijom i Selskom cestom. To je gusto izgrađen kvart koji je uglavnom nastao tokom 30-ih godina i do danas nije pretrpio velike promjene (osim gradnjom novih zgrada uz Nehajsku i potom uz Ozaljsku).

No, ono što nije tako vidljivo je da je kompleks pravilno izgrađenih kućica između Kraljevičke i Crikveničke ulice nastao posljednji, tek iza Drugog svjetskog rata. Zapravo, Crikvenička je najnovija ulica u tom kvartu te danas ujedno i najprometnija kao jedina koja direktno spaja Selsku cestu i Nehajsku.

Zanimljivo je uočiti i druge male promjene - Severinska isprva nije dosezala Selsku cestu, Drivenička nije bila spojena u polukrug, dok su proširenjem Zagrebačke avenije u 70-ima i izgradnjom nadvožnjaka kod Selske spoj sa SElskom izgubile Slunjska, Drežnička i Blagajska.

Eto, dođite na šetnju ako možete, vjerujem da će biti zanimljivo!



Isječak karte iz 1930.


Isječak karte iz 1934.Crikveničke ulice još nema, na njenom je mjestu praznina.


Isječak karte iz 1945., također s prazninom na tom mjestu.


Isječak karte iz 1947., vidi se uglavnom današnji raster ulica.


Suvremeno stanje preneseno iz plana grada iz 90-ih.

Oznake: mapiranje trešnjevke, Crikvenička ulica, trešnjevka

Početak šetnje, krećemo u smjeru retencije Jazbina. Snimio: GP


Nekad ljudi i događaji prolijeću pored nas nevjerojatnom brzinom i pokušaji da ih zaustavimo u danom trenutku često budu bezuspješni i iza njih ostanu samo blijeda sjećanja koja s vremenom postaju sve blijeđa i blijeđa. Upravo se to desilo sa nekima od šetnji koje su održane u svibnju 2016. u sklopu manifestacije "Jane's Walk day". Proljeće mi je uvijek nakrcano raznoraznim zbivanjima, a prošle je godine sve to bilo izraženo još mnogo više tako da su se događaji, na privatnom, poslovnom i svakom drugom planu, smjenjivali brzinom svjetlosti ...

... ali, bilo bi šteta da se zbog te brzine izgubi sadržaj nekih od tih događanja jer smatram da bi bilo vrijedno zapisati ih, barem sada, ako to već nisam učinio tada kada su bili vrlo svježi.

Stoga, vratimo se u mjesec svibanj, u subotu 14.05.2016., kada sam zajedno sa kolegicom Anitom Končar iz Centra za kulturu Maksimir poveo šetače uzduž potoka Blizneca, od njegove retencije u dolini između Dotrščine i Gornjeg Bukovca pa sve do Maksimirske ceste. Posebnost te šetnje nije bila samo kiša koja nas je pratila gotovo od prve minute šetnje pa do njenog kraja (sve ostale prošlogodišnje šetnje su protekle po lijepom vremenu!) već i činjenica da je taj kvart kojim je šetnja prolazila zapravo moj rodni kvart - dakle, sve priče koje sam ispričao tokom šetnje nisu priče koje su doputovale do mene preko drugih kazivatelja, već događaji u kojima sam i sam osobno sudjelovao, pričani iz prve ruke, pa su, rekao bih, tim vrednije ... i zato što za mene osobno one imaju određenu sentimentalnu vrijednost, ali i zato što ih svako prepričavanje donekle odmiče od stvarnog događanja, dodaje novi sloj boje koji prigušuje onu originalnu.

Slijedeći tekst je mješavina izvještaja sa šetnje popraćenog podacima o zanimljivostima kraja kroz koji smo prošli i mojih osobnih priča za koje bih želio da ostanu zabilježene barem u ovoj formi, kao dokumenat jednog vremena kada je život u predgrađu (što je dotični kraj bio i nekad i sad) bio bitno drugačiji, ne samo zbog protoka vremena već i fizičkih promjena koje su se dogodile u krajoliku doline Blizneca. Potok Bliznec je nekad bio tek jedan od mnogih prigradskih potoka koji je vijugao svojom dolinom stotinama zavoja i tokova, dijelom zato što je nekad (u doba prije mojeg rođenja) bio korišten i za pogon mlinova, a dijelom i zato što on takav vijugav nije nikom smetao i ljudi oko njega su se prilagodili toj njegovoj zavojitoj naravi. On je danas u cijelom svom "prigradskom" toku "kanaliziran" i njegovo današnje lice niti najmanje ne liči onome iz 70-ih godina kada sam preko njega prelazio bar dvaput dnevno, na putu između svoje ulice Čret i Osnovne škole "Viktor Bubanj" (danas Osnovne škole Bukovac) koju sam u to doba pohađao.

Na početku evo osnovnih podataka o potoku Bliznecu. On izvire skromnim izvorom malko ispod lugarnice kod rascjepa sljemenske ceste (nekad se to mjesto zvalo "kod Željezničara" zbog istoimenog planinarskog doma koji je već dugo zapušten, a sada je Lugarnica mjesto poznato po dobroj hrani) i spušta se do bliznečke pilane koja se nalazi uz početak stare ceste koji vodi prema vrhu Medvednice. Nakon toga potok teče uz ulicu Bliznec, prolazi ispod Markuševečke ceste i kroz zapadne dijelove Bačuna. Potom slijedi ulicu Jazbina dolinom između Remeta i Dotrščinske šume (gdje se i nalazi retencija i gdje je bio početak šetnje), prolazi uz naselje Čret, približava se Maksimirskoj šumi uz koju teče s njene istočne strane sve do Maksimirske ceste gdje je naša šetnja i završila. No, Bliznec i dalje nastavlja svoj tok, ne više kroz zelenilo i uz šume, već u podzemlju. Na taj način prolazi kroz Ravnice, provlači se ispod pruge i Branimirove ulice i nastavlja podzemnim tokom sve do Ulice grada Vukovara gdje otvorenim tokom teče prema Kozari boku gdje se ulijeva u kanalizaciju, tzv. Drek river, s kojim nastavlja put do utoka u Savu kod Ivanje Reke. Treba spomenuti da je koridor potoka na podzemnom dijelu kroz Ravnice i Borongaj slobodan i bilo bi ga moguće upotrijebiti za razne namjene, recimo šetalište i biciklističku stazu koja bi spajala sjever i jug grada, podsljemensku zonu i okolicu rijeke Save - vidi OVDJE tekst o iščezlom potoku sa bloge te OVDJE moj tekst na web portalu "Pogledaj.to" u kojem sam detaljnije pisao o toj temi.



Popeli smo se na vrh retencijske brane. Snimio: GP

Pogled na tok potoka kroz retenciju između Dotrščinske šume (desno) i šumaraka prema Remetama (lijevo).
Snimio: GP


Počela je kiša ... Snimio: GP


A sad o šetnji!

Toga nam dana vrijeme baš i nije bilo naklonjeno, iako je prognoza najavljivala cjelodnevnu kišu sredinom dana se naoblaka ipak raskinula i zasjalo je sunce tako da je na sami početak šetnje stiglo čak neočekivanih 15 šetača, no crni oblaci koji su nailazili su najavili nastavak kiše koja je i počela nekoliko minuta nakon početka šetnje i pratila nas je sve do završetka. Šetnju smo započeli na nasipu retencije Jazbina, najvećeg vodoprivrednog objekta tog tipa na području Zagreba, koja je u potpunosti izmijenila nekadašnji izgled potoka i njegove okolice.

Nakon prvih riječi o potoku Bliznecu i naselju uz njega pale su prve kapi kiše (tek pridošla ekipa TV Jabuke snimila je kratki prilog i zatim se pod prijetnjom pljuska morala povući u auto), a kolona šetača je otvorila kišobrane i povukla se u zaklon šumarka kako bih ispričao neke od priča o mojem djetinjstvu i školovanju. Naime, ulica Čret i okolni predjeli, uključujući i okolicu potoka Blizneca (poznatijeg među kvartovskim pučanstvom kao Mrzljak) su zapravo moj zavičaj, a kuća u kojoj sam sa roditeljima i sestrom proživio prvih 30 godina mog života se nalazila na nedalekom brežuljku Fazanovcu na koji vodi ulica Čret. S potokom sam se družio svakog školskog dana barem dvaput, na putu do i od osnovne škole na Bukovcu, do koje smo mi iz kvarta imali dobrih pola sata hoda. Ali, umjesto da do škole odemo ulicama često smo priječili put raznim prečicama preko livada, polja, šumaraka i voćnjaka, a gotovo sve te kratice su uključivale preskakanje potoka ili prelaske preko brvi. U to doba nije bilo puno mostova - ulice Korana i Melinišće su imale tek uski pješački mostić, bez ograde, koji je u snježno doba bio teško prohodan, dok su vozila potok prelazila gazom. Za velike vode, potok se nije mogao preći već je trebalo ići do najbližeg cestovnog mosta, na ulicu Gornji Bukovac kod Svetošimunske ulice.

Retencija se u GUP-u nalazila još odavna, a sagrađena je tek krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Uz nju je planiran nastavak Avenije Gojka Šuška (nekada Izviđačke aleje) koji je trebao dolinom potoka voditi do Gračana, no, kako se sad čini, vjerojatno još dugo neće biti sagrađen. U moje školsko doba, prije gradnje retencije, taj je kvart kojeg su činile ulice Čret i Jazbina i niz uličica (Jazbinski odvojci I-XI i Jazbinski gajevi I-II) životario na rubu nekadašnje Mjesne zajednice Bukovac. Nije tu bilo vode, kanalizacije niti telefona, asfalt je stigao 1968. u Čret, nešto kasnije u Jazbinu, nije bilo trgovine, čak ni gostionice ... Tek se odvajanjem kvarta u posebnu mjesnu zajednicu (MZ Dotrščina) oko 1978 počelo sa većim promjenama, voda i kanalizacija su uvođene 1980.-1985., a telefon je stigao oko 1995.

Kvart u to doba nije imao puno znamenitih stanovnika - prvi od njih je bio na brijegu Fazanovcu, tamo se naselio umirovljeni direktor poduzeća "Cesta", gospon Musić, zbog kojeg je ta ulica prva dobila asfalt, a on je dugo vremena imao i jedinu telefonsku liniju u kvartu koju su koristili i drugi stanovnici u slučaju krajnje nužde. Nešto kasnije je telefon dobio i mesar Šaronja na uglu Melinišća i Čreta te još jedna kuća na Jazbini, a u 80-ima su u kvart došle i dvije telefonske govornice, jedna kod raskršća Čreta i Jazbine te druga kod Društvenog doma mjesbe zajednice u II Jazbinskom odvojku. Poslije, u 80-ima, kuću je na brijegu izgradio i književnik i dramaturg Tomislav Bakarić, a u 90-ima je jednu kuću na Fazanovcu otkupio tadašnji predsjednik Sabora Tomčić koji ju je prvotnu malu vikendicu pretvorio u veliku kuću neobična izgleda. Za to vrijeme je na Jazbini najveću kuću imao cvjećar Torbica (imao je kiosk na Kvatriću).



Pričam zgode iz svojih školskih dana u zaklonu šumarka kod II Jazbinskog gaja. Snimio: GP


Na mostiću preko sada presahlog korita ogranka potoka koji je vodio do mlina. Snimio: GP


Krećemo putem nekad zvanim "kroz klanac" kojim ćemo stići do glavnog toka potoka. Snimio: GP


Improvizirani mostići preko Blizneca. Snimio: GP


Priče iz kvarta iz mog školskog doba, 70-ih, su brojne - evo nekih:

Sa bukovačke strane potoka protezali su se brojni vinogradi i voćnjaci te poneka strma livada ... iako smo voljeli i vinograde i voćnjake jer su nam svaki u svoje vrijeme davali slatke plodove (najomiljenije su bile trešnje jer su sazrijevale taman prije kraja nastave, dok nas je najmanje zanimalo grožđe jer je sazrijevalo u doba ljetnih praznika kada smo rijetko tamo zalazili, a i vlasnici su na njega najviše pazili ), najdraže su nam bile livade jer su nam ljeti omogućavale veselo kotrljanje (koje je često rezultiralo zelenim guzama i koljenima na hlačama), a zimi sanjkanje kada smo često ostajali na livadama sve do mrklog mraka.

No, uz jednu od tih padina i put do nje koji se protezao uz potok i drvored jablanova vezana je i jedna druga priča ... u doba kada sam išao u treći razred netko je u doba zimskog sumraka uočio na jablanovima neko svjetlo koje je izgledalo kao da trči kroz krošnje. Svi smo uprli oči i nitko nije bio siguran postoji li to svjetlo ili ne i na kraju je netko rekao "To su sigurno svemirci!" i čini mi se da nam je svima niz leđa prošla hladnoća ... slijedećih tjedana smo naširoko zaobilazili taj predio, pogotovo predvečer. (na žalost, nikad nismo saznali da li se to netko našalio sa nama svijetleći baterijom po drveću ili nam se to svjetlo ipak samo pričinilo)

Što se mlinova tiče, njih je na Bliznecu (dijelu od Dotrščine naniže) bilo više. Jedan od njih se nalazio točno na predjelu gdje se danas nalazi retencija - sjećam ga se tek izdaleka, gledanog sa Jazbine, kao oronule kuće i nikad nisam bio u njegovoj blizini. Kao rezultat postojanja tog mlina potok je na dijelu od ulice Korana do puta koji je spajao Jazbinu i Gornji Bukovac na visini V jazbinskog odvojka imao dva toka, zapadni jači (tekao je ispod bukovačkog brijega) i istočni slabiji (tekao je uz Jazbinu). Nešto niže, kod zgrade mlina koji se nalazio u blizini Gornjeg Bukovca (tamo gdje su i sada napuštene staje svinjogojske farme Imes) i srušen je tokom 90-ih godina, glavni tok je bio bliži Jazbini, a sporedni, često posve suh, bliži Gornjem Bukovcu. Kod ulice Melinišće (koja također duguje svoje ime nekom neznanom mlinu) potok je već bio ponovo u jednom koritu, a svi ovi "dvokoritni" predjeli uzvodno su bili kombinacija vrtova, napuštenih šljivika i guštara svih vrsta. Naravno, potok je bio oivičen vrbama koja su nam često bile jedino sredstvo prelaza s jedne na drugu stranu za vrijeme visokih voda potoka.

Potok se u to vrijeme prelazio na različite načine, a većina njih nije bila nimalo slična današnjima. Naime, jedini pravi most, cestovni, preko Blizneca je u 70-ima bio onaj na ulici Gornji Bukovac, uz rub maksimirske šume. Na dva druga prijelaza, u ulicama Melinišće i Korana, postojala su dva uska pješačka betonska mostića sagrađena tko zna kada. Mostići su bili uski, možda tek 70-tak cm široki, i veće vrijeme svog života bez ograde. Za suha vremena nije bilo problema, no za kiše, visoke vode, a pogotovo snijega i poledice prelazak tih mostova uopće nije bio jednostavan, pogotovo u doba kada su se počele pojavljivati rupe u betonu. Nešto kasnije je most na Melinišću bio zamijenjen drvenim, širim, no onaj na Korani je ostao takav, uzak, sve do početka izgradnje retencije tamo negdje u 80-ima.
A auti? Oni su na tim mjestima prelazili potoke gazom. Za niske vode nije bilo većih problema, no i tada je trebalo paziti na smeće u potoku, razbijene boce i slično. A za visoke vode nije bilo prelaska. Nisam čuo da je ikad itko zaglavio u potoku - vjerojatno zato što su tada ljudi vrlo oprezno postupali sa svojim tutačima.

Naravno, postojali su i poprečni putevi. Otprilike na visini sadašnjeg II Jazbinskog gaja vodila je stazica do drvene brvi koja je prelazila potok, a nakon nje se lijepim hladom i oštrom uzbrdicom dolazilo do voćnjaka na brijegu kroz koje se stazom dolazilo do nekadašnje posljednje autobusne stanice na križanju ulica Gornji Bukovac i Bukovac. Tim sam se putem vrlo često vraćao još tokom 90-ih jer je bio najugodniji za velikih vrućina, osvježavala ga je hladovina šume i žubor potoka.

U vrijeme osnovne škole sam se pak najradije služio prelazima koji su spajali raskršće ulica Jazbina i Čret (mjesto koje je često bilo okupljalište nas iz kvarta - nakad davno se tu čak igrala i košarka na ad hoc stavljenom obruču na raskršću ulica - poslije smo, s porastom prometa, koš premjestili na livadu iza kuće obitelji Šerbula, uz potok). Najugodniji prijelaz je išao upravo tim putem, uz kuću Šerbula, do potoka, a potom ili preko kamenja ubačenih u potok ili metalnih gajbi za mlijeko ili preko grana vrbe u zapušteni voćnjak pa preko (često samo blatnog) korita protoke mlina pa dalje preko livade na Gornji Bukovac pa preko Požarinja do škole.

Na livadi uz potok bilo je omiljeno mjesto za igru - u nižim razredima igrala se lovica, skrivača, nekad i nogomet ... u višima smo gradili brane na potoku pa se za većih kiša tamo formiralo malo jezero na kojem su najspretniji napravili malu splav od grana i stiropora, dok se zimi na zaleđenom jezercu igrao hokej ... a bilo je slučajeva i pada u vodu kroz tanak led. Osim toga voljeli smo i preskakivati potok sa povišene obale na malu "plažicu" s druge strane - to je bio pravi "ispit hrabrosti", skok sa visine od barem metar i pol preko potoka koji je bio širok barem još toliko. Često smo bacali torbe preko potoka pa onda sami skakali ... a povremeno je bilo i onih koji su upali u potok.

A najstrašniji događaj na tome mjestu bio je dolazak jednog od susjeda koji se ljutio zbog tih naših igara i jednom je prilikom uzeo sjekiru i potrčao za nama - razbježali smo se kud koji, a moj prijatelj i ja smo otrčali do njegove kuće (susjed nas je ganjao i po cesti, dok smo mi bez daha bježali pred njim) i zaključali se u nju i sjeli pod prozor čekajući da se on smiri. Na žalost, nije to bila jedina takva frka, jedan od vlasnika trešanja na Požarinju je najurio grupicu školaraca sa Jazbine i Čreta sa svojeg drveta i skačući sa drveta, jedan od njih, Marijan, je zadobio komplicirani prijelom noge i nekoliko mjeseci se oporavljao od te ozljede.

Na kraju, vezano uz livadu uz potok - tokom 7. razreda grupici nas koji smo voljeli igrati košarku, a prigodnog igrališta nije bilo nadaleko i naširoko palo je na pamet da si sami podignemo koš na toj livadi. Pronađen je odgovarajući debeli drveni stup kojeg smo zabili u zemlju, skupili smo lovu za kupovinu obruča s mrežicom u tadašnjem "Elanu" na ćošku Domjanićeve ulice, a problem table smo riješili tako što smo uzeli staru školsku ploču iz stare školske zgrade koja je tada još zjapila prazna uz noviju zgradu. Koš nas je odlično služio i slijedeću godinu i pol smo tamo provodili većinu vremena na haklu. Istina, malo nas je gnjavio kvrgavi teren livade, ali, hej, imali smo svoje vlastito igralište i bilo smo jaaako ponosni na njega, većinu slobodnog vremena tokom 8. razreda smo provodili uz koš!

Polaskom u srednju školu je koš izgbio na značenju, počele su nas zanimati druge stvari, prava gradska igrališta su nam tada već bila unutar našeg dosega, a mlađe generacije nisu bile toliko zainteresirane za košarku .. zanimljivo, prvo pravo sportsko igralište došlo je u kvart tek oko 2005. godien kada je izgrađeno igralište kod ulice Melinišće!



Gospodarske zgrade sa bukovečke strane potoka koje su u 70-ima bile u vlasništvu tvrtke "Imes" koja je tu uzgajala svinje. Snimio: GP


Na mostu u ulici Melinišće (podsjeća na mlinove, zar ne?). Snimio: GP


Kratka pauza od kiše ... kod ulice Vrteci ("vrtovi") pričam o prošlosti rasadnika, u pozadini je kućica nekadašnje pumpe. Snimio: GP


Riječ preuzima Anita. Snimio: GP


Toliko o tome dijelu doline potoka Blizneca koja je danas neprepoznatljiva. Potok blago vijuga u svom reguliranom koritu uz koji se nalazi i uglavnom neuređena staza koju povremeno koriste joggeri ili dokoni šetači, a zapravo bi, kao što već rekoh, uzduž potoka mogla ići uređena staza uz koju bi se mogla napraviti i magistralna biciklistička staza koja bi povezivala jug grada sa podsljemenskom zonom.

Krećemo nizvodno, od ulice Melinišće prema Svetošimunskoj ulici. Na tome dijelu potok teče uz i kroz teren koji pripada rasadniku "Zrinjevca" koji je naslijedio rasadnik od firme "Flora" koja se tu nalazila tokom 60-ih i 70-ih godina. Još prije se tu nalazila Ciglana odnosno nakon Drugog svjetskog rata su na tome polju radili zarobljenici koje pamte čak i moji roditelji koji su prvi puta posjetili taj kraj 1962. u potrazi za građevinskim zemljištem na kojem bi mogli podići kuću. U ulici Čret je tada bilo tek nekoliko kuća, a na brijegu Fazanovac, gdje su naposlijetku kuću i počeli graditi 1963. postojale su svega tri kuće, obitelji Krsnik uz Dotrščinsku šumu, obitelji Ugarković malko niže te jedna gradska kuća koju su tada nastanjivale obitelji Berec i Podnar. Poslije, u doba kad su stigli i moji roditelji, došli su i Martini, Borovnjaki, Dasovići ...

Iza Fazanovca i rasadnika nalazi se Dotrščinska šuma. Nekad je to bio crkveni posjed (otkud je i potekao toponim Biškupski Čret), tokom Drugog svjetskog rata ubijeno je u Dotrščini nekoliko tisuća ljudi na što podsjeća groblje, ali i niz spomenika koji podsjećaju na žrtve antifašističke borbe tokom Drugog svjetskog rata. Najstariji od svih spomenika, metalna nepravilna zvijezda na ulazu u šumu, bilo je mjesto primanja u omladince. A nakon osamostaljenja Dotrščina je zaboravljena, klupe i rasvjeta su bili devastirani (i bar donekle obnovljeni posljednjih godina) i ta je park-šuma nestala iz javnosti, a na nju nas je ipak posljednjih godina podsjetio projekt Virtualnog muzeja Dotrščina.

Nešto kasnije, krajem 60-ih, uz Dotrščinu i rasadnik je podignuta i Zatvorska bolnica dok je iza nje, na rubu Dotrščinske šume, još od davna bila streljana. U 80-ima su ju posjećivali učenici srednjih škola u sklopu nastave Obrane i zaštite. Nakon toga je izgrađena streljana Vrapče, a ova je streljana dana na korištenje isključivo Policiji, ponajviše obližnjem Obrazovnom centru Službe unutrašnjih poslova (današnja Policijska akademija). Stanovnici gornjih dijelova naselja, ponajviše brijega Fazanovac, pamte streljanu još iz doba kada nije bio podignut obrambeni zid u šumi koji sprečava dolijetanje metaka sa streljane (onih koji su promašili cijelu metu). Na primjer, jedan takav metak je sredinom 60-ih doletio u moju kuhinju i pljoštimice udario o kuhinjska vrata te se zavrtio na podu.
Na tome dijelu naselja valja još spomenuti trgovinu, "Špeceraj", koja je nekad poslovala u okviru poduzeća "Moslavka", da bi kasnije prešla u "Unikonzum" te naposlijetku u "Konzum". (pored trgovine je bila stara žalosna vrba u čijem su se hladu jeli sladoledi i pilo pivo )
Nešto dalje u smjeru grada na Svetošimunskoj ulici se nalazi stara tabla sa natpisom imena ulice koja je na zidu preživjela cijelo razdoblje socijalizma (kada se ulica službeno zvala Šimunskom cestom).

Malo niže smo ponovo uz potok, kod raskršća sa ulicom Gornji Bukovac. Na tome je raskršću nekad bila mitnica, ulazak u grad. Kućica i dan danas stoji, na samome ćošku, no u izmijenjenom obliku. A pored nje je živio i jedan moj školski kolega, Romeo, koji je, na žalost, već više godina pokojni.

Krenimo dalje niz potok. Na tome je dijelu lijepo uređena šetnica koja je izgrađena početkom 70-ih. Popločana je granitnim kockama koje su, na žalost, ponegdje već nestale (njihova "drndavost" uzrokuje nepopularnost te dionice među biciklistima ), a jedinu veću promjenu je doživjela za gradnje nove vojne bolnice (danas: Klinički bolnički centar Dubrava, prije toga Nova bolnica) kada je kao pritoka dodan potok Štefanovec koji je prije toga tekao u smjeru juga pored okretišta tramvaja u Dubravi, potom uz Štefanovečku cestu i zatim kroz Vukomerec u smjeru juga (vidi post!). Uz taj dio potoka, u doba kada šetnica još nije postojala, na livadama su ljeti često kampirali Česi na putu za Jadran, sjećam se njihvih šatora koji tada nisu nikoga uzbuđivali, to je bila normalna pojava.

Na tome dijelu potok teče uz park Maksimir. Park je nastao krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a od 1964. je pod zaštitom kao prirodna cjelina. Idejni začetnik parka je biskup Maksimilijan Vrhovec (1752,-1827.), park je svečano otvoren 1794., a nakon Vrhovca zaslužni za razvoj parka su biskupi Aleksandar Alagović te posebno biskup Juraj Haulik koji je postao biskup 1837. Gospodarske zgrade u parku su nastale oko 1840., dok je svilana postojala prije 1853. A ono što je nas iz kvarta najviše zanimalo su bila maksimirska jezera. Četvrto jezero je nekad davno bilo u upotrebi i za kupanje, no u doba moje mladosti je dugo bilo zapušteno i prazno, tako da je ekipa iz kvarta najčešće odlazila na Prvo i Drugo jezero i to uglavnom zimi, radi klizanja. A brežuljkasta okolica Drugog jezera je bila sasvim dobra i za sanjkanje.

S druge pak strane Svetošimunske ulice sada se nalazi Policijska akademija. Osnovana je 1972. kao srednja škola za obuku policajaca (tada zvanih "milicioneri" koj smo mi zvali "mileki" ), a kasnije je tamo otvorena Kriminalistička škola, tih godina je u sklopu škole djelovao i nogometni klub NK Mladi milicionar koji se natjecao u jednoj od Zagrebačkih liga, a unutar školskog kruga je 70-ih izgrađen prometni poligon koji je nama, djeci iz kvarta, mamio uzdahe (Imao je čak i semafore!!!), željeli smo se tamo koji put provesti biciklima, no nismo imali pristupa školi ...

Južno od nje se nekad nalazila Pionirska ulica (još i danas pamtim kitnjastu tablu sa imenom ulice ...), ime je dobila po Pionirskoj željeznici koja je vozila po njoj od 31.08.1947. do 21.10.1953. Polazna stanica te željeznice na kojoj su, u skladu sa običajima tog vremena i čim bržem uključivanju u poslove odraslih, djeca radila sve poslove osim onih strojovođe, je bila u Maksimirskoj šumi, nedaleko Fakultetskog dobra. Trasa je potom kroz šumu (mjestimice se još vidi nizak nasip gdje je išla pruga!) dolazila do potoka, prelazila ga na mjestu današnjeg pješačkog mostića te išla dalje trasom danas bezimene, a nekad Pionirske ulice (južno od Policijske akademije) prema sjeveroistoku, prelazila potok Štefanovec sjeverno od ulice Žuti Breg da bi svoju posljednju stanicu (nazvanu Stanica Narodne omladine Hrvatske) imala negdje na mjestu današnje retencije potoka Štefanovec, južno od ulice Miroševečina. Zanimljivo je da je dužina pruge nila tek 2552 metra, u kompoziciji su obično vozila 4 putnička vagona (svaki sa po 20 sjedišta i 20 stajaćih mjesta) i jedan službeni, lokomotiva je, naravno, bila parnjača, a brzina je bila, vjerovali ili ne, 10 km/h. Uzimajući u obzir lokaciju početne stanice (koja se nalazi prilično daleko od tramvajske stanice na Maksimirskoj cesti) i posljednje stanice (također prilično udaljenu od tadašnjih većih naselja, Štefanovca i Markuševca) vidi se da se pri njenoj gradnji nije puno razmišljalo o prijevozu lokalnog stanovništva, već puno više o izletničkoj klijenteli.

