Nepoznati Zagreb

Boćalište u Retkovcu, na uglu Aleje lipa i Ulice breza. Snimio: Vanja


Nisam baš veliki poznavatelj Retkovca (više o mojem poznavanju Donje Dubrave čitajte u slijedećim postovima), no čini se da je boćalište na ugklu Aleje Lipa i Ulice breza jedno od aktivnijih u gradu - em je veliko, em je prilično dobro uređeno, em je za mojeg prolaska jučer, sredinom vrele nedjelje, iz objekta uz boćalište dopirao niz glasova. Dakle, ono živi.

A uz to je boćalište i niz sjedalica za gledatelje ... ne znam budu li one sve zaista i popunjene (vjerojatno ne - iz vrlo prozaičnog razloga što su neke polomljene), ali ima ih zaista puno, nisam brojao, ali sigurno 40-ak. A najzanimljivije je što su te sjedalice donešene od tko-zna-kud i radi se o onim poznatim "Univerzijada" dizajniranim sjedalicama, neke su jednog dizajna i žute boje, a druge su plave i drugačijeg dizajna. (naravno, ove boje uzmite sa zadrškom, i plava i žuta su debelo apšisale).

Dakle, to je zabava za dizajnere, proučavanje tih sjedalica koje su sad već zrele za smještaj u Muzej dizajna .. a za matematičare: Na žutim se sjedalicama nalaze i neki brojevi i to posve stohastički, nasumce, raspoređeni ... pogledajte ih, možda skužitre neki princip!
(ja nisam i ne vjerujem da zaista postoji neki )



Klupski objekt uz boćalište. Snimio: Vanja


Red (izblijedjelo)plavih stolaca. Snimio: Vanja


Red (prljavo)žutih stolaca. Snimio: Vanja


Ajmo gledati brojeve: 8 i 4 ... Snimio: Vanja


... 69 i 9 ... Snimio: Vanja


... 115 i 5 ... Snimio: Vanja


... 103 i 20 ... Snimio: Vanja


... 10 i 21 ... Snimio: Vanja


... i za kraj: 26! Snimio: Vanja

Oznake: Retkovec, Dubrava, Boćanje, boćalište, sjedalice

Ljubijska ulica. Snimio: Vanja


Kad se već šećem postovima po Gornjoj Dubravi, evo i još jedne zanimljivosti, ovoga puta drugog tipa. Naime, na sjevernom dijelu Ljubijske, nedaleko Kolakove (ex Oporovečke), u jednom starom samostojećem napuštenom objektu nalazi se nekadašnja trgovina, po ne baš dobro vidljivim obilježjima reklo bi se da je tu nekad bio Konzumov dućan. A ono što je meni najzanimljivije je sam izgled građevine i upotreba zelenkastog kamena škriljavca na način na koji se gradilo u doba neposredno nakon Drugog svjetskog rata - na sličan je način sagrađen i polazni kolodvor nekadašnje pionirske željeznice koja je vozila iz Dubrave za Slanovec, zatim i pošta u Dubravi te objekt ZETove trafstanice u ulici Ružmarinka u Maksimiru.

Vas iz Dubrave koji čitate ove retke bih zamolio da mi kažete nešto više o ovom dućanu - znate li kada je sagrađen (vjerojatno krajem 40-ih ili početkom 50-ih, pretpostavljam da je to bio jedan od prvih dućana u tom dijelu grada, ako ne i baš prvi na prostoru sjeverno od glavne Dubravske ulice (tada Ulice prosinačkih žrtava) i koji je dućan bio unutra? (možda Unikonzum pa potom Konzum?)



Snimio: Vanja


Atipičan grafit na zidu trgovine. Snimio: Vanja


Snimljeno kroz razbijeni prozor ... Snimio: Vanja


Zanimljivo je da se ne sjećam da su u drugim dijelovima grada gradili takve trgovine, tamo je bilo puno više nekih drugih arhitektonskih rješenja - pogledajte tekst "Špeceraji" na web stranicama "Mapiranja Trešnjevke".

A osim toga, tu su i linkovi na nekoliko sličnih tekstova na ovome blogu:

- Trgovine iz prošle ere
- Iz ne tako daleke povijesti trgovanja
- Posljednji Unikonzumov dućan

Oznake: Dubrava, trgovina, Ljubijska ulica, arhitektura

Duboko u srcu Gornje Dubrave nalazi se jedna veeeeeelika napuštena livada ... o kojoj ću sad napisati nekoliko riječi.



Dobro došli na livadu ... Snimio: Vanja


Kao čovjeku koji već desetljećima rijetko zalazi u Dubravu (jer već 20 godina živim na krajnjem jugozapadu grada) ta mi je zelena površina bez ikakva trenutna sadržaja više poznata sa planova grada sa kojima se volim družiti nego iz realnog života, svojim zelenilom usred gusto izgrađenog područja Dubrave upada u oči već pri prvom pogledu na kartu. A što se tih planova grada tiče, na većini njih, pogotovo onima starijeg datuma (prilažem isječke iz plana grada iz 1973., 1983. i 1993. godine - isječci su različitog opsega zbog različitih formata izdanja) može se pronaći da se na zapadnom dijelu livade nekada nalazilo nogometno igralište koje je koristio NK Dubrava.



Isječak plana grada iz 1973. godine. Igralište je označeno sa imenom NK Dubrava.


Isječak plana grada iz 1983. godine. Ime NK Dubrava je još prisutno.


Isječak plana grada iz 1993. godine. Ime je nestalo, vidi se tek drugačije, pravokutno iscrtano područje.


Obzirom da sam nekad (do 1994.) živio puno bliže Dubravi (na Čretu, pored Dotrščinske šume) i da sam i tada volio lutanja po gradu, pješice i biciklom sigurno sam tu i tamo prošao pored te livade i tog igrališta ... no, iskreno, uopće se ne sjećam kako su izgledali, a niti znam što se kasnije dogodilo sa njima.

Pa bih ja vama, drage čitateljice i dragi čitatelji uputio pitanje - što biste mi mogli reći o tom zelenom "srcu" usred Gornje Dubrave i nogometnom igralištu na kojega sad podsjeća samo osamljeni i zapušteni betonski zid uz Međugorsku ulicu sa vratima koja vode nikud.
Imate li možda neku staru fotku te livade i igrališta?

U komentaru na moj prethodni post (o Jugotonu, koji se nalazi(o) preko puta livade) Taango je napisao slijedeće:

Ja ti mogu reći da je u toj Niškoj ili danas Međugorskoj ulici skoro do Jugotona bilo nogometno igralište NK Dubrava.Stanovnici tog djela Dubrave izuzetno su voljeli taj klub i često ga pratili u brojkama čak i s više posjetitelja nego na nekim današnjim utakmicama HNK DINAMA. A zatim se u prostorije kluba uselio narodnjački klub u kojem je poginuo jedan od najvećih mafijaša u Zagrebu neki Bagarić namjerno pišem neki jer ne zavrjeđuje niti trunku poštovanja. Nakon toga narodnjački klub je izgorio do temelja hvala bogu. A sada je tu samo krš i lom ništa posebno a podsjetnik na neka ljepša vremena još je samo ostalo u imenu JUGOTON, a mnogi starosjedioci Dubrave se sjećaju tih vremena pa tako i ja.

Hvala ti, Taango, na tom komentaru - ako želiš reći još malo više o toj livadi, igralištu i općenito Gornjoj Dubravi, bit će mi drago!
(osobito me zanima što su one zarđale metalne konstrukcije na središnjem dijelu livade!)

A za vas koji kao i ja rijetko zalazite u taj dio grada evo i nekoliko fotki snimljenih prije tjedan dana ... i, obavezno pročitajte, tekst Saše Šimprage u Vizkulturi u kojem kroz razgovor sa arhitetom i urbanistom Nikšom Božićem možemo saznati mnogo o prošlosti i sadašnjosti Dubrave, a i mogućnostima za budućnost!
(jer, ako išta nedostaje Dubravi onda je to ugodan i funkcionalna središnji dio, trgovi za okupljanja, bolje prometne veze, parkovi ...)



Pogled uz Međugorsku ulicu prema istoku. Snimio: Vanja


Pogled uz Međugorsku ulicu prema jugu. Snimio: Vanja


Čudna metalna struktura nasred livade (postoje dvije takve uz mali betonski plato). Snimio: Vanja


Betonski zid uz istočnu stranu livade, to je vjerojatno nekad bio zid igrališta NK Dubrava? (pomalo podsjeća na sličan zid koji je do prije koju godinu postojao uz igralište NK Trešnjevka u Grabi). Snimio: Vanja


Neobičan stari mural prometne nesreće na zidu. Snimio. Vanja


Jedan od rijetkih lijevo-orijentiranih zidnih natpisa u Dubravi ... no, očito ne smeta nikome jer ga nitko nije ni pokušao prešarati ... tvornice su već zaboravljene ... Snimio: Vanja


Nikad dovršena kuća preko puta "igrališta" ... po stilu gradnje i vrsti cigle sigurno potječe bar iz 70-tih godina ... Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, Gornja DUbrava, NK Dubrava, park, livada, Međugorska ulica

Duboko u srcu Gornje Dubrave nalazi se jedna veeeeeelika napuštena livada ... o kojoj ću više u nekom od slijedećih zapisa.

A zapadnim i sjevernim rubom te livade prolazi ulica koja se danas zove Međugorskom, a do početka 90-ih se zvala Niškom. A ta je ulica poznata po tome što je u njoj nekad bilo sjedište ...

... JUGOTONA!!!

