Nepoznati Zagreb

Prilaz vrtu i trasa nastavka stazice. Snimio: Vanja


Ova pričica iz Stenjevca potvrđuje pravilo da se uvijek isplati zaviriti gdje god se može, skrenuti na blatnjav puteljak, poći stazicom koja zavija u grmlje ...

Naime, za povratka kući biciklom od Samoborske ceste, nakon skretanja prema Stenjevcu i Malešnici uočio sam neasfaliranu cesticu koja vodi nekud u grmlje u smjeru stražnje strane rasadnika Zrinjevca u koji se ulazi sa ulice Jankomir. Cestica se ubrzo pretvorila u blatnjavi kolski put .... a on me je doveo do povećeg vrta/voćnjaka posve nevidljivog sa svih okolnih ulica!

Nije taj vrt po ničemu tako poseban osim upravo po tome što se nalazi uguran između drugih ne-vrtnih parcela ... i nadam se da će još dugo ostati kao sakrivena zelena oaza u tom kompleksu nedaleko gradskih vrtova i uz jedini preostali veći neizgrađeni zeleni predjel Jankomira.

A za neko slijedeće istraživanje sam ostavio prolaz stazicom koja ide uz ogradu Zrinjevca. Pretpostavljam da ona izlazi na Šoljanovu tamo negdje kod Kauflanda, no to još treba provjeriti na terenu.



Odvojak od Stenjevečke ulice. Snimio: Vanja


Pogled unazad, prema stenjevečkoj crkvi. Snimio: Vanja


Iza zavoja se prilazna cesta pretvara u blatni kolski put. Snimio: Vanja


Pogled unazad. Snimio: Vanja


Pogled na vrt (preko ograde). Snimio: Vanja


Još jedan pogled na vrt. Snimio: Vanja


Između vrta i ograde rasadnika kreće stazica .... Snimio: Vanja


... i nastavlja se nakon oštrog skretanja prema jugu .... Snimio: Vanja


Pogled prema sjeveru i Konzumu na Samoborskoj cesti. Snimio: Vanja

Oznake: vrt, stenjevec, jankomir, rasadnik, Šoljanova ulica

Snimio: Vanja


U petak, 05.06.2020., prošetali smo se moji kolege iz projekta "Mapiranje Trešnjevke" i ja u društvu 49 sušetača uz potok Vrapčak, od mosta na Ulici Roberta Frangeš Mihanovića u Rudešu (pored Sky Officea) pa sve do krajnjeg sjevera Gornjeg Vrapča. Ovaj je tekst pokušaj sažetka izrečenog i viđenog tokom te šetnje kako bi sve te informacije ostale vidljive i dostupne i onima koji nisu bili na njoj, zahvaljujem se svima koji su prisustvovali šetnji i učinili ju takvom kakva je bila svojim prisustvom, komentarima i općenito dobrim vibracijama.

Za početak, vrijedi napomenuti kako je priča ove šetnje i priča o potoku Vrapčaku ispričana sa nekoliko gledišta. Prije svega, pogledali smo ga tokom šetnje kao "prirodnu činjenicu", kao jednog od medvedničkih, zagrebačkih i trešnjevačkih potoka, jedne od pritoka rijeke Save. Zatim, spomenuli smo ga i kao os, okosnicu, nekadašnje općine Vrabče Gornje, gledajući ga na starim kartama pogledali smo ne samo povijest krajeva oko samog potoka već i cijelog područja zapadno od njega, a sjeverno od Save i južno od Medvednice koje danas administrativno pripada gradu Zagrebu. Naposlijetku, gledali smo ga tokom šetnje i kao jednu od zagrebačkih “zelenih transverzala”, kao zeleni prostor koji posjeduje velike reakreacijsko-prometne mogućnosti za šetnju i vožnju biciklom.


Dakle, što je Vrapčak?

Vrapčak je jedan od 6 potoka koji dijelom prolazi i Trešnjevkom (od čega su tri, Kraljevec, Jelenovac i Kunišćak, natkriti, a Črnomerec, Kustošak i Vrapčak još uživaju u uglavnom otvorenom toku.
Vrapčak je vodom najbogatiji od svih medvedničkih potoka na zapadnoj strani Zagreba.
Vrapčak ima najljepše od svih ušća zagrebačkih potoka (u stvari, njegovo ušće je i gotovo jedino pravo ušće na području Zagreba).
Jedan od potoka koji su sastavnice Vrapčaka je onaj na kojem je najveći medvednički slap, 9-metarski slap Sopot. A na drugoj pritoci, nešto južnijoj, je jedan od ne tako mnogih preostalih slapova Medvedice, 5-metarski Ferendol.
Zanimljivost koja nema veze sa potokom kao takvim: Uz Vrapčak se nalazi i trenutno jedina “prava” streljana grada Zagreba – nekadašnje su se nalazile uz potoke Kustošak odnosno bezimeni Potočić kod šume Dotrščina.

Kad smo već kod potoka, pogledajmo one koji se nalaze zapadno od centra Zagreba, a istočno od Vrapčaka:

- Kraljevec: Nalazi se u podzemlju od 1909. i izgradnje Srednjoškolskog igrališta, teče pored Tehničkog muzeja, ulijeva se na Trnju u također podzemnotekući potok Kunišćak
- Jelenovac: Teče ispod Trakošćanske ulice, ulijeva se, također podzemno, u Kunišćak posred Trešnjevačkog trga, na uglu Tratinske i Trakošćanske ulice
- Kunišćak: Teče u podzemlju ispod Krapinske ulice i dalje na Trnje, ispod Šetališta Jurja Gagarina
- Črnomerec: Prvi je otvoreni potok sa zapadne strane, ulijeva se u Vrapčak nekoliko stotina metara prije Save. Na žalost, često presušuje. Uz njega se vežu i kontroverze oko zatvaranja radi izgradnje buduće prometnice i tramvajske veze između Črnomerca, remize i Horvaćanske ceste, ali i planova za šetalište od kojih već godinama nema ništa.
- Kustošak: Odvaja Voltino od Rudeša i ulijeva se (podzemno) u Vrapčak kod crkve Sv. Mati slobode na Jarunu

Zapadno od Vrapčaka su još:
- potok nekad znan kao Borčec, a danas kao Orešje: Teče istočno od Gajnica, a ulijeva se u potok Dubravicu kod ž.st. Gajnice)
- Dubravica: Protiče i kroz Veternicu, a svoj tok završava u jezeru Dubravica, dok Savu dosiže tek nakon jakih kiša odvodom kod Savske Opatovine
- Dolje: Izvire u Podsusedskom Dolju i u Savu utiče kod Podsuseda, nedalkeo nekadašnjeg kupališta koje se nalazi pored današnjeg igrališta NK Podsused.

Upravo Vrapčak i posljednje spomenuta tri potoka odvode vodu sa zapadnog, djelomično vapnenačkog prostora Medvednice pa su stoga nešto jači od onih na središnjem dijelu Medvednice ....

Prisjetimo se, istočno od centra se nalaze potoci Medveščak, ukopan u podzemlje još s početka 20. stoljeća, teče ispod Radničke ceste i dalje kao “Drek river” na istok i sakuplja sve ostale potoke da bi sa njima se ulio u Savu kod Hrušćice. Od većih potoka koji se ulijevaju u njega treba spomenuti Bliznec (utječe kod Radničke ceste, prethodno skupivši kod Maksimira potok Štefanovec), Trnavu, Čučersku Reku i Vuger (sva tri se ujedinjuju uz Ulicu Ljudevita Posavskog na južnom prilazu Sesvetama, kod Jelkovca).

A tu leži i odgovor zašto je ušće Vrapčaka najljepše u Zagrebu - jer je jedino pravo ušće u Savu na području Zagreba. Potok iz Podsusedskog Dolja gotovo neopazice se ulijeva u Savu pored igrališta nogometnog kluba Podsused, Dubravica se ulijeva u jezero kod Zagrebačke avenije iz kojeg istječe tek manja količina vode koja se najčešće gubi u grmlju Savske Opatovine, a tek nakon velikih kiša nešto od te vode istječe u Savu uskom cijevi ispod nasipa na pola puta između Prečkog i Jankomirskog mosta.

Zanimljive poveznice:

- Potoci Trešnjevke
- O potoku Orešju
- Potočna arheologija: Potok Bliznec
- Potočna arehologija: Potok Štefanovec
- Priča o potoku pored Magdina kuta


Slijedi nekoliko riječi o značenju Vrapčaka kroz povijest. Taj je potok bio okosnica prostora nekadašnje općine Vrapče uz koja su bila većina južnih naselja današnje Trešnjevke pa i šire, sva koja se nalaze zapadnije od potoka Črnomerca koji je do 1945. bio zapadna granica grada Zagreba (Jarun, Gajevo, Ljubljanica, Rudeš, Prečko, Špansko) i uz koji su stanovnici išli do svojeg općinskog središta: na misu (u crkvu Sv. Barbare u Gornjem Vrapču), na pogreb, u školu.

To je bio pravac kojim je i tekla naša šetnja, od Rudeša pa do Gornjeg Vrapča. Sumnjam da su ljudi nekad hodali upravo tim pravcem, uz sami potok, vjerojatno su se služili nekadašnjim glavnim prometnim pravcem (koji je u stvarnosti nekad predstavljao prašnjavu makadamsku cestu li možda tek kolski put): Mitnica na Horvaćanskoj cesti kod potoka Črnomerca – Peščanska cesta (pravcem Ulice Hrvoja Macanovića, Hrgovića, Našičke ulice – srednji dio se do 50-ih zvao i Ulicom Stjepana Radića), Rudeškom cestom do Ratarske, njom do Oranica (nekad zvanom Grobničkom cestom, radi groblja u Donjem Vrapču) i sve dalje do Gornjeg Vrapča. Uz to što je taj put predstavljao glavnu vezu tih sela sa općinskim središtem to je bio i put kojim su morali ići svi oni koji su iz Vrapča htjeli ići na drugu obalu Save, do Savskog mosta. A i oni koji su s juga željeli ići na vlak u smjeru zapada ili istoka, najbliža ž.st. je bila Vrapče.



Područje oko Vrapčaka godine 1914.


Područje oko Vrapčaka godine 1929., administrativbna raspodjela


Područje oko Vrapčaka godine 1932.


Područje oko Vrapčaka godine 1944., topografska karta


Područje oko Vrapčaka godine 1944., dio plana općine Kustošija


Područje oko Vrapčaka godine 1950.