Kratak vijek te željeznice pokazuju i podaci o vlasniku te željeznice - na samome početku ona je bila dio sustava JDŽ (Jugoslavenske državne željeznice), no ubrzo je prešla u okrilje Gradskih željeznica Zagreba (zajedno sa Pionirskom željeznicom Dubrava - Markuševečka Trnava i "Samoborčekom") da bi posljednje dvije godine provela pod upravom Narodnog parka Maksimir.

Puno podataka o ovoj Pionirskoj željeznici, uz mnogo fotografija možete pronaći u knjizi Siniše Lajnerta "Pionirske željeznice u Zagrebu, 1947.-1964.", a ja sam ih prenio preko također odlične nedavno izdane knjige Antonia Jurčeva "Od Željezničke kolonije do Ravnica". Od te je željeznice do današnjih dana ostalo na terenu vrlo malo tragova, zapravo tek metalni mostić preko potoka Štefanovca nedaleko ulice Žuti breg kojim danas prelaze pješaci.


Šetalište uz Bliznec na dijelu kod Maksimirske šume. Snimio: GP


Uz jednu od starijih zgrada Fakultetskog dobra. Snimio: GP


Grafiti na zidu uz potok. Snimio: GP


Vratimo se ponovo potoku koji nakon primanja potoka Štefanovca teče uz terene pod vlasništvom Agronomskog odnosno Šumarskog fakulteta. Fakultet je osnovan kao Gospodarsko-šumarski fakultet 1919. godine, spajanjem Višeg godpodarskog učilišta iz Križevaca sa Šumarskim studijem koji je bio u sklopu Mudroslovnog fakulteta.

1921. je kupljeno pokušalište u Maksimiru (pod tim se podrazumijeva oranica između Svetošimunske ceste i Avenije Gojka Šuška), 1934. je dovršen najstariji paviljon u Maksimiru, 1939. je kupljeno pokušalište u Jazbini (na rubu Dotrščinske šume), 1947. fakultetu je dodijeljeno Fakultetsko dobro na Medvednici, a 1959. fakultet je podijeljen na Poljoprivredni i Šumarski fakultet. Novi paviljoni su dodavani 1975. (V paviljon), 1992. (novi paviljon Šumarskog fakulteta) te 2005. (novi paviljon Agronomskog fakulteta) i 2008. (posljednji paviljon Šumarskog fakulteta). Možda niste znali, ali fakultetu (šumarskom) pripada i rasadnik na uglu Hondlove i Maksimirske ceste, a u sklopu nekadašnjeg posjeda je sa radom oko 1926. započela i meteorološka stanica koja se nalazi istočno od "Kraša". Vrijedi spomenuti i tzv. "Armijski trokut" oko kojeg je posljednjih desetljeća bilo sporova između fakulteta i Zoološkog vrta - tamo se tokom Drugog svjetskog rata nalazila vojarna Pavelićevog P.T.S.-a (Poglavnikov Tjelesno Sdrug), a nakon rata je u njoj bila JNA do 1969. kada su prostori prepušteni na korištenje raznim firmama, a igralište je dano NK Tekstilac.

I, malo-pomalo stigosmo i do kraja šetnje, do Maksimirske ceste i tramvajske stanice Ravnice koja se za nas lokalce uvijek zvala "kod Kraša" po tvornici slastica koja je na tome mjestu podignuta u ranim 70-ima i za dana sa južnim vjetrovima je donosila miris keksa u predjele pored Dotrščinske šume. Za kraj vrijedi spomnenuti da je uređeni dio šetališta uz potok Bliznec (od Maksimirske ceste do Svetošimunske ceste) nekad bio dio markirane planinarske staze koja je vodila od Maksimirske ceste do Hunjke. Danas se prvi dio te staze više ne održava, već ona počinje tek kod ulaza u Dotrščinsku šumu, a od nekadašnjih markacija vidi se tek početna, neposredno iza tramvajske stanice, sa izblijedjelim natpisom "Hunjka".

Toliko o tom središnjem dijelu toka Blizneca, ako vas zanima više detalja o njegovom daljem toku kroz naselje Ravnice predlažem vam da proučite već spomenutu knjigu Antonija Jurčeva gdje ćete naći i priče i puno zanimljivih fotografija ... a o daljnjem toku kroz Peščenicu i prema Kozari boku i dalje moći ćete čitati u nekim mojim budućim tekstovima.

Od srca se zahvaljujem GP-u na priloženim fotkama!



Završetak šetnje, uz prestanak kiše ... Snimio: GP

Oznake: šetnja, Bliznec, Čret, maksimir, Jane's Walk, mapiranje trešnjevke

Drage i dragi moji,

došlo je i to doba, svibanjsko doba intenzivnih šetnji!

Vjerujem da je dosta vas već upoznato sa programom preko web stranice "Mapiranja Trešnjevke", no nadam se da vas neće smetati što ću raspored šetnji ponoviti još jednom i ovdje, za one koji ne prate projekt "Mapiranja Trešnjevke"!


06.05.2017. (subota) Vanja Radovanović: „Željeznicom od riječne do zračne luke ili Posjet najvećoj neiskorištenoj javnoj površini Zagreb-grada“
Sastanak kod sjenice s fontanom na početku Radničke ceste (križanje sa Držićevom) u 17h.
Tokom šetnje ćemo se prisjetiti detalja povijesnog razvoja područja sjeverno i južno od željezničke pruge koja vodi u pravcu istoka, ali će težište šetnje ipak biti na uočavanju sadašnjeg trenutka tog područja te razgovoru o mogućnostima za daljnji razvoj (prije svega o planu za biciklističku stazu prema Sesvetama i Dugom Selu, ali i o drugim idejama o tom koridoru).
Savjetuje se dolazak javnim prijevozom, a obilazak je moguć i biciklom, dok je sudjelovanje sa dječjim i invalidskim kolicima također moguće, ali uz teškoće. Trajanje šetnje je 2-3 sata.

07.05.2017. (nedjelja): Mladen Perušić: „Jarun, o gradnji za Univerzijadu 1987.“
Sastanak na glavnom ulazu u SRC, Hrvatskog sokola, u10 h.
„Jarun je nekom vrstom sretne sinteze svega što je Univerzijada '87. u Zagrebu do sada stvorila“. rečeno je pred 30 godina, 3. svibnja 1987. na otvorenju SRC-a. Na šetnji ćemo se prisjetiti nastanka veslačkog centra i s autorom programa i projekata gradnje obići zapadni dio parternog uređenja, regatnu stazu, otoke Univerzijade i Trešnjevke, objekte biroa regate s tribinama i gledalištima, dom sportaša, dom tehnike. Šetnja će trajati do 2 sata.

12.05.2017. (petak) Jasminka Klemenčić – Zlica: „Od fontana do fontana“
Sastanak je u 18h ispred osnovne škole Lovre pl. Matačića, Laurenčićeva bb. Folnegovićevo naselje.
Tokom šetnje ćemo slijediti vodu, onu koje ima i onu koje više nema :-)). Davne prošle fontane ispred osnovnjaka, bivši odvojak Savice. I tako redom. Možda dođemo do blagoslovljene vode. Do franceka svakako, piti ćemo iz više njih, prekrasno obojanih pa ponesite boce :-)). Ruta: Malo po Folki, zatim preko Trnjanske savice, Kruga, starog Trnja, pored crkve Krista Kralja do fontana u Aveniji Većeslava Holjevca.
Trajanje: 2 i pol do 3 sata.

20.05.2017. (subota) Antonio Jurčev: „Šetnja Fakultetskim dobrom - nekadašnjim starim maksimirskim majurom“
Sastanak na križanju Maksimirske ceste i Ulice Fakultetsko dobro (istočni ulaz u Zoološki vrt) u 17 sati.
Tijekom šetnje obići ćemo stari maksimirski majur, izgrađen početkom 19. stoljeća uz istočnu granicu parka Maksimir. Staro gospodarsko imanje zagrebačke nadbiskupije prodano je 1921. godine Poljoprivredno-šumarskom fakultetu te od tada to područje nosi ime Fakultetsko dobro Maksimir. Tijekom šetnje razgledat ćemo nekoliko zanimljivih građevina koje su danas zaštićena kulturna dobra Grada Zagreba, ali i upoznati istočno područje parka Maksimir i neke njegove manje poznate priče.
Šetnja će biti srednje zahtjevna, obilazak je moguć i biciklom, dok je sudjelovanje s dječjim i invalidskim kolicima također moguće, ali uz teškoće.

21.05.2017. (nedjelja) Petra Bilić Križan: „Zapruđe i Utrine - upoznajte mjesta gdje zgrade stare brže od ljudi“
Sastanak je kod zgrade ZET-a u Zapruđu (okretište 14-tice) u 10:30h.
Prošetaj kroz 80-te u starom Novom Zagrebu, Zapruđu i Utrinama; Prisjetimo se kako se nekad živjelo u kvartu i usporedba s današmko, stanjem.
Lokacije i zanimljivosti: vrtić, Baburičina, dućan Slavija, most Mladosti, Alkar, Zet, garaže, pogled sa 16. kata na Zagreb, trafostanice, Balokovičeva, parkovi, limena arhitektura; obrtničke radnje u zgradama: videoteka Zovko, foto Saša, frizeraj, pediker, bravar…; dokolica u kvartu: igranje graničara, rolanje, branje lješnjaka, klizanje, gumigumi, klofanje tepiha, sunčanje na neboderu, druženje na klupicama. Dom zdravlja. zapruđanski Centar, trgovine nekad u centru, Burek, kartanje bele, Crkva u stanu, park izmedu Središča i Zapruđa, garaže i urbanizam, neboderi Loenov prilaz, Bundek, bivša Škola Karl Marks, Mestrovičev trg, knjižnica…”Uradi sam” uređivanje fasada, snimanje spota Psihomodo popa Mi smo leteći odred, klizanje, lokomotiva...

26.05.2017. (petak), 18h: Saša Šimpraga: „Svi putevi vode u Rim“
Sastanak ispred Sportskog centra Kozjak/Gradskog kazališta Žar ptica, Bijenička 97 u 18 sati.
Šetnja tematizira segment ladanjskog dijela sjevernog Zagreba, a uključuje zagrebačku adresu Richarda Gerea, pogled na grad iz dvorišta OŠ Remete i posjet jednom od najromantičnijih ljetnikovaca u gradu.
Šetnja će trajati oko 2,5 sata, otvorena je za sve, a uključuje i penjanje uzbrdo.

27.05.2017. (subota) Milan Dalmacija: „Radnička – od centra industrije do centra kapitala“
Sastanak kod stražnje strane nadvožnjaka na Strojarskoj, kod parkirališta buseva, u 16h.
Završno mjesto: Okretište na Savišću, duljina cca 4 kilometra
Trajanje: Cca 2 sata.
Kratki opis: Radnička je gotovo 100 godina bila centar industrije grada Zagreba. Danas, uz nekoliko industrijskih giganata na samrti, sve više nalikuje strogim poslovnim zonama kakve smo navikli vidjeti u zapadnjačkim gradovima. Nedovršena ekonomsko-politička transformacija iz industrijskog u postindustrijsko/kapitalističko društvo, primjetna je i na arhitekturi Radničke, koja je jednim dijelom od grbavog i neurednog tvorničkog puta, postala jedna od najsjajnijih zagrebačkih ulica. Opisat ćemo potpuni razvoj ulice i sve nekadašnje tvornice te to staviti u kontekst današnjih sadržaja u ulici.
Obilazak biciklom je moguć, a osobe s invaliditetom i djeca bi mogli imati problema tokom šetnje radi neravnih puteva.

28.05.2017. (nedjelja) Goran Pinter: "Medvedski breg pod Medvedskom gorom"
Sastanak je na okretištu autobusa Dubrava, linija ZET-a 209 za Čučerje, prije polaska autobusa koji kreće u 16:55 (peron uz famozne Bandićeve zahode). Sâma šetnja počinje na glavnom trgu uz crkvu u Čučerju u 17:15.
Glavno odredište je povijesno spominjano selo Medvedski breg nakon postepenog, srednje teškog uspona i visinske razlike od 110 m. Nastavak šetnje je silazak "na miroševečku stranu" na autobusnu stanicu ZET-a linije 208 Vidovec-Dubrava oko 19:30. Teren je većim dijelom neasfaltirani put/makadam tako da se u slučaju kišnih dana preporuča "ozbiljnija" obuća (i "kišna oprema").
Ukupna duljina šetnje je oko 5 km, a zbog razlike između početne i završne točke šetnje nije preporučljivo dolaziti na početak u Čučerje automobilom nego ga eventualno parkirati u zoni BUS-terminala Dubrava, a koristiti spomenuti javni prijevoz uz cijenu karata 2 x 4,00 kn.


A u sutrašnjem postu ću se malko osvrnuti na jednu od prošlogodišnjih šetnji!

Oznake: Jane's Walk, šetnje, mapiranje trešnjevke

Iako je vani trenutno prava pravcata zimska atmosfera, tek su 3 stupnja i puše jak ledeni vjetar, nadam se da će se vrijeme do vikenda ipak popraviti (meteorolozi kažu da hoće, da će vjetar stati i razvedrit će se!) jer ga planiram provesti na otvorenome i radno, a pozivam i vas da mi se pridružite!

Za početak, sutra (petak, 21.04.2017.) je na programu još jedna šetnja u okviru projekta "Mapiranje Trešnjevke", pod naslovom "Sigečica za napredne početnike". Sastanak je u 18h na uglu Ulice grada Vukovara i Olibske, a ovoga vas puta vodim po tom istočnotrnjanskom kvartu koji je okružen sa četiri važne prometnice (Držićeva, Ulica grada Vukovara, Heinzelova, Slavonska avenija), a počeo se razvijati tokom 30-ih godina prošloga stoljeća. Naravno, ponovo nas čeka otkrivanje manje poznatih kvartovskih zanimljivosti, u pričanju kvartovskih priča pomoći će mi i jedan od stanovnika kvarta, Dinko Skočir, a nadam se da će svratiti i još poneki od stanovnika Sigečice.

Kad smo već kod šetnji, ne zaboravite, vrlo brzo će nam doći i svibanj sa 8 šetnji vezanih uz globalnu inicijativu "Jane's Walk", pogledajte OVDJE program!



Sigečica na planu grada oko 1930.


Sudar starog i novog na današnjoj Sigečici. Snimio: Vanja


Što se pak subote tiče ... možda se sjećate nedavnog posta na kojem sam pisao o zanimljivoj mogućnosti izgradnje biciklističko-pješačke staze kojom bi se obalom Save spojili Podsused i Zaprešić. I, malo-pomalo zavrtio se kotač događanja - u razgovoru sa kolegama iz "Sindikata biciklista" saznao sam da su oni već prije nekoliko godina izradili okvirni idejni projekt te staze i da je u planu sudjelovanje u ovogodišnjoj "Zelenoj čistki" u okviru koje će se čistiti okoliš bivšeg podsusedskog kupališta oko ušća potoka Dolje u Savu nedaleko željezničke stanice Podsused, a tom prilikom će se i promovirati ideja izgradnje te staze (jer, bliže se izbori, sad je vrijeme ). Akciji će se pridružiti i članovi udruge "Biom" koja se bavi zaštitom prirode i koji će zainteresirane upoznati sa živim svijetom tog staništa uz obalu rijeke, a najavljeno je i sudjelovanje lokalne podsusedske udruge Eko 2000.

Akcija kreće u 09:30, a preostale detalje potražite u pozivu na akciju!

Nadam se da ću se vidjeti sa nekima od vas na šetnji i u akciji čišćenja!



Savska obala kod Podsuseda danas ... Snimio: Vanja


... a ovako bi mogla izgledati sutra (detalj biciklističke staze uz rijeku Muru u Austriji, sjeverno od Graza). Snimio: Vanja

Oznake: šetnja, podsused, Sigečica, Zelena čistka, sindikat biciklista, bicikl, mapiranje trešnjevke

Ispred trnjanske knjižnice Ivana Gorana Kovačića. Snimio: Vanja


Već sam na više mjesta na ovome blogu spominjao zagrebački "poluprsten" kvartova koji su dolaskom željeznice u njihovu blizinu započeli svoj život kao industrijska predgrađa, a sada su vrlo zanimljivi gradski kvartovi koje karakteriziraju velika raznolikost i nebrojeni kontrasti - to su Trešnjevka, Trnje i Peščenica. Obzirom da već neko vrijeme živim i radim na Trešnjevci i da surađujem na projektu "Mapiranje Trešnjevke" onda mi je Trešnjevka od njih tri najbliža, no vrlo su mi zanimljiva i ostala dva kvarta, Trnje i Peščenica, koji istu tu prigradsku priču pričaju na posve drugačije načine.

Stjecajem okolnosti (susjedstvo sa Trešnjevkom) Trnje sam u posljednje vrijeme nešto češće posjećivao i opisivao u svojim postovima, a ove godine će to biti slučaj još i puno češće - naime, Muzej grada Zagreba za jesen ove godine priprema veliku izložbu upravo o ta dva kvarta, Trešnjevci i Trnju, a za suradnju je između ostaloga zamolio i Centar za kulturu Trešnjevka odnosno projekt "Mapiranje Trešnjevke". Suradnja se počela ostvariti već ovih dana, paralelno uz prve najave za jesensku izložbu koje su krenule danas i to na pomalo neuobičajen način - kroz gostujuće izložbe u knjižnicama Tin Ujević (Trešnjevka) i Ivan Goran Kovačić (Trnje). U obje su knjižnice postavljeni plakati sa reprodukcijama odabranih novinskih članaka iz novina iz 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća, upravo iz doba kada su ta dva kvarta učinila svoje prve korake ka urbanizaciji, kada su krenuli na dugi put metamorfoze iz sela u grad.
(više o tim tekućim izložbama možete vidjeti i OVDJE, na web stranicama Muzeja grada Zagreba!)

Između ostaloga, pripreme za veliku izložbu najesen u MGZ-u obuhvaćaju i potragu za zanimljivim pričama i artefaktima iz povijesti ta dva kvarta .. stoga, ako imate kakvu zanimljivu staru fotografiju, novinski članak, neki dokument koji može biti lijepi detalj za sklapanje mozaika života tih kvartova kroz povijest, ili pak želite ispričati neke od priča iz svakodnevice tih kvartova javite se u Muzej grada Zagreba autoru izložbe Kristianu Strukiću, a možete i nama, u "Mapiranje Trešnjevke" ili pak direktno komentarom na ovaj post!

Eto, veselim(o) se zanimljivom putovanju kroz povijest Trnja i Trešnjevke tokom priprema za izložbu!



Hvatanje kadrova za HRT ispred knjižnice Tina Ujevića kod koje je počelo neslužbeno otvaranje. Snimio: Vanja


Eksponate vam, na žalost, zbog refleksije nisam mogao posnimiti ... morat ćete sami doći i pročitati članke, zanimljivi su! Snimio: Vanja


Razgovor sa autorom izložbe Kristianom Strukićem. Snimio: Vanja


Stigli smo pred knjižnicu Ivana Gorana Kovačića, izlog je okupan suncem ... Snimio: Vanja


Situacija za fotkanje je na Trnju bila bolje ... Snimio: Vanja


Trnovit život na Trnju ... Snimio: Vanja


Najava gradnje tadašnje Varaždinske (poslije Moskovske, Ulice proleterskih brigada i napokon današnje Ulice grada Vukovara). Snimio: Vanja


Još jedna medijska sesija, ovoga puta o Trnju. Snimio: Vanja

Oznake: Muzej grada Zagreba, MGZ, trešnjevka, trnje, izložba, knjižnice, mapiranje trešnjevke

Zajednička fotka šetača kod Miramarskog podvožnjaka. Snimio: Mladen


Evo napokon i izvještaja sa posljednje prošlogodišnje šetnje projekta "Mapiranje Trešnjevke" kojom smo se prošetali sjeveroistočnim Trešnjevačkim susjedstvom odnosno sjevernim dijelom Trnja!

Šetnja je održana u hladnu predbožićnu večer (petak, 23.12.2016.) i grupi od 20 šetača nije bilo lako izdržati neugodno nisku temperaturu tako da su neki odustali i prije službenog kraja, no oni koji su bili prikladno opremljeni prošli su s kraja na kraj sjevernog Trnja posjetivši neke od najzanimljivijih uličica tog dijela grada u kojima još uvijek živi duh predgrađa.

Trešnjevka i Trnje (zajedno sa nešto udaljenijom Peščenicom) dijele mnoga slična povijesna iskustva razvoja predgrađa od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje i zanimljivo je detaljnije promotriti sličnosti i razlike njihova razvoja ... niz podataka o povijesnom razvoju pogledajte na slijedećim linkovima, a nakon toga evo i nekih od usporednih zapažanja!

Podrobnije o povijesti Trešnjevke:
- starija povijest
- administrativni razvoj tokom povijesti
- kronološki prolaz kroz trešnjevačku povijest

Podrobnije o povijesti Trnja:
- kronološki prolaz kroz trnjansku povijest

Kvartovske granice: I Trešnjevka i Trnje su zadobili svoje jasne konture dolaskom željeznice 1862. (Zidani Most - Zagreb - Sisak) i dogradnjom ogranka prema Budimpešti 1870. Željeznica i Trešnjevci i Trnju čini sjevernu granicu i onu između njih, a za oba kvarta južna granica je Sava

Veza kvarta prema centru grada: Oba kvarta su od centra odijeljena željezničkom prugom kao "kineskim zidom" u koju su uključeni i kolodvori (Glavni kolodvor na rubu Trnja, Zapadni koloDvor na rubu Trešnjevke) kao još masivnije komunikacijske prepreke. Trnje je prvo dobilo željeznički podvožnjak (1913. Kumičićeva/Miramarska) kao vezu prema gradu, poslije su slijedili pješački nathodnik pa zatim danas postojeći pothodnik, no Trešnjevka je dobila više prijelaza (1929. današnja Adžijina potom i Savska cesta, Tratinska, a slijedili su i drugi uzduž Savske ceste te onaj najsumvremeniji na sjeveru, za Selsku cestu)

Željeznica: Kod oba kvarta željeznica je bila faktor koji je njihov razvoj pogurnuo u smjeru razvoja industrije i obrta te je, usporedo sa time, odgovorna i za naseljavanje doseljenika koji su se doseljavali i nalazili posao u novim industrijskim postrojenjima i tako doprinosili rastu naselja predgrađa. Ali, željeznica je (vidi gore!) isto tako i Trešnjevku i Trnje odijelila od centra grada. Zanimljivo je da i Trešnjevka i Trnje imaju niz zgrada sagrađenih za željezničke radnike - trešnjevačke se nalaze uz Zapadni kolodvor i nešto su starije od trnjanskih, dok su trnjanske mnogobrojnije i veće, a nalaze se uz Trnjansku cestu.

Sava: Trnje ima bliskiji kontakt sa Savom kroz uređeno šetalište po nasipu (1983./1984.), dok Trešnjevka ima "tampon zonu" u obliku sportskog parka na Jarunu (dovršenog za Univerzijadu 1987.)

Autoput: Kroz oba kvarta je u kasnim 40-ima i ranim 50-ima prošao Autoput koji je prerezao lokalne komunikacije i snažno utjecao na život kvartova. (za više detalja vidi OVDJE)

Važne kvartovske komunikacije: Trnje je svoju drugu važnu komunikaciju u smjeru zapad-istok dobilo u ranim 50-ima (današnja Ulica grada Vukovara koja je život započela još u kasnim 30-ima probijanjem tadašnje Varaždinske i Dubrovačke ulice) i ta je ulica postala ogledni primjer suvremenog "bulevara" tog vremena uz niz reprezentativnih javnih i stambenih zgrada, dok je na Trešnjevci donekle sličan, ali puno manje pompozan prometni pravac sagrađen tek u 80-ima, Horvaćanska cesta, koja je mnogo bolje uklopljena u kvartovska naselja (npr zavojita za razliku od posve ravne Ulice grada Vukovara) i prate ju pretežno stambene zgrade. Obje ulice danas nose i tramvajski promet.

Sport: I Trešnjevka i Trnje su kvartovi sa važnim sportskim objektima - nekako u isto vrijeme su na Trešnjevci nastala nogometna igrališta NK Concordie (danas NK Zagreb) i NK Šparte te na Trnju (NK Građanski, uz Plitvičku ulicu, NK Viktorije, uz Miramarsku ulicu i NK Tipografije, na mjestu današnjeg Cvjetnog naselja). U približno istom se razdoblju savsko se kupalište tokom vremena preselilo sa područja Trnja na područje Trešnjevke. Trnje je u prvoj polovici 20. stoljeća imalo i biciklistički stadion te prostor za moto trke uz Miramarsku ulicu. No, tokom vremena je Trnje izgubilo velik dio svojih sportskih objekata (osim današnjeg igrališta NK Trnje kod Bosutske ulice, igrališta nekadašnjeg NK Jedinstvo/Zagrebački plavi u Veslačkoj, igrališta NK Croatia 98 na Savici i objekata veslačkih klubova u Veslačkoj ulici), dok je Trešnjevka dobila niz novih objekata, od sportske dvorane Kutija Šibica, Doma Sportova, dvorane Cibona, objekata na Jarunu i na Savi.

Kvartovski centar, tržnice i trgovine: Trešnjevka za razliku od Trnja ima jasno definiran centar sa jednom od najvećih gradskih tržnica, dok je kod Trnja drugačije, to je kvart bez jasnoga centra, a stara trnjanska tržnica je gotovo izumrla i na životu je tek tržnica Savica (Trešnjevka ima još dvije tržnice uz glavnu, onu na Jarunu i u Prečkom). Kao zanimljivost, Trnje nema niti jedan trgovački centar, čak niti neku veću trgovinu, dok Trešnjevka također ima ispodprosječnu količinu trgovačkih centara.

Industrijsko naslijeđe: Trnjanski gigant "Gredelj" se odselio iz kavrta i pred stečajem je, dok su trešnjevački giganti "Končar" i "Ericsson Nikola Tesla" još uvijek u kvartu i uspješno posluju. S druge strane "olupina" Bubare (otvorena 1892.) na Trešnjevci lokacijom i zanemarenošću podsjeća na mnogo poznatije i veće ostatke zgrade Paromlina (pokrenut 1862.) na Trnju.

Uličice predgrađa: Splet uličica Pila i Njivica na Trnju podsjeća na sličan niz ulica zapadno od Trešnjevačke tržnice, između Dobojske i Sokolgradske ulice.

Poslovni tornjevi: Dok Trnje ima nekoliko reprezentativnih poslovnih zgrada (od zgrade Vjesnika i "Zagrepčanke" pa do Zagreb towera i zgrada u Strojarskoj), Trešnjevka ima Cibonu i Sky Office

Hoteli: Trešnjevka ima hotel Panoramu (sagrađen 1968.), a Trnje ima hotel Internacional (sagrađen također tokom 60-ih).

Tramvaj: Tramvaj je kroz Trešnjevku prošao 1935., a kroz Trnje 1949.

Osnovne škole iz međuratnog perioda: Trešnjevačka Osnovna škola Augusta Šenoe (1931.) ima trnjanski pandan u Osnovnoj školi Tina Ujevića (1935.)

Stambena naselja iz međuratnog perioda: Naselje Prve hrvatske štedionice (1935. pa nadalje) je reprezentativno međuratno naselje Trešnjevke, dok je adut Trnja Cvjetno Naselje (od 1939.). Ipak, Trešnjevka ima i nekoliko starijih naselja socijalnih stanova (Maršićeva ulica, Pongračevo, Naselje Istrana i invalida ...), koja na Trnju gotovo ne postoje (samo Plinarsko naselje)

Mediji u kvartu: Za razliku od Trešnjevke koja je dom samo jednom od vodećih medija, RTL televiziji, Trnje ugošćuje HRT, TV Jabuku, TV AL Jazzeru, Hanza medije (nekad Europapressholding), dok je nekad na Trnju radila i izdavačka kuća Vjesnik zajedno sa Večernjim listom i drugim novinama i revijama (danas se tamo nalazi tek štamparija Tiska).