Neću vas puno daviti sa značenjem Jugotona za muzičku produkciju tadašnje Jugoslavije, vjerujem da svi znaju da je Jugoton bio daleko najveća diskografska kuća toga doba i podneblja (uz konkurente poput PGP RTB, ZKP RTLJ, Suzy, Diskotona, Helidona, Beograddiska/Jugodiska, a onda kasnije i manjih izdavača - ako se ne varam, prvi je bio Kamarad, diskografska kuća koju su osnovali Bijelo dugme i Zdravko Čolić još 1984. - više o tome pročitajte ovdje!) i ponešto o njemu možete naći na stranici Wikipedije kao i tekstovima koji su pratili izložbu "Jugoton - istočno od raja, 1947.-1991." koja je 2014. godine organizirana u zagrebačkom Tehničkom muzeju 2014. (prvi tekst, drugi tekst) da bi se nakon toga preselila i u beogradski Muzej nauke i tehnike (2015.-2016.) ... te Tehniški muzej (2019.) u Bistri kod Ljubljane.

A sad ćemo se iz slavne povijesti vratiti u ne osobito dičnu sadašnjost ... i firmu zvanu Croatia Records koja se nalazi na adresi bivšeg Jugotona i njegov je sljedbenik.
(pogledajte njihovu web stranicu u kojoj se jedva spominje prošlost prije 1991. - očito je se srame ....)

Po samome dolasku do njihovog "tvorničkog kruga" može se još izdaleka primjetiti zapuštenost ulaza i prostora - natpisna ploča uz portu je išarana do neprepoznatljivosti i nečitljivosti, porta je u potpunosti devastirana ... Ulazna "ulica" je u dobrom stanju i objekti još izgledaju dosta dobro, ali je vidljivo da se većina njih tek malo ili uopće ne koristi (potrgane rolete itd). Prošetao sam se do kraja "ulice" i zabilježio ovih nekoliko dolje izloženih prizora .... a mene će radovati ako netko od vas čitateljica i čitatelja ovoga bloga može nekim svojim komentarom dodati još koju informaciju o prošlosti i sadašnjosti ovog prostora i firme.

Unaprijed vam hvala na komentarima!



Eto te velike livade s početka teksta ... Snimio: Vanja


A sa njene sjeverne strane stoji ulaz koji svojim izgledom još svjedoči o nekad velikoj firmi ... Snimio: Vanja


Mali natpis sa strane je još u dobrome stanju .. Snimio: Vanja


Ali je zato onaj veliki potpuno uništen i išaran (čak i sa pravopisnim greškama ... ) Snimio: Vanja


Porta je u jadnom stanju .. Snimio: Vanja


No zato je barem glavna "ulica" koliko-toliko sačuvala urednost i duh 60-ih godina kada je i građena (kamen temeljac je postavljen 1963.). Snimio: Vanja


S desne strane je i malo jezerce (izgleda da je tu nekad bio i neki kip?). Snimio: Vanja


.. a iza jezerca je zgrada koja podsjeća na školske zgrade iz toga doba. Izgleda da je napuštena ... Snimio: Vanja


Detalj ulaza. Snimio: Vanja


Današnji Croatia records je s druge strane ... Snimio: Vanja


... a ja nastavljam "glavnom ulicom" ... do slijedećeg objekta. Snimio: Vanja


Tu je i neko skladište, čini se, dosta prazno ... Snimio: Vanja


Evo i nešto tragova sadašnjosti - reklama za CMC TV. Snimio: Vanja


Evo i malo muzejskih detalja - stara lampa ... Snimio: Vanja


... i još jedna, malko novija. Snimio: Vanja


Natpis na trafo stanici u tvorničkom krugu. Snimio: Vanja


Pogled unazad, vrijeme je za odlazak ... Snimio: Vanja


... i izlazim van, nastavljam šetnju Gornjom Dubravom. Snimio: Vanja

Oznake: Jugoton, Croatia records, Niška ulica, Međugorska ulica, Dubrava

Posljednjih 27 godina u Zagrebu je sagrađeno ne znam ni ja koliko novih crkava, neke od njih su arhitektonski i ugođajno uspješnije, neke (njih prilično, rekao bih ...) manje uspješne, međutim velika većina njih su impozantni objekti, oni koji dominiraju okolinom, vidljivi iz daljine. No, kako moju pozornost obično privlače baš suprotni objekti i priče, onda su mi zanimljivije samozatajne crkve i vjerski objekti kakvi su se često gradili u doba Jugoslavije.

A upravo jedna takva kućica, izgledom obiteljska, ali sa velikim križem na fasadi, na adresi Avenija Dubrava 244 (nekad Ulica Prosinačkih žrtava 244), mi je već davno upala u oči. Sjećam je se još iz doba kada nije bilo svih onih velikih zgrada u okolici, a sada kada je ona jedina obiteljska kuća na tom potezu najvažnije dubravske ulice, postala je puno uočljivija - fasada, boja, ograda, sve odiše duhom 50-ih godina.

Pretražio sam web i pronašao pokoju zanimljivu informaciju o toj kućici - to je prvi vjerski prostor župe Svetog Pavla koju je 05.09.1965. blagoslovio tadašnji pomoćni biskup zagrebački, Franjo Kuharić. Prostor je bio u funkciji sve do 1992. kada je izgrađena nova crkva Svetog Pavla u Ulici grabova 3.

Što se sve tokom svih tih dešavalo u toj župi pročitajte u zanimljivom tekstu na njihovoj web stranici, a od mene dobivate nekoliko fotki današnjeg izgleda crkve. Forkajući zgradu naišla je i jedna stanovnica crkve, pokušao sam od nje dobiti više informacija, no kako nije bila raspoložena za razgovor onda sam samo saznao da je tu bio nekadašnji župni prostor (a za ostale informacije se pobrinuo web )



Kuća u kojoj je nekad bila crkva. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Ostaci stare ograde ispred kuće. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: Retkovec, Crkva, župa Svetog Pavla, Dubrava, Ulica Prosinačkih žrtava

... i to plameničkog roda!



Aleja javora, Dubrava. Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, Aleja javora, street art

Ove godine sam se posebno potrudio da ne čekate punu godinu na izvještaj sa moje Jane's Walk šetnje tako da vam priča stiže sa tek 2-3 tjedna kašnjenja!

Dakle, krenimo na šetnju!

U subotu, 06.05.2017. poveo sam prvu iz niza ovogodišnjih Jane's Walk šetnji pod naslovom "Željeznicom od riječne do zračne luke ili u posjeti najdužoj neiskorištenoj javnoj površini Zagreb-grada". Šetnja nas je povela od polazne točke uz Držićevu uzduž željezničkih kolosijeka u smjeru istoka otkrivajući detalje iz prošlosti i sadašnjosti tog područja, no i propitujući mogućnosti za razvoj u budućnosti sa posebnim osvrtom na mogućnost izgradnje magistralne biciklističke staze koja bi povezivala centar grada sa istočnim kvartovima (Maksimir, Borongaj, Dubrava) kao i sa mjestima u istočnoj okolici grada, Sesvetama i Dugim Selom. Detalje o ideji za izgradnju te magistrale sam već opisivao prije 5 godina u OVOM postu, a situacija se po tom pitanju gotovo nimalo nije promijenila!



GPS trag šetnje. Snimio: Mladen Sokele.


Šetnja je počela kod lijepe, ali zapuštene sjenice na uglu Radničke ceste i Držićeve sa uvodnim pogledom u povijest tog dijela grada. Iako riječna luka u Zagrebu nikad nije sagrađena, ona je postojala u planovima sačinjenim u drugoj polovici 19. stoljeća (npr. u planu iz 1887.) i trebala se nalaziti južno od željezničkih radionica (Gredelja), otprilike negdje između Strojarske i Palače pravde. Trebao je to biti poluzatvoreni "bazen" spojen kanalom sa glavnim savskim tokom tamo negdje kod današnjeg Mosta mladosti. Uz tu luku bi područje Glavnog kolodvora postalo glavni transportni centar tadašnjeg grada obzirom da su plovidba i željeznica bili glavni načini transporta tog vremena. Ne treba zaboraviti da je željeznica stigla do Zagreba 1962. na relaciji Zidani Most - Zagreb - Sisak, a 1870. je spojen i krak prema Budimpešti. Do 1892. je je ulogu glavne željezničke stanice grada vršio današnji Zapadni kolodvor, a tada je sagrađen današnji Glavni kolodvor.



Isječak iz plana grada iz 1887.


Mnogo kasnije pojavio se u gradu i automobilski promet, a s njime je vezan i autobusni prijevoz čije je središte (glavna autobusna stanica) do početka 60-ih bilo prvo na Langovu trgu, a potom se ta funkcija malo-pomalo selila u Ulicu Grgura Ninskoga, iza hotela Esplanada. Tek 1962. godine, sa izgradnjom Držićeve i željezničkog podvožnjaka, autobusni se kolodvor preselio na današnju lokaciju tako da je središte autobusnog prometa stiglo u blizinu jednog od glavnih izlaza iz grada (oko 1970. izgrađena je i Petlja koja je na primjeren način spojila Dtžićevu sa autoputem te Mostom mladosti koji je dovršen nešto kasnije, 1974). Produženjem Branimirove koja je građena u etapama od 1979. pa sve do nedavno ova je lokacija još više dobila na prometnoj važnosti, iako je nekad zapravo bila tek početak industrijske zone koja se prostirala u smjeru istoka i jugoistoka, sve do Žitnjaka i Borongaja.

Dolaskom željeznice u Zagreb u gradu se počela razvijati gradska industrija. Jedno od žarišta industrijskog razvoja je bio zapadni krak pruge, oko Zapadnog kolodvora, no vrlo brzo je aktiviran i istočni krak, selidbom Gradske plinare iz Gundulićeve ulice na današnju lokaciju na početku Radničke ceste, zatim izgradnjom Uljare (sjeverno od pruge, na prostoru današnjeg produžetka Branimirove, od 1916.), Tvornice tekstila (zapadno od Zavrtnice), Tvornice papira (istočno od Zavrtnice, od 1911.), a ne tako daleko, povezana industrijskim kolosijekom, je bila i Tvornica likera i žeste Arko, kasnije Badel (Vlaška ulica, kod Kvatrića, od 1918.) na čijem je dijelu 1930. počela raditi i Tvornica posuđa Gorica, Tvornica bačava (na prostoru današnje zgrade Ine u Šubićevoj) i još više manjih industrijskih pogona (u jednom od njih, bivše tvornice Pluto, se danas nalazi i Muzej automobila Ferdinand Budicki)

Grad se tijekom vremena širio, nekadašnja (industrijska) periferija je postajala sve bliža centru, stambene zgrade su se počele miješati sa industrijskim postrojenjima, s vremenom je i industrija postajala sve nezavisnija od pruge ... i, došlo je do selidbe odnosno zatvaranja većine industrijskih pogona. A na napuštenim prostorima se počelo graditi, prvo ceste (Branimirova), potom stambene zgrade (na području današnje uljare) ... i taj je proces na području uz prugu trenutno u punome jeku. Neki su prostori već prenamijenjeni, neki su upravo u tom procesu, neki još čekaju pravu namjenu u novim okolnostima ...

