Nepoznati Zagreb

Više manje slučajno nađoh se prije nekoliko dana u selu Čehi. Za vas koji ne znate gdje se ono nalazi - to je mjesto točno sa druge strane Zagrebačke obilaznice od Svete Klare, u gradskoj četvrti Novi Zagreb Zapad. A zanimljivo je da se Čehi oduvijek nalaze "s druge strane" Svete Klare. Naime, u doba kada je preko Save postojao samo jedan most, stari savski, do Siska se išlo starom sisačkom cestom, koja se od "stare karlovačke" odvajala u Remetincu i zatim se pružala posve ravno, između Sv. Klare (sjeverno od ceste) i Čeha (južno) prema Hrašću, Velikoj Mlaki i Velikoj Gorici. (vidi fotku). Pri tome ne treba zaboraviti da su Čehi povijesno stariji od Svete Klare.



Izvadak sa Google Maps karte.


A što mi je bilo zanimljivo u Čehima?

Susret sa "općinskom zgradom" u kojoj je koncentrirano većinom sve što treba jednom takvom manjem mjestu. Tu je trgovina ("Prehrana"), pored nje kutak za sjedenje uz pivu, iza zgrade je betonsko igralište za mali nogomet (igralište za NK Čehi je nešto sjevernije), u zgradi je sjedište Mjesnog odbora, ali i udruge Aerotika kao i motociklističke udruge policajaca "Plavi vitezovi". A odmah pored je i mali park sa spomenikom palima u NOB-u (kako se već i priliči u nas, park je loše održavan) i vrlo neobičnim nakošenim barjacima za zastave - ne sjećam se da sam igdje drugdje vidio takav dizajn.

Eto, fale još samo osnovna škola (u Svetoj je Klari), župna crkva (također je u Svetoj Klari - o tome više pročitajte na ovom linku sa portala Narod.hr, ne bih vjerovao da ću ikad njih citirati ) te spomenik palima u Domovinskom ratu (on je valjda isto u Sv. Klari).

Eto, pravi centar naselja.
(u kojem ima još praznih i neuređenih prostora)



Trgovina sa velikim parkiralištem (tako da stanu i ovakvi kamioni) te autobusnim stajalištem (na fotki se ne vidi nadstrešnica). Snimio: Vanja


Kutak za pivu, iza ćoška dućana. Igralište je odmah iza. Snimio: Vanja


Tik do Mjesnog odbora su vrata ove udruge. Snimio: Vanja


A tu su i njihova vrata. Snimio: Vanja


A pored zgrade je i lišajevima obrasla ograda maloga parka ... Snimio: Vanja


U kojem je u hladu čempresa ovaj spomenik iz NOB-a... Snimio: Vanja


Pogled izbliza ... Snimio: Vanja


I, na kraju, tu su i neobični barjaci. I tek jedna jedina klupa u ovom malom parku gdje je vrijeme stalo 1990. (manikirani čempresi pripadaju već privatnom dvorištu iza parka). Snimio: Vanja

Oznake: Čehi, općinska zgrada, park, NOB, spomenik

Pošta i telefon su tu ... ali, pitam se pitam, kada je posljednji put obavljen neki telefonski poziv sa ove telefonske govornice (uzeo slušalicu, nema tona slobodnog biranja) te koliko se poštanskih pošiljaka ubaci mjesečno u ovaj "poštanski kovčežić" (da upotrijebim službeni termin Hrvatskih pošta)?
Ne bi me začudilo kad bih čuo da prođu mjeseci da se išta ulovi u njega ...



Selo Čehi, smješteno na jugozapadnom dijelu gradske četvrti Novi Zagreb Zapad.. Snimio: Vanja

Oznake: Čehi, telefon, pošta Novi Zagreb

Šetači - tragači za potokom Jelenovcem u ulici Podolje kroz koju potok teče podzemno. Snimila: Saša Đukić.


Pogled na plan grada iz 1926., točkama je označen tok potoka Jelenovca.


Potok Jelenovac jedan je od tri "podzemna" trešnjevačka potoka koji niti na jednom dijelu Trešnjevke ne teku na površini već su tokom vremena zatvoreni u kanalizaciju i time su postali nevidljivi, kao da više i ne postoje.

