Mapiranje Trešnjevke: Šećemo uzvodno uz trešnjevačke potoke - Kraljevec
Potok Kraljevec je vjerojatno najmanje poznat od svih 6 trešnjevačkih potoka - što i nije čudo, obzirom da on protječe tek malim dijelom Trešnjevke, njenim najsjevernoistočnijim kutkom, i to samo podzemno. No, usprkos tome taj nam potok nudi pregršt zanimljivih priča i prizora, unutar i izvan prostora Trešnjevke, pa ćemo se onda u ovome tekstu i "prošetati" uz njega od njegovog ušća pa do izvora.
(Projekt "Mapiranje Trešnjevke" organizirao je šetnju trasom tog potoka koja je kretala sa parkirališta iza Tehničkog muzeja, a završila se na spoju Pantovčaka i Gornjeg Prekrižja. Šetnja je održana u dva navrata, 21. i 28.11.2020. godine) Prije početka same priče treba spomenuti da je ovaj tekst zapravo više vezan uz povijest tog dijela grada kojim potok Kraljevec teče nego samim potokom ... Činjenica je da taj potok povezuje nekoliko lokacija koje su tokom vremena doživjele nevjerojatne promjene (lokacije Tehničkog muzeja, srednjoškolskog igrališta, Britanskog trga, Radničkog dola) i bilo bi šteta pričajući samo o potoku zanemariti njegovu okolinu i vremenski tok zbivanja kojima se ta okolina mijenjala. Dio sudionika šetnje trasom potoka Kraljevca održane 21.11.2020. Snimila: Saša Martinović Kunović Dio sudionika šetnje trasom potoka Kraljevca održane 28.11.2020. Snimila: Nives Borčić Potok Kraljevec je mali i vodom ne osobito bogat potok usprkos „kraljevskom“ imenu, koji je, kao i kvart istog imena, smješten između nobl bregova Tuškanca i Pantovčaka. Sam potok čine tri potočića koji izviru na području između Pantovčaka i Gornjeg Prekrižja: jedan izvire u šumi između Gornjeg Prekrižja i Kraljevca, drugi između Kraljevca i Pantovčaka, dok treći izvire nešto niže, između Zelengaja i Pantovčaka. Prva dva se spajaju kod okretišta autobusa na Kraljevcu, a trećega primaju na sjevernom kraju ulice Zelengaj gdje je i posljednje mjesto na kojem je potok još vidljiv, cijeli preostali dio njegova toka je ukopan pod zemlju. Potok zatim teče ispod ulice Radnički Dol/Kukuljevićeva, ispod Britanskog trga, prolazi ispod bloka zgrada na adresi Ilica 73/Deželićev prilaz 28/30, a potom i ispod Dječje bolnice u Klaićevoj. Nakon nje potok nastavlja svojim podzemnim tokom ispod zapadnog dijela Srednjoškolskog igrališta (prostor bivše ciglane), ispod Pierottijeve ulice, prolazi ispod željezničke pruge, potom teče ispod parkirališta zapadno od Tehničkog muzeja, pored sportske dvorane Dražena Petrovića, prolazi ispod Savske ceste i zatim teče u smjeru juga trasom bivšeg Barutanskog puta (kasnije prozvanog Cvjetnom cestom, radi smještaja Gradske vrtljarije na mjestu današnjeg objekta MUP-a) sve do utoka u potok Kunišćak na području Vrbika, nedaleko "Raketa". (posljednju etapu bismo u šali mogli prozvati i "Od metka do cvjetka", imajući na umu namjene objekata uz koje je potok prolazio, barutanu i gradsko vrtlarstvo ) Pogledajmo sad po čemu je potok Kraljevec specifičan! Prvi je puta spomenut u zapisima 1328. godine. Zatim, poznat je po tome što je on prvi potok na području grada koji je ukopan pod zemlju. Obzirom na svoju lokaciju vrlo blizu gradskom središtu (između njega i centra grada se nalazi samo još slabiji potok Tuškanac koji teče trasom Dubravkina puta i Frankopanskom ulicom) takva njegova sudbina je bila neminovna, osobito znajući kako je njegov protok u normalnim uvjetima vrlo slab te je ukopavanje bilo relativno lako za izvesti. No, usprkos toj njegovoj skromnosti on je u stanju i dan danas zagorčati život svojih susjeda - prisjetimo se kiše tokom rujna 2020. kada je potok poplavio podrume okolnih zgrada (Dječja bolnica, PBF). Prvi dio ukopavanja je izveden 1892. - za usporedbu, tek 1894. je ukopan dio Tuškanca ispod Frankopanske ulice te prvi dio Medveščaka. Što se same trase potoka tiče (gledane od ušća uzvodno) gradski predjeli kojima je potok nekad tekao u svojem "otvorenom" obliku, a danas ih slijedi pod zemljom su vrlo zanimljivi zato što su tokom rasta i razvoja grada doživljavali velike promjene i od nekad neuglednih periferijskih pejzaža predgrađa (ciglana, konjušnice, barake za beskućnike itd) to su postala elitna mjesta i sjedišta važnih gradskih i državnih institucija. Prođimo sad trasom potoka od njegova ušća u potok Kuniščak prema sjeveru i izvoru, putem kojeg je većim dijelom slijedila i šetnja "Mapiranja Trešnjevke" koja je krenula sa parkirališta iza Tehničkog muzeja. Potok Kraljevec ucrtan na karti iz 1887., uočite ga u središtu karte, kako krivuda uz Radnički dol, Kačićevu ulicu, teče ispod pruge i zatim uz Barutanski put (poslije Cvjetnu cestu) do utoka u potok Kuniščak. Cvjetna cesta uz koju je do 30-ih godina tekao potok se nekad zvala Barutanski put jer je na prostoru južno od pruge, gdje se sada nalaze zgrade MUP-a i Osnovna škola Tina Ujevića, bila barutana. No, krajem 19. stoljeća (između 1887. i 1898., ako ćemo vjerovati starim planovima grada) je na tome mjestu izgrađena Gradska vrtljarija (preteča današnjeg "Zrinjevca"). Ona je tamo imala rasadnike u kojima se uzgajalo cvijeće i drveće za gradske parkove (sada tu funkciju imaju rasadnici u Remetincu, Jankomiru i pored Dotrščinske šume). Sukladno toj novoj namjeni prostora je i ta prometnica (tada sigurno tek kolski put) preimenovana u Cvjetnu cestu koja je pod tim imenom vidljiva na planu grada iz 1902. Ali, Gradska je vrtljarija na tome mjestu izdržala tek nešto više od 30 godina - razvoj grada je uzimao sve veći zamah i prostor Trnja se sve brže urbanizirao. Gradska je općina 1934 g. odlučila na tome zemljištu sagraditi novu školsku zgradu. Zgrada je dovršena 1935. g., a projektirao ju je priznati arhitekt Ivan Zemljak koji je u to doba priredio projekte za još mnoge druge školske zgrade u Zagrebu. Škola je započela s radom 15.10.1935. pod nazivom Državna narodna mješovita osnovna škola Savska cesta. Te je godine bilo upisano 198 dječaka i 142 djevojčice u osam razrednih odjela. Dvije godine kasnije škola je postala prva ogledna škola na području grada Zagreba pa je preimenovana u Državnu narodnu oglednu školu Zagreb – Savska cesta. U doba nakon Drugog svjetskog rata, od 1966. pa do 1989., škola je nosila ime narodnog heroja Hasana Kikića, a 80-ih je godina umalo zatvorena zbog malog broja učenika, no tokom slijedećih godina su građene stambene zgrade na području Martinovke pa je time i povećan priljev novih učenika. S druge strane, na južnoj strani te parcele, isti je arhitekt, Ivan Zemljak, 1937. godine projektirao, a 1939.