Okupljanje šetača. Snimio: Mladen


Uvodna riječ. Snimio: Mladen.


A sad evo i priče o samoj šetnji - započeli smo je razgovorom o tome kako je naše mjesto sastanka, Trg Dražena Petrovića, odlično mjesto za uočavanje razvoja grada kroz protekla desetljeća i stoljeća, jer se tokom vremena na tome mjestu promijenilo mnoštvo različitih funkcija - vidi OVDJE više o tome!.

Na sjeveru je na prostoru Tehničkog muzeja nekad bila tramvajska remiza (od 1891. do 1935.), a potom dio Zagrebačkog zbora (od 1937.) da bi tek nakon Drugog svjetskog rata (1948., za potrebe Zagrebačkog zbora) ) bila izgrađena sadašnja zgrada u koju se 1959. uselio muzej koji je osnovan još 1954. na inicijativu prof.dr.sc. Bože Težaka.

Istočno se na mjestu SC-a nekad nalazila parna pilana Vjekoslava Heinzela (1877.-1910.) , potom tvornica namještaja Bothe & Ehrmann (1910.-1935.), zatim Zagrebački zbor (1937.-1957.), da bi se tu na kraju otvorio 1959. Studentski centar. Južno, na mjestu današnje dvorane Cibona i njene okolice, bila je od 1898. Tvornica kartonaže Schmidt i Hudetz, potom od 1928. Tvornica dvopeka i keksa Bizjak i drug, zatim tvornica dječje obuće Zagreb i pored nje rukometno igralište RK Borac da bi na kraju bila sagrađena sportska dvorana i dva poslovna kompleksa, Cibona i Hoto toranj.

Nakon tih povijesnih "štikleca" smo krenuli uz Savsku cestu do Koturaške koja je svoje ime dobila po biciklistima, "koturašima" kako su se nekad zvali. Koturaška cesta je pandan Magazinskoj cesti sa Trešnjevke, obje su nastale uz prugu kao veza prema sagrađenim skladištima i tvornicama koje su nicale uz željeznicu. Na samome uglu Savske i Koturaške se nekad odvajala Cvjetna cesta, jedna od tadašnjih glavnih trnjanskih prometnica u smjeru sjever-jug. Dobila je ime po Gradskoj vrtljariji koja se nalazila uz nju na mjestu današnje zgrade MUP-a koja je sagrađena godine 1939. kao prostor za Obrtnu školu (projekt poznatog arhitekta Ivana Zemljaka), a sa druge strane, prema Bednjanskoj, je nekad bio Gradski majur na kojem su se uzgajale domaće životinje za prehranu u gradskim ustanovama (bolnice, škole itd).
Sada se na tome uglu nalazi Osnovna škola Tina Ujevića sagrađena 1935. godine, projektirao ju je arhitekt Ivan Zemljak.

Nakon toga smo neposredno nakon škole ušli u zanimljivo dvorište sa nizom niskih kuća koje su možda baš služile radnicima vrtlarije (osnovana 1893., poslije mijenjala ime u Nasadi, Flora, da bi 1977. napokon dobila ime Zrinjevac, sok se uprava preselila u Remetinec još krajem 50-ih godina). Pored tog dvorišta se nalaze zgrade nekadašnje Tvornice baterija Croatia, a nakon nje i poslovna zgrada nekadašnjeg Europapress holdinga koji se sad zove Hanza Media (nekadašnji natpis EPH je uklonjen gotovo bez traga)

Nakon te zgrade smo skrenuli u Koransku ulicu, a potom u Radonjsku, slijepu ulicu na čijem kraju se nalazi nekoliko malih starih kućica koje se nisu gotovo ništa promijenile od međuratnog razdoblja. Neke od njih su napuštene no u nekima se još živi ...



Pred osnovnom školom Tina Ujevića. Snimio: Mladen.


U dvorištu iza osnovne škole. Snimio: Mladen.


Stara metalna vrata iza kojih se krije neizgrađena parcela ... Snimio: Mladen.


Pumpa za vodu u Radonjskoj ulici - natpis na pumpi poručuje da se ostavi voda teči jer je treba jedan od stanara. Snimio: Mladen


Tabla iz nekih prijašnjih vremena ... Snimio: Mladen.


Kućica u Radonjskoj ulici. Snimio: Mladen.


Još jedan prizor iz Radonjske ulice. Snimio: Mladen.


Krenuli smo dalje prema Kupskoj ulici, iza nove zgrade HEP-a čija je izgradnja prije nekoliko godina prouzročila urušavanje ulice. No, osim tog neslavnog događaja ta ulica krije i zgrade u kojima je svoj rad započela XV gimnazija poznatija kao MIOC (hvala Vesni na podsjećanju!)
(škola je osnovana 1964., a preselila se na današnju lokaciju na Jordanovcu 1975.)

U susjednoj Galovačkoj ulici smo pronašli još jednog "Željeznog Franceka" (pumpu za vodu) koja radi, a PimpMyPump ekipa ga je ukrasila ilustracijom sa albuma Haustora. Ispred FER-a nas je čekala ekipa TV Jabuke, nakratko smo se uživo javili u njihov program ... no, hladnoća nam je ohladila noge i prste (a pogotovo voditeljici u tankome baloneru ) pa smo požurili Bednjanskom ulicom uz stara skladišta prema pauzi za grijanje. Pogledali smo zanimljivu ogradu kod Miramarskog podvožnjaka (sa motivom leptira!), prošli kroz divlje parkiralište na mjestu bivše tvornice vaga, a bacili smo i pogled na street art instalaciju autora Lonca, Srce, (He)Art

Prošli smo iznad pothodnika i zatim napokon otišli na grijanje, u kafić Cug, opremljenim drvenim klupama poput nekadašnjih zagorskih vlakova. To je pravi lokalni birc sa šarolikom klijentelom kojeg se isplati posjetiti i zbog interijera i zbog atmosfere.



Kupska ulica. Snimio: Mladen


Pauza, iza nas zgrade nekadašnjeg MIOC-a. Snimio: Mladen.


Djelo kolektiva "PimpMyPump" uz jednog od još živućih "Franceka" u Galovačkoj ulici. Snimio: Mladen.


Iz drugog kuta. Snimio: Mladen.


Priprema za javljanje uživo na TV Jabuku ispred FER-a. Snimio: Mladen.


Još jedan Francek ... na žalost, neradeći ... Snimio: Mladen.


Pogled na zgradu FER-a uz parking na dijelu bivšeg zemljišta "Geofizike". Snimio: Mladen.


Prolazeći iznad Miramarske ... Snimio: Mladen.


Uranjamo u zonu sumraka .. na kraju Koturaške se nalazi veliko divlje parkiralište. Snimio: Mladen.


Heart ... Autor: Lonac, snimio: Mladen.


Pogled odozgo na stajalište ZET-ovih autobusa kod Pothodnika. Snimio: Mladen.


Pogled na interijer "Cuga". Snimio: Mladen.


Šetači se pomalo odleđuju ... Snimio: Mladen.


Nakon temeljitog zagrijavanja u toplom lokalu uz čaj i kuhano vino šetnju smo nastavili Trnjanskom cestom, između željezničarskih zgrada. Ulicu grada Vukovara smo prešli kod Kruga, a zatim smo opet zaronili u svijet malih kućica u uskoj Šumetličkoj ulici koja nas je pored Đačkog doma dovela u blizinu stare Trnjanske tržnice koja se posljednjih godina gotovo ugasila.

Hladnoća nas je tjerala da se brzo gibamo, nastavili smo uz crkvu Krista kralja (za koju je nacrt napravio Ivan Meštrović, župa je onsovana 1938.), nogometno igralište NK Trnje (klub je 2014. slavio 90 godina!) i vodocrpilište Kruge ...

Krivajska nas je ulica potom ponovo dovela do ulice Kruge nakon koje smo se još jednom našli u labirintu uskih ulica i kućica, između mnogobrojnih Pila i Njivica ... šetnju smo završili već promrzli kod raskršća Ulice grada Vukovara i Držićeve zaželjevši si sve najbolje za blagdane i uz veselje što će slijedeće šetnje biti u toplije doba godine!



Najuporniji šetači uz ogradu igrališta NK Trnje. Snimio: Vanja


U labirintu Pila i Njivica ... Snimio: Vanja


Za kraj se zahvaljujem Mladenu na fotkama, a vama kao "poklončić" dodajem link na monografiju Trnja izdanu 1981. godine!

Oznake: mapiranje trešnjevke, šetnja, trnje, cug, Koturaška ulica, tržnica, pile, Njivice, pothodnik

"Kako sad Trnjem", pitat ćete vi, "ta zar ovo nije Mapiranje Trešnjevke, a ne Mapiranje Trnja?"

Ako se sjećate prijašnjih ovojesenskih postova na temu šetnji projekta "Mapiranje Trešnjevke", ove jeseni se šećemo trešnjevačkim susjedstvom. Tokom prijašnje tri šetnje ove jeseni posjetili smo Novi Zagreb (jugoistok), Savsku Opatovinu (jugozapad) te Kustošiju i Oranice (sjeverozapad), a sada je na red došao posljednji neposjećeni kut, sjeveroistočni, i uz njega vezani kvart, Trnje.
(da, pod taj kut bi se mogao podvesti i centar grada, no ostajem dosljedan tome da se šećemo manje poznatim kvartovima - stoga idemo u Trnje! )

Trešnjevka, Trnje i još istočnija Peščenica čine gradski "vijenac" nekadašnjih zaselaka koja su s dolaskom industrijalizacije tokom kraja 19. i početkom 20. stoljeća postala područja širenja novosagrađenih tvorničkih pogona, ali i kućica radnika koji su pristigli u grad iz raznih krajeva zemlje. U drugoj polovici 20. stoljeća ti su kvartovi malo-pomalo inkorporirani u grad, no u njima je sve do danas ostalo još mnogo naznaka nekadašnjeg života predgrađa pa čak i sela. Kao i kroz Trešnjevku, kroz Trnje prolaze dva veliak magistralna prometna pravca - jedan od njih je "Autoput" koji traverzira oba kvarta (pa i treći, Peščenicu), dok se druga transverzala Trešnjevke i Trnja jako razlikuju. Na Trešnjevci je to Horvaćanska cesta koja svojim ne odviše pretencioznim tokom vijuga kroz nova pretežno stambena naselja bez mnogo istaknutih objekata (jedina iznimka bi bili neboderi u Ulici braće Domany), dok je to na Trnju Ulica grada Vukovara koja se pravilno do bila bez milosti probija s kraja na kraj kvarta i sa sobom donosi mnoštvo reprezentativnih građevina. Nemojmo zaboraviti da je Ulica grada Vukovara nastala tokom 50-ih i 60-ih godina kada je ona bila simbol novog vremena i nove vlasti ... dok je Horvaćanska cesta pravi produkt kasnijeg i puno manje pretencioznog vremena, 80-tih godina. Nemojmo zaboraviti ni jug oba kvarta i kontakt sa Savom - Trešnjevka meko dodiruje Savu preko zelenog područja oko Jarunskog jezera, dok se Trnje direktno "sudara" sa Savom ... točnije, savskim nasipom, koji iscrtava jasnu južnu granicu kvarta.

Uglavnom, posljednja ovogodišnja šetnja kreće u petak, 23.12.2016. u 18h na Trgu Dražena Petrovića ("Cibona"), ispod sataCibona"), ispod sata, i tokom šetnje ćemo uroniti u Trnje i to prvenstveno one njegove dijelove koji još uvijek nose pečat i atmosferu predgrađa (dakle,klonit ćemo se Ulice grada Vukovara ) - dođite da se prošećemo zajedno!

A do tada se zabavite listanjem nekih od značajnijih godina iz prošlosti Trnja koje sam izvukao uz monografije "Zagrebačko Trnje" (puni naslov: "Zagrebačka opčina Trnje u radničkom i komunističkom pokretu i socijalističkoj revoluciji") izdanoj 1981. godine od Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu.
(slobodno usporedite ovu kronologiju sa onom trešnjevačkom! )



Trnje 18887. godine.


Trnje 1898. godine


Trnje 1929. godine


1801. Trnje ima 112 stanovnika u 8 kuća (gotovo 15 po kući!) - Trnje čini grupa kuća oko današnjih ulica Prudi, Školska cesta i Kruge
(na adresi Kruge 73, južno od Slavonske avenije, bio je nekad majur obitelji Kulmer)

oko 1850. Petrinjska cesta je veza grada sa Trnjem, Doljanska cesta veže Kruge sa Petrinjskom cestom koja ide dalje do splavi
Na jug ide i Barutanski put, kasnije preimenovan u Cvjetnu cestu

1831.-1852. Radionica vojničkih kapa (nekad Petrinjska 58, poslije Koturaška 1, kasnije uklopljeno u Paromlin)
1862. Dolazi željeznica, linija Zidani Most-Zagreb-Sisak, Glavni kolodvor i željeznica prema istoku još ne postoji, ali rade se planovi
1862. Izgradnja Paromlina
1865. Otvara se Huttererovo kupalište na Savici
1870. Gradi se pruga za Budimpeštu
1877. Sagrađena ženska kaznionica na Savskoj (na teritoriju Trešnjevke, ali uz samu granicu sa Trnjem)
1890. Izgrađen spoj kolodvora na željeznicu prema jugu (uz Koturašku cestu)
1889. Hutererovo kupalište preseljeno do Savskog mosta (veza na tramvaj)
1889. Nova regulatorna osnova, na Trnju ispod kolodvora planirana riječna luka
1892. Gradi se Glavni kolodvor
1893. Grade se željezničke radionice (kasnije pogoni tvrtke "Gredelj")
1894. Regulacija potoka Medveščaka
1895. Sagrađena tvornica papira u Radničkoj
1899. Gradu priključen i Žitnjak
1899. Sagrađena prva osnovna škola na Trnju, u Trnjanskoj ulici, kod Školske
1900. Počelo imenovanje ulica na Trnju
1905. Tvornica tekstila na Zavrtnici
1910. Preseljena Gradska plinara iz Gundulićeve u Radničku cestu
1911. Sagrađeni dodatni kolosijeci uz Baroševu (danas Branimirovu)
1913. Sagrađen podvožnjak kod Kumičićeve, jedina veza ispod pruge prema centru
1913. Otvorena tvornica Katran na Trnju
1918. Na Trnju su i dalje savski rukavci, sve ceste i dalje vode u smjeru sjever-jug, a poprečno su samo kolski putevi
- nastavak Preradovićeve ulice je Krajčina ulica
- Gajeva prelazi u Paromlinsku pa "međucestu"
- Petrinjska u Trnjansku
- Kruge, moguć spoj prema Klaoničkoj (danas kod Držićeve)
1918.-1924. Tvornica konzervi Hortus, poslije uključena u Paromlin
1920. Otvorena tvornica laka Moster, kasnije Chromos, Radnička cesta
1930. Skladište tvornice šmirgla i ljepila u Koturaškoj 46
1922. Nogometno igralište Građanski uz Cvjetnu cestu te Viktorija (uz Miramarsku/Zelinsku), zimi klizalište
1925. Tvornica turpija Faber u Miramarskoj
1925. Prvi asfalt na Trnju - podvožnjak Miramarske
1928. Tvornica baterija Croatia osnovana 1920. seli se na Koturašku
1928. Prošao tramvaj Branimirovom - veza sa gradom istočnog Trnja
1928. Zabrana divlje gradnje na Trnju
1928.-1933. Uređen odvodni kanal do Savske ceste
1925.-1929. Podignut nasip ozmeđu Savskog mosta i Trnjanske ceste
1930. Uređen trg kralja Zvonimira
1930.-1934. Uređenje Varaždinske i Dubrovačke - postavljene osnove za sadašnju Ulicu grada Vukovara
oko 1930. Rajoni:
XV Zavrtnica
XVI Sigečica
XVII trnje
XVIII Vrbik
1931. Sagrađena Klaonica u Heinzelovoj
1935. Prigradski prsten se dalje razvija: Trešnjevka, Trnje, Peščenica
1935. Sagrađena osnovna škola u Koturaškoj, projekt Ivana Zemljaka
1937. Sagrađena obrtna škola Ivana Zemljaka, danas prostor MUP-a u Ulici grada Vukovara
1935 i nadalje: Podignut savski nasip od Trnjanske ceste pa do Folnegovićeva naselja
1939. Transportiran Crveni most na lokaciju današnjeg Mosta mladosti
1939. Uređenje Cvjetnog naselja
1979. Srušen pješački nadvožnjak kod Glavnog kolodvora

Za kraj: za one koje zanimaju priče o odrastanju na Trnju 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća nek pročita knjigu Dragutina Grgeca "Zanzibar u Zagrebu" koja lijepo i osjećajno opisuje život tog doba na Trnju!

Oznake: mapiranje trešnjevke, trnje, šetnja

U petak, 11.11.2016., još jednom smo se prošetali u okviru ovogodišnjeg niza šetnji trešnjevačkim susjedstvom. Polazna točka nam je bio sjeverozapadni kut Trešnjevke, ugao Ulice kralja Tomislava i Zagrebačke ulice, trasa šetnje nas je povela u smjeru zapada uzduž željezničke pruge, a potom smo se u luku uz potok Vrapčak prošetali nazad do trešnjevačkih granica, do ugla Zagrebačke avenije i Zagrebačke ceste. Vrijeme nas, na žalost, nije poslužilo - tokom cijele šetnje je padala kiša i uz hladno vrijeme i povremeni vjetar uvjeti za hodanje baš nisu bili ugodni ... no, pristiglo je ipak čak devetoro šetača od kojih je većina bila dobro opremljena za takve vremenske uvjete tako da smo prošli čitavom predviđenom trasom šetnje uz vrlo dobrodošlu pauzu u toplini usputnog kafića u kojem smo se ugrijali i popili zagrijavajuće napitke.

Tokom ove šetnje smo manje govorili o prošlosti, a više o sadašnjem stanju i mogućnostima koje budućnost nosi kvartovima koje smo posjetili. Ipak, za bolje razumijevanje sadašnjosti i budućnosti treba znati nešto i o prošlosti tako da ću ovdje dati neke od osnovnih podataka o kvartovima koji se nalaze sa te strane Trešnjevke.

Prije svega treba spomenuti da je ova šetnja zapravo prirodni nastavak šetnje koju smo održali u proljeće 2016. pod nazivom "Tvornice Trešnjevke - Kolijevkom Trešnjevačke industrije" kada smo se prošetali od Zapadnog kolodvora sve do polazne točke ove šetnje. Sve što je tada rečeno o razvoju industrije uz željeznicu (što je i bio poticaj za razvoj Trešnjevke) vrijedi i za te zapadne krajeve, od Kustošije nadalje. Ali, na tom je području bilo stanovništva i prije nego što je započela "kolonizacija" Trešnjevke - naselja su se većinom poredala uzduž puta kojim se putovalo iz smjera zapada prema Gradecu, a koji je slijedio brežuljke koji su pružali sigurnost pred poplavama. Od istoka prema zapadu su tu bila naselja Kustošija, Gornje Vrabče (koje je bilo i sjedište općine kojoj su pripadali današnji trešnjevački kvartovi Jarun, Ljubljanica, Rudeš, Voltino i Prečko), Stenjevec i Podsused. Evo kratkih podataka o njima - kako su nekad glavne ustanove naselja bile crkva i škola, tako sam se zadržao na podacima vezanima uz njih!



Trasa šetnje.


Topografska karta iz 1914. godine.


Topografska karta iz 1932. godine.


Plan općine Kustošija iz 1944. godine.


Kustošija:
- osnovna škola osnovana je 1904. godine
- crkva sv. Nikole Tavelića otvorena je 14.11.1943. kada je on bio tek blaženik i za otvaranje crkve potrebno je bilo dobaviti suglasnost Vatikana. Ona je i dobivena tako da je to prva crkva posvećena njemu u cijelome svijetu. Zanimljivost je priča koja kazuje da je idejni nacrt za crkvu dao književnik Miroslav Krleža.
- industriju Kustošije je predstavljala ciglana (nekad u vlasništvu obitelji Müller), zatim Vojna pekara (danas objekat MUP-a u Ilici) te sa južne strane pruge, u Donjoj Kustošiji, tvornica olovaka TOZ, osnovana 1957., koja je ove godine otišla u stečaj. Treba spomenuti da se uz Zagrebačku cestu na kustošijanskoj strani nekad nalazio i vojni otpad zatvoren u 80-im godinama prošloga stoljeća (u studentsko doba sam još navraćao tamo po rabljene vojne čuturice!)
- od kulturnih institucija Kustošija je imala i svoje kino na početku Vatrogasne ulice koje je na repertoaru obično imala akcijske, kung fu i erotske filmove. Zgrada kina je srušena prije desetak godina.
- Kustošija je svojedobno imala i svoju općinu - 1937. se odcijepila od općine Gornje Vrabče i obuhvaćala je Gornju Kustošiju, zatim predjele od potoka Črnomerca pa do Vrapčaka na jugu (današnje Voltino koje se tad nazivalo Donja Kustošija, zatim Ljubljanicu, Rudeš i Staglišće sve do potoka Vrapčaka) te na zapad do današnje Granične ulice (otud i ime!) i južnije do Zagrebačke ceste. Općina je rasformirana završetkom Drugog svjetskog rata, a njeni sjeverni dijelovi su kasnije (od 1953.) pripojeni općini Črnomerec.
- vrijedi spomenuti ideje za revitalizaciju park šume Grmoščica izložene u OVOM članku sa idejom uređenja šetnice od okretišta Črnomerec preko mosta preko Kustošijanske ceste koji je služio za prijevoz gline za ciglanu pa do Grmoščice otkud bi se moglo pješačkim nathodnikom (izgrađenim 1971.) prijeći željeznička pruga i zatim se spojiti na trasu Samoborčeka po kojoj bi, u skladu sa planovima iznesenim i u sklopu akcije "Zagreb za mene", trebala biti uređena pješačko-biciklističko-rekreativna staza sa pratećim sadržajima. Staza bi trebala biti magistralna biciklistička prometnica koja bi vezala sva zagrebačka zapadna predgrađa, Zaprešić i Samobor sa centrom grada.


Vrapče:
- područje Vrapča poklonjeno je darovnicom hrvatskog kralja 1217. godine, godinu izgradnje crkve nisam uspio naći
- osnovna škola je otvorena točno na dan šetnje, 11.11.1863., u Gornjem Vrapču, dok je ona u Donjem Vrapču, pored Ilice, Osnovna škola Janka Draškovića, otvorena 1934. Škola je nekad bila domicilna za djecu iz Španskog, kao što je nekad i škola u Španskom (nakon osamostaljenja OŠ Špansko) bila domicilna za djecu iz Prečkog.
- u Vrapču nije bilo puno industrije, tek TOZ koji se nalazio na granici sa Kustošijom te TEP u Oranicama. Danas se južno od željezničke pruge nalazi kontejnerski terminal HŽ-a (koji izaziva sporove susjedstva radi buke, mogućeg zagađenja i čestog zatvaranja rampi na Sokolskoj cesti), a pored njega su prostori MUP-a i ljevaonica umjetnina Ujević.
- 1878. je otvorena Psihijatrijska bolnica Vrapče, a od 1923. i odjel u Jankomiru koji je danas samostalna psihijatrijska bolnica Sveti Ivan.
- na području Donjeg Vrapča (istočno od potoka Vrapčaka) se nalazi i poznato groblje na kojem su se uz umrle bolesnike psihijatrijske bolnice pokapalo i lokalno stanovništvo, Posljednji ukopi su održani tokom 70-ih godina, nakon toga je groblje bilo napušteno i zapušteno da bi ga posljednjih godina uredio "Zrinjevac".


Stenjevec:
- na tom području pronađeni su nalazi iz rimskog i staroslavenskog doba
- crkva Blažene djevice Marije je sagrađena 1344. godine, uz nju se nalazi i Starokrščanska crkva Svetog Antona (nije mi poznata godina njene gradnje, nešto detalja možete naći OVDJE), a nešto dalje je i malo groblje
- škola je otvorena 1860., do 1888. u nju su išla i djeca iz Podsuseda, a do gradnje škole u Bizeku 1933. i tamošnja djeca. Škola se na sadašnjoj lokaciji u Bolničkoj ulici nalazi od 1960. (vidi OVDJE tekst o povijesti škole)
- na području Stenjevca je nekad bila tvornica Ris (čamci, kondomi, gumena roba), dok je južno od njega, na području Jankomira, nova industrijska zona koja je otvorena u 60-im i 70-im godinama prošloga stoljeća


Podsused:
- kapelica Sv. Martina datira iz 13. stoljeća, salezijanska crkva Don Bosca je otvorena 1939.
- tvrđava Susedgrad također se spominje od 13-14. stoljeća
- osnovna škola je otvorena 1988.
- najstariji industrijski objekat Podsuseda je cementara otvorena 1906., a zatvorena oko 1980.
- Podsused je bio poznato izletište sa mnoštvom gostionica i kupalištem na Savi, posjetioci su najviše dolazili Samoborčekom (1901.-1979.)


Šetnja nas je vodila trasom Samoborčeka u nastavku Ulice kralja Tomislava, na početku smo pogledali neobično dvorište na sjevernoj strani uz nove zgrade sa dobro održavanom ogradom iz starih štanci, a nakon njega smo prošli uz igralište NK Kustošija koje je još donedavno imalo retro natpis Rukometnog kluba Kustošija uklonjen prošle godine. Na prijelazu preko potoka Kustošaka (uz koji je moguća vrlo lijepa šetnja sve do Jaruna, a potencijalno i moguća izgradnja biciklističke staze!) pogledali smo godinu gradnje mosta na kojem se nalazi kućica čuvara pruge (izgrađen 1936.) i zatim se nastavili šetati uz zid na kojem se nalazi izložba street art uradaka (između ostaloga i jedan posvećen štrumfovima te Arf Cozir) nakon kojeg se nalazi najvjerojatnije najstarije zagrebačko igralište odbojke na pijesku napravljeno ranih 90-ih .. na žalost, sada je u vrlo lošem stanju.

Prošetali smo se dalje uz željezničku prugu i duge redove drva za ogrjev i nekoliko malih vrtova ograđenih ogradama od željezničkih pragova da bi naposlijetku došli do obiteljske kuće koja je sagrađena točno uz same kolosijeke (nedavno je i proširena!). Stazica kroz grmlje nas je dovela do pješačkog nathodnika na koji smo se popeli i kroz kišnu zavjesu pogledali Ilicu i okolne ulice.

Tamo smo već bili zreli za sušenje i topli čaj (poneko i za rakijicu ) pa smo sjeli u lokalni kafić gdje smo ostali dobrih sat vremena.

Nastavak šetnje nas je vodio Graničnom ulicom iz koje smo uskim prolazom skrenuli prema Dravogradskom putu, spomenuli smo sada nedostupan bazen u krugu zatvorene tvornice TOZ (u mraku je posve nevidljiv sa vanjske strane ograde), i nastavili Mestinjskim putem do ljevaonice umjetnina Ujević. Prečicom kroz grmlje i pored košnica izašli smo na Oranički odvojak I koji je zbog kiše bio pun vode i jedva prohodan. Vratili smo se do staroga groblja i preko njega smo došli do potoka Vrapčaka gdje smo se podijelili u dva dijela. Oni sa stanom na sjeveru i zapadu su krenuli kućama prema Ilici, dok je ostatak grupe sa ciljem na jugu grada krenuo pješačkom stazom niz potok do POS-ova naselja (sagrađenog na mjestu bivše kasarne Prečko) kroz koje smo stigli do završne točke, Zagrebačke ceste uz bivši Mercator centar (danas Konzum).

A evo i nekoliko fotografija sa šetnje - zahvaljujem GP-u na ustupanju fotki snimljenih u teškim uvjetima kiše i vjetra!



Uz pružni kamen na trasi Samoborčeka pored igrališta NK Kustošija. Snimio: GP.