Nakon pregledavanja starih planova grada grupa šetača, nas 35, krenula je na sjevernu stranu željezničke pruge i strmo se popela na željeznički most kojim je premoštena Držićeva ulica sa kojeg se pruža pregled na cijelo raskršće i Branimir-plac. Nekad se na tome mjestu odvajao industrijski kolosijek za Uljaru, a sada se na mostu nalazi još samo dodatni treći "parkirni" kolosijek na kojem smo mogli u miru stajati i promatrati okolicu. Na tome mjestu vrijedi napomenuti da je koridor današnje Branimirove ulice izgrađivan u više etapa.

- do 30-ih godina 20. stoljeća se Branimirova ulice zvala Baroševa, tramvajsku je prugu dobila 1928., a okretište je bilo ispred Uljare, otprilike na mjestu današnjeg raskršća Branimirove i Držićeve ulice. Okretište se zvalo "Sigečica"
- 1931. je na planu grada, u dijelu između Heinzelove i Krupićeve (Željeznička kolonija) ucrtana Ulica Lisinskoga, no po svemu sudeći ta ulica nikad nije postojala u stvarnosti, već samo u planovima (u novijim planovima nije bila ucrtana)
- 1961. je izgrađena pruga kroz Šubićevu ulicu i spojena na prugu iz Branimirove
- 1962. je izgrađen podvožnjak ispod pruge za Držićevu i tramvaj je prošao prema današnjoj Ulici grada Vukovara (tadašnjoj Ulici proleterskih brigada)
- 1979. je započeta gradnja tzv. "produžene Branimirove" na dijelu između Heinzelove i Mandlove
- 1984.-1985. je Branimirova produžena do Osječke ulice u Dubravi
- 1987. produžena je do Čulinečke ceste
- oko 2000. je produžena sve do Sesveta
- 2005. je kroz teren bivše Uljare sagrađen dio od Držićeve do Ulice Crvenoga križa
- 2007. je Branimirova produžena do Zavrtnice
- 2015. je izvršen spoj između Zavrtnice i Heinzelove sa samo dvije prometne trake
- 2017. je dio između Zavrtnice i Heinzelove ulice proširen u puni profil

Promatrajući željeznički nadvožnjak i sa saznanjem da će se u budućnosti na prostorima Gredelja i ranžirnog dijela Glavnog kolodvora sigurno prostirati razni novi sadržaji (poslovni, trgovački, kulturni, možda čak i stambeni) zanimljivo je primjetiti kako bi bilo lijepo spojiti taj dio zapadno od Držićeve sa istočnim pomoću biciklističkog nadvožnjaka koji bi omogućavao neometanu povezanost na zamišljenoj istočnoj biciklističkoj magistrali.

Od mosta smo se po trasi bivšeg kolosijeka polako spuštali prema početku željezničkog nadvožnjaka dugačkog 1,5 km koji započinje kod stražnjeg ulaza u Gradsku plinaru, a završava nedaleko okretišta Borongaj. Početak nadvožnjaka je označen velikom brojkom 1970 koja označava godinu dovršetka izgradnje. A kao zanimljivost uočenu tokom obilaska, netko je upravo na tome mjestu početka nadožnjaka palio vatru, na ognjištu smo u pepelu pronašli rabljene muške cipele!

Nakon prvog dijela na kojem je prostor uz prugu širok i obrastao travom, u nastavku, sve do Heinzelove ulice, uz prugu se pruža novostvoreno parkiralište posuto šljakom. Na tome je dijelu primjetno da se i sa južne strane pruge nalazi nekoliko metara slobodnog prostora koji bi se, u slučaju potrebe, mogao iskoristiti i za smještaj biciklističke staze. Do ulice Zavrtnica, na prostoru nekadašnje tekstilne industrije, se nalazi slobodna parcela na kojoj je u planu izgradnja 4 visoke (16 katova) stambene zgrade, a između Zavrtnice i Heinzelove, na mjestu nekadašnje Tvornice papira, je sada poslovni centar Zavrtnica.



Polako se okupljamo u miru pomalo zapuštene sjenice ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Pozdravna riječ i uvod u šetnju. Snimio: Mladen Sokele.


A sad na nadvožnjak! Snimila: Anica Mazura.


Na mostu. Snimio: Mladen Sokele.


Zabranjeno voće je najslađe! Snimila: Saša Martinović Kunović.


Pogled prema Branimir-placu. Snimila: Anica Mazura.


Krećemo u smjeru istoka ... Snimio: Mladen Sokele.


Pričamo o industriji nekad i sad. Snimio: Mladen Sokele.


Evo i početka nadvožnjaka. Snimio: Mladen Sokele.


Na novostvorenom parkiralištu kod Zavrtnice ... Snimila: Anica Mazura.


Uz ognjište sa cipelama. Snimio: Mladen Sokele.


Pogled u dubinu nadvožnjaka. Snimio: Mladen Sokele.


Zanimljiv mural, ne znam tko stoji iza njega (kao autor, ali možda postoji i neki sponzor?). Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od zgrada Poslovnog centra Zavrtnica na prostoru nekadašnje Tvornice papira. Snimio: Mladen Sokele.


Razgovor o knjizi "Koko i duhovi". Snimila: Anica Mazura.


Tik uz Heinzelovu uliou sam šetačima postavio nekoliko pitanja, prenosim i pitanja i odgovore!
- po čemu je to mjesto poznato?
Po tome što su se tamo sve do prije nekoliko mjeseci sa svojim kamionima okupljali prodavači drva za ogrjev te pilari sa svojim pilama. Ispod mosta su organizirali "dnevni boravak" sa rabljenim kaučevima i foteljama i improviziranim ognjištem. Pretpostavljam da je to mjesto odabrano zbog blizine Istočnog kolodvora na koji je dovožen ugljen.
- na koju knjigu podsjeća to mjesto?
Na knjigu "Koko i duhovi" Ivana Kušana čiji je junak Ratko Milić zvani Koko stanovao ne tako daleko, na Heinzelovoj 31, a u knjizi se spominju i šetnje preko pruge na putu do i od škole (pretpostavlja se one u Kušlanovoj) i do vrta u kojem su iza drvene ograde Koko i Zlatko kopali podzemni prolaz.
- kada je napisana knjiga?
1958.

Kad smo prešli Heinzelovu ulicu (ispod koje teče potok Laščinčak) nastavili smo šetnju u puno ugodnijem zelenom ambijentu parka koji se nalazi sjeverno od pruge, između uzdignutih kolosijeka i kolnika Branimirove ulice - bilo bi prekrasno kada bi njime čim prije bila izgrađena već spominjana biciklistička staza! Sa južne strane pruge pruža se pak potpuno različit pejzaž: tu je širok prostor Istočnog kolodvora sa 20-tak kolosijeka i dugačkim nizom magazina. Kolodvor je sagrađen krajem 20-ih godina prošloga stoljeća i danas je posve prazan iako je još do prije nekoliko godina na njega dopreman ugljen za prodaju i kolosijeci su bili puni teretnih vagona. Neki od sudionika šetnje su se prisjetili kako je tokom rata na taj kolodvor dopremana i humanitarna pomoć, a za vrijeme proizvodnje novih niskopodnih tramvaja na jednom od postranih kolosijeka kolodvora (koji vodi do Radničke ceste) su vlakom stizali novi tramvaji (vidi OVDJE!) i zatim se spuštali na tramvajsku prugu kod današnjeg Superkonzuma na Ulici grada Vukovara (na tom se mjestu nekad okretao tramvaj broj 13).

No, prije nego što smo uronili u svijet istočnog kolodvora prisjetili smo se još jedne omladinske knjige koja je vezana uz taj dio grada i govori o životu na rubu grada i predgrađa. Riječ je o "Smogovcima" Hrvoja Hitreca koja je nastala 1976. godine. Njeni junaci su se uglavnom zadržavali u ulici Naselak i okolici i nisu zalazili dalje na jug, do pruge, no Naselak, najstarija naseljena ulica tog kvarta, se nalazi svega 100-injak metara od sadašnje Branimirove. Prošle nas je godine upravo tokom akcije Jane's Walk Milan Dalmacija svojom šetnjom proveo kroz Naselak i njegovu okolicu, kroz svijet "Smogovaca".

Nakon razgovora o knjizi premjestili smo se na južnu stranu pruge, među željezničarske kućice koje stoje u uglu pored Livadarskog puta - neke su uredne sa lijepo održavanim vrtovima, dok su druge trošne i zapuštene. A najzapuštenija je zgrada željezničke stanice koja je zarasla u travu i grmlje, no njenom okolicom ipak caruje puno ljepši prizor velike i neobično razgranate stare trešnje. Pored tih željezničarskih kuća sagrađenih vjerojatno u 50-ima se nalazi i desetak divlje sagrađenih romskih kućica.

