Nepoznati Zagreb

Stepenice na prilazu 2. peronu na Glavnom kolodvoru. Snimio: Vanja


Prije nekoliko sam dana stigao vlakom na Glavni kolodvor i to na 2. peron od kojega se do glavne zgrade i grada mora unim uzanim stepeništem i prolazom ... i iznenadio sam se kad sam posred stepeništa zatekao na ogradu zaključani bicikl!

Pitam se da li je to možda izraz nečijeg protesta (možda zato što ne postoji neka rampa ili lift kojima bi se na ugodniji i primjereniji način moglo dostupiti na 2. i 3. peron od glavne kolodvorske zgrade ... ili je to pak čin bezobrazluka u stilu "Baš me briga što drugima smeta!".

Eto, zaista ne znam što bi to moglo biti, možda je ipak protest?

Što vi mislite?



Bicikl iz ove perspektive izgleda kao neko čudovište razjapljenih usta .... Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: glavni kolodvor, željeznica, bicikl, ograda, smetnja, protest

Uvijek rado pogledam "stickere" na javnim gradskim površinama, često se ulovi ponešto zanimljivo ... a prije nekog vremena mi je pažnju privukao ovaj crtež kojeg sam opazio na stupu željezničkog nadvožnjaka kod "Cibone". Pa, rekoh, ajd da vidim o čemu je ovdje riječ ...

I, eto ga: Riječ je o animiranom filmu tog naslova autorice Laure Martinović objavljenom 2022., pogledajte OVDJE više o njemu!




Snimio: Vanja

Oznake: sticker, naljepnica, Savska cesta, trešnjevka, željeznica, animirani film, Laura Martinović

U blizini Vodovodne ulice. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, Vodovodna ulica, trešnjevka, črnomerec, ljepotica

Eto, vjerovali ili ne, i nama se u Zagrebu ukazala Vučedolska golubica (ili jarebica, kako savjetuje tekst na Wikipediji) - i to, ni više ni manje, nego na željezničkoj stanici Zagreb Klara!!!




Snimio: Vanja (snimljeno 06.11.2022.)


Snimio: Vanja (snimljeno 06.11.2022.)

Oznake: željeznica, vlak, Sveta Klara, Vučedolska golubica

Željeznička stanica Čulinec. Snimio: Vanja


Prilaz stepenicama kojim moraju proći svi putnici. Snimio: Vanja


Posljednjih je desetljeća vrlo popularno zbijati viceve sa Hrvatskim željeznicama (državnom firmom) i hrvatskim željeznicama (svime što uključuje željeznički transport u Hrvata) odnosno ljutiti se na njih odnosno naricati nad njihovom sudbinom kletom jer su im usluge koje mi, građani, obični smrtnici, vidimo (prijevoz putnika) u najboljim trenucima tek "uglavnom OK", a u najgorim naprosto katastrofalne.

Ja se vlakom, nažalost, ne vozim osobito često. Moja glavna odredišta (stan u Prečkom, ured blizu središta Stare Trešnjevke) su daleko izvan glavnih željezničkih koridora i tek ponekad, u napadaju želje za pokojim željezničkim kilometrom, prošećem od ureda do Zapadnog kolodvora, sjednem na neki od prigradskih vlakova u smjeru zapada pa izađem na ž.st. Vrapče otkuda se ili prošećem do Prečkog (cca pola sata hoda) ili uhvatim ZET-ov autobus linije 120 koji nakon 15-20 minuta vožnje završi svoju rutu kod Shopping centra Prečko).

No, čak i uz te vrlo sporadičnu upotrebu željeznice vidim da je većina sadašnjih vlakova vrlo pristojna (udobna), niskopodna ... ali vidim i da su vozni redovi i dalje nasumični (bez određenih intervala odnosno gustoće polazaka, što znači da se prije svake vožnje vlaka treba konzultirati sa voznim redom umjesto da znam da će mi sliedeći vlak sigurno doći u slijedećih npr 15 minuta), da se tarifna unija sa ZET-om i dalje spominje tek kao neka daleka želja (u takvom je stanju valjda već 40 godina), a nema ni puno najava o gradnjama novih željezničkih stanica (Ulica grada Vukovara, Savski most i Trnsko na južnoj željezničkoj grani).

No, ono što mi od svega najviše ide na jetrica (pogotovo jer vlak često koristim u kombinaciji sa biciklom) je oprema željezničkih stanica ... konkretno: nepostojanje prilaza bez barijera (za invalide, teže pokretne, roditelje sa djecom u dječjim kolicima ... pa i za nas, čudake, koji vlakom želimo prevesti svoj bicikl) i neadekvatne nadstrešnice.

Na željezničkoj stanici Zagreb Glavni kolodvor, najvažnijoj i najprometnijoj željezničkoj stanici u zemlji, i dalje se samo stepenicama može na 2. i 3. peron. Ne sjećam se da je itko ikada spominjao neko uvođenje lifta (za koji u HŽ-u uopće nije izvjesno da li bi služio ičemu), a kamoli neke sofisticiranije metode tipa pokretne stepenice ili rampa/kosina.
Na svu sreću, bar su nadstrešnice OK, funkcionalne (valjda zato jer potječu iz prošlosti ...).

Na željezničkoj stanici Vrapče su nadstrešnice (postavljene prije 10-15 godina) super, prilaz sa južne strane na peron u smjeru grada je u nivou (odlično), no pristup sjevernom peronu (smjer Zaprešić) je koma - jer treba prvo savladati silazak u pothodnik (tu bi se lako mogla napraviti neka kosina), a onda uspon na peron. Tu je postavljen lift, kao i na još nekim sličnim stanicama, koji valjda nikad nije niti radio.

Na željezničkoj stanici Čulinec je situacija naoko slična, ali zapravo još lošija ... jer je stajalište smješteno između kolosijeka tako da s koje god strane dođete morate do perona savladati tri niza stepenica. Ne znam kako se tu snalaze slabije pokretni ljudi, roditelji s dječjim kolicima si rastežu leđa (kao i ja s biciklom za mojeg posljednjeg posjeta prije 10-ak dana), a invalidi vezani za kolica ... thja, oni tu stanicu ne mogu upotrebljavati. Naravno, lift je tu, ali sa zakucanim pločama preko vrata, da ne bi netko došao na ideju da možda radi (sumnjam da je ikada).

Željeznička stanica Kustošija je pri završetku rekonstrukcije ... i tu, hvala bogu, nema problema sa dostupom bez barijera, ali samo zahvaljujući činjenici da on tu već dugo postoji bez ikakve zasluge željeznice, kroz pothodnik uz Zagrebačku cestu. Pa kad već HŽ nije bio u situaciji zeznuti stvar sa pristupom, onda je to učinio sa nadstrešnicama. Naime, jedna od važnijih prigradskih stanica je dobila po tri male nadstrešnice poput onih na tramvajskim stanicama. Zašto se tu nisu mogle dići nadstrešnice poput onih u Vrapču ili Gajnicama, pojma nemam, ali eto, nije se desilo ... pa ćemo valjda čekati neku slijedeću rekonstrukciju oko godine 2052 ...

Iz svega ovdje izloženo ga se vidi da projektante koji rade projekte stanica za HŽ boli ona stvar za putnike i da staničnu opremu projektiraju tek onako, da mogu reći da postoji na projektu, a u stvarnosti je pola od toga neadekvatno ili posve beskorisno. A očito ta određena stvar boli i HŽ-ovce koji dopuštaju da takvi projekti budu odabrani odnosno da ako su ih već odabrali (liftove npr) da budu u funkciji.

Jer, badava skupi lift ako se ista stvar mogla dobiti i jednom dobro osmišljenom rampom za pristup.

Oznake: željeznica, stanica, vlak, nadstrešnica, prilaz, bicikl, vrapče, Čulinec, Kustošija, Zagreb Glavni kolodvior

Željeznička stanica Kustošija, južni peron. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Napominjem: Ove sam fotke snimio 11.03.2022. tako da je moguće da dotična gospođa iz savane više nije na tom peronu.

Oznake: Kustošija, savana, puma, željeznica, Plišanac

Neki šaljivdžija koji vjerojatno često koristi vlak izradio je naljepnicu sa natpisom "Opet kasni" i logom tvrtke "Hrvatske željeznice putnički prijevoz" i priljepio ju na četvrtom peronu zagrebačkog kolodvora.
A kako bi situacija bila još zabavnija, ovu sam fotku snimio točno u trenutku kada je preko razglasa najavljeno da vlak iz Novske, Ivanić Grada, Dugog Sela, Sesveta kasni u dolasku 20 minuta.



Glavni kolodvor, 4. peron. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, kasni, glavni kolodvor, vlak

Toliko je toga protutnjalo (potres) i još tutnji (Corona) u posljednje vrijeme oko i u nama da se već nekoliko dana pitam ima li smisla pisati o ičemu drugome ... Na samome početku ovih pošasti sam imao inspiraciju napisati nešto vrlo generalno i sveobuhvatno o njima ... No, inspiracija je otišla, post nisam napisao (onaj prethodni o "Feel glam?" je tek komadić te pobjegle inspiracije ...) i sad mi se čini da u ovome trenutku ne bi ni imalo smisla pisati takvo što ... stoga, vraćam se na ono što najbolje radim i čemu se (obično) najviše veselim: praćenju sitnica svakodnevnog života našeg grada.
(a Coronu i potres ću već tu i tamo "očešati" kad za to dođe vrijeme ... )

Pa evo onda malog serijala na temu iz naslova!

Hrvatske željeznice su, to znamo, sljedbenik Jugoslavenskih (ili Jugoslovenskih?) željeznica ... pa je onda uzduž pruge ostalo mnogo kilometarskih oznaka iz tog prije 40 godina nestalog YU-doba koje se izmjenjuju sa novijima iz HR-doba. Pa onda naizmjence možemo saznati koliko je neka točka pruge udaljena od Beograda i glavnog zagrebačkog kolodvora.



Zapadno od Zapadnog kolodvora (blizina "Plive"). Snimio: Vanja


Još malo zapadnije od Zapadnog kolodvora (kod "Plive"). Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, kilometri, črnomerec, trešnjevka, Zapadni kolodvor, brojke, slova

... za subote pune južine, 17 stupnjeva na samome početku veljače!



Hrvatski Leskovac. Snimio: Vanja


Hrvatski Leskovac. Snimio: Vanja


Hrvatski Leskovac. Snimio: Vanja


Hrvatski Leskovac. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, Hrvatski Leskovac

Stigla nam je nova, krenuh s poslom radno već od jučer, pa je onda i vrijeme za nove gradske zgode - recimo, za ovaj simpa horror strip pronađen na željezničkoj stanici Maksimir! Autor je Cujko Comics, možete ga naći na Instagramu i Fejsu!



Željeznička stanica Maksimir. Snimio: Vanja

Oznake: strip, maksimir, željeznica, Cujko, street art

Nisam baš često pored Glavnog kolodvora (i žao mi je zbog toga jer rado putujem vlakom!) pa sam onda moj nedavni posjet gradu "podesio" tako da prođem njegovom zapadnom stranom, stazica pored stražnje strane Botaničkog vrta koja povezuje kolodvor sa Runjaninovom ulicom mi je jedno od dražih "šetališta" centra grada.

I, usputno prvo zapazih u kako su lošem stanju klupe koje se nalaze pored petog perona .. zaista sramotno!
(a to je zapravo baš lijepi i donekle mirni kutak gdje bi inače čovjek rado sjeo kad ima sat-dva za provesti na kolodvoru)

Nakon toga, krenuh rubom Botaničkoga kag tičih da više nema skretničarske kućice koja je tamo još stajala prije nekoliko mjeseci! Koliko god je ona bila u posljednje vrijeme devastirana bila mi je sa onim stolom sa klupama ispod malene brajde jedno od najljepših, najimtimnijih mjesta kolodvora ... šteta što je nestala!
(pretpostavljam da je to u sklopu radova na šetalištu kojim bi se povezao Glavni kolodvor sa Runjaninovom, baš trasom ove stazice ... no, nisam vidio tragove nikakvih drugih radova osim ovog rušenja ...)

A za kraj, evo i zanimljive fotke trave koja je nekako izrasla na samome rubu perona - pravo čudo!



Glavni kolodvor. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: kolodvor, željeznica, Botanički vrt, klupa, priroda

Opet me dugo nije bilo, mjesec je svibanj i sve je puno događanja, a mene su najviše zauzele Jane's Walk šetnje (kliknite na LINK za raspored preostalih slijedećeg vikenda!) i pripadajući im seminar o kojem ću vjerojatno kad-tad i malo više napisati. A do tada, evo jednog simpatičnog, pa čak i programatskog grafita sa željezničke stanice Kustošija - ja ga shvaćam ovako: "Samo naprijed, bez oklijevanja!"



Ž.st. Kustošija Snimio: Vanja

Oznake: grafiti, street art, Kustošija, željeznica

Branimirova ulica, nedaleko Svetica. Snimio: Vanja


Iako ova zima nije posebno hladna i do sada nas nije obdarila niti nekim posebnim snijegom ipak nam je blagodat centralnog grijanja vrlo važna i čini nas zdravima i dobro raspoloženima, zar ne? Odrastao sam u maloj kućici u kojoj se grijalo tek u jednoj prostoriji, dok sam bio mali grijali smo se na peć na lož ulje, a nakon toga je od nje tata napravio peć na drva tako da mi je većina mojeg djetinjstva i mladalaštva (sve do 30. godine kada sam se odselio iz rodne kuće) prošla u nošenju drva iz drvarnice, cijepanju, piljenju .... Naravno, za ranog dizanja je soba bila hladna (nekad i tek desetak stupnjeva), za kasnijih dolazaka kući također ... u malenoj kuhinji nije bilo nikakvog grijanja ... i, da skratim, i dan danas smatram da je centralno grijanje, bilo ono etažno plinsko ili pak ono sa toplane, najveća tekovina moderne civilizacije.
(to se dodatno pokazalo ove jeseni kada nam je zbog kvara na instalaciji unutar zgrade temperatura u stanu bila tek 16-17 stupnjeva i drhturili smo ispod dekica gotovo čitavih mjesec i pol i baš smo se osjećali jadno.)

I, pokušajte si zamisliti kako je provoditi zimu bez ikakvoga grijanja ( o tome sam već jednom pisao na blogu, OVDJE), a pogotovo kako je to živjeti na mjestu porpuno bez zidova!

Šetajući ove subote uz Branimirovu ulicu kod Svetice ponovo sam uočio dvije "dnevne sobe" ispod nadvožnjaka željeznice, opremljene krevetom, kaučem, stolićem, čak i nekakvim ormarom. Primjetio sam ih već i za mojih prijašnjih prolazaka tim mjestom, no smatrao sam da je to mjesto koje beskućnici koriste tek u toplije doba godine dok se zimi sklone u neki zatvoreni objekat gdje je ipak ugodnije. No, kao što se može vidjeti iz ovih fotki obje su te "sobe" očito žive i sada, sredinom zime, dapače, jednog od stanara sam zatekao "kod kuće". To je zaista težak život ........



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: beskućnik, branimirova ulica, željeznica, Svetice

Ove godine sam se posebno potrudio da ne čekate punu godinu na izvještaj sa moje Jane's Walk šetnje tako da vam priča stiže sa tek 2-3 tjedna kašnjenja!

Dakle, krenimo na šetnju!

U subotu, 06.05.2017. poveo sam prvu iz niza ovogodišnjih Jane's Walk šetnji pod naslovom "Željeznicom od riječne do zračne luke ili u posjeti najdužoj neiskorištenoj javnoj površini Zagreb-grada". Šetnja nas je povela od polazne točke uz Držićevu uzduž željezničkih kolosijeka u smjeru istoka otkrivajući detalje iz prošlosti i sadašnjosti tog područja, no i propitujući mogućnosti za razvoj u budućnosti sa posebnim osvrtom na mogućnost izgradnje magistralne biciklističke staze koja bi povezivala centar grada sa istočnim kvartovima (Maksimir, Borongaj, Dubrava) kao i sa mjestima u istočnoj okolici grada, Sesvetama i Dugim Selom. Detalje o ideji za izgradnju te magistrale sam već opisivao prije 5 godina u OVOM postu, a situacija se po tom pitanju gotovo nimalo nije promijenila!