Područje oko Vrapčaka godine 1959.


Što se tijeka same šetnje tiče, nakon uvodnog razgovora u parku pored Ulice Roberta Frangeša Mihanovića krenuli smo uzvodno uz potok u smjeru Zagrebačke ceste gdje smo komentirali nemogućnost prelaska ceste uz sami potok, već se najbliži pješački prijelaz nalazi čak 100-injak metara niže, što je za sve one koji se kreću šetnicom neugodno, posebno zbog vrlo uskog pločnika na zapadnoj strani Zagrebačke ceste. Problem bi se mogao riješiti premještanjem pješačkog prijelaza do samoga potoka, no još učinkovitije rješenje bi bila rekonstrukcija mosta kojom bi se ispod njega omogućila izgradnja pješačko-biciklističkog prolaza što je rješenje koje se često viđa u npr Austriji.

Nakon prelaska Zagrebačke ceste smo krenuli šetnicom područjem na kojem potok razdvaja POS-ovo naselje Oranice Rudeš od skupine zgrada koje je gradila firma "Profectus". POS-ovo naselje je sagrađeno na prostoru nekadašnje kasarne Prečko uz značajan angažman arhitekta Zorana Hebara koji je između ostaloga zaslužan za očuvanje drveća (drvored kestenova) uz središnju pješačku os naselja. Naselje je koncipirano i projektirano kao cjelina, sa glavnim pješačkim trgom, osnovnom školom i vrtićem, igralištima, šetnicom uz Potok … dok se s njegove južne strane od 1993. nalazio kartodrom kojem je prije nekoliko godina istekao ugovor, sada je u predaji terena gradu, a na tome bi se mjestu trebao graditi bazen.
Najveći problem ovog naselja je promet, odnosno izlaz na Zagrebačku aveniju (u smjeru istoka) i Zagrebačku cestu (u smjeru sjevera). Trajno kvalitetno rješenje će biti moguće tek kad se izgradi Produžena Vrapčanska koja bi osigurala direktan izlaz na Zagrebačku aveniju putem raskršća u dva nivoa.

Za razliku od tog naselja koje je jedan od primjera kako je i u suvremenim zakonskim i ostalim uvjetima moguće graditi naselje ugodno za život, Profectusovo je naselje potpuno suprotan primjer, primjer nakupine zgrada koja je građena bez ikakve infrastrukture i njegovi stanovnici moraju sve svoje potrebe (škola, vrtić, drugi zajednički sadržaji) zadovoljavati u okolnim naseljima čija infrastruktura zbog toga pati od preopterećenosti pa stoga to naselje možemo promatrati i kao parazita "nalijepljenog" na susjedna naselja. Jedna od vrlo loših strana tog naselja je i izrazito loše riješen izlaz na sjever, na ulicu Oranice, kroz vrlo uske lokalne uličice.

Kraću pauzu uz razgovor o tim naseljima smo održali na već davno sagrađenom, a nikad puštenom u promet cestovnom mostu preko Vrapčaka koji nije u funkciji radi neriješenih imovinsko pravnih odnosa na parceli sa južne obale. Tu smo spomenuli i višedesetljetno čekanje izgradnje Produžene Vrapčanske koja bi trebala riješiti pitanje prometa ali i spoja poslovne zgrade Mercator sa ostatkom naselja.

Šetnju smo nastavili kratkim posjetom POS-ovu naselju i prolaskom Šetalištem 150. brigade i dolaskom na glavni trg otkud smo se vratili do potoka uz koji smo nastavili do Pavlenskog puta. Na toj smo dionici skrenuli pažnju na nemogućnost prolaza zapadnom obalom zbog 30-ak metara ograđene privatne parcele (problem koji se susreće i na dijelu kod Španskog) - šetnica bi bila atraktivnija kada bi šetnja bila moguća po obje obale.



Početak šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović


Snimila: Nives Borčić.


Snimila: Saša Martinović Kunović


Potok Vrapčak pored mjesta sastanka. Snimila: Daša Filipčić


Razgovor o poboljšanjima na šetalištu i prijelazu Zagrebačke ceste. Snimila: Nives Borčić.


Na mostu nikad puštenom u promet. Snimila: Nives Borčić


U POS naselju, na glavnoj šetnici. Snimila: Daša Filipčić


Nastavljamo šetnju po istočnoj ("Profectus") strani potoka. Snimila: Daša Filipčić


Kod Pavlenskog puta smo uz staru ploču sa imenom ulice (vjerojatno iz 50-ih) popričali i o ogradi starog mosta koja već 20-ak godina ometa prolaz uz potok i čini se da nitko od komunalnih službi i lokalnih vlasti nije zainteresiran za rješavanje tog problema. U blizini, sa istočne strane potoka, se nalaze i dvije nedavno sagrađene zgrade koje svojom pozicijom zatvaraju pristup mostu i djeluju posve izvan konteksta okolice.

Prelaskom Šoljanove ulice našli smo se na prostoru Španskog. Kao zanimljivost - najveći pojedinačni Mjesni odbor u Zagrebu je Prečko (13 695 stanovnika), a svi mjesni odbori Gradske četvrti Trešnjevka jug osim MO Gajevo imaju preko 10 000 stanovnika (97% ZG mjesnih odbora imaju manje od 10 000 stanovnika, a više od toga samo 5 južnotrešnjevačkih, dva u Španskom te MO Dugave. Međutim, ako gledamo oba mjesna odbora Špansko zajedno, oni imaju 25 000 stanovnika i to bi naselje po broju stanovnika bilo 19. u Hrvatskoj (malko iza Vukovara i Bjelovara)!
Isto tako, Osnovna škola Tituša Brezovačkog je škola sa najviše učenika u Zagrebu, čak 950, a susjedna Osnovna škola Ante Kovačića je tek malkice manja, sa 933 učenika, i radi već dugo u 3 smjene (radila je čak povremeno u 4 smjene).

Ime Špansko vjerojatno dolazi od titule “špan”, to je bio niži plemić koji je upravljao posjedom Kaptola (svi posjedi zapadno od potoka Črnomerec su nekada bili u vlasništvu Kaptola). 1848. godine (dakle, prije tek 172 godine!!) je došlo do oslobađanja kmetova i ukidanja feudalizma, a tokom 19. st se doseljavaju Bugari koji su se bavili poljoprivredom. Centar Španskog je nekad bio u južnom dijelu naselja, malko sjeverozapadnije od centra Antunović, kod križanja ulica Martinci i Maršanići, a danas je na Trgu Josipa Kukuljevića, čiju centralnu funkciju dijeli sa naseljem Malešnica, dok je tržnica nešto zapadnije i najveća je i najživlja tržnica grada zapadno od Jarunske.

Špansko ima i svoj nogometni klub, NK Špansko, osnovan 1958., najveći uspjeh je bilo drugo mjesto u 2. Ligi HNL skupina sjever 1992., a sada se natječe u 3. HNL.
Valja spomenuti i župu Djevice Marije Žalosne - osnovana je 1975., crkva se nalazi sjeverno od tržnice Špansko.


Vratimo se sad na šetnju ... nakon Šoljanove ulice ponovo smo prešli na zapadnu obalu i posjetili smo boćarsko igralište uz koje se nalaze zanimljive brajde vinove loze koje rastu na okvirima od starih sušilica, a iznad igrališta je i stara ploča sa imenom Trga Nikole Šubić Zrinjskog, vjerojatno iz 60-ih.

Nastavljamo šetnicom uz potok koja je na toj dionici vrlo uska i neugodna za mimoilaženje (valjalo bi ju proširiti!) i prolazi uz zanimljive vrtove ... neki su vrlo uredni, opremljeni raznoraznim detaljima koji privlače pažnju, dok su neki zapušteni, između ostaloga i barake u kojima su do prije 3-4 godine živjele kokoši i koze.

U blizini Ulice Ivane Brlić Mažuranić nailazimo na toplovod koji vodi od trešnjevačke toplane, ali i na još jedan vrt koji zatvara prolaz po istočnoj obali potoka. Prelazimo sa područja Španskog na Malešnicu i kod pristupa starom groblju u Donjem Vrapču (Vrbovljanski put) prelazimo na lijepu usku stazicu koja vodi istočnom obalom potoka i također otkriva zanimljive detalje u vrtovima, od neobične skulpture pa do kabine stare sljemenske žičare.

Kod jednog od mostova nailazimo na zid na kojem je nekad (2009.) bio mural posvećen tada preminulom Dini Dvorniku koji je sa obitelji živio u zgradi iza tog zida sve do svoje tragične smrti.

Uskoro smo stigli i do željezničke pruge - dva napuštena željeznička mosta preko potoka su pripadali Samoborčeku (uski) i teretnom pristupu ranžirnom kolodvoru Vrapče (široki). Kuća desno (istočno) od staze je bila ulazna kućica teretnom kolodvoru, dok je ona druga, zapadna, u kojoj je danas gostionica, bila zgrada stanice Samoborčeka.



Ograda na starom mostu koja smeta pješacima i biciklistima. Snimila: Saša Martinović Kunović


Stara ploča sa imenom ulice. Snimila: Nives Borčić


Novosagrađene zgrade koje se ne uklapaju u svoju okolinu. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Patkice u Vrapčaku. Snimila: Daša Filipčić


Vinova loza na ostacima sušilica za veš. Snimila: Saša Martinović Kunović


Stari natpis sa Zrinjevca uz boćalište. Snimila: Nives Borčić


Kolona šetača se otegnula ... Snimila: Daša Filipčić


Kolekcija neobičnih detalja u vrtovima: Od stolaca pa do raspela ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Lijepi cvijet viri iz ograde ... Snimila: Daša Filipčić


Netko se šetao stazom tokom betoniranja ... Snimio: Vanja


Šetači na jednom od mostova ... Snimila: Daša Filipčić


Zabavan natpis uz stazu ... Snimio: Vanja


Šetači na mjestu gdje šetnica prelazi preko toplovoda koji grije Malešnicu i Špansko. Snimila: Nives Borčić


Crkva u Malešnici koja se nalazi nedaleko potoka. Snimio: Vanja


Uređena šetnica po lijevoj strani potoka ... Snimila: Saša Martinović Kunović


.. no, mi smo se radije prošetali stazicom po njegovoj desnoj obali. Snimila: Daša Filipčić


Dotrajali most preko potoka kod Švarčanske ulice. Snimila: Daša Filipčić


Pored dva napuštena željeznička mosta - uži je od "Samoborčeka", a širi od bivšeg teretnog kolosijeka. Snimila: Saša Martinović Kunović


Susret sa vlakom. Snimila: Daša Filipčić


Brzom brzinom prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Snimila. Saša Martinović Kunović


Na ovom ćemo mjestu ponovo nakratko prekinuti priču o šetnji i baciti pogled na neke detalje o Stenjevcu i Vrapču!