Nastavili smo šetnju uz kolosijek u smjeru istoka, prešli smo Donje Svetice i uz pješačku stazu prema Borongajskoj cesti smo napravili pauzu tokom koje smo pojeli već uobičajenu kutiju čokoladnih napolitanki. Harambašićeva je nekad bila dio Borongajske ceste, a ime Borongaj je u to davno doba obuhvaćalo i kraj sve do Maksimirske ceste. A kad smo već bili kod Harambašićeve ulice spomenuli smo i treću omladinsku knjigu toga dana: "Zvižduk s Bukovca" autora Zvonimira Milčeca iz 1976., junaci su živjeli na Bukovcu, ali su pohađali Osnovnu školu u Harambašićevoj ulici (koja je sagrađena 1913., proširena 1921. i 1939., a od 1963. pa do 1991. se zvala Osnovna škola Božidar Adžija). S druge su nas strane, na početku Borongajske, pozdravili hostel znakovitog imena "Favela" i neobičan grafit na susjednoj fasadi. A valja spomenuti da se malko dalje nalazilo nekad i skladište izdavačke kuće "Mladost" (ne znam što je sada u tome prostoru).

Nastavljamo uz prugu, vrlo brzo smo došli do kraja mosta gdje se pruga postepeno spušta na nivo okoline. Tamo smo sreli jednu romsku obitelj koja, čini se (sudeći po vešu koji se sušio i po sakupljenom namještaju), živi ispod mosta.



Uz Heinzelovu ulicu ... Snimila: Anica Mazura


Na duuugačkom zelenom pojasu između Branimirove i pruge. Snimio: Mladen Sokele.


Pogled na Istočni kolodvor. Snimio: Mladen Sokele.


Razgranata trešnja ispred stanične zgrade Istočnog kolodvora. Snimio: Mladen Sokele.


Zapuštena stanična zgrada. Snimio: Mladen Sokele.


Ljepši dio naselja sa urednim montažnim kućama iz možda 50-ih ... Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od rijetkih preživjelih rampi u Zagrebu, na Livadarskom putu ... a kako nema više vlakova više se niti ne spušta. Snimio: Mladen Sokele.


Na izlazu sa Istočnog kolodvora. Snimio: Mladen Sokele.


Poseban romantičan ugođaj ... Snimila: Anica Mazura.


Hostel "Favela" na početku Borongajske ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Okupljamo se na pauzi kod početka Borongajske ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Neobičan mural na početku Borongajskle ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Pauza uz čokoladne napolitanke. Snimio: Mladen Sokele.


Još pauziramo ... Snimila. Anica Mazura


Krenuli smo dalje zelenim pojasom ... Snimio: Mladen Sokele.


Ubrzo smo stigli i do okretišta tramvaja Borongaj. Obzirom da se zeleni pojas na sjevernoj strani pruge tu sužava prešli smo našom šetnjom na južnu stranu pruge, među ulice pjesnika i borongajske "limenke". Sa sjeverne strane pruge smo ostavili Željezničku koloniju, jedno od urbanistički najzanimljivijih naselja u gradu koje je građeno od 1927. kada je otvoren Dominikanski samostan na Kažotićevu trgu oko kojeg je tokom godina sagrađeno naselje.

Kod željezničke stanice Maksimir smo bacili pogled na sjevernu stranu i pogledali stari natpis gostionice "K aerodromu", pričali smo o pješačkom pothodniku koji spaja Borongaj i Ravnice sa željeznicom i posve je neprikladan za prolaz dječjim ili invalidskim kolicima ili biciklom zbog stepenica usred pothodnika i na sjevernom izlazu (vjerujem da ne bi bilo tako teško napraviti rampu!). A mi smo nastavili put po borongajskoj strani do dijela kvarta u kojem su živjeli željezničari, do Ravenske i Brckovljanske ulice i šetališta Vesne Parun ispod kojeg teče potok Bliznec, idealne trase biciklističke staze koja bi spajala podsljemensku zonu sa poprečnim propmetnim pravcima i okolicom Save. Na tome bi mjestu realizacijom te staze i ove uz željeznicu prema istoku nastao važan biciklistički prometni čvor.

Došli smo do pruge i nastavljamo kolskim putem uz nju, uz niz vrtova koji dijele kolosijeke od pogona Končara koji koristi objekte starog aerodroma. Aerodrom Borongaj je drugi zagrebački aerodrom (nakon prvoga na "Črnomercu" koji se u stvari nalazio na području današnje Trešnjevke), otvoren je 1928. i služio je i za civilne i vojne letove. Tokom drugog svjetskog rata više je puta bombardiran pa je dio bombi pao i na okolna naselja (Željezničku koloniju i Ravnice). Nakon Drugog svjetskog rata zračni je promet preseljen na Lučko, a od 1959. na novotvoreni aerodrom na Plesu.

Danas se uz ogradu bivšeg aerodroma nalazi niz vrtova, najneobičniji od svih je jedan tik uz stazu koji je ograđen samo starim sušilicama za veš, tamo je njih stotinjak!

Nastavili smo šetnju kroz Ranžirni kolodvor, širokom stazom koja ide njegovim južnim rubom i uz koju stoji nekoliko starih zapuštenih vagona u kojima su nekad stanovali beskućnici, no danas su prazni i posve zapušteni. U posljednje vrijeme je nestalo puno tračnica i pragova, no staza je sve bolje ugažena, jer se njom koriste studenti koji idu na predavanja na Kampus Borongaj. Oko nas je carevao miris bagrema u cvatu i pjev ptica koje su nadglasavake udaljene zvukove sa Branimirove ceste .. vrlo neobičan ugođaj.

Skrenuli smo širokom stazom prema Kampusu. Uz stazu su vidljive bivše vojne instalacije i napuštene magazinske zgrade koje više ne služe nikome i ničemu.

Vraćamo se nazad, prelazimo u šumu zarasle kolosijeke (nabrojili smo ih 12), pozdravljamo strane lokomotive i malu dizalicu i zatim nastavljamo uz željezničarske kućice u kojima danas žive neznani stanari (zanimljivi su im vrtovi i kokošinjci položeni između zapuštenih kolosijeka!). Dolazimo do ž.st Trnava i ostaje nam još posljednja zanimljivost, posjet Parku Tomislava Ivčića koji se nalazi 100 metara južno od pruge. Vratili smo se do željezničke stanice i pričekali 15-tak minuta do vlaka kojim smo se vratili, umorni, ali i zadovoljni, do Glavnog kolodvora i time završili šetnju.



Na pješačkom prijelazu kod tramvajskog okretišta Borongaj. Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od borongajskih "limenki". Snimio: Mladen Sokele.


Bivša gostionica "K aerodromu". Snimio: Mladen Sokele.


Pred pothodnikom .. Snimila. Anica Mazura.


Pothodnik kod željezničke stanice Maksimir. Snimio: Mladen Sokele.


Na šetalištu Vesne Parun. Snimio: Mladen Sokele.


Odmor na mjestu gdje potok Bliznec podzemno prolazi ispod željezničke pruge. Snimila: Anica Mazura.


Među vrtovima. Snimio: Mladen Sokele.


Uređaj "Elektronske industrije" Niš. Snimio: Mladen Sokele.


Vrt ograđen sušilicama za veš. Snimio: Mladen Sokele.


Napušten vagon na Ranžirnom kolodvoru Borongaj. Snimio: Mladen Sokele.


I ovaj je vidio bolje dane .. Snimila: Anica Mazura


Šećemo se po zapuštenom kolodvoru ... Snimio: Mladen Sokele.


Napušteni magazin na stazi prema Kampusu. Snimio: Mladen Sokele.


Smrdljive naftne instalacije iz doba JNA ... Snimila: Anica Mazura.


Trebamo požuriti prema kraju šetnje, vlak nam kreće za 45 minuta ... Snimio: Mladen Sokele.


Lokomotive u gostima. Snimio: Mladen Sokele.


Napuštena dizalica na kolodvoru. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Uz kolosijeke ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Još smo u svijetu željeznice, radionica i skladišta ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Vrtovi i kokošinjci među napuštenim kolosijecima. Snimio: Mladen Sokele.


Kraj šetnje: Čekajući vlak na ž.st. Trnava. Snimio: Mladen Sokele.


Povratak vlakom ... Snimio: Mladen Sokele.


Za kraj, zahvaljujem se na fotkama Saši Martinović Kunović, Anici Mazuri i Mladenu Sokeleu, a za vas još jedan mali dodatak, kronološka lista nastajanja tramvajskih veza tog istočnog dijela grada:

1926. Otvorena je pruga od Kvaternikovog trga Heinzelovom do Sajmišta (u blizini Klaonice)
1928. Otvorena pruga Branimirovom (tadašnjom Baroševom) do okretišta Sigečica (danas križanje sa Držićevom)
1935. Otvorena je pruga Zvonimirovom do okretišta Harambašićeva
1942. Otvorena je pruga od Maksimira do Dubrave
1949. Otvorena je pruga Ulicom grada Vukovara do Heinzelove
1950. Otvoren je produžetak pruge Ulicom grada Vukovara i današnjom Ulicom grada Gospića do okretišta Žitnjak
1954. Ukinuta je pruga Kvaternikov trg - Sajmište Heinzelovom ulicom
1961. Izgrađena je pruga Šubićevom ulicom
1962. Izgrađena je pruga Držićevom ulicom
1963. Produžena je pruga od Harambašićeve do Borongaja
1971. Maknuta je pruga po Držićevoj (južno od Vukovarske) zbog izgradnje Petlje
1979. Izgrađena je pruga Držićevom do Sopota u Novom Zagrebu
2000. Produženje pruge do Savišća

Oznake: šetnja, Jane's Walk, Borongaj, Dubrava, pečenica, bicikl, željeznica

Što bi rekli, kakvu aktivnost iznačava ovaj piktogram?



Avenija Dubrava. Snimio: Vanja


Meni je prva asocijacija bila da je ovo što desni lik drži u ruci nekakav pištolj ... ... međutim, ipak nije već je ... vidi dolje!



Avenija Dubrava. Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, zubar, simbol

Kao i uvijek, zanimljivo je pogledati predizborne reklame, uvijek se tu nađe zabavnih detalja koji cijelu izbornu priču učine barem malo i zabavnom!

