Nepoznati Zagreb

03.04.2021., subota

The Zid u Branimirovoj: (Pre)Poznat i u Poljskoj!

Podsjetit ću vas ovim postom malčice na onaj naš poznati (i danas već opet prilično zaboravljen i zapušten) The Zid u Branimirovoj koji je već desetljećima najbolji ogledni primjerak zagrebačkog street arta. I to ne bilo kakav, već zaista kvalitetan ... ali, kao što rekoh, sada i opet zapušten, a i nešto smanjenih dimenzija jer su Hrvatske željeznice 2015. srušile jedan njegov dio i zamijenile ga dosadnim prefabriciranim panoima sa reklamama (uz to pogledajte npr. ovaj tekst iz Telegrama.hr)

Zid je svoju prvu raznobojnu i raznoliku (i što se tiče samih djela na zidu, a i što se tiče njihovih autora) inkarnaciju doživio pred Univerzijadu, 1987. Nakon toga je njegov "ulični postav" obnovljen novim djelima 1999., a treća i zasad posljednja kolekcija suvremenih zidnih radova stigla je na zid 2010., u velikoj akciji koju je organizirao Muzej ulične umjetnosti (MUU), a koju sam i ja pratio na ovome blogu.

Od tada se nije puno toga dešavalo na i oko Zida ... polako ga je prekrivala gradska prljavština, radove su prekrivali novi, uglavnom nezanimljivi, natpisi i tagovi, HŽ je odrezao onaj već spomenuti komadić ... i tko zna što će biti sa njime u budućnosti. Kad jednog dana krene izgradnja na prostoru Gredelja (koja će se sigurno preliti i na ovu stranu željezničkih kolosijeka) čisto sumnjam da će taj zid ostati na svojem mjestu, samo će jednoga dana netragom nestati, kao da ga nikad nije ni bilo.

No, sada dolazimo da zanimljivog obrata: Prije nekoliko tjedana stigao mi je mail iz Poljske, od Magdalene Molęda, studentice III. god. kroatistike na Sveučilištu u Varšavi. I u mailu poručuje da je za temu svojeg preddiplomskog rada odabrala upravo The Zid, ovaj u Branimirovoj - a zanimale su je kako činjenice vezane uz Zid (kako je nastao, tko je bio organizator, kako je tekla priča sa dozvolama, da li je Zid zaštićen), tako i njegova uloga u gradskom životu - percepcija javnosti, njegov utjecaj na život ulice, ali i na život street arta u Zagrebu.

A najbolji dio je došao na kraju maila: ona se tokom cijelog ožujka nalazila u Zagrebu i razgovarala sa mnogim akterima tih događanja vezanih uz Zid pa je i mene zamolila za razgovor.

Naravno, pristao sam - jer me je jako zanimalo kako je netko poput nje odlučio odabrati baš tu temu i kako je uopće saznala za Zid, a obzirom da je taj Zid i meni srcu prirastao želio sam pomoći u toj akciji "izgradnje sjećanja" na njega i istraživanja njegove uloge u životu grada.

Pa smo se tako i našli - ne pored Zida, već na Trešnjevci koja je stjecajem okolnosti (njenog tadašnjeg mjesta boravka u Studentskom domu, a i mojeg radnog mjesta) bila praktičnije mjesto za sastanak. Bila je to srijeda, 24.03.2021., točno deset dana prije objave ovoga posta.

Razgovor je bio vrlo ugodan i vrijeme nam je jako brzo proteklo, uz priče o Zidu, ali i o mnogim drugim temama koje su na ovaj ili onaj način bile vezane uz život našeg grada. Magdalena je još kao mala zavoljela Hrvatsku, nakon prvih dolazaka na Jadran (i to, vjerovali ili ne, u Senj!), a poslije joj se nekoliko puta pružila prilika i za kratki posjet Zagrebu koji joj se odmah svidio i kojeg je zavoljela. Pa kad je trebalo odlučiti koja će joj biti tema tog rada nije se puno dvoumila, željela je da ona bude vezana uz Zagreb i neki od gradskih urbanističkih/socijalnih fenomena. Mentor je predložio da to bude nešto vezano uz street art, počela je proučavati čime se na tom području može pohvaliti Zagreb ... i jedan od prvih "pogodaka" je bio upravo Zid u Branimirovoj - i to točno moj post kojim sam opisivao tok njegovog trećeg uskrsnuća 2010. (prigodno uz sutrašnji Uskrs! wink).