Ime Stenjevec potiče od kamenoloma, mjesta gdje se ide po "stenje", a lokacija kamenoloma je vjerojatno bila negdje u smjeru Gornjeg Stenjevca.
Stenjevečka župa potječe iz 1334., župna crkva je crkva Blažene djevice Marije, sadašnja je posvećena 1769. 1926. se dešava raskol u župi, osnovana je starokatolička crkva, nalazi se preko puta rimokatoličke, uz samoborsku cestu. Širenjem grada i povećavanjem broja stanovnika u okolnim naseljima osnivaju se i nove župe: 1942. u Rudešu i u Podsusedu, a tad je i Špansko prešlo iz župe Vrapče u župu Stenjevec.

Škola u Stenjevcu je osnovana 1860. - za usporedbu, škola u Vrapču je počela s radom 1863., u Podsusedu 1886., u Rudešu 1895., Horvatima 1897., dok je prva na području Stare Trešnjevke, OŠ Kralja Tomislava, sagrađena tek 1928.A 1932. osnovnu je školu dobio i Bizek.

Stenjevec je imao i Narodni dom koji je osnovan 1932., u njemu je od 50-ih pa do kasnih 80-ih djelovalo i kino Jedinstvo, kao najzapadnije kino Zagreba, nakon Kustošije i Kalnika. (zanimljivost, kino Bratstvo se nalazilo na posve suprotnom dijelu grada, u Dubravi!)

Jedan od poznatih objekata Stenjevca je bila i gostionica Sertić, kod nekadašnje rampe, a današnje ž.st. Vrapče. Danas je objekt ponovo u ugostiteljskoj funkciji nakon niza godina propadanja.

Koga zanima, puno podataka o Stenjevcu je moguće naći u knjizi o Stenjevečkoj župi, OVDJE.


Nekoliko riječi o Vrapču - ime dolazi od prezimena Rabuch, familije koja je imala posjede na tom posjedu . Ljudi su govorili "Idem v Rabče" (u prijevodu "kod Rabuchovih") pa je tako ubrzo nastalo Vrabče koje je poslije postalo Vrapče. Važan objekat u naselju je Psihijatrijska bolnica, osnovana 1877. kao Zavod za umobolne Stenjevec (!), 1923. je na ekonomiji Jankomir osnovan poseban odjel bolnice za blaže bolesnike, a novi odjel je dograđen 1932. Iste godine je bolnica preimenovana iz bolnice Stenjevec u bolnicu Vrapče, a isto tako i željeznička stanica.
Više informacija o povijesti bolnice moguće je naći na njenoj web stranici, OVDJE.

U današnjem centru Vrapča koji je svoj sadašnji oblik dobio 1971. godine, izgradnjom Aleje grada Bologne, nalazi se tržnica koja već dugo čeka rekonstrukciju. A pored tržnice je i Osnovna škola grofa Janka Draškovića. Evo nekoliko crtica iz njene povijesti:

- 1863. - otvorenje škole, pohađaju je djeca iz svih naselja tadašnje općine, od Jaruna i Prečkog prema sjeveru
- 1934. - nastava se održava na prostoru sadašnje škole
- 1945. - dovršena je nova zgrada
- 1962. - škola je preimenovana u OŠ Pavao Lončarić
- 1978. - dograđen je novi dio
- 1992. - škola je preimenovana u OŠ Grofa Janka Draškovića

Vrijeme je za nastavak šetnje koju smo ostavili kod prelaska željezničke pruge. Uz dužni oprez prešli smo prugu i nastavili put do Ilice. Sa sjeverne strane smo popričali o tome kako je Ilica prije 50 godina (točnije prije 49 godina, 1971., za dovršenja Ulice grada Bologne) produžena za cca 500 metara, do Vrapčanske aleje. Prije toga je Ilica sezala samo do Vrapčanske ceste, najveći kućni broj je bio 494 (sada je 530) , a dalje se nastavljala Samoborske cesta, što dokazuju i dva kućna broja na obiteljskoj kući pored autobusne stanice. Stari broj je 6 (od početka Samoborske ceste), dok je novi Ilica 498.

Ako vas zanima Ilica, pogledajte i ovaj post na temu: "Treće lice Ilice"

Na tržnici Vrapče smo napravili kratku pauzu uz napolitanke i listanje starih karata, a šetnju smo nastavili prelaskom u Ulicu Stipana Vilova u kojoj smo sa istočne strane pogledali lijepu vilu sa krasnim vrtom koja pripada jednoj staroj vrapčanskoj glazbenoj obitelji.

Šetnju smo nastavili ulicom Potok uz poglede na nekoliko zanimljivih starijih kuća, na lokalne toponime (Zapotok/Potok), veliko klizište (!) i neobičnu pregradu na potoku koja je možda služila za pranje rublja.

Povratkom na Vrapčansku cestu stigli smo i do malog parka uz potok kojeg su uredili sami stanovnici i na tome su se mjestu održavale lokalne zabave uz roštilj i izvor koji je presušio i sada je zapušten. Treba spomenuti i neobičnu ružnu kuću koja se uzdiže iza parka i koje je svoje mjesto našla čak i na TV-u, u izborima za najružniju kuću Hrvatske (emisija "Živa istina").

Nakon nekoliko minuta smo već bili i kod župne crkve Sv. Barbare, jedan od najljepših detalja je ograda na ulaznim vratima, a zanimljiv je i župni dvor.
Crkva je sagrađena 1700., sagradio ju je Ivan Znika, zagrebački kanonik, poslije šibenski biskup. Nekadašnja crkva Sv. Križa nalazila se cca 1 kilometar sjevernije, kod Prišlinova puta.
Uz crkvu se nalazi i groblje, jedno od većih na području grada Zagreba.
Ako vas zanima više podataka o župi (recimo, kao podatak da je Vrapčanska cesta asfaltirana već 1955. i da je tada njom provozio autobus), možete ih naći OVDJE.



Grafit uz stazu kojom se stiže do Ilice. Snimila: Saša Martinović Kunović


Prešli smo Ilicu i razgovaramo o starim kartama tog područja. Snimila: Saša Martinović Kunović.


"Dokazni materijal" za tvrdnju da je dio Ilice nekad bio početak Samoborske ceste. Snimio: Vanja


Zanimljivi prozori na staroj obiteljskoj kući koja se nalazi tik pored tržnice Vrapče. Snimio: Vanja


Pauza na tržnici Vrapče. Snimila: Daša Filipčić


Vrijeme je za stare karte i friške napolitanke! Snimila: Daša Filipčić


Pogled na pauzu sa druge strane .. Snimila: Nives Borčić


Lijepa stara obiteljska kuća smještena tik uz potok, preko puta škole. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetači u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Nives Borčić


Neobičan ukras ispred jedne kuće u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetači u ulici Potok ... Snimila. Daša Filipčić


A ovaj Potok ima i svoj Zapotok .. Snimila: Saša Martinović Kunović


Neobičan detalj na maloj ustavi potoka, pitamo se čemu li je služio ovaj kvadratni otvor? Snimila: Nives Borčić


Jedna od starijih i napuštenih kuća ulice Potok. Snimila: Nives Borčić


Pauza u malom parku uz potok ... Snimila: Saša Martinović Kunović


... a tu je nekad bio i mostić, uz sad presušeni izvor, gdje se nekad radio i roštilj i pekla kotlovina. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Neobično ružna zgrada koja dominira pogledom iznad parka. Snimila: Nives Borčić


Napuštena tradicionalna obiteljska kuća nedaleko crkve. Snimila. Nives Borčić


Crkva Sv. Barbare. Snimio: Vanja


Zanimljiva kovana ograda na vratima crkvenog dvorišta. Snimila: Nives Borčić


Čekamo autobus koji će nas dovesti do kraja naselja , bliže šumi ... Snimila. Daša Filipčić


Na tome smo mjestu pričekali ZET-ov autobus kojim smo se dovezli do predzadnje stanice, kod šumarskih kućica, od kojih smo se, već uz zašlo sunce, otputili za planinarskom markacijom prema slapu Ferendolu i šumskoj uvali Dragulinec, idiličnom mjestu uz šumske izvore na tek 15-ak minuta hoda od ceste. Do njih vodi markirana staza koja je uključena u Vrapčansku obilaznicu kojom se mogu obići zanimljivi lokaliteti tog dijela Medvednice.

Tu smo i završili šetnju uz odmor i druženje, na žalost, radi mraka smo brzo morali krenuti nazad i hvatati autobus prema Črnomercu.



Izašli smo iz autobusa, krećemo u šumu! Snimila: Daša Filipčić


S druge strane potoka su lijepe drvene kućice ... Snimila: Nives Borčić


Krećemo putem Vrapčanske obilaznice, u smjeru izvora Dragulinca /Družinca. Snimila: Nives Borčić


Tek što nismo stigli, nakon 15 minuta hoda! Snimila: Nives Borčić


Šumska udolina Dragulinec, prekrasno mjesto mira i svježine! Snimila: Nives Borčić


Vratimo se sad na jednu od priča koje prate ovu šetnju, pogledajmo njen administrativno-upravni dio odnosno povijest suparništva Vrapča i Stenjevca. U 19. stoljeću su kao najmanje upravne jedinice postojale upravne općine koje su se sastojale od poreznih općina, dok je viša hijerarhijska jedinica od upravne općine bila kotar (nekad nazivan i srez). U kotaru Zagreb tokom 19. stoljeća dio kojim smo se šetali pripadao je upravnoj općini Stenjevec sa sjedištem u Vrapču, a ona se sastojala od poreznih općina Jankomir, Stenjevec Dolnji, Stenjevec Gornji, Šestine, Vrabče Dolnje i Vrabče Gornje, ta je općina imala tad oko 6800 žitelja. Ta je upravna struktura tokom vremena doživljavala promjene - 1911. se iz upravne općine Stenjevec izdvojila upravna općina Vrabče (u kojoj su bili i svi dijelovi današnje Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca), a iz nje se 1937. izdvojila općina Kustošija (na području koje se našlo i današnje Voltino te Rudeš).

