Nepoznati Zagreb

Zapadni kolodvor, početak šetnje. Snimio: Goran Pinter.


Posljednja šetnja projekta "Mapiranje Trešnjevke" u 2017. godini bila je jubilarna peta predbožićna dijagonalna šetnja i ukupno 55. šetnja u 5 godina postojanja projekta. Ove smo se godine dijagonalno prošetali ne samo kroz Trešnjevku i Trnje, već smo malko navratili i u Črnomerec, Centar i Peščenicu, ponovo rijetko posjećivanim stazama i ulicama.

Šetnja se odigrala u petak, 22.12.2017., početak je bio u 19h na Zapadnome kolodvoru, na prvome peronu, u to doba gotovo praznome. Nekoliko slučajno zateklih se putnika je sa čuđenjem gledalo grupicu šetača koja je rasla i rasla sve dok nije dosegla brojku 34. Željeli smo ostaviti naš znak, trešnjicu-pokazivač, na rubu drugoga perona, no ne osobito ljubazni djelatnik HŽ-a to nije dopustio pa smo nakon uvodnog pozdrava ipak odmah krenuli našim poslom i našim putevima. Put nas je poveo na istok, prvo preko pruge, a potom uz trošne kućice koje su možda čak i najstarije na tlu Trešnjevke, jer su izgrađene za željezničke radnike još negdje u doba gradnje Zapadnog kolodvora. Primjetili smo da je nekadašnja veza kojom su automobili skretali iz Magazinske ceste do besplatnog parkiranja u zaleđu Zapadnog kolodvora prekinuta betonskim blokovima, ne znamo da li na zahtjev stanovnika ili možda da onemogući lak prilaz besplatnom parkiranju.

Dalje smo krenuli prema najvišem vrhu Trešnjevke, od nas nazvanom "Mrzla piva" po obližnjem kafiću koji se nalazi uz nadvožnjak iznad Adžijine ulice. Uspon nije bio lak zbog strmine i odranjajućeg kamenja, no vrijedilo je uspeti se, ako ništa drugo radi tog bizarnog detalja, osvajanja najvišeg vrha Trešnjevke. Silazak je bio teži od uspona i svi su bili sretni kad su ponovo dosegli čvrst i pouzdan asfalt pločnika uz Magazinsku cestu. Nastavili smo dalje Brozovom ulicom, sve do ograđenog dječjeg igrališta gdje smo ponovo skrenuli strmom prečicom kojom smo prešli željezničku prugu (pozor, vlak, budite VRLO oprezni ako ćete slijediti naše tragove!) i našli se na parkiralištu iza Tehničkog muzeja, vrlo vrlo mirnom mjestu usred gradske vreve - u taj kasni večernji sat činilo se kao da smo ne usred grada, već negdje daleko daleko ...

Umjesto izlaska na Tratinsku ulicu put nas je vodio drugim smjerom - za početak, pokucali smo na vrata Brvnare, zanimljivog mjesta koje se može iznajmiti za druženja, proslave i bilo koji drugi događaj koji vam može pasti na pamet: mjesto je opremljeno velikom metalnom peći na drva, sanitarnim čvorom, razglasom i opremom za prezentiranje. Nekim čudom, kućica je bila otvorena, a na naše dozivanje nije bilo odziva pa smo ušli unutra i otkrili njenog Čuvara, vlasnika, koga li, koji je sjedio na katu ... Pozdravili smo ga i nakon kratkog foto sessiona već smo bili vani, na putu ka HDZ-ovoj kolijevci, kućici iza "Krivog puta" gdje je na samim počecima bilo sjedište HDZ-a. Nismo se dugo zadržavali na tom povijesnom mjestu (mislimo na "Krivi put" ), nakon nje smo časkom bili na Savskoj, a koju minutu kasnije smo se već okupili uz neidentificirani betonski objekt kod Jukićeve ulice. No, njegova bivša funkcija nije zaboravljena - to je bilo postolje za javni sat sa reklamom tvornice "Marko Šavrić". Tvornica je nestala, sa njom i sat, a postolje je ostalo, čeka da se netko sjeti nekoj zanimljivoj prenamjeni (možda da ga napuni zemljom i zasadi nešto u kakvoj "urban guerrila" akciji?).

Nastavljamo dalje uz Crnatkovu ulicu, s vremena na vrijeme prošao je uz nas poneki vlak, a mi smo, stigavši do stolova za stolni tenis, napravili dužu pauzu, uz kekse, kolače, kuhano vino i rakiju, dapače, arhivsku, bocu travarice stare 44 godine koju je jedan od šetača pronašao u stanu pokojne mu bake.



Okupljanje pred početak šetnje. Snimila Saša Đukić.


Na Zapadnom kolodvoru. Snimio: Goran Pinter


Uspon na najviši vrh Trešnjevke. Snimila: Saša Đukić


Pogled sa vrha prema novom Povijesnom muzeju. Snimila: Saša Đukić


U Brvnari. Snimio: Goran Pinter


Okupljanje oko postolja nekadašnjeg javnog sata uz Jukićevu ulicu. Snimila: Saša Đukić.