GPS trag šetnje. Snimio: Mladen Sokele.


Šetnja je počela kod lijepe, ali zapuštene sjenice na uglu Radničke ceste i Držićeve sa uvodnim pogledom u povijest tog dijela grada. Iako riječna luka u Zagrebu nikad nije sagrađena, ona je postojala u planovima sačinjenim u drugoj polovici 19. stoljeća (npr. u planu iz 1887.) i trebala se nalaziti južno od željezničkih radionica (Gredelja), otprilike negdje između Strojarske i Palače pravde. Trebao je to biti poluzatvoreni "bazen" spojen kanalom sa glavnim savskim tokom tamo negdje kod današnjeg Mosta mladosti. Uz tu luku bi područje Glavnog kolodvora postalo glavni transportni centar tadašnjeg grada obzirom da su plovidba i željeznica bili glavni načini transporta tog vremena. Ne treba zaboraviti da je željeznica stigla do Zagreba 1962. na relaciji Zidani Most - Zagreb - Sisak, a 1870. je spojen i krak prema Budimpešti. Do 1892. je je ulogu glavne željezničke stanice grada vršio današnji Zapadni kolodvor, a tada je sagrađen današnji Glavni kolodvor.



Isječak iz plana grada iz 1887.


Mnogo kasnije pojavio se u gradu i automobilski promet, a s njime je vezan i autobusni prijevoz čije je središte (glavna autobusna stanica) do početka 60-ih bilo prvo na Langovu trgu, a potom se ta funkcija malo-pomalo selila u Ulicu Grgura Ninskoga, iza hotela Esplanada. Tek 1962. godine, sa izgradnjom Držićeve i željezničkog podvožnjaka, autobusni se kolodvor preselio na današnju lokaciju tako da je središte autobusnog prometa stiglo u blizinu jednog od glavnih izlaza iz grada (oko 1970. izgrađena je i Petlja koja je na primjeren način spojila Dtžićevu sa autoputem te Mostom mladosti koji je dovršen nešto kasnije, 1974). Produženjem Branimirove koja je građena u etapama od 1979. pa sve do nedavno ova je lokacija još više dobila na prometnoj važnosti, iako je nekad zapravo bila tek početak industrijske zone koja se prostirala u smjeru istoka i jugoistoka, sve do Žitnjaka i Borongaja.

Dolaskom željeznice u Zagreb u gradu se počela razvijati gradska industrija. Jedno od žarišta industrijskog razvoja je bio zapadni krak pruge, oko Zapadnog kolodvora, no vrlo brzo je aktiviran i istočni krak, selidbom Gradske plinare iz Gundulićeve ulice na današnju lokaciju na početku Radničke ceste, zatim izgradnjom Uljare (sjeverno od pruge, na prostoru današnjeg produžetka Branimirove, od 1916.), Tvornice tekstila (zapadno od Zavrtnice), Tvornice papira (istočno od Zavrtnice, od 1911.), a ne tako daleko, povezana industrijskim kolosijekom, je bila i Tvornica likera i žeste Arko, kasnije Badel (Vlaška ulica, kod Kvatrića, od 1918.) na čijem je dijelu 1930. počela raditi i Tvornica posuđa Gorica, Tvornica bačava (na prostoru današnje zgrade Ine u Šubićevoj) i još više manjih industrijskih pogona (u jednom od njih, bivše tvornice Pluto, se danas nalazi i Muzej automobila Ferdinand Budicki)

Grad se tijekom vremena širio, nekadašnja (industrijska) periferija je postajala sve bliža centru, stambene zgrade su se počele miješati sa industrijskim postrojenjima, s vremenom je i industrija postajala sve nezavisnija od pruge ... i, došlo je do selidbe odnosno zatvaranja većine industrijskih pogona. A na napuštenim prostorima se počelo graditi, prvo ceste (Branimirova), potom stambene zgrade (na području današnje uljare) ... i taj je proces na području uz prugu trenutno u punome jeku. Neki su prostori već prenamijenjeni, neki su upravo u tom procesu, neki još čekaju pravu namjenu u novim okolnostima ...

Nakon pregledavanja starih planova grada grupa šetača, nas 35, krenula je na sjevernu stranu željezničke pruge i strmo se popela na željeznički most kojim je premoštena Držićeva ulica sa kojeg se pruža pregled na cijelo raskršće i Branimir-plac. Nekad se na tome mjestu odvajao industrijski kolosijek za Uljaru, a sada se na mostu nalazi još samo dodatni treći "parkirni" kolosijek na kojem smo mogli u miru stajati i promatrati okolicu. Na tome mjestu vrijedi napomenuti da je koridor današnje Branimirove ulice izgrađivan u više etapa.

- do 30-ih godina 20. stoljeća se Branimirova ulice zvala Baroševa, tramvajsku je prugu dobila 1928., a okretište je bilo ispred Uljare, otprilike na mjestu današnjeg raskršća Branimirove i Držićeve ulice. Okretište se zvalo "Sigečica"
- 1931. je na planu grada, u dijelu između Heinzelove i Krupićeve (Željeznička kolonija) ucrtana Ulica Lisinskoga, no po svemu sudeći ta ulica nikad nije postojala u stvarnosti, već samo u planovima (u novijim planovima nije bila ucrtana)
- 1961. je izgrađena pruga kroz Šubićevu ulicu i spojena na prugu iz Branimirove
- 1962. je izgrađen podvožnjak ispod pruge za Držićevu i tramvaj je prošao prema današnjoj Ulici grada Vukovara (tadašnjoj Ulici proleterskih brigada)
- 1979. je započeta gradnja tzv. "produžene Branimirove" na dijelu između Heinzelove i Mandlove
- 1984.-1985. je Branimirova produžena do Osječke ulice u Dubravi
- 1987. produžena je do Čulinečke ceste
- oko 2000. je produžena sve do Sesveta
- 2005. je kroz teren bivše Uljare sagrađen dio od Držićeve do Ulice Crvenoga križa
- 2007. je Branimirova produžena do Zavrtnice
- 2015. je izvršen spoj između Zavrtnice i Heinzelove sa samo dvije prometne trake
- 2017. je dio između Zavrtnice i Heinzelove ulice proširen u puni profil

Promatrajući željeznički nadvožnjak i sa saznanjem da će se u budućnosti na prostorima Gredelja i ranžirnog dijela Glavnog kolodvora sigurno prostirati razni novi sadržaji (poslovni, trgovački, kulturni, možda čak i stambeni) zanimljivo je primjetiti kako bi bilo lijepo spojiti taj dio zapadno od Držićeve sa istočnim pomoću biciklističkog nadvožnjaka koji bi omogućavao neometanu povezanost na zamišljenoj istočnoj biciklističkoj magistrali.

Od mosta smo se po trasi bivšeg kolosijeka polako spuštali prema početku željezničkog nadvožnjaka dugačkog 1,5 km koji započinje kod stražnjeg ulaza u Gradsku plinaru, a završava nedaleko okretišta Borongaj. Početak nadvožnjaka je označen velikom brojkom 1970 koja označava godinu dovršetka izgradnje. A kao zanimljivost uočenu tokom obilaska, netko je upravo na tome mjestu početka nadožnjaka palio vatru, na ognjištu smo u pepelu pronašli rabljene muške cipele!

Nakon prvog dijela na kojem je prostor uz prugu širok i obrastao travom, u nastavku, sve do Heinzelove ulice, uz prugu se pruža novostvoreno parkiralište posuto šljakom. Na tome je dijelu primjetno da se i sa južne strane pruge nalazi nekoliko metara slobodnog prostora koji bi se, u slučaju potrebe, mogao iskoristiti i za smještaj biciklističke staze. Do ulice Zavrtnica, na prostoru nekadašnje tekstilne industrije, se nalazi slobodna parcela na kojoj je u planu izgradnja 4 visoke (16 katova) stambene zgrade, a između Zavrtnice i Heinzelove, na mjestu nekadašnje Tvornice papira, je sada poslovni centar Zavrtnica.



Polako se okupljamo u miru pomalo zapuštene sjenice ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Pozdravna riječ i uvod u šetnju. Snimio: Mladen Sokele.


A sad na nadvožnjak! Snimila: Anica Mazura.


Na mostu. Snimio: Mladen Sokele.


Zabranjeno voće je najslađe! Snimila: Saša Martinović Kunović.


Pogled prema Branimir-placu. Snimila: Anica Mazura.


Krećemo u smjeru istoka ... Snimio: Mladen Sokele.


Pričamo o industriji nekad i sad. Snimio: Mladen Sokele.


Evo i početka nadvožnjaka. Snimio: Mladen Sokele.


Na novostvorenom parkiralištu kod Zavrtnice ... Snimila: Anica Mazura.


Uz ognjište sa cipelama. Snimio: Mladen Sokele.


Pogled u dubinu nadvožnjaka. Snimio: Mladen Sokele.


Zanimljiv mural, ne znam tko stoji iza njega (kao autor, ali možda postoji i neki sponzor?). Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od zgrada Poslovnog centra Zavrtnica na prostoru nekadašnje Tvornice papira. Snimio: Mladen Sokele.


Razgovor o knjizi "Koko i duhovi". Snimila: Anica Mazura.


Tik uz Heinzelovu uliou sam šetačima postavio nekoliko pitanja, prenosim i pitanja i odgovore!
- po čemu je to mjesto poznato?
Po tome što su se tamo sve do prije nekoliko mjeseci sa svojim kamionima okupljali prodavači drva za ogrjev te pilari sa svojim pilama. Ispod mosta su organizirali "dnevni boravak" sa rabljenim kaučevima i foteljama i improviziranim ognjištem. Pretpostavljam da je to mjesto odabrano zbog blizine Istočnog kolodvora na koji je dovožen ugljen.
- na koju knjigu podsjeća to mjesto?
Na knjigu "Koko i duhovi" Ivana Kušana čiji je junak Ratko Milić zvani Koko stanovao ne tako daleko, na Heinzelovoj 31, a u knjizi se spominju i šetnje preko pruge na putu do i od škole (pretpostavlja se one u Kušlanovoj) i do vrta u kojem su iza drvene ograde Koko i Zlatko kopali podzemni prolaz.
- kada je napisana knjiga?
1958.

Kad smo prešli Heinzelovu ulicu (ispod koje teče potok Laščinčak) nastavili smo šetnju u puno ugodnijem zelenom ambijentu parka koji se nalazi sjeverno od pruge, između uzdignutih kolosijeka i kolnika Branimirove ulice - bilo bi prekrasno kada bi njime čim prije bila izgrađena već spominjana biciklistička staza! Sa južne strane pruge pruža se pak potpuno različit pejzaž: tu je širok prostor Istočnog kolodvora sa 20-tak kolosijeka i dugačkim nizom magazina. Kolodvor je sagrađen krajem 20-ih godina prošloga stoljeća i danas je posve prazan iako je još do prije nekoliko godina na njega dopreman ugljen za prodaju i kolosijeci su bili puni teretnih vagona. Neki od sudionika šetnje su se prisjetili kako je tokom rata na taj kolodvor dopremana i humanitarna pomoć, a za vrijeme proizvodnje novih niskopodnih tramvaja na jednom od postranih kolosijeka kolodvora (koji vodi do Radničke ceste) su vlakom stizali novi tramvaji (vidi OVDJE!) i zatim se spuštali na tramvajsku prugu kod današnjeg Superkonzuma na Ulici grada Vukovara (na tom se mjestu nekad okretao tramvaj broj 13).

No, prije nego što smo uronili u svijet istočnog kolodvora prisjetili smo se još jedne omladinske knjige koja je vezana uz taj dio grada i govori o životu na rubu grada i predgrađa. Riječ je o "Smogovcima" Hrvoja Hitreca koja je nastala 1976. godine. Njeni junaci su se uglavnom zadržavali u ulici Naselak i okolici i nisu zalazili dalje na jug, do pruge, no Naselak, najstarija naseljena ulica tog kvarta, se nalazi svega 100-injak metara od sadašnje Branimirove. Prošle nas je godine upravo tokom akcije Jane's Walk Milan Dalmacija svojom šetnjom proveo kroz Naselak i njegovu okolicu, kroz svijet "Smogovaca".

Nakon razgovora o knjizi premjestili smo se na južnu stranu pruge, među željezničarske kućice koje stoje u uglu pored Livadarskog puta - neke su uredne sa lijepo održavanim vrtovima, dok su druge trošne i zapuštene. A najzapuštenija je zgrada željezničke stanice koja je zarasla u travu i grmlje, no njenom okolicom ipak caruje puno ljepši prizor velike i neobično razgranate stare trešnje. Pored tih željezničarskih kuća sagrađenih vjerojatno u 50-ima se nalazi i desetak divlje sagrađenih romskih kućica.

Nastavili smo šetnju uz kolosijek u smjeru istoka, prešli smo Donje Svetice i uz pješačku stazu prema Borongajskoj cesti smo napravili pauzu tokom koje smo pojeli već uobičajenu kutiju čokoladnih napolitanki. Harambašićeva je nekad bila dio Borongajske ceste, a ime Borongaj je u to davno doba obuhvaćalo i kraj sve do Maksimirske ceste. A kad smo već bili kod Harambašićeve ulice spomenuli smo i treću omladinsku knjigu toga dana: "Zvižduk s Bukovca" autora Zvonimira Milčeca iz 1976., junaci su živjeli na Bukovcu, ali su pohađali Osnovnu školu u Harambašićevoj ulici (koja je sagrađena 1913., proširena 1921. i 1939., a od 1963. pa do 1991. se zvala Osnovna škola Božidar Adžija). S druge su nas strane, na početku Borongajske, pozdravili hostel znakovitog imena "Favela" i neobičan grafit na susjednoj fasadi. A valja spomenuti da se malko dalje nalazilo nekad i skladište izdavačke kuće "Mladost" (ne znam što je sada u tome prostoru).

Nastavljamo uz prugu, vrlo brzo smo došli do kraja mosta gdje se pruga postepeno spušta na nivo okoline. Tamo smo sreli jednu romsku obitelj koja, čini se (sudeći po vešu koji se sušio i po sakupljenom namještaju), živi ispod mosta.



Uz Heinzelovu ulicu ... Snimila: Anica Mazura


Na duuugačkom zelenom pojasu između Branimirove i pruge. Snimio: Mladen Sokele.


Pogled na Istočni kolodvor. Snimio: Mladen Sokele.


Razgranata trešnja ispred stanične zgrade Istočnog kolodvora. Snimio: Mladen Sokele.


Zapuštena stanična zgrada. Snimio: Mladen Sokele.


Ljepši dio naselja sa urednim montažnim kućama iz možda 50-ih ... Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od rijetkih preživjelih rampi u Zagrebu, na Livadarskom putu ... a kako nema više vlakova više se niti ne spušta. Snimio: Mladen Sokele.


Na izlazu sa Istočnog kolodvora. Snimio: Mladen Sokele.


Poseban romantičan ugođaj ... Snimila: Anica Mazura.


Hostel "Favela" na početku Borongajske ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Okupljamo se na pauzi kod početka Borongajske ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Neobičan mural na početku Borongajskle ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Pauza uz čokoladne napolitanke. Snimio: Mladen Sokele.


Još pauziramo ... Snimila. Anica Mazura


Krenuli smo dalje zelenim pojasom ... Snimio: Mladen Sokele.


Ubrzo smo stigli i do okretišta tramvaja Borongaj. Obzirom da se zeleni pojas na sjevernoj strani pruge tu sužava prešli smo našom šetnjom na južnu stranu pruge, među ulice pjesnika i borongajske "limenke". Sa sjeverne strane pruge smo ostavili Željezničku koloniju, jedno od urbanistički najzanimljivijih naselja u gradu koje je građeno od 1927. kada je otvoren Dominikanski samostan na Kažotićevu trgu oko kojeg je tokom godina sagrađeno naselje.