Zanimljiva poveznica: Vruća granica između Stenjevca i Vrapča.



Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1932. godine, ž.stanica se još uvijek zove Stenjevec p(ostaja).


Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1936. godine, ž.stanica se još zove Vrapče.


Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1932 godine, stanica kod Bolnice se zove Stenjevec donji.


Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1935 godine, stanica kod Bolnice se zove Vrapče-bolnica.



Podaci o administrativnom ustroju dostupni su na on-line vodiču Državnog arhiva u Zagrebu , a zanimljiva može biti i knjiga Katarine Horvat "Kustošija u prvoj polovici XX. stoljeća", objavljena 2011. u izdanju Društva Kustošijanaca.

Poslije drugog svjetskog rata općina koja je obuhvaćala krajeve o kojima pričamo se prvo zvala općina Podsused, a od kraja 50-ih općina Susedgrad.

Zanimljivo je pogledati prošlost pojedinih današnjih kvartova na zapadu grada. Najstariji su kvartovi Savska Opatovina (na području koje je bio samostan cistercita od 13. st. od kojega već stopljećima nema traga), Stenjevec (sa pretpovijesnim nalazima i župom od 1334.), Vrapče (sa crkvom sv. Križa koja također vuče porijeklo još iz 14. st., u 18. stoljeću ju je zamijenila župna crkva Sv. Barbare) te Podsused (sa starim gradom Susedgradom iz 14. stoljeća). Kvartovi koji nemaju dužu povijet su Malešnica, Oranice (nekad zvano i Siget, a zapravo prije najčešće nazivano Donje Vrapče), Gajnice, Bizek, Borčec i Jankomir.

Neobičan je podatak da su toponimi Donja Kustošija i Donje Vrapče danas vrlo rijetko u upotrebi, dok se njihovi "gornji" pandani još uvijek često upotrebljavaju.
Isto tako, zanimljivo je pitanje zašto je naselje Malešnica nazvano baš tako, po ulici Malešnica, koja je, istina, bila jedna od važnijih ulica tog dijela naselja u smjeru sjever-jug. No, mogla se isto tako nazvati i Šipkovica, po najvažnijoj ulici naselja u smjeru istok-zapad.

Što se "povijesnih" kvartova tiče, Podsused jedini ima monografiju, izdanu 2009. pod naslovom „Podsused – vjerski život i tradicija/kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština”, nastalu uz proslavu 70-godišnjice župne crkve sv. Don Ivana Bosca. No, Stenjevec i Vrapče imaju također zanimljive monografske tekstove koji se mogu besplatno pregledati na webu, također su vezani uz povijest župe i mogu se naći na župnim web stranicama (vidi gore u tekstu).

Što se mlađe povijesti tiče, evo i nekoliko zanimljivih podataka vezanih uz industriju:

- jedan od najstarijih pogona ovoga dijela grada je cementara u Podsusedu koja je počela sa radom 01.09.1909.
- nakon Drugog svjetskog rata došlo je do nagle izgradnje industrijskih objekata na zapadu grada nasljeđujući time Žitnjak kao slijedeći novi zagrebački industrijski centar (da bi se krajem 20. stoljeća izgradnja preselila na područje Sesvetskog Kraljevca, Buzina i Kerestinca/Rakitja. U Stenjevcu je 1946. otvorena tvornica gumenih proizvoda Ris, imala je doba najvećeg procvata oko 2500 radnika i proizvodila je svašta, od brtvila i kondoma pa do gumenih čamaca. Tvornica je otišla u stečaj pod vlasništvom tvrtke ACM-Merkur 2001. godine, a nasljednik je firma iz G. Stubice koja proizvodi plovila.
Na Oranicama je 1948. osnovana Tvornica elektrotehničkih proizvoda, TEP, koja je u međuvremenu preseljena u Sv. Križ Začretje i danas zapošljava 55 radnika, a iza sebe je ostavila veliki kompleks hala koje se iznajmljuju.
Tokom 60-ih i 70-ih sve se više razvijala industrijska zona u Jankomiru, najpoznatija je tvornica bila Jedinstvo koje je proizvodilo alatne strojeve i za čije je radnike sagrađeno jezgro naselja Gajnice (2017. je pripremljena izložba o postanku naselja u organizaciji Muzeja grada Zagreba i Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad), a tu su još bili , a neki su još uvijek i Končar vozila, Jugorapid, tvornica namještaja Marko Šavrić ...

Zapadni dio grada je oduvijek imao i veliku prometnu važnost, zapadni prilazi gradu su tradicionalno slijedili rubove savske nizine kako bi bili čim sigurniji od poplave, pa je upravo tim smjerom prolazila i Ilica na koju su se od Vrapča kasnije nadovezivali Bolnička cesta, Karažnik i Podsusedska cesta odnosno Samoborska cesta koja je vodila uz trasu željezničke pruge sve do drvenog mosta kojim je prometovao i "Samoborček".

Slijedi nekoliko važnih datuma vezanih uz razvoj prometa na tom dielu grada, ali i općenito u svijetu:

- 1862. otvorena je željeznička pruga Zidani Most - Zagreb - Sisak (uz ž.st. Podsused i Stenjevec, koja je poslije preimenovana u Vrapče)
- 1901. pušten je u promet i Samoborček, sve do 31.12.1979.
- 1923. otvoren je prvi „autoput“ u Italiji, kod Milana, međutim imao je samo po jednu traku u svakome smjeru.
- 1932. prvi pravi višstazni autoput Köln -Bonn
- 1940. započeta je gradnja „autopruga“, betoniranih i/ili kockom popločanih cesta, prvo Zagreb - Samobor, a potom i za Remetinec i Dugo Selo
- 1948. sagrađen je “Autoput” (kao dio magistralnog pravca kroz cijelu Jugoslaviju) kroz cijeli zapadni dio grada i dalje do Podsuseda (nije bilo još Jankomirskog mosta, sagrađen je tek 1958. po projektu Krunoslava Tonkovića)
- 1950. otvoren je dio autoputa između Zagreba i Beograda (dio Zagreb - Ljubljana je sagrađen nekoliko godina kasnije, kao i neki od dijelova jugoistočno od Beograda)
- oko 1950. Otvorena je Zagorska magistrala
- 1969-1971. Sagrađena je Zelena magistrala, do Ponikava gdje naprasno prestaje, navodno je zaustavljena gradnja radi Hrvatskog proljeća, dok neki povezuju njenu gradnju sa aktivnostima JNA
- 1971 izgrađena je Aleja grada Bologne – 4 trake, autoput na Trešnjevci je dobio 4 staze tek 1978.!
- 1975./1976. Izgrađena Šavrićeva/Škorpikova sa podvožnjakom, kada je ukinut podsusedski prijelaz preko pruge sa rampom
- 1978. obilaznica, na koju je 1981. dodan krak prema Zaprešiću

Zanimljiva poveznica: Kako smo gradili Autoput


Ajmo pogledati i potencijalno reakreativno-prometno značenje potoka ... već je i sadašnji oblik "šetališta" (pišem ga pod navodnicima zato što je to sada zapravo niz odvojenih šetnica koje su svaka za sebe vrlo heterogene, a u pravilu su spojene jedna s drugim posve nepraktičnim prijelazima lokalnih prometnica) zanimljiv i dosta ugodan za šetnju i vožnju biciklom, no uz neke ne prevelike intervencije bi se stanje moglo značajno popraviti.
Već sad se uz potok može za cca pola sata vožnje biciklom doći od Gajnica do Jaruna, a kad bi se napravila prava staza, ujednačena, bilo bi moguće u tom vremenu doći i do Savskog mosta, a za sat vremena i do npr Hrelića ili Buzina (naravno, staza bi bila prikladna i za pješačenje).

Glavne problematične točke na dijelu od Sky Officea do Ilice su slijedeće:
- prijelaz Zagrebačke ceste ("zebra" je 100 metara južnije od šetnice), idealno rješenje bi bilo izgraditi put kojim bi pješaci i biciklisti prolazili uz potok ispod mosta Zagrebačke ceste)
- uređenje šetnice od završetka asfalta kod Profectus naselja pa do Pavlenskog puta (cca 100 metara)
- uklanjanje ograde kod starog mosta na Pavlenskom putu, ograda ometa prolaz već desetljećima ...
- uređenje prolaza od Pavlenskog puta (stari most) pa do početka šetnice sjeverno od Šoljanove ulice (trenutno tamo nema pješačkog prijelaza, idealna varianta bi bila prolaz ispod mosta, zajedno sa potokom)
- proširenje šetnice na potezu od Šoljanove ulice pa sve do Kožinčevog puta odnosno željezničke pruge kako bi se omogućilo mimoilaženje pješaka, roditelja sa dječjim kolicima, invalida, biciklista
- omogućavanje prolaza istočnom stranom potoka (trenutačno je barijera od Srnetičkog puta do Ulice Ivane Brlić Mažuranić)
- otvaranje prolaza preko Ulice Ivane Brlić Mažuranić, bilo novim pješačkim prijelazom (sadašnji je na cca 100 metara udaljenosti) ili, idealno, ponovo prolazom ispod ulice, uz potok.

Zanimljive poveznice:
Potoci kao zelene transverzale
Primjer pješačko-biciklističkog mosta iz Austrije (okolica Graza), pogledati stranicu 28, fotke 14 i 15

Oznake: mapiranje trešnjevke, Vrapčak, potok, stenjevec, vrapče, šetnja

U povijesnom središtu Stenjevca, na trgu ispred crkve (koji je, zapravo, posve ugodno mjesto sa svojim klupama i dovoljno hlada u ljetnim mjesecima) svatko može naći natpis prema svome svjetonazoru: na crkvenoj ogradi je oglasna ploča sa mjestu primjerenim sadržajima, a na dva nasuprotna zida se nalaze dva natpisa intonirana posve drugačije, jedan socrealističkopovijesni i jedan osobnorazvojni ... pa, putniče namjerniče, odaberi onaj koji ti se najviše dopada!

(usput, jel zna netko što je sve pisalo na ovom natpisu na kojem se spominje Narodna vlada Hrvatske?)