-1940. godine i izgradio pretežito trokatnu zgradu Centralne stručne produžne škole. Škola je krajem 1940-ih godina unutarnjim adaptacijama prenamijenjena u uredsku zgradu Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove NRH, a sklop je od 1953. do 1955. godine dograđen četverokatno. U tim se prostorima, dodatno nadograđenima tokom posljednjih godina, sada nalaze službe Ministarstva unutarnjih poslova. Krenimo sad sjevernije, potok teče ispod Savske ceste otprilike na mjestu gdje se danas nalazi željeznički nadvožnjak, a na mjestu gdje se danas nalazi poslovni toranj "Cibona" i sportska dvorana Dražena Petrovića nekad (1898.) se nalazilo poduzeće Strojevna kartonaža Schmidt i Hudetz, Savska cesta 28. odmah do njega, ali južno od pruge, se nalazila Tvornica dvopeka i keksa Bizjak i drug (jedna od firmi koje su se nakon rata udružile u poduzeće Josip Kraš), nakon kojeg je na tome prostoru radila Tvornica dječje obuće Zagreb, da bi se nakon njenog rušenja 2004. izgradio poslovni neboder imena HoTo tower. Pogled na Tehnički muzej iz zraka u 80-ima, potok teče ispod baraka u gornjem desnom kraju slike gdje je nekad bilo skladište građevinskog materijala. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Početak šetnje kod poslovnog tornja Cibone. Snimila: Saša Martinović Kunović. Šetači na parkiralištu zapadno od Tehničkog muzeja, točno iznad trase potoka Kraljevca. Snimila: Daša Filipčić. Potok slijedimo i dalje prema sjeveru, prostorom na kojem se sad nalazi parkiralište zapadno od Tehničkog muzeja. Cijelo to područje, omeđeno Savskom i Tratinskom cestom te dvjema kracima željezničke pruge, sredinom 19. stoljeća je pripadalo vojsci, no od tog je doba doživjelo velike promjene kao rijetko koji drugi dio Zagreba. Današnja zgrada Kemijsko Tehnološkog fakulteta je nakon željezničarskih kuća uz Zapadni kolodvor (1865.) i prvih objekata Gradskog vodovoda (1877.) najstarija zgrada na Trešnjevci, sagrađena 1885. (za usporedbu, Bubara je sagrađena 1892., osnovna škola u Rudešu 1895, Osnovna škola u Horvatima 1897.). Evo i povijesti objekta u Savskoj 16 koji je dugi niz godina funkcijom povezan sa zgradom u Savskoj 23 koja se nalazi sa druge strane Savske, tik uz željezničke kolosijeke, i danas je u njoj Srednja zanatska škola u kojoj se učenici pripremaju za zanat frizera. 1885. Osnovana je Zemaljska potkivačka škola, u nadležnosti Zemaljske pastuharne (treba napomenuti da su se nedaleko, na terenu današnjeg hotela Westin, sve do 70-ih godina 20. stoljeća nalazili vojni objekti) 1891. (5. rujna) Počinje promet konjskim tramvajem, Remiza se nalazi na uglu Savske i Tratinske - ta lokacije je odabrana jer je tamo bilo moguće smjestiti i liječiti konje koji su vukli tramvajska kola 1897. Škola je odvojena od pastuharne, Josip Černy postavljen za ravnatelja (vidi ovdje za više podataka o školi) 1899. Ravnatelj postaje Eugen Podaubsky (ulica Podaupskoga na Zavrtnici!), škola se razvija u preteču veterinarske ambulante te Veterinarskog fakulteta 1919. Osnovana Visoka veterinarska škola 1924. Osnovan Veterinarski fakultet, do 1936. jedini u tadašnjoj Jugoslaviji 1932. Za potrebe fakulteta unajmljene su i prostorije u Savskoj 23 1938. Počinje izgradnja zgrada Veterinarskog fakulteta u Heinzelovoj, objekti se dovršavaju pojedinačno, od 1939. pa do 1958. 1959. Veterinarski fakultet se iselio iz prostora u Savskoj 16 Drugi niz događaja će nam otkriti kako su se u taj prostor doselili današnji stanari, Kemijsko-tehnološki fakultet, te odjeli još nekih fakulteta. 1919. Osnovana je Tehnička visoka škola u Zagrebu (na kemično-inžinirskom smjeru predavali su i Franjo Hanaman i, nešto kasnije, nobelovac Vladimir Prelog) 1926. Škola prerasta u Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Kemijsko-inženjerski odjel 1956. Kemijsko tehnološki studij se predaje na Kemijsko-prehrambeno-rudarskom fakultetu 1978. Odvaja se Metalurški fakultet 1980. Odvaja se Prehrambeno-biotehnološki fakultet 1991. Odvaja se Tekstilno tehnološki fakultet, u zgradi u Savskoj ostaje samo Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, dok u dvorišnim zgradama još uvijek djeluju neki odjeli Građevinskog i Tekstilno tehnološkog fakulteta. Što se tiče zgrade u Savskoj 23 u kojoj se danas nalazi Obrtnička škola za osobne usluge: Preteča te škole bila je Ženska šegrtska škola (osnovana 1920., u Opatičkoj) te od 1935. Stručna produžna škola za fotografe. Poslije je škola mijenjala imena (Zanatski školski centar 8.maj, Centar za usmjereno obrazovanje ˝8.svibnja 1945.˝), sve do danas. Zanimljivo je da je škola ostala u toj zgradi iako se funkcija zgrada oko nje dramatično mijenjala tokom desetljeća razvoja grada. 1877. Na prostoru današnjeg Studentskog centra radila je parna pilana ("paropila") kojoj je u jednom periodu bio vlasnik budući zagrebački gradonačelnik (1920.