Ove godine je predizborna kampanja kratka i čini se da nitko nije htio srljati u nepoznate i neprovjerene propagandne rukavce pa se većina najizglednijih kandidata opredijelila za prikazivanje ljubavi njkihovih kandidata prema Zagrebu kroz poznate gradske simbole. A najzanimljivije je da su se oni podijelili u dvije grupe, obožavatelje tramavaja i obožavatelje gradskog "skylinea".

Mostov Marko Sladoljev je tramvaje gurnuo u jedva vidljivu pozadinu, dok se Milan pl. Bandić dao obasjati suncem pored dobro vidljivih tramvaja ... a čini se da su obojica čak odabrali isto mjesto (ilički zavoj između Jelačić placa i Gundulićeve) za svoje pozadinske tramvaje.



Ljubitelj tramvaja broj 1 - Avenija Dubrava kod Centra za kulturu. Snimio: Vanja


Ljubitelj tramvaja broj 2 - Avenija Dubrava kod Centra za kulturu. Snimio: Vanja


S druge strane, i Drago Prgomet i Anka the Mrak Taritaš su se oslonili na gotovo isti vizuru grada koja je ipak, u skladu sa filozofijama njihovih stranaka, drugačije prikazana: Kod HDZ-a tradicionalno cifrasto, a kod SDP/HNS & partnera jednostavno stilizirano.

S treće strane, ostatak kandidatske ekipe igra na simpatičnost pa se nadaju da će svojim nasmiješenim likom navabiti birače ... eeee, još malo pa nestalo, izbori su pred vratima i nadam se da ćemo uskoro ipak gledati neko novo lice u poznatoj stolici.



Ljubiteljica gradskih krovoobrisa broj 1 - Čulinečka cesta kod Avenije Dubrava. Snimio: Vanja


Ljubitelj gradskih krovoobrisa broj 2 - Avenija Dubrava kod Centra za kulturu. Snimio: Vanja


P.S. Najzabavnije bi mi bilo saznati kako su se osjećali kandidati kad su vidjeli plakate njihovih "parnjaka" (ljubitelja tramvaja i krovoobrisa), što li su si pomislili?

Oznake: politika, izbori, Dubrava, reklama, tramvaj, krovovi, Zagreb

Avenija Dubrava. Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, zgrada, veš

... nekad nije bilo teško uočiti grupice penzionera kako se okupljaju oko klupa i stolova u parkovima, bilo da su igrali šah, kartali belu, boćali ili jednostavno raspravljali o tekućim političkim ili sportskim problemima. Sjećam se klupa oko Vidikovca u Maksimiru, parkića na raskršću Zvonimirove i Šubićeve ...

Sada se u gradu to tako rijetko viđa ...

... no u predgrađu ih je još moguće vidjeti!



Resnički put. Snimio: Vanja

Oznake: penzići, Resnički put, Dubrava, penzioneri, klupa

... sangejzing i founbrauzing.

A ja odabrah bajkrajding.



Željeznička stanica Trnava. Snimio: Vanja

Oznake: sun gazing, bicikl, Dubrava, trnava

... sangejzing i founbrauzing.

A ja odabrah bajkrajding.



Željeznička stanica Trnava. Snimio: Vanja

Oznake: sun gazing, bicikl, Dubrava, trnava

Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Zagrepčani i pothodnici se baš ne vole ... i zaslugom projektanata (koji su neke od njih zamislili izrazito loše) i gradskih vlasti (koje ih ne održavaju baš uzorno), ali i zaslugom samih građana (koji ih često izbjegavaju koristiti, već radije koriste kojekakve opasne prečice ... a o vandalima koji uništavaju pothodnike razbijajući lampe, šarajući zidove, trgajući oplatu ... da i ne govorim.

Vjerojatno najkorišteniji zagrebački pothodnik je onaj kod Glavnog kolodvora - em stoga što povezuje dva vrlo važna prometna čvora (Glavni kolodvor sa autobusnom stanicom za novozagrebačke autobuse) i još k tome centar grada sa središnjim Trnjem, em stoga što je alternativa, pretrčavanje niza kolosijeka na nepreglednom i prometnom mjestu, vrlo neprikladna i iznimno opasna ... no, to ne znači da se ne upotrebljava: pogledajte samo stazice koje kroz ruševni zid vode na Koturašku ulicu!

(iako, čisto teoretski gledajući, najveći postotak korištenja sigurno imaju pješački prolazi ispod remetinečkog Rotora - sigurno nitko ne pretrčava sami Rotor, em je samoubilački opasno, em je puno lakše proći ispod Rotora ... i po tome je taj "pothodnik" zapravo jedini pravi u cijelome gradu, jer je puno lakše proći njime nego pretrčavati cestu ... i tako bi trebalo biti sa svima njima!)

U zbirku zagrebačkih pothodnika ulaze i svi oni novozagrebački bez rampi (da smo u Austriji, svi bi oni već imali i rampe i liftove!) koji za roditelje sa dječjim kolicima, invalide i bicikliste predstavljaju nepremostivu prepreku i nevjerojatno je da još nije smišljeno i izvedeno neko prikladno rješenje ...

... tu su i oni prikladniji, npr. pješačko-biciklistički pothodnik ispod željezničke pruge kod Selske ceste koji je prilično dobar (ako izuzmemo oštre kuteve rampi) ... no, broj ljudi koji prelaze prugu "u nivou" je još uvijek bar dvostruko veći od onih koji prolaze pothodnikom ...

... dok su oni najkvalitetniji u Prečkom, ispod Matetićeve ulice, u blizini osnovnih škola Prečko i Nikole Tesle. No, zez je što su u njihovoj blizini i semaforizirana raskršća koja omogućuju prijelaz, a usprkos svemu tome puno ljudi ne mari za opasnost pa široku cestu prelazi gdje stigne.

A koji je to od zagrebačkih pothodnika najnekorišteniji? Njegova je sudba određena položajem: nalazi se u blizini napuštene tvornice i još k tome vodi ka autobusnoj stanici koja nije osobito frekventna. Riječ je o pothodniku ispod Branimirove ulice, pored raskršća sa Štefanovečkom u Dubravi. Pored pothodnika se nalazi olupina nekadašnje pekare "Mlinara" koja čeka rušenje (možda je čak već srušena - zaštitarka koju sam pitao za sudbinu tog objekta je rekla da već neko vrijeme čekaju ekipu za rušenje), a sa druge strane ceste je autobusna stanica linija koje voze iz Borongaja prema Dugom selu, no čini se da ona vrlo rijetko dočeka putnike ... a kada neki i dođe, radije pretrči cestu. Između ostalog i zbog stanja pothodnika. Naime, čini se da su na njega zaboravile i službe održavanja: ograda valjda nije prefarbana od postavljanja u 80-ima, gazišta stepenica su polomljena, iz njih raste trava ... tako da ispada da je uobičajeno uništavanje pothodnika šaranjem (ovdje osobito nemaštovitim, bez ikakve poruke i pokušaja kreiranja ičega) ovdje još najmanji problem.



Pogled od napuštene zgrade pekare. Snimio: Vanja


Ulaz od pekare ne obećava lijepe prizore ... Snimio: Vanja


Stepenice su u komi ... Snimio: Vanja


Pošarana unutrašnjost pothodnika. Snimio: Vanja


Izlaz na autobusnu stanicu. Snimio: Vanja


Većina gradskih pothodnika sad ima plavu ogradu, no ovaj još uvijek originalnu žutu koju je dobrano nagrizla rđa. Snimio: Vanja


Pogled unazad: Tri (od četiri) izlaza pothodnika sa napuštenim objektom "Mlinara" u pozadini. Snimio: Vanja


Na kraju, pogledajmo još jedan neobičan detaljčić! A to je čudan izlaz na njegovoj sredini koji vodi .. posred livade! Kao da je tamo planirana izgradnja nekakvog okretišta ili nečeg sličnog pa je onda ta ideja napuštena, pa izlaz sad vodi u zelenilo.

Zna li netko čemu bi mogao služiti taj izlaz?



Pogled na "slijepi izlaz". Snimio: Vanja

Oznake: pothodnik, Branimirova, Štefanovečka, Dubrava, željeznička pruga, željeznica, promet

Dankovečka ulica u Dubravi. Snimio: Vanja

Lijepo da su ih postavili baš ovim redoslijedom!

Oznake: Večernji list, Jutarnji list, Dubrava, Dankovečka

Ulaz. Snimio: Vanja


Jedan od novijih paviljona Grada mladih. Snimio: Vanja

Prije desetak dana posjetio sam sa klincima Grad mladih odnosno nekadašnji Pionirski grad. Posljednji put sam tamo bio davnih ranih 70-ih, kada sam do njega ponekad zašao sa svojim roditeljima ... nije da mi je to bilo najomiljenije izletište, čak ga niti jednom nisam posjetio sa školom (a u vrtić nisam ni išao), ali mi je svejedno to naselje ostalo u uspomeni kao djelić mog djetinjstva.. I kad sam pretprošle nedjelje odlučio ponovo svratiti pomalo sam se pribojavao tog susreta, ponajviše jer nisam znao u kakvom će me stanju on dočekati. Znao sam da klinci vrtićke dobi i oni iz nižih razreda osnovne škole redovno odlaze tamo, no svejedno sam se bojao da će cijeli kompleks možda ostaviti na mene dojam zapuštenosti i nemara.

No, dobra je vijest da je Pionirac odnosno Grad mladih u posve dobrom stanju. Naravno, to ne znači da je u međuvremenu postao Disneyland (i dobro je što nije! ), većina objekata čak nije ni obnovljena ... no, on svoje godine nosi ponosno i bez srama. Livade su pokošene, šuma uredna, sprave na dječjem igralištu su ispravne (iako stare - no, mislim da je to ovim novim dječjim generacijama čak i zanimljivo), a objekti ... velika većina su stari, no izvana izgledaju da su u prihvatljivom stanju (osim jednoga na rubu šume koji je propao), a restoran je, premda pomalo staromodan, sasvim u redu i, za razliku od mnogih drugih objekata te dobi, ima vrlo lijep i svježe obnovljen WC.