Povijesni natpis. Stenjevec. Snimio: Vanja


Samorazvojni natpis. Snimio: Vanja

Oznake: grafiti, stenjevec, natpis, Narodna vlada

U petak, 11.11.2016., još jednom smo se prošetali u okviru ovogodišnjeg niza šetnji trešnjevačkim susjedstvom. Polazna točka nam je bio sjeverozapadni kut Trešnjevke, ugao Ulice kralja Tomislava i Zagrebačke ulice, trasa šetnje nas je povela u smjeru zapada uzduž željezničke pruge, a potom smo se u luku uz potok Vrapčak prošetali nazad do trešnjevačkih granica, do ugla Zagrebačke avenije i Zagrebačke ceste. Vrijeme nas, na žalost, nije poslužilo - tokom cijele šetnje je padala kiša i uz hladno vrijeme i povremeni vjetar uvjeti za hodanje baš nisu bili ugodni ... no, pristiglo je ipak čak devetoro šetača od kojih je većina bila dobro opremljena za takve vremenske uvjete tako da smo prošli čitavom predviđenom trasom šetnje uz vrlo dobrodošlu pauzu u toplini usputnog kafića u kojem smo se ugrijali i popili zagrijavajuće napitke.

Tokom ove šetnje smo manje govorili o prošlosti, a više o sadašnjem stanju i mogućnostima koje budućnost nosi kvartovima koje smo posjetili. Ipak, za bolje razumijevanje sadašnjosti i budućnosti treba znati nešto i o prošlosti tako da ću ovdje dati neke od osnovnih podataka o kvartovima koji se nalaze sa te strane Trešnjevke.

Prije svega treba spomenuti da je ova šetnja zapravo prirodni nastavak šetnje koju smo održali u proljeće 2016. pod nazivom "Tvornice Trešnjevke - Kolijevkom Trešnjevačke industrije" kada smo se prošetali od Zapadnog kolodvora sve do polazne točke ove šetnje. Sve što je tada rečeno o razvoju industrije uz željeznicu (što je i bio poticaj za razvoj Trešnjevke) vrijedi i za te zapadne krajeve, od Kustošije nadalje. Ali, na tom je području bilo stanovništva i prije nego što je započela "kolonizacija" Trešnjevke - naselja su se većinom poredala uzduž puta kojim se putovalo iz smjera zapada prema Gradecu, a koji je slijedio brežuljke koji su pružali sigurnost pred poplavama. Od istoka prema zapadu su tu bila naselja Kustošija, Gornje Vrabče (koje je bilo i sjedište općine kojoj su pripadali današnji trešnjevački kvartovi Jarun, Ljubljanica, Rudeš, Voltino i Prečko), Stenjevec i Podsused. Evo kratkih podataka o njima - kako su nekad glavne ustanove naselja bile crkva i škola, tako sam se zadržao na podacima vezanima uz njih!



Trasa šetnje.


Topografska karta iz 1914. godine.


Topografska karta iz 1932. godine.


Plan općine Kustošija iz 1944. godine.


Kustošija:
- osnovna škola osnovana je 1904. godine
- crkva sv. Nikole Tavelića otvorena je 14.11.1943. kada je on bio tek blaženik i za otvaranje crkve potrebno je bilo dobaviti suglasnost Vatikana. Ona je i dobivena tako da je to prva crkva posvećena njemu u cijelome svijetu. Zanimljivost je priča koja kazuje da je idejni nacrt za crkvu dao književnik Miroslav Krleža.
- industriju Kustošije je predstavljala ciglana (nekad u vlasništvu obitelji Müller), zatim Vojna pekara (danas objekat MUP-a u Ilici) te sa južne strane pruge, u Donjoj Kustošiji, tvornica olovaka TOZ, osnovana 1957., koja je ove godine otišla u stečaj. Treba spomenuti da se uz Zagrebačku cestu na kustošijanskoj strani nekad nalazio i vojni otpad zatvoren u 80-im godinama prošloga stoljeća (u studentsko doba sam još navraćao tamo po rabljene vojne čuturice!)
- od kulturnih institucija Kustošija je imala i svoje kino na početku Vatrogasne ulice koje je na repertoaru obično imala akcijske, kung fu i erotske filmove. Zgrada kina je srušena prije desetak godina.
- Kustošija je svojedobno imala i svoju općinu - 1937. se odcijepila od općine Gornje Vrabče i obuhvaćala je Gornju Kustošiju, zatim predjele od potoka Črnomerca pa do Vrapčaka na jugu (današnje Voltino koje se tad nazivalo Donja Kustošija, zatim Ljubljanicu, Rudeš i Staglišće sve do potoka Vrapčaka) te na zapad do današnje Granične ulice (otud i ime!) i južnije do Zagrebačke ceste. Općina je rasformirana završetkom Drugog svjetskog rata, a njeni sjeverni dijelovi su kasnije (od 1953.) pripojeni općini Črnomerec.
- vrijedi spomenuti ideje za revitalizaciju park šume Grmoščica izložene u OVOM članku sa idejom uređenja šetnice od okretišta Črnomerec preko mosta preko Kustošijanske ceste koji je služio za prijevoz gline za ciglanu pa do Grmoščice otkud bi se moglo pješačkim nathodnikom (izgrađenim 1971.) prijeći željeznička pruga i zatim se spojiti na trasu Samoborčeka po kojoj bi, u skladu sa planovima iznesenim i u sklopu akcije "Zagreb za mene", trebala biti uređena pješačko-biciklističko-rekreativna staza sa pratećim sadržajima. Staza bi trebala biti magistralna biciklistička prometnica koja bi vezala sva zagrebačka zapadna predgrađa, Zaprešić i Samobor sa centrom grada.


Vrapče:
- područje Vrapča poklonjeno je darovnicom hrvatskog kralja 1217. godine, godinu izgradnje crkve nisam uspio naći
- osnovna škola je otvorena točno na dan šetnje, 11.11.1863., u Gornjem Vrapču, dok je ona u Donjem Vrapču, pored Ilice, Osnovna škola Janka Draškovića, otvorena 1934. Škola je nekad bila domicilna za djecu iz Španskog, kao što je nekad i škola u Španskom (nakon osamostaljenja OŠ Špansko) bila domicilna za djecu iz Prečkog.
- u Vrapču nije bilo puno industrije, tek TOZ koji se nalazio na granici sa Kustošijom te TEP u Oranicama. Danas se južno od željezničke pruge nalazi kontejnerski terminal HŽ-a (koji izaziva sporove susjedstva radi buke, mogućeg zagađenja i čestog zatvaranja rampi na Sokolskoj cesti), a pored njega su prostori MUP-a i ljevaonica umjetnina Ujević.
- 1878. je otvorena Psihijatrijska bolnica Vrapče, a od 1923. i odjel u Jankomiru koji je danas samostalna psihijatrijska bolnica Sveti Ivan.
- na području Donjeg Vrapča (istočno od potoka Vrapčaka) se nalazi i poznato groblje na kojem su se uz umrle bolesnike psihijatrijske bolnice pokapalo i lokalno stanovništvo, Posljednji ukopi su održani tokom 70-ih godina, nakon toga je groblje bilo napušteno i zapušteno da bi ga posljednjih godina uredio "Zrinjevac".


Stenjevec:
- na tom području pronađeni su nalazi iz rimskog i staroslavenskog doba
- crkva Blažene djevice Marije je sagrađena 1344. godine, uz nju se nalazi i Starokrščanska crkva Svetog Antona (nije mi poznata godina njene gradnje, nešto detalja možete naći OVDJE), a nešto dalje je i malo groblje
- škola je otvorena 1860., do 1888. u nju su išla i djeca iz Podsuseda, a do gradnje škole u Bizeku 1933. i tamošnja djeca. Škola se na sadašnjoj lokaciji u Bolničkoj ulici nalazi od 1960. (vidi OVDJE tekst o povijesti škole)
- na području Stenjevca je nekad bila tvornica Ris (čamci, kondomi, gumena roba), dok je južno od njega, na području Jankomira, nova industrijska zona koja je otvorena u 60-im i 70-im godinama prošloga stoljeća


Podsused:
- kapelica Sv. Martina datira iz 13. stoljeća, salezijanska crkva Don Bosca je otvorena 1939.
- tvrđava Susedgrad također se spominje od 13-14. stoljeća
- osnovna škola je otvorena 1988.
- najstariji industrijski objekat Podsuseda je cementara otvorena 1906., a zatvorena oko 1980.
- Podsused je bio poznato izletište sa mnoštvom gostionica i kupalištem na Savi, posjetioci su najviše dolazili Samoborčekom (1901.-1979.)


Šetnja nas je vodila trasom Samoborčeka u nastavku Ulice kralja Tomislava, na početku smo pogledali neobično dvorište na sjevernoj strani uz nove zgrade sa dobro održavanom ogradom iz starih štanci, a nakon njega smo prošli uz igralište NK Kustošija koje je još donedavno imalo retro natpis Rukometnog kluba Kustošija uklonjen prošle godine. Na prijelazu preko potoka Kustošaka (uz koji je moguća vrlo lijepa šetnja sve do Jaruna, a potencijalno i moguća izgradnja biciklističke staze!) pogledali smo godinu gradnje mosta na kojem se nalazi kućica čuvara pruge (izgrađen 1936.) i zatim se nastavili šetati uz zid na kojem se nalazi izložba street art uradaka (između ostaloga i jedan posvećen štrumfovima te Arf Cozir) nakon kojeg se nalazi najvjerojatnije najstarije zagrebačko igralište odbojke na pijesku napravljeno ranih 90-ih .. na žalost, sada je u vrlo lošem stanju.

Prošetali smo se dalje uz željezničku prugu i duge redove drva za ogrjev i nekoliko malih vrtova ograđenih ogradama od željezničkih pragova da bi naposlijetku došli do obiteljske kuće koja je sagrađena točno uz same kolosijeke (nedavno je i proširena!). Stazica kroz grmlje nas je dovela do pješačkog nathodnika na koji smo se popeli i kroz kišnu zavjesu pogledali Ilicu i okolne ulice.

Tamo smo već bili zreli za sušenje i topli čaj (poneko i za rakijicu ) pa smo sjeli u lokalni kafić gdje smo ostali dobrih sat vremena.

Nastavak šetnje nas je vodio Graničnom ulicom iz koje smo uskim prolazom skrenuli prema Dravogradskom putu, spomenuli smo sada nedostupan bazen u krugu zatvorene tvornice TOZ (u mraku je posve nevidljiv sa vanjske strane ograde), i nastavili Mestinjskim putem do ljevaonice umjetnina Ujević. Prečicom kroz grmlje i pored košnica izašli smo na Oranički odvojak I koji je zbog kiše bio pun vode i jedva prohodan. Vratili smo se do staroga groblja i preko njega smo došli do potoka Vrapčaka gdje smo se podijelili u dva dijela. Oni sa stanom na sjeveru i zapadu su krenuli kućama prema Ilici, dok je ostatak grupe sa ciljem na jugu grada krenuo pješačkom stazom niz potok do POS-ova naselja (sagrađenog na mjestu bivše kasarne Prečko) kroz koje smo stigli do završne točke, Zagrebačke ceste uz bivši Mercator centar (danas Konzum).