Na pješačkom nathodniku kod bivše tvornice TOZ. Snimio: Vanja


U kafiću, uz kopije starih karata. Snimio: GP


U ulici Oranički odvojak I, pored ogromne lokve vode. Snimio: GP


Na mostu preko Vrapčaka. Snimio: GP

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, Kustošija, vrapče, stenjevec, podsused, TOZ, Vrapčak, kustošak, Grmoščica

Dobronićeva ulica, Prečko, uz hrpu otpada, snimljeno 2014. godine. Snimio: Vanja


Možda niste znali, ali danas, 19.11., se svake godine obilježava Svjetski dan WC-a.
Ne vjerujete?

Pogledajte na web stranicu Ujedinjenih naroda!

A moj/naš prilog toj uvijek aktualnoj temi se može naći na web stranici "Mapiranja Trešnjevke"!

Oznake: wc, mapiranje trešnjevke, preko, Dobronićeva ulica

Ovog je petka (14.10.2016., sastanak u 17:30 kod otpremnikove kućice na okretištu tramvaja Prečko) na programu još jedna šetnja vezana uz projekt "Mapiranje Trešnjevke", iz ovojesenskog ciklusa "Posjetimo trešnjevačko susjedstvo", kojom ću sve zainteresirane povesti područjem jugozapadno od Trešnjevačkih zapadnih granica.

Najzapadniji trešnjevački kvart Prečko je administrativno pripojen Trešnjevci 1974. godine kod reforme lokalne samouprave i granica Trešnjevke na tome području prolazi sredinom polja između ulice Svilkovići i Savske Opatovine sve do korita rijeke Save. Dakle, šetnju ćemo započeti na krajnjem trešnjevačkom jugozapadu i njom ćemo posjetiti Savsku Opatovinu i njoj okolne gotovo nenaseljene prostore!



Prizor s južnog dijela područja Savske Opatovine. Snimio: Vanja


Pogled na trgovački centar City Centar One West, teško je zamisliti veći kontrast ... Snimio: Vanja


S druge strane se u daljini među topolama nazire reklama trgovine Lesnina ... Snimio: Vanja


Mjesto odmora za umorne vrtlare ... Snimio: Vanja


Niz plastenika na sjevernom dijelu nedaleko naselja. Snimio: Vanja



Možda niste znali - taj predio grada je vrlo vjerojatno bio naseljen već za dolaska Slavena (u nedalekom Donjem Stenjevcu su pronađeni nalazi iz 7. stoljeća), dok povijesni zapisi govore da je u neposrednoj blizini Savske Opatovine plemić Egidije na riječnom otoku na Savi izgradio crkvu sv. Jakova u koju je doveo ogranak benediktinskog reda – cistercite. Petar, arhiđakon zagrebački, darovao je cistercitima 1257. godine drugi dio toga davno nestaloga otoka i sagradio im ondje samostan i crkvu sv. Marije. Godine 1307. cisterciti su još živjeli na tome savskom otoku, no već se 1315. spominju se na kaptolskom brežuljku. Tada je zagrebački biskup Augustin Kažotić riješio spor između cistercita i redovnica koje su od cistercita preuzele otok sv. Jakova, kako se zvao po prvoj crkvi na njemu.
(više detalja o ovom temi možete pronaći u tekstu Saše Šimprage “Zagrebački otoci” iz kojeg sam preuzeo ovaj povijesni pregled)

Sve u svemu, uspomena na cistercitski otok sačuvala se do danas samo u imenu naselja i ulice Savska Opatovina, dok o postojanju crkve koliko znam, nema materijalnih nalaza. Što se pak novije povijesti i današnjeg vremena tiče Savska Opatovina je jedan od najmanjih zagrebačkih kvartova i vjerojatno i jedan od najmanje poznatih. Ulica toga imena se nekad pružala sjeverno gotovo do visine današnje Šoljanove ulice, istočno se od nje do nekadašnjeg seoskog dijela Španskog (danas iza zgrade Galerija nova) odvajala ulica Kotarnica, a prema Stenjevcu je vodila ulica imena Dolina od koje još uvijek postoji mali krajičak kod završetka Ulice Ivane Brlić Mažuranić). No izgradnjom trgovačkog centra City Center One West (2006.) njen je sjeverni dio nestao sa lica zemlje. Bilo je tamo nekoliko malenih obiteljskih kuća okruženih poljima i livadama, a sama ulica je na tome dijelu bila neasfaltirana. Sa južne je pak strane ta ulica još uvijek u gotovo istom obliku u kojem je bila i nekad uz iznimku što se umjesto nekadašnjeg običnog semaforiziranog raskršća od 2006. nalazi podignuti kružni tok, a za izgradnje prilaznih cesta već spomenutom trgovačkom centru asfaltiran je odvojak koji ulicu spaja sa Svilkovićima i tako omogućuje prilaz i sa istočne strane. Naselje još uvijek ima pretežno seoski izgled, uz kuće poredane uz jedinu ulicu, velike vrtove, gospodarske zgrade. U cijeloj ulici se nalazi tek jedna useljena stambena zgrada visine tri kata te još jedna koja nije dovršena. Za izgled je karakteristično malo proširenje u sredini ("trg") na kojem se nalazi raspelo sa dvije klupe te mnoštvo plastenika u kojima se uzgaja povrće za zagrebačke tržnice.
(zanimljivo je da se tlocrt naselja kao i njegova veličina nisu značajnije promijenili tokom posljednjih stotinjak godina, provjerite na priloženim kartama!)



Isječak iz karte izdane 1880. godine.


Dio karte izdane 1914. godine.


Dio karte iz 1932. godine.


Dio plana grada Zagreba iz 1965. godine.


Dio plana iz 1965. godine.


Dio plana grada iz 1978. godine.


Savska Opatovina se nalazi unutar vodozaštitnog područja Stara Loza, vodocrpilište se nalazi nešto zapadnije, u smjeru potoka Dubravice koji meandrira tim područjem prije finalnog utoka u Savu. Na tom velikom području oivičenom sa sjevera Ljubljanskom avenijom, na istoku granicom Trešnjevke kod Prečkog i na jugu i jugozapadu rijekom Savom nalazi se tek nešto manje od 100 kuća u toj jedinoj asfaltiranoj ulici čitavog područja. Cijeli bi se taj predio mogao ugrubo podijeliti na dva dijela - južni dio, uz savski nasip, koji je obrastao šumom i gustim grmljem i koji je vrlo teško prohodan jer se nekoliko staza koje vode kroz njega mogu proći tek u zimskom periodu kad se povuče vegetacija, te sjeverni dio, koji je prekriven poljima i livadama, velikim dijelom zapuštenim. Koliko se iz starih karata (npr. na karti iz 1880.) može opaziti, pravokutna mreža kolskih puteva na tome dijelu potječe još iz doba kada je taj dio vrlo vjerojatno pripadao dvorcu Jankomir (u kojem je danas smještena Psihijatrijska bolnica Svetog Josipa)

Zanimljivost južnog šumskog dijela je raznolikost vegetacije (neki dijelovi pomalo liče afričkim savanama!) u kojima negdje prevladavaju agacije, negdje topole, negdje glog ... te meandri potoka Dubravice koji zapravo nestaje u tome području jer se on u Savu izlijeva tek nakon kiša. Taj je dio ipak lako dostupan i autom jer se u središtu Savske Opatovine od te ulice odvaja makadamski put (prohodan za automobile) koji kroz šumarke i guštare vodi prema savskom nasipu te dalje do prostora kojeg koristi Paintball klub.

Za razliku od južnog dijela, sjeverni dio je nedostupan autom i kolske puteve je moguće prijeći jedino biciklom odnosno traktorom. Na žalost, tim putevima nije moguće doći sve do Save zato što ne postoji prijelaz preko potoka Dubravice.

Ako vas zanima više detalja o tome području pogledajte i slijedeća dva posta s mog bloga koji se njime bave, a, naravno, pozivam vas i da dođete na šetnju u petak gdje će biti još više govora o raznim zanimljivim detaljima toga područja!

Amazona pred našim vratima

Potočna arheologija: Potoci Dubravica i Borčec/Orešje

Oznake: Savska Opatovina, šetnja, mapiranje trešnjevke

Ruta šetnje označena na Google Maps karti, označio: GP


Zajednička fotka sudionika ispred zatvorene trgovine "Borova" u Horvatovoj ulici. Snimio: GP


Isječak topografske karte iz 1914. godine.


Završetak ljeta donio je i početak nove sezone šetnji projekta "Mapiranje Trešnjevke" i prvom smo šetnjom (održanom u petak, 16.09.2016.) započeli jesenski ciklus posjećivanja Trešnjevci susjednih kvartova. Prvi su na red došli kvartovi jugoistočno od Trešnjevke i nakon sastanka na krajnjem jugoistočnom kutu Trešnjevke (pred starim Savskim mostom) put nas je poveo preko Save, u Novi Zagreb.

No, prije opisa šetnje vrijedi spomenuti neke podatke vezane uz zajedničke momente u prošlosti ta dva kvarta! Naime, Trešnjevka i Novi Zagreb dijele neke zajedničke zemljopisne i povijesne fakte o kojima smo popričali na samome početku šetnje. Oba kvarta obilježila je rijeka Sava kao jedna od granica i kao faktor nesigurnosti zbog opasnosti od poplava, zatim dolazak željezničke pruge te pomak od 30-ak godina u njihovom razvoju – razvoj Trešnjevke kao urbane cjeline počeo je 20-ih godina 20. stoljeća, a Novog Zagreba 30 godina kasnije, u 50-ima, a slijedeći koraci su se ponavljali sličnim razmakom.

Dakle, i Trešnjevci i Novom Zagrebu Sava predstavlja velik dio granice i ona ih je kroz povijest svojim vijugavim tokom, rukavcima, plavljenjima i priobalnim gustišima učinila nepovoljnim za stanovanje. Povijesno jezgro Zagreba, Gradec i Kaptol, su namjerno smješteni na brežuljke iznad doline - ta im je pozicija omogućavala dobar pregled nad pristupnim putevima i blizinu polja u podnožju bregova, ali i sigurnost pred poplavama. A poplavnu ravnicu koja je činila većinu današnje Trešnjevke i Novog Zagreba su nastanjivali tek oni koji nisu mogli odabrati neko bolje mjesto te su stoga oba kvarta vrlo dugo bila vrlo rijetko naseljena - na Trešnjevci je bilo nekoliko manjih zaselaka na rubu savskih rukavaca (Horvati, Jarun, Rudeš, Prečko), dok su sela na području današnjeg Novog Zagreba bila smještena podalje od rijeke, na mjestima gdje se tlo već malko izdizalo (Sveta Klara, Otok, Jakuševac).

U drugoj polovici 19. stoljeća je oba područja dosegla željeznička pruga - Trešnjevci ona čini cijelu sjevernu granicu te orati njenu istočnu granicu, dok je Novom Zagrebu željeznica donijela čuveni "trokut" sa grananjem pruga prema Sisku i Karlovcu. Iako je razvoj Trešnjevke zapravo započeo dolaskom pruge i prvih tvornica i skladišta koja su tražila blizinu kolosijeka i prazan prostor (što je uz naseljavanje radnika koje je uslijedilo povuklo sve ostale promjene) sami kvart od te željeznice do dana današnjeg nije gotovo ništa profitirao u prometnome smislu - pruga odjeljuje Trešnjevku od susjednih kvartova i prometno ju izolira, dok je jedina željeznička stanica na njenom području (na samome rubu) Zapadni kolodvor koji je Trešnjevci okrenuo leđa i od nje je teško dostupan i posve nepovezan javnim prometom (o planiranim željezničkim stanicama Vukovarska i Savski most se govori već desetljećima, no ništa se još nije učinilo). Novi Zagreb na svome području ima dvije željezničke stanice, Remetinec i Klaru, no one se nalaze na samome rubu urbanog područja i zapravo su više ruralne lokalne postaje nego dijelovi gradske prometne mreže.

Zanimljiv je i podatak da su Trešnjevka i Novi Zagreb prolazili slične faze urbanizacije sa odmakom od 30 godina - Trešnjevku je urbanizacija dodirnula 20-ih godina 20. stoljeća, a Novi Zagreb (kroz izgradnju Brodarskog instituta i Velesajma) 50-ih godina. Trešnjevku 30-ih je obilježila izgradnja njenog zapadnog dijela, a Novi Zagreb 60-ih izgradnja prvih većih planskih naselja (Trnsko, Zapruđe). Trešnjevku 40-tih i 50-tih je zadesio val masovne izgradnje kao i Novi Zagreb 70-tih i 80-tih ... Tek, srcem Trešnjevke je tramvaj prošao 1935., a Novim Zagrebom tek 1979., dakle 44 godine kasnije.



Uobičajeni kaos na okretištu Savski most. Snimila: Anica Mazura.


... kod autobusa je nešto urednije. A za sjećanje za budućnost nek budu vidljive granitne kocke! Snimio: Branko Margetić.


Stari Savski most koji već dugo čeka obnovu .... Snimio: Mladen Sokele.


Gust promet preko mosta ... Snimio: Branko Margetić.


Čuveni željeznički most iz 1939. kome se sve jače lijepi nadimak "Hendriksov most". Snimio: Mladen Sokele


Netko je na pješčani sprud lansirao skupocjeni cestovni stupić ... Snimio: Mladen Sokele.


Slučajno naišli akrobat ... Snimila: Anica Mazura.


... a uhvaćen i objektivom Branka Margetića.


Okupljamo se ... Snimio: GP


Uvodni dio ... Snimila: Anica Mazura.


Nek se vide malo bolje i šetači ... Snimila: Anica Mazura


Gledamo staru kartu ... Snimio: Mladen Sokele.


Krenuli smo ... evo i crvene linije iz rada Davida Kabalina koja pokazuje zakrivljenost mosta. Snimio: GP


Poznati "Napoleonov obelisk" s južne strane Savskog mosta. Snimila: Anica Mazura



"Četvorka" za 4 bicikla. Snimio: Branko Margetić.


Sunčani sat u rasadniku "Zrinjevca". Snimio: Mladen Sokele


Akrobat na motociklu na parkiralištu "Zrinjevca". Snimio: Branko Margetić.


Pauza u "Galeriji Rotor". Snimio: Mladen Sokele


Pred ostacima street art uratka autora Lonca - "Riba u Loncu", kako je netko to nazvao. Snimio: Mladen Sokele


Rotor obuhvaćen jednim pogledom. Snimio: Mladen Sokele


Fotografkinja Saša u iščekivanju novih motiva ... Snimila: Anica Mazura


Ficlek nekadašnje Aleje Borisa Kidriča koji samuje od izgradnje Rotora. Snimila: Saša Martinović Kunović


Pred napuštenom voćarnom na početku Savskog Gaja. Snimila: Anica Mazura


Pričam o godinama izgradnje pojedinih novozagrebačkih naselja ... Snimio: Mladen Sokele.


A sad krenimo na šetnju!
(Zahvaljujem na odličnim fotkama vrijednim fotografima Branku Margetiću, Saši Martinović Kunović, Anici Mazuri, GP-u i Mladenu Sokeleu!)

Na samome početku sam šetačima skrenuo pažnju kako je točka našeg susreta, tramvajsko okretište Savski most, zapravo trenutno najstarije (gledavši datum posljednjeg uređenja) tramvajsko okretište - to nam kazuju granitne kocke na tlu, betonski stupovi koji su nekad onemogućavali vozilimaa da staju na zelenim površinama (datiraju iz doba oko Drugog svjetskog rata) , metalni stup za struju (iz 50-ih ili 60-ih) ... O toj lokaciji su prošle, 2015. godine, inicijativa "Ars publicae" i njen voditelj Saša Šimpraga pokrenuli projekt "Tromostovlje" sa ciljem oživljavanja i revalorizacije prostora oko savskih mostova. Jedan od rezultata tog projekta je i crvena linija na ogradi starog savskog mosta koja je bila dio performansa Davida Kabalina koja pokazuje inače teško vidljivu zakrivljenost mosta.

S druge strane mosta, u "inozemstvu", stali smo kod poznatog "Napoleonovog kamena" koji je označavao granicu Ilirskih pokrajina. Na tome je mjestu nekad bila i mitnica - posve je moguće da je to bila kuća koja i danas stoji kod mosta sa južne strane ulice.

Šetajući se Remetinečkom cestom zamijetili smo jedan od antologijskih gradskih grafita "Slušao sam Rozgu i dobio tumor na mozgu", a sa druge strane ceste je poznata gostionica duge tradicije, "K savskom mlinu" . Za one manje upućene, taj dio grada se naziva Kajzerica (dakle, nije to samo kvart istočno od pruge!), a dobio je ime po carskom vojnom vježbalištu koje se nalazilo na mjestu današnjega naselja. Između dva rata je tamo bila i Gradska ekonomija, a jedan od njenih nasljednika je i rasadnik gradskog poduzeća Zrinjevac koji je nekad bio još i veći nego danas, a obuhvaćao je i kuće za radnike koje su radili na ekonomiji.

Šetajući dalje na parkiralištu rasadnika uočili smo motociklista koji je na motoru izvodio akrobacije koje su oduzimale dah (poput upravljanja motorom dubeći na glavi, vožnje na jednom kotaču itd), a nakon njega smo se uputili prema Rotoru, jednom od rijetkih mjesta na kojima se pješaci, biciklisti i javni promet osjećaju sigurno i ugodno, a vozači motornih vozila strepe (jer je Rotor najfrekventnije mjesto prometnih nesreća u čitavoj državi!). Rotor je uz to i prava izložba street arta koja često mijenja svoj "postav" tako da se isplati posjetiti ga bar nekoliko puta godišnje.

Sa Rotora krenusmo uz slijepi ficlek nekadašnje Aleje Borisa Kidriča (današnje Avenije Dubrovnik) koji označava početak naselja Savski gaj. Na tom je početku napuštena kućica koja je, tako kažu, nekad bila voćarna.

Nastavismo dalje, uz kratku pauzu na drvenim klupama kod kioska na ulazu u naselje - te su klupe (bez naslona) tipične za Novi Zagreb, kao što su tipični i pješački podvožnjaci koji onemogućuju prolaz osobama sa dječjim klicima, invalidima i biciklistima. Istina, sad se ugrađuju "tračnice" koje pomažu biciklistima, no to je još uvijek nepotpuno i nepraktično rješenje.

Uz još jedno kratko stajanje na ulazu u naselje Trokut napokon stigosmo i do točke na kojoj smo se odvojili od buke i prometa glavnih cesta - do početka naselja Trnsko. Uronismo u oazu gradskih vrtova i nizova garaža koje odlikuju zanimljiva raznolikost vrsta vrata i boja. Naš nas je put vodio uz željezničku prugu, uz napuštenu česmu kod Osnovne škole Trnsko, uzduž ostataka nekadašnjeg kolosijeka koji je vodio do Velesajma (ostaci tračnica se i sad vide u grmlju iza škole!), uz mnoge stazice koje preko pruge vode do Trokuta. Prema tom naselju vodi vrlo reprezentativan široki pješačko-biciklistički pothodnik (čak sa iscrtanim stazama) te dva uža i starija pothodnika, na sjeveru i jugu naselja, ali i mnoštvo stazica koje su preko tračnica, ignorirajući opasnost od vlakova, ugazili stanari tokom godina.

Najzanimljiviji od svih tih pothodnika je onaj južni, uzak i ulaza obraslog puzavicama, koji vodi u vrtni svijet južnog Trokuta. Tamo smo šetajući zatekli snimateljsku ekipu koja je snimala kadrove sa motociklom u prolazu. Nas su pak zainteresirali vrtovi, ali vrijedi spomenuti i neobičnu predolujnu atmosferu, uz vjetar koji nosio lišće i nekoliko kapi kiše oko nas dok su se na nebu smjenjivali tmurni oblaci (kiša nas je, na sreću, mimoišla i počela padati tek po povratku u grad).



Odmor na klupicama uz Savski Gaj. Snimila: Anica Mazura


Šetnja uz rub naselja Trnsko, uzduž pruge ... Snimila: Anica Mazura


Niz garaža, u ovom bloku žute boje ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Detalj garaža. Snimio: Branko Margetić


Nebo se zatamnilo i palo je nekoliko kapi kiše ... i, na sreću, ostalo na tome. Snimila: Anica Mazura


Ovo je trasa nekadašnjeg teretnog kolosijeka za Velesajam ... Snimio: Mladen Sokele


Ostaci tračnica kolosijeka za Velesajam. Snimio: Mladen Sokele


Šta kažu indijanci, ide li vlak? Snimio: Branko Margetić


Obnovljivi izvori energije u Trnskom. Snimio: Mladen Sokele


Mnogo je lijepih vrtova ... Snimila: Anica Mazura


Lijepa stazica među vrtovima ...Snimio: Mladen Sokele


Najreprezentativniji, prije nekoliko godina uređen pješački podvpžnjak između Trnskog i naselja Trokut. Snimio: Mladen Sokele


Iznenadni susret sa prijateljima nekih članova naše grupe ... Snimio: GP


I fotografi se smiju osvježiti! Snimio: Mladen Sokele


Kad grožđe dozori na električnoj banderi ... :weink: Snimila: Anica Mazura


Naša grupa na ulazu u povijušama sakriveni podvožnjak ... Snimio: Mladen Sokele


Motor u uskom podvožnjaku ... kao prizor iz kriminalnog filma! Snimila: Saša Martinović Kunović


Pogled na južni rub Trnskog, napuštamo civilizaciju! Snimila: Saša Martinović Kunović


Kućica na kraju grada ... dobro došli na selo ... Snimio: Mladen Sokele


Iza pothodnika smo već bili na južnoj granici Trnskog i urbanog dijela grada. Uz neobičnu plavo obojanu seosku kuću obraslu grmljem i napuštenog narodnjačkog kluba "Fontana" došli smo nakon nekoliko minuta i do prijelaza željezničke pruge na spoju Radmanovačke i Utinjske ulice. Nakon što se okupila vesela kolona krenuli smo u sumrak uskom stazicom uz prugu ... za mog prethodnog prolaza trasom šetnje, prije 3 tjedna, ta je stazica bila s obje strane stisnuta visoko naraslim grmljem, no u međuvremenu su željeznički radnici posjekli grmlje i pokosili travu tako da je ambijent bio manje "mističan" nego tada ... ali, sumrak je ipak činio svoje i sve nas je nakon šetnje kroz urbano Trnsko obuhvatila atmosfera predgrađa.

Poslije nekoliko minuta hoda izronili smo na kraju jedne od ulica većini nepoznatog naselja koje zapravo nema neko posebno ime ... odnosno, to naselje čini samo jedna ulica, Horvatova, sa svojim mnogim odvojcima koji također nose njeno ime što je bila tema mnogih viceva te večeri. U daljini smo vidjeli svjetla Sloboštine i Dugava, osvijetljeni toranj crkve u Svetoj Klari ... no, oko nas su bile samo obiteljske kuće, livade i polja te poneka nova zgrada koja se navirivala iz pozadine gdje se naziralo naselje Otok. Malo-pomalo stigli smo i do njega, Otoka, do višestrukog prijelaza preko željezničke pruge na Oreškovićevoj cesti gdje smo snimili zajedničku fotku i pozdravili se sa manjom grupicom šetača (i naših dvoje biciklista) koji su se žurili kućama. A mi ostali smo produžili uz prugu (naravno, i nadalje beskrajnom stoglavom Horvatovom ulicom) do željezničke stanice Zagreb Klara obavijene tamom ... kao da smo negdje vrlo daleko od bilo kojeg grada. No, civilizacija je zapravo bila vrlo blizu - odmah nakon stanice smo naišli na "ficlek" nekadašnje glavne ceste za Sisak (zvane tada Velikogorička cesta) koji je odrezan za gradnje Ranžirnog kolodvora 1971.-1973. i koji nas je vrlo brzo kroz grmlje doveo do stjecišta svih mogućih infrastrukturnih pravaca: autoput (obilaznica), željeznica (kolosijek za Ranžirni kolodvor iz pravca Siska), plinovod, dalekovod ... a iza toga obasjavala su nas svjetla trgovačkog centra Supernova, kao da smo naišli na svemirski brod u "Bliskim susretima treće vrste", iz tame na svjetlo!

Stigli smo i do kraja šetnje, do Buzina - obišli smo Supernovu, popeli se stazicom na cestovni nadvožnjak preko Ranžirnog kolodvora i brzo stigli na autobusnu stanicu na kojoj smo nakon dosta čekanja dočekali i autobus koji nas je vratio u grad. A oni sretnici koji su posve neočekivano stigli u blizinu svojih domova mogli su se kući vratiti i pješice - Sloboština i Dugave su bili nadomak ruke.

Sve u svemu, bila je ovo zaista lijepa šetnja, puna dobrih vibracija, razgovora i smijeha pod oblačnim nebom kasnoljetne noći ... već se veselim slijedećoj šetnji koja će nas 14.10.2016. povesti u smjeru trešnjevačkog jugozapadnog susjedstva!



Sačekivanje kod rampe ... Snimila: Anica Mazura


Nastavljamo stazicom uz prugu ... Snimila: Anica Mazura


Okupljanje na početku Horvatove ulice, nakon izlaska iz grmlja. Snimila: Anica Mazura


Stara velika željeznička zgrada uz ž.st. Zagreb Klara. Snimio: Mladen Sokele


Izlazak iz grmlja na svjetlost ... Snimio: Mladen Sokele


Kao pred Betlehemom ... trgovački centar Supernova. Snimio: Mladen Sokele


Puni je mjesec nakratko izvirio između oblaka pred kraj šetnje pozdraviti šetače! Snimio: Mladen Sokele


Na samome kraju, evo i nekih značajnih godina u povijesti Novoga Zagreba (njegova zapadnog dijela):

1334. Prvi spomen sela Odra
1768. Izgrađena sadašnja crkva u Sv. Klari
1783. Izgrađen prvi drveni most preko Save, na mjestu današnjeg starog mosta
19. Stoljeće: Kajzerica je Carsko vježbalište, poslije Gradska ekonomija pa logor
1832. Izgrađena crkva u Jakuševcu
1862. Izgrađena željeznička pruga Zidani Most - Zagreb - Sisak
1891. Otvorena linija konjskog tramvaja do Savskog mosta
1892. Postavljen most željezne konstrukcije (poslije poznat kao Crveni most, stajao u produžetku Držićeve ulice)
1938. Postavljen sadašnji pješačko-biciklistički Savski most
1939. Postavljen sadašnji željeznički most
1947.-1950. Izgradnja Hipodroma
1950. Gaj preko Save (Savski gaj) ulazi u sastav šireg područja Zagreba
1950.-1955. Izgradnja Brodarskog instituta
1953.-1964. Gradonačelnik Zagreba je Većeslav Holjevac
1955. Formirana općina Remetinec od dijelova općine Odra (pripadala Velikoj Gorici)
1956.-1957. Gradnja Zagrebačkog velesajma
1957. Remetinec ulazi u sastav gradskog područja
1957. Gradnja sjevernog dijela Savskog gaja, najstarijeg urbaniziranog naselja1959. Počinje gradnja Trnskog (Osnovna škola otvorena je tek 1964.)
1959. Otvoren Most slobode
1962.-1968. Gradi se Zapruđe
1963. Počinje gradnja Sigeta
1964.-1978. nastaje Park mladenaca
1964. Grade se barake u Botincu za postradale od poplave
1969.-1972. Grade se Utrine
1970.-1973. Gradi se Sopot
1971.-1973. Gradi se Ranžirni kolodvor, stočni sajam Otok je preseljen na Hrelić
1974.-1978. Gradi se Travno
1974. Osniva se općina Novi Zagreb
1974. Izgrađen Most mladosti
Kraj 70-ih: Grade se Dugave
1979. Tramvaj po prvi puta u Novom Zagrebu, preko Mosta mladosti, do Sopota
1981. Otvoren Jadranski most
1985. Spojen tramvajski prsten kroz Novi Zagreb preko Jadranskog mosta
kraj 80-ih: Gradi se Sloboština
kraj 80-ih: Gradi se Lanište
1990. Ukida se općina Novi Zagreb, novi ustroj gradske samouprave

Oznake: mapiranje trešnjevke, šetnja, SAvski most, novi zagreb, otok, Sveta Klara

Ljeto nam je na izmaku (ovih dana čak i uopće ne meteorološki koliko kalendarski ) i vrijeme je da se malo-pomalo priviknemo na jesenske uvjete života u gradu ... a to između ostaloga znači i da je vrijeme za nove šetnje projekta "Mapiranje Trešnjevke"!