-1928.) Vjekoslav Heinzel 1910. Osnovana je tvornica namještaja Bothe & Ehrmann (poslije preimenovana u "Slavonija" koja je pod tim imenom proizvodila i prodavala namještaj diljem Austro-Ugarske monarhije) 1936. Na lokaciju stiže Zagrebački zbor (Velesajam) koji je prethodno djelovao na lokaciji uz Martićevu ulicu 1937. Grade se francuski i talijanski paviljon. 1946. Zagrebački zbor mijenja ime u Zagrebački velesajam 1949. Izgrađena je današnja zgrada Tehničkog muzeja (projektant: Marijan Haberle) koja je tih godina služila kao dodatni prostor za Velesajam koji se proširio i na dio zapadno od Savske (koji je do 1935. bio korišten kao Remiza ZET-a koja je tada premještena na Trešnjevku) 1956. Održana je posljednja izložba Zagrebačkog velesajma na toj lokaciji, paralelno sa novom u Novom Zagrebu. Ako niste znali, na Zagrebačkom Zboru 1939. održanom od 23.kolovoza do 4. rujna, ostvaren je prvi televizijski prijenos u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Te godine izlagali su i Nizozemci, u okviru njihove izložbe najinteresantniji je bio pokretni televizijski studio kojeg je dopremila tvrtka Philips. Studio se sastojao od dvaju kola (antenska kola i kola za mixturu) i najboljeg aparata koji ima 90 točaka na kvadratnom centimentru. Studio je vodio zagrepčanin ing. E. Rhomberg (predstavnik tvrtke Philips i tehnički savjetnik nizozemske izložbe). Studio je uživo prenosio nastupe popularnih opernih i zabavnih pjevača i izazvao ogroman interes Zagrepčana. No, zbog zategnutih međunarodnih prilika (početak Drugog svjetskog rata napadom Njemačke na Poljsku), Philips je naprasno prekinuo izložbu i povukao opremu i ljude prije roka. 1956. Osnovan je Tehnički muzej 1959. Tehnički muzej je preseljen u današnju zgradu (toj je selidbi prethodilo trogodišnje razdoblje odlučivanja tko će se useliti u ispražnjene prostore - takmac Tehničkom muzeju je bio Sportski savez grada Zagreba) Nakon ovako bogatog života lokacije ispod željezničke pruge koja je tokom svojeg gradskog života promijenila toliko funkcija pratimo potok Kraljevec dalje na sjever, kroz Pierottijevu ulicu. Sa istočne je strane sada Autonomni kulturni centar "Medika" (otvoren 2008.) koji je ime dobio po istoimenoj veletrgovini lijekovima, evo i par podataka iz prošlosti te firme: 1922. Iz laboratorija Straussa i Hafnera utemeljena je "Medika", tvrtka za proizvodnju kemijsko-farmaceutskih preparata i kemikalija. 1928. Medika se seli u Jukićevu ulicu. 1947. Medika postaje veledrogerija. 2001. Medika se seli na Žitnjak, u Radničku cestu Iza skvota Medike, u jednom od najčudnijih spojeva gradskih blokova, nalazi se danas hotel "Westin", jedan od najelitnijih u gradu. Pogled na vojnu pekaru na uglu Savske i Ulice Kršnjavoga 1930. godine. Objekt je srušen 1970. nakon čega je na toj lokaciji počela gradnja hotela. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Početak gradnje hotela "Intercontinental" 1969. godine. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Šetači su stigli na sjevernu stranu pruge, kod Pierottijeve ulice. Snimila: Daša Filipčić. Šetači pred zidom AKC Medika. Snimila: Nives Borčić Povijest lokacije hotela je ovakva: 1970. Ruše se vojne barake uz Savsku cestu (sagrađene tokom 19. stoljeća) 1973.-1981. Građena je poslovno-pogonska zgrada Elektre, projekt je napravio Milan Šosterič koji je za njega dobio nagradu Viktor Kovačić 1975. Sagrađen je hotel Intercontinental, projektanti su Slobodan Jovičić (gradio 1959. Ilički neboder, 1968. Namu na Kvatriću, s prvim dvosmjernim pokretnim stepenicama u Zagrebu, a 1971., za Dan žena, otvoren je i pasaž Neboder), Mira Hahl, Franjo Kamenski, William Bonham, 1980. Sagradio je i zgradu INA u Šubićevoj, gdje je tokom uzbuna proglašena samostalnost Republike Hrvatske). oko 1995. Hotel je preuzeo Ivica Todorić, izgubio je licencu hotelskog lanca Intercontinental pa je prozvan Opera, po istoimenom restoranu koji se tada nalazio na vhu hotela. 2002. Hotel preuzima HUP Zagreb Anđelka Leke i ovoga puta ulazi u lanac hotela Westin u kojem ostaje sve do danas. Sa zapadne strane ulice je zgrada u kojoj se nalaze Prehrambeno-biotehnološki te Rudarsko geološko naftni fakultet, ona je građena 1958.-1963. po projektu Alfreda Albinija koji je za nju nagrađen Nagradom grada Zagreba 1963. Šetači na stepenicama zgrade fakulteta u Pierottijevoj ulici. Snimila: Daša Filipčić. Slijedimo potok i dalje na sjever i stižemo do Srednjoškolskog igrališta, još jedne lokacije koja je tokom gradske povijesti doživjela velike promjene. A taj djelić grada je povijesno važan zato što je zaslugom Izidora Kršnjavoga, tadašnjeg Predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (na funkciji 1891.-1896.), za tu lokaciju objavljen prvi javni pozivni arhitektonski natječaj u povijesti Zagreba. Potok Kraljevec teče ispod zapadnog dijela igrališta, linijom koja spaja Dječju bolnicu i Pierottijevu ulicu, prepoznatljivom po nasipu igrališta koji se nalazi točno uz trasu potoka. Evo i vremenskog slijeda događaja koji su direktno ili indirektno vezani uz povijest te gradske lokacije. 1783. Sagrađen prvi most preko Save te je do njega sagrađena pristupna cesta, današnja Savska cesta, koja je najkraćim putem povezivala tada malen gradić Zagreb sa mostom 1848. U Hrvatskoj je ukinuto kmetstvo 1850. Nastaje ujedinjeni Zagreb (zapadna granica je na potoku Črnomercu), te godine počinje i preobrazba Pariza pod vodstvom Georgesa Eugenea Haussmana, u doba Napoleona III 1862. Željeznica stiže u Zagreb (Zidani Most – Zagreb – Sisak) 1870. Dovršen željeznički spoj prema Budimpešti 1871. Sagrađen željeznički spoj između Zapadnog (tada glavnog) i sadašnjeg Glavnog kolodvora 1878. Otvoren gradski vodovod 1880. Snažan potres u Zagrebu, za postradale se grade barake uz potok Kraljevec kod Kačićeve (zapadni dio Srednjoškolskog igrališta) Oko 1880. Sagrađena je ciglana na području današnjeg Fakulteta Građevinarstva i arhitekture (vlasnik Janko Nikola Grahor, vlasnik 4 ciglane u okolici Zagreba od 1869.). Nešto kasnije, 1885., Adolf Müller osniva ciglanu na Črnomercu, gradi i Kino Europa te kino Helios (današnje kazalište Gavella). 