A evo i nekoliko fotografija sa šetnje - zahvaljujem GP-u na ustupanju fotki snimljenih u teškim uvjetima kiše i vjetra!



Uz pružni kamen na trasi Samoborčeka pored igrališta NK Kustošija. Snimio: GP.


Na pješačkom nathodniku kod bivše tvornice TOZ. Snimio: Vanja


U kafiću, uz kopije starih karata. Snimio: GP


U ulici Oranički odvojak I, pored ogromne lokve vode. Snimio: GP


Na mostu preko Vrapčaka. Snimio: GP

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, Kustošija, vrapče, stenjevec, podsused, TOZ, Vrapčak, kustošak, Grmoščica

U prošlome sam vam postu predstavio moje viđenje ideje o pretvaranju trase "Samoborčeka" u magistralnu biciklističku stazu koja bi predstavljala glavnu takvu poveznicu prema zapadnim dijelovima grada i biciklistički izlaz prema krajevima zapadno od Zagreba. Ta ideja nije posve nova niti je posve moja, o takvoj se biciklističkoj stazi razgovaralo već prije desetak godina, a sama se ideja pojavljuje periodički, uskrsava svake 2-3 godine (ako se ne varam, ponovo je probuđena početkom ove godine na tribinama u gradskoj četvrti Trešnjevka sjever), a ja sam u prethodnome postu predstavio moj pogled na to kako se taj smjer može koristiti već danas te kakve su mogućnosti za izvođenje staze u skoroj budućnosti.

A danas bi vam pak predstavio kako na tu istu problematiku gledaju dvije stručne osobe iz različitih fahova: Dr. sc Rene Lisac, član Društva arhitekata Zagreba, te Vladimir Halgota, jedan od najiskusnijih članova udruge "Sindikat biciklista" koji su pred koju godinu priredili konceptni prijedlog "Rekreativno - memorijalna magistrala Samoborčeka" koji na ovu problematiku gleda u širem kontekstu. Pogledajmo o čemu se ovdje radi!

Naime, uz to što bi ovakva biciklistička magistrala na vrlo efikasan (direktan, siguran i ugodan) način "kanalizirala" tokove biciklističkog prometa između zapadnih dijelova grada i centra, ona bi istovremeno mogla poslužiti i kao kulturno-povijesni objekat koji bi sve nas svojim postojanjem i pratećim sadržajima podsjetio na već legendarnu samoborsku željeznicu. Ti sadržaji mogu biti konvencionalni (kao npr. tematski muzej smješten u starom Samoborskom koldovoru ili obnovljeni usputni objekti vezani uz povijest pruge), ali i posve nekonvencionalni (uređenje ugostiteljskog objekta u obnovljenoj "Srebrnoj strijeli", postavljanje umjetničkih instalacija vezanih uz željeznicu itd). Ne zaboravimo, vrlo blizu trase "Samoborčeka" se nalazi i Grmoščica koju sa trasom povezuje još jedan objekat iz prometne povijesti grada, pješački nathodnik kod TOZ-a, koji bi se lijepo uklopio u takav projekt, a nedaleko od njega je i Ciglanin nadvožnjak preko Kustošijanske ceste čiju je revitalizaciju u obliku atraktivnog objekta na novoj pješačkoj stazi predložila platforma "1 posto za grad" i o kojoj sam već pisao OVDJE. Dodajmo ovome i druge mogućnosti koje cijeli projekt mogu još više obojati lokalnim koloritom - recimo, trasa bi mogla biti opremljena pitkom vodom putem nekoliko "Železnih Franceka" koje bi prigodno mogla urediti "Pimp My Pump" ekipa ... to bi bilo vrlo lijepo, zar ne?

Prisjetimo se isto tako sličnih projekata revitalizacije napuštenih željeznica u drugim zemljama i gradovima, od njujorškog High line-a preko željezničke pruge iznad Trsta koju sam i sam obišao (vidi tekst OVDJE) pa do istarske Parenzane ... ako mogu oni, što ne bismo mogli i mi, pogotovo što se, priča se, za ovakve multidisciplinarne projekte koji spajaju sadašnjost i budućnost sa prošlošću kao i upotrebnu funkciju sa estetskom mogu relativno lako dobiti sredstva iz EU-fondova.

Pogledajte sada kratku prezentaciju koju su priredili Rene i Vladimir i zamislite si kako bi bilo lijepo imati ovako nešto u našemu gradu!





























Još nekoliko crtica iz prijedloga, prvo iz prometnog, a zatim i iz muzejsko-memorijalno-rekreativnog kuta:

- magistrala bi bila dio transverzalne biciklističke magistrale na osi istok-zapad (nastavak uz Branimirovu prema Sesvetama)

- dovela bi do rasterećenja prometnih gužvi u zapadnom dijelu Zagreba

- zona obuhvata: preko 100.000 stanovnika unutar 2 kilometra (5-15%) [bi] biciklira[lo]

- cikloturistička veza sa Slovenijom (Samoborci uređuju 15 km od
Podsuseda do granice, Slovenci uređuju porječje Save i Krke do granice)

- uključene memorijalne točke i ugostiteljska ponuda

- magistrala služi kao rekreativna pejzažna os, pejzažne točke podižu lokalnu urbanističku kvalitetu, vezuju se na druge zanimljive točke u okolici (most u Kustošiji itd)

- mogućnosti EU-financiranja (strukturni EU fondovi na koje se mogu prijaviti elementi projekta): zelena prometna infrastruktura (održivi promet), poticaj očuvanju i revitalizaciji baštine i kulture, cikloturizmu i sportskoj rekreaciji, prekograničnoj suradnji na nekoj budućoj "Savskoj ruti" koja bi sezala od izvora do ušća Save

- ovaj projekt može poslužiti kao model za grananje magistralne mreže u smjeru Jastrebarskog i Karlovca, Vukomeričkih gorica, Velike Gorice, Ivanić-Grada, Dugog Sela ... te kao dio buduće arterijalne biciklističke mreže: Put oko svijeta počinje prvim okretajem pedale!


(zahvaljujem se Vladimiru Halgoti na podsjećanju na ovu inicijativu i svim zanimljivim razgovorima na temu biciklističke infrastrukture!)

Oznake: bicikl, Samoborček, trešnjevka, Kustošija, vrapče, stenjevec, podsused, željeznica

Prije nešto više od dvije godine objavio sam post pod naslovom "Biciklom do Sesveta najdirektnijim mogućim putem" u kojem sam predložio mogućnost izgradnje biciklističke staze kojom bi se, slijedeći koridor željezničke pruge, na najbrži način stizalo iz centra grada do Sesveta. Taj tekst su zapazili članovi udruge "Sindikat biciklista" te Sekcije mladih Društva arhitekata Zagreba pa je njihovim trudom (i uz moju podršku) pripremljen prijedlog projekta koji je poslan zagrebačkim gradskim službama. Službe su na taj prijedlog odgovorile informacijom da je to zemljište u vlasništvu "Hrvatskih željeznica", a "Hrvatske željeznice" su pak dale izjavu da bi se po planu to zemljište trebalo koristiti za izgradnju dodatna dva kolosijeka za prigradske vlakove te je stoga izgradnja takve biciklističke staze nemoguća.
(naravno, dok se ta dva kolosijeka zaista izgrade, u nekom mogućem roku od 10 do 20 godina, zamišljenom biciklističkom stazom mogli bi proći milijuni biciklista ...)

I, tu se stalo.

Potreba za brzom magistralnom biciklističkom stazom u smjeru istoka postoji, postoji i ovo idejno rješenje kojim bi se ona mogla ostvariti uz ne prevelike troškove ... sada treba još samo pronaći političku volju za izvedbu ovakvog projekta i naći izvor financiranja (kladim se da bi bilo lakše naći novac nego dobru volju nadležnih gradskih vlasti :ox ).

Takva je situacija na istoku grada ... a što je sa zapadom?

Ubrzo nakon tog "istočnog" posta naumio sam pripremiti i sličan "zapadni", koji bi obradio mogućnosti izvedbe slične biciklističke staze koja bi povezala zapad grada sa centrom trasom koja bi također slijedila željeznički koridor. Naravno, svaka lokacija ima svoje specifičnosti pa tako i ova - pogledajmo ih:

- za razliku od istoka koji nema niti jednu kvalitetnu biciklističku vezu sa centrom grada i tek dvije "polovične" (Maksimirskom cestom na koju se nadovezuje niz smjerova kroz Dubravu te Ulicom grada Vukovara od koje je moguće nastaviti put prema Vukomercu ), zapad je u boljoj poziciji, jer se prema njemu pružaju biciklističke staze uzduž Zagrebačke/Ljubljanske avenije (koja dosiže krajnji jugozapad grada) te Horvaćanske ceste, a postoje i fragmenti staza na sjevernijim smjerovima (Šoljanova ulica, Ulica Ivane Brlić Mažuranić). No, sjeverozapadna naselja (Vrapče, Stenjevec, Gajnice, Podsused ...) nemaju od tih smjerova puno koristi jer su oni previše odmaknuti od njih što se najbolje vidi po broju biciklista koji riskiraju život vozeći se Alejom grada Bologne i Ilicom

- sa druge strane, što se same trase tiče, uzduž istočnog kraka željeznice je najvećim dijelom povučena Branimirova ulica uz koju postoji zeleni koridor kojeg sam iskoristio za smještaj staze. Taj zeleni pojas je gotovo cijelom dužinom prohodan i uredan, a završni dio, u Sesvetama, nakon završetka Branimrove ulice, nudi alternativu s južne strane željeznice. Na zapadu je drugačije i kompliciranije: kao prirodno rješenje se nudi trasa "Samoborčeka" koja je na dijelu od Adžijine ulice do Sokolske ceste slobodna već danas ... no, zapadno od Sokolske počinju problemi koji kulminiraju na području tvornice TOZ odnosno objekata MUP-a koje, u skladu sa današnjim stanjem na terenu, treba naširoko zaobići, a nakon njih je koridor "Samoborčeka" zarastao u korov i grmlje i trenutno vožnja uglavnom nije moguća. Alternativni pravci, Aleja Bologne i Samoborska cesta, nisu pogodni za bicikliranje zbog neprilagođenosti prometnog koridora biciklistima (uski kolnik, prilično gust promet).