Već sam se zaželio šetnji u uvijek ugodnom društvu vas, ljubitelja Trešnjevke, i drago mi je što vam mogu najaviti što smo vam moji kolege s projekta i ja pripremili za ovu sezonu!

Nakon što smo tokom prethodne tri godine našim šetnjama posjetili sve trešnjevačke kvartove (a posjećivat ćemo ih i nadalje!) ove godine smo odlučili malko proširiti naše vidokruge i znatiželjno pogledati u najbliže trešnjevačko susjedstvo .. jer, Trešnjevka ne živi izolirano od svoje (pri)gradske okoline tako da za razumijevanje njenog života trebamo poznavati i živote okolnih kvartova. Stoga ove godine šetnjama krećemo u posjet trešnjevačkim susjedima i to sa sva četiri trešnjevačka kuta!



Niz raznobojnih garaža uzduž puta kojim ćemo proći u petak. Snimio: Vanja


Zapuštena česma u naselju kroz koje ćemo proći tokom šetnje. Snimio: Vanja


U "džungli" na rubu grada, na putu kojim ćemo proći. Snimio: Vanja


Za sve četiri navedene šetnje vrijedi slijedeće:
- sve su šetnje "u nepoznato", dakle, do samog početka šetnje vam nećemo otkriti njene detalje. Preporučamo dolazak javnim prijevozom, a završna točka svih šetnji će biti kod neke od stanica javnog gradskog prijevoza
- trajanje svih šetnji je 2-3 sata (ovisno o broju šetača i razgovorima koje ćemo voditi tokom šetnji) i sve će vas voditi manje poznatim putevima Trešnjevki susjednih kvartova

16.09.2016. (petak), polazak u nepoznato sa trešnjevačkog jugoistoka, sastanak na početku starog savskog mosta (okretište tramvaja 4 i 7) u 17:30h

14.10.2016. (petak), polazak u nepoznato sa trešnjevačkog jugozapada, sastanak uz tramvajsko okretište Prečko, kod prometnikove kućice, 17:30h

11.11.2016. (petak), polazak u nepoznato sa trešnjevačkog sjeverozapada, sastanak na uglu Zagrebačke ceste i Tomislavove ulice (južna strana cestovnog podvožnjaka ispod željezničke pruge), ugao Voltina naselja, 18h

23.12.2016. (petak), predbožićni polazak u nepoznato sa trešnjevačkog sjeveroistoka, sastanak kod stepenica kod sportske dvorane Cibona, 18h

Dakle, prva šetnja je već vrlo blizu pred nama, ovoga petka, i povest ću vas zanimljivim stazama i uličicama kvartova jugoistočno od Trešnjevke ... neću sad reći kojima da ne pokvarim iznenađenje , ali vjerujem da će vam biti zanimljivo - nadam se da se vidimo u petak na starome Savskome mostu!



Netko je dosjetljivo načinio vrtna vrata od sušilice za veš. Snimio: Vanja


Javna zgrada staroga kova pored koje ćemo proći tokom šetnje u petak. Snimio: Vanja

Oznake: mapiranje trešnjevke, šetnja, nepoznato, jugoistok

Ove godine nas projekt "Mapiranje Trešnjevke" ne vodi u šetnje po trešnjevačkim kvartovima (uz iznimku svibnja i Jane's Walk - o tome kad se približe ti dani!) već u posjete trešnjevačkim institucijama, više ili manje poznatima. Prošle godine smo bili u posjeti Osnovnoj školi Augusta Šenoe i tvrtci Ericsson Nikola Tesla, a ovu sezonu smo započeli sa posjetom kazalištu Trešnja. To je kazalište rođeno 1954., kada su djelatnici društva "Naša djeca" odlučili pokrenuti dječju dramsku grupu. Ubrzo zatim je grupa dobila i novo ime, Pionirsko amatersko kazalište, sa sjedištem u tadašnjem domu kulture "Maksim Gorki" koji se nalazio baš na mjestu današnje zgrade kazališta Trešnja. 1960. godine kazalište dobiva novo ime, Pionirsko kazalište Trešnjevka - centar za estetski odgoj mladih. Nakon daljnjih 10 godina kazalište se profesionalizira i pod imenom Malo kazalište Trešnjevka nastavlja svoj uspješan rad. 1986. kazalište mijenja ime u Kazalište Trešnja, a tri godine kasnije njihovo sjedište kreće u rekonstrukciju prema projektu arhitekta Andrije Mutnjakovića. Gradnja je potrajala, ponajviše zbog teških ratnih vremena, a za to vrijeme kazalište je priređivalo programe u dvorani Centra za kulturu Trešnjevka .. i, napokon, nakon 10 godina radova, 1999., nova zgrada, ovakva kakvu je danas poznajemo, kreće u svoj život, zajedno sa kazalištem, koje se od 1994. zove Gradsko kazalište Trešnja Danas je to najveće dječje kazalište u Hrvatskoj koje mjesečno u prosjeku daje 25 predstava, gostuje diljem Hrvatske te u drugim zemljama, pokreće nove programe ...



Kazalište ovih dana. Snimio: Mladen Sokele.


Plakat prve predstabe kazališta, preneseno iz monografije kazališta izdane 1999.


Kazalište 50-ih godina, preneseno iz monografije.


Kazalište tokom 70-ih godina, preneseno iz monografije.


Unutrašnjost stare zgrade kazališta, preneseno iz monografije.


Unutrašnjost kazališta 90-ih, preneseno iz monografije.


I, sastadosmo se mi, skupina ljubitelja otkrivanja Trešnjevke, nas 17, u kišno i hladno popodne ispred kazališta Trešnja u Moščeničkoj ulici gdje smo u ime projekta "Mapiranje Trešnjevke" zakazali susret sa našim domaćinima iz kazališta koji će nas provesti kroz svoj kazališni svijet slijedeći program nazvan "U kazalištu o kazalištu" koji već desetak godina školskoj djeci pokazuje drugu stranu kazališnog života. U kazališnom kafiću dočekala nas je šefica marketinga Kristijana, a ubrzo je stigla i ravnateljica Višnja Babić, inače dugogodišnja glumica tog kazališta koja je prije godinu i pol došla na njegovo čelo. Kako nam se sama predstavila, "Višnja koja radi u Trešnji, a najpoznatija je kao Dunja" (Dunja, cura Mazala Vrageca iz "Smogovaca"), u kazalištu radi još od 1986. godine i glumica je sa najdužim stažem u ansamblu. Ukratko nam je prepričala povijest kazališta sa posebnim osvrtom na doba kada su radili u CeKaTe-u čekajući dovršavanje njihove zgrade, na oduševljenje novom zgradom nakon useljenja, na program koji nudi klasična djela dječje književnosti s čim je moguće boljim produkcijskim uvjetima, na potrebu za radove na zgradi ... Između ostaloga saznali smo i da kazalište ima 56 zaposlenih (od kojih 19 glumaca), da surađuju sa mladim glumcima, pokreću dodatne programe sa ciljem privlačenja publike kao npr. "Kazalište i knjiga" u čijem sklopu se u kazalištu prezentiraju nove knjige.

A nakon uvodnog razgovora tokom kojeg smo pogledali i oba zastora, Šutejev protupožarni (koji se diže uz pištanje koje vjerojatno služi kao znak za uzbunu) te svečani Rabuzinov, došlo je vrijeme da se iz gledališta dvorane preselimo na pozornicu. Izvrtili su nas nekoliko krugova na kružnoj pozornici, pogledali kako se lebdi iznad nje, a i što sve ima iza nje, popričali smo sa inspicijenticom Leom koja nam je pokazala od čega se sve sastoji njen vrlo raznolik i vrlo stresan posao, a onda smo krenuli u obilazak drugih prostora. Bili smo u podrumu u posjetu propadalištima, ali i kolekciji keramičkih pločica koje su preostale nakon rekonstrukcije zgrade i služe kao rezerva ako se kad koja od fasadnih pločica ošteti (saznali smo i da zgrada zapravo uoopće nije proširena već je preuređena unutar postojećih gabarita). Bili smo i u scenskoj radionici i saznali ponešto o tome kako nastaje scenografija. Nakon toga slijedio je uspon do garderobe, dvorane za probu i baletne dvorane, a onda jedna od najuzbudljivijih točaka, krug iznad pozornice po galeriji na kojoj se nalez "cugovi" (nosači) sa reflektorima, scenskim priborom i svim ostalim što pomaže u dočaravanju scenske magije. Potom krenusmo u tonsku režiju gdje nam je o svjetlu i tonu na sceni ponešto ispričao kazališni majstor svjetla čiji posao spaja kreativni i tehnički pristup predstavi. Prošetali smo se i "tavanom" kazališta iznad gledališta i na kraju završismo ponovo u kafiću gdje smo sa Kristijanom još malo popričali o kazališnom životu.

Sve u svemu, bio je to vrlo zanimljiv posjet koji nam je otkrio puno sitnica iz kazališne svakodnevice, ali i puno entuzijazma s kojime kazališni radnici prilaze svom poslu očaravajući tisuće djece (i odraslih) koji dolaze na njihove predstave.

(zahvaljujem Mladenu Sokeleu i Branku Margetiću na dijeljenju svojih fotografija te Kristijani iz kazališta na posudbi monografije!)



Susret u kazališnom kafiću. Snimio: Mladen Sokele


"Odbor za doček", ravnateljica Višnja, Kristijana iz marketinga i, posve desno g. Hrgović, šef tehnike. Snimio: Vanja


Polukrug zainteresiranih ... Snimio: Mladen Sokele


Fotografije nekadašnjih glumaca u foajeu. Snimio: Mladen Sokele.


U šarenome predvorju. Snimio: Vanja


Ravnateljičina uvodna riječ. Snimio: Vanja


Šutejev zastor (uz pištanje). Snimio: Vanja


Rabuzinov zastor. Snimio: Vanja


Napokon na pozornici! Snimio: Vanja


Svijet iznad scene. Snimio: Mladen Sokele


Vrtimo se na pozornici! Snimio: Vanja


Kristijana leti! Snimio: Vanja


Još malo u razgovoru sa simpatičnom ravnateljicom. Snimio: Vanja


Inspicijentica Lea nam pokazuje tajne svog zanata. Snimio: Vanja


S druge strane zastora ... Snimio: Mladen Sokele


Ispod pozornice. Snimio: Vanja


Sve je odlično obilježeno! Snimio: Mladen Sokele


Naš vodič uz propadalište. Snimio: Vanja


Torta sa držačem za šešir. Snimio: Vanja


Skladište fasadnih pločica. Snimio: Vanja


U radionici. Snimio: Vanja


Snimio: Branko Margetić


Na ulazu u garderobu. Snimio: Vanja


Kristijana objašnjava važnost šminke u predstavi. Snimio: Vanja


Kad zasvijetli ... Snimio: Branko Margetić


Dvorana za probe. Snimio: Vanja


U baletnoj dvorani. Snimio: Vanja


Pogled na pozadinu pozornice s visine. Snimio: Vanja


Poluge za rukovanje sa "cugovima". Snimio: Vanja


Posjetioci pozorno slušaju ... Snimio: Vanja


U kutu. Snimio: Vanja


Nek se vidi dubina ... Snimio: Vanja


Put u dubine ... Snimio: Branko Margetić


Jedan od puno kazališnih pultova. Snimio: Vanja


Iznad gledališta. Snimio: Vanja


U katakombama ispod krova ... Snimio: Mladen Sokele


Snimio: Mladen Sokele


Pogled dolje kroz otvor za reflektor. Snimio: Vanja


Uvijek je dobro imati smisla za humor .. Snimio: Branko Margetić


U režiji svjetla i tona. Snimio: Vanja


Tonski pult u dnu gledališta. Snimio: Mladen Sokele


Foto odmor za kraj obilaska. Snimio: Vanja

Oznake: Kazalište Trešnja, trešnjevka, mapiranje trešnjevke

Trasa šetnje, u kartu ucrtao Mladen.


Sudionici šetnje usred Zagrebačke avenije. Snimio: GP


Iz prošle vam godine još dugujem pričicu kako nam je bilo na trećoj predbožićnoj dijagonali projekta "Mapiranje Trešnjevke" - i, evo priče!

Šetnja se odigrala taman u pravo vrijeme, u srijedu 23.12.2015., dok je još vladalo lijepo i relativno toplo vrijeme. Sastanak je bio u 18h na Trgu Dražena Petrovića ,ispod "vure", tako da smo slijedili tradiciju prethodnih šetnji te jeseni kad smo se sastajali ispod "vura" na Remizi i na Trešnjevačkom placu. Radni naziv šetnje je bio "Kroz buku i tišinu velegrada", a retci koji slijede će vam otkriti zašto je dobila baš to ime! I, da ne zaboravim, u tu pretprazničnu večer skupilo nas se čak 44 šetača, čime smo postavili novi "dijagonalni" rekord naših predbožićnih šetnji!

(Zahvaljujem od sveg srca GP-u na priloženim fotkama i Mladenu na ucrtavanju trase šetnje u kartu!)

Za početak, nakon okupljanja smo se prisjetili povijesti tog dijela grada, sjeveroistočnog dijela Trešnjevke i gornjeg dijela Savske ceste, i svih promjena koje su se tamo desile u posljednjih stotinjak godina - za detalje pogledajte ovaj tekst

A zatim - krenusmo. Prvo kroz prolaz Cibona, najnoviji od svih podželjezničkih prolaza u tom dijelu grada (probijen pred Univerzijadu), a zatim uz nekadašnju Dugandžićevu, a sada Ulicu Florijana Andrašeca. Teško opazivim stepenicama popeli smo se iza jednog reklamnog stupa na željezničku prugu i dospjeli na neočekivano mirno mjesto, pred skretničarsku kućicu koja se nalazi na južnom uglu željeznikog trokuta. U kućici već dugo nema nikog (kroz zaključana vrata uočili smo zapušteni radni stol, ne odeć uredni WC ...), no ispred nje je zgodna brajda na kojoj su još visjeli grozdovi - prava kasna berba!

Slijedeća etapa nas je povela dalje prema jugu, pored Doma zdravlja MUP-a u Šarengradskoj ulici, koji se na toj lokaciji nalazi još od 1953. godine, pa onda preko Vukovarske do zapuštene ljevaonice umjetnina LIKUM-a, Likovne zadruge umjetnika Hrvatske osnovane 1948., koja više ne postoji. A što se dešava sa ljevaonicom možemo samo nagađati... Slijedeća postaja nam je bio Gagarinov put koji je već sam po sebi atrakcija (jedna od rijetkih pješačkih ulica našeg grada pa još imenovana prema astronautu i koja vodi prema Raketama na Vrbiku, a ispod nje je potok Kunišćak sa cjelokopnom kanalizacijom tog dijela grada), ali je vrijedilo ispričati i priču o zapuštenom željezničkom rasadniku i planu za izgradnju brze prometnice uz prugu koji stoji u ladici, na sreću ili ne, već više desetaka godina.



Polazak na šetnju. Snimio: GP


Pred ljevaonicom. Snimio: GP


Na Gagarinovom putu. Snimio: Vanja


Idemo dalje, ulazimo nakratko u Studentski dom Dr Ante Starčevića (bivša "Šara"), kapaciteta 1237 kreveta, ali ubrzo izlazimo u odvojak Nove ceste na kojem su se zaigrala slova koja se nalaze uz adresu Nova cesta 135. Slova idu ovim redoslijedom, od glavne ceste prema njenom kraju: 135b, 135, 135c, 135a, 135f, 135d, 135e.

Skrećemo u Vrandučku ulicu i prolazimo uz kuću sa zbirkom čajnika na balkonu koja tu stoji već niz godina ... popričali smo usputno i o zelenoj površini, trešnjiku, koji se nalazi južno od Trešnjevačkog placa i zaštićena je zona ... nastavljamo dalje Vrandučkom uz niz malih kućica i izlazimo na ulicu Dužice gdje su još prije nekoliko mjeseci stajali ostaci napuštene automehaničarske radionice ... sada je tu prazan prostor koji čeka neku novu gradnju.

Sad je uslijedio bučni dio šetnje - uz "Autoput", bučnu Zagrebačku aveniju, punu prometa, krenuli smo u smjeru zapada, do pješačkog prijelaza kod Nehajske/Ujevićeve ulice. A tamo je uslijedilo iznenađenje za sve šetače kojima sam obećao dio šetnje po dijelu kojim se sigurno još nikad nisu prošetali - skrenuli smo na zelenu površinu koja dijeli dva kolnika široke ceste i zatim smo se njome prošetali do sredine nadvožnjaka preko Selske ceste gdje smo snimili zajedničku ftku na veselje vozača u prolazu (hitna pomoć nam je u znak pozdrava nakratko zasvirala, a jedan vozač je otvorio prozor i pitao kakvo je vrijeme u Siriji aludirajući da smo izbjeglice ). Pogled sa mosta je bio zanimljiv, no buka nije tako da smo se spustili do slijedećeg prijelaza, kod Pulljske/Srednjaka gdje smo utonuli u obiteljske kućice sjevernog dijela Srednjaka. Prošli smo Dubašničkom ulicom, već poznatom iz lanjske proljetne šetnje Srednjacima, gdje živi majstor scenografije i kožarstva.

Šetnja nas je potom vodila u smjeru novogradnji - za početak, obišli smo prvu trešnjevačku žirafu koja se nalazi na krovu garaže u središtu Srednjaka. Nakon nje prelazimo potok i preko livade se divimo prizoru velikih zgrada u Ulici braće Domany koje su u to doba najviše osvijetljene. A onda - vrijeme je za pauzu u parku na igralištu među jablanovima u Ulici Hrvoja Macanovića ... kolači, keksi, kuhano vino, vrijeme za odmor i razgovore.

Nakon 20-tak minuta odmora nastavljamo uz kućicu koja je sada Dječji vrtić, a nekad je bila župna crkva, od 1980. do 1982. godine. Prolazimo pored osnovne škole Ivana Meštrovića (sagrađena 1969. godine nakon što je Osnovna škola Horvati postala pretijesna poslije izgradnje Srednjaka), pa kroz lijepo uređeno dječje igralište u parku unutar susjednog bloka, za razliku od ostalih novijih parkova, u njemu rastu breze i žalosne vrbe.

Slijedeća etapa nas je povela preko ulice Hrgovići, ispod raskršća sa Horvaćanskom cestom se nalazi ušće potoka Vrapčaka i Kustošaka. Tu je nekad bila gostionica sa kuglanom, omiljena kod stanovnika tog kraja, no sada je tu župna crkva Svete Mati Slobode (vidi OVDJE o povijesti župe) izgrađena 2009. godine po projektu arhitekta Nikole Bašića poznatog po instalacijama Morske orgulje i pozdrav suncu u Zadru. Ušli smo nakratko u crkvu pogledati zanimljivu unutrašnjost i jaslice, a potom smo nastavili uz potok do "adrenalinskog parka" tj. cijevi položenih preko potoka koje zovu na okušavanje ravnoteže.



Pred Osnovnom školom Ivana Meštrovića. Snimio: GP


Prva trešnjevačka žirafa! Snimio: GP


Vrijeme je za odmor. Snimio: GP


U parku, ispod žalosnih vrbi. Snimio: GP


Unutrašnjost crkve Svete mati slobode. Snimio: GP


Pred crkvom. Snimio: GP


Nastavljamo dalje, još kratko uz potok južno od Horvaćanske ceste, a zatim krećemo za njim prema sjeverozapadu, ponovo mirnijim dijelom, kroz naselje Vrbani. Prolazimo i crkvu Blagovijesti navještenja Gospodinova (izgrađenu 2004.), zatim vrtove okružene šibljem nedaleko Zagrebačke avenije, a potom prolazimo i ispod bučne prometnice pješačko-biciklističkim podvožnjakom, rijetkim predstavnikom te vrste u Zagrebu. Šetnju smo dovršili šetajući se uz Sky Office te stambeno-poslovnu zgradu bivšeg Mercatora (autor: Nikola Franić) i dolaskom do Zagrebačke ceste gdje nas je, sa druge strane ulice, prigodno dočekalo Betlehemsko selo u organizaciji Župe blaženog Ivana Merza (osnovane 2011.) koje se nalazi na početku naselja POS Oranice.

To je bio i kraj šetnje, pozdravili smo se i zaželjeli jedni drugima sretan Božić i sve najbolje za blagdane ...

Ovom šetnjom je završena jesenskozimska sezona akcija, nastavljamo sa novm akcijama u proljeće 2016, informacije o njima očekujte krajem veljače!



Na kraju šetnje. Snimio: GP

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, dijagonala, cibona, rudeš

Za početak, malo reklame: Najavljujem posljednju ovogodišnju šetnju u okviru projekta "Mapiranje Trešnjevke", održat će se u srijedu, 23.12.2015., sa početkom u 18h, a polazište je Trg Dražena Petrovića, nađemo se "ispod vure" na tramvajskoj stanici kod dvorane "Cibona". Službeno ime šetnje je "3. tradicionalna trešnjevačka dijagonala", a ja ovo izdanje nazivam "Kruz buku i tišinu velegrada", jer ćemo za naše šetnje s kraja na kraj Trešnjevke proći kroz neka od najtiših i najbučnijih njenih dijelova ... jer, svaki od njih ima eki svoj rajc, razlog zašto ga se isplati posjetiti. (naravno, točnu trasu šetnje vam neću odati, jer je ovo ipak mali izlet u nepoznato, ne želim kvariti draž otkrivanja )

Toliko o reklami ... a sad, jedno moje zanimljivo zapažanje vezano uz točku našeg starta, raskršće Savske ceste i Tratinske ulice. Da li ste kada razmišljali kako je povijest zapravo nepredvidiva i često sa sobom nosi radikalne promjene? Pokazat ću vam to upravo na primjeru dijela grada u kojem ćemo se naći u srijedu navečer!



Isječak plana grada iz 1926. godine.


Pogledajte ovaj isječak plana grada iz 1926. godine ... to je doba kada se na Trešnjevci tek počelo graditi, Trnje je također tek započelo svoj razvoj i grad je samo malkice privirio južno od pruge. Uočite što se nalazilo oko gornjeg dijela Savske ceste tada i kakvo je stanje danas!

- na mjestu gdje se danas nalazi jedan od najluksuznijih hotela u gradu, Westin (nekada "Interkonti") 1926. godine su se nalazila vojna skladišta, a u desetljećima prije gradnje hotela bila je tamo vojna pekara.

- malko južnije, tamo gdje je sad lokal "Krivi put" i neki zavodi Fakulteta za kemijsko inženjerstvo i tehnologiju, u to doba je bila Potkivačka škola, a kasnije Veterinarski fakultet.

- još malo južnije, na mjestu Tehničkog muzeja, bila je nekad prva remiza ZET-a, a nakon njenog preseljenja na Trešnjevku, tamo je prebačen Zagrebački zbor odnosno preteča Zagrebačkog velesajma. Tehnički muzej stigao je tek 1954.

- Južno od Tratinske ulice, na adresi Savska 18, tamo gdje su sada zgrade koje pripadaju kompleksu Cibone, tamo je bila Tvornica kartonskih proizvoda Ivan Hudetz d.d.. A na mjestu zgrade "Agrokora" bilo je još do kraja 80-ih rukometno igralište RK Borac na kojem su se ljeti održavale disko večeri.

- nakon željezničkog nadvožnjaka na karti iz 1926. je vidjiva tvornica odjeće, no tamo je ubrzo otvorena Tvornica dvopeka keksa i vafla Bizjak (jedna od tvrtki iz kojih je nakon Drugog svjetskog rata nastao Kraš), da bi poslije tamo bila Tvornica dječje obuće Zagreb, a nakon njenog rušenja je krajem 90-ih sagrađen poslovni objekat Hoto kojeg je duže vrijeme koristio Hrvatski telekom, a sada zjapi prazan.

- još južnije, nakon Vukovarske, dugo je vremena bila Ženska kaznionica, tokom Drugog svjetskog rata bio je tamo Ustaški logor, a onda je 1972. sagrađena jedna od najneobičnijih zgrada u Zagrebu, nekadašnja trgovina Slovenijalesa, a danas zbir raznih trgovina.

Pogledajmo i djelić istočne strane ceste:

- tamo gdje je danas Studentski centar, na adresi Savska 25, nekad je bila tvornica pokućstva Bothe i Ehrmann, da bi nakon njene likvidacije na tu lokaciju bio preseljen Zagrebački zbor nakon kojeg je, preseljenjem preko Save i preimenovanjem u Zagrebački velesajam, na tu lokaciju došao Studentski centar

- pored centra se danas nalazi Hrvatski novčarski zavod, a prije njega se tamo od 1912. godine nalazila Kromolitografska tvornica Rožankovski i drug, a nakon Drugog svjetskog rata je preimenovana u Štampariju Ognjen Prica u kojoj su se uglavnom tiskali formulari.

- još jedan pogled južnije od pruge, tamo se na mjestu gdje je danas zgrada Ministarstva unutarnjih poslova nalazilo Gradsko vrtlarstvo

Dakle, povijest es zaista zna dobro poigrati: umjesto vojnih baraka niču luksuzni hoteli, umjesto Remize muzej, umjesto kartonaže sportska dvorana, umjesto tvornice keksa luksuzna poslovna zgrada, umjesto kaznionice neobična trgovina, umjesto tvornice pokućstva studentski centar, a umjesto vrtlarstva ministarstvo ... Zanimljivo, zar ne?

Oznake: Savska cesta, trešnjevka, mapiranje trešnjevke, povijest

GPS trag šetnje, snimio: Mladen Sokele


Zajednička fotografija na kraju šetnje. Snimio: Mladen Sokele


Posljednja šetnja jesenskog ciklusa "Mapiranja Trešnjevke" krenula je sa Trešnjevačkog trga, ispod "vure" na ulazu u Park Zvonimira Milčeca, u 18h na Petak 13. Bolje mjesto za početak šetnje najstarijim dijelom Trešnjevke nije se moglo zamisliti, jer je tu ipak središte kvarta: tu je plac (osnovan još davnih 30-tih godina 20. stoljeća), bivša zgrada Name (sagrađena 1960.) koja istina nema više tako veliko značenje kao nekad, nedaleko je i crkva Sv. Josipa, sagrađena 1939., i time najstarija crkva Trešnjevke, a pored nje je i nekadašnja gostionica "Dvije lipe", nekad jedno od "svjetovnih središta", na žalost, u međuvremenu preuređena u igračnicu i bez svojih poznatih lipa. Dakle, pravo srce Trešnjevke!

Popričasmo na početku o povijesti kvarta, spomenuh neke od zanimljivosti vezanih uz imena ulica, evo nekoliko kratkih:

- vjerojatno se neki od vas sjećaju da je sadašnja Ulica Boždidara Adžije prije nosila ime Ulica Kate Dumbović odnosno Samoborska cesta. Kata Dumbović (1903.-1941.) bila je radnica i početkom Drugoga rata članica Rajonskog komiteta KPH. U noći sa 13. na 14.07.1941. krenula je u akciju oslobađanja komunista iz logora Kerestinec gdje su se uz Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Augusta Cesarca nalazili i njen muž Mato Dumbović, ali i Božidar Adžija, po kojem je njena ulica dobila ime nakon osamostaljenja Hrvatske.

- Ogrizovićeva ulica je dobila ime po književniku i pravašu Milanu Ogrizoviću (1877.-1923.), no nakon Drugog svjetskog rata često se sretalo i ime njegovog sina, učitelja i revolucionara Bogdana Ogrizovića po kojem se i danas zove knjižnica u Preradovićevoj ulici, a nekad se zvala i današnja V gimnazija.