1880.-1881. Tvornica duhana preseljena je sa lokacije sadašnjeg Rektorata u Klaićevu ulicu. (na mjestu današnjeg rektorata Sveučilišta u Zagrebu prvo je bila bolnica, potom Tvornica duhana pa tek onda je stigao Rektorat) 1882. Pojavljuju se prve ideje o zagrebačkoj Zelenoj potkovi 1883.-1903. Banovanje po zlu poznatog bana Khuena Hedervaryja. Fun fact: On je još za svoje vlasti imao svoj trg, ispred Školskog foruma, današnji Rooseveltov trg – zamislite danas Trg Zorana Milanovića ili Andreja Plenkovića! 1885. Osnovana Zemaljska potkivačka škola, u nadležnosti Zemaljske pastuharne 1886. Na području Britanskog trga je bila tvornica parketa s parnom pilom i tvornička bravarska radionica, stanovnici Josipovca (danas: Nazorova) traže da se tamo uredi tržnica. Istočno od trga je bilo katoličko groblje (Rokov perivoj), a na zapadu pravoslavno (JZ kut raskršća s Pantovčakom). 1888. Sagrađena je zgrada Muzeja za umjetnost i obrt (projekt: Hermann Bolle), muzej je osnovan 1880, zaslugom Izidora Kršnjavog 1888.-1889. Sagrađena je Rudolfova vojarna 1888.-1894. Sagrađena je zgrada škole Slava Raškaj (Ilica) za potrebe Bolnice sestara milosrdnica, 1890. je umjesto bolnice tamo smještena škola za gluhonijemu i slijepu djecu 1889. Donesena je regulatorna osnova za sjeveroistočni dio Trešnjevke, planirana je gradnja radničkih naselja oko tzv. Trga R (danas prostor oko Adžijine i Žajine ulice), te kolodvora Samoborčeka koji je počeo s prometovanjem 1901. 1891. Pokrenut konjski tramvaj, sa remizom na mjestu današnjeg Tehničkog muzeja, otvorena tržnica na Britancu (tada Trg C) 1891. Sagrađen prvi velodrom, biciklističkog kluba Sokol, na mjestu današnjeg srednjoškolskog igrališta 1891. Sagrađena je zgrada Narodnih novina na uglu Frankopanske i Prilaza Gjure Deželića 1891. Sagrađena je Kraljevska zemaljska uzorna pivnica u Kačićevoj ulici 9 – u nju će u skoroj budućnosti useliti dio eksponata Etnografskog muzeja (otvoreni Depo) 1892. Otvoren današnji Glavni kolodvor, važnost Zapadnog kolodovora opada, uređuje se park Zrinjevac (prije toga je bio Sajmište) 1892.-1905. Sagrađena je tvornica Franck 1892. Otvara se Bubara u Adžijinoj ulici, natkriva se prvi dio Kraljevca, “smradnog potoka”, kod Britanca 1893. Raspisuje se prvi javni pozivni arhitektonski natječaj u povijesti Zagreba, zaslugom Izidora Kršnjavoga, tadašnjeg Predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (na funkciji 1891.-1896.) Pozvani su bili: Herman Bolle (Zagreb), Kuno Weidman (Zagreb, projektirao bolnicu u Vrapču, palaču Gavella na Jelačić placu, palaču Narodnih novina ...), Josip pl. Vancaš (Sarajevo, specijaliziran za sakralne objekte), Helmer & Fellner (Beč) i Ludwig & Hüllsner (Berlin/Leipzig). Zahtjev je bio da se sagradi 9 javnih zgrada povezanih prilazima sa kolonadama, za školu, muzeje, konvikt, sveučilišnu knjižnicu, crkvu. Prvu nagradu su dobili Ludwig & Hüllsner, a izvedbom je upravljao Kuno Weidman. Tokom natječaja je došla do izražaja razlika u gledanjima na grad i njegovo nastajanje, bio je to period vrhunca historicizma nakon kojeg su došle nove ideje modernizma. Kršnjavi, Vancaš, Franjo Marković i drugi vodili su polemike oko nastajanja tog dijela grada (teme: estetski elementi, vizure, reprezentativnost objekata …). Oko buduće crkve sv. Blaža vodile su se posebno žestoke polemike: treba li se sagraditi monumentalna bazilika ili manja crkva “u romaničkom slogu”, te na kojem mjestu (Kačićeva, Britanski trg ili Primorska). Nakon 30 godina spora, 1915., napokon je crkva sagrađena na današnjem mjestu, na uglu Primorske i Prilaza, po projektu Viktora Kovačića. 1894. Sagrađen je napokon kompleks “Školskog foruma” (bez igrališta) Za kraj ovog dijela povijesnog pregleda promotrimo, kao zanimljivost, sadašnja i tadašnja imena ulica u blizini: • Trg Republike Hrvatske (nekad: Sveučilišni trg – Kralja Aleksandra - Trg Maršala Tita) • Rooseveltov trg (nekad: Trg Khuena Hedervaryja – Trg 29.01.1918.- Wilsonov trg) • Klaićeva (nekad: ulica 8 – Jelisavetina – Tvornička ulica – Ulica 29. Listopada od 1930. Klaićeva) • Vodovodna • Kršnjavoga (nekad: Vojnička) • Jagićeva (nekad: Željeznička) • Jukićeva (nekad: Cesta 5 – Klesarski put) • Ulica Republike Austrije (nekad: Kolodvorska – Ljubljanska - Ulica braće Oreški) • Vodnikova (nekad: Ulica 11) Razglednica sa motivom Trga Khuena Hedervaryja (današnji Rooseveltov trg), snimljena 1905. godine. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, snimljeno sa željezničkog nasipa. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, također snimljeno sa željezničkog nasipa. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, snimljeno iz Kačićeve ulice. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine, snimljeno vjerojatno iz Klaićeve ulice. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Spaljivanje barake na prostoru današnjeg srednjoškolskog igrališta 1931. godine. Snimio: Vladimir Horvat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Sudionici prve šetnje trasom potoka Kraljevca na Srednjoškolskom igralištu. Snimila: Saša Martinović Kunović Voditelj šetnje, Vanja, pokazuje jednu od starih fotografija tog prostora. Snimila. Saša Martinović Kunović Sudionici druge šetnje trasom potoka Kraljevca na Srednjoškolskom igralištu. Snimila: Daša Filipčić Krećemo dalje vremenskom linijom: 1894. Sagrađena je zgrada Akademije Likovnih Umjetnosti u Ilici (Herman Bolle i Vlaho Bukovac) 1895. Sagrađen HNK 1895. Otvara se prva osnovna škola na području Trešnjevke (Rudeš), uskoro, 1897., slijedi i druga (Horvati) 1896. Sagrađena su igrališta iza školskog foruma (uz prva dva javna teniska terena u Zagrebu), nazvani Elipsa zbog svojeg oblika, uzor je bilo igralište u Görlitzu koje je posjetio Franjo Bučar (teren je tada bio samo do potoka, na ostatku su se nalazile barake beskućnika). Tamo su održane sportske igre povodom prve olimpijade na kojoj nisu sudjelovali Hrvati 1901. Pušta se u promet Samoborček 1905. Razmišlja se o gradnji prve zatvorene gradske tržnice na Britanskom trgu 1908. Natkriva se dio potoka Kraljevca od Britanca do pruge 1908. Natkriva se dio potoka Kraljevca od Britanca do Goljaka 1908.-1909. Gradi se sanatorij u Klaićevoj (Ignjat Fišer, dodatak gradi Vladimir Turina 1954.-1956.), danas Dječja bolnica 1915. Napokon sagrađena crkva Sv. Blaža (projekt: Viktor Kovačić) 1918. Tvornica keramičkih pločica “Zagorka” iz Bedekovčine ima prostor u Deželićevom prilazu, vlasnik postaje Armin Schreiner (1874.-1941.) (pogledajte pločice u haustoru Muzičke škole Blagoja Berse na Britanskom trgu) koji pogiba u logoru tokom Drugog svjetskog rata kao i većina njegove familije) 1920.-1921. Grade se Gradske kuće na Ciglani u Klaićevoj ulici, projektirao Pavle Jušić (sagrađeno kad i Gradske kuće u Meršićevoj) 1929.-1930. Gradi se Naselje Istrana i invalida na Trešnjevci 1930. Objavljen je natječaj za proboj Dalmatinske ulice do Ilice – prijavljena su 52 rada (11 sačuvanih) – problem: prometno rasterećenje Ilice (alternativa: paralelna Arnoldova) 1931. Spaljuju se barake pored Srednjoškolskog igrališta u kojima su nakon Prvog svjetskog rata i aneksije Istre boravili Istrani, sele se u novoizgrađeno naselje na Trešnjevci (pogledajte slike grupe Zemlja, 1929-1935., Krsto Hegedušić, Drago Ibler, Antun Augustinčić itd, vidi ovdje više o povijesti Grupe) 1933. Sagrađen Sokolski dom Egona Steinmana na zapadnom dijelu parcele igrališta, uz Kačićevu (osim toga gradio bolnicu na Šalati, škole u Kušlanovoj i Križanićevoj, Poštu 2 u Branimirovoj), uređuje se i igralište, sagrađena je i ograda igrališta. 1937.-1946. Gradi se Tehnički fakultet (Kačićeva), autora Milovana Kovačevića i Ede Schöna 1949. Dogradnja Sokolskog doma Slavka Delfina (gradio i kupalište Mladosti na Savi i streljanu na Dotrščini) 1949.-1963. Ruše se kuće Radničkog dola Sudionici šetnje 2020. godine napustili su trasu potoka Kraljevca nakon posjeta Srednjoškolskom igralištu i krenuli Klaićevom do Gradskih kuća na Ciglani, a potom Kačićevom do Deželićeve ulice gdje su posjetili par u bloku zgrada omeđenom Kačićevom, Deželićevom, Primorskom i Klaićevom. U tom se bloku nalazi velika zelena površina koja je dijelom javni park (sa jedinim javnim ulazom iz Deželićeve ulice, onaj iz Klaićeve je zaključan nakon problema sa učenicima iz škole u Klaićevoj koji su u parku radili nered), dijelom igralište, a dijelom podijeljena u privatne vrtove. Nakon toga su se šetači vratili na Kačićevu i prošli kroz dvorište zgrade u Kačićevoj 8 iz kojeg su prošli u dvorište škole Slava Raškaj. Nakon toga posjetili su Akademiju likovnih umjetnosti gdje je o njenoj povijesti govorila Anđelka Dobrijević Turina, voditeljica njihove knjižnice. U parku u dvorištu s ulazom iz Deželićevog prilaza. Snimila: Saša Martinović Kunović. Na mjestu u parku gdje je nekad bila pumpa za vodu. Snimila: Daša Filipčić. U parku za druge, oblačne šetnje. Snimila. Daša Filipčić U dvorištu Akademije likovnih umjetnosti, u razgovoru sa Anđelkom Dobrijević Turina, voditeljicom knjižnice. Snimila: Saša Martinović Kunović Za razgovora. Snimila: Daša Filipčić Razgovor sa Anđelkom za druge šetnje. Snimila: Daša Filipčić Anđelka Dobrijević Turina, voditeljica knjižnice Akademije likovnih umjetnosti. Snimila: Daša Filipčić U jednom od iličkih dvorišta preko puta Britanskog trga. Snimila: Saša Martinović Kunović Nakon ALU vraćamo se po Ilici do Britanskog trga i tu ponovo susrećemo potok Kraljevec ulaskom u dvorište u Ilici 73. Za vrijeme oauze na Britanskom trgu prisjetili smo se 80-tih na tom prostoru: Knjižara Mladost na uglu sa Ilicom, kino Kozara na adresi Ilica 92, trgovina ekskluzivnog ženskog rublja Kruna mode koja je bila scenografija za neke epizode serije "Crno bijeli svijet" ... a ne tako daleko su u Ilici bili i antikvarijat Matice Hrvatske i trgovina Posrednik. Sjetili smo se i ideje za Sajam antikviteta, koji je pokrenut nakon inicijative Saše Šimprage da se takav sajam pokrene na Dolcu, no pokrenut je ovdje. Na sjeveru trga uočili smo i Caffe bar „Kraljevac“, jedini lokal koji nosi ime po potoku (jer se istoimena ulica nalazi daleko sjevernije). Treba spomenuti i da je Britanski trg sa svojom najbližom okolicom nekad bio lokacija čak dvaju groblja - katoličko je bilo na Rokovom perivoju, a pravoslavno na mjestu gdje se danas odvaja ulica Pantovčak. Britanski trg, oko 1890. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Britanski trg, nepoznato vrijeme (možda početkom stoljeća?). Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Britanski trg, 1905. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Britanski trg, 1912. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". pejačevićev trg (danas Britanski trg), oko 1930. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Samoposluživanje na uglu Britanskog trga i Ilice, snimljeno 1963. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada". Odmor na Britanskom trgu. Snimila: Daša Filipčić Nakon Britanskog trga krećemo dalje, ulicom Radnički dol/Kukuljevićevom. Nekad se sredinom te ulice pružalo naselje sirotinjskih kućica koje je malo pomalo rušeno dugi niz godina i napokon, početkom 60-ih, konačno srušeno. Oko 1965. se uređuje park na Radničkom dolu, po projektu Smiljana Klaića. U to doba su te ulice postale "blizanci", jedne od rijetkih ulica gdje nema par-nepar brojeva. Evo zanimljivosti iz ulice: - Na početku Radničkog dola je sagrađena suvremena zgrada arhitekta Davora Matekovića o kojoj se puno pisalo u medijima (link) - Radnički dol 9 - tu je živio i svoj radni studio imao Željko Kovačić, arhitekt i dizajner, autor mnogih postava izložbi. - Kukuljevićeva 11, Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež (ne znamo kada je osnovana) - Radnički dol 12 – tu živi Damir Bajs (član HPD Željezničar), osnivač planinarske obilaznice Beži Jankec o kojoj će još biti riječi u daljnjem tekstu. - Kukuljevićeva 13 – tu se u dvorištu nalazi atelje kiparice Marine Bauer, koji je svojevremeno koristila i Saša Martinović Kunović, suvoditeljica projekta Mapiranje Trešnjevke. - Radnički dol 27 - Stjepan Planić (1900.-1980., Bogovićeva 1, Tomislavov dom), učenik Drage Iblera (1894.-1964., drveni neboder), oba su bila aktivna u grupi Zemlja - Na početku Zelengaja se nalazi Specijalna bolnica na Goljaku, od 1946. Zavod za djecu invalide, od 1960. Centar za rehabilitaciju djece invalida (dječja paraliza, cerebralna paraliza), od 1984. bolnica za brigu o neurorizičnoj djeci Radnički dol 1934. Snimio: Đuro Janeković. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Radnički dol 1935. Snimio: Đuro Janeković. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Radnički dol 1935. Snimio: Berislav Pavušek. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Radnički dol 1936. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Radnički dol 1937. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Radnički dol 1949. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Radnički dol 1950. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Početak rušenja Radničkog dola 1949. Autor nepoznat. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Radnički dol 1963. Snimio: Josip Vranić. Izvor: Facebook grupa "Zagreb kakav je bio nekada" Šetači na početku Radničkog dola. Snimila: Daša Filipčić Fontana na završetku Radničkog dola. Snimila: Daša Filipčić. Nakon što se lijevo uzbrdo odvajaju Kozarčeva ulica i ulica Goljak ulica koja vodi trasom potoka Kraljevca mijenja ime u Zelengaj, a sa istočne se strane otvara park koji prati ulicu ... vrlo lijepo i mirno mjesto! Na kraju tog parka sa zapadne (lijeve) strane prilazi prvi od tri potočića koji čine Kraljevec, to je onaj koji stiže sa strane Pantovčaka. Nakon nekoliko stotina metara hoda cestom stižemo i na početak Kraljevca - u blizini se nalazi već spomenuti hotel "As", ulica Zelengaj se nakon lijepe kuće sa drvenim katom odvaja ulijevo, u brdo, a dalje nas vodi ulica Kraljevec. Zanimljivosti kvarta Kraljevca: - Hotel „As“, pokrenut je 1999. na osnovama restorana koji je radio 30-ak godina. ljude iz kvarta muči problem sa igralištem sagrađenim samodoprinosom na kojem je sagrađen restoran, a poslije i hotel. To je razlog zašto lokalni mještani nikad ne svraćaju u taj restoran. (link na arhaičnu web stranicu hotela). - okretište autobusa je "središte" kvarta, u kojem se nalazi i špeceraj ispred kojeg je sastajalište lokalnih cugera - nekad se u blizini okretišta nalazila i gostionica Grič koju je držao Dragutin Vukušić, čuveni Dragec koji je poslije otvorio restoran u Muzeju za umjetnost i obrt. (link) Na istom mjestu jedno kraće vrijeme nalazio se i restoran "Život na sjeveru". - Neobično je da niti jedne stube između Kraljevca i Tuškanca nemaju ime! - Poznati stanovnici ulice Kraljevec (gornjeg dijela): - Književnik Pero Kvesić - Slobodan Praljak, sudionik Domovinskog rata, učestvovao u rušenju mostarskog mosta, počinio samoubojstvo u Haagu - Sanja Lovrenčić, književnica - strip crtač Walter Neugebauer (link) Kod okretišta autobusa i dućana Prehrane ne nastavljamo ulicom Kraljevec koja se ubrzo pretvara u stepenište kojim se stiže do gornjeg dijela ulice, već idemo ravno, po dolini potoka, ulicom Kraljevečki odvojak. Na samom početku te ulice je nekad bio zadružni dućan ("Zanap" - Zagrebačko nabavno poduzeće za mješovitu robu), još je uvijek vidljiv stari natpis na fasadi. I, nakon 300-injak metara šetnje po ulici stižemo i do njenog kraja, napokon ulazimo u šumu i po prvi puta susrećemo naš potok! Šetnja uz Zelengaj. Snimila: Daša Filipčić. Kratka pauza kod ušća pritoka Kraljevca koji stiže sa zapadne strane. Snimila: Nives Borčić. Šetači nedaleko posljednje autobusne stanice na Kraljevcu. Snimila. Daša Filipčić Prvi pogled na potok Kraljevec na kraju Kraljevečkog odvojka, za sunčane šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović. Prvi pogled na potok Kraljevec na kraju Kraljevečkog odvojka, za oblačne šetnje. Snimila: Daša Filipčić Šetnjom kroz šumu nailazi se na čistinu nazvanu Grbavica, na kojoj još i danas stoje dva nogometna gola, no čini se da se njima rijetko služe lokalni ljubitelji nogometa. Nakon slijedećih 10-ak minuta hoda nailazimo na planinarske markacije koje pripadaju planinarskoj stazi broj 12 koja vodi od Dubravkina puta do Sljemena, a koja je i dio Planinarske obilaznice "Beži Jankec!" kojom se u jednom cugu od Glavnog zagrebačkog kolodvora može preko Sljemena stići do Stubičkih toplica odakle se može vlakom vratiti u Zagreb. To je jedina označena planinarska