Ukupni dojam mi je pozitivan, pogotovo zbog vidljive brige za objekte i okolicu - možda pavioljoni i jesu stari, ali su, vidi se, uredni i čisti, čini se da se održavaju s trudom i ljubavlju.

Zna li itko od vas nešto više o povijesti Grada mladih?

Pokušao sam naći nešto na webu, no osim njihove web stranice sa minimum podataka i teksta iz registra zaštićenih kulturnih dobara grada Zagreba (vidi dolje!) nisam uspio naći ništa više, a moja zamolba mailom voditeljici objekta za malo više podataka nije urodila plodom.

Evo što piše u registru (link):

Povijesni dio kulturno-povijesne cjeline "Pionirski grad" (Grad mladih), izgrađen 1948. -1953. godine, jedinstveni je sačuvani primjer arhitekture javne namjene iz prvih poslijeratnih godina u gradu Zagrebu namijenjen rekreaciji djece uz edukaciju. Urbanist Josip Seissl i arhitekt Ivan Vitić bili su nosioci izrade programa i planiranja kompleksa. Unutar šumske površine smještajni su paviljoni za muziku, kiparstvo, slikarstvo, kazalište, škola, gospodarski paviljoni i drugi, koje je uz Vitića projektirao i Marijan Haberle. Hortikulturno uređenje "Pionirskog grada" djelo je dvaju naših eminetnih krajobraznih arhitekata, Zvonimira Frölicha i Pavla Ungara.

Prošećimo se malo po naselju!


Ovaj tunel od betonskih cijevi se nije promijenio od moje mladosti! Snimio: Vanja


Jedan od rijetkih starih tobogana u besprijekornom stanju. Snimio: Vanja


Još jedan retro-detalj: tobogan završava u pješčaniku obrubljenom medvedničkim zelenkastim kamenom, tako tipičnom za gradnju tog razdoblja! Snimio: Vanja


"Baterija" starih njihaljki. Snimio: Vanja


I ova čudna penjačka građevina nije puno drukčija nego u 70-tima ... i još je potpuno funkcionalna. Snimio: Vanja


No, nisu sve sprave muzejski primjerci - ovo "penjalište" je jedinstveno u Zagrebu i u vrlo dobrom stanju. Snimio: Vanja


U bestežinskom stanju. Snimio: Vanja


U labirintu penjališta. Snimio: Vanja


Klackalice sa tunelićem za puzanje za manje klince. Snimio: Vanja


Ovaj dječji WC izvana izgleda posve dobro, no ipak bih vam preporučio da ga zaobiđete, čak i ako vas stisne ... Snimio: Vanja


Jedan od zatvorenih objekata. Snimio: Vanja


Napuštena baraka usred šumice - danas očito poligon za drvodjelske i grafiterske radove. Snimio: Vanja


Ovaj paviljon je jedini u raspadu, izgleda da je nastradao u požaru. Snimio: Vanja


Idilično. Snimio: Vanja


Jedan od centralnih objekata na brežuljku u više nego dobrom stanju. Snimio: Vanja


Tipičan paviljon za smještaj djece. Snimio: Vanja


Skulptura Josipa i Ivana Cikača "Majka i dijete" (potsvaljena 1987.). Snimio: Vanja


Skulptura "Stup svečanosti" Milene Lah (postavljeno 1985.) na vršnoj livadi sa pogledom prema Dubravi i Žitnjaku. Snimio: Vanja


Teleobjektivom približena panorama grada. Snimio: Vanja


Pogled niz padinu. Snimio: Vanja


Aleja paviljona. Snimio: Vanja


Tako tipična nezaboravna velika lampa sa brojem paviljona. Snimio: Vanja


Jedan paviljon je taman dovoljno velik za jednu vrtićku grupu. Snimio: Vanja


Paviljon "en face". Snimio: Vanja


Pogled prema restoranu na vrhu brijega. Snimio: Vanja


Ulaz u restoran - ima veliku lijepu terasu, dovoljno mjesta i unutra, a radi i za građanstvo (obiteljski kompletni meni je 35 kn). Snimio: Vanja


Terasa kao stvorena za odmor, kao kod najboljeg planinarskog doma! Snimio: Vanja


Velika blagovaonica koja preko tjedna sigurno odjekuje dječjim žamorom. Snimio: Vanja


Snaga hrvatske improvizacije - bubanj veš-mašine kao divovdka pepeljara! Snimio: Vanja


Približavamo se izlazu ... Snimio: Vanja


Još jedan pozdrav prije izlaska! Snimio: Vanja

Na samome kraju - onima starijima je uz uspomene na Pionirski grad vezana i uspomena na Pionirsku željeznicu koja je 16 godina, između 1948.i 1964. godine, prometovala između Dubrave i Slanovca (Markuševečke Trnave). O njoj ću neki drugi put napisati opsežniji post, a do tada pogledajte članak o njoj na web stranici Kluba željezničkih modelara i upoznajte inicijativu za očuvanje te pruge!

Oznake: Pionirski grad, Grad mladih, Dubrava, šetnja

Nakon vrtova svih oblika i veličina došlo je vrijeme i za posjet vjerojatno najvećem i najraznolikijem kompleksu urbanih vrtova grada – vrtovima uz potoke Trnavu i Rijeku u sjeveroistočnoj Dubravi!



Ljubičastom je bojom označeno područje vrtova opisano u ovom postu.


Jedan od najljepših dijelova staze uz potok – lijepi i uredni vrtovi s obje strane potoka! Snimio: Vanja


U tom području grada urbanizacija se više ili manje zaustavila baš pred tim potocima – s njihove južne trane se nalaze velika naselja stambenih zgrada izgrađena od 60-tih godina (Studentski grad) preko 70-tih (Trnovčica, Dubec) sve do 90-tih (Poljanice), a sa sjeverne strane su polja i ledine koja sežu do prvih obronaka Medvednice i nekadašnjih zaseoka i sada prigradskih naselja kao što su Branovec i Novoselec ... odnosno, kako to izgleda mojim očima, očima stanovnika Prečkog: sve što postoji na jugozapadu (ledine i polja oko Prečkog) postoji i na sjeveroistoku (ledine i polja iza Studentskog grada i Trnovčice) s tom razlikom što se na jugozapadu iza tog pojasa nalazi rijeka Sava, a ovdje brežuljci predgorja.

Naravno, takav spoj veliek koncentracije stanovnika bez vrtova s južne strane potoka sa velikim slobodnim površinama na sjeveru nije mogao rezultirati ni sa čim drugim nego velikim kompleksom vrtova.

Da stvar bude bolje, negdje tokom 80-tih ili 90-tih (molim one koji znaju točniji podatak da me nadopune!) je tokom regulacije potoka Trnave dobivena prilično velika slobodna površina između potoka i stambenih zgrada Studentskog grada. Potok je nekad tekao tik iza naselja, a nakon regulacije je napravljen veliki luk ... a ta površina između zgrada i potoka je sada jedan veliki vrtni grad. Dosta je tu vrtova koji su, vidi se, već dugo godina na tome mjestu – puno je stabala, voćaka, baraka i vidljivo je da su vrtovi već duže vremena u „pogonu“. Sa druge pak strane, sjeverne, se nalazi niz vrtova koji su očito nešto mlađeg porijekla – dapače, vidi se da su neki „zauzeti“ tek ove godine. Ne poznajući lokalnu situaciju teško mi je reći da li to ljudi obrađuju svoju zemlju, gradsku ili pak nečiju uzetu na korištenje, sa ili bez dozvole, no vjerojatno su sve varijante u igri.

Nešto istočnije, uz potok Rijeku koji dolazi iz Čučerja, je slično. Vidljivo je da su vrtovi nešto veći, a više je i neobrađenih površina (potencijalni vrtlari, navalite!) tako da je primjetno da je ovo područje manje „kolonizirano“. Na ovome potezu je i nešto više zapuštenih površina sa smećem što kvari inače vrlo lijep ugođaj. Kao zanimljivost, vrijedi istaći da se u blizini rasklopnog postrojenja nalazi i mala kozarska farma koju izgleda drže romi.

Još dalje, prema Brestju, je situacija slična – vrtovi se nastavljaju, iako puno više sa južne negoli sa sjeverne strane. da bi primicanjem gušće naseljenom dijelu Sesveta, uz Zagrebačku ulicu, posve nestali.

Teško mi je procijeniti koliko je cijelo to vrtno područje veliko, no ne bi me čudilo kad bih čuo da se tu radi o više od čitavog kvadratnog kilometra vrtova rastegnutih uz tokova ta dva potoka!

Što se vrtova samih po sebi tiče, oni se uklapaju u uobičajenu gradsku sliku s tom razlikom što se ovi ovdje u pravilu „ne skrivaju“ od posjetilaca. Kompleks je vrlo velik i, rekao bih, podosta „samopouzdan“ i ne zahtijeva visoke ograde i neprobojno grmlje oko sebe, već i zato što se nalazi na rubu grada (fenomen primijećen i u Prečkom – što je vrt dalje od naselja, to je manje zaštićen). Jedno od glavnih pitanja vrtlarstva, zalijevanje, su neki od vrtlara riješili stavljanjem pumpi, dok drugi bilje zalijevaju vodom iz potoka: ne znam koliko je to higijenski, no nizak ljetni vodostaj potoka ne garantira miran san vrtlara. Za mog posjeta vrtu tokom srpnja (kada su i snimljene sve fotke) vode je u potoku mjestimično bilo tek centimetar ili dva.

Cijeli taj predio je najljepše posjetiti stazom uz potoke, bilo pješice, bilo biciklom (ako vas ne smeta nešto drndanja). Šetnja od Dankovečke ceste (autobusi za Čučerje i Markuševečku Trnavu) sve do Sesveta može trajati sat do dva, ovisno o količini vremena potrošenoj za zavirivanje u vrtove i vrludanje po stazicama između njih. Moje osobno mišljenje je da je južna obala zanimljivija za šetnju, no veći broj mostova i mostića (pogotovo na području Studentskog grada) omogućuje lako razgledavanje obaju strana.