Najistočniji i najbliži centru grada od ta tri potoka je potok Kraljevec. To je malen potočić koji se zapravo sastoji od dva pritoka, koji izviru u Kraljevečkoj šumi, između Tuškanca i Pantovčaka. Istočni potočić teče na površini samo kroz šumu i na prvome dodiru sa civilizacijom, na završetku ulice Kraljevečki odvojak, biva ukopan u podzemlje. Drugi, zapadni dio potoka, mu se pridružuje u podzemlju kod okretišta autobusa na Kraljevcu. Nakon toga oni teku ispod (točnije: pored) ulice Kraljevec, na početku šume Zelengaj im se sa zapada pridružuje još jedan neimenovani potok da bi potom njihove vode zajednički tekle ispod Radničkog dola (ispod koje su ukopani 30-ih godina prošloga stoljeća), Britanskog trga, bloka zgrada između Ilice i Prilaza Đure Deželića, ispod Dječje bolnice u Klaićevoj, Srednjoškolskog igrališta, Pierottijeve ulice, parkirališta iza Tehničkog muzeja da bi kod željezničkog nadvožnjaka preko Savske prešao na istočnu stranu Savske i uz trasu nekadašnje Cvjetne ceste (prvotno Barutanskog puta) došao do Vrbika gdje utječe u potok Kunišćak koji je nadsvođen od 50-ih godina prošloga stoljeća i njegova je trasa danas pretvorena u Šetalište Jurija Gagarina.

Trasom potoka Kraljevca šetali smo se u sklopu projekta "Mapiranje Trešnjevke" u jesen 2020. godine.

Slijedeći potok je Jelenovac i njegovu smo trasu slijedili na šetnji koja je održana 17.04.2021.

Šetnju smo započeli na mjestu utoka Jelenovca u potok Kunišćak, a to se mjesto nalazi točno nasred Trešnjevačkog trga, na uglu gdje se Trakošćanska ulica odvaja od trga - označili smo ga sa simbolom vode, tri paralelne plave linije. Kunišćak teče ispod Krapinske ulice, Jelenovac ispod Trakošćanske, a zajedno odlaze put Save ispod betonirane površine istočno od tržnice koja se poslije pretvara u dio već spominjanog Šetališta Jurija Gagarina. Tržnica Trešnjevka je otvorena 1930. i prvih 20-ak godina svojeg postojanje je uz nju otvorenim tokom tekao taj potok - na žalost, poznata nam je samo jedna fotografija koja to pokazuje.



Fotka snimljena 1930., na godinu otvorenja Trešnjevačkog placa, otprilike sa današnjeg mjesta gdje počinje Park Zvonimira Milčeca, vidi se ulična tabla sa imenom Zvorničke ulice, a u pozadini se pruža Ozaljska ulica. Vidi se potok Kunišćak koji je netkom primio vode potoka Jelenovca. Snimio: Đuro Janeković.


Vraćamo se u sadašnjost - okupljanje šetača na ulazu u plac. Snimila: Daša


Nalazimo se točno uz mjesto gdje u podzemlju potok Jelenovac utiče u potok Kunišćak - to smo ušće i označili prigodnim znakom. Snimila: Daša


To je mjesto izgledalo ovako krajem 60-ih. Snimio: Nikola Vranić.


Pogled na isto mjesto, ali tokom 70-ih. Izvor: Internet.


Okupljena grupa šetača krenula je uz Trakošćansku - potok je tekao istočnom stranom ulice pa smo i mi šetali istočnim pločnikom.

Kod odvojka, Richtmanove ulice, prisjetili smo se informacija koje smo dobili od dugogodišnje stanarke Trakošćanske ulice (od cca 1935.), Zorice Alaupović, koja i danas tamo živi. A ona nam je rekla da je na uglu sa Richtmanovom nekad živio poznati slikar Vasilije Jordan (1934.-2019.), a dvije kuće dalje prema sjeveru je živio nekadašnji poznati tenisač Franjo Punčec (1913.-1985.).

Malo dalje, na uglu Kranjčevićeve ulice, zastali smo pored jedne od rijetkih preostalih uličnih pumpi za vodu, tzv. "Željeznog Franceka". Nažalost, pumpa već dugo nije u funkciji, no ipak je i ovakva nefunkcionalna važna jer je to bila jedna od prvih koje je obojao street art kolektiv "Pimp my Pump" 2010. godine. I na tome smo mjestu sa simbolom vode iscrtanim na asfaltu podsjetili građane na postojanje potoka u podzemlju.



Uz Trakošćansku ulicu, oko 1930., vidi se potok Jelenovac, u pozadini Osnovna škola Kralja Tomislava. Izvor: Internet.


Trakošćanska ulica, negdje oko 1970., sa pamtljivim dalekovodom. Izvor: Internet.