staza koje vodi iz centra grada prema vrhu Medvednice. I upravo je ta markirana staza jedna od specifičnosti Zagreba, rijetki su gradovi koji imaju tu mogućnost da se sa glavnog trga u tek 10-15 minuta hoda može stići u šumu kojom se, uz tek kratku urbanu dionicu kod Šestina, može doći do planine. Pogledajmo Ljubljanu, Beč, Sarajevo, Graz – označene staze počinju tek na krajnjim stanicama lokalnog javnog prijevoza (tramvaja, autobusa), dok u Zagrebu lijepa pješačka staza počinje na tek 10 minuta od glavnog gradskog trga. Trenutno postoje dvije markirane staze koje polaze iz samoga grada, od Podsuseda, za Kamene Svatove i Glavicu, te iz Sesveta prema Vugrovcu, no postoje i druge mogućnosti za atraktivne staze na Medvednicu koje bi polazile iz užeg gradskog područja: - od okretišta u Črnomercu preko Kustošije i Završja prema slapu Sopot i pl. domovima Risnjak i Grafičar - od ulaza u park Maksimir odnosno uz potok Bliznec preko Dotrščine prema Puntijarki i Hunjki - od Dupca, uz potok Trnavu/Čučersku Reku prema Gradu mladih i domovima na Vugrovcu i Lipi Vezano uz hodačke staze u gradskom i prigradskom području treba spomenuti ideju projekta "Mapiranje Trešnjevke" pod naslovom „Zaokružimo Trešnjevku“ (na tragu Wanderweg um Wien odnosno ljubljanske „Poti ob žici“). Slijedeći planinarsku markaciju prešli smo i ulicu Kraljevec, nešto kasnije i Donje Prekrižje te napokon izašli na Gornje Prekrižje, nedaleko kružnog toka gdje se ta ulica sastaje sa Pantovčakom i gdje je okretište autobusne linije broj 101 za Britanski trg. Markacije vode dalje, prema Šestinama i Sljemenu, no šetnji uz potok Kraljevec tu je kraj, a sa time i ovoj priči o potoku Kraljevcu! Most preko kojeg planinarska staza stiže sa Cmroka na Kraljevec, snimljeno 2012. Snimio: Mladen Sokele. Gornji dio staze kroz Kraljevečku šumu. Snimila: Saša Martinović Kunović. U Kraljevečkoj šumi za maglovita jesenskog dana. Snimila: Daša Filipčić. Šetači u Kraljevečkoj šumi. Snimila: Nives Borčić. Čekamo autobus na okretištu autobusa na kružnom toku gdje se sastaju Gornje Prekrižje i Pantovčak. Snimila: Saša Martinović Kunović Za kraj, postavljam pitanje: Da li bi se neki djelić potoka Kraljevca mogao bar simbolično izvući na svjetlo dana, poput potočića Johannisbach u Aachenu koji je 1999. zažuborio na ulici? Možda kod Cibone? Ili na Britancu? (pogledajte ovdje primjer iz Aachena!) Da li bi se negdje (npr na Vrbiku, kod ušća u Kuniščak; kod zgrade Cibone, Kod Britanskog trga) mogle postaviti informativne ploče sa podacima o potoku Kraljevcu? Oznake: potok, Kraljevec, mapiranje trešnjevke, šetnja |
Najopasniji pješački prijelaz u Zagrebu (Hrvatskoj?)Prometni znak koji najavljuje taj prijelaz. Snimio: Vanja Na više sam mjesta našao podatak da je prometni potez Zagrebačka avenija/Ljubljanska avenija najprometnija zagrebačka i hrvatska cesta i zaista nemam razloga da ne vjerujem u taj podatak. A obzirom da je ovaj pješački prijelaz jedan jedini na toj prometnici koji nije "zaštićen" semaforom i da se k tome nalazi na dužoj ravnoj dionici gdje se prema znakovima smije voziti do 80 km/h, ali se u stvarnosti često vozi i oko 100 km/h mislim da je to stvarno najopasniji pješački prijelaz u zemlji. Dobra je vijest da je taj prijelaz vrlo rijetko u upotrebi, niti jedan jedini put nisam naišao na pješaka koji ga je koristio ili barem stajao uz zebru želeći prijeći cestu, tek sam jednom uočio dvije žene koje su čekale autobus na južnoj strani ceste i dosta je vjerojatno da su stigle preko tog prijelaza jer do njega nema drugog prilaza osim poljskih stazica kroz šumarke i grmlje Savske Opatovine. Ja ga osobno nisam nikad koristio, ali sam jednom drugom prilikom morao prijeći Ljubljansku aveniju, nešto niže, blizu jezera potoka Dubravica, jer je prolaz uz potok (ispod mota Ljubljanske avenije) bio prepun vode nakon kiše. Nije mi baš bilo svejedno, no bio sam strpljiv i nakon cca desetak minuta čekanja dočekao sam dvije kratke "rupe" u prometu, prvo za prelazak južnog kolnika, a potom i za prelazak sjevernog kolnika, (na tome se mjestu uz potok Dubravicu ispod Ljubljanske avenije može proći čak i autom, za dužih sušnih perioda ... no, prilaz je većinu vremena vrlo blatan, a nakon jačih kiša i potpuno neupotrebljiv, osim ako imate dobre gumene čizme ) To je prijelaz samo za strpljive ... Snimio: Vanja Snimio: Vanja Prolaz uz potok Dubravicu, snimljeno u listopadu 2020., za sušnog perioda. Snimio: Vanja Oznake: Ljubljanska avenija, pješački prijelaz, dubravica, potok |
Mapiranje Trešnjevke: Šećemo uzvodno uz trešnjevačke potoke - JelenovacŠetači - tragači za potokom Jelenovcem u ulici Podolje kroz koju potok teče podzemno. Snimila: Saša Đukić. Pogled na plan grada iz 1926., točkama je označen tok potoka Jelenovca. Potok Jelenovac jedan je od tri "podzemna" trešnjevačka potoka koji niti na jednom dijelu Trešnjevke ne teku na površini već su tokom vremena zatvoreni u kanalizaciju i time su postali nevidljivi, kao da više i ne postoje. Najistočniji i najbliži centru grada od ta tri potoka je potok Kraljevec. To je malen potočić koji se zapravo sastoji od dva pritoka, koji izviru u Kraljevečkoj šumi, između Tuškanca i Pantovčaka. Istočni potočić teče na površini samo kroz šumu i na prvome dodiru sa civilizacijom, na završetku ulice Kraljevečki odvojak, biva ukopan u podzemlje. Drugi, zapadni dio potoka, mu se pridružuje u podzemlju kod okretišta autobusa na Kraljevcu. Nakon toga oni teku ispod (točnije: pored) ulice Kraljevec, na početku šume Zelengaj im se sa zapada pridružuje još jedan neimenovani potok da bi potom njihove vode zajednički tekle ispod Radničkog dola (ispod koje su ukopani 30-ih godina