No, to nije bio dovoljan razlog za odustajanje od istraživanja tako da ćete u nastavku vidjeti što nam pruža taj zapadni krak željeznice odnosno trasa "Samoborčeka", na koji se način, gdje i kako, ona može koristiti već danas, a gdje i kako bi se mogla koristiti jednog lijepog dana kada Grad zaista odluči pomoći biciklistima pružanjem kvalitetne veze prema zapadu. Nemojte zaboraviti, ovaj magistralni smjer bi se mogao dalje nadovezati na smjerove prema Zaprešiću (i dalje, uzvodno uz Savu, potencijalnom biciklističkom stazom koja bi vodila od njenog izvora sve do ušća), Zagorju te Sv. Nedelji i Samoboru.

Pogledajte na početku prikaz na karti!



Prikaz cijele trase. Izradila: Konstantina Kralj


Legenda karte. Izradila: Konstantina Kralj.
Napomena: Dužina staze je cca 10 kilometara, a trajanje vožnje brzim ritmom cca 1h (ležernom vožnjom 2h, u slučaju izgradnje kvalitetne staze vožnja bi vjerojatno trajala trećinu kraće)


Etapa od Samoborskog kolodvora do Črnomerca. Izradila: Konstantina Kralj.


Etapa od Črnomerca do Vrapča. Izradila: Konstantina Kralj.


Etapa od Vrapča do Gajnica. Izradila: Konstantina Kralj.


Etapa od Gajnica do Podsuseda. Izradila: Konstantina Kralj


Krenimo stoga redom!

1. Od Samoborskog kolodvora do potoka Črnomerca

Ovaj dio je već danas pogodan za vožnju biciklom iako bi u idealnom slučaju sigurno bio asfaltiran, jer danas probleme stvaraju neravna podloga (posebno na dijelu južno od Toplane te iza Selske ceste) i parkirani auti (kod Stubičke i Klanječke ulice). Najveća draž ove dionice je njena odmaknutost od glavnih prometnica što joj daje ugodan mir, a nije zanemariv i šarm trešnjevačkih kućica i dvorišta u koje je moguće zaviriti tokom vožnje.



Divlje parkiralište pored Trakošćanske ulice s kojeg kreće jedan od ljepših i mirnijih etapa ove trase. Snimio: Vanja


Zeleni pojas u zaleđu Naselja Prve hrvatske štedionice, jedan od najmirnijih dijelova trase (u urbanističkim planovima je na toem dijelu predviđenao produženje Kranjčevićeve ulice te izgradnja lake gradske željeznice. Ta se željeznica u planovima nalazi već 15-tak godina, vodila bi od Borongaja, kod Džamije bi ušla u podzemni dio trase iz kojeg bi izašla na Trešnjevci i dalje bi vodila u smjeru zapada do Španskog. Snimio: Vanja


Pogled unazad, uz dva preostala praga „Samoborčeka“. Na tome je dijelu za lijepa vremena bicikliranje užitak, no poslije kiše tu vlada blato. Snimio: Vanja


Prvi dio meni osobno najdraže etape između Selske ceste i Zagorske ulice koja vodi između trešnjevačkih dvorišta. Snimio: Vanja


Približavamo se Stubičkoj ulici. Snimio: Vanja


Dio između Stubičke ulice i Klanječke ulice. Snimio: Vanja


Prijelaz Klanječke ulice, jedini preostali dio tračnica na gradskom dijelu trase. Snimio: Vanja


Dio pred Zagorskom ulicom. Snimio: Vanja


2. Od potoka Črnomerca do tvornice TOZ i dalje do potoka Vrapčaka

Prvi problemi se pojavljuju odmah nakon prelaska potoka Črnomerca - nekadašnja trasa kolosijeka više nije vidljiva, a kretala se paralelno sa današnjom Tomislavovom ulicom koja, na žalost, nema pločnika sa sjeverne strane, a puna je prometa koji je posebno opasan kod križanja sa Golikovom ulicom. Kao alternativa, za one koji vole malo divljiju okolinu i ne žale izgubiti koju minutu, pruža se mogućnost vožnje tik uz prugu, po mostu preko Zagrebačke ceste i dalje uz željezničku stanicu Kustošija (dio te okolne vožnje nije posve legalan, jer se vozi po peronu željezničke stanice koji nije osobito širok, a često je pun putnika koji čekaju vlakove u smjeru centra grada).



Stari most preko potoka Črnomerca – bilo bi lijepo kada bi se on mogao ukomponirati u trasu staze. Snimio: Vanja


Hrpa smeća uz željezničke kolosijeke istočno od Zagrebačke ceste – uz nju vodi put koji vodi paralelno s prugom preko mosta iznad Zagrebačke ceste. Snimio: Vanja


Prilaz peronu ž.st. Kustošija – tu bi bilo mjesta i za biciklističku stazu, jer je tu sada samo zapušteno uzvišenje nekadašnje teretne rampe za utovar i istovar robe. Snimio: Vanja


Nakon tih varijanti čeka nas ugodna vožnja idilično mirnom Radgonskom ulicom, a zatim neugodno suočenje sa stvarnošću: najkraća veza prema zapadu bi vodila kroz dvorište TOZ-a i objekata MUP-a prema Oraničkom odvojku. Samoborček je nekad vozio sjeverno od tih objekata, paralelno sa glavnom željezničkom prugom, no sada je taj dio pod teretnim terminalom ... stoga, vratimo se u realni svijet: treba se spustiti pored TOZ-a prema jugu Graničnom ulicom do uskog prolaza (pazite da ga ne previdite!) kojim se dolazi na Dravogradski put. Na njegovom završetku skrenemo prema sjeveru iza čega slijedi još jedna mirna dionica Mestinjskim putem. Na njegovom zapadnom kraju, kod ljevaonice umjetnina, slijedi nam, na žalost, još jedan zaobilazak. Treba skrenuti lijevo u Šumečanski put, zatim kratko desno po Medarskoj i onda desno u Oraničku ulicu, I odvojak. Oni ambiciozniji mogu taj obilazak malko skratiti stazicom kroz potrganu ogradu iz Šumečanskog puta kojom se dođe na već spomenuti Oraničku ulicu, 1. odvojak. Ta uličica nas na sjeveru dovede u blizinu Lidlova dućana gdje skrećemo udesno na Kožinčev put prema Donjem Vrapču i kojim prelazimo potok Vrapčak.



U slijepome crijevu: Završetak parkirališta kod TOZ-a – iza ovog mobilnog WC-a se prostire grmlje i trava kojim bi se, da je dobre volje i želje, vjerojatno mogla nastaviti biciklistička staza prema potoku Vrapčaku. Snimio: Vanja


Pogled unazad na parkiralište (kojim se uglavnom služe samo instruktori auto-škola) i pješački nathodnik u Kustošiji. Snimio: Vanja


Uski prolaz između Granične ulice i Dravogradskog puta – treba biti pažljiv kako ga se ne bi promašilo! Snimio: Vanja


Idilična vožnja Mestinjskim putem. Snimio: Vanja


Sakrivena prečica između Šumečanskog puta i Oraničkog odvojka I: draguljčić za ljubitelje nepoznatih stazica! Snimio: Vanja


3. Od potoka Vrapčaka do Škorpikove ulice

Nakon što smo iza sebe ostavili problematičnu dionicu kroz Donju Kustošiju sa većim zaobilascima, slijedeće dvije dionice (posljednje!) donose drugačija iskušenja, ali i nove mogućnosti. Naime, na tome je predjelu „Samoborček“ vozio paralelno sa glavnom prugom i njegov je koridor u pravilu očuvan i mogao bi se koristiti za izradu biciklističke staze gotovo bez ikakvih problema. S druge strane, trasu pruge cijelom dužinom prate poprilično prometne ulice (Vrapčanska putina, Samoborska cesta) koje nisu baš užitak za bicikliranje, pogotovo manje iskusnim biciklistima. Na sreću, uz potok Dubravicu postoji ugodna (iako šodrasta) pješačka staza koja odlično može poslužiti i biciklistima.

Vožnja po vrlo uskoj Vrapčanskoj putini (ulici s isto tako vrlo uskim pločnikom) zbog prometa je vrlo neugodna, ali, na sreću, nije dugačka. Nakon željezničke stanice Vrapče počinje Samoborska cesta koja trasu pruge slijedi nešto južnije. Koridor „Samoborčeka“ je na tome dijelu zarasao u gusto grmlje i travurinu tako da nemamo izbora nego kolnikom slijediti Samoborsku cestu (za one koji se boje prometa tu je i pločnik solidne širine, no znamo da zakon vožnju po pločniku ne odobrava ...). Sve do Japetićke ulice nema mogućnosti izbjegavanja prometne Samoborske ceste i taj je dio ne odviše ugodan za vožnju. Na sreću, od Japetićke ulice pa sve do Škorpikove ulice postoji već spomenuta pješačka staza uz potok po kojoj je vožnja vrlo ugodna.