- Još jedno od ulica zamijenjenih imena je ona nekada zvana po Jakovu Dugandžiću (1905.-1941.), također narodnom heroju, rođenog u Čitluku pored Mostara, koji je od 1930. radio u ZET-u. Florijan Andrašec (1888.-1962.), po kojem sad ta ulica nosi ime, je bio pučki pjesnik, poznat kao sakupljač pjesama Međimurja, zajedno uz Vinka Žganca (prije Drugog svjetskog rata se ta ulica nazivala Šarengradska, dok to ime danas nosi samo jedan njen odvojak)

- zanimljiv je primjer ulice u kojoj je jedan Ljudevit (Jonke) naslijedio drugoga (Farkaša Vukotinovića) koji se preselio u centar grada, gdje njegova ulica čini dio "zelenog vala". Ljudevit Farkaš Vukotinović (1813.-1833.) bio je književnik, političar i znanstvenik (botanika, mineralogija), dok je Ljudevit Jonke (1907.-1979.) bio književnik rodom iz Karlovca.

- preostale dvije preimenovane ulice su Ulica Andrije Žaje (jedan od osnivača KPH, nekad se po njemu zvala ulica Donje Svetice), nekad ulica Đure Daničića (1825.-1888.), srpskog jezikoslovca, te Tratinska ulica, nekad Ulica Rade Končara (1911.-1942., sekretar KPH). Što se tiče ulice Ivana Broza (1852,-1893., jezikoslovca i književnog povjesničara rođenog u Klanjcu), on je jedini Broz koji je ikada pod tim imenom imao ulicu ili trg u Zagrebu, zato što se trg posvećen Josipu Brozu Titu uvijek službeno nazivao Trg maršala Tita, a ne Trg Josipa Broza Tita.

Nakon te uvodne riječi krenuli smo iz parka prema Ulici grada Vukovara - ovoga nas je puta bilo 38, kako je nešto kasnije ustanovio naš mladi službeni Brojač .

Obzirom da je početak šetnje bio tako kasno cijelo nas je vrijeme pratio mrak, no bili smo dobro opremljeni baterijskim svjetiljkama tako da smo mogli zaviriti u svaki kutak. A zahvaljujem i fotografima, Mladenu Sokeleu, Branku Margetiću i Nevenu Iveti, na trudu s kojim su popratili šetnju i na dijeljenju fotografija!

Prva postaja šetnje nam je bilo bivše kino "Trešnjevka" (zvano "Buhara", što je u to doba bio čest nadimak za prigradska kina) koje se nalazi u dvorištu na početku Ulice grada Vukovara. Trenutno je u njemu skladište tvornice vijaka Kranjec i ništa ne odaje da je nekad to bilo važno sastajalište Trešnjevčana.

Nakon kina krenuli smo tajnim prolazom kroz haustor u kojem se još uvijek mogu vidjeti stara unutarnja vrata od kristalnog stakla sa ugraviranom zvjezdicom. Po izlasku na Novu cestu krenuli smo na sjever (i usputno se prisjetili trgovine Standard konfekcije koja se nalazila na uglu Tratinske) i usputno popričali o starim šahtovima iz doba NDH-a na kojima piše "Brzoglas". Šećući se stigli smo i do pekare Klare, a nedaleko nje je i zgrada u kojoj je svoj život počela knjižnica Trešnjevka.

Kroz haustor smo prošli u Ogrizovićevu ulicu, uočili smo duboka dvorišta koja su sad izgrađena novim zgradama ... kroz jedno takvo dvorište smo došli sve do stražnje starne zdravstvene stanice. Na žalost, prolaz do nje nije bio moguć - vrata su zaključana, opasana lokotom i ograđena bodljikavom žicom.

Malo dalje, na kućnome broju 16a stoji stara kuća na kojoj se može vidjeti otisak graditelja, ali i žuti križ koji je još preostao od poplave 1964. kada su takvim oznakama komisije označavale da su kuće pogodne za stanovanje (one za rušenje su označene crvenim križem). Prošli smo kroz hodnik te napuštene kuće i kroz dvorište se vratili na ulicu .. i dalje do kratke slijepe Lukavečke ulice. U njoj smo sreli dvije stanovnice te ulice, makedonku koja u njoj živi već 41 godinu i zadovoljan je mirom svoje ulice, te drugu gospođu koja je manje zadovoljna zato što je ulica uknjižena kao livada, a ne javna prometnica i zbog toga ne mogu dobiti asfalt. Isto tako, iza njene kućice se nalazi napušteno gradilište poslovnog centra koji se počeo graditi na lokaciji nekadašnje konfekcije "Vesna".



Sakupljamo se, polako, ali sigurno. Snimio: Mladen Sokele


Naš lučonoša. Snimio: Mladen Sokele


U uskome krugu ... uvodna riječ u Parku Zvonimira Milčeca. Snimio: Neven Iveta


Treba rasvijetliti mračnu prošlost ... Snimio: Neven Iveta


Na prijelazu preko Tratinske ulice. Snimio: Branko Margetić


Službeni brojač prebrojava šetače. Snimio: Branko Margetić


Promatramo još uvijek očuvanu oznaku inspekcije nakon poplave 1964. Snimio: Mladen Sokele


Druga strana napuštene i ruševne kuće u Ogrizovićevoj ulici. Snimio: Mladen Sokele


Jedan fotograf snima drugu dvojicu, Mladen i Neven na "zadatku" ... Snimio: Branko Margetić


Cijela grupa se natiskala u kratku Lukavečku ulicu, jednu od posljednjih neasfaltiranih ulica Trešnjevke ... Snimio: Mladen Sokele


Razgovor sa jednom od stanarki Lukavečke ulice. Snimio: Mladen Sokele


Slijepi završetak Lukavečke ... Snimio: Mladen Sokele


Slika iz predgrađa kakvo je nekad bilo ... Snimio: Neven Iveta


Po izlasku iz Lukavečke ulice krenuli smo Kranjčevićevom ulicom prema hotelu Laguna (izgrađenom 1972.), prošli smo kroz njegovo dvorište i zatim skrenuli u Badalićevu ulicu pored vrtića Trešnjevka, smještenog u Badalićevoj 24, jednog od najstarijih dječjih vrtića grada sa dugom povijesti. Osnovan je još 1930. na adresi Trakošćanska 45 da bi tokom godina mijenjao imena, prvo u "marijan Čavić", zatim u "Kata Dumbović" te u sadašnje ime. Zgrada pored koje smo prošli sagrađena je 1989. na mjestu nekadašnjeg Pionirskog doma koje je osnovalo društvo "Naša djeca" 1956.

Krećemo dalje, uz vrtić se nalazi moderni stambeni blok, poznat po tome što je u njemu svojedobno živio predsdjednik SDP-a i nekadašnji Predsjednik vlade Ivica Račan. Sada tamo nema poznatih stanara (bar koliko mi znamo), ali zato zgrade kriju tri zanimljiva neobična detalja: čudne istake na rubu krova, neobičan prostor usred dvorišnog dijela uz ulaz u garaže te "tribine" na čijem zidu se nalazi neobičan grafit sa svinjama koje jašu leteće mrkve (autor grafita je nepoznat).

Nakon toga ulazimo u još jedno dvorište, na uglu Tratinske i Badalićeve, zagledavamo preostali dio vrta podno unutarnjeg parkirališta, primjetan je "sukob" novogradnji koje prate asfaltirana parkirališta te starije građenih zgrada iza kojih se nalaze ograđeni vrtovi.

Dalje idemo Tratinskom, uočavamo stari kućni broj sa natpisom "Končarova", preko puta je malena kućica Zavoda za rafiniranje plemenitih kovina (glavni je ulaz iz Ulice Florijana Andrašeca) te staru ruševnu kuću pored njega. Pogledali smo usputno i stari sandučić u kojem su nekad bili istaknuti filmovi na programu Kinematografa Zagreb, a sada ih koristi projekat "Bacači sjenki".

Napuštamo Tratinsku ulicu i skrećemo u Brozovu, ulazimo u dva dvorišta sakrivena iza uličnih zgrada. Uočavamo dvorišni red kućica koje su očito starijeg datuma od zgrada sa ulične strane ... tu caruju tišina i mrak. Na žalost, nema pogleda na Zagrebov stadion, ali naslućujemo toranj Cibone u mraku - poslovni ljudi su već napustili svoje urede.



Petak Trinaesti, prvi put. Snimio: Neven Iveta


Jedna od reklama na pročelju hotela Laguna ... Snimio: Mladen Sokele


Dio neobičnog grafita u dvorištu novogradnje na adresi Badalićeva 26, uz brodiće s očima tu je i mnoštvo praščića koji jašu na mrkvama ... Snimio: Branko Margetić


Dvorište dotičnog bloka, uočite neobične ukrase na rubu krova zgrade. Snimio: Mladen Sokele


Zaustavljanje u Tratinskoj ulici. Snimio: Neven Iveta


Na Tratinskoj ulici, pogleda uprtog u jednu od posljednjih malih napuštenih kućica u tom kvartu (adresa: Tratinska 23). Snimio: Branko Margetić


Danas Tratinska, nekad KončarOva ... Snimio: Branko Margetić


Tramvaj u punoj brzini ... Snimio: Branko Margetić

>
Mračna dvorišna strana inače dobro osvijetljene Brozove ulice. Snimio: Neven Iveta


Slijedeća postaja šetnje je bio nadvožnjak na Adžijinoj ulici (sagrađen 1930.) uz koji se nalazi najviši vrh Trešnjevke, visok cca 120 m i neformalno nazvan po lokalu s druge strane ulice, Mrzla piva. Do kraja šetnje nam nije više preostalo puno hodanja, prođosmo Adžijinom pored još davno zatvorene Dione pa pored kazališne radionice HNK i stare benzinske pumpe, da bismo šetnju završili možda i najvećom atrakcijom, prigodnim (ipak je bio petak, 13.!) grupnim ulaskom u prostor stare Bubare, sagrađene još 1892., koja je nakon tog vremena proživjela sve i svašta, ugostivši radionice Taxi remonta, filmske ekipe, skvotere te, naposlijetku, "obične" beskućnike koji, čini se, još uvijek tamo žive. Naša kolona oboružana baterijama prošla je glavnom stazom kroz ruševine sve do stražnjeg dvorišta. Po uhodanosti staze čini se da je taj kompleks prilično često posjećen ... no u taj mračni večernji čas svima nama je ovladalo neobično ozračje tog napuštenog ruševnog kompleksa.

Nakon povratka na svjetlo i buku velegrada preostalo je još samo pozdraviti se sa nadom da ćemo se ponovo vidjeti 23.12., na još jednoj Predbožićnoj trešnjevačkoj dijagonali!

Na kraju, sve vas pozivam na posljednju ovogodišnju šetnju, treću tradicionalnu Predbožićnu trešnjevačku dijagonalu, koja kreće u srijedu, 23.12.2015. u 18h od "vure" kod poslovne zgrade Cibone, Trg Dražena Petrovića. Radni naslov šetnje je "Kroz tišinu i buku velegrada"!



Pored najvišeg vrha Trešnjevke. Snimio: Branko Margetić


Prohladna je večer, Ulica Božidara Adžije, nekad Kate Dumbović, nekad Samoborske, je prazna ... Snimio: Neven Iveta


Petak je Trinaesti, vrijeme je za jezoviti završetak šetnje ulaskom u napuštenu Bubaru ... šetači su spremni uhvatiti se ukoštac sa uzbuđenjima koja ih očekuju! Snimio: Mladen Sokele


Prolazak kroz zidine ... Snimio: Mladen Sokele


Samotni i mračni polusrušeni zidovi Bubare. Snimio: Branko Margetić

Oznake: mapiranje trešnjevke, šetnja, Stara Trešnjevka

Istočni dio Pongračeva, snimljen sa nebodera pored Remize. Snimio: Vanja


Uskoro, za točno tjedan dana, nam predstoji još jedna šetnja u sklopu projekta "Mapiranje Trešnjevke" i već se veselim što ćemo se ponovo vidjeti "na terenu"!

Dakle, u petak, 23.10.2015., u 17h se okupljamo "ispod sata" na okretištu tramvaja na Remizi (ako ne znate gdje je tamo sat: naći ćete ga tik uz potok!) i krećemo u šetnju Pongračevim te okolicom Remize, kvartom koji se nekad nazivao tada najvažnijom ulicom tog dijela, Vurovčicom. Možda na prvi pogled to ne izgleda kao neko osobito atraktivno odredište, no pogledajmo malo detaljnije što se sve može vidjeti na tom ne odviše velikom području:

- ZET-ovo tramvajsko spremište svima poznato kao Remiza
- sportska dvorana "Kutija šibica"
- naselje Istrana i invalida
- igralište NK Trešnjevka, nekad nogometnog prvoligaša i sudionika evropskog kupa Velesajamskih gradova
- Zavjetna crkva sveudiljnog euharistijskog klanjanja Corpus Domini (projektirao Nikola Plečnik)
- kazalište "Trešnja" (sa 61-godišnjom tradicijom!)
- Dječji dom "Antun Gustav Matoš"
- Naselje socijalnih stanova uz Selsku cestu (1927.-1928.)
- Stambeno naselje za radnike ZET-a (1931.)
- bivša Tvornica dizala Radnik, danas tiskara Znanje
- nikad ostvareni Istarski trg
- naselje na prostoru nekadašnje kasarne "Logor Krste Frankopana"
- igralište NK Končar, poslije Drugog svjetskog rata logor za zarobljene njemačke vojnike
- najvijugaviju ulicu središnje Trešnjevke, Stubičku ulicu
- zgrade za radnike Industrogradnje

Kao što vidite, ovaj nam kvart pruža više nego dovoljno "štofa" za još jednu zanimljivu šetnju (naravno, očekujte puno detalja vezanih uz ove i još neke druge teme koje ćemo dotaknuti tokom šetnje!) i vjerujem da ćemo provesti ugodna 2-3 sata šećući se uzduž i poprijeko po kvartu!

Nadam se da se vidimo slijedećeg petka!

Oznake: mapiranje trešnjevke, pongračevo, trešnjevka, šetnja

Danas je napokon osvježilo i prestajem sa postovima vezanim uz vrućinu gradskog asfalta, jer ... stiglo je vrijeme za odrađivanje dugova. Već je prošlo mjesec dana od posljednje šetnje u sklopu projekta "Mapiranje Trešnjevke", one kroz Prečko, a ja sam vam ostao dužan izvještaj sa te šetnje. Evo ga!



Nek se zna gdje smo bili! Snimio: Branko


Sudionici šetnje, nas 35! Snimila: Saša


GPS trag šetnje - snimio i fotkao: Mladen


U petak, 12.06.2015., na Dan Prečkog, u 19h, u vruću i ljepljivu, pravu ljetnu večer, skupilo se 35 hrabrih šetača koji su prkosili vrućini i komarcima i odlučili su pod mojim vodstvom krenuti u kružnu šetnju po tom najjugozapadnijem trešnjevačkom i zagrebačkom kvartu.

Prije samog početka evo i nekoliko uvodnih povijesnih činjenica:

početak 13 st. - Cisterciti dolaze na otok Sv. Jakova i grade samostan od kojeg danas nema vidljivih tragova, no ostalo je ime "Savska opatovina" koje je preživjelo sve te vjekove (otok se nalazio negdje na području između sadašnjeg Prečkog i Savske Opatovine). Ova činjenica predstavlja Prečko kao možda čak najstariji naseljeni predio današnje Trešnjevke!

1221. - Kralj Andrija II daruje posjede Kaptolu, poimence se spominju Grmoščica, Završje, Rudeš i Prečko

1242. - Zlatnom bulom su svi tereni zapadno od potoka Črnomerca dani Kaptolu (dakle, i Prečko)

1759. - na karti su vidljivi Prečko i Špansko, dva susjedna kvarta, tada još sela, koja su dijelila sličnu sudbinu tokom vremena (Znate li da su se stanovnici Prečkog nekad zvali Prečkani, a Španskoga Španjčani?)

između dva svjetska rata - izgrađena je kasarna na području na kojem se danas nalazi POS-ovo naselje te bivši kartodrom. Za NDH su se tamo nalazile njemačke jedinice, nakon završetka rata su tamo bili zatvoreni domobrani, dok je do raspada Jugoslavije bila kasarna JNA. Hrvatska vojska prestaje sa korištenjem objekta sredinom 90-ih godina i kasarna se ruši oko 2000. godine radi gradnje novog naselja.

do cca 1950. godine - Prečko je nekad, do izgradnje "autoputa" tj. sadašnje Zagrebačke avenije, obuhvaćalo i predio uz Zagrebačku cestu oko raskršća sa Oranicama kao i prostor već spomenute kasarne, dok se zapadni dio Prečkog ubrajao u Špansko. Ta su imena bila u upotrebi još i u 60-tima kada su npr. zgrade između Dobronićeve i Ulice Slavenskoga nazivane Novo Prečko, dok su zgrade i kuće nešto zapadnije, oko Tijardovićeve i Bezdanske nazivane Novo Špansko.

do 1955. - Prečko je pripadalo općini/obćini Gornje Vrapče/Gornje Vrabče (nakon toga 1955.-1972. općini Susedgrad, 1972.-1974. općini Črnomerec te od 1974. općini Trešnjevka)
1965. - grade se prve zgrade u Ulici Slavenskoga, Dobronićevoj i Lhotkinoj te Matetićevoj. Prvobitno su bile namijenjene smještaju studenata, no zapravo su u njih useljeni građani koji su nastradali u velikoj poplavi 1964. godine.
1966. - u ulici Dekanići se gradi montažna škola koja je do 1970. bila u sastavu osnovne škole u Španskom, a 1970. je gradnjom novog objekta postala OŠ Maršal Tito te je osamostaljenjem Hrvatske preimenovana u OŠ Prečko.
1974. - gradi se dječji vrtić Prečko (1976. i nova zgrada)
1976. - gradi se Oš Nikole Tesle te Župna crkva Presvetog trojstva (od 1966. do 1976. je na tom području djelovala župa Novo Špansko, mise su se održavale u kući Nikole Matošića)
1978. - otvara se Knjižnica Prečko
oko 1980. - otvara se centar za automatsku obradu podataka (CAOP), današnji Apis, te Tržnica Prečko
1995. - otvara se Shopping centar Prečko, među prviam u gradu
1998. - sagrađena je kapelica žrtvama križnog puta (u blizini mjesta gdje se već nalazilo raspelo)
2000. - tramvaj stiže u Prečko prioduženom Horvaćanskom cestom te proširenom Matetićevom
oko 2003. - otvorena je renovirana tržnica, malo kasnije i Dom kulture sa novim zdravstvenim ordinacijama

Nakon uvodnog slova i priprema za snimanje (veći dio šetnje je snimljen za potrebe HTV-ova programa) krenuli smo u šetnju. Prvo pothodnikom u smjeru tržnice ... nakon što smo zaključili da je prostor pothodnika zapravo premalo iskorišten i dobro se u njemu izvikali da čujemo jeku izašli smo ponovo na svjetlo dana kod tržnice i popričali o njenoj prošlosti kao i prošlosti najbliže joj okolice. Nekad je tu bilo raspelo, kao sjećanje na nastradale u Križnome putu, zatim najstariji dućan ("kod Buve"), u baraci, preko puta sadašnjeg Spara, a nekadašnje Slavije odnosno Dione, poslije je tu bila i posljednja autobusna stanica ... Spomenuli smo i današnji dućan "kod Arapa", a nešto kasnije i posljednje konje u kvartu (neki nam još dolaze u posjetu, iz Španskog") koji su se odselili prije nekoliko godina.



Dok je u Domu kulture trajao prigodni program ... Snimio: Mladen


... mi smo se okupljali kod pothodnika ispred Doma. Snimio: Mladen


HTV-ova ekipa u iščekivanju akcije ... Snimio: Branko


"Šalabahter" za moje podsjećanje - najvažniji momenti u povijesti Prečkog! Snimila: Saša


Okupismo se ponovo oko starih karata ... Snimio: Mladen


I HTV-ov fotograf je stigao u prve redove! Snimila: Saša


Kao na ragbiju ... Snimio: Mladen


Šetnja kreće ulaskom u podzemlje! Snimio: Mladen


Uz vrisak usred pothodnika! Snimila: Saša


Tu je i naš četveronožni pratilac! Snimila: Saša


Naš službeni brojilac na izlazu iz pothodnika! Snimio: Mladen


Suočenje kamer-mana i kamer-womana! Snimila: Saša


Pod kasnoproljetnim nebom ... Snimio: Branko


Na uglu kod tržnice, nekada u srcu starog Prečkog. Snimio: Mladen


Nakon toga smo većini šetača manje poznatim putevima povezali Tucmane, Sakačevu ulicu, Matačićevu (bivšu Konjevićevu) i Smetaninu: oko betonske bandere nasred ulice, pa preko napuštenog gradilišta, pa kroz uzak prolaz obrastao grmljem ... Onda krenusmo kroz ostatak ulice Mlake (sa uradi-sam natpisom ulice) i popesmo se na najviši vrh Prečkog, uzvisinu kod bivše Dione (sada Spara) između Štefanićeve i Sibeliusove (ona tu čast dijeli sa brdašcem u dvorištu OŠ Nikole Tesle). Poslikasmo se svi zajedno, prisjetismo se zlatnih dana pečenjarnice "Grana" (Prečko je centar roštilja!), uočismo vrt koji u ogradi ima dva stalka od znakova za autobusne stanice ... i onda zaronismo u carstvo vrtova i komaraca, tajnom stazom koja slijedi tok nekadašnjeg riječnog rukavca i koja krije pumpu za vodu važnu svim vrtlarima.

Kad smo izronili iz vrtnoga carstva krenusmo do Petrovaradinske pa preko nje opet kroz vrtove do Ulice Dore Pejačević. Od njenog kraja, naizgled slijepog, krenusmo dalje kroz uski prolaz s grafitima i stigosmo do najstarije kuće Prečkog koja stoji napuštena i trošna kod raskršća Jarnovićeve ulice i ulice Prečkog. Tužna je i djeluje kao neki uplašeni emotikon, kućica koja bježi pred grmljem koje ju slijedi ...



Posve ruralno dvorište u ulici Tucmani. Snimio: Branko


Mali urbani vrt u Sakačevoj ulici. Snimio: Mladen


Uskim prolazima iz ulice u ulicu. Snimila: Saša


Zadivljeni starim natpisom i bogatsvom žica na uglu Hatzeove i Smetanine ulice. Snimila: Saša


Skoro kao u Rumunjskoj ... Snimio: Mladen


Evo i jedva čitljiva natpisa ... Snimio: Branko


Ulica u nestajanju (barem njen zapadni dio) i "uradi sam" tabla. Snimio: Mladen


Skup na ledini kod najvišeg vrha Prečkog! Snimio: Mladen


Ulazak među vrtove. Snimila: Saša


Ovdje vrtove ograđuju i ZET-ovim štangama od autobusnih stanica .... Snimio: Branko


Suradnja mladih i starih. Snimio: Mladen


Vrtimo hrvatsko! Snimio: Branko


Guta nas zelenilo ... Snimio: Mladen


U grmlju je dobro sakrivena pumpa ... Snimio: Mladen


Od pumpe stazica ide dalje, uzduž grmlja .. Snimio: Mladen


Izronismo iz grmlja na drugoj strani vrtova. Snimio: Mladen


Mmmmmmmmmmmmmmmm! Snimio: Mladen


Ponovo smo prešli Petrovaradinsku i skrećemo prema vrtovima južno od Prečkog. Snimila: Saša


Okupljanje uz pumpu na malome "trgu". Snimila: Saša


Vrlo uredan vrt južno od Jarnovićeve ulice. Snimial: Saša


Niz kanti punih vode za zalijevanje. Snimila: Saša


Vrtni namještaj visokog komfora. Snimio: Mladen


Voditelj i Brojilac ukorak. Snimila: Saša


Jedan od posljednjih dječjih pješčanika Prečkog ... Snimio: Mladen


Konektor za VGA kabel? Snimio: Mladen


Odmor umornih fotografa .... Snimio: Branko


U uskome prolazu između Ulice Dore Pejačević i Jarnovićeve ulice.


Sakrivena djela grafitera ... Snimio: Mladen


Vjerojatno najstarija kuća u Prečkom (u ulici Prečko) ... kao da se boji i viče "Pomagajte!!!" Snimila: Saša


Ista kućica, ali sa strane, s pogledom na stari ganjak. Snimio: Mladen


Župna crkva Presvetog trojstva ... koja izgledom više liči na alpski hotel. Snimio: Mladen


Stižemo i do crkve (sagrađene 70-ih pod uvjetom da izgleda čim manje kao crkva, bez tornja) a pored nje je napušteno plinsko skladište, jedno od nekadašnja dva u Zagrebu (prvo je bilo na Radničkoj cesti na Žitnjaku). Nastavljamo dalje ulicom Prečko i susrećemo, koga li, malo tajlandsko prase!

Krećemo stazicom prema najnovijim zgradama Prečkog i iza njih do zajedničkog vrta Eko Ekipe Prečko gdje nas je naslikavala TV ekipa. Neki su tu odustali, zbog komaraca ili produženog trajanja šetnje ... a mi ostali smo prošli po još jednoj vrtlarskoj stazici, kroz grmlje, pored napuštene telefonske govornice usred polja i pored ovčjeg tora na ulicu Svilkovići, na rubu Trešnjevke, koja ja tu tek grbavi makadam. A tu je i čuveni Joža koji uzgaja koze.

Prođosmo pored tramvajskog okretišta, pored vrta patuljaka u Bezdanskoj ulici, kroz pothodnik pa Tijardovićevom i kroz park nazad do Doma kulture. Već je bio mrak, bijasmo pomalo i umorni, a u dvorani su naveliko prašile "Zvijezde" i njihov zaštitni znak, Renato Metessi, jedan od poznatijih stanovnika Prečkoga.


>
Opet prečica - sada uz teniska igrališta. Snimio: Mladen


Praćeni smo i iz zraka ... Snimio: Mladen


Zalazak na rubu grada ... Snimio: Branko


Snimanje za HTV-ovu ekipu ... Snimila: Saša


Vrt Eko Ekipe Prečko. Snimila: Saša


Oglasna ploča Eko Ekipe. Snimio: Branko


U vrtu: slama, klijališta ... Snimio: Branko


Uz ogradu ... Snimio: Branko


Bliski kontakt sa majkom zemljom ... Snimila: Saša


Što to tamo gori ... Snimila: Saša


Stara telefonska govornica usred polja! Snimila: Saša


Na kraju šetnje, u sumrak, zasvijetli tamo negdje daleko ... reklama trgovačkog centra!


Dobili smo i još jednog dodatnog gosta! Snimio: Branko


Već smo dobra dva sata u šetnji ... Snimio: Branko


Evo nas ponovo u urbanoj zoni Snimila: Saša


Tko zna, možda nekad i neki slovenac zaluta u Bezdansku ulicu? Snimila: Saša


Iz vrta patuljaka ... Snimila: Saša


Na povratku, u dubinama pothodnika ... Snimio: Mladen


Znaci lokalpatriotizma. Snimio: Mladen


Neke šetnja očito još nije iscrpila ... Snimio: Mladen


Šetnja je gotova - taman da stignemo na kraj koncerta "Zvijezda" u Domu kulture! Snimio: Mladen


Zahvaljujem vrijednim fotografima, Branku, Mladenu i Saši, na odličnim fotkama, a Mladenu i na vrijednome GPS tragu čitave šetnje!!!

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, ma, preko

Prije nešto manje od mjesec dana najavio sam vam OVDJE sve zagrebačke šetnje koje će se održati u okviru globalnog projekta "Jane's Walk Day" čiji je zagrebački partner Centar za kulturu Trešnjevka odnosno projekt "Mapiranje Trešnjevke". U međuvremenu je već održana prva šetnja iz ciklusa, 24.04.2015. nas je Saša Šimpraga proveo zanimljivim manje poznatim predjelima Medveščaka (krenuli smo od Bookse i preko Petrove crkve, Voćarske ulice, Voćarskog naselja, Šalate, Novakove ulice i Ribnjaka završili smo, hodajući uz kaptolske zidine, na Europskom trgu, najmlađem trgu Zagreba). Bio sam na toj šetnji i jako mi se svidjela, a svidjelo mi se i to što je bila jako dobro posjećena, sa Sašom se prošetalo 45 šetača!