Magdalena je cijelu tu priču shvatila vrlo ozbiljno i, iskreno, nisam očekivao da se toliko angažirala oko toga rada. Preko svojih profesora i lektora u Varšavi se javila osoblju na Kroatistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a oni su je dalje povezivali sa ljudima koji su bili angažirani na zidu, od Tomislava Buntaka, sadašnjeg dekana ALU (a nekadašnjeg ravnatelja Centra za kulturu Maksimir koji je bio angažiran na radu na Zidu 1987.) pa do mnogih autora koji su na Zidu ostavili svoj trag. Kontaktirala je i neke od gradskih ustanova pokušavajući istražiti administrativnu pozadinu njegova nastanka, razgovarala je i sa običnim građanma, stanarima ulice, pitala ih za njihovo mišljenje o Zidu, njegov utjecaj na gradski život ... zaista velik posao, kojim se što formalno, a što posve neformalno bavi već gotovo godinu dana.

Nakon razgovora sam ostao zadivljen njezinom energijom i entuzijazmom uloženim u taj rad, ali i poznavanjem Zagreba i prilika u njemu, kao i u čitavoj Hrvatskoj (tek joj predstoji otkrivanje Hrvatske izvan Zagreba i morske obale). A vrijedi napomenuti i da jako dobro vlada našim jezikom.

Zaželio sam joj puno sreće u dovršavanju rada i zamolio sam ju da ga, koliko već bude moguće, podijeli i sa mnom i svima nama u Zagrebu kada bude gotov. I, bio sam i sam vrlo ponosan što su, eto, i moji zapisi i fotke sa bloga poslužili tako dobrom projektu - i kao početni okidač za istraživanje, ali i kao izvor fotki zida koje nije tako lako naći u prostranstvima weba. Ponekad se zapitam koji je smisao svega ovoga što radim na ovome blogu, no s vremena na vrijeme naiđu ovakvi mailovi, ljudi, susreti koji me razvesele i priči o blogu daju dodatnu dimenziju.



Magdalena uz The Zid u Branimirovoj, ožujak 2021. Iz Magdalenine foto arhive.


I, za kraj, evo nekoliko riječi o mojem osobnom doživljaju Zida u Branimirovoj, koje sam podijelio i sa Magdalenom odgovarajući na njena pitanja.

Zid (njegov prvi postav) je nastao 1987. U to sam doba bio student i revnosno sam, putem Poleta, Omladinskog radija i na sve druge načine, pratio gradska događanja, pa i tadašnju grafiti scenu. Sjećam se prvih grafita koji su se pojavili na gradskim ulicama (svih onih kojih sam se sjetio uvrstio sam u OVAJ post s početka 2017.) koji su bili tek tekstualne poruke, uz prve "stencil" radove Greinera i Kropilaka od kojih su se neki čak do nedavna mogli vidjeti na Knežiji ... No, tada je došao Zid - to mi je bio prvi pogled u životu na nešto toga tipa, na Uličnu umjetnost u pravome smislu riječi. Osvojio me je i Branimirova ulica, i tada a i sada jedna od najdosadnijih ulica u gradu, je dobila posve novu dimenziju. (zanimljivo, iste te godine, 1987., sam posjetio Berlin i pogledao uživo jedan drugi The Zid, Berlinski, koji je sinonim za (angažirani) street art na globalnom nivou.)

A od svih 1987. na Zidu u Branimirovoj načinjenih radova mi je sve do sada u pamćenju ostala jednostavna gotovo stripovska slika autobusa sa tekstom u oblačiću "Kaj drma?" koja je, kako je Magdalena posve slučajno uočila šetajući se Branimirovom, "uskrsnula" kroz ovodobni letak koji poziva na skup građana posvećen vibracijama koje nastaju vožnjom tramvaja u toj ulici.

