Podsjetit ću vas ovim postom malčice na onaj naš poznati (i danas već opet prilično zaboravljen i zapušten) The Zid u Branimirovoj koji je već desetljećima najbolji ogledni primjerak zagrebačkog street arta. I to ne bilo kakav, već zaista kvalitetan ... ali, kao što rekoh, sada i opet zapušten, a i nešto smanjenih dimenzija jer su Hrvatske željeznice 2015. srušile jedan njegov dio i zamijenile ga dosadnim prefabriciranim panoima sa reklamama (uz to pogledajte npr. ovaj tekst iz Telegrama.hr)
Zid je svoju prvu raznobojnu i raznoliku (i što se tiče samih djela na zidu, a i što se tiče njihovih autora) inkarnaciju doživio pred Univerzijadu, 1987. Nakon toga je njegov "ulični postav" obnovljen novim djelima 1999., a treća i zasad posljednja kolekcija suvremenih zidnih radova stigla je na zid 2010., u velikoj akciji koju je organizirao Muzej ulične umjetnosti (MUU), a koju sam i ja pratio na ovome blogu.
Od tada se nije puno toga dešavalo na i oko Zida ... polako ga je prekrivala gradska prljavština, radove su prekrivali novi, uglavnom nezanimljivi, natpisi i tagovi, HŽ je odrezao onaj već spomenuti komadić ... i tko zna što će biti sa njime u budućnosti. Kad jednog dana krene izgradnja na prostoru Gredelja (koja će se sigurno preliti i na ovu stranu željezničkih kolosijeka) čisto sumnjam da će taj zid ostati na svojem mjestu, samo će jednoga dana netragom nestati, kao da ga nikad nije ni bilo.
No, sada dolazimo da zanimljivog obrata: Prije nekoliko tjedana stigao mi je mail iz Poljske, od Magdalene Molęda, studentice III. god. kroatistike na Sveučilištu u Varšavi. I u mailu poručuje da je za temu svojeg preddiplomskog rada odabrala upravo The Zid, ovaj u Branimirovoj - a zanimale su je kako činjenice vezane uz Zid (kako je nastao, tko je bio organizator, kako je tekla priča sa dozvolama, da li je Zid zaštićen), tako i njegova uloga u gradskom životu - percepcija javnosti, njegov utjecaj na život ulice, ali i na život street arta u Zagrebu.
A najbolji dio je došao na kraju maila: ona se tokom cijelog ožujka nalazila u Zagrebu i razgovarala sa mnogim akterima tih događanja vezanih uz Zid pa je i mene zamolila za razgovor.
Naravno, pristao sam - jer me je jako zanimalo kako je netko poput nje odlučio odabrati baš tu temu i kako je uopće saznala za Zid, a obzirom da je taj Zid i meni srcu prirastao želio sam pomoći u toj akciji "izgradnje sjećanja" na njega i istraživanja njegove uloge u životu grada.
Pa smo se tako i našli - ne pored Zida, već na Trešnjevci koja je stjecajem okolnosti (njenog tadašnjeg mjesta boravka u Studentskom domu, a i mojeg radnog mjesta) bila praktičnije mjesto za sastanak. Bila je to srijeda, 24.03.2021., točno deset dana prije objave ovoga posta.
Razgovor je bio vrlo ugodan i vrijeme nam je jako brzo proteklo, uz priče o Zidu, ali i o mnogim drugim temama koje su na ovaj ili onaj način bile vezane uz život našeg grada. Magdalena je još kao mala zavoljela Hrvatsku, nakon prvih dolazaka na Jadran (i to, vjerovali ili ne, u Senj!), a poslije joj se nekoliko puta pružila prilika i za kratki posjet Zagrebu koji joj se odmah svidio i kojeg je zavoljela. Pa kad je trebalo odlučiti koja će joj biti tema tog rada nije se puno dvoumila, željela je da ona bude vezana uz Zagreb i neki od gradskih urbanističkih/socijalnih fenomena. Mentor je predložio da to bude nešto vezano uz street art, počela je proučavati čime se na tom području može pohvaliti Zagreb ... i jedan od prvih "pogodaka" je bio upravo Zid u Branimirovoj - i to točno moj post kojim sam opisivao tok njegovog trećeg uskrsnuća 2010. (prigodno uz sutrašnji Uskrs! ).
Magdalena je cijelu tu priču shvatila vrlo ozbiljno i, iskreno, nisam očekivao da se toliko angažirala oko toga rada. Preko svojih profesora i lektora u Varšavi se javila osoblju na Kroatistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a oni su je dalje povezivali sa ljudima koji su bili angažirani na zidu, od Tomislava Buntaka, sadašnjeg dekana ALU (a nekadašnjeg ravnatelja Centra za kulturu Maksimir koji je bio angažiran na radu na Zidu 1987.) pa do mnogih autora koji su na Zidu ostavili svoj trag. Kontaktirala je i neke od gradskih ustanova pokušavajući istražiti administrativnu pozadinu njegova nastanka, razgovarala je i sa običnim građanma, stanarima ulice, pitala ih za njihovo mišljenje o Zidu, njegov utjecaj na gradski život ... zaista velik posao, kojim se što formalno, a što posve neformalno bavi već gotovo godinu dana.
Nakon razgovora sam ostao zadivljen njezinom energijom i entuzijazmom uloženim u taj rad, ali i poznavanjem Zagreba i prilika u njemu, kao i u čitavoj Hrvatskoj (tek joj predstoji otkrivanje Hrvatske izvan Zagreba i morske obale). A vrijedi napomenuti i da jako dobro vlada našim jezikom.
Zaželio sam joj puno sreće u dovršavanju rada i zamolio sam ju da ga, koliko već bude moguće, podijeli i sa mnom i svima nama u Zagrebu kada bude gotov. I, bio sam i sam vrlo ponosan što su, eto, i moji zapisi i fotke sa bloga poslužili tako dobrom projektu - i kao početni okidač za istraživanje, ali i kao izvor fotki zida koje nije tako lako naći u prostranstvima weba. Ponekad se zapitam koji je smisao svega ovoga što radim na ovome blogu, no s vremena na vrijeme naiđu ovakvi mailovi, ljudi, susreti koji me razvesele i priči o blogu daju dodatnu dimenziju.