Na mjestu gdje je nekad prolazila trasa lokalnog vlaka "Samoborčeka" (prometovao je od 1901. do 1979.) koje se danas može prepoznati po ružičastom Mercedesu kao reklami za auto praonicu ponovo smo zastali radi malo priče. Trakošćanska ulica je nekad bila ne osobito važna blatnjava ulica uz koju je od Gradske električne centrale vodio dalekovod na drvenim stupovima i koja se slijepo završavala kod pruge - a danas je trešnjevački ekvivalent Tkalčićevoj, sa brojnim kafićima, restoranima i živahnim gradskim životom. Sjeverno od pruge, baš uz nekadašnji potok, do 50-ih je godina vodila ulica Obrež. Tada tu nije bilo stambene gradnje jer je prostor uz Centralu bio neatraktivan za stanovanje - tada se struja dobivala iz ugljena, a prateći otpad (pepeo) se odlagao na prostoru između Centrale i "Samoborčeka" gdje se formiralo crno brdo koje su Trešnjevčani nazvali "Himalaja", a djeca su ga koristila za igru, posebno zimi, za sanjkanje. (otud i popularni navijački povik "Himalaja tres, Himalaja tres, Himalaja tres, tres tres Trešnjevka!")
Poslije su to brdo razvaljali po sportskim terenima koji su već od 30-ih godina postojali uz Centralu, prvo za nogomet, a kasnije, krajem 20. stoljeća, za hokej na travi - tu se danas nalazi Hokejski centar Zagreb. Nakon Drugog svjetskog rata ti su tereni pripadali NK Metalac pa je onda i najbliža ulica dobila ime Metalčeva ulica koje nosi i danas.

Naša nas je šetnja dovela sve do Doma sportova gdje smo se kosom rampom popeli na terasu sa koje se pruža pogled na okolicu, a koju mnogi okolni stanovnici zovu "Banana" iz tko zna kojih razloga - mnogi od njih su na toj terasi proveli mnoge sate svoje mladosti pričajući, zabavljajući se, popušili svoje prve cigarete ili popili prve pive ili žestice ... i poslije, odrastajući, prepustili su to mjesto novim generacijama koje ga zovu isto tako.



Kratki razgovor kod Richtmanove ulice. Snimila: Daša.


Nalazimo se na mjestu gdje je pruga "Samoborčeka" prelazila ulicu. Snimila: Daša


Stižemo do Doma sportova. Snimila: Daša


Pogled na prostor sadašnjeg Trga Krešimira Ćosića oko 1970. Izvor: Internet.


A što se okolice tiče, ima tu puno za ispričati.

Prvi objekt u okolici je bila željeznička pruga koja je sagrađena 1862., tada je Zapadni kolodvor bio glavna i jedina zagrebačka željeznička stanica, do 1892. kada je sagrađen današnji Glavni kolodvor, a ovaj tu, Zapadni (od 1924. do 1943. zvan i Kolodvor Sava), je potonuo u opskurnost.
https://mapiranjetresnjevke.com/kvartovi/stara-tresnjevka/zeljeznicka-pruga/

1877. sagrađen je prvi gradski vodovod, sa zdencem na livadi (istočno od Selske ceste) koja je upravo zbog vodozaštite ostala takva kakva jest, neizgrađena. To je bila prva zgrada sa trešnjevačke strane pruge.

1901. u promet je pušten "Samoborček" koji je odijelio stambeni (koji se počeo graditi tek od cca 1930.) od industrijskog dijela sjeverne Trešnjevke.

1907. puštena je u pogon Gradska električna centrala (GEC) u narodu prozvana "Munjara". S vremenom je ona doživjela mnogo proširenja, no kako su se u drugim krajevima zemlje gradile sve veće i snažnije elektrane tako joj je prijetilo zatvaranje, no 1954. je po prvi puta počela umjesto struje proizvoditi toplinsku energiju (paru), za potrebe tvornice "Rade Končar" da bi joj to s vremenom postao glavni zadatak. Trenutačno ima instaliranu snagu od 50 MW za proizvodnju struje (aktivira se samo po potrebi) te 200 MW za proizvodnju toplinske energije. Već dugo vremena u upotrebi nije ugljen, već se koristi isključivo plin uz mogućnost korištenja mazuta po potrebi.

Sadašnji dimnjak, visok 200 metara, sagrađen je 1980. i trenutačno je druga najviša građevina u Zagrebu (pogledajte ovdje pogled sa njega) - nakon dimnjaka elektrane na Savici koji je visok 202,5 m, a ispred TV-odašiljača na Sljemenu koji je visok 169 m.
Najviša građevina u Hrvatskoj je dimnjak u Plominu visok 340 metara, dok je neznatno viši od njega dimnjak termoelektrane Trbovlje (360 m) u Sloveniji sagrađen 1976., no već je nekoliko godina izvan upotrebe.

Uz dimnjake toplane vezana je i ova priča: U doba Jugoslavije hrvatska je šahovnica bila simbol koji se nije javno isticao - međutim, vrh dimnjaka je bio upravo tako obojan, jer su tako nalagali tadašnji siguronosni standardi. A sada, kada je to dozvoljeno, sada, kada je šahovnica sveprisutna, je vrh dimnjaka obojen u crveno-bijelim krugovima, u skladu sa novim propisima.

Vrijedi istaknuti i da je najjača hrvatska elektrana, HE Zakučac, sa svojih 576 MW instalirane snage jača nego obje zagrebačke elektrane (EL-TO Trešnjevka i TE-TO Savica) zajedno. Za usporedbu, NE Krško ima snagu od 700 MW, a najveća elektrana u okolici, HE Đerdap, ima malo preko 2000 MW.