Druge zidne inkarnacije, one iz 1999, se sjećam jako slabo - ponajviše zato što sam u to doba živio u Beču i jedva da sam ga zapazio za nekog od posjeta Zagrebu, obzirom da mi Branimirova ulica nikad nije bila na nekoj usputnoj ruti.

A treća, iz 2010. je meni osobno najdraža - i zato što mi se čini najraznovrsnijom i najslikovitijom, najšarenijom, a i zato što sam, svojim fotkanjem i muvanjem po ulici tih dana njegovog nastajanja, i sam posredno sudjelovao u njegovom postanku. A u kućnome albumu imam i neke od meni najdražih obiteljskih fotki snimljenih baš uz zid.
Uostalom, pogledajte ponovo te tekstove:

- Zid u Branimirovoj doživljava treću mladost
- Hura, The Zid u Branimirovoj je otvoren, dio prvi!
- Hura, The Zid u Branimirovoj je otvoren, dio drugi!
- Zaokružimo priču o Zidu (uz zahvalu autoru fotki, Ceedee-u)

A na Magdalenino pitanje što mslim, koja bi trebala biti sudbina zida, odgovorio sam sljedeće: Najradije bih da se Zid, ovakav kakav je danas, sruši, i potom sagradi neki novi, vrlo sličan ovome (ali, naravno, čvršći, uredniji, uklopljeniji u okoliš) i da se ponovo oslika nekim novim muralima. I da on na taj način živi vječno - da se svakih nekoliko godina "pomladi" novim radovima. A da se sve njegove inkarnacije od ove prve tri, koje će pokriti Magdalenin rad, pa nadalje, prate putem neke njemu posvećene web stranice koja će nositi memoriju tog zida iz njegove prošlosti, a na licu mjesta će biti uvijek novi i svježi Zid.
(naravno, nemam ništa protiv neke "spomen ploče" na street art način koja bi bila postavljena pored zida i koja bi upućivala na njegovu važnost doajena stret arta u Zagrebu)

Eto, sa nestrpljenjem očekujem Magdalenin rad, kad saznam nešto više o njemu, saznat ćete i vi! wink

Oznake: grafiti, street art, zid, Branimirova, Magdalena


- 10:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.12.2014., srijeda

Najnekorišteniji zagrebački pothodnik



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Zagrepčani i pothodnici se baš ne vole ... i zaslugom projektanata (koji su neke od njih zamislili izrazito loše) i gradskih vlasti (koje ih ne održavaju baš uzorno), ali i zaslugom samih građana (koji ih često izbjegavaju koristiti, već radije koriste kojekakve opasne prečice ... a o vandalima koji uništavaju pothodnike razbijajući lampe, šarajući zidove, trgajući oplatu ... da i ne govorim.

Vjerojatno najkorišteniji zagrebački pothodnik je onaj kod Glavnog kolodvora - em stoga što povezuje dva vrlo važna prometna čvora (Glavni kolodvor sa autobusnom stanicom za novozagrebačke autobuse) i još k tome centar grada sa središnjim Trnjem, em stoga što je alternativa, pretrčavanje niza kolosijeka na nepreglednom i prometnom mjestu, vrlo neprikladna i iznimno opasna ... no, to ne znači da se ne upotrebljava: pogledajte samo stazice koje kroz ruševni zid vode na Koturašku ulicu!

(iako, čisto teoretski gledajući, najveći postotak korištenja sigurno imaju pješački prolazi ispod remetinečkog Rotora - sigurno nitko ne pretrčava sami Rotor, em je samoubilački opasno, em je puno lakše proći ispod Rotora ... i po tome je taj "pothodnik" zapravo jedini pravi u cijelome gradu, jer je puno lakše proći njime nego pretrčavati cestu ... i tako bi trebalo biti sa svima njima!)