Kod željezničke stanice Maksimir smo bacili pogled na sjevernu stranu i pogledali stari natpis gostionice "K aerodromu", pričali smo o pješačkom pothodniku koji spaja Borongaj i Ravnice sa željeznicom i posve je neprikladan za prolaz dječjim ili invalidskim kolicima ili biciklom zbog stepenica usred pothodnika i na sjevernom izlazu (vjerujem da ne bi bilo tako teško napraviti rampu!). A mi smo nastavili put po borongajskoj strani do dijela kvarta u kojem su živjeli željezničari, do Ravenske i Brckovljanske ulice i šetališta Vesne Parun ispod kojeg teče potok Bliznec, idealne trase biciklističke staze koja bi spajala podsljemensku zonu sa poprečnim propmetnim pravcima i okolicom Save. Na tome bi mjestu realizacijom te staze i ove uz željeznicu prema istoku nastao važan biciklistički prometni čvor.

Došli smo do pruge i nastavljamo kolskim putem uz nju, uz niz vrtova koji dijele kolosijeke od pogona Končara koji koristi objekte starog aerodroma. Aerodrom Borongaj je drugi zagrebački aerodrom (nakon prvoga na "Črnomercu" koji se u stvari nalazio na području današnje Trešnjevke), otvoren je 1928. i služio je i za civilne i vojne letove. Tokom drugog svjetskog rata više je puta bombardiran pa je dio bombi pao i na okolna naselja (Željezničku koloniju i Ravnice). Nakon Drugog svjetskog rata zračni je promet preseljen na Lučko, a od 1959. na novotvoreni aerodrom na Plesu.

Danas se uz ogradu bivšeg aerodroma nalazi niz vrtova, najneobičniji od svih je jedan tik uz stazu koji je ograđen samo starim sušilicama za veš, tamo je njih stotinjak!

Nastavili smo šetnju kroz Ranžirni kolodvor, širokom stazom koja ide njegovim južnim rubom i uz koju stoji nekoliko starih zapuštenih vagona u kojima su nekad stanovali beskućnici, no danas su prazni i posve zapušteni. U posljednje vrijeme je nestalo puno tračnica i pragova, no staza je sve bolje ugažena, jer se njom koriste studenti koji idu na predavanja na Kampus Borongaj. Oko nas je carevao miris bagrema u cvatu i pjev ptica koje su nadglasavake udaljene zvukove sa Branimirove ceste .. vrlo neobičan ugođaj.

Skrenuli smo širokom stazom prema Kampusu. Uz stazu su vidljive bivše vojne instalacije i napuštene magazinske zgrade koje više ne služe nikome i ničemu.

Vraćamo se nazad, prelazimo u šumu zarasle kolosijeke (nabrojili smo ih 12), pozdravljamo strane lokomotive i malu dizalicu i zatim nastavljamo uz željezničarske kućice u kojima danas žive neznani stanari (zanimljivi su im vrtovi i kokošinjci položeni između zapuštenih kolosijeka!). Dolazimo do ž.st Trnava i ostaje nam još posljednja zanimljivost, posjet Parku Tomislava Ivčića koji se nalazi 100 metara južno od pruge. Vratili smo se do željezničke stanice i pričekali 15-tak minuta do vlaka kojim smo se vratili, umorni, ali i zadovoljni, do Glavnog kolodvora i time završili šetnju.



Na pješačkom prijelazu kod tramvajskog okretišta Borongaj. Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od borongajskih "limenki". Snimio: Mladen Sokele.


Bivša gostionica "K aerodromu". Snimio: Mladen Sokele.


Pred pothodnikom .. Snimila. Anica Mazura.


Pothodnik kod željezničke stanice Maksimir. Snimio: Mladen Sokele.


Na šetalištu Vesne Parun. Snimio: Mladen Sokele.


Odmor na mjestu gdje potok Bliznec podzemno prolazi ispod željezničke pruge. Snimila: Anica Mazura.


Među vrtovima. Snimio: Mladen Sokele.


Uređaj "Elektronske industrije" Niš. Snimio: Mladen Sokele.


Vrt ograđen sušilicama za veš. Snimio: Mladen Sokele.


Napušten vagon na Ranžirnom kolodvoru Borongaj. Snimio: Mladen Sokele.


I ovaj je vidio bolje dane .. Snimila: Anica Mazura


Šećemo se po zapuštenom kolodvoru ... Snimio: Mladen Sokele.


Napušteni magazin na stazi prema Kampusu. Snimio: Mladen Sokele.


Smrdljive naftne instalacije iz doba JNA ... Snimila: Anica Mazura.


Trebamo požuriti prema kraju šetnje, vlak nam kreće za 45 minuta ... Snimio: Mladen Sokele.


Lokomotive u gostima. Snimio: Mladen Sokele.


Napuštena dizalica na kolodvoru. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Uz kolosijeke ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Još smo u svijetu željeznice, radionica i skladišta ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Vrtovi i kokošinjci među napuštenim kolosijecima. Snimio: Mladen Sokele.


Kraj šetnje: Čekajući vlak na ž.st. Trnava. Snimio: Mladen Sokele.


Povratak vlakom ... Snimio: Mladen Sokele.


Za kraj, zahvaljujem se na fotkama Saši Martinović Kunović, Anici Mazuri i Mladenu Sokeleu, a za vas još jedan mali dodatak, kronološka lista nastajanja tramvajskih veza tog istočnog dijela grada:

1926. Otvorena je pruga od Kvaternikovog trga Heinzelovom do Sajmišta (u blizini Klaonice)
1928. Otvorena pruga Branimirovom (tadašnjom Baroševom) do okretišta Sigečica (danas križanje sa Držićevom)
1935. Otvorena je pruga Zvonimirovom do okretišta Harambašićeva
1942. Otvorena je pruga od Maksimira do Dubrave
1949. Otvorena je pruga Ulicom grada Vukovara do Heinzelove
1950. Otvoren je produžetak pruge Ulicom grada Vukovara i današnjom Ulicom grada Gospića do okretišta Žitnjak
1954. Ukinuta je pruga Kvaternikov trg - Sajmište Heinzelovom ulicom
1961. Izgrađena je pruga Šubićevom ulicom
1962. Izgrađena je pruga Držićevom ulicom
1963. Produžena je pruga od Harambašićeve do Borongaja
1971. Maknuta je pruga po Držićevoj (južno od Vukovarske) zbog izgradnje Petlje
1979. Izgrađena je pruga Držićevom do Sopota u Novom Zagrebu
2000. Produženje pruge do Savišća

Oznake: šetnja, Jane's Walk, Borongaj, Dubrava, pečenica, bicikl, željeznica

Stigla nam je i nova godina, krenimo u nju laganim korakom, prepustimo se njenom toku ...

A za početak, evo jedne prigodne pričice.

Rijetko svraćam do Glavnog kolodvora, na žalost, u mojim svakodnevnim kretanjima mi željeznica ovakva kakva jest ne može pomoći ni na koji način tako da do kolodvora svratim tek usputno. A razlog za ovaj praznični posjet je bio novi vozni red koji je stupio na snagu još početkom prosinca ... Dobra stvar vezana uz njega je da se prigradski vozni red sada može dobiti besplatno (prije je cijena bila 1 kunu), a loša je vijest da ga je zbog toga teško naći jer ga ljudi masovno uzimaju ...

No, uz praznike na kolodvor je stigla i božićna jelka koja je vrlo diskretno gurnuta pred jedna od kolodvorskih vrata (valjda ne ometa mnoštvo putnika u kretanju po peronu .. na fotki se dobro vidi gužva ) ... a uz jelku je stigao i prvi prvcijati automat za kupnju željezničkih karata!

Isprva sam pomislio da on služi samo za ukras, pogotovo što je bio zagrađen snjegovićem i reklamnim natpisom, no kad sam za probu pritisnuo tipke činio mi se posve funkcionalnim. Javite ako je netko od vas uspio kupiti voznu kartu pomoću njega!
(sad nam još samo ostaje da vidimo kako će izgledati prvi ZET-ov automat za kupnju karata ... takve mašine postoje u ostatku svijeta već desetljećima, no neke stvari kod nas dolaze jaaaaaaaaaaaaako sporo )




Jelka u kutu . Snimio: Vanja


Automat u kutu ... Snimio: Vanja


Oči u oči sa automatom. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, glavni kolodvor, automat, Advent, jelka

S južne strane Botaničkog vrta, uz kolosijeke Glavnog kolodvora. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, Botanički vrt, čelik, telefon

Za razliku od izbjeglica koji se vlakom (i svim drugim sredstvima) kreću prema zapadu, ja sam protekloga vikenda, sa obitelji mi, krenuo prema jugu. Također vlakom.
I dok smo mi spavali u kušet kolima, u auto vagonu se za nama vozio i auto, jer smo ga trebali kako bismo dostigli Zaostrog, mjestašce na krajnjem jugu Makarskoga primorja. Zašto baš Zaostrog, sigurno se pitate vi ... nije bitno, odvraćam ja, uz nešto malo "posla" kojeg smo tamo morali obaviti, većinu vremena smo ipak proveli uživajući u suncu i toplome moru kojim nas je obdario posljednji ljetni vikend.

Ali, vratimo se mi malo na sami naslov, odnosno putovanje vlakom prema jugu. Umjesto da smo se, kao svi pravi hrvati, na jug uputili autom, mi smo se ipak odlučili na ovakav spoj vlaka i auta. S jedne strane zato da bih si uštedio 4 sata sjedenja u autu i učinio samo putovanje ugodnijim (a sve to za samo 77 kuna koliko košta prijevoz auta!), a sa druge kako bih si ženi i djeci priuštio iskustvo spavanja u vlaku, jednu malenu životnu pustolovinu Baš me zanima koliko je današnje djece ikada spavalo u vlaku! Pretpostavljam da ih ima više onih koji se nikada u životu nisu provozali vlakom od onih koji imaju iza sebe noćnu vožnju vlakom. ...

I, evo priče kako nam je bilo ...

Noćni vlak za Split vozi samo u sezoni, a to ove godine znači da je posljednja vožnja planirana za vikend 03./04.10 - izvan tog ljetnog perioda nema noćnih vlakova između Zagreba i Splita. Vlak je za naše prilike bio podugačak, čak 6 vagona + jedan vagon za prijevoz auta. U njemu su se ovoga petka vozila tek dva auta - naš i još jedan. Za one koji ne znaju, procedura ukrcaja je pomalo neobična - auto treba dovesti na rampu (istočni dio Glavnog kolodvora, skoro već pred Držićevu) dva sata prije polaska vlaka. Stigao sam na vrijeme i tamo već zatekao svog vozača-suputnika s kojim sam kratio vrijeme do dolaska čovjeka koji radi na ukrcaju. Obzirom da on češće prevozi svoj auto na ovoj relaciji uputio me je u sve tajne autotransporta.

Oko 21:20 stiže i željezničar, uvozimo aute u vagon (vožnja po rampi i u vagonu sliči pomalo na dolazak na tehnički pregled s time što ovdje treba pripaziti i na visinu, vagon je vrlo nizak) i tada smo slobodni. Preostalo je dosta vremena za šetnju oko kolodvora i osmatranje situacije - oko kolodvora izbjeglica gotovo da i nije bilo, ali su zato tu bili ljudi koji su željeli pomoći kao volonteri pa su tražili upute kako to najbolje učiniti.



Vagon za prijevoz auta. Snimio: Vanja


Pogled sa strane. Snimio: Vanja


Večernja atmosfera oko kolodvora. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Usprkos svemu, reprezentativno .. Snimio: Vanja


Sve u svemu, naš je kolodvor sada više zanimljiv sa arhitektonskog smisla, jedna u nizu reprezentativnih gradskih građevina, nego što je važan kao prometno čvorište. Da, još uvijek postoje ljudi koji putuju vlakom, i u prigradskom i u međugradskom prometu, ali je količina ljudi koja prođe tom najvećom i najvažnijom željezničkom stanicom u zemlji manja nego broj putnika na nekoj frekventnijoj tramvajskoj stanici. Koliko sam uspio uočiti za mojih posljednjih posjeta, uu vrhu prometne špice otvorene su tek 3 ili 4 blagajne za unutarnji promet i nikad nije prevelika gužva. Na peronima i u čekaonici vlada provincijska atmosfera, bez puno gužve i užurbanosti ... prava gužva i užurbamost su u Pothodniku i na tramvajskoj stanici ispred Kolodvora. Bio je petak uvečer i gradska se mladež uputila u večernje izlaske tako da sam se mogao uputiti u najnovije modne i zabavljačke trendove.

Ali, vratimo se mi na naš noćni vlak. Stigao je 20-tak minuta prije polaska, a osim nas dočekala ga je grupa japanskih turista (njih 5) te još nekoliko stranih turista s ruksacima. DO polaska vlaka u cijelom vagonu sa kušetima (u kojem ima mjesta za oko 60 putnika) bilo nas je, ako sam dobro brojao, 14 putnika. U drugim vagonima situacija nije bila ništa bolja, dapače, čini mi se da je putnika bilo manje.

Kondukter, pravi dalmatinac, je bio u formi - prvo se nešto natezao sa japancima, "E, ajte vi malo ustranu!", onda je nama objašnjavao da nam deke neće biti potrebne (poslije nam je rekao zašto - da ne bi morao dijeliti dekice on je malo odvrnuo grijanje vagona), podijelio nam je posteljinu i jastuke, uzeo karte ...

U 23:05 smo krenuli, točno na vrijeme. Malo smo se još divili pogledu na grad iz tramvaja, meškoljili se, namještali posteljinu ... i, legli na spavanje. Bilo je dosta bučno tako da ne mogu reći da li sam u zvuku kotrljanja po tračnicama uživao (što je slučaj kada je ta buka manja) ili me je smetao u spavanju, a tome još treba dodati i povremeno drmusanje i, naročito na ličkim dionicama, sirenu strojovođe koji ju mora upotrijebiti na nezaštićenim pružnim prijelazima kojih tamo očito ima jako puno.

Kako god bilo, svitanje nas je razbudilo na početku spuštanja prema Kaštelima gdje smo se razveselili moru, a malo manje oblacima koji su nadirali preko Kozjaka ... no, usprkos nekoliko kapi kiše koje smo fasovali u Omišu većina dana je ipak bila lijepa i popodne je pao i odličan kupanac u Zaostrogu.

Ali, da ne zaboravim ispričati priču do kraja ... dakle, uslijedilo je lagano spuštanje prema Solinu (usputno sretosmo "splitsku prigradsku željeznicu" tj. jedna motorna kola koja voze na relaciji Split-Kaštela) pa ulazak prema Splitu i točno na vrijeme, u 07:00 uđosmo u splitski kolodvor.

Odmah su stigli i nosači sa svojim kolicima (nisam uočio da li su uspjeli nagovorit japance da im ponesu ruksake), policija (jasno, uz obavezno legitimiranje ...) ... a na preuzimanje auta smo ipak još sačekali i to dobrih pola sata ... ali, i to smo obavili na opće zadovoljstvo (uz malo postrugane nosače na krovu, vagoni su zaista VRLO niski) i mogli smo krenuti dalje. Noćna vožnja vlaka je bila iza nas, a sunčan dan i more su bili pred nama! Ali, to je već jedna druga priča, izvan okvira ovog bloga ...



Jutro nad Kaštelima. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Prigradski vlak od jednih kola. Snimio: Vanja


Dobro došli u Split! Snimio: Vanja


Nek se vidi i Sveti Duje, nek se zna gdje smo! Snimio: Vanja


Sad će istovar ... Snimila: Bubamara šarena


Za preuzimanje auta se treba zavući u kavez ... Snimila: Bubamara šarena


Pogled u kavez Snimila: Bubamara šarena


Evo me vani! Snimila: Bubamara šarena


Pogled na grad sa omiške tvrđave. Snimio: Vanja


Plaža u Zaostrogu. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, vlak, glavni kolodvor, Split, auto

Kamo se još zapravo ide iz ovog našeg Zagreba vlakom?
Eventualno na posao ili sa posla, za one kojima ova sadašnja prigradsko-željeznička mreža može skratiti taj svakodnevni put, svi drugi smjerovi su postali čista egzotika ...

No, nakon što vlakovi kod nas šutke, malo pomalo izumiru, odjednom su se pojavili ljudi kojima su vlakovi potrebni, koji ih mogu dovesti u obećanu zemlju tamo negdje na zapadu, a mi smo im iznenada postali jedna od usputnih stanica, jedan od "ranžirnih kolodvora" na kojima ih, često i protiv njihove volje usmjeruju ovamo ili onamo. A sve uz policijsku pratnju, crvena svjetla, natpise "ne ulaziti" ... teško je prići evropskim dverima, još teže ući. A što ih tek čeka iza njih?