A kako je prostor uz "Munjaru" bio neatraktivan za stanovanja, a imao je pristup toplinskoj energiji onda je bio pogodan za izgradnju prvog zagrebačkog zatvorenog bazena, Plivališta na (bivšoj) Daničićevoj, 1958, prema projektu arhitekta Bahovca. (prva ideja o gradnji bazena pojavila se već 1937., no tada je planirana gradnja samo otvorenih bazena i to na livadi pored vodovodnih izvora uz Selsku cestu)

A kako su već tada postojale ideje o gradnji Doma sportova za smještaj budućih gostiju sagrađen je hotel "Sport" 1968. po projektu arhitekta Jelineka. Prvih je godina to bio hotel za radnike samce, no ubrzo je postao pravi hotel koji je u međuvremenu promijenio ime par puta da bi nakon neoliko godina pod imenom "Four Seasons" ponovo dobio ime "Panorama". Hotel je visok 75 metara (pogledajte ovdje pogled sa njegove terase!)

A treću stranu današnjeg Trga Krešimira Ćosića (nekad Trga sportova) zatvorio je kompleks dvorana Doma sportova. Objekt je građen između 1964. i 1972. prema projektu arhitekta Vadimira Turine (Stadion u Maksimiru), uz pomoć Borisa Magaša i Mladena Vodičke. Prvi sportski događaj je bila košarkaška utakmica Jugoslavije protiv reprezentacije SAD-a 17.06.1971.
Dvorana je, nažalost, ušla i u trešnjevačku crnu kroniku kada je pred koncert grupe "Riblja čorba" 08.02.1982. u gužvi pred ulazom poginula 14-godišnjakinja Željka Marjanović.
No, puno ljepše vijesti su bili mnogi naslovi koje je svojim utakmicama donijela KK Cibona te koncerti poznatih izvođača poput The Rolling Stones, Talking Heads i gotovo svih domaćih izvođača koji su se izredali malom (kapacitet oko 5000 gledala) i velikom (kapacitet oko 12 000 gledalaca).



Silazimo rampom kod Doma sportova. Snimila:Daša.


Nakon podužeg razgovora na terasi krenuli smo dalje, na trasu potoka (danas: pješačka staza uz istočnu stranu Doma sportova) i usputno ostavili posljednji znak prisustva potoka, tri plave linije.

Kad smo došli do Magazinske ceste suočili smo se sa betonskom ogradom kompleksa Zapadnog kolodvora u kojoj više nema rupa koje su dugi niz godina građani koristili za prelazak kolodvora. Na njoj se od 2011. nalazi kolekcija street-art murala koja predstavlja manje zanimljiv i daleko manje poznat pandan kolekciji murala na poznatom Zidu u Branimirovoj ulici koji je uličnim slikarstvom ukrašavan tri puta (1987., 1999., 2010.).
Jedan od poznatijih uradaka na ovom trešnjevačkom zidu je crtež tri miša poznata iz muzičkog spota grupe S.A.R.S. "Buđav lebac".

Prošetali smo se pored zgrade Raiffeisen banke (pogledajte pogled sa njene terase ovdje) na Vodovodnoj prešli željezničke kolosijeke i potom smo uskom stazicom uz njih došli do građevina sa sjeverne strane kompleksa. Nekad su tu bile radionice, okretaljka za lokomotive i još mnogo što, a danas mnogi od tih objekata, čini se, imaju privatnu namjenu.



Zastajemo uz zid u Magazinskoj i miševe iz spota "Buđav lebac". Snimila: Daša


Sa sjeverne strane pruge kod Zapadnog kolodvora. Snimila: Daša.


Nekoliko minuta priče prije nastavka uz Slovensku ulicu. Snimila: Daša


Okupljanje uz Slovensku ulicu. Snimila: Daša


Nastavljamo trasom potoka, uz Slovensku ulicu. Na mjestu gdje ona susreće Ilicu potok je prelazio ispod ulice i njegov je tok prolazio kroz blok kuća oivičen Ilicom, Podoljem i Vinogradskom ulicom. A mi smo prije nego što smo potražili taj dio njegova korita ušli posjetiti Multimedijalni centar Kopriva u kojem je nekad stvarao akademski kipar Josip Kopriva (1934.-2004.) a u kojem su se tokom niza godina održavali različiti koncerti, radionice i druženja. Prostor nam je ovoga puta otvorio njegov novi zakupnik koji u njemu planira otvoriti prostor za muzičke probe i snimanja. Nažalost, potres u 2020. godini je nanio određena oštećenja prostoru tako da mu tek predstoji konačno uređenje.