Eto, uvjerite se sami kroz fotke u bogatstvo vrtova na sjeveroistoku grada! A preporučam vam i samostalnu šetnju, tako ćete moći sami odabrati koji vas aspekt vrtova najviše zanima za promatranje!



Početak šetnje nedaleko od Dankovečke ceste. Start nije obećavao puno zanimljivosti jer su uz potok još bile razasute kuće, a i sam miris potoka (bio je vruć ljetni dan!) nije baš oduševljavao ... Snimio: Vanja


... no, vrtni prizori su uskoro postali prevladavajući. Snimio: Vanja


Improvizirani stolić. Snimio: Vanja


Direktno iz učionice. Snimio: Vanja


Estetski dotjerano. Snimio: Vanja


Upečatljiva vrata i još upečatljivija poruka. Snimio: Vanja


Široki pogledi preko Trnave. Snimio: Vanja


... iako ne manjka biciklističkog prometa ... Snimio: Vanja


... a tu i tamo prođe i poneki auto (ovo je bio jedini kojeg sam sreo). Snimio: Vanja


Pravo šetalište ... Snimio: Vanja


Pastoralni motiv - crkva u Granešini u pozadini vrtova. Snimio: Vanja


U zasjedi – pazite se, čvorci! Snimio: Vanja


Jedan od mostića. Snimio: Vanja


Ovo je jedan od solidnijih ... Snimio: Vanja


Ovako neki rješavaju pitanje navodnjavanja. Snimio: Vanja


Naravno, potrebna je i „infrastruktura“. Snimio: Vanja


Parcela u pripremi – cijela obitelj je na terenu. Snimio: Vanja


Dok sjevernom obalom dominiraju noviji vrtovi ... Snimio: Vanja


... sa južne su to već bujne parcele. Snimio: Vanja


U zelenoj oazi ... Snimio: Vanja


Između zelenih zidova. Snimio: Vanja


Tamo gdje prestaju ograde. Snimio: Vanja


Zeleni tunel sa južne strane potoka. Snimio: Vanja


Čudo improviziranog graditeljstva preko potoka Trnave, između Studentskog grada i Trnovčice. Snimio: Vanja


Ovo vrijedi vidjeti i izbliza. Snimio: Vanja


Kad smo već kod improvizacija – evo i roletne ograde, često viđena motiva. Snimio: Vanja


Tko nema dovoljno roleta onda može i razmaknuto. Snimio: Vanja


Uz potok Rijeku, leđima prema Trnovčici – potok više niej ograđen već samo prokopan, staza je kvrgavija, vrtovi nešto rjeđi, pogotovo sa sjeverne strane. Snimio: Vanja


Smjenjuju se zelene i ogoljele dionice. Snimio: Vanja


Uz kuće Trnovčice – ovaj puta s visokim ogradama. Snimio: Vanja


Neki se ograđuju i improvizirano, s podlogama za madrace . .. Snimio: Vanja


Rasklopno postrojenje (trafo stanica) iza Dupca, a odmah ispred njega, u šumici – kozarski raj! Snimio: Vanja


Jedan od posljednjih mostića, kod Brestja. Snimio: Vanja


Puteljkom prema kraju šetnje ... Snimio: Vanja


Ovdje vrtovi prestaju – početak Brestja. Snimio: Vanja

Oznake: gradski vrtovi, Dubrava, rijeka, trnava

Kutak za opuštanje. Snimio: Vanja

Nastavljam šetnju vrtovima i ponovo skačem sa jednog kraja Zagreba na drugi ... ovaj put do Policijske akademije koja se nalazi na "ničijoj zemlji", između Maksimira i Dubrave. Zemljopisno gledavši, Policijska akademija se nalazi na području općine Maksimir, jer dugogodišnja granica između Maksimira i Dubrave ide potokom Štefanovcem ... no, dok je do kraja 80-tih godina "maksimirska orijentacija" Policijske akademije (tadašnje Škole MUP-a) bila neupitna zbog činjenice da se glavni i jedini pravi ulaz nalazio sa zapada, sa (Sveto)Šimunske ulice, od izgradnje Aleje Gojka Šuška (nekadašnje Izviđačke aleje) glavni ulaz se nalazi sa istoka i gleda Dubravu, a potok Štefanovec prolazi tik pored same škole.

Ali, na stranu sa Policijskom akademijom, vrt kojega posjećujem ovim postom se nalazi neposredno uz akademiju, s njene sjeveroistočne strane. Uz početak ulice Štefanovec se nalazi nekoliko zgrada koje su 70-tih godina građene za zaposlenike škole, a iza njih se nalazi lijep vrt zaogrnut u zelenilo, gotovo nevidljiv sa Aleje Gojka Šuška. Zanimljivost vrta je njegov mir (okružen je grmljem i voćkama), ali i činjenica da je to još jedan vrt koji nije ograđen ogradama već je zapravo bolje od svih drugih vrtova uklopljen u okolinu, stapa se sa njom.



Gredice bez ograda ... Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: Vrtovi, Dotrščina, Policijska akademija, Štefanovec, maksimir, Dubrava

Na stazici u "džungli" Klake. Snimio: Vanja


Ponovo se vraćam temi gradskih vrtova (dakle, vrtova koji nastaju unutar ili na rubu grada, često na zapuštenim javnim površinama, i ne nalaze se unutar dvorišta pojedinih kuća) o kojoj sam već pisao ne samo ovoga proljeća (vezano uz moju matičnu "Eko Ekipu Prečko") već i prijašnjih godina. Lijepo je vidjeti ljude kako se posvećuju svojim vrtovima - neki zbog želje za zdravom hranom, neki zbog uštede, neki zbog ljubavi prema prirodi, neki (prvenstveno penzioneri) zbog mnogo slobodnog vremena kojeg ne žele protraćiti ispred televizora, neki zbog želje za druženjem (jer, vrtlari vrlo brzo nađu zajedničke teme). Štogod bio razlog za predanost vrtu (a svi gore navedeni su vrlo pozitivni i korisni) uvijek mi je zanimljivo vidjeti rezultate njihova rada, a posebno me fascinira kako ljudi za podizanje vrtova koriste neiskorištene i zapuštene gradske lokacije.

Serijal postova koji ću posvetiti ovom gradskom fenomenu započinjem posjetom vrtu koji se nalazi na istočnom rubu dubravskog kvarta Klake, između Aleje Blaža Jurišića i Dankovečke ceste. Do tog vrta sam došao posve slučajno, vozeći se biciklom istražujući put kojim bi se biciklom na ugodan i siguran način došlo iz Donje u Gornju Dubravu (vidi OVDJE post). I, gledajući naizgled neprobojnu šikaru istočno od Aleje Blaža Jurišića, uočio sam stazicu koja je ulazila u to negostoljubivo prostranstvo. Ispočetka mi se učinila kao uobičajena "WC staza" kakve se često znaju naći u takvim zaraslim parcelama, no drugi pogled mi je kazao da stazica ne završava iza prvog većeg grma već vijuga i dalje, nestajući u šikari. Odlučio sam okušati sreću i krenuh stazicom kroz šikaru koja je, na moje veliko čuđenje, postala nešto rjeđa i uočio sam prve tragove ljudske djelatnosti, ograde od gustog grmlja, a nedugo zatim i nekoliko vrata u tim bodljikavim ogradama iza kojih se skrivaju vrtovi. Neupućeni prolaznik ni na koji način ne može uočiti te vrtove bez ulaska u šikaru!

Na ovome mjestu bih progovorio o sigurnosti tih vrtova odnosno krađama iz njih, bilo to voće i povrće, alat spremljen u vrtu ili pak dijelovi opreme vrta (ograda, vrata, dijelovi baraka za alat ...). Mnogi ljudi smatraju takve vrtove pozivnicom za lopove i otvorenom "samoposlugom" za sve one željne vrtnih proizvoda bez rada pa ograđuju svoje vrtove visokim ogradama, opremaju bravama, stavljaju bodljikavu žicu ... i, što je također logično, u opremi vrta upotrebljavaju čim neatraktivnije materijale (stari žičani madraci ili zarđale sušilice kao ograda, kućice grade od dijelova otpada, stolovi su od limova sa štednjaka prekriveni najjeftinijom plastikom) koji ne privlače ničiju pozornost. Takvo je ponašanje posebno tipično za vrtove koji se nalaze na prometnim mjestima ili unutar naseljenog područja koja se izgleda smatraju manje sigurnima odnosno podložnijima krađama. Jedan od najboljih primjera takvog vrta je upravo ovaj, s gotovo neprobojnim ogradama od bodljikavog šiblja i vratima s dodanim granama koje onemogućavaju preskakanje. S druge strane, vrtovi koji su udaljeniji od "civilizacije", na rubovima Prečkog ili Trnovčice, su puno ležernije opremljeni, ograđeni tek ponekim užetom ili čak potpuno neograđeni.

Što se iskustava Eko Ekipe Prečko tiče, vrt je ograđen tek s jedne strane, granjem, ponajviše radi sprečavanja pasa koji lokalno stanovništvo često vodi u šetnju pokrajnjim stazama. No, usprkos takvoj otvorenosti krađa gotovo da i nije bilo - tokom posljednjih mjeseci nestala je tek jedna vesta zaboravljena na ogradi i nekoliko plodova iz vrta. Stoga smatram da je stvarnost ipak bolja od zlogukih priča tipa "cijeli svijet je lopov" što budi nade u ljudsku savjest - i ne samo kod nas.

Pogledajte sada kolekciju fotki iz Klake!



Ulazak u šikaru ... Snimio: Vanja


Pogled u jedan od vrtova kroz gustiš. Snimio: Vanja


Dobro osigurana vrtna vrata. Snimio: Vanja


Manje zastrašujuća, ali svejedno dobro osigurana vrata. Snimio: Vanja


Još malo vrtnih pogleda. Snimio: Vanja


Vrtna rezidencija. Snimio: Vanja


Glavna vrtna prometnica. Snimio: Vanja


Lokacija vrta (označeno plavim).