U zbirku zagrebačkih pothodnika ulaze i svi oni novozagrebački bez rampi (da smo u Austriji, svi bi oni već imali i rampe i liftove!) koji za roditelje sa dječjim kolicima, invalide i bicikliste predstavljaju nepremostivu prepreku i nevjerojatno je da još nije smišljeno i izvedeno neko prikladno rješenje ...

... tu su i oni prikladniji, npr. pješačko-biciklistički pothodnik ispod željezničke pruge kod Selske ceste koji je prilično dobar (ako izuzmemo oštre kuteve rampi) ... no, broj ljudi koji prelaze prugu "u nivou" je još uvijek bar dvostruko veći od onih koji prolaze pothodnikom ...

... dok su oni najkvalitetniji u Prečkom, ispod Matetićeve ulice, u blizini osnovnih škola Prečko i Nikole Tesle. No, zez je što su u njihovoj blizini i semaforizirana raskršća koja omogućuju prijelaz, a usprkos svemu tome puno ljudi ne mari za opasnost pa široku cestu prelazi gdje stigne.

A koji je to od zagrebačkih pothodnika najnekorišteniji? Njegova je sudba određena položajem: nalazi se u blizini napuštene tvornice i još k tome vodi ka autobusnoj stanici koja nije osobito frekventna. Riječ je o pothodniku ispod Branimirove ulice, pored raskršća sa Štefanovečkom u Dubravi. Pored pothodnika se nalazi olupina nekadašnje pekare "Mlinara" koja čeka rušenje (možda je čak već srušena - zaštitarka koju sam pitao za sudbinu tog objekta je rekla da već neko vrijeme čekaju ekipu za rušenje), a sa druge strane ceste je autobusna stanica linija koje voze iz Borongaja prema Dugom selu, no čini se da ona vrlo rijetko dočeka putnike ... a kada neki i dođe, radije pretrči cestu. Između ostalog i zbog stanja pothodnika. Naime, čini se da su na njega zaboravile i službe održavanja: ograda valjda nije prefarbana od postavljanja u 80-ima, gazišta stepenica su polomljena, iz njih raste trava ... tako da ispada da je uobičajeno uništavanje pothodnika šaranjem (ovdje osobito nemaštovitim, bez ikakve poruke i pokušaja kreiranja ičega) ovdje još najmanji problem.



Pogled od napuštene zgrade pekare. Snimio: Vanja


Ulaz od pekare ne obećava lijepe prizore ... Snimio: Vanja


Stepenice su u komi ... Snimio: Vanja


Pošarana unutrašnjost pothodnika. Snimio: Vanja


Izlaz na autobusnu stanicu. Snimio: Vanja


Većina gradskih pothodnika sad ima plavu ogradu, no ovaj još uvijek originalnu žutu koju je dobrano nagrizla rđa. Snimio: Vanja


Pogled unazad: Tri (od četiri) izlaza pothodnika sa napuštenim objektom "Mlinara" u pozadini. Snimio: Vanja


Na kraju, pogledajmo još jedan neobičan detaljčić! A to je čudan izlaz na njegovoj sredini koji vodi .. posred livade! Kao da je tamo planirana izgradnja nekakvog okretišta ili nečeg sličnog pa je onda ta ideja napuštena, pa izlaz sad vodi u zelenilo.

Zna li netko čemu bi mogao služiti taj izlaz?



Pogled na "slijepi izlaz". Snimio: Vanja

Oznake: pothodnik, Branimirova, Štefanovečka, Dubrava, željeznička pruga, željeznica, promet


- 09:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2021 (9)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (8)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (10)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (1)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (6)
Srpanj 2020 (3)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (9)
Veljača 2020 (3)
Siječanj 2020 (9)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (13)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (7)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (9)
Prosinac 2018 (14)
Studeni 2018 (7)
Listopad 2018 (7)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (7)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (13)
Siječanj 2018 (15)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (5)
Listopad 2017 (11)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (6)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (12)
Svibanj 2017 (16)

Tema bloga:

Linkovi