Po izlasku iz Koprive skrenuli smo u Podolje i u dvorištu druge kuće zdesna zatekli smo puno ljudi u radovima uređenja vrta. A taj nam je vrt bio zanimljiv jer je njegovim dnom nekad tekao potok Jelenovac. Imali smo sreću pa smo sreli i gospođu koja već dugo živi tamo i koja se još sjetila potoka, ali se nije mogla sjetiti kada je ukopan u podzemlje.

Nastavljamo Podoljem prema sjeveru i na uglu jedne od kuća susrećemo stare slabo vidljive natpise "Živila Titova Jugoslavija" i "Živila Titova Hrvatska". A upravo tamo smo skrenuli do uskih strmih stepenica koje vode do dvije starije kuće koje se nalaze na vrhu brežuljka koji se, od nikoga opažen, nalazi usred toga bloka.



Kod ulaza u Multimedijalni centar Kopriva. Snimila: Daša


U "Koprivi". Snimila: Daša


Strme stepenice koje vode iz Podolja do kućica na brijegu unutar bloka prema Ilici. Snimila: Daša


Uočite na ovoj karti iz 1918. kako je potok tekao kroz blok između Podolja i Vinogradske.


Nastavljamo uz bolnicu Sestara milosrdnica koja se u doba Jugoslavije zvala po dr. Mladenu Stojanoviću koji je u NOB-u poginuo na Kozari. Bolnica svoj postanak zahvaljuje redu Sestara milosrdnica koje su 1845. stigle iz Tirola i na uglu Varšavske i Frankopanske podignule samostan Sv. Vinka. U tom je samostanu dugi niz godina djelovala ženska učiteljska škola (tradiciju koje nastavlja škola u Savskoj) i gimnazija. Bolnica je otvorena već 1846. u prostorima samostana, no 1871. se prvo seli u Ilicu 83 (danas zgrada ALU), a potom u Vinogradsku ulicu gdje je i danas. Bolnica je oduvijek imala dobru reputaciju, a osobito se hvali rentgenskim uređajem, prvim u ovim krajevima, kojeg je nabaila još 1896., tek 5 godina nakon što je on bio izumljen.
Bolnica danas ima 863 kreveta i 2478 zaposlenika.

Dalje smo krenuli Kosirnikovom, usputno zastali pogledati lijepi staklenik/paviljon uz Višnjičke stube te tornjić sa satom pred odvojak ulice Jelenovački potok. I, tu smo napustili potok Jelenovac i krenuli uz Jelenovački potok. Naime, potok Jelenovac dalje teče ispod Kosirnikove ulice i na svjetlu dana se pojavljuje na samome kraju ulice, gdje se nakon brane njegove retencije razdvaja u dva manja potočića, a oba svoj izvor imaju u krugu Predsjedničkih dvora. To je prostor nekadašnje Vile Zagorje koja je sagrađena 1964. po projektu Vjenceslava Richtera i Kazimira Ostrogovića na mjestu kuće i posjeda barunice Vere Nikolić Podvinski na čijem su imanju u doba Drugog svjetskog rata ustaše organizirale logor za zarobljene američke pilote u kojem su oni živjeli prilično lagodnim životom.



U Kosirnikovoj ulice, gore desno je lijepi paviljončić/taklenik. Snimila: Daša


Paviljon sa Višnjičkih stuba. Snimila: Daša.


Kod odvojka Jelenovačkog potoka. Snimila: Daša.


Sa druge strane, Jelenovački potok vrlo brzo izlazi iz podzemlja i uz njega vodi ugodna široka staza kojom se za 30-40 minuta hoda izlazi na ulicu Vrhovac otkud je moguće vratiti se ZET-ovim autobusom linije 149.
No, mi smo se vratili na Kosirnikovu ulicu, pješice, uskom i zavojitom stazicom koja atraktivno vijuga po istočnom obronku iznad potoka trasom podzemnog električnog kabela (označenog sa betonskim kamenovima). Šetnja stazom je pravi užitak, a tko želi može po izlasku na ulicu Jelenovac nastaviti lijevo blago uzbrdo i izaći na livade koje se pružaju pord prvih kuća te ulice - lijepo mjesto za odmor ili sanjkanje zimi!



Prvi pogled na potočić - kasnije je prizor bio ljepši, kada je potočić veselo žuborio uz našu stazu. Snimila: Daša


Šumska staza koja slijedi električni kabel. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Betonska oznaka sa slovima "GZ" (Grad Zagreb) koja označava trasu električnog kabela. Snimio: Vanja


Odmor pred kraj lijepe staze. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Završno okupljanje. Snimila: Saša Đukić.


I, to je bio kraj te šetnje - na redu je ostao još samo treći podzemni trešnjevački potok, Kuniščak. Radi njegove dužine uz njega ćemo se šetati u dva dijela u jesen 2021.: prvo od njegova ušća u rijeku Savu kod Savice pa do Trešnjevačkog trga, a zatim u drugome dijelu od trga pa sve do Lukšića i ulaska potoka u šume Medvednice.