U međuvremenu smo žena i ja uhvatili priliku i posjetili i jednu od Jane's Walk šetnji u Ljubljani. Prošloga ponedjeljka, 04.05.2015., bili smo na jednoj od ljubljanskih izndanja Jane's Walk šetnji, Marko Peterlin iz Inštituta za politike prostora nas je proveo po gradskoj četvrti Šiška u šetnji pod naslovom "Put gradske prehrane". Tokom šetnje, čiji je početak bio na tržnici Šiška, a završetak na tržnici Koseze, prošli smo Vodnikovom cestom uz koju se moglo vidjeti nekoliko još aktivnih seljačkih gospodarstava unutar gradskog prostora, ali i gostionica raznih usmjerenja tako da smo posjetili mjesta proizvodnje hrane (gospodarstva), razmjene (tržnice, trgovine) i konzumacije (gostionice). Šetnji je prisustvovalo 25 šetača, a nakon šetnje smo imali i priliku popričati sa voditeljem i razmjeniti iskustva sa dosadašnjih šetnji.

Evo i nekoliko fotki s ljubljanske šetnje!



Na početku šetnje, sastanak na staroj tržnici Šiška koja je odnedavno ponovo u radu. Snimio: Vanja


Ispred seljačke kuće obitelji Vodnik pored koje se nalazi tradicionalna gostionica. Snimio: Vanja


Zanimljivo ime kafića kod sportsko-reakreacijskog centra Ilirija ... ali ipak nema veze sa Jane's Walk! Snimio: Vanja


Jedno od seljačkih gospodarstava koje još uvijek živi u urbanom okolišu. Snimio: Vanja


Usred Ljubljane, no kao da smo na selu! Snimio: Vanja


Razgovor ispred vatrogasnog doma u kvartu Koseze. Snimio: Vanja


A što se tiče budućih šetnji ... one su pred nama, sutra!

Stoga, pozivam vas sve da sutra (petak, 08.05.2015.) u 18h budete na jednom od ishodišta šetnji: Na Podsusedskom trgu (voditeljica: Andreja Kolić), kod Centra za kulturu Maksimir u Švarcovoj ulici (voditeljica: Anita Končar), na Britanskom trgu (voditeljice: Iva Silla i Andrea Pisac) ili ispred Centra za kulturu Trešnjevka (voditelj: moja malenkost )- dođite i šećite se sa nama, veselimo se druženju sa vama!

Slijedi više podataka o šetnjama ovoga petka:

08.05.2015., Knežija i Srednjaci, od sela preko predgrađa do grada, sastanak ispred Centra za kulturu Trešnjevka u 18h, voditelj Vanja Radovanović
Ova se šetnja održava u sklopu obilježavanja Dana Jane Jacobs, kada se početkom svibnja u cijelome svijetu održavaju šetnje u skladu sa principima navedenim na početku ove najave. U sklopu te akcije koja potiče upoznavanje sa gradovima iz pješačke perspektive i uočavanje njihovih manje poznatih detalja prošetat ćemo se Knežijom i Srednjacima i upoznati njihov kolaž obiteljskih kuća i novogradnji – ne propustite potragu za tragovima metamorfoze tih kvartova iz seoskog naselja preko predgrađa u naselje suvremenih stambenih zgrada. Potražimo zajedno tragove nestale Mogorićke ulice, krenimo u šetnju po najmanje dvije dvodjelne ulice i u posjet misterioznoj garaži!

08.05.2015., Leafy Zagreb - urban wilderness rediscovered (šetnja na engleskom jeziku), sastanak na Britanskom trgu u 18h, voditeljice Iva Silla i Andrea Pisac
Rokov perivoj in Zagreb a place of Arcadian serenity, nestled only a few steps up the hill from the busy Britanac. Much more than a meadow or a park, it’s a uniquely designed architectural achievement that combines early 20th century villas and protected natural beauty. As such, it tells a story of how Zagreb had transformed from a provincial town into a modernist Central-European capital. 200 years ago, Rokov perivoj was a cemetery and an uncultivated outskirts of Zagreb. At the turn of the 20th century, however, it was where the first urban villas popped up, turning Rokov it into the Zagreb ‘cottage neighbourhood’. This radical transformation was preceded by two events. Firstly, the cemetery was closed and exhumed in 1877. And secondly, industrialism created a rich bourgeois class that looked for a place to build urban villas. Under the artistic influences of modernism, green spaces were cultivated and for the first time associated with prestige rather than with peasantry.

08.05.2015., Krug po Maksimiru, sastanak ispred Centra za kulturu Maksimir, Švarcova ulica 18h, voditeljica Anita Končar.
Na šetnji planiramo istražiti sve kutke maksimirske četvrti koje bi građani željeli obnoviti. U mapiranju tih lokacija pomoći će nam anketni listići koje su stanovnici ovog kvarta, u sklopu projekta "Zagreb za mene", označili kao najpoželjnije za revitalizaciju. Pridružite se šetnji Maksimirom, upoznajte svoje susjede, istražite kvart i sudjelujte u kreiranju novog lica našeg naselja.

08.05.2015., Šetnja Podsusedom, sastanak ispred knjižnice Podsused, Podsusedski trg, u 18h, voditeljica Andreja Kolić.
Šetnja će vas povesti Podsusedom, nekada omiljenim izletištem Zagrepčana na pola puta do Samobora. Na uzvisini se nekad dobro vidio utvrđeni grad Susedgrad (od kojeg se i danas vidi dio očuvanih zidina), koji je najpoznatiji po zloglasnom vladaru Tahiyu, dok je ljeti Podsused pružao osvježenje na uređenom kupalištu na Savi. Uz te zanimljive točke od današnje podsusedske ponude treba izdvojiti i lijepo uređenu Poučnu stazu, 800 godina staru kapelicu, kostur zagrebačkog kita koji potječe iz doba Panonskog mora ...

Oznake: Jane's Walk, mapiranje trešnjevke, knežija, Srednjaci, maksimir, podsused, Šiška, šetnja

Projekt "Mapiranje Trešnjevke" otvorio je još jednu sezonu šetnji Trešnjevkom (danas, u srijedu, 22.04.2015., slavimo točno 2 godine od pokretanja projekta!), ovaj puta šetnjom kroz Naselje Prve hrvatske štedionice i posjetom tvrtci Ericsson Nikola Tesla. Šetnju je i ovaj put vodila moja malenkost, a na fotkama zahvaljujem vrijednim fotografima koji su ih stavili na raspolaganje: Barbari, Branku, GP-u, Mariu, Mladenu i Saši!

Na polaznoj točci, ispred Centra za kulturu Trešnjevka, u petak 17.04.2015. u 18h, skupila se poveća grupa šetača, na kraju smo uspjeli nabrojati čak 65 duša! Duh proljeća, pojačana medijska prisutnost (vezana i uz pristupanje projekta globalnoj incijativi Jane's Walk o čemu sam već pisao) i sve veći broj stalnih posjetilaca koji dolaze na sve šetnje učinio je svoje, usprkos sivom i ne tako toplom popodnevu.

Šetnja je započela uvodom u povijest Trešnjevke, sa posebnom pozornošću na dio Trešnjevke u kojem se nalazi naselje Prve hrvatske štedionice, koje se počelo rađati 1935. godine po projektu arhitekta Zdenka Strižića koji je tokom svog radnog vijeka, pogotovo u prvoj fazi rada u Njemačkoj, stekao mnogo iskustava u projektiranju naselja za sve veći broj doseljenika iz ruralnih krajeva u velike gradove (naselj Weissendorf u Stuttgartu, naselje pored Bulowplatza u Berlinu).

Pogledajmo nekoliko važnih godina za razvoj tog dijela Trešnjevke:

1862. Otvorenje željezničke pruge do Zagreba, Zapadni kolodvor je tad bio glavni zagrebački kolodvor
1877. Otvorenje Gradskog vodovoda na lokaciji u Magazinskoj cesti
1892. Pušten je u upotrebu Glavni željeznički kolodvor, Zapadni kolodvor postaje manje važan
1901. Pušten u promet "Samoborček"
1907. Otvorenje "Munjare" (Električne centrale)
1921.-1925. Izgradnja gradskih kuća u bloku Selska-Magazinska-Meršićeva
1927.-1928. Izgradnja provizornih stanova kod raskrižja Selska-Ozaljska
1928. Otvorena Osnovna škola Kralja Tomislava
1929.-1930. Izgrađeno Naselje Istrana i invalida u bloku Selska-Veprinačka-Mošćenička
1930. Gradnja Trešnjevačkog placa
1931. Izgrađeno stambeno naselje za namještenike ZET-a sjeverno od Remize
1932. Otvorena osnovna škola Augusta Šenoe na Selskoj cesti
1932. Otvoren je prvi dječji vrtić u gradu, u objektiam uz osnovnu školu Augusta Šenoe
1935. Izgrađeno Naselje Prve hrvatske štedionice između Ozaljske, Selske i Krapinske
1935. Otvorena tramvajska veza prema Remizi
1939. Izgrađena crkva Sv. Josipa u Trakošćanskoj ulici
1939.-1941: Izgradnja crkve Sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti
1940. Otvoren park sa dječjim igralištem u Zorkovačkoj ulici
1953. Tvornica Nikola Tesla seli se na današnju lokaciju u Krapinskoj ulici
1964. Izgrađena zgrada u Zorkovačkoj ulici (za tadašnju "vojnu poštu")
1985. Otvoren je novi objekt dječjeg vrtića "Bajka" u Zorkovačkoj ulici



Susret na Fedorovu uglu Trešnjevačkog parka. Snimio: Mario


Skupljamo se uz klupe ispred Centar za kulturu. Snimio: Mladen


Grupa je sve veća ... Snimio: Mladen


Karte (planovi grada iz davnih vremena) su na stolu! Snimila: Saša


Ovo je kopija plana grada iz 1930. godine. Snimila: Saša


Dio okupljenih sluša uvodnu riječ. Snimila: Saša


Dečki iz obližnje škole koji su dobili zadatak pribilježiti sve zanimljivosti. Snimila: Barbara


Svi u krug! Snimio: Mladen


Plotunska foto-paljba! Snimila: Saša


Važno je imati dobar pregled! Snimio: Mario


Nakon uvodne riječi krenuli smo Slavetićkom ulicom u kojoj se još uvijek može vidjeti veći broj malih kućica kakve su nekad činile većinu stambenih objekata na rubu grada, bez vode, često i bez struje - prema njima su kuće projektirane u novome naselju bile nevjerojatno luksuzni objekti. U nekim od tih kućica se još i danas živi (obratite pažnju na istočnu stranu ulice!), dok su neke prepuštene propadanju.

Na samome ulazu u zaštićeni dio naselja, na početku Gredičke ulice, uočili smo zanimljivu sliku žetelice iznad ulaza u kuću, a nakon toga smo, uz razgovore o detaljima projekta i izvedbe naselja krenuli dalje. Velika novost koju je uveo projektant Strižić bilo je prebacivanje prostorija u kojima se obitava tokom dana (dnevna soba, kuhinja) na vrtnu stranu stana, dok su servisne prostorije (kupaona, WC) bile okrenute na uličnu stranu, suprotno dotadašnjim običajima. Tim se izmjenom postiglo da je vrt postao mjesto života, produženi dnevni boravak, a ne kao do tada samo mjesto za uzgoj povrća ili skladište za nepotrebne stvari. Isto tako, velika se pažnja usmjerila pravilnoj orijentaciji kuća (istok-zapad) kao i rasteru ulica.



Duga kolona je krenula preko parka. Snimila: Saša


Masovni prelazak Ozaljske ulice - kao da su demonstracije! Snimila: Barbara


Slavetićka ulica nam je pokazala kako se nekad živjelo ... Snimila: Saša


Slavetićka ulica je bila pretijesna za sve nas ... Snimila: Barbara


Bilo je šetača na dvija i četiri noge kao i na dva kotača. Snimila: Saša

>
Pogled niz ulicu. Snimio: Mario

>
Rijeka šetača teče Slavetićkom ulicom. Snimio: Mario


Trešnjevačka idila davnih dana. Snimila: Saša


Simpatična teta iz dvorišta u Slavetićkoj nam je pokazala da se vrtne pumpe i dalje koriste - iako ne za piće. Snimila: Saša


Šupe i drvarnice čuvaju uspomene na dane kad su ih svi trebali ... za drvo za ogrjev, za alat za vrt i još puno toga. Snimio: Mario


Ovdje više nitko ne živi ... Snimila: Barbara


Unutrašnjost jedne napuštene i napola urušene kuće u Slavetićkoj ulici. Snimio: Mario


Jedno od najpamtljivijih dvorišta, već godinama poznato po plavo-rozim tonovima. Snimila: Barbara


Ulazimo u Gredičku ulicu, a time i u zaštićenu zonu Naselja Prve hrvatske štedionice. Snimila: Barbara


Gredička ulica - nekad i sad. Snimila: Barbara


Pred vratima kuće sa slikom žetelice. Snimila: Barbara


Pogled na žetelicu i zanimljiva vrata kroz zanimljivu ogradu. Snimio: Mladen


Vau! Snimila: Barbara


Zlato Trešnjevke! Snimio: Mario


Ovakva gomila ljudi nije mogla proći nazapaženo ... Snimila: Barbara


I ovo je dio života na Trešnjevci! Snimila: Barbara


Ovi su prozori vjerojatno na tome mjestu već 70-tak godina ... Snimio: Mladen


Mozaik starih i novih fasada ... Snimio: Mladen


.. i starih i novih balkona sa dvorišne strane. Snimio: Mladen


Napredujemo Gredičkom ulicom prema Ericssonu Nikoli Tesli. Snimila: Barbara


Pogledajmo malo i zeleni pojas vrtova između kuća! Snimila: Barbara


Nakon razgovora o naselju smo krenuli prema Ericssonu Nikoli Tesli gdje nas je čekala ekipa iz tvrtke koja nam je kroz polusatnu prezentaciju predstavila prošlost, ali i sadašnji trenutak tog poduzeća koje je spojilo tradiciju tvrtke Nikola Tesla, koja je osnovana 1949. godine kao mali servis za telefonske uređaje sa 20-tak zaposlenih i tokom vremena se razvila do velike tvornice koja je izvozila velike količine telekomunikacijske opreme na istočnoevropska tržišta tog doba, sa tradicijom Ericssona, tvrtke koju je osnovao Lars Magnus Ericsson 1876. godine i koja je već desetljećima u vrhu svjetske telekomunikacijske industrije i u nekim dijelovima tog tržišta predstavlja svjetskog lidera.

Nakon prezentacije smo prošli tzv tehnološki put gdje su predstavljeni neki od projekata na kojim se u tvrtci trenutno radi, od e-zdravstva i sličnih projekata za tzv. e-društvo pa do najnovijih telekomunikacijskih rješenja. Na žalost, nismo imali prilike zaviriti u maketu, među testne objekte gdje se krije mnoštvo opreme namijenjene testiranju.

Kao suprotnost predstavljanju sadašnjosti tvrtke čuli smo od nekih sudionika šetnje, bivših zaposlenika kompanije, kako je bilo nekad raditi u njoj: o strogom režimu dolaska u firmu kada se zapisivalo svako kašnjenje, o odličnim plaćama (na dan isplate su ispred tvornice u redu stajali taksisti koji su radnike vozili u Samobor na kolače ili pak u kupovinu u centar grada), o ulozi svojevrsnog "posrednika" pri prodaji Ericssonovih uređaja na tržišta tadašnjeg Sovjetskog saveza ...



Pred ulazak. Snimila: Saša


Odmor za već pomalo umorne noge ... Snimila: Barbara


Tokom prezentacije ... Snimio: Branko


Tokom prezentacije ... Snimio: Mario


Školarci se javljaju sa svojim pitanjima. Snimila: Barbara


Komentar jednog od nekadašnjih zaposlenika firme. Snimila: Barbara


Pogled odozada ... Snimio: Mladen


... i sprijeda. Snimio: Mladen


Suradnice pred početak razgledavanja ... Snimio: Mladen


Na početku tehnološkog puta ... Snimila: Barbara


Prezentacija u "plavome hodniku". Snimila: Barbara


Na izlasku ... Snimila: Barbara


Fotografija hodnika tehnološkog puta preuzeta sa Ericssonove web stranice.


Pozdravljamo se i sa našim voditeljicama kroz tehnološki put ... Snimio: Mladen


Pokoja riječ iz nekadašnjeg života firme ... Snimila: Barbara


... i iz današnjeg života firme. Snimila: Barbara


Po svemu sudeći, priče su zanimljive ... Snimila: Barbara


Raznobojna fontana u parku u krugu kompanije. Snimio: Mladen


On je zaslužan za puno toga oko nas - skulptura u parku u krugu kompanije ... Snimila: Barbara



Posjet tvrtci je završio razgovorom u parku uz vodoskok gdje smo se oprostili od domaćina i krenuli dalje kroz naselje, prvo pored starih poklopaca šahtova (najstariji datira još iz doba gradnje naselja - vidljivo po natpisu ljevaonice Gajić koja je djelovala između dva rata u Selskoj cesti) pa dalje do parka u Zorkovačkoj. Taj je park značajan za Zagreb po tome što je to drugi najstariji park sa dječjim igralištem tog tipa (prvi je onaj na Trgu kralja Petra Krešimira IV). Otvoren je 22.06.1940. nakon uređenja po projektu Cirila Jegliča i Smiljana Klaića, fontanu je osmislio Josip Seissel, a skulpturu "Frulaš" (zapravo, njen gipsani odljev) izradio je Fran Kršinić. Odljev je vrlo brzo nestao i nikad više nije pronađen, da bi prije 2 mjeseca na isto mjesto bila postavljena skulptura Luje Lozice koji ima kuću pored parka.

Nakon kratkog razgovora uz park prošetali smo se i do najkraće ulice u Zagrebu, Novodvorske ulice, koja, iako tako izgleda, zapravo nije slijepa ulica. Izašli smo na njen "slijepi" kraj u Cesargradsku ulicu i zatim, hodajući kroz špalir malih kućica, stigli smo i do kraja šetnje ... taman prije početka kiše koja je počela padati pola sata kasnije!



Izašli smo iz Ericssona Nikole Tesle i ponovo opažamo detalje naselja - stare poklopce šahtova! Snimila: Barbara


Evo šahta iz 30-ih! Snimila: Saša


Uz park u Zorkovačkoj. Snimio: Mladen


Kao na pozornici ... Snimio: Mladen


Večernji pogled na park. Snimio: Branko


Svima smo zanimljivi ... Snimila: Barbara


Odozgo nas gledaju i stanari nebodera u Susedgradskoj ulici .. Snimio: Mario


U tjesnacu Cesargradske ulice. Snimila: Barbara


Zahvaljujem se svima na dolasku i veselim se slijedećoj šetnji koja kreće 08.05.2015. u 18h, također ispred Centra za kulturu Trešnjevka, u smjeru Knežije i Srednjaka!

Oznake: mapiranje trešnjevke, trešnjevka, NAselje Prve hrvatske štedionice, Ericsson Nikola Tesla, Jane's Walk

Da li ste kada čuli za gospođu Jane Jacobs (1916.-2006.), urbanisticu, spisateljicu i aktivisticu iz Toronta?
A za šetnje nazvane njezinim imenom?

Jane Jacobs nije se formalno obrazovala za gradskog planera, međutim njezina knjiga objavljena 1961. "Smrt i život velikih američkih gradova" (vidi OVDJE uvod u knjigu) je unijela revoluciju u poglede na funkcioniranje gradova, njihovo nastajanje, razvoj i pad i njezine ideje danas tvore opće mjesto razumijevanja evolucije gradova kako urbanistima i planerima tako i političarima i aktivistima svih vrsta. Ona je gradovima prilazila na posve nov i do tada nepoznat način, kao na socijalne cjeline. Smatrala je da je izuzetno važno da sami građani upravljaju razvojem gradova i kvartova u kojima žive i poticala je ljude da se bolje upoznaju sa okolinom u kojoj stanuju, rade, polaze školu, bave se sportom, šeću … jer, kako je rekla, na taj način oni postaju svjesni toga kakvu životnu okolinu zapravo žele. Isticala je važnost i ljepotu bogatih i životnih gradskih pejzaža, “baleta pločnika”, kako ih je ona nazivala, procesa u kojima se razvija poseban odnos između stanara, susjeda i prolaznika koji život ulice čini ugodnim i prijateljskim. Nasuprot jednoličnosti i praznine poslovnih četvrti, otuđenosti širokih prometnica i beživotnosti stambenih kvartova bez adekvatnih javnih prostora, ukazivala je na važnost pješačkih zona i općenito mjesta pogodnih za susrete s ljudima.

Nakon njezine smrti, njoj u počast, tadašnji gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg proglasio je 28.06.2006. Danom Jane Jacobs, dok je Toronto njenim danom proglasio 04.05.2007. i tom prilikom organizirao dvadesetak besplatnih šetnji gradom. Od tada se taj dan obilježava u sve većem broju gradova i ove godine u projektu sudjeluje 135 gradova iz 27 zemalja sa 6 kontinenata! A ove godine se tom nizu gradova priključuje i Zagreb, preko Centra za kulturu Trešnjevka i projekta Mapiranje Trešnjevke!

Nekoliko riječi o šetnjama: Jane’s Walk šetnje su besplatne lokalno organizirane šetnje tokom kojih se ljudi skupljaju radi zajedničkog istraživanja, razgovora i uživanja u svojim kvartovima. Dok klasična razgledavanja više sliče predavanjima, ove su šetnje sličnije razgovoru uz šetnju. Voditelji dijele svoja iskustva i znanja, ali također potiču diskusije i sudjelovanje šetača. Šetnje se mogu usredotočiti na bilo koji aspekt kvarta i bilo koju temu. Šetnje mogu biti ozbiljne ili zabavne, informativne ili objašnjavajuće. Mogu se usmjeriti na povijest nekog mjesta ili ono što se događa upravo sada. Svatko može voditi šetnje – jer je svatko najveći poznavalac kraja u kojem živi!

Na primjer, šetnju u Colchesteru u V. Britaniji su vodila braća od 6 i 4 godine, koji su šetačima pokazivali mjesta na kojima se vole igrati. U Ljubljani su na šetnju došli članovi gradske uprave kako bi porazgovarali o mogućim budućim namjenama zapuštenog gradilišta. U srcu Toronta, u Kanadi šetnju su vodili članovi lokalnog udruženja pridošlica koji su tek nedavno došli u grad, ali su brzo u njemu pronašli ugodno društvo. U Calcutti, u Indiji, grupa šetača je krenula u istraživanje močvara koje se nalaze na gradskom rubu.

Na ovim šetnjama se može mnogo toga naučiti, ali one uz to mogu biti i vrlo zabavne. Ovdje možete sresti svoje susjede, upoznati nove prijatelje, razmijeniti posjetnice sa dotad nepoznatim ljudima. Možete naučiti nešto novo i podijeliti sa drugima neko vaše znanje!



Prizor sa šetnje Savskom cestom i njenom okolicom u proljeće 2014. Snimila: Barbara


Prizor sa Predbožićne trešnjevačke dijagonale, šetnje održane u prosincu 2013. Snimila: Barbara


Što se našeg, zagrebačkog učešća tiče, vjerojatno ste već primjetili da se šetnje Trešnjevkom pokrenute prije dvije godine u okviru "Mapiranja Trešnjevke" tematski zapravo potpuno poklapaju sa ciljevima i izvedbom Jane's Walk šetnji. Stoga je bilo posve prirodno priključiti se toj velikoj međunarodnoj obitelji gradova u kojima se odvijaju šetnje. Šetnje su koordinirane na vrlo jednostavan način - svatko tko ih želi voditi može se prijaviti preko web stranice matične organizacije u Torontu koja pruža osnovne usluge pomoći kod organizacije (smještaj najava na njihovoj web stranici, ideje za propagandu šetnji i kontakte s medijima) i prikuplja iskustva i reakcije dosad održanih šetnji). Lokalna organizacija (u ovom slučaju: Centar za kulturu Trešnjevka) koordinira sve lokalne šetnje i pomaže u komunikaciji sa globalnom organizacijom.

Zanimljivo je što su zbog djelovanja Jane Jacobs, koje je najjače ostavilo svoje tragove i u SAD i u Kanadi, osnovane čak dvije organizacije koje se brinu o Jane's Walk šetnjama. Neprofitna organizacija "Jane's Walk" ima sjedište u Torontu i koordinira šetnje diljem zemaljske kugle te organizira Jane's Walk Fsetival koji se ove godine odigrava od 01. do 03.05.2015. S druge strane, organizacija "Jane Jacob's Walk" se brine o sličnim šetnjama prvenstveno u Sjedinjenim Državama Amerike pri čemu ponekad obje organizacije surađuju.

Što se pak tiče zagrebačke ponude šetnji, odlučeno je da se one neće odigrati na sam Praznik rada (zbog tradicije naših krajeva da se taj dan obično proslavlja u prirodi, uz roštilj i druženje), već u dane prije i poslije njega. Pogledajte ovdje cijelu "šetačku ponudu" koja vam se nudi tokom travnja i svibnja i odaberite što vam se najviše sviđa (podatke o šetnjama prijavljenim za Jane's Walk možete naći OVDJE, a o onima u okviru projekta "Mapiranje Trešnjevke" OVDJE)!


17.04.2015., Naselje Prve hrvatske štedionice uz posjet Ericssonu Nikoli Tesli, sastanak ispred Centra za kulturu Trešnjevka u 18h, voditelj šetnje: Vanja Radovanović
Prošetat ćemo se naseljem Prve hrvatske štedionice, no najveći dio vremena provest ćemo u posjetu tvrtki Ericsson Nikola Tesla koja se na rubu tog naselja nalazi gotovo od osnutka. Pogledajte kako jedno od najuspješnijih domaćih poduzeća izgleda iza kulisa, da li zaista unutar svojih prostora ima park sa vodoskokom i što je sve vidio švedski kralj Carl XVI Gustaf za svojeg posjeta 2013. godine!

24.04.2015., Od Bookse do Trga Europe, sastanak ispred knjižare Bookse, Martićeva ulica, u 18h, voditelj Saša Šimpraga
Šetnja započinje potragom za tragovima nakadašnjeg biskupskog vrta, nastavlja se po brdima, uključuje lociranje lokacije jednoga od najstarijih zagrebačkih mostova, a završava na najnovijem gradskom trgu!

08.05.2015., Knežija i Srednjaci, od sela preko predgrađa do grada, sastanak ispred Centra za kulturu Trešnjevka u 18h, voditelj Vanja Radovanović
Ova se šetnja održava u sklopu obilježavanja Dana Jane Jacobs, kada se početkom svibnja u cijelome svijetu održavaju šetnje u skladu sa principima navedenim na početku ove najave. U sklopu te akcije koja potiče upoznavanje sa gradovima iz pješačke perspektive i uočavanje njihovih manje poznatih detalja prošetat ćemo se Knežijom i Srednjacima i upoznati njihov kolaž obiteljskih kuća i novogradnji – ne propustite potragu za tragovima metamorfoze tih kvartova iz seoskog naselja preko predgrađa u naselje suvremenih stambenih zgrada. Potražimo zajedno tragove nestale Mogorićke ulice, krenimo u šetnju po najmanje dvije dvodjelne ulice i u posjet misterioznoj garaži!

08.05.2015., Leafy Zagreb - urban wilderness rediscovered (šetnja na engleskom jeziku), sastanak na Britanskom trgu u 18h, voditeljice Iva Silla i Andrea Pisac
Rokov perivoj in Zagreb a place of Arcadian serenity, nestled only a few steps up the hill from the busy Britanac. Much more than a meadow or a park, it’s a uniquely designed architectural achievement that combines early 20th century villas and protected natural beauty. As such, it tells a story of how Zagreb had transformed from a provincial town into a modernist Central-European capital. 200 years ago, Rokov perivoj was a cemetery and an uncultivated outskirts of Zagreb. At the turn of the 20th century, however, it was where the first urban villas popped up, turning Rokov it into the Zagreb ‘cottage neighbourhood’. This radical transformation was preceded by two events. Firstly, the cemetery was closed and exhumed in 1877. And secondly, industrialism created a rich bourgeois class that looked for a place to build urban villas. Under the artistic influences of modernism, green spaces were cultivated and for the first time associated with prestige rather than with peasantry.