Pokušat ću se prosjetiti ovih događanja i ovih mojih pitanja za mjesec dana, godinu, pet godina ... tko zna kako ćemo gledati na sve to i mi ovdje, i oni ondje (oni = sadašnji izbjeglice, ali i oni koji će ih primiti u svoje društvo, drage volje ili protiv volje), kakve će sve promjene donijeti ova priča kojoj je sada teško nazrijeti kraj.



Glavni kolodvor, petak navečer, nakon prvog vala izbjeglica ... Snimio: Vanja

Oznake: Izbjeglice, imigranti, glavni kolodvor, vlak, željeznica

Pješački nathodnik kod Trnjanske ceste, još u drvenom izdanju, najvjerojatnije snimljen 1905. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je nekada bio".


Kad pogledamo Zagreb i njegovu povijest, uočit ćemo da on, za razliku od nekih drugih gradova, nije imao puno ograničavajućih faktora tokom njegova razvoja. U rano doba nastajanja grada on je bio smješten na brežuljcima Gradeca i Kaptola koji su olakšavali tada tako potrebnu zaštitu protiv pljačkaša i napadača svih vrsta, ali nakon toga jedini pravi ograničavajući faktor mu je bila rijeka Sava. Tok rijeke Save je u srednjem vijeku pa čak i nakon njega bio vrlo različit od današnjeg - umjesto elegantnih lukova kojima savske vode danas protiču pored grada (namjerno ne kažem "kroz grad" jer je Sava jedva uključena u gradski život ) ona je krivudala u beskrajnim zavojima i granala se mnogim rukavcima od kojih su neki bili puno bliže centru grada i "sigurnoj liniji" komunikacija prema istoku i zapadu (Ilica, Vlaška/Maksimirska) nego što to danas možemo i zamisliti. Starije karte, npr. iz 18. stoljeća, ali i još uvijek prisutni rasporedi ulica i toponimi pokazuju da su se neki savski rukavci nalazili neposredno iza crkve u Stenjevcu (uleknuća istočno od ulice Stenjevec), na Rudešu (Jezerska ulica), u Trnju (Vrbik) ...

No, osim već spomenute Save najveći utjecaj na razvoj grada je imala željeznica. Od njenog dolaska u Zagreb 1862. njezine su tračnice, nasipi i skladišta podijelile Zagreb na dva velika djela, Grad (sve ono što se nalazi sjeverno od pruge) i Selo/Predgrađe (sve ono što se nalazi južno od pruge). Razvoj Trnja i Trešnjevke je neraskidivo vezan uz razvoj željeznice, ali isto tako su ta dva kvarta, upravo zbog nje (ali i zbog prisustva Save u svom zaleđu) dugo vremena živjeli na margini grada.

Tokom drugog dijela 19. stoljeća i prvog dijela 20. stoljeća, u vrijeme procvata tada mladog i brzo se razvijajućeg Zagreba, Trnje i Trešnjevka su bili daleka periferija, a sve zbog dolaska željeznice koja od 1862. (zapadni i južni krak) odnosno 1870. (istočni krak) spaja Zagreb sa okolnim gradovima, ali i razdvaja pojedine gradske kvartove. Sama fizička barijera željezničkih kolosijeka koja je tokom vremena još "podebljana" dodatnom infrastrukturom (proširenja na kolodvorima, željezničke radionice kao npr Gredelj, razna skladišta i pogoni koji su spojeni na željeznicu) činila je pravi "kineski zid" između Grada i Sela/Predgrađa. Čini se da ni samome gradu nije bilo posebno stalo do uspostavljanja boljih veza između gradskog sjevera i juga, jer tek je nakon dugih pregovora 30-tih godina izgrađen podvožnjak kod Miramarske ulice koji je sve do danas ostao jedina prometna veza između Savske ceste i Držićeve/Strojarske ulice, uz još dvije pješačke poveznice, nekadašnji pješački nathodnik kod Glavnog kolodvora koji je sredinom 70-ih godina zamijenjen pothodnikom te uski prolaz kod Runjaninove ulice.

Trešnjevka je u željezničkom "miješanju karata" prošla nešto bolje dizanjem pruge na nasip i izgradnjom podvožnjaka na Tratinskoj (1935.), Vukovarskoj (1937.), "autoputu" (1953.), Novoj cesti (1935.) te Savskoj cesti kod Veslačke ulice (1939.) prilično je dobro povezana sa susjednim Trnjem. No, sjeverna je strana sve do sada ostala izolirana sa prometnim vezama tek kroz podvožnjake u Žajinoj ulici (1930.) i ne tako davno prokopanim podvožnjacima za Selsku (1987.) i Zagrebačku cestu (1998.), dok je prijelaz osiguran rampama na Vodvodnoj cesti tek od manjeg prometnog značenja zbog često spuštenih rampi. Zapadno od Trešnjevke je situacija još lošija, uz dva pothodnika, kod Vrapčanske ceste i Škorpikove ulice, rampama osiguran prijelaz na Sokolskoj te nekolicini pješačkih pothodnika. I, kao šećer na kraju, tu je i jedni preostali zagrebački pješački željeznički nathodnik, onaj u Kustošiji, koji spaja Ilicu sa Poljačkom ulicom kod tvornice TOZ.

Dakle, govori se kako željeznica spaja ljude. To je istina, i to ne samo u smislu kako nas vlak može udobno i brzo prevesti od točke A do točke B (na žalost, ta činjenica, koja vrijedi u velikom dijelu Evrope, kod nas, zbog katastrofalnog stanja naših željeznica, baš i nije posve točna), već i po tome kako nas željeznica, kao sredstvo masovnog prijevoza, može spojiti sa drugim ljudima, što je posve oprečno sadašnjim običajima vožnje autima gdje nam društvo pravi samo radio i eventualno koji autostoper. Vi koji ste se ikad vozili vlakom na dulje udaljenosti, sjetite se atmosfere iz punih kupea: razgovora, dijeljenja keksa, novina, obiteljskih priča ... Namjerno kažem "vi koji ste se ikad vozili vlakom" zato što poznajem ne tako mali broj mlađih ljudi koji se nikad nisu vozili vlakom, pogotovo ne na veće udaljenosti.

Ali, u toj igri spajanja/razdvajanja ni Grad nije posve bespomoćan, protiv takvog se komadanja može boriti nadvožnjacima i podvožnjacima, mostovima i tunelima ... pogledajmo kako izgleda povijest te borbe na zagrebačkom primjeru!

Ovako izgleda povijest cestovnih prijelaza željezničke pruge u dva nivoa na sadašnjem području grada (Ako imate neke komentare ili nadopune, pogotovo vezano uz prijelaze za koje nisam uspio naći točne podatke, molim vas, napišite ih u komentare!):

1907. Lenuci predlaže podizanje pruge na stupove između Glavnog kolodvora i Borongaja (ostvareno tek 1970.!)
1912. Pušten u promet prvi zagrebački cestovni podvožnjak, onaj u Miramarskoj
xxx Sagrađen nadvožnjak na Strojarskoj cesti (točna godina je nepoznata)
1930. Sagrađen željeznički nadvožnjak kod Adžijine ulice (tada Samoborske ceste) - prvi prilaz Trešnjevci neometan od željeznice!
1932. Sagrađeni željeznički nadvožnjaci na Savskoj cesti (kod Jukićeve ulice i Koturaške ceste)
1935. Sagrađen željeznički nadvožnjak na Tratinskoj ulici - onaj koji je dozvolio prilaz tramvaju na Trešnjevku i izgradnju Remize.
1937. Sagrađeni nadvožnjaci na Ulici grada Vukovara (tada Varaždinskoj ulici, proširen 1970.) te na Novoj cesti (na ulazu na Knežiju)
1939. Uz gradnju novog željezničkog mosta preko Save sagrađen je i nadvožnjak na Savskoj cesti (kod Veslačke ulice)
1955. Sagrađen željeznički nadvožnjak iznad novosagrađenog "autoputa", danas Zagrebačke avenije
1962. Sagrađen željeznički nadvožnjak preko Držićeve ulice, omogućio je produžavanje tramvajskih linija koje su se do tada okretale kod Branimirove tržnice i spoj sa tramvajem na Ulici grada Vukovara.
1960-ih Izgrađeni željeznički nadvožnjaci iznad Avenije Dubrovnik (tada Aleje Borisa Kidriča)
1970. Dovršeno podizanje pruge između Glavnog kolodvora i Borongaja čime su ispod pruge bez rampi postale prohodne Heinzelova ulica, Zavrtnica i Donje Svetice (tadašnja Žajina ulica)
ranih 1970-ih Izgrađen nadvožnjak iznad pruge u Sesvetama, na današnjoj Ulici Ljudevita Posavskog
oko 1975. Sagrađen podvožnjak na Škorpikovoj ulici (usporedo sa završetkom gradnje Aleje grada Bologne)
oko 1980. Sagrađen nadvožnjak na Ulici Savezne republike Njemačke preko kolosijeka Ranžirnog kolodvora
1987. Sagrađen podvožnjak na Selskoj cesti
1996. Sagrađen podvožnjak Zagrebačke/Slavonske avenije ispod Savske ceste i pruge
1998. Sagrađen podvožnjak Zagrebačke ceste
oko 2000. Sagrađen podvožnjak ulice Oranice, u nastavku Vrapčanske ulice


Iako su pješački pothodnici nešto novijeg datuma (u nekadašnja vremena su se favorizirali nathodnici), zanimljivo je saznati da se već sa samim početkom gradnje željeznice i planiranjem grada na području današnjeg Glavnog kolodvora razmišljalo o tome da se ispod njega sagradi pothodnik (zbog takve ideje je razina Tomislavovog trag spuštena u odnosu na ulice koje ga okružuju!)


Pješački pothodnici:

oko 1860. Postoji plan za pothodnik ispod Glavnog kolodvora (razlog zašto je ploha Tomislavova trg spuštena u odnosu na okolne ulice)
oko 1912. ? Izgrađen pothodnik koji spaja Runjaninovu i Koturašku
1937. Izgrađen pothodnik na Gagarinovu putu (tada je tamo tekao i potok Kunišćak), između njega i tadašnje Varaždinske ulice je još 1877. sagrađena ženska kazniona
1960-ih Izgrađeni su pothodnici između Savskog Gaja i Trokuta te između Trokuta i Trnskog
1970-ih Izgrađeni su pothodnici uz Aleju Bologne: Gospodska ulica, Dubravica (kod koje postoji i kolnički prolaz koji je posljednjih godina zatvoren), Podsused
1970-ih Izgrađen je pothodnik kod ž.st. Maksimir
1974. Sagrađen je pothodnik kod Glavnog kolodvora
1980-ih Izgrađen je pješački pothodnik uz Selsku cestu (umjesto nekadašnjeg nathodnika)
1987. Sagrađen je uz gradnju poslovnog objekta Cibone i pothodnik koji izlazi na Andrašecovu ulicu


Pješački nathodnici:

1892. Izgrađen je nathodnik kod Glavnog kolodvora (kao nastavak Petrinjske, koja je nekad vodila prema Paromlinu sagrađenom 1862., kasnije je taj dio prozvan Trnjanskom cestom. Nathodnik je srušen 1974., uz gradnju pothodnika.
- Nathodnik kod Selske ceste - sagrađen je prije 30-ih, ali ne znam kada srušen (70-te?)
- Nathodnik kod Borongaja - ne znam kada je sagrađen, a vjerojatno je srušen za podizanja pruge na stupove, dakle prije 1970.
- Nathodnik kod TOZ-a - sagrađen 1971. i jedini koji još i dan danas postoji
(znate li da li igdje drugdje u Hrvatskoj postoje slični nathodnici? Ja znam samo za onaj kod željezničke stanice Sisak-Caprag!)




Pješački nathodnik kod Selske ceste, oko 1930. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je nekada bio".


Pješački nathodnik kod Trnjanske ceste, nepoznate godine. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je nekada bio".


Pješački nathodnik kod Trnjanske ceste, 1958. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je nekada bio".


Pješački nathodnik kod Trnjanske ceste, 1969. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je nekada bio".

>
Pješački nathodnik kod Trnjanske ceste, 1969. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je nekada bio".


Pješački nathodnik kod TOZ-a, vjerojatno u 70-ima. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je nekada bio".


Ako uspoređujemo iskustvo prelaska pruge nathodnikom i pothodnikom moj glas ide na stranu nathodnika.

Sjetite se iskustava pješačkog prelaženja pruge pločnicima kroz pothodnike na Zagrebačkoj cesti ili uz Oranice - buka i smrad koji dolaze od bujice automobileakoja stalno prolazi na metar od pješaka. Ugodnost prelaska je ravna nuli i svi težimo čim bržem prolasku tih neugodnih mjesta. Pješački pothodnici, kao onaj kod Gospodske ulice ili pak onaj kod Selske ceste (koji je odvojen od automobilskog "tunela") su nešto ugodniji zbog odsutnosti buke, no njihov tunelski karakter baš ne doprinosi ugodnosti prolaska s jedne na drugu stranu.

Usporedimo ih s prelaskom nathodnika kod TOZ-a ... to je ugodno mjesto ne samo za brz prelazak preko pruge i "trainspotting", već i za "cityspotting" i "sunspotting", pogotovo za lijepih zalazaka sunca. Istina, prolaznici/prelaznici su izloženi prirodnim elementima, vjetru, kiši, suncu .. ali mislim da je taj minus debelo nadoknađen prije spomenutim plusevima. A tek kad bi se taj nathodnik s jedne strane povezao sa bliskom mu Grmoščicom koja bi sa izgradnjom šetnice mostom preko Kustošijanske ulice mogla postati vrlo zanimljivo mjesto, a sa druge strane dugo željenom pješačko-biciklističkom stazom trasom Samoborčeka ... tad bi zablistao u punome sjaju.


Za kraj, željeznička pruga se na nekoliko mjesta u gradu još uvijek prelazi u nivou, uz pomoć rampi (za cestovni promet) odnosno čak i bez ikakve zaštite (samo za pješački promet), pogledajte popis:


Cestovni željeznički prijelazi osigurani rampama:

- Sokolska ulica (2x: prometni kolosijeci te ranžirni kolosijek za terminalski kolodvor Vrapče)
- Vodovodna ulica
- Zapadni kolodvor (u nastavku Ulice Republike Austrije)
- Donje Svetice (ranžirni kolosijek za Zagreb Istočni kolodvor)
- Ulica Trnava
- Retkovec III (2x: prometni kolosijek te odvojak prema Ranžirnom kolodvoru)
- Savski gaj XIII/Utinjska cesta u Remetincu
- Rajtarićeva cesta u Remetincu (prema Botincu)
- Brezovička cesta u Remetincu (prema Brezovici)
- Trokut (dvostruki), za Botinec
- Utinjska cesta (prema Podbrežju)
- Sveta Klara (prema Otoku)

Pješački neosigurani željeznički prijelazi

- kod ž.st. Trnava (Resnički put)
- Sopnička ulica (na ulazu u Sesvete)
- kod ž.st Sesvete (Kelekova ulica)
- kod Sesvetskog sajmišta (Jelkovečka ulica)


Na kraju, želio bih se posebno zahvaliti Milanu Vasiću, članu Facebook grupe "Zagreb kakav je nekada bio" koji mi je pomogao slanjem fotografija te članovima Foruma ljubitelja željeznica koji su svojim sudjelovanjem razjasnili neke od detalja iz života zagrebačkih pješačkih nathodnika i željeznice u Zagrebu općenito. Naravno, ovaj tekst niti u kojem smislu nije potpuno i bezgrešno djelo tako da vas molim da mi komentare i moguće ispravke napišete u komentarima ispod posta - unaprijed hvala!

Isto tako, pri pisanju ovog teksta služio sam se slijedećim znanstvenim radovima:

- Prof. dr. Mira Kolar: “Uključivanje Zagreba u željezničku mrežu Europe 1862. godine”
- Prof. Helena Bunijevac: “Izgradnja pruge Zidani Most – Zagreb – Sisak kao početak razvoja zagrebačkog željezničkog čvorišta”
- Dr. sc. Mirela Slukan Altić: “Željeznička pruga i kolodvori u regulacijskim osnovama grada Zagreba”
(sva tri rada se nalaze u Zborniku znanstvenog skupa “140 godina željeznice u Zagrebu,1862.-2002.”)