Prolazak Crnatkovom ulicom. Snimila: Saša Đukić.


Snimio: Goran Pinter


Nakon pauze i pražnjenja svih kutija, termosica i boca put nas je poveo uz prugu, stazom u pozadini Botaničkog vrta, pored zapuštene kućice skretničara. I ova je kućica opremljena lijepom brajdom koja je pravila hlad stolu s klupama, koji su, na žalost, već duže vrijeme, odneseni - šteta, bilo bi to lijepo mjesto za ljetni odmor uz prugu!

Stigosmo i do Glavnog kolodvora, prošli smo ga brzo, s kraja na kraj, okupivši se ponovo kod lokomotive na istočnome kraju. Nedaleko nje se nalazi i hostel, originalno smješten u jedan vagon sa ležajevima. Cijene su nešto niže nego u klasičnim hostelima, no komfor je uobičajeni željeznički, od dodatne opreme tu su samo električne grijalice.

Šetnja nas vodi dalje, uzduž beskonačnog 3. perona pa kroz kućice i uz vagon za prijevoz auta na izlaz na Branimirovu - uz portirsku kućicu je neizbježna brajda, ova čak ima i klupicu sa stolom ... šteta što je tako hladno, bilo bi lijepo zasjesti tamo!

Na Branimirovoj, uz čekaonicu koja je pretrpjela teži sudar, čekamo tramvaj, devetku, koja nas je odvezla do Harambašićeve ulice otkuda ćemo iz pravca sjeveroistoka doći sve do Trnja. Ispričao sam šetačima zgodu iz svoje osobne povijesti - na uglu Harambašićeve i Zvonimirove nalazila se nekad gostionica "Jadran" u kojoj sam prvi puta popio pivo ... čak mi se čini da je to možda bio moj prvi samostalni izlaz u kafić, u doba završavanja drugog razreda srednje škole, trgovačke, po tadašnjoj Šuvarici.

Idemo dalje po Harambašićevoj sve do Branimirove, pričamo o Smogovcima, o tome kako se ta ulica nekad zvala Borongajska .... a kad smo prekoračili Branimirovu skrenuli smo desno, svježe popločenom stazom prema kućicama Livadarskog puta. Na toj strani pruge caruje posve drugačija atmosfera od one prilično uglađene sjeverno od nje. Prolazimo kroz kutke Peščenice koji rijetko vide posjetioce, uz nekadašnje montažne kućice željezničara iz 60-ih tu je i sva sila novosagrađenih objekata koji bez ikakvog posebnog reda stoje natiskani uz prugu.

Prešli smo i kolosijeke koji su sada na cijelom područki nekadašnjeg Istočnog kolodvora izvađeni, ostalo je tek nekoliko metara na prijelazu Livadarskog puta, uz staru rampu koja već dugo nije spuštana. Nakon nekoliko minuta brzoga hoda (ta, bilo je svježe!) stigli smo i do Planinske ceste, a potom, prekoračivši ju, i u svijet Livadarskih odvojaka .. takvih kutaka nema više puno u gradu, mjesta gdje se susreću ruševne kućice sa novogradnjama sa Jonskim stupovima, skupljališta otpada sa kućicama više desetljeća starima ...



Čekajući "devetku". Snimio: Goran Pinter.


Na mjestu nekadašnjeg prijelaza ostalo je tek nekoliko metara tračnica, sve ostalo je izvađeno ... Snimio: Goran Pinter.


Prolaskom kroz njih osvanuli smo na velikoj praznoj površini koja je nekad predstavljala dio Istočnog kolodvora, a sada se njome služe vozači koji besplatno parkiraju aute na površini gdje su nekad bili kolosijeci. Tamo smo napravili još jednu pauzu, za "uništavanje" tradicionalnih čokoladnih napolitanki i ostataka toplih i onih drugih napitaka. Cupkali smo u svježoj noći i kada smo sve pojeli i populu mogli smo krenuti dalje, prema Super Konzumu i mjestu na kojem su nekad novi tramvaji silazili sa željezničkih vagona i puštali se u promet.
Sada se tamo nalazi samo u travu zarasla metalna rampa niz koju su se spuštala nova tramvajska kola i uključivala se u promet na okretištu u Heinzelovoj gdje se nekad okretala 13-ica.

Do kraja šetnje i ulaska na teritorij Trnja trebalo nam je još svega nekoliko minuta hoda, šetnja je završila oproštajnom fotkom na zapadnoj strani Heinzelove, čestitali smo si predstojeće blagdane i zaželjeli jedni drugima još mnogo lijepih šetnji u 2018. godini - ostvarilo nam se!

P.S. Zahvaljujem se Goranu Pinteru i Saši Đukić na ustupljenim fotkama sa šetnje, a OVDJE možete pogledati i kratki film sa šetnje koji je snimio i montirao Goran Pinter.!



Fotka za kraj šetnje, uz pozdrave i najljepše želje. Snimila: Saša Đukić

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, dijagonala, trnje, trešnjevka, pečenica