prošloga stoljeća), Britanskog trga, bloka zgrada između Ilice i Prilaza Đure Deželića, ispod Dječje bolnice u Klaićevoj, Srednjoškolskog igrališta, Pierottijeve ulice, parkirališta iza Tehničkog muzeja da bi kod željezničkog nadvožnjaka preko Savske prešao na istočnu stranu Savske i uz trasu nekadašnje Cvjetne ceste (prvotno Barutanskog puta) došao do Vrbika gdje utječe u potok Kunišćak koji je nadsvođen od 50-ih godina prošloga stoljeća i njegova je trasa danas pretvorena u Šetalište Jurija Gagarina. Trasom potoka Kraljevca šetali smo se u sklopu projekta "Mapiranje Trešnjevke" u jesen 2020. godine. Slijedeći potok je Jelenovac i njegovu smo trasu slijedili na šetnji koja je održana 17.04.2021. Šetnju smo započeli na mjestu utoka Jelenovca u potok Kunišćak, a to se mjesto nalazi točno nasred Trešnjevačkog trga, na uglu gdje se Trakošćanska ulica odvaja od trga - označili smo ga sa simbolom vode, tri paralelne plave linije. Kunišćak teče ispod Krapinske ulice, Jelenovac ispod Trakošćanske, a zajedno odlaze put Save ispod betonirane površine istočno od tržnice koja se poslije pretvara u dio već spominjanog Šetališta Jurija Gagarina. Tržnica Trešnjevka je otvorena 1930. i prvih 20-ak godina svojeg postojanje je uz nju otvorenim tokom tekao taj potok - na žalost, poznata nam je samo jedna fotografija koja to pokazuje. Fotka snimljena 1930., na godinu otvorenja Trešnjevačkog placa, otprilike sa današnjeg mjesta gdje počinje Park Zvonimira Milčeca, vidi se ulična tabla sa imenom Zvorničke ulice, a u pozadini se pruža Ozaljska ulica. Vidi se potok Kunišćak koji je netkom primio vode potoka Jelenovca. Snimio: Đuro Janeković. Vraćamo se u sadašnjost - okupljanje šetača na ulazu u plac. Snimila: Daša Nalazimo se točno uz mjesto gdje u podzemlju potok Jelenovac utiče u potok Kunišćak - to smo ušće i označili prigodnim znakom. Snimila: Daša To je mjesto izgledalo ovako krajem 60-ih. Snimio: Nikola Vranić. Pogled na isto mjesto, ali tokom 70-ih. Izvor: Internet. Okupljena grupa šetača krenula je uz Trakošćansku - potok je tekao istočnom stranom ulice pa smo i mi šetali istočnim pločnikom. Kod odvojka, Richtmanove ulice, prisjetili smo se informacija koje smo dobili od dugogodišnje stanarke Trakošćanske ulice (od cca 1935.), Zorice Alaupović, koja i danas tamo živi. A ona nam je rekla da je na uglu sa Richtmanovom nekad živio poznati slikar Vasilije Jordan (1934.-2019.), a dvije kuće dalje prema sjeveru je živio nekadašnji poznati tenisač Franjo Punčec (1913.-1985.). Malo dalje, na uglu Kranjčevićeve ulice, zastali smo pored jedne od rijetkih preostalih uličnih pumpi za vodu, tzv. "Željeznog Franceka". Nažalost, pumpa već dugo nije u funkciji, no ipak je i ovakva nefunkcionalna važna jer je to bila jedna od prvih koje je obojao street art kolektiv "Pimp my Pump" 2010. godine. I na tome smo mjestu sa simbolom vode iscrtanim na asfaltu podsjetili građane na postojanje potoka u podzemlju. Uz Trakošćansku ulicu, oko 1930., vidi se potok Jelenovac, u pozadini Osnovna škola Kralja Tomislava. Izvor: Internet. Trakošćanska ulica, negdje oko 1970., sa pamtljivim dalekovodom. Izvor: Internet. Na mjestu gdje je nekad prolazila trasa lokalnog vlaka "Samoborčeka" (prometovao je od 1901. do 1979.) koje se danas može prepoznati po ružičastom Mercedesu kao reklami za auto praonicu ponovo smo zastali radi malo priče. Trakošćanska ulica je nekad bila ne osobito važna blatnjava ulica uz koju je od Gradske električne centrale vodio dalekovod na drvenim stupovima i koja se slijepo završavala kod pruge - a danas je trešnjevački ekvivalent Tkalčićevoj, sa brojnim kafićima, restoranima i živahnim gradskim životom. Sjeverno od pruge, baš uz nekadašnji potok, do 50-ih je godina vodila ulica Obrež. Tada tu nije bilo stambene gradnje jer je prostor uz Centralu bio neatraktivan za stanovanje - tada se struja dobivala iz ugljena, a prateći otpad (pepeo) se odlagao na prostoru između Centrale i "Samoborčeka" gdje se formiralo crno brdo koje su Trešnjevčani nazvali "Himalaja", a djeca su ga koristila za igru, posebno zimi, za sanjkanje. (otud i popularni navijački povik "Himalaja tres, Himalaja tres, Himalaja tres, tres tres Trešnjevka!") Poslije su to brdo razvaljali po sportskim terenima koji su već od 30-ih godina postojali uz Centralu, prvo za nogomet, a kasnije, krajem 20. stoljeća, za hokej na travi - tu se danas nalazi Hokejski centar Zagreb. Nakon Drugog svjetskog rata ti su tereni pripadali NK Metalac pa je onda i najbliža ulica dobila ime Metalčeva ulica koje nosi i danas. Naša nas je šetnja dovela sve do Doma sportova gdje smo se kosom rampom popeli na terasu sa koje se pruža pogled na okolicu, a koju mnogi okolni stanovnici zovu "Banana" iz tko zna kojih razloga - mnogi od njih su na toj terasi proveli mnoge sate svoje mladosti pričajući, zabavljajući se, popušili svoje prve cigarete ili popili prve pive ili žestice ... i poslije, odrastajući, prepustili su to mjesto novim generacijama koje ga zovu isto tako. Kratki razgovor kod Richtmanove ulice. Snimila: Daša. Nalazimo se na mjestu gdje je pruga "Samoborčeka" prelazila ulicu. Snimila: Daša Stižemo do Doma sportova. Snimila: Daša Pogled na prostor sadašnjeg Trga Krešimira Ćosića oko 1970. Izvor: Internet. A što se okolice tiče, ima tu puno za ispričati. Prvi objekt u okolici je bila željeznička pruga koja je sagrađena 1862., tada je Zapadni kolodvor bio glavna i jedina zagrebačka željeznička stanica, do 1892. kada je sagrađen današnji Glavni kolodvor, a ovaj tu, Zapadni (od 1924. do 1943. zvan i Kolodvor Sava), je potonuo u opskurnost. https://mapiranjetresnjevke.com/kvartovi/stara-tresnjevka/zeljeznicka-pruga/ 1