A ovdje vam nudim nekoliko linkova na srodne tekstove:

- Tema o pješačkim nathodnicima na Forumu ljubitelja željeznica
- tekst "Željeznica na Trešnjevci" na web stranici "Mapiranja Trešnjevke":
- tekst "Zapadni kolodvor" na web stranici "Mapiranja Trešnjevke"
- tekst "Željeznica spaja ljude, a željeznička infrastruktura ih nekad razdvaja" na portalu Pogledaj.to
- tekst "Kako smo gradili autoput" na portalu Pogledaj.to
- tekst na mom blogu "Posljednji mohikanci pružnih prijelaza"

Oznake: željeznica, nathodnici, pothodnici

Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Zagrepčani i pothodnici se baš ne vole ... i zaslugom projektanata (koji su neke od njih zamislili izrazito loše) i gradskih vlasti (koje ih ne održavaju baš uzorno), ali i zaslugom samih građana (koji ih često izbjegavaju koristiti, već radije koriste kojekakve opasne prečice ... a o vandalima koji uništavaju pothodnike razbijajući lampe, šarajući zidove, trgajući oplatu ... da i ne govorim.

Vjerojatno najkorišteniji zagrebački pothodnik je onaj kod Glavnog kolodvora - em stoga što povezuje dva vrlo važna prometna čvora (Glavni kolodvor sa autobusnom stanicom za novozagrebačke autobuse) i još k tome centar grada sa središnjim Trnjem, em stoga što je alternativa, pretrčavanje niza kolosijeka na nepreglednom i prometnom mjestu, vrlo neprikladna i iznimno opasna ... no, to ne znači da se ne upotrebljava: pogledajte samo stazice koje kroz ruševni zid vode na Koturašku ulicu!

(iako, čisto teoretski gledajući, najveći postotak korištenja sigurno imaju pješački prolazi ispod remetinečkog Rotora - sigurno nitko ne pretrčava sami Rotor, em je samoubilački opasno, em je puno lakše proći ispod Rotora ... i po tome je taj "pothodnik" zapravo jedini pravi u cijelome gradu, jer je puno lakše proći njime nego pretrčavati cestu ... i tako bi trebalo biti sa svima njima!)

U zbirku zagrebačkih pothodnika ulaze i svi oni novozagrebački bez rampi (da smo u Austriji, svi bi oni već imali i rampe i liftove!) koji za roditelje sa dječjim kolicima, invalide i bicikliste predstavljaju nepremostivu prepreku i nevjerojatno je da još nije smišljeno i izvedeno neko prikladno rješenje ...

... tu su i oni prikladniji, npr. pješačko-biciklistički pothodnik ispod željezničke pruge kod Selske ceste koji je prilično dobar (ako izuzmemo oštre kuteve rampi) ... no, broj ljudi koji prelaze prugu "u nivou" je još uvijek bar dvostruko veći od onih koji prolaze pothodnikom ...

... dok su oni najkvalitetniji u Prečkom, ispod Matetićeve ulice, u blizini osnovnih škola Prečko i Nikole Tesle. No, zez je što su u njihovoj blizini i semaforizirana raskršća koja omogućuju prijelaz, a usprkos svemu tome puno ljudi ne mari za opasnost pa široku cestu prelazi gdje stigne.

A koji je to od zagrebačkih pothodnika najnekorišteniji? Njegova je sudba određena položajem: nalazi se u blizini napuštene tvornice i još k tome vodi ka autobusnoj stanici koja nije osobito frekventna. Riječ je o pothodniku ispod Branimirove ulice, pored raskršća sa Štefanovečkom u Dubravi. Pored pothodnika se nalazi olupina nekadašnje pekare "Mlinara" koja čeka rušenje (možda je čak već srušena - zaštitarka koju sam pitao za sudbinu tog objekta je rekla da već neko vrijeme čekaju ekipu za rušenje), a sa druge strane ceste je autobusna stanica linija koje voze iz Borongaja prema Dugom selu, no čini se da ona vrlo rijetko dočeka putnike ... a kada neki i dođe, radije pretrči cestu. Između ostalog i zbog stanja pothodnika. Naime, čini se da su na njega zaboravile i službe održavanja: ograda valjda nije prefarbana od postavljanja u 80-ima, gazišta stepenica su polomljena, iz njih raste trava ... tako da ispada da je uobičajeno uništavanje pothodnika šaranjem (ovdje osobito nemaštovitim, bez ikakve poruke i pokušaja kreiranja ičega) ovdje još najmanji problem.



Pogled od napuštene zgrade pekare. Snimio: Vanja


Ulaz od pekare ne obećava lijepe prizore ... Snimio: Vanja


Stepenice su u komi ... Snimio: Vanja


Pošarana unutrašnjost pothodnika. Snimio: Vanja


Izlaz na autobusnu stanicu. Snimio: Vanja


Većina gradskih pothodnika sad ima plavu ogradu, no ovaj još uvijek originalnu žutu koju je dobrano nagrizla rđa. Snimio: Vanja


Pogled unazad: Tri (od četiri) izlaza pothodnika sa napuštenim objektom "Mlinara" u pozadini. Snimio: Vanja


Na kraju, pogledajmo još jedan neobičan detaljčić! A to je čudan izlaz na njegovoj sredini koji vodi .. posred livade! Kao da je tamo planirana izgradnja nekakvog okretišta ili nečeg sličnog pa je onda ta ideja napuštena, pa izlaz sad vodi u zelenilo.

Zna li netko čemu bi mogao služiti taj izlaz?



Pogled na "slijepi izlaz". Snimio: Vanja

Oznake: pothodnik, Branimirova, Štefanovečka, Dubrava, željeznička pruga, željeznica, promet

Umirovljene oznake za udaljenost uz željezničku prugu koje potječu iz doba Jugoslavenskih željeznica (ako ne i prije ...) . Uz Koturašku cestu. Snimio: Vanja

Oznake: brojevi, znamenke, željeznica, Koturaška cesta

U prošlome sam vam postu predstavio moje viđenje ideje o pretvaranju trase "Samoborčeka" u magistralnu biciklističku stazu koja bi predstavljala glavnu takvu poveznicu prema zapadnim dijelovima grada i biciklistički izlaz prema krajevima zapadno od Zagreba. Ta ideja nije posve nova niti je posve moja, o takvoj se biciklističkoj stazi razgovaralo već prije desetak godina, a sama se ideja pojavljuje periodički, uskrsava svake 2-3 godine (ako se ne varam, ponovo je probuđena početkom ove godine na tribinama u gradskoj četvrti Trešnjevka sjever), a ja sam u prethodnome postu predstavio moj pogled na to kako se taj smjer može koristiti već danas te kakve su mogućnosti za izvođenje staze u skoroj budućnosti.

A danas bi vam pak predstavio kako na tu istu problematiku gledaju dvije stručne osobe iz različitih fahova: Dr. sc Rene Lisac, član Društva arhitekata Zagreba, te Vladimir Halgota, jedan od najiskusnijih članova udruge "Sindikat biciklista" koji su pred koju godinu priredili konceptni prijedlog "Rekreativno - memorijalna magistrala Samoborčeka" koji na ovu problematiku gleda u širem kontekstu. Pogledajmo o čemu se ovdje radi!

Naime, uz to što bi ovakva biciklistička magistrala na vrlo efikasan (direktan, siguran i ugodan) način "kanalizirala" tokove biciklističkog prometa između zapadnih dijelova grada i centra, ona bi istovremeno mogla poslužiti i kao kulturno-povijesni objekat koji bi sve nas svojim postojanjem i pratećim sadržajima podsjetio na već legendarnu samoborsku željeznicu. Ti sadržaji mogu biti konvencionalni (kao npr. tematski muzej smješten u starom Samoborskom koldovoru ili obnovljeni usputni objekti vezani uz povijest pruge), ali i posve nekonvencionalni (uređenje ugostiteljskog objekta u obnovljenoj "Srebrnoj strijeli", postavljanje umjetničkih instalacija vezanih uz željeznicu itd). Ne zaboravimo, vrlo blizu trase "Samoborčeka" se nalazi i Grmoščica koju sa trasom povezuje još jedan objekat iz prometne povijesti grada, pješački nathodnik kod TOZ-a, koji bi se lijepo uklopio u takav projekt, a nedaleko od njega je i Ciglanin nadvožnjak preko Kustošijanske ceste čiju je revitalizaciju u obliku atraktivnog objekta na novoj pješačkoj stazi predložila platforma "1 posto za grad" i o kojoj sam već pisao OVDJE. Dodajmo ovome i druge mogućnosti koje cijeli projekt mogu još više obojati lokalnim koloritom - recimo, trasa bi mogla biti opremljena pitkom vodom putem nekoliko "Železnih Franceka" koje bi prigodno mogla urediti "Pimp My Pump" ekipa ... to bi bilo vrlo lijepo, zar ne?

Prisjetimo se isto tako sličnih projekata revitalizacije napuštenih željeznica u drugim zemljama i gradovima, od njujorškog High line-a preko željezničke pruge iznad Trsta koju sam i sam obišao (vidi tekst OVDJE) pa do istarske Parenzane ... ako mogu oni, što ne bismo mogli i mi, pogotovo što se, priča se, za ovakve multidisciplinarne projekte koji spajaju sadašnjost i budućnost sa prošlošću kao i upotrebnu funkciju sa estetskom mogu relativno lako dobiti sredstva iz EU-fondova.

Pogledajte sada kratku prezentaciju koju su priredili Rene i Vladimir i zamislite si kako bi bilo lijepo imati ovako nešto u našemu gradu!





























Još nekoliko crtica iz prijedloga, prvo iz prometnog, a zatim i iz muzejsko-memorijalno-rekreativnog kuta:

- magistrala bi bila dio transverzalne biciklističke magistrale na osi istok-zapad (nastavak uz Branimirovu prema Sesvetama)

- dovela bi do rasterećenja prometnih gužvi u zapadnom dijelu Zagreba

- zona obuhvata: preko 100.000 stanovnika unutar 2 kilometra (5-15%) [bi] biciklira[lo]

- cikloturistička veza sa Slovenijom (Samoborci uređuju 15 km od
Podsuseda do granice, Slovenci uređuju porječje Save i Krke do granice)

- uključene memorijalne točke i ugostiteljska ponuda

- magistrala služi kao rekreativna pejzažna os, pejzažne točke podižu lokalnu urbanističku kvalitetu, vezuju se na druge zanimljive točke u okolici (most u Kustošiji itd)

- mogućnosti EU-financiranja (strukturni EU fondovi na koje se mogu prijaviti elementi projekta): zelena prometna infrastruktura (održivi promet), poticaj očuvanju i revitalizaciji baštine i kulture, cikloturizmu i sportskoj rekreaciji, prekograničnoj suradnji na nekoj budućoj "Savskoj ruti" koja bi sezala od izvora do ušća Save

- ovaj projekt može poslužiti kao model za grananje magistralne mreže u smjeru Jastrebarskog i Karlovca, Vukomeričkih gorica, Velike Gorice, Ivanić-Grada, Dugog Sela ... te kao dio buduće arterijalne biciklističke mreže: Put oko svijeta počinje prvim okretajem pedale!


(zahvaljujem se Vladimiru Halgoti na podsjećanju na ovu inicijativu i svim zanimljivim razgovorima na temu biciklističke infrastrukture!)

Oznake: bicikl, Samoborček, trešnjevka, Kustošija, vrapče, stenjevec, podsused, željeznica

Snimio: Vanja


"Buffet". Snimio: Vanja


Ne znam kak je s vama, ali meni pogled na ovakve "državne" kuće iz doba (najvjerojatnije) između dva rata uvijek zagolica maštu. To su kuće stare ohoho desetljeća i sigurno su tokom svog života doživjele svašta i, kada bi mogle govoriti, vjerujem da bi nam mogle ispričati puno toga.

No, kuće ipak ne mogu govoriti, ali zato se ponešto može saznati gledanjem u stare planove i karte i, jasno, pitanjem upravljenim vama, drage i dragi moji!

Kao što je već bio slučaj sa prethodnim postom, kada se stara kućica "naslonila" na moderni Rotor, tako je i ovaj put lokacija vrlo zanimljiva - naime, ove dvije kuće se ne nalaze na Trešnjevci, Remetama ili možda Podsusedu, kako bi se po atmosferi moglo naslutiti, već u Novome Zagrebu, nekoliko stotina metara južno od Dugava, tik uz Ranžirni kolodvor. (vidi kartu dolje!)

Kuće su očigledno starije od Ranžirnog kolodvora (iako zapravo izgledaju kao željezničarske kuće!), a na ovoj drugoj, manjoj, piše izblijedjelim slovima "Buffet" ... za koga? U njima se stanuje i okoliš je uređen, iako je sama lokacija zapravo usred šume topole i guštika i kućice je teško vidjeti. Htio sam priupitati stanare o prošlosti kuća, no podosta agresivan pas me je spriječio u tome (bio sam biciklom).

Da li netko od vas zna štogod o tim kućama?
Što je prije izgradnje Ranžirnoga kolodvora (kada je to bilo?) bilo na tome području?



Lokacija kućica. Snimio: Vanja


----------------------------------------

A sad nadopuna posta, pisano 2 sata nakon objavljivanja prve verzije teksta!

Stavio sam link na ovaj tekst u Facebook grupu "Zakaj volim Zagreb" i vrlo brzo dobio reakcije - i to kakve!

Prvo se javio Damir Krklec koji je nedavno prolazio tim krajem i fotkao tablu na jednoj od tih kuća koju sam ja uočio, ali zbog psa ju nisam uspio niti pročitati niti fotkati ...



Snimio: Damir Krklec


... a malko kasnije se javio jedan drugi čitatelj, Krunoslav Marinčević, koji je dao slijedeće objašnjenje:

Na tom mjestu je ne tako davno 80 tih bio stočni sajam, dućan, a ova zgrada je bila upravna zgrada sajma i stambena zgrada. Mi starosjedioci smo to zvali "marof". Kako je selo Otok uz obližnji Hrelić, jedno od najstarijih sela preko rijeke Save (14 st), i do Zapruđa nisu postojale ni Utrine, ni Dugave, Sopot... to je bilo središnje mjesto sa dućanom za tadašnje stanovnike. To je kolko se ja sjećam, a stariji od mene mogu dati i točnije podatke,

Eto kako suvremeni mediji mogu dobro poslužiti u traženju rješenja za zagonetke iz ne tako davne povijesti!

Ako netko može dati još poneki dodatak ili možda čak ima koju fotku starog sajmišta, nek se javi!

Zahvaljujem se Damiru i Krunoslavu, a i svima ostalima koji su se javili na moj tekst na Facebooku (a i vama koji ćete se tek javiti! )

P.S: Ovo samo pokazuje kako se tok vremena može poigrati sa nekom lokacijom: nekada u središtu pažnje, a sada na rubu egzistencije, daleko od svačijeg pogleda! Takvih primjera iz gradskog života ima bezbroj - za početak, sjetimo se Trnjanske ceste, nekad glavne prometnice na jug, zapadnog diejla Borongajske ceste koji sad slijepo završava prije Donjih Svetica, Peščanske ulice, nekad glavne veze Jaruna sa sjedištem općine u Vrapču, a danas nevažne uličice od koje je ostao tek ficlek ...

Oznake: Dugave, Hrelić, željeznica, novi zagreb, Ranžirni kolodvor

U posljednje vrijeme riječ "reciklaža" susrećem gotovo iza svakog ćoška ... sa reskim glasovima poput "c" i "ž" zvuči mi pomalo poput neke motorne pile koja reže sve ispred sebe i osobno mi je draža naša riječ "prenamjena" (hm, zamislite da se odjednom "reciklažna dvorišta" preimenuju u "dvorišta za prenamjenu" ... ne znam da li bi to bilo baš tako dobro?). No, bez obzira govorili mi o reciklaži ili prenamjeni, veliki sam poštovalac tog principa po kojem se gotovo sve može ponovo upotrijebiti kad jednom odsluži svoj prvotni život. Smatram da je vrhunac kreacije kada se nešto što je za svoga prvotnog života služilo kao jedna stvar u svojoj drugoj pojavi (prenamjeni!) upotrijebi za nešto posve drugačije.