08.05.2015., Krug po Maksimiru, sastanak ispred Centar za kulturu Maksimir, Švarcova ulica, voditeljica Anita Končar.
Na šetnji planiramo istražiti sve kutke maksimirske četvrti koje bi građani željeli obnoviti. U mapiranju tih lokacija pomoći će nam anketni listići koje su stanovnici ovog kvarta, u sklopu projekta "Zagreb za mene", označili kao najpoželjnije za revitalizaciju. Pridružite se šetnji Maksimirom, upoznajte svoje susjede, istražite kvart i sudjelujte u kreiranju novog lica našeg naselja.

29.05.2015., Naselje Prve hrvatske štedionice uz posjet Osnovnoj školi Augusta Šenoe, sastanak ispred Centra za kulturu Trešnjevka u 18h, voditelj Vanja Radovanović
Proljetnu sezonu šetnji zatvorit ćemo još jednim posjetom naselju Prve hrvatske štedionice, ali ovaj put ćemo se koncentrirati na njegov zapadni dio i na posjet Osnovnoj školi Augusta Šenoe u Selskoj cesti, jednoj od najstarijih i najpoznatijih škola Trešnjevke – pogledajmo je ovaj put i iznutra! A uz nju ćemo proći još nekim malo poznatim predjelima naselja koji inače bivaju nezapaženi.

Napomena: Sve šetnje se odvijaju bez obzira na vremenske uvjete!

Nadam se da se vidimo na bar nekoj od šetnji!

Oznake: Jane's Walk, mapiranje trešnjevke, šetnje, CeKaTe

Trasa šetnje. Snimio: Mladen


I ove godine je završetak "šetačke sezone" projekta "Mapiranje Trešnjevke" obilježen Predbožićnom trešnjevačkom dijegonalom, šetnjom s kraja na kraj Trešnjevke. Za razliku od prošlogodišnje "dijagonale" (koja nas je vodila od sjeveroistoka, starog Samoborskog kolodvora, jedne od najstarijih zgrada na Trešnjevci, kroz sve novije i novije predjele, do Prečkog, na krajnjem jugozapadu Trešnjevke), ovogodišnja šetnja nas je vodila sa sjeverozapada na jugoistok, a održana je u nedjelju, 21.12.2014.. Početak šetnje je bio na uglu Zagrebačke ceste i Ulice kralja Tomislava, na tlu Kustošije, punih dvadesetak metara u "inozemstvu" (općini Susedgrad), a na polazištu se okupilo 25 šetača - većinom poznatih lica sa prethodnih šetnji, ali i uz poneko novo.



Okupljamo se ... Snimio: Mladen


Portret još necjelovite grupe sa stupom. Snimio: GP


... fotograf na zadatku! Snimio: Mladen


Okupili smo se i krenuh sa uvodnom rječju ... Snimio: Mladen


... pogled u prošlost Voltinog naselja i okolice ... Snimila: Barbara


... uz pomoć plana grada iz 1961. godine. Snimila: Barbara


Na početku, nakon uvodnog slova o povijesti tog dijela Trešnjevke, krenuli smo u šetnju, a evo i značajnijih zanimljivosti koje smo posjetili po putupo

- u Postojnskoj ulici smo se divili lijepom malom kružnom toku u čijem središtu raste stablo negundovca, zasađenog, kako naši izvori kažu, rukom oca vlasnika firme Auto Krešo

- posjetili smo bivše prostore Tvornice dječjih kolica i namještaja Jadran, a obzirom da su južna kolna vrata bila taj čas zaključana, onda smo ih s velikim veseljem preskočili

- prošetali smo se uzduž i poprijeko kroz Pupinovo naselje (izgrađeno 1947. po projektu arhitekta Kazimira Ostrogovića) i divili se zanimljivim zgradama, lijepim drvenim balkonima, natpisu "Pupinovo Corner", a nakon toga progackali po blatnim stazicama kroz vrtove koji se nalaze između zgrada i nekadašnjeg teretnog kolosijeka bivše pruge za kasarnu Prečko

- prisjetili smo se "električne Trešnjevke", odnosno povijesti tog njenog dijela koji je u velikoj mjeri ovisio o tvrtci Končar, koja je pod imenom "Prvo jugoslovensko d.o.o. Siemens" doselila krajem 20-ih godina uz potok Črnomerec. Naselje koje je počelo nicati oko njega u 50-im godinama je nazvano Voltino, pored njega je bilo Pupinovo naselje, glavna ulica, danas Golikova, je bila nazvana Teslinom, a jedna od ulica, Hanamanova, po fizičaru Franji Hanamanu, izumitelju žarulje sa metalnom žarnom niti.

- zapazili smo da su zgrade u Hanamanovoj posve iste kao one u Novom Zagrebu, u naselju Savski Gaj

- blatnjavim puteljkom smo izašli na lijepo šetalište uz potok Kustošak, tik uz prelazak preko magistralnog vrelovoda koji iz Toplane vodi za Špansko i Malešnicu, na mostiću smo popričali sa lokalnim maloljetničkim društvom



Na mala vrata ulazimo u krug bivše trvornice Jadran ... Snimila: Barbara


... a izlazimo na velika, ali i zatvorena! Snimila: Barbara


S druge strane ulice skrećemo u Pupinovo naselje. Snimila: Barbara


I Pupinovo naselje je imalo svoj "korner" ... Snimio: Mladen


Nakon blatnjave staze izlazimo na lijepu stazicu punu atmosfere predgrađa ... Snimila: Barbara



... upravo ovu. Snimila: Barbara


Klupica u vrtovima pored Pupinova naselja čeka toplije dane i dolazak tapecirunga ... Snimio: Mladen


Vrlo lijepo ukrašen ulaz u jednu od zgrada u Hanamanovoj iluci. Snimila: Barbara


Na mostiću preko vrelovoda. Snimila: Barbara


- Nastavili smo uz Kustošak pored okretišta autobusa za Mažuranićev trg, Mladen nas je podsjetio zašto iza Koreničke ulice potok skreće naglo na istok (zbog zaostalih rukavaca Save koji su se nekad pružali južno od potoka, o čemu govore stare karte, uleknuća na terenu i ime glavne ulice, Jezerska).

- na mostu između Zeničke i Uskočke ulice progovorili smo ponešto o biciklističkim rutama, jedna od njih, koja vodi od Prečkog prema centru grada, prelazi upravo preko toga mosta zaobilazeći bučne glavne ceste i semafore vodeći bicikliste ugodnijim prilazima i prolazima. Istovremeno smo uočili prvi u nizu žutih tipskih mostova koji su na Kustošaku (njih nekoliko) i Vrapčaku (samo jedan) podignuti pred Univerzijadu.

- između Zeničke ulice i Zagrebačke avenije šetali smo se zapadnom obalom potoka, po stazici popločanoj starim betonskim kvadratnim pločama od kojih mnoge već nedostaju, a staza je nagnuta prema potoku

- kod Zagrebačke avenije i prvog od dva semafora na našem putu smo zaključili da bi u Austriji vrlo vjerojatno uz potok napravili i pothodnik za pješake kako bi se mimoišlo bučno raskršće

- šetnju smo nastavili Sigetečkom ulicom, spomenuli nedavno nestalu pumpu, "železnog Franceka", koja je uklonjena sa gradilišta u Ogulinskoj, a zatim i razlog slave igrališta NK Jarun (nekada NK Borac) na kojem je osnovan HDZ

- posjetili smo lijepu ogradu sa motivima paučine u Koprivničkoj ulici

- nastavili smo šetnju sve do parka pored Macanovićeve ulice sa uzdignutim kružnim klupama i redovima jablana gdje smo se odmorili uz svjetlost svijeća i slatke zalogajčiće

- nakon pauze smo se prisjetili da je trasom sadašnje Macanovićeve ulice nekad vodila Peščanaks aulica, glavna prometnica od Savskog mosta prema Vrapču (trasom Peščanska-Jablanska-Oranice-Vrapčanska), kojom su u doba prije 2. svjetskog rada do Vrapča i škole hodala djeca, pogrebne povorke te ljudi na misu

- spomenuli smo i zašto na Trešnjevci nikad nije bilo groblja: umrli zapadno od potoka su pokapani na groblju u Vrapču, a oni istočno na groblju Sv. Duh (nestalom za gradnje bolnice), a nakon toga na Mirogoju. Usput smo se prisjetili i doba kada je kućica na Peščanskoj služila za vjerske obrede salezijanaca prije gradnje sadašnje crkve u Dugoratskoj ulici (Staglišće)

- put smo nastavili uz potok Črnomerec, preko Horvaćanske ceste (drugi i zadnji semafor), zatim preko Jarunske ceste i dalje, blatnjavom stazom do nasipa uz Savu i sve do Jadranskog mosta uz koji smo se pozdravili nakon 2 i pol sata hoda i zanimljivih razgovora



Niz Kustošak ... Snimila: Barbara


Grupni portret na mostiću. Snimila: Barbara


Večernja izmaglica ... Snimila: Barbara


Izmaglica okom druge kamere. Snimio: Mladen


Tromostovje bez jednog mosta, kako je primjetio jedan šetač ... Snimila: Barbara


Još jedna od malih zanimljivosti Trešnjevke: ograde napravljene od ostataka štanci. Snimila: Barbara


Jedan od najromantičnijih djelića Trešnjevke, šetalište uz Kustošak između Potočke i Golikove ulice. Snimio: GP


Pogled nizvodno, prema Golikovoj. Snimila: Barbara


Mladen objašnjava porijeklo zavojitosti potoka na tom predjelu ... Snimila: Barbara


... a ja nastavljam priču o bližoj povijesti, o nekadašnjem hotelu "Gaj". Snimila: Barbara


Na prvom žutom mostu ... Snimila: Barbara


Nakon mira na sporednim stazicama morali smo se suočiti sa bukom Zagrebačke avenije ... Snimila: Barbara


Oblici predgrađa. Snimila: Barbara


U Sigetečkoj ulici, pored igrališta NK Jarun gdje je 17.06.1989. osnovan HDZ. Snimila: Barbara


Pauci vas gledaju sa ograde u Koprivničkoj ulici. Snimila: Barbara


Amfiteatar za odmor! Snimila: Barbara


Trenuci za zakusku! Snimio: Mladen


Ćaskanje! Snimila: Barbara


Odmor s pogledom na Gajevo. Snimio: GP


Krećemo nakon pauze u lijepom parku uz Macanovićevu ulicu. Snimio: Mladen


Ajmo dalje! Snimila: Barbara


Pažljivi slušači. Snimila: Barbara


Uvijek moramo imati bar jednog peseka na šetnji! Snimila: Barbara


Svjetlima uvijek urešeni neboderi u Ulici braće Domany. Snimila: Barbara


Pod žalosnim vrbama uz potok Črnomerec. Snimila: Barbara


Kod ušća Črnomerca u Vrapčak. Snimila: Barbara


Svježina večeri uz potok. Snimila: Barbara


Lokva do lokve, šetalište! Snimio: Mladen


Carstvo svjetla s druge strane rijeke. Snimila: Barbara


Kao zaključak, zanimljivo je spomenuti kako smo tokom dvije predbožićne dijagonale prešli Trešnjevku uzduž i poprijeko gotovo isključivo po pješačkim putevima i tek po ponekoj manje prometnoj ulici što je velika vrijednost Trešnjevke koju bi trebalo promovirati i čim bolje zaštiti protiv mogućih devastacija i prekomjerne izgradnje. Trešnjevačka šetališta zaslužuju više pažnje!

Zanimljivost na kraju: šetnji je prisustvovala i Ane, Baskijka koja privremeno boravi u Zagrebu, kao prva gošća iz inozemstva (ako stalnog šetača, gospodina Cencelja, rodom iz Slovenije, ali stalnim boravkom zagrepčanina, uvrstimo ipak u rubriku domaćih šetača)!

Zahvaljujem svim šetačima na ugodnom druženju, a posebno od sveg srca autorima fotki: Barbari, Mladenu (također i na GPS-tragu!) i GP-u!



Još jedna zajednička za kraj, vrijeme je za pozdrave ... do slijedećeg puta! Snimila: Barbara

Oznake: Voltino, rudeš, Gredice, Gajevo, Pupinovo naselje, mapiranje trešnjevke, šetnja, dijagonala

Prošloga petka, 07.11.2014., ponovo je na dnevnome redu (zapravo "noćnome redu", jer smo krenuli po mraku, u 17h) bila šetnja, ovog puta smo uzduž i poprijeko isprešetali Ciglenicu, kvart kroz koji nas put još nije nanio tokom prethodnih šetnji!



Trasa šetnje. GPS trag snimio Mladen.


Prekrasan pogled sa cigleničkog nebodera! Snimila: Barbara


Na mjestu polaska, u Parku Pravednika među narodima, skupilo nas se tridesetak, što poznatih lica, što novih pridošlica, i nakon uvodne riječi o povijesti kvarta krenuli smo u njegovo istraživanje. Na žalost, prilaz hokejskom centru pored Toplane je bio zaključan, tako da nismo mogli izbliza pogledati taj kutak Trešnjevke u koji se iznimno rijetko zalazi, no to smo nadoknadili zavirivanjem u zanimljive zakutke ostatka kvarta. Šetnju smo započeli polukrugom po južnom dijelu Ciglenice koji je obuhvatio dio trase već davno uglaslog “Samoborčeka”, tragove toplovoda koji od Toplane vodi u zapadni dio grada (zimi je lako prepoznati njegovu trasu, jer se zbog gubitka topline na njoj snijeg nikad ne zadržava!), dobro sakriven prostor Doma zdravlja iz 60-tih godina (interijer se gotovo i nije promijenio, uključivši i staru drvenu vješalicu u čekaonici!), starog “železnog Franceka” na ćošku Stubičke i Klanječke (još čeka da mu PimpMyPump daju neko novo ruho ...), nekadašnju postolarsku radionicu kod Kumrovečke i stazicu uzduž potoka Črnomerca, uz Miljansku ulicu.

Nakon toga smo se prebacili na sjeverni dio i u desinićkoj ulici pogledali fasadu koju je oslikao street art umjetnik Lunar, prošetali smo se Ivanečkom ulicom, stali kod napuštene gumare “Marijan Čavić” (usputno smo pogledali i obližnja dvorišta), skrenuli u Selsku cestu pa u Zlatarsku ulicu, prošli kroz labirint novoizgrađenih zgrada te ulice (usput uočivši neobičnu svjetliju verziju novih kućnih brojeva) , ali i kroz dvorišta preostalih malih kućica, vratili se nazad do Selske ceste i prošli kroz naselje “gradskih kuća” u Meršićevoj ulici, naluknuli se kroz prozorčić kovačke radionice uz željezničke kolosijeke (na žalost, nismo uspjeli dobiti kovača Stipu da nam pokaže svoje kovačko znanje!) da bi na kraju došli do vrhunca večeri, nebodera u Selskoj cesti, na čiju smo se terasu popeli (zahvaljujem Damiru Kovačiću, predsjedniku Mjesnog odbora Ciglenica na posredovanju, i predstavnici stanara nebodera, koja nam je omogućila vrhunski doživljaj pogleda na grad u bistroj jesenskoj noći!).

Pogled na grad je bio naprosto fantastičan: bistra jesenska noć iznad grada prepunog svjetla (i to još u tako ugodnom društvu šetačica i šetača)! Neponovljivo!

Nakon uživanja u širokim pogledima na sve strane svijeta,koji otkrivaju da je Zagreb gledan sa te visine zaista pravi velegrad, spustili smo se ponovo na ulični nivo i svratili do prostora mjesnog odbora gdje nas je Damir počastio grickalicama i sokovima i ispričao nam ponešto o životu gradske četvrti, organizaciji gradske vlasti, problemima kvarta i idejama za njegov budući razvoj.

A sad, nakon kratke priče, evo i zbirke fotki, zahvaljujem se Barbari, Mladenu i Goranu na odličnom bilježenju i ove šetnje!



Okupljanje u parku pred početak šetnje. Snimila: Barbara


Pogled na spomen ploču palim članovima radničkog udruženja "Ciglenica". Snimio: Mladen


Uvodna riječ na početku ... Snimila: Barbara


Nekoliko rečenica o povijesti Ciglenice ... Snimio: Mladen


Prolazimo uz stanicu "Samoborčeka" kod Selske ceste. Snimila: Barbara


Kućica između trase "Samoborčeka" i toplovoda. Snimila: Barbara


Pred zdravstvenom stanicom u Drugoj Zagorskoj ulici. Snimila: Barbara


Nevjerojatno stubište uz Drugu Zagorsku ulicu. Snimio: Mladen


Napušteni "Francek" na uglu Stubičke i Klanječke. Snimila: Barbara


U hodu ... Snimila: Barbara


Posljednji komad tračnica "Samoborčeka" na prijelazu preko Klanječke ulice. Snimila: Barbara


Slika predgrađa ... Snimila: Barbara


Na mostu preko potoka Črnomerca kod Klanječke ulice. Snimio: GP


Stepenice iz Miljanske ulice prema stazici uz potok Črnomerec. Snimila: Barbara


Uz Lunarov mural na fasadi obiteljske kuće u Desinićkoj ulici. Snimila: Barbara


U prolazu pored zatvorene gumare "Marijan Čavić"- Snimila: Barbara


Vrebanje motiva uz željezničku prugu. Snimila: Barbara


Iznad nadvožnjaka preko Selske ceste, u blizini nebodera koji nam je nešto kasnije podario prekrasne poglede. Snimila: Barbara


Podvožnjak Selske ceste. Snimio: Mladen


U Zlatarskoj ulici, pomalo podsjeća na SKH ... Snimila: Barbara


Napuštena gradnja koja već desetljećima nagrđuje ugao Zagorske i Stubičke. Snimila: Barbara


Trošni kućerak ni 50 metara udaljen od crvenog nebodera. Snimila: Barbara


U dvorištu između Selske ceste i Meršićeve ulice. Snimila: Barbara


Prolaz između izvana nevidljivih kućica unutar bloka izgrađenog 20-ih godina uz Meršićevu ulicu. Snimila: Barbara


Pred kovačnicom uz željezničku prugu. Snimila: Barbara


Pogled u kovačnicu kroz odškrinut prozor ... Snimio: Mladen


Zaštitni znak Ciglenice, 200 metara visok dimnjak Toplane. Snimila: Barbara


Vožnja do terase nebodera (potrajalo je dok smo se svi prevezli ...). Snimila: Barbara


Za naše pojmove nevjerojatno uredni sandučići u neboderu ... Snimio: Mladen


Pogled s nebodera u smjeru jugoistoka, prema Savskoj cesti i Trnju. Snimila: Barbara


Pogled na zapad uzduž Zagorske ulice, a desno je Grmoščica. Snimila: Barbara


Selska cesta i podvožnjak gledani s nebodera. Snimio: Mladen


Pogled na Sky office. Snimio: Mladen


Oči u oči ... Snimila: Barbara


Grupna fotka navrh nebodera! Snimila. Barbara


Pa još jedna ispred nebodera ... Snimila: Barbara


U prostoru Mjesnog odmora. Snimila: Barbara


Razgovor s predsjednikom Mjesnog odbora Damirom Kovačićem. Snimio: Mladen

Oznake: šetnja, Ciglenica, mapiranje trešnjevke

Prošloga petka, 17.10.2014., poveo sam još jednu iz niza šetnji u okviru projekta "Mapiranje Trešnjevke". Ovoga puta smo se prošetali Knežijom i to uz dva posebna iznenađenja koja su obilježila ovaj neuobičajeni petak!

Početak šetnje je bio ispred Osnovne škole "Horvati" ispred koje smo se već jednom sastajali, na početku šetnje koja nas je vodila uzduž Savskog nasipa i preko Gajeva, Staglišća i Vrbana. No, ovoga puta smo krenuli drugim smjerom: za početak smo sjeli na klupe školskoga igrališta, na mjesto kojim je nekad vladao hlad starih kestena, a sada, kad su kesteni posječeni, pozdravljalo nas je popodnevno sunce. Zajedno smo se, uz stare planove grada, prisjetili povijesti Knežije, od doba kada su na tim prostorima vladala polja i voćnjaci i kada je otprilike na lokaciji sadašnjeg raskršća Selske ceste i Knežije, kod nekadašnje Name, a sada trgovine Pitarella i Konzuma, bilo središte sela Horvati (uz obližnje zaseoke Gredice i Vurovčice, a na mjestu današnjeg Studentskog doma Stjepan Radić su bile livade zvane Srednjaki), pa do novijeg doba, doba stambenih zgrada pretežno sagrađenih u 60-ima, kada se također zbivaju promjene, samo nešto sporije.



Knežija negdje tokom 18. stoljeća. Izvor: Web stranica Austrijskog nacionalnog arhiva sa zbirkom digitaliziranih karata iz doba Austro-Ugarske monarhije.


Knežija i okolica 1898. godine (označena je tada novosagrađena osnovna škola Horvati). Izvor: Web stranice Knjižnica grada Zagreba.


Knežija s početka 20. stoljeća. Izvor: Web stranica Austrijskog nacionalnog arhiva sa zbirkom digitaliziranih karata iz doba Austro-Ugarske monarhije.


Knežija 1932. godine. Privatni izvor.

>
Knežija 1954. godine. Privatni izvor.


Pred početak šetnje ... Snimio: GP


Na školskom igralištu. Snimio: GP


Uvodna priča o povijesti Knežije ... Snimila: Barbara


Na ćošku Stolačke i Romićeve, prisjećajući se nestale stazice prema Ujevićevoj ulici ... Snimila: Barbara


Nakon pogleda u povijest, prošetali smo se Stolačkom ulicom do Romićeve (s tog mjesta je još ne tako davno, prije desetak godina, vodila stazica prema Ujevićevoj ulici - sada je to ograđeni posjed), a od tamo smo došli do Horvaćanske ceste i napuštenog i zapuštenog prostora nekadašnjeg filmskog studija "Ocean filma", uz koji se vežu počeci kinematografije u Zagrebu. Isti taj prostor je još jednom ušao u povijest mnogo godina kasnije, oko 2002. godine, u doba prvog zagrebačkog skvota, zabilježenog i u dokumentarnom filmu "Bastards of Utopia" autora Maple Razsa i Pache Veleza koji su i sami duže vrijeme boravili u tom skvotu. U to je doba prostor studija bio poznatiji pod nazivom Vila Kiseljak ili jednostavno “Skvot na Knežiji” i bio je preteča današnjeg AKC Medika. Na žalost, nakon višestrukih sukoba sa skinheadsima je skvot napušten, a prostorom su zagospodarili beskućnici i danas izgleda strašno, prepun je smeća i tragova koji pokazuju kako je bijedan život ljudi sa ruba (u jednoj od prostorija se, čini se, još uvijek boravi).



Ovako se nekada reklamirao studio ... Izvor: Izložba u Muzeju grada Zagreba.


Na ulasku u "studio" ... Snimila: Barbara


U zapuštenom dvorištu "Ocean filma". Snimila: Barbara


Lovci oštra pogleda u foto safariju! Snimila: Barbara


Hodnici puni smeća i prašine ... Snimila: Barbara


U carstvu smeća i korova. Snimila: Barbara


... ponovo u civilizaciji! Snimio: GP


Poslije tog pogleda "preko ruba" koji je pokazao mučnu sliku svakodnevnog života naših najsiromašnijih sugrađana došlo je vrijeme za ljepše teme i prizore, za prvo iznenađenje te večeri: dobrotom udruge "Trenutak.39" i njene pokretačice Vanje Hraste imali smo priliku pogledati ne samo zanimljivu izložbu umjetničkih radova autora koji su izlagali u tom jedinstvenom prostoru koji je spoj životnog prostora i umjetničke galerije, već i spektakularnu igru tmurnih oblaka i sunca pred zalaskom koji su nam pružili nesvakidašnji pogled koji se sa balkona pruža na cijeli istočni dio grada.



Na balkonu Trenutka 39. Snimio: GP


Hvatajući dramatični trenutak pred zalazak sunca ... Snimila: Barbara


Umjetničko gnijezdo u Trenutku 39. Snimila: Barbara


Umjetnička instalacija pristigla iz Mađarske ... Snimila: Barbara


Western-umjetnost! Snimila: Barbara


Pogled na početak Horvaćanske, jedini njen dio koji je zadržao smjer proteklih stoljeća. Snimila: Barbara


Dramatično nebo nad gradom sa balkona iz Trenutka 39. Snimila: Barbara


Nakon razgledavanja stana/galerije, razgovora sa Vanjom i uživanja u pogledu, došlo je vrijeme i za drugo iznenađenje. No, do njega nije bilo tako lako doći, iako se nalazilo ne tako daleko, u Škreblinovoj ulici: naime, uz već spominjane tmurne oblake došao je i jak vjetar koji je sa sobom donio i prve kapi kiše. No, grupa je hrabro, uz tek manje gubitke , stigla do ateliera kipara Marina Marinića. A tamo nas je dočekalo mnoštvo kiparskih radova koji su do vrha napunili sve tri prostorije omanje kućice ... riječi teško mogu opisati taj prostor pa to onda prepuštam fotkama!

Naravno, razgledavanje ateliera je bilo samo pola atrakcije, druga polovica je bila razgovor sa živopisnim umjetnikom kojeg trešnjevčani ponajviše pamte po "Kikirikiju", koji se nalazi u Parku Stara Trešnjevka, a stanovnici Knežije po skulpturi "Stanje duha" koja se nalazi u dvorištu ateliera, vidljiva sa ulice.

Dok smo razgledavali skulpture vrijeme je pokazalo svoju ćudljivost i zasulo nas ponovo kapima kiše pa je šetnja time bila i završena ... a ostatak zamišljene trase šetnje, koja je radila nekoliko zavoja kroz Knežiju i završavala na Srednjacima, ćemo posjetiti neki drugi puta!



Sačekivanje pod tmurnim nebom, nakon prvog iznenađenja slijedi drugo! Snimila: Barbara


Zajednička fotka (istina, nekolicina nam je ostala iza ćoška ... ) Snimila: Barbara


Ulazimo u atelje, na vratima nas čeka domaćin! Snimila: Barbara


Marin u svome carstvu. Snimio: GP


Marinove skulpture. Snimila: Barbara


Snimio: GP


Hrvatski prijatelji Maori! Snimila: Barbara


Snimio: GP


Zahvaljujem se Barbari i GP-u na odličnim fotkama sa šetnje, Saši na pomoći kod organizacije i nadam se da se vidimo na slijedećoj šetnji, 07.11.2014. s početkom u 17h u Parku Pravednika među narodima (park kod raskršća Selske ceste i Zagorske ulice). Put će nas tada povesti kroz Ciglenicu, jedan od do sada neposjećenih trešnjevačkih kvartova ... i, naravno, potrudit ćemo se da i ovdje osiguramo poneko iznenađenje!

A posljednja šetnja ove godine će se održati 21.12.2014., sa sastankom u 17h, ispred trgovine “Konzum” kod raskršća Zagrebačke ceste i Ulice kralja Tomislava (u blizini željezničke pruge i ž.st. Kustošija). Riječ je o drugoj Predbožićnoj Trešnjevačkoj dijagonali - svima nam se svidjela lanjska koja nas je odvela sa sjeveroistoka na jugozapad Trešnjevke, a ovoga ćemo se puta dijagonalno prebaciti sa trešnjevačkog sjeverozapada do jugoistoka, sve do Savskoga mosta … dođite i osjetite predbožićnu atmosferu Trešnjevke hodajućim ritmom!

P.S. Evo linkova na reportaže sa dosadašnjih šetnji:

- svibanj 2013: Ljubljanica, Voltino, Rudeš

- lipanj 2013: Trešnjevački jug: Od Knežije do Vrbana

- prosinac 2013: Prva predbožićna trešnjevačka dijagonala (Samoborski kolodvor - Prečko)

- svibanj 2014: Predgrad Sava (Savska cesta i okolica)

Oznake: mapiranje trešnjevke, šetnja, iznenađenja, Trenutak 39, Marin Marinić, knežija