Evo i trase šetnje (označeno ljubičastim točkicama):



Prvi dio. Ucrtao: Vanja


Drugi dio. Ucrtao: Vanja


Treći dio. Ucrtao: Vanja

Oznake: jelenovac, šetnja, Mapiranje Trešnjevka, potok

Snimljeno prije 2-3 tjedna, u jeku prvog vala proljetne topline ... trebalo je te proljetne modele snimiti i jučer ili prekjučer, usred vijavice. To bi bio kontrast .......



Cvjetni plac. Snimio: Vanja

Oznake: Cvjetn plac, izlog, reklama, model, proljeće, ljepotica

Stara ploča sa imenom ulice na samome završetku Aleje Seljačke bune. Snimio: Vanja


Većini nas uzima sadašnju cestovnu mrežu zdravo za gotovo, kao da su široke gradse ceste, zZagrebačka obilaznica i autoputevi oko nas ovdje već stotinu godina ... ali nije baš uvijek tako bilo i zanimljivo mi je pronaći tragove tih nekadašnjih "bezautoputskih" vremena, kada se iz grada izlazilo i u njega ulazilo običnim cestama. Tad su glavne ceste bile neizbježni "Autoput" kojim se išlo na zapad i istok, za Varaždin se išlo preko Sesveta na Zelinu "Starom Varaždinskom", za Sisak produžetkom Trnjanske (na starim planovima je označena imenom Ulice Đure Babića), za Karlovac starim Savskim mostom pa dalje Remetinečkom cestom i "Starom Karlovačkom", a za Zagorje "Zagorskom magistralom".

I baš me je nedavno ta Zagorska magistrala zaintrigirala ... nigdje ne mogu naći podatak kada je ona zapravo sagrađena. Međutim,to se desilo posve sigurno negdje između kasnih 50-ih te cca 1970. kada je izgrađena Aleja Bologne i njen produžetak dalje prema Zaprešiću. A to znači da se 20-tak (pa i poneku godinu više, jer podvožnjak ispod Škorpikove nije sagrađen kada i ostatak Aleje Bologne) godina tim smjerom vozilo preko rampe u središtu Podsuseda odnosno dalje kroz Podsused i današnjom Alejom Seljačke bune u smjeru Zaprešića i Zagorja. Uostalom, pogledajte ove dvije karte koje vam mogu dati bar hint kako je to izgledalo u tom ne tako kratkom razdoblju (obje karte potječu iz doba kada još ni Zagorska magistrala nije postojala već se za Zagorje išlo ili preko Bistre ili preko Zaprešića.

A prije nekoliko tjedana sam se posve slučajno obreo u Podsusedu pa sam i svratio do te Aleje, odnosno do njenog slijepog završetka koji po gotovo ničemu (osim po ostatku nekadašnjeg odbojnika uz rub ceste) ne odaje da je tu vodio nekadašnji magistralni cestovni pravac.

(U srpnju 2010. je ostataka magistralne ceste bilo više, pogledajte ovaj moj post!)

Ako slučajno netko zna nešto više o gradnji Zagorske magistrale (kada je dovršena) odnosno ima koju fotku Podsuseda na kojoj se vidi taj glavni prometni pravac kroz naselje, neka se javi! Hvala!



Ovaj cestuljak (pogled unazad, smjer prema centru Podsuseda) baš ni po čemu ne liči na nekadašnju magistralnu cestu. Snimio: Vanja


Evo i jednog "materijalnog" traga glavne ceste - branik kakav se stavljao u npr. 70-ima. Snimio: Vanja


Ozidani izvor uz cestu, sada zapušten, voda ne izgleda pitka. (oznaka godine: 1885.). Snimio: Vanja


Ovo sad izgleda kao šumski put, no iskusno oko primjećuje naslage asfalta pod nogama. Snimio: Vanja


I, odjednom, eto nas uz sadašnju prometnicu! Snimio: Vanja


Ova karta potječe iz 1955. godine (piše da je tad dopunjena), no zanimljivo je da je na njoj ucrtan Jankomirski most za koji znamo informaciju da je sagrađen tek 1958.! Zna li netko nešto više o tome?


Ova planinarska karta velikog mjerila potječe iz 1957 - zanimljivo, na njoj još nije ucrtan Jankomirski most, ali se zato dobro vidi da tad još nije bilo Zagorske magistrale.

Oznake: podsused, Zagorska magistrala, Aleja Seljačke bune

Podsjetit ću vas ovim postom malčice na onaj naš poznati (i danas već opet prilično zaboravljen i zapušten) The Zid u Branimirovoj koji je već desetljećima najbolji ogledni primjerak zagrebačkog street arta. I to ne bilo kakav, već zaista kvalitetan ... ali, kao što rekoh, sada i opet zapušten, a i nešto smanjenih dimenzija jer su Hrvatske željeznice 2015. srušile jedan njegov dio i zamijenile ga dosadnim prefabriciranim panoima sa reklamama (uz to pogledajte npr. ovaj tekst iz Telegrama.hr)

Zid je svoju prvu raznobojnu i raznoliku (i što se tiče samih djela na zidu, a i što se tiče njihovih autora) inkarnaciju doživio pred Univerzijadu, 1987. Nakon toga je njegov "ulični postav" obnovljen novim djelima 1999., a treća i zasad posljednja kolekcija suvremenih zidnih radova stigla je na zid 2010., u velikoj akciji koju je organizirao Muzej ulične umjetnosti (MUU), a koju sam i ja pratio na ovome blogu.