Posljednjih dana sam vas zatrpao pričama o željeznici ... da li ste svjesni koliko zapravo gradskog prostora zauzima željeznica? I kako je mali dio tog prostora još uvijek u upotrebi? Najveći dio tog željezničkog prostora koji čeka prenamjenu je vezan uz bivše pogone "Gredelja" koji čekaju svoju novu namjenu ... i tu se dotičemo još jedne vrste prenamjene koja kod nas tek vrlo sporo hvata korijenje - prenamjene tvorničkih i sličnih prostora. Uz jedan prvoklasan školski primjer (prenamjena bivše tvornice kože u Gloptiteku još davne 1940.), jedan dobar puno noviji (bivša jašiona koja je prenamijenjena u muzejski prostor "Laubu") i jedan koji je "u postupku" (Tvornica duhana koja postaje Povijesni muzej uz dodatne uredske prostore) jedva da je moguće pronaći dobre primjere u gradu. "Bubara" (koja je u ruševinama već desetljećima), "Nada Dimić" (propada), "Uljara" (koja se obnavlja sporim korakom), "Braća Ševčik" (stari pogoni se upravo ruše), sve su to primjeri u kojima se ne dešava ništa ili gotovo ništa.

I baš zato me uvijek jaaaaaaaaaaaako veseli kad čujem za neku dobru "prenamjensku" ideju koja može dati novu vrijednost starom objektu bez da se dotični prije toga pretvori u prašinu (jer, osim materijalne vrijednosti i povijest svakog objekta ima svoju specifičnu težinu)!

A jedan takav prijedlog je došao iz inicijative "1 posto za grad" koja predlaže prenamjenu već nekoliko godine neupotrebljavanog mosta za pokretnu traku za prijevoz gline u Ciglanu preko Kustošijanske ulice. O tome neobičnom mostu sam i ja pisao na samim počecima mog bloga (vidi OVDJE)

U tih pet godina koliko je prošlo od toga posta se nije puno toga promijenilo na mostu i oko njega. Stari metalni dijelovi su skinuti (i vjerojatno su završili u starom željezu), ali most je još uvijek tamo, nedirnut i neupotrebljen. A inicijatori akcije su dali ideju da se preko tog mosta sprovede šetnica koja bi povezivala prostor Ciglane (uz koji se nalazi tramvajsko okretište Črnomerec) sa park-šumom Grmoščica, najvećim zelenim prostorom tog dijela grada. Meni se čini da bi to mogla biti velika atrakcija, pogotovo kada bi se dobro uklopila u okolne sadržaje (za one koji bi željeli još koji most, ne tako daleko, između Grmoščice i Oranica se nalazi stari pješački nadvožnjak - možda bi se mogao produžiti preko Ilice do Grmoščice? ). Zamislite kako bi bilo dobro moći se prošetati od Črnomerca preko brijega iza Ciglane, mostom do Grmoščice i zatim dolje do Oranica!



Most preko Kustošijanske na njenom početku, 200 metara od Ilice. Snimio: Vanja


Zanimljiva konstrukcija mosta. Snimio: Vanja


Pogled na most odozgo. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Pogledajte što o toj incijativi piše jedan od njenih tvoraca, Saša Šimpraga, u članku za "Pogledaj.to"! I pozivam vas da podržite tu odličnu ideju!

U tekstu se spominju i neke druge slične prenamjene (puno većih dimenzija) koje su već postale zaštitni znakovi svojih gradova ili bi to tek mogli postati!

Poznat je slučaj njujorškog "High line parka" koji je nastao na nadvožnjacima teretnih kolosijeka koji su u 30-im godinama 20. stoljeća izgrađeni zapadnom stranom Manhattanu da bi 1980. bili napušteni i prijetilo im je rušenje. Grupa lokalnih entuzijasta je 1999. pokrenula akciju za njihovu prenamjenu u javni park koju je naišla na nezapamćeni odjek među građanima i 2002. godine ju je podržao i grad (više o parku i akciji vidi OVDJE). Kao posljedica toga, najveći dio sačuvanog prostora je tokom posljednjih godina pretvoren u park (vidi OVDJE za kartu, OVDJE za povijest, a OVDJE za niz fotki)



Satelitski pogled na High Line. Izvor: Web stranica parka.


Izgled kolosijeka nekad. Izvor: Web stranica parka.


Djelić parka. Izvor: Web stranica parka.


Drugi sličan primjer je pariška zelena šetnica koja u dužini od 4,5 km koristi prostor bivših željezničkih kolosijeka od kolodvora Bastilla (na čijem mjestu je sada Opera) - pogledajte OVDJE kartu i fotke! (park je izgrađen između 1984. i 1993.)

Tu nije kraj sličnim projektima, u Chicagu se radi na prenamjeni također 4 km dugačkog prostora željeznice Bloomingdale u park odnosno "zelenu prometnicu" namijenjenu pješacima i biciklistima (vidi OVDJE), dok se u Parizu razmišlja o mogućnostima prenamjene napuštene kružne željezničke linije Le Petite Ceinture koja u dužini od 30-tak km okružuje centar grada (napuštena je 30-tih godina i do sada je neupotrebljavana, a dostup na nju je službeno zabranjen iako ju upućeni redovno posjećuju). Pogledajte OVDJE članak sa kratkim video prilogom koje je napravio BBC!



Jedan od najzanimljivijih detalja kružne linije u Parizu. Izvor: Wikipedija


Što se takvih primjera u našoj okolini tiče, nema ih baš puno, pogotovo ne onih u gradskom okruženju. Trase bivših željezničkih pruga u Istri (Parenzana), pored Trsta (uz Val Rosandru), između Jesenica i Tarvisia odnosno Dravograda i Mislinje su pretvorene u pješačko-biciklističke staze, no tu je kraj.

A što bi Zagreb mogao učiniti na tome polju?

Za početak pretvoriti trasu Samoborčeka u sličnu stazu. Dio od starog Samoborskog kolodvora do Zagorske ulice bi se mogao lako i jeftino urediti. Za dio od Zagorske do Podsuseda bi trebalo više ulaganja, no opet, čini se, ne bi trebalo biti preteško.

Trasa bivšeg teretnog željezničkog kolosijeka između Črnomerca i Prečkog je djelomično slobodna i isto bi se mogla bar u dijelovima urediti kao staza za šetnju i biciklistički promet, kao i prostori nekih od teretnih kolosijeka na Peščenici i Žitnjaku.

Ali, priznajte, most preko Kustošijanske bi ipak bio glavna atrakcija, zar ne?
(vjerujem da bi već djelić sredstava utrošenih za čuvene Bandićeve fontane bio dovoljan za uređenje mosta! )

Oznake: Kustošija, ciglana, željeznica, prenamjena

Kad već pričamo o željeznici, poželio sam podijeliti sa vama moja iskustva sa dva posljednja putovanja željeznicom u Njemačku, početkom prosinca 2012. i sredinom rujna 2013. Moj inženjerski posao u velikoj međunarodnoj kompaniji podrazumijeva i povremena putovanja, a posljednjih 7-8 godina to znači jedan posjet godišnje našoj „filijali“ u zapadnonjemačkom gradu Aachenu gdje sa kolegama razmjenjujem iskustva iz tekuće godine i dogovaram principe rada za slijedeću. To su u pravilu kratka putovanja, 3-7 dana, i većina mojih kolega ih obavlja avionom do Frankfurta od kojega nastavljaju vlakom preko Koelna do ciljnog odredišta. No, kako volim putovati željeznicom, a Interrail karta (koja omogućuje neograničena putovanja vlakom u 5 od odabranih 10 dana) je 10-ak postotaka jeftinija od te avionsko-željezničke kombinacije, onda sam se posljednje dvije godine odlučio za put vlakom. Kretao sam noćnim vlakom (sa rezerviranim ležajem) za Muenchen gdje sam presjedao u vlak za moje vikend odredište (vikend sam proveo u nekom meni zanimljivom gradu na putu – prve godine je to bio Stuttgart, a druge Strasbourg), a od tamo sam u nedjelju predvečer polazio za Aachen. Na povratku sam slijedio sličan obrazac i radio pauzu u nekom usputnom gradu (prvi put je to bio Augsburg, a drugi put je trebao biti Ulm, no do njega nisam uopće dospio – čitajte dalje zašto) otkuda sam nastavljao put za Muenchen i dalje za Zagreb.

Obzirom da nakon putovanja i izleta pišem kraće putopisne tesktove onda ću vam za ovu priliku odabrati dijelove priča vezane uz ta dva putovanja vlakom zato što sam na njima imao dva posve oprečna iskustav sa međunarodnim (a posebice njemačkim) željezničkim vezama.

Eto, nadam se da će vam priče biti zanimljive!
(naravno, u tim tekstovima ne pišem samo o vlakovima, no mislim da bi čitave priče bile preopširne pa sam ovdje izvadio samo djeliće vezane uz željeznicu)

--------------
Zagreb-Muenchen-Stuttgart-Aachen-Augsburg-Zagreb, 30.11.-06.12.2012.

Putovanje je počelo malim koracima, u petak navečer, taman uoči kraja Dnevnika - tramvajem uz rosulju do Glavnog kolodvora, pa u kola sa ležajevima vlaka za Muenchen. Vlak je imao puna tri vagona, jedan su bila kola za spavanje (4 ležaja po kupeu), jedan je bio vagon sa običnim sjedištima, a u trećem, mojem, sa ležajevima (100 kn ležaj u kupeu sa 6 ležajeva), smo bili ja i još jedan čovjek u jednom kupeu te još dvojica muškaraca u drugom kupeu ... Dakle, ukupno četvorica putnika. A tu je bio i pratitelj vlaka, stariji gospodin. Pitao sam ga da li ide s vlakom sve do Muenchena, a on je, bez puno osjećaja ili nostalgije odgovorio "30 godina tamo i nazad, moj gospodine, 30 godina ...". Vlak je krenuo, a nas dvojica iz kupea zalegosmo ... već sam zaboravio kako je slatko drijemati uz kloparanje kotača po tračnicama, a moram reći i da su ležajevi sasvim OK, ugodni. (inače, oprema kreveta je plahta, presvučeni jastuk i deka). Vrijeme do Muenchena je brzo prošlo, na moje iznenađenje uočio sam da je vlak na ulazu u stanicu imao čak 10 vagona jer su na njega usputno prikačili još kojekakve druge vagone pristigle drugim putevima, od Villacha pa do Budimpešte.

Ja sam produžavao dalje, do Stuttgarta i prva veza mi je bio čuveni francuski TGV na liniji Muenchen-Pariz koji je kretao za 15 minuta, taman dovoljno da prijeđem s jednog na drugi peron. Obzirom da pruga do Stuttgarta većim dijelom još nije prilagođena najvećim brzinama put TGV-om nije bio ništa brži nego običnim vlakom (to će za Njemačku značiti da se vozilo brzinama oko 200 km/h ;o) ), no estetski doživljaj ljubičasto-crvenog interijera vlaka je bio sasvim OK. I da ne zaboravim - treba napomenuti da se u Njemačkoj uz Interrail ne treba ni u kojem vlaku plaćati nadoplata, čal ni u superbrzom ICE-u, a rezervacija je potrebna samo za noćne CNL vlakove.



U vagonu sa ležajevima u „dnevnom režimu rada“, prije postavljanja ležaja. Snimio: Vanja


Oprema za spavanje je tu! Snimio: Vanja


Francuski TGV na glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja


U TGV-u – prevladavaju ljubičasto-pinky-lila boje. Snimio: Vanja


……

Oko 11 sati je došlo vrijeme za nastavak puta, ICE vlakom do Koelna. To je bila prava brza vožnja, indikator brzine na zaslonu je često pokazivao brzine oko 300 km/h iako se meni nije baš činilo strašno brzo. Ali, do Koelna nam je trebalo tek malo više od 2 sata, taman da ogladnim i pojedem nešto u već poznatom dobrom azijskom restači na kolodvoru. Što se zaueztosti vlaka tiče, vozila je dvostruka ICE kompozicija sa cca 700 sjedišta i tek je tu i tamo pokoje bilo prazno, iako ICE vlakovi na toj liniji prometuju najmanje jednom na sat!

……

U Koelnu sam hvatao ponoćni vlak koji me je trebao dovesti (i doveo me) do Augsburga. Imao sam rezerviran ležaj koji je bio OK, iako moram priznati da je naš hrvatski vagon do Muenchena bio u boljem stanju od ovoga - čudo!!!
I, sve je bilo OK do 03:30 - a onda je upala u vagon policijska patrola i navalila s kontrolom dokumenata po svim kupeima i mene i još neku dvojicu mladića izvela u teretni vagon na pregled. Nisu nas skidali do gaća, ali je zato iz ruksaka izašla i zadnja prljava čarapa, a nije bilo mjesta u koje nisu zagledali, od etuija za naočale do paste za zube. Nije me bilo frka jer sam znao da nemaju što naći, no, opet, prenuli su me iz najboljeg sna ... a na kraju sam još svu tu razbacanu kramu morao utrpati nazad u ruksak i nije preostalo puno vremena za spavanje.

……

No, vlak za Zagreb je kretao u 11:40, preostalo je još vremena za posjet restoranu Nordsee i grijanje uz Fish & chips, kupnju sendviča za vlak (predstojala mi je gotovo 9-satna vožnja!) ... I to je bilo to. Nakon toga više nije bilo iznenađenja u direktnom vlaku za Zagreb preko Muenchena, Salzburga, Villacha i Ljubljane. Do Muenchena nije bilo gužve, onda do Salzburag jest, do Villacha se vlak pomalo praznio, a sličan trend se nastavio i sve do Zagreba. Za razliku od njemačkih vlakova, ovaj ovdje (austrijski vagoni) nije imao internetsku vezu, no generalno je bio čist i ugodan za vožnju. A najljepša stvar je bio pogled na Alpe pune snijega uz zalazak sunca koje je nakratko izvirilo da nama, putnicima, zaželi ugodan put ...



U Augsburgu, čekajući vlak za nazad. Snimio: Vanja



…… …… …… ……

Zagreb-Muenchen-Karlsruhe-Strasbourg- Aachen-Koeln-Muenchen-Zagreb, 06.-14.09.2013..

Tradicija se ponovila i ove godine me je također zapao službeni put u Aachen (cijeli tjedan, za razliku od lanjskog 3-dnevnog boravka!), ovoga puta u puno ljepše vrijeme (tako sam bar mislio ...), početkom rujna umjesto krajem studenoga, kao prošle godine. Za putovanje sam kao i prošle godine odabrao vlak, Interrail kartu „5 od 10“ s kojom se u bilo kojih 5 odabranih dana unutar perioda od 10 dana mogu beskonačno voziti vlakom. Karta košta cca 2200 kn i mislim da sam ju dobro iskoristio! ;o) No, za razliku od prošle godine, kada su sve željezničke veze radile tip-top, bez i trunke zakašnjenja, ove godine je putovanje donijelo puno više uzbuđenja – čitajte dalje! ;o)))))

Polazak iz Zagreba je bio u petak navečer, noćnim vlakom za Muenchen. Mjesto u kolima sa ležajevima (6 ležaja u kupeu) košta 99 kn i meni je to odličan način za prevaljivanje većih udaljenosti – san uz kloparanje kotača vlaka mi je posebno sladak! ;o)
Za razliku od lanjskog iskustva kada sam sa još samo jednim „cimerom“ prevalio čitav put do Muenchena, ovaj put je kupe bio pun, istina ne odmah od Zagreba, ali zato od Ljubljane. Iz Zagreba je sa mnom krenuo samo jedan suputnik u kupeu, neobičan svat – australac kineskog porijekla u ranim 30-tima, potpuno istetoviranog torza, blagoga glasa i pun zanimljivih priča. Čovjek se nalazi na 2-mjesečnom putovanju Evropom i već se nalazio pri samome kraju, a između ostaloga je već obišao sve balkanske zemlje i posve solidno naučio najvažnije fraze našeg/naših jezika. Uglavnom, vrlo zanimljiv suputnik i sugovornik! A ovi koji su ušli u Ljubljani su bili Englezi, mlađa škvadra. Kad se tome dodaju ljudi iz susjednih kupea – mlađi Nijemci, pa neka starija gospođa našeg porijekla koja već dugo živi vani sa sinom, pa onda opet neki drugi Englezi – scenografija putovanja do Muenchena je potpuno opisana.