Oznake: Vrtovi, Klaka, Dubrava

Pred koji tjedan sam se zaputio biciklom prema sjeverozapadnoj Dubravi i Sesvetama. Obzirom da živim na potpuno drugoj strani grada odlučio sam skratiti put vlakom - biciklom se odvesti do željezničke stanice Vrapče (o kojoj smo već dosta pisali u posljednje vrijeme), vlakom se prebaciti do željezničke stanice Trnava i zatim krenuti dalje. No, kojim je putem najbolje i najugodnije doći biciklom do Granešine?

Dubrava mi nije nepoznanica i prilično dobro poznajem i njen gornji i donji dio, nema šanse da se pogubim u spletu njenih ulica i uličica, no kako ipak rijetko zalazim u taj dio grada ne poznajem baš dobro prometne tokove i eventualne neugodne (ili pak ugodne) prometne točke. Gledajući u kartu uočio sam da se paralelno sa prometnom Osječkom nalazi i Vinodolska ulica koje sam se sjećao kao ne odveć prometne pa sam zaključio da bi se taj pravac mogao idealno spojiti sa Alejom Blaža Jurišića koja, opet paralelno sa prometnijima Grižanskom i Dankovečkom, spaja središnju Dubravu sa njenim sjeverom. Iskušao sam taj smjer i čini mi se posve ugodan pa ga sada želim podijeliti i sa vama i čuti i vaše komentare, pogotovo od vas koji ste puno češće od mene biciklom u Dubravi!

Dakle, od ž.st Trnava sam se zaputio po kvazibiciklističkoj stazi uz Branimirovu do Osječke, a tamo sam, izbjegavajući promet, skrenuo desno u mirnu Goričansku ulicu i zatim lijevo u tamo još posve mirnu i usku Vinodolsku ulicu. Uz to što su te ulice prilično mirne one i daju uvid u pravo lice Donje Dubrave sa njenom mrežom uličica i kućica svih oblika i veličina.

Napredujući Vinodolskom prema sjeveru susreće se sve više prometa, a ulica je u njenom gornjem dijelu i jednosmjerna u smjeru juga, no nema tu većih problema (odnosno, bar ih nije bilo u to popodnevno doba kad sam tamo prolazio). U najsjevernijem dijelu, kod ulice Dubrava, primjetna je i jedna intervencija koja se dosta rijetko viđa u nas - dio ulice je žutom linijom odvojen za parkiranje i, vjerojatno, pješački promet jer nema pločnika. Taj dio je idealan i za bicikliste - bilo bi lijepo kad bi (p)ostao slobodan bez auta! Od željezničke stanice do ulice Dubrava trebalo mi je 10-tak minuta vožnje.

Tamo sam prešao Dubravu na semaforu i nastavio dalje uz poštu prema Aleji Blaža Jurišića koja vodi ravno na sjever. Prometa tu ima, no puno manje nego u Grižanskoj i Dankovečkoj, tu je i širok pločnik za one koji se ne vole voziti po kolniku, a ima i dovoljno hlada. U slijedećih deset minuta sam bio na Oporovečkoj i vrlo brzo na ulazu u Granešinu, kod mosta preko potoka Trnave.

Gledajući kartu Dubrave nameće se raster glavnih ulica koje se čine posve dobre za brze veze s kraja na kraj, no zahtijevaju i poneku prilagodbu.

Za promet u smjeru istok-zapad tu je prije svega potez uz željezničku prugu koji ima nevjerojatno puno potencijala i o kojem sam već detaljno pisao OVDJE

(ekipa iz Sindikata biciklista i Sekcije mladih iz Društva arhitekata Zagreba je prema toj ideji čak napravila idejni projekt i ponudila ga gradu i HŽ-u). Sjevernije od toga je ulica Dubrava koja baš i nije pogodna za bicikliranje (previše pješaka, semafora itd), no usporedno sa njom su Ulica Hrvatskog proljeća i Ulica križnog puta od kojih se može nastaviti dalje na obje strane. A još sjevernije je Oporovečka koja već ima biciklističku stazu.

U smjeru sjever-jug je tu Mandlova (kojoj bi dobro došla staza), pa Štefanovečka koja nije previše prometna, a nakon nje bi baš Vinodolska mogla biti slijedeća veza između sjevera i juga - nakon nje bi se mogla naći slična zgodna veza paralelna prometnoj Čulinečkoj (možda Aleja lipa ili Aleja javora?) i tako bi cijela Dubrava bila pokrivena direktnim putevima.

Biciklisti, stanovnici Dubrave, kako se to vama čini?

Vjerujem da bi označavanje tih pravaca putokazima ili barem natpisima na kolniku te izdavanje karata sa ucrtanim tim glavnim pravcima pomoglo sigurnosti i ugodnosti vožnje biciklom kako bi se biciklistima pokazalo da postoje i dobri alternativni pravci onima gdje je vožnja nesigurna i/ili spora (tu mislim prije svega na prometne ulice poput ulice Dubrava, Osječku, Čulinečku, Dankovečku koje zaista nisu ugodne za vožnju biciklom)





Označio: Vanja



Vinodolska ulica u njenom sjevernom, širem i prometnijem dijelu. Snimio: Vanja


Aleja Blaža Jurišića. Snimio: Vanja



A u nekom od slijedećih postova ćete moći pročitati više o nekim zanimljivostima koja nam pruža sjeverozapadna Dubrava!

Oznake: Dubrava, bicikl, Vinodolska, Blaža Jurišića

Bazen u Dubravi, 1945. godine. Preneseno iz knjige "Zagrebačka Dubrava - od predgrađa do grada", izdanje Muzeja grada Zagreba.


Sjećate li se izložbe "Zagrebačka Dubrava - od predgrađa do grada" koja je održana tokom 2012. u Muzeju grada Zagreba?

Dobrotom Denisa Marohnića, suradnika Centra za kulturu Dubrava, koji je zajedno sa djelatnicima Muzeja grada Zagreba surađivao na sakupljanju građe za izložbu i pisanju tekstova, dobio sam na posudbu knjigu koja prati tu izložbu i u kojoj je prikazana građa prezentirana na toj izložbi. Ima tu puno zanimljivog materijala, a za ovu priliku ću vam pokazati ovu fotku prenesenu iz knjige .. da, Dubrava je imala svoj mali bazenčić u godinama nakon 2. svjetskog rata, nalazio se otprilike na mjestu današnje benzinske pumpe kod Dankovečke, a bio je u vlasništvu lokalnog pilara koji je vodu koristio za potrebe pilane, a usputno ju je, vodu, dao putem bazena, i na korištenje građanstvu. nema podataka koliko je dugo bazen bio u upotrebi, no čini se da je to trajalo tek koju godinu.

Oznake: Dubrava, bazen

Ovdje se projektant sigurno dobro zabavljao ...



Koledinečka ulica, Dubrava. Snimio: Vanja


... a "zabavljali" su se i lokalni huligani.



Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, huligani

Koledinečka ulica, Dubrava. Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, Graffiti

Tko se još njega, Kalimera, sjeća????
(iskreno, to mi nije bio jedan od omiljenih filmova, uvijek on nastrada ...)



Na tržnici Dubrava. Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, Kalimero

Sa Tržnice Dubrava protekle subote ...



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, vrećice, tržnica

... sa kojega ujesen ne otpadaju lampe.



Stupovi u Prijepoljskoj ulici (kod Centra za kulturu Dubrava). Snimio: Vanja


Usputna opaska: Zanimljivo je da je Prijepoljska ulica u Dubravi jedna od vrlo rijetkih ulica koja je dobila ime po naseljima u Srbiji, a čije ime nije promijenjeno tokom 90-tih godina. Tu i tamo se može naći i još poneka ulica imenovana po mjestima u Srbiji, no tu je uglavnom riječ o naseljima u kojima bar dio stanovništva čine Hrvati (Petrovaradinska, Tavankutska, Bezdanska itd), dok u ovom slučaju to nije riječ (Prijepolje je naselje u jugozapadnom dijelu Srbije, nedaleko Crne Gore). Blizu Prijepoljske ulice je Sjeničarska ulica (koja se do osamostaljenja zvala Raduška, po planini u srednjoj Bosni na čijim padinama žive Hrvati!) čije ime podsjeća na još jedno naselje u južnoj Srbiji, Sjenicu ... no, sumnjam da je ulica nazvana baš po njemu.

Inače, ne znam da li ste svjesni da je mnogo ulica u Gornjoj Dubravi dobilo ime po rudarskim mjestima: Konjščinska (ugljen), Banovićka (ugljen), Velenjska (ugljen), Trbovljanska (ugljen), Idrijska (živa), Kostolačka (ugljen), Ljubijska (ugljen), Trepčanska (ugljen, a mislim da je i olovo), Tuzlanska (sol), Kakanjska (ugljen) ... pretpostavljam da i druga mjesta spomenuta u tom kvartu (Teslić, Prijedor, Zavidovići, Goljani, Širinec ...) imaju veze sa rudarstvom. Što se toga tiče, iz konteksta tu iskače novoimenovana Međugorska ulica koja se nekad zvala Niška (ne znam ima li u blizini Niša ikakav rudnik).

Što se drugog iskakanja iz konteksta tiče, tri glavne poprečne (zapad-istok) ulice su i nekad imale neujednačeno nazivlje: južna je bila Ulica Druge armije, srednja Posavskog odreda, dok je sjeverna imala ime iz konteksta, po rudarskom gradu Boru u Srbiji. Sada su konteksti ponovo izmiješani, ali na drugi način - južna je Ulica Hrvatskog proljeća, dakle dobila je ime po povijesnom događaju, dok su druge dvije religiozne tematike, srednja je Ulica Križnog puta, dok je sjeverna Ulica sv. Leopolda Mandića.

Oznake: ulične lampe, Dubrava

Ulica Dubrava, preko puta benzinske kod Dankovečke. Snimio: Vanja

Oznake: Dubrava, jogurt, vic