Od tada se nije puno toga dešavalo na i oko Zida ... polako ga je prekrivala gradska prljavština, radove su prekrivali novi, uglavnom nezanimljivi, natpisi i tagovi, HŽ je odrezao onaj već spomenuti komadić ... i tko zna što će biti sa njime u budućnosti. Kad jednog dana krene izgradnja na prostoru Gredelja (koja će se sigurno preliti i na ovu stranu željezničkih kolosijeka) čisto sumnjam da će taj zid ostati na svojem mjestu, samo će jednoga dana netragom nestati, kao da ga nikad nije ni bilo.

No, sada dolazimo da zanimljivog obrata: Prije nekoliko tjedana stigao mi je mail iz Poljske, od Magdalene Molęda, studentice III. god. kroatistike na Sveučilištu u Varšavi. I u mailu poručuje da je za temu svojeg preddiplomskog rada odabrala upravo The Zid, ovaj u Branimirovoj - a zanimale su je kako činjenice vezane uz Zid (kako je nastao, tko je bio organizator, kako je tekla priča sa dozvolama, da li je Zid zaštićen), tako i njegova uloga u gradskom životu - percepcija javnosti, njegov utjecaj na život ulice, ali i na život street arta u Zagrebu.

A najbolji dio je došao na kraju maila: ona se tokom cijelog ožujka nalazila u Zagrebu i razgovarala sa mnogim akterima tih događanja vezanih uz Zid pa je i mene zamolila za razgovor.

Naravno, pristao sam - jer me je jako zanimalo kako je netko poput nje odlučio odabrati baš tu temu i kako je uopće saznala za Zid, a obzirom da je taj Zid i meni srcu prirastao želio sam pomoći u toj akciji "izgradnje sjećanja" na njega i istraživanja njegove uloge u životu grada.

Pa smo se tako i našli - ne pored Zida, već na Trešnjevci koja je stjecajem okolnosti (njenog tadašnjeg mjesta boravka u Studentskom domu, a i mojeg radnog mjesta) bila praktičnije mjesto za sastanak. Bila je to srijeda, 24.03.2021., točno deset dana prije objave ovoga posta.

Razgovor je bio vrlo ugodan i vrijeme nam je jako brzo proteklo, uz priče o Zidu, ali i o mnogim drugim temama koje su na ovaj ili onaj način bile vezane uz život našeg grada. Magdalena je još kao mala zavoljela Hrvatsku, nakon prvih dolazaka na Jadran (i to, vjerovali ili ne, u Senj!), a poslije joj se nekoliko puta pružila prilika i za kratki posjet Zagrebu koji joj se odmah svidio i kojeg je zavoljela. Pa kad je trebalo odlučiti koja će joj biti tema tog rada nije se puno dvoumila, željela je da ona bude vezana uz Zagreb i neki od gradskih urbanističkih/socijalnih fenomena. Mentor je predložio da to bude nešto vezano uz street art, počela je proučavati čime se na tom području može pohvaliti Zagreb ... i jedan od prvih "pogodaka" je bio upravo Zid u Branimirovoj - i to točno moj post kojim sam opisivao tok njegovog trećeg uskrsnuća 2010. (prigodno uz sutrašnji Uskrs! ).

Magdalena je cijelu tu priču shvatila vrlo ozbiljno i, iskreno, nisam očekivao da se toliko angažirala oko toga rada. Preko svojih profesora i lektora u Varšavi se javila osoblju na Kroatistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a oni su je dalje povezivali sa ljudima koji su bili angažirani na zidu, od Tomislava Buntaka, sadašnjeg dekana ALU (a nekadašnjeg ravnatelja Centra za kulturu Maksimir koji je bio angažiran na radu na Zidu 1987.) pa do mnogih autora koji su na Zidu ostavili svoj trag. Kontaktirala je i neke od gradskih ustanova pokušavajući istražiti administrativnu pozadinu njegova nastanka, razgovarala je i sa običnim građanma, stanarima ulice, pitala ih za njihovo mišljenje o Zidu, njegov utjecaj na gradski život ... zaista velik posao, kojim se što formalno, a što posve neformalno bavi već gotovo godinu dana.