Na žalost, cijeli taj šaroliki svijet likova je zajedno sa mnom podosta okasnio do Muenchena – u Zagrebu smo kasnili samo 10 minuta zbog kašnjenja vlaka iz Sarajeva iz kojeg smo čekali neke putnike. U Ljubljani je kašnjenje naraslo na 20 minuta, a u Muenchenu smo kasnili gotovo 45 minuta .... taman dovoljno da debelo zakasnim na TGV vlak koji bi me u samo 2 i pol sata dovezao do Strasbourga. Prošli puta, kada sam se njime vozio do Stuttgarta zagrebački vlak je stigao na minutu točno i stigao sam na TGV bez problema, no sada – fiju ....

No, ipak je to Njemačka – slijedeći vlak za Karlsruhe, prolaznu točku za Strasbourg, je išao već za 10 minuta. Vlak je bio poluprazan i vožnja zanimljivim pejzažem je bila pravi užitak, pogotovo kada je sinulo sunce. U Karlsruheu me je pak dočekalo oblačno nebo i sat vremena do slijedećeg vlaka prema jugu. Prošetao sam se po okolici kolodvora – u oči mi je upao veliki park ispred kolodvora, ali plan grada mi je rekao da je centar puno predaleko da bih mogao stići do njega u raspoloživih 60 minuta pa sam se onda prošetao po bližoj okolici stanice, poslikao nešto neobičnih natpisa, gomilu bicikala parkiranih kod stanice i na kraju zanimljivu mrežu tramvaja/vlakova koji bez razlike voze i željezničkim i tramvajskim gradskim kolosijecima.

Od Karlsruhea je slijedilo 45 minuta vožnje do Appenweilera, a tamo sam čekao lokalni vlak za Strasbourg. Siđoh ja u Appenweileru i putokaz kaže da vlak za Francusku vozi sa perona 9 i šalje me nekud dolje ... pa nekud gore, pa stazom kroz grmlje ... pa na kraju putićem do neuglednog perona usred grmlja koji se isto tako mogao nalaziti i u Donjoj Stubici (šalim se, ipak nije izgledalo baš TOLIKO zabačeno :o))) ). Ljudi se nakupilo podosta, a vlak je naišao samo sa dva vagona ... istina, pomalo čudna, sa trokutastim prozorima, ali samo dva. Podosta smo se nagurali i mene je zapalo samo stajaće mjesto u kutu. No, 25 minuta vožnje je brzo prošlo.



Svitanje u ICE-vlaku između Muenchena i Stuttgarta. Snimio: Vanja


Kolodvor u Karlsruheu. Snimio: Vanja


Križanac tramvaja i vlaka po kojem je Karlsruhe svjetski poznat – vozi i po gradskim ulicama kao tramvaj i po željezničkim kolosijecima izvan grada kao prigradski vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak za Strasbourg na livadi u Appenweileru. Snimio: Vanja


U malom (2 vagona) vlaku za Strasbourg – kao da se vozim za npr. Stubicu. Snimio: Vanja


Velika staklena ljuska glavnog kolodvora u Strasbourgu. Snimio: Vanja


……

Kad sam u Strasbourgu došao na kolodvor ostalo mi je još 20-tak minuta do vlaka, taman dovoljno da vratim bicikl i pokupim svoju kauciju od 150 EUR, pošaljem razglednice, podignem ruksak i stignem do vlaka. A vlak je već bio pun .... no, granice popunjenosti su se pomicale sa svakom slijedećom stanicom na kojima su u pravilu ulazili samo biciklisti i to hrpimice (zanimljivo, uglavnom stariji ljudi). Do Offenburga u vagon više ne bi stao ni dječji romobil koliko nas se naguralo u ta dva jadna vagona - mislim da je iz vlaka izašlo bar 40-tak bicikala i njihovih vlasnika te još stotinjak običnih putnika.

Tu me je pak uz napokon nešto svježeg zraka dočekalo pola sata čekanja pod sivim nebom uz prohladan vjetrić. ICE za Berlin je stigao na vrijeme, gotovo pun ... no, starija gospođa, koja je čekala tik do mene, i ja smo uspješno naciljali dva sjedala u kutu vagona i uvalili se na njih dok su svi ostali ovaj put popušili i ostali stajati odnosno izvalili se na pod vagona. Na sreću, vožnja do Mannheima, moje stanice presjedanja, nije bila dugačka - tamo je izašlo puno ljudi i uskočilo odmah u slijedeći ICE koji je jurio put Hamburga, a mene i novu suputnicu (opet stariju gospođu ;o) ) dovelo do Koelna za samo sat i pol vožnje brzinom od barem 350 km/h ... vlak je podrhtavao i cvilio kao da se nalazim u avionu.

U Koelnu je bilo još hladnije i desetak minuta čekanja na hladnome vjetru me je iznenadilo - ja sam još bio pod utjecajem juga, u sandalama i kratkim rukavima. Regionalni vlak je došao na vrijeme i posljednjih 50 minuta puta je prošlo bez uzbuđenja, uz sve prazniji vlak i poneku kap kiše.



Noćni dolazak u Aachen – glavni kolodvor. Snimio: Vanja


……

I, došlo je vrijeme povratka iz Aachena . ICE vlak kojeg sam olovio je kasnio u polasku 10 minuta, što mi tada nije bilo nimalo važno, no to je očito bio početak željezničkih muka o kojima ćete čitati u slijedećim poglavljima. ;o)
Po dolasku u Koeln sam ekspresno zbrinuo prtljagu (6 EUR aza 2-24 sata držanja prtljage u high-tech ormarićima), kupio dnevnu kartu, sendvič i muffin u pekari i skočio na tramvaj/U-Bahn broj 16 (u Koelnu se ta dva pojma miješaju jer jedna te ista vozila voze u centru grada ispod zemlje, a u ostatku iznad, po ulicama). Cilj mi je bio alternativni vrt u Neukoelnu kojeg sam otkrio uz pomoć prijateljice iz Njemačke, a kojeg sam želio posjetiti da ga usporedim sa našim domaćim Eko Prečkanskim vrtom.

Tramvaj je proveo par minuta u zastoju, no niti me to kašnjenje nije brinulo. Kad sam stigao na odredišnu stanicu Schoenhauserstr uzeo sam si još deset minuta fraj da pojedem sendvič sjedeći na nasipu obale Rajne uz koju vodi vrlo prometna biciklističko-pješačka staza. Očito su "kolonjezi" navalili na rekreaciju nakon radnog tjedna ...

……

Bio sam u dilemi da li u tom dobrom ambijentu Belgisches Viertela odmah i večerati "za pravo", no rekoh, to ću kod kineza na kolodvoru, to mi je već tradicija, imaju dobru klopu. I, došetah se ja oko 22h do kolodvora (vlak mi je kretao u 23:45, a trebalo je još uzeti stvari iz ormarića) ... a kad tamo sve puno policije - kolodvor je u policijskom okruženju!!!!

Muvao sam se uokolo i saznao od policajaca da je pronađen sumnjivi kofer pred kolodvorom i zatvorili su cijeli dio kvarta dok se ne ustanovi o čemu je riječ. Hm, što sad? Za početak, pojedoh kebab (jedan od bljakastijih u zadnje vrijeme, onome u Aachenu nije ni do koljena) i saznah da se ipak može ući u kolodvor, ali sa stražnje strane ..... no, dio sa ormarićima za prtljagu je još uvijek bio nedostupan i moje molbe da me puste do ruksaka (ili da ga bar oni za mene donesu) su ostale neuslišane. Nisam bio jedini koji je popušio, neke cure su propustile vikend u Parizu iz istog razloga .....

I, vlak je došao i otišao, a ja sam i dalje čekao moje stvari .... Policijska blokada je napokon raspuštena oko pola 1 i tad više nisam imao puno izbora, "ulogorio" sam se u najmanje hladan i prljav dio kolodvora (slučaj je htio da je to bio kutak sa izložbom o indijskim željeznicama koji je bio izvan dosega propuha i imao je tapison na podu) i učahurio se drijemajući .... Po kolodvoru je stalno bilo nekoga, cijelu noć vlakovi dolaze i odlaze, tako da nije bilo neugodne praznine (a i policija se šetkala uokolo, već su me poznavali nakon mojeg traženja prtljage). Najveća mi je kriza bila između pola 2 i pola 3 kad bi sve dao da se protegnem negdje u toplom, no kad je to prošlo bilo je OK. Pojeo sam topli kroasan i popio čaj (neki lokali rade cijelu noć) - idemo dalje.

U 04:22 je došao ICE vlak za Muenchen, uvalio sam se unutra i otkunjao većinu vremena od 5 sati koliko nam je trajala vožnja. A u Muenchenu je prva stvar bila zatražiti povrat novca za neiskorišten ležaj u noćnom vlaku (ispunio formular i predao, lova je stigla za 10 dana na račun), ostaviti ruksak u ormariću i malo se progibati. Prošetao sam se sat vremena po Schwabingu, kupio nekaj špeceraja za ostatak puta ... i vratio se do kolodvora, nije mi bilo do puno istraživanja nakon takve noći. Na kiolodvoru sam maznuo kineske špagete s piletinom (kad već nisam u Koelnu ;o) ), uzeo stvari i veselo krenuo na peron dočekati vlak u 12:10 koji će me odvesti za Zagreb. Ali, figa!
Prvo su javili da vlak kasni 1 sat. Malo kasnije da kasni 2 sata. Onda je vlak došao i javili su da nekaj ne štima i da ćemo u Salzburgu morati presjesti u novi vlak iako su ovdje bili direktni vagoni za Zagreb. Među putnicima je krenulo negodovanje, već im je bio pun xxx poVLAKčenja za nos... ali, rekli su da je riječ o tehničkom problemu i da se mora.

Stigao je i Salzburg, kondukter nas je potjerao iz vlaka i prebacili smo se na susjedni peron (to "prebacili" zvuči lako, no u stvarnosti to nije bila mala stvar uzevši u obzir da je većina ljudi teglila kofere, ruksake, bicikle). Vrlo brzo smo krenuli dalje, a ja sam se uvalio u posljednji vagon koji je imao poveliki odjeljak za bicikle, smjestio se na pod do njih, namazao si dvije šnite kruha sa kobasom iz minhenskog špeceraja i krenuo pisati prve retke ovog putopisa. Kad mi je dosadilo pisanje započeo sam razgovor sa njemačkim parom srednjih godina koji je krenuo biciklima u obilazak Balkana, od Zagreba preko BiH i Crne Gore za Albaniju, a zatim u Grčku do Patrasa gdje ih je čekao prijatelj. Već su prošli dosta svijeta tako da im se ta ruta nije činila posebno teška, više kao nešto za gušt. Uz priču i razmjenu slatkiša vrijeme do Villacha je brzo prošlo.
(i da, na alpskim vrhuncima je već bilo snijega!)

U Villachu smo imali 45 minuta do slijedećeg vlaka koji nas je trebao dovesti do Dobove. A što dalje? To nam austrijski kondukter nije znao reći već nam je savjetovao da se raspitamo kod slovenskog kolege. U svim tim seljakanjima se među putnicima iskristaliziralo tko kuda putuje, a meni je prišla starija gospođa, rođenjem zagrepčanka, a stanovanjem frankfurterka, koja se bojala da će ostati bez vlaka do Zagreba. Do nas je bila i jedna mlađa cura, također iz Frankfurta, Njemica, koja je isto putovala do Zagreba, ali nije znala o čemu se tu zapravo radi i zašto su svi tako uzbuđeni. I, tako se složila ekipa za razgovor u novome vlaku i vrijeme je uz kekse i priču ponovo brzo prošlo – kao zanimljivost, ispalo je da se obje žene zovu Katarina!
(dodatak: Nijemci s biciklima iz prethodnog odjeljka su se za svaki slučaj iskrcali već u Ljubljani s namjerom da tamo prenoće)

Kad nam je slovenski kondukter rekao da iz Dobove nemamo više vezu za Zagreb te večeri, već tek ujutro, pokrenuo sam mašineriju koja je trebala pronaći nekoga tko bi me (zapravo nas, jer ni suputnice nisu imale bolju ideju kako doći do cilja) dovezao do Zagreba. Nazvao sam ženu koja je pak nazvala susjedu koja je bila voljna prevesti nas kući. No, dobra vijest je ipak stigla, tamo negdje oko Zidanog Mosta - kondukter je rekao: "Sredit ćemo nešto za vas, čekat će vas vlak!".

I zaista nas je čekao, vlak koji iz Beča vozi za Zagreb i koji je trebao proći 50 minuta prije našega. Ne znam da li je i on kasnio pa su ga samo malo uštopali ili su ga zaustavili za cijelo to vrijeme, no bio je tamo i na naše veselje je posljednja etapa našeg puta prošla u punome sjaju - naime, sjeli smo u prvi razred i slavodobitno, ali i sa već očitim umorom, ušli u Zagreb. Pozdravili smo i ja sam sjeo u jedan od posljednjih tramvaja (već je bilo pola 12) i polako krenuo kući nakon putovanja koje ovoga puta zaista nije bilo dosadno. Baš me zanima kakvo će biti slijedeće! ;o)



Pogled na Glavni kolodvor u Koelnu sa platoa ispred katedrale – u tom času još nisam zano da ću tamo procesti noć. Snimio: Vanja


Pano (onaj narančasti) na koelnskom kolodvoru ispred kojeg sam oddrijemao koju rundu čekajući ranojutarnji vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak koji će se „raspasti“ na Glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja

Oznake: vlak, željeznica, putovanje

Kasne 80-e su bile godine kada sam vrlo često putovao vlakom. U to doba sam sa društvom iz Studentskog esperantskog kluba planinario gotovo svaki vikend, a kao članovi udruge imali smo uz uobičajenih 30% popusta na grupnu kartu još 40% popusta kojeg je davao neki od tadašnjih SIZ-ova na ime omladinske organizacije. Dakle, sa 70% popusta na kartu bilo gdje unutar tadašnje Juge zaista nije bilo razloga da itko pali auto ... a i tako ga gotovo nitko iz naše tadašnje družbe nije ni imao. Nije nam bilo teško radi Velebita krenuti nevjerojatno sporim noćnim putničkim vlakom prema Lici (sa presjedanjem od 2-3 sata usred noći u Oštarijama!) ili pak vlakom u 03:18 u smjeru Rijeke kako bi s izlaskom sunca krenuli u brda Gorskog Kotara. Iz Zagreba su gotovo svaki sat kretali vlakovi put Ljubljane pa smo često bili gosti i slovenskih planina - u Alpama smo svaku godinu radili bar 2-3 izleta, a one jednodnevne, u bliže nam Posavsko hribovje, teško je bilo i pobrojati.

Povremeno sam vlakom putovao i na dalje relacije – uzimao sam sa sobom i bicikl pa sam njime (uz asistenciju vlaka za putovanje tamo i nazad) u to doba proputovao sjevernu Njemačku, Nizozemsku i Francusku između Lyona i Pariza .... to je bilo doba kada se sa ne previše love i nešto više vremena moglo vlakom putovati kojekuda.

A sada?

Na moju veliku žalost, čini se da vlakom putujem samo u inozemstvu (moja posljednja vožnja vlakom bila je u rujnu u Njemačkoj) ... kako živim u Prečkom, sva tri željeznička pravca u Zagrebu su mi debelo izvan ruke, a autobusne linije nisu organizirane tako da se nadovezuju na vlak. Iz Prečkog do najbliže željezničke stanice, one u Vrapču. mogu stići samo pješice, jer u tom smjeru ne prometuje niti jedna autobusna linija, sve su vođene paralelno sa prugom, a niti jedna se ne nadovezuje poprečno na nju. Žao mi je što je tako pa onda pokušavam koristiti svaku smislenu (pa i poneku besmislenu ) priliku za koju vožnju, a onda često vodim i djecu – njima je, na žalost, vožnja vlakom tek egzotika.