Most preko potoka Vrapčaka – s druge strane je ograđeno zapušteno skladište koje se smjestilo na trasi „Samoborčeka“. Snimio: Vanja


Trasa „Samoborčeka“ zapadno od potoka Vrapčaka – trava do pojasa, no ništa ne sprečava izgradnju staze paralelno sa sadašnjom prugom. Snimio: Vanja


Vrapčanska putina: Nezgodan raspored stabala između pruge i ulice onemogućuje smještaj biciklističke staze i sa jedne i sa druge strane ulice. Možda bi se ona eventualno mogla smjestiti umjesto i inače vrlo uskog sjevernog pločnika kojim se pješaci malo služe (s južne strane je pločnik širi)? Snimio: Vanja


Most preko pješačkog pothodnika uz ž.st. Vrapče: Bio bi to efektan prijelaz kojim bi se mimoišao susret biciklista i pješaka na tom frekventnom mjestu! Snimio: Vanja


Most preko pješačkog prolaza u Stenjevcu (kod Gospodske ulice), također iskoristiv za biciklističku stazu. Na tom dijelu trase (ž.st Vrapče – Stenjevec – Japetićka ulica) je koridor pruge slobodan, no, na žalost, zbog zaraslosti u grmlje i travu nije prohodan. Snimio: Vanja


Objekt nekadašnje stanice Stenjevec, danas zapušten i obrastao u grmlje – čini se da ga se jedino sjete beskućnici ... Snimio: Vanja


Još jedan most, iskoristiv za stazu, ovaj puta preko pješačkog pothodnika kod Japetićke ulice (sjeverno se nalazi ulica Medpotoki i centar Gajnica) gdje počinje izgrađena staza uz potok Dubravicu. Snimio: Vanja


Pješačka staza uz potok Dubravicu (pored ž.st. Gajnice) koja bi uz određeno proširenje mogla biti pogodna i za pješake i za bicikliste. Snimio: Vanja


Breganska ulica, zapadno od potoka Dubravice, koja je posve pogodna za vožnju biciklom – na žalost, zapadno od nje nedostaje neki sličan pravac kojim bi se izbjegla vožnja prometnom Samoborskom cestom. Snimio: Vanja


Pješačka staza kroz travu u nastavku Breganske ulice – tom stazom se izbjegava raskršće sa Škorpikovom ulicom. Snimio: Vanja


4. Od Škorpikove ulice do Podsuseda

Na ovom potezu se Samoborska cesta približava pruzi i prostora za manevriranje i izbjegavanje prometa ima vrlo malo i ti zamjenski puteljci nisu osobito ugodni za vožnju, a potkraj ovog dijela i potpuno izostaju pa se, htjeli ili nehtjeli, moramo vratiti na Samoborsku. Koridor pruge je i nadalje uglavnom slobodan (na nekim mjestima su ga zauzela ograđena parkirališta i manja skladišta) tako da bi izgradnja spomenute staze i na tome dijelu bila posve moguća.

Na prvom dijelu puta, od Škorpikove ulice pa sve do završetka željezničke stanice Podsused-tvornica (vezane uz Cementaru), moguće je zaobilaženje Samoborske ceste cestuljcima i puteljcima oko željezničke stanice. Vožnja ne ide glatko: kod željezničke stanice nas ometaju dvije rampe (koje se mogu zaobići), a nakon stanice nas očekuje skladište starog željeza i drugih otpadnih sirovina tako da se dosta vremena gubi na krivudanje oko tih prepreka (ali je zato barem vožnja slikovita, pogotovo kada se uzmu u obzir pogledi na Cementaru koja kao da je tu pala iz svemira). Nakon skladišta i kratkog kolskog puta nužan je povratak na Samoborsku cestu – na sreću, Podsused je već blizu!



U blizini smo cementare – na trasi se nalazi ovo skladište starog metala i auto guma. Snimio: Vanja


Neobični viseći vrtovi uz Samoborsku cestu – o, Semiramido, gdje si? Snimio: Vanja


Od ove točke nadalje, zbog zaraslosti u travu i grmlje, nije moguća vožnja bicikla uz prugu prema Podsusedu, već se treba vratiti na Samoborsku cestu. Snimio: Vanja


Pogledajmo sada kakav zaključak možemo izvesti iz priloženih zapisa sa puta!

Trenutačno stanje na terenu je takvo da ovaj biciklistički smjer, takav kakav je sada, sa svim postojećim manjkavostima, svojim karakteristikama baš ne privlači bicikliste. U dilemi voziti li se opasnijom, ali direktnijom Ilicom i nastavljajućom Alejom Bologne (čiji dio uz Gajnice odnedavna ima i biciklističku stazu!) ili pak zaobilaznijom, ali sigurnijom ovdje opisanom varijantom, većina iskusnih biciklista kojima ne smeta adrenalinska vožnja prometnim kolnikom ili pak uskim pločnikom bira Ilicu i Aleju Bologne (i nosi glavu u torbi). Oni manje iskusni, rekao bih, uopće ne razmišljaju o vožnji biciklom prema centru grada ... a baš bi njima jedna ovakva ugodna user-friendly staza najviše pomogla. Dakle, ako razmišljamo o tome tko bi koristio ovakvu stazu, vjerujem da bi velika većina biciklista napustila Ilicu i Aleju Bologne i krenula novim ugodnijim putem, pa čak i kad bi bio ponešto duži.

Što se pak imovinskih i građevinskih problema tiče, oni su koncentrirani na dio između Radgonske ulice i Oraničkog odvojka, dakle na prostor TOZ-a i MUP-a. Obilazak je moguć, ovakav kakav je opisan u tekstu, i vjerujem da ga ne bi odbilo puno biciklista.

A politika, gradske vlasti, rad na dobrobit građana?

O takvim pitanjima mora odlučiti sama gradska vlast. Vjerujem da bi ovakva staza, pogotovo kada bi bila popraćena i sa adekvatnom stazom u smjeru istoka (do Sesveta) i nužnim manjim intervencijama na stazama uz Ulicu grada Vukovara, Slavonsku/Zagrebačku aveniju i stazu preko Mosta Slobode prema Novom Zagrebu, naišla na jednoglasno odobravanje građana - to bi tad već bio pravi kostur, osnova mreže biciklističkih staza grada Zagreba, s kojom bi se gradski oci zaista mogli pohvaliti. Ideja je na stolu - odvažite se i uzmite ju i provedite, priuštite nam ugodno iznenađenje!

Na kraju, zahvaljujem se Tini na pripremi karata te društvu i komentarima tokom obilaska staze!

Oznake: bicikl, trešnjevka, Kustošija, vrapče, Gajnice, stenjevec, podsused

U jučerašnjem postu sam vam već dao navijestiti o čemu ću danas pisati .... nakon što smo ispratili Ilicu od njenog broja 1 sve do 530, krenut ćemo još malo dalje, u smjeru nekadašnje "debele periferije", a sadašnjeg brzorazvijajućeg dijela grada!

Dakle, znate li zašto Ilica završava baš tamo gdje završava?
Ako ne, pogledajte slijedeće izreske iz starih karata!



Završetak Ilice, okretište kod Vrapčanske aleje. Snimio: Vanja


Zapadni dio grada 1901. godine.


Oko 1910. godine.


1926. godina.


1959. godina


U doba prije izgradnje Aleje Bologne (oko 1970) zapadni izlaz iz grada je izgledao ovako - nakon što je Ilica došla do pruge na mjestu gdje se od nje odvaja Vrapčanska aleja prema psihijatrijskoj bolnici ona je prelazila prugu na južnu stranu i mijenjala ime u Samoborsku cestu. Pod tim imenom se ona približavala Podsusedu i prugu prelazila još jednom, ovaj put na mjestu gdje je danas zapadni kraj cementare i odvojak za Bizek - tu trasu i dan danas slijedi Podsusedska aleja. U centru Podsuseda se potom nalazilo važno raskršće - sjevernom obalom Save se išlo prema Zagorju i Sloveniji (Brežice i dalje), a južnom obalom prema Samoboru i dalje.

Na karti iz 1901. godine se jasno vidi trasa tadašnje ceste, položaj Stenjevca (crkva!), Jankomira i Podsuseda. Vidljiva je i psihijatrijska bolnica (izgrađena 1879., vidi OVDJE), a ime Vrapče nije vidljivo na ovoj karti (nekadašnji centar Vrapča je bio oko crkve, u sadašnjem Gornjem Vrapču).

Na detaljnijoj karti iz razdoblja oko 1910. godine vidljiv je i natpis "Dolnje Vrabče" (reklo bi se kao zbirna imenica za naselja južno od pruge koja još i danas pripadaju katastarskoj općini Vrapče), te natpis "Landes Irrenhaus" ("Državna umobolnica").

1926. je situacija slična, osim što je sada istaknuto i Vrapče (na sadašnjem raskršću Ilice i Vrapčanske), a istaknute su i "porezne općine" (kratica "p.o.") Stenjevec i Vrapče.

Kasnije, 1959., je grad već zakoračio na to područje, no još uvijek nema Aleje Bologne i vidljiv je i željeznički prijelaz. Ono što je najzanimljivije na toj karti je to što se tada Samoborska cesta protezala još od Vrapča tj. Ilica je završavala na Vrapčanskoj!



Stari željeznički prijelaz. Autor nepoznat, pronađeno na webu bez naznaka autora.


Što se samog prijelaza tiče, on je bio dosta opasan, 1964., koju godinu prije izgradnje Aleje Bologne se dogodila nesreća kad je auto s nekim novinarima došao pod vlak pa je novinarka Saša Šener poginula, a novinar Mićo Mazele teško ozlijeđen.
(VT, hvala ti na ovoj informaciji!)

A uz sami željeznički prijelaz i stanicu nalazil se i - što? Naravno, gostiona! Zvala se "Banija" i bila je nadaleko poznata po jelima sa roštilja, a svi su je zvali "Sertić" po vlasniku ... sjećanja nekih od stanovnika Stenjevca, Frana i Stanleya, iznijeta su na željezničkom forumu (vidi OVDJE za veliku količinu podataka o Stenjevcu!)



Već podosta zapuštena gostionica Sertić prije 2-3 godine. Snimio: VT


Zapušteno dvorište. Snimio: VT


Zapuštena bašča. Snimio: VT


Ono što je zanimljivo je rivalitet između Vrapča i Stenjevca nad tim područjem i željezničkom stanicom koja je služila i državnoj željeznici i "Samoborčeku". Pogledajte stare vozne redove (iz zbirke Željezničkog muzeja u Zagrebu, fotke preuzete sa Željezničkog foruma www.zeljeznice.net)



Skica pruge Zagreb-Sisak sa naznačenom stanicom Stenjevec.


Vozni red Državne željeznice, 1902. godina, sa stanicom Stenjevec.


Vozni red 1920. godina.


Vozni red državne željeznice, 1932. godina, linija Zagreb-Maribor, stanica još uvijek nosi naziv "Stenjevec".


Vozni red državne željeznice, 1935. godina, stanica još uvijek nosi naziv "Stenjevec".


Vozni red linije za Beč, 1936. godina, prisutna je stanica Vrapče.


Vozni red "Samoborčeka" iz 1932 sa stanicama Gornji Stenjevec, Donji Stenjevec i Stenjevec.


1936. godina, vozni red "Samoborčeka", sad je tu stanica Vrapče-bolnica.


Koliko sam uspio saznati, izgleda da je razlog za tu promjenu imena bila promjena imena bolnice koja je prvo bila nazvana po Stenjevcu, a 1936. je preimenovana u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče.

Oznake: ilica, vrapče, stenjevec, željeznica, sertić