Nakon razgovora sam ostao zadivljen njezinom energijom i entuzijazmom uloženim u taj rad, ali i poznavanjem Zagreba i prilika u njemu, kao i u čitavoj Hrvatskoj (tek joj predstoji otkrivanje Hrvatske izvan Zagreba i morske obale). A vrijedi napomenuti i da jako dobro vlada našim jezikom.

Zaželio sam joj puno sreće u dovršavanju rada i zamolio sam ju da ga, koliko već bude moguće, podijeli i sa mnom i svima nama u Zagrebu kada bude gotov. I, bio sam i sam vrlo ponosan što su, eto, i moji zapisi i fotke sa bloga poslužili tako dobrom projektu - i kao početni okidač za istraživanje, ali i kao izvor fotki zida koje nije tako lako naći u prostranstvima weba. Ponekad se zapitam koji je smisao svega ovoga što radim na ovome blogu, no s vremena na vrijeme naiđu ovakvi mailovi, ljudi, susreti koji me razvesele i priči o blogu daju dodatnu dimenziju.



Magdalena uz The Zid u Branimirovoj, ožujak 2021. Iz Magdalenine foto arhive.


I, za kraj, evo nekoliko riječi o mojem osobnom doživljaju Zida u Branimirovoj, koje sam podijelio i sa Magdalenom odgovarajući na njena pitanja.

Zid (njegov prvi postav) je nastao 1987. U to sam doba bio student i revnosno sam, putem Poleta, Omladinskog radija i na sve druge načine, pratio gradska događanja, pa i tadašnju grafiti scenu. Sjećam se prvih grafita koji su se pojavili na gradskim ulicama (svih onih kojih sam se sjetio uvrstio sam u OVAJ post s početka 2017.) koji su bili tek tekstualne poruke, uz prve "stencil" radove Greinera i Kropilaka od kojih su se neki čak do nedavna mogli vidjeti na Knežiji ... No, tada je došao Zid - to mi je bio prvi pogled u životu na nešto toga tipa, na Uličnu umjetnost u pravome smislu riječi. Osvojio me je i Branimirova ulica, i tada a i sada jedna od najdosadnijih ulica u gradu, je dobila posve novu dimenziju. (zanimljivo, iste te godine, 1987., sam posjetio Berlin i pogledao uživo jedan drugi The Zid, Berlinski, koji je sinonim za (angažirani) street art na globalnom nivou.)

A od svih 1987. na Zidu u Branimirovoj načinjenih radova mi je sve do sada u pamćenju ostala jednostavna gotovo stripovska slika autobusa sa tekstom u oblačiću "Kaj drma?" koja je, kako je Magdalena posve slučajno uočila šetajući se Branimirovom, "uskrsnula" kroz ovodobni letak koji poziva na skup građana posvećen vibracijama koje nastaju vožnjom tramvaja u toj ulici.

Druge zidne inkarnacije, one iz 1999, se sjećam jako slabo - ponajviše zato što sam u to doba živio u Beču i jedva da sam ga zapazio za nekog od posjeta Zagrebu, obzirom da mi Branimirova ulica nikad nije bila na nekoj usputnoj ruti.

A treća, iz 2010. je meni osobno najdraža - i zato što mi se čini najraznovrsnijom i najslikovitijom, najšarenijom, a i zato što sam, svojim fotkanjem i muvanjem po ulici tih dana njegovog nastajanja, i sam posredno sudjelovao u njegovom postanku. A u kućnome albumu imam i neke od meni najdražih obiteljskih fotki snimljenih baš uz zid.
Uostalom, pogledajte ponovo te tekstove:

- Zid u Branimirovoj doživljava treću mladost
- Hura, The Zid u Branimirovoj je otvoren, dio prvi!
- Hura, The Zid u Branimirovoj je otvoren, dio drugi!
- Zaokružimo priču o Zidu (uz zahvalu autoru fotki, Ceedee-u)

A na Magdalenino pitanje što mslim, koja bi trebala biti sudbina zida, odgovorio sam sljedeće: Najradije bih da se Zid, ovakav kakav je danas, sruši, i potom sagradi neki novi, vrlo sličan ovome (ali, naravno, čvršći, uredniji, uklopljeniji u okoliš) i da se ponovo oslika nekim novim muralima. I da on na taj način živi vječno - da se svakih nekoliko godina "pomladi" novim radovima. A da se sve njegove inkarnacije od ove prve tri, koje će pokriti Magdalenin rad, pa nadalje, prate putem neke njemu posvećene web stranice koja će nositi memoriju tog zida iz njegove prošlosti, a na licu mjesta će biti uvijek novi i svježi Zid.
(naravno, nemam ništa protiv neke "spomen ploče" na street art način koja bi bila postavljena pored zida i koja bi upućivala na njegovu važnost doajena stret arta u Zagrebu)

Eto, sa nestrpljenjem očekujem Magdalenin rad, kad saznam nešto više o njemu, saznat ćete i vi!

Oznake: grafiti, street art, zid, Branimirova, Magdalena