I, stjecajem okolnosti sam prije nekoliko tjedana pronašao u jednoj šupi stare novine, "Večernji list", od svibnja 1982. A u njima se, gle čuda, u sredini nalazio poseban dodatak: vozni red iz stanice Zagreb Glavni kolodvor za tu godinu! Prolistah ga i naprosto nisam vjerovao svojim očima kad sam se prisjetio tog bogatstva željezničkih veza Zagreba sa ostatkom svijeta. Pogledajte ove informacije koje sam izvadio iz tog voznog reda izdanog prije 32 godine, i usporedio ih sa sadašnjim stanjem!

1982. Zagreb je imao direktne SVAKODNEVNE veze sa slijedećim inozemnim gradovima:

- 2 x Atena
- 3 x Beč
- 2 x Budimpešta
- 1 x Hamburg
- 1 x Istambul
- 1 x London
- 1 x Moskva
- 4 x Muenchen
- 1 x Pariz
- 1 x Rim
- 2 x Venezia
- 1 x Zuerich


A danas? Pazi vamo!

- 1 x Beč
- 3 x Budimpešta
- 1 x Frankfurt
- 1 x Muenchen
- 1 x Villach
- 1 x Zuerich

Nekad je Zagreb sa (daljim) inozemstvom vezivalo 20 vlakova dnevno, a sada tek 8!

Naravno, mogli bismo komentirati kako se uz izgradnju mreže autoputeva sve više putuje autima … no, to je tako samo kod nas, na zapadu se i nadalje (dapače, čak sve više) putuje vlakom. Posljednjih 20-tak godina je tu i velika konkurencija jeftinih avioprijevoznika koja je jako smanjila broj putnika na vrlo dugim prugama, svima gdje vožnja traje više od nekoliko sati … no, u Njemačkoj je vlak konkurentan avionu na svim unutarnjim relacijama, pa čak i recimo između Muenchena i Hamburga. jer, kad čovjek uključi vrijeme za dolazak do aerodroma, kontrole, let, dolazak od aerodroma … onda je lakše jednostavno sjesti u vlak.

Pogledajmo sad kakva je situacija sa vezama prema ostalim bivšim jugoslavenskim republikama!

Stanje 1982.:
- 22 vlaka dnevno za Ljubljanu (!!!)
- 17 za Beograd
- 4 za Sarajevo
.
A danas za te gradove vlakovi voze:
- Ljubljana 4 vlaka (dakle, manje od 20% od nekadašnje brojke!!!)
- Beograd 1 vlak
- Sarajevo 1 vlak

Omjer je 43:6!!!

Mala usporedba – Koeln i Aachen su gradovi u zapadnoj Njemačkoj otprilike sličnih veličina kao Zagreb i Ljubljana (Koeln je nešto veći od Zagreba, a Aachen je nešto manji od Ljubljane), dok im je udaljenost otprilike upola manja, najbrži vlakovi ju prelaze za cca pola sata, a putnički za 50-tak minuta. No, glavna razlika je u učestalosti veza – između Koelna i Aachena vozi svakoga dana u svakome smjeru više od 50 vlakova!!!
(naravno, tu se radi o dva grada u istoj zemlji, a ne u različitima kao u slučaju Zagreba i Ljubljane, ali smatram da je ovo ipak upečatljiva razlika …)


Pogledajmo sad kako je unutar Hrvatske!
1982. je bilo ovako:
- za Rijeku 8 vlakova dnevno
- za Split 11
- za Varaždin 12
- za Koprivnicu 8

Danas?
- za Rijeku 5 vlakova
- za Split 4
- za Varaždin 12
- za Koprivnicu 10

Kako je bilo sa dužinom vožnje?

Ljubljana:
"Sava express" je kretala iz Zagreba u 20:05 i stizala u ljubljanu u 22:15.
Danas "Mimara" kreće u 06:50, a stiže u 09:06.
Nekad se vozilo 2h 10 min, a danas 2h 16 min - u gubitku smo 6 minuta! No, to je još najbolji rezultat, čitajte dalje!

Beograd
"Sava express" je u tom smjeru kretao u 05:45 i stizao u 11:05 (5h 20 min vožnje)
Danas vlak kreće u 10:35 i stiže u 17:32 - dužina vožnje je 06:57, jedan sat i 37 minuta duže no onda, vožnja je gotovo 30% duža!)

Sarajevo
"Olimpik express" je kretao u 15:30, a stizao u 21.35, za 6h i 5min.
Danas vlak kreće u 09:09, a stiže u 18:12, nakon 9h i 3min, vožnja traje trećinu više!

Kako je kod nas, unutar Hrvatske?

Rijeka
"Rijeka express" je kretao u 06:20, a stizao u 09:50 (3h 30min).
Danas vlak kreće u 11:35, a stiže u 15:28 (3h 53 min) - pola sata duže!

Split
"Marjan express" je kretao u 06:00, a stizao u 13:03. (7h 3min).
Danas kreće u 22:00, a stiže u 06:36 (08h 36min), vožnja traje sat i pol duže!

Pogledajmo za kraj i usporedbu današnje vožnje između Zagreba i Zidanoga mosta (1h 28 min) sa vožnjom prvog vlaka na toj relaciji, 01.10.1862., prije 152 godine!
Vlak je tada na toj relaciji vozio 2h 34 min, dakle samo 1h i 8 min duže no danas .... uf, bila bi zaista sramota da se danas vozimo duže nego u pretprošlom stoljeću!


Red vožnje iz 1862. godine, preneseno iz zbornika znanstvenog skupa "140 godina željeznice u Zagrebu (1862-2002.)" urednice Mirele Slukan Altić, u izdanju Hrvatskih željeznica (2003. godina).

Oznake: željeznica, Zagreb, vlak

Evo me sa još jednom crticom s puta ... Putovanje je obuhvatilo i Nizozemsku, a tada se kao jedna od tema razgovora neumitno nameće i bicikl. Kako je, do vraga, moguće da toliko ljudi u Nizozemskoj upotrebljava bicikl kao svakodnevno prijevozno sredstvo? Da li je to zato što im je na raspolaganju gotovo nevjerojatna, prekrasna biciklistička infrastruktura pa čovjek jedva da ima neki izgovor da ne upotrebljava bicikl ... ili je infrastruktura tamo zato što su je zahtijevali sami stanovnici i vršili pritisak na upravu kako bi im omogućila čim bolje korištenje bicikala u svakodnevnom životu?

Koliko sam uspio saznati, odgovor je negdje u sredini, a puno više detalja vam može pružiti članak BBC-ijeve dopisnice iz Nizozemske koji možete naći OVDJE (nemojte ga propustiti!).

Obavezno pogledajte i dva prateća filmića (linkovi unutar teksta), kao i priložene brojke o visini ulaganja u biciklističku infrastrukturu u pojedinim evropskim gradovima kao i postotak stanovništva koje koristi bicikl svaki dan!

Ono što je posebno privuklo moje oko ovoga ljeta su bila parkirališta/garaže za bicikle na najprometnijim punktovima u Nizozemskoj - željezničkim stanicama. Natkrivena parkirališta za bicikle nisu nepoznanica niti u ostatku Evrope - prošloga ljeta sam na omanjem željezničkom stajalištu lokalnog vlaka, stanici Wetzelsdorf, uočio lijepo natkriveno parkiralište za desetak bicikala, dok je na važnome prometnom čvoru Graz-Puntigam u južnom Grazu (prijelaz sa vlaka na autobusa na tramvaj, blizina velikih trgovačkih centara) postavljeno dvadesetak ormarića za bicikle te natkriveno parkiralište za stotinjak bicikala (pogledajte moj post na tu temu otprije godinu dana). Isto tako, slično parkiralište sam uočio ove zime i u Stuttgartu, no za manji broj bicikala ...

... no, sve to je tek blijeda sjena onoga što na tome području rade u Nizozemskoj. Ovogodišnji posjet Amsterdamu smo moja obitelj i ja započeli u gradiću Rijenu otkuda smo krenuli vlakom. To je gradić sa oko 1600 stanovnika i, pazite sad, više od tisuću parkirališnih mjesta za bicikle uz željezničku stanicu! Tu je dvjestotinjak ormarića za spremanje bicikala (raspitali smo se, godišnji najam je cca 500 EUR) te još gotovo tisuću besplatnih natkrivenih mjesta za preostale bicikle od kojih je toga jutra kad smo kretali na put bilo zauzeto otprilike polovica.



"Park and Ride" prostor u Rijenu na kojem je moguće smjestiti preko tisuću bicikala i stotinjak auta. Snimio: Vanja


Niz ormarića na željezničkoj stanici. Snimio: Vanja


Ostatak parkirališta (sva mjesta su natkrivena). Snimio: Vanja


Oblik parkirališnog mjesta. Snimio: Vanja


Pogled sa perona na nizove nadstrešnica. Snimio: Vanja


U uglavnom praznome lokalnom vlaku (prijevoz bicikala je dozvoljen nakon 9h ujutro). Snimio: Vanja


Rijen se nalazi na pruzi između gradova Breda i Tilburg i stanica je samo lokalnih vlakova koji u njemu staju dvaput na sat ... u vlaku nije bilo puno putnika (bile su školske ferije, a i prošla je jutarnja špica), no neki od njih su sa sobom ponijeli i svoje bicikle za koje ima više nego dovoljno mjesta.

A kad smo došli u Amsterdam jedna od prvih stvari koje su nam pale u oči je bila ogromna višeetažna biciklistička garaža zapadno od kolodvora u kojoj je, tako kažu, 2000-3000 mjesta za bicikle.



Troetažna biciklistička garaža u Amsterdamu. Snimio: Vedran


Posve jasna poruka Snimila: Bubamara šarena


A kako je kod nas?

(za generalni pregled mogućnosti za parkiranje bicikala u Zagrebu pogledajte moj lanjski post na tu temu!)

Neke željezničke stanice uopće nemaju parkiralište za bicikle (Zapadni kolodvor npr), neke imaju tek poneko mjesto (Glavni kolodvor) ..... no, postoji i jedan pozitivan primjer, željeznička stanica Vrapče, koja ima novo (natkriveno!) parkiralište za 20-tak bicikala. Pretpostavljam da je to za sada posve dovoljno, no nadam se da je to tek prvi korak, vjerujem da bi kvalitetna parkirališta na važnijim prigradskim stanicama poput Sesveta, Podsuseda, Klare ... bila nešto što bi mnogima koristilo.

Što vi kažete?
Kakvo je stanje sa parkiranjem bicikala na stanicama koje vi poznajete?



Na željezničkoj stanici Vrapče. Snimio: Vanja

Oznake: bicikl, Nizozemska, parkiranje, željeznica

U jučerašnjem postu sam vam već dao navijestiti o čemu ću danas pisati .... nakon što smo ispratili Ilicu od njenog broja 1 sve do 530, krenut ćemo još malo dalje, u smjeru nekadašnje "debele periferije", a sadašnjeg brzorazvijajućeg dijela grada!

Dakle, znate li zašto Ilica završava baš tamo gdje završava?
Ako ne, pogledajte slijedeće izreske iz starih karata!



Završetak Ilice, okretište kod Vrapčanske aleje. Snimio: Vanja


Zapadni dio grada 1901. godine.


Oko 1910. godine.


1926. godina.


1959. godina


U doba prije izgradnje Aleje Bologne (oko 1970) zapadni izlaz iz grada je izgledao ovako - nakon što je Ilica došla do pruge na mjestu gdje se od nje odvaja Vrapčanska aleja prema psihijatrijskoj bolnici ona je prelazila prugu na južnu stranu i mijenjala ime u Samoborsku cestu. Pod tim imenom se ona približavala Podsusedu i prugu prelazila još jednom, ovaj put na mjestu gdje je danas zapadni kraj cementare i odvojak za Bizek - tu trasu i dan danas slijedi Podsusedska aleja. U centru Podsuseda se potom nalazilo važno raskršće - sjevernom obalom Save se išlo prema Zagorju i Sloveniji (Brežice i dalje), a južnom obalom prema Samoboru i dalje.

Na karti iz 1901. godine se jasno vidi trasa tadašnje ceste, položaj Stenjevca (crkva!), Jankomira i Podsuseda. Vidljiva je i psihijatrijska bolnica (izgrađena 1879., vidi OVDJE), a ime Vrapče nije vidljivo na ovoj karti (nekadašnji centar Vrapča je bio oko crkve, u sadašnjem Gornjem Vrapču).

Na detaljnijoj karti iz razdoblja oko 1910. godine vidljiv je i natpis "Dolnje Vrabče" (reklo bi se kao zbirna imenica za naselja južno od pruge koja još i danas pripadaju katastarskoj općini Vrapče), te natpis "Landes Irrenhaus" ("Državna umobolnica").

1926. je situacija slična, osim što je sada istaknuto i Vrapče (na sadašnjem raskršću Ilice i Vrapčanske), a istaknute su i "porezne općine" (kratica "p.o.") Stenjevec i Vrapče.

Kasnije, 1959., je grad već zakoračio na to područje, no još uvijek nema Aleje Bologne i vidljiv je i željeznički prijelaz. Ono što je najzanimljivije na toj karti je to što se tada Samoborska cesta protezala još od Vrapča tj. Ilica je završavala na Vrapčanskoj!



Stari željeznički prijelaz. Autor nepoznat, pronađeno na webu bez naznaka autora.


Što se samog prijelaza tiče, on je bio dosta opasan, 1964., koju godinu prije izgradnje Aleje Bologne se dogodila nesreća kad je auto s nekim novinarima došao pod vlak pa je novinarka Saša Šener poginula, a novinar Mićo Mazele teško ozlijeđen.
(VT, hvala ti na ovoj informaciji!)

A uz sami željeznički prijelaz i stanicu nalazil se i - što? Naravno, gostiona! Zvala se "Banija" i bila je nadaleko poznata po jelima sa roštilja, a svi su je zvali "Sertić" po vlasniku ... sjećanja nekih od stanovnika Stenjevca, Frana i Stanleya, iznijeta su na željezničkom forumu (vidi OVDJE za veliku količinu podataka o Stenjevcu!)



Već podosta zapuštena gostionica Sertić prije 2-3 godine. Snimio: VT


Zapušteno dvorište. Snimio: VT


Zapuštena bašča. Snimio: VT


Ono što je zanimljivo je rivalitet između Vrapča i Stenjevca nad tim područjem i željezničkom stanicom koja je služila i državnoj željeznici i "Samoborčeku". Pogledajte stare vozne redove (iz zbirke Željezničkog muzeja u Zagrebu, fotke preuzete sa Željezničkog foruma www.zeljeznice.net)



Skica pruge Zagreb-Sisak sa naznačenom stanicom Stenjevec.


Vozni red Državne željeznice, 1902. godina, sa stanicom Stenjevec.


Vozni red 1920. godina.


Vozni red državne željeznice, 1932. godina, linija Zagreb-Maribor, stanica još uvijek nosi naziv "Stenjevec".


Vozni red državne željeznice, 1935. godina, stanica još uvijek nosi naziv "Stenjevec".


Vozni red linije za Beč, 1936. godina, prisutna je stanica Vrapče.


Vozni red "Samoborčeka" iz 1932 sa stanicama Gornji Stenjevec, Donji Stenjevec i Stenjevec.


1936. godina, vozni red "Samoborčeka", sad je tu stanica Vrapče-bolnica.


Koliko sam uspio saznati, izgleda da je razlog za tu promjenu imena bila promjena imena bolnice koja je prvo bila nazvana po Stenjevcu, a 1936. je preimenovana u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče.

Oznake: ilica, vrapče, stenjevec, željeznica, sertić

Ne znam da li ste primijetili, ali trenutno je u toku remont pruge između Glavnog kolodvora i Save, vjerojatno sve do Sv. Klare ili čak i dalje. Obzirom da je pruga na tom dijelu, uz Savsku, podignuta onda je teško zapaziti bilo kakav "muving", no jučer sam ipak uočio nekakvu neobičnu napravu kako juri simo-tamo ... pa sam si dao truda i uhvatio je na djelu na komadu pruge između Cibone i nadvožnjaka na Vukovarskoj!



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Tu se radi o nizu vagona koji su natovareni malim vagonetićima napunjenim šljunkom i po tim vagonima (da, dobro ste pročitali, PO VAGONIMA!) voze male "lokomotive" koje razvoze vagonete do mjesta gdje se nasipava šljunak. Pogledajte OVDJE kako je to izgledalo jučer predvečer!

Oznake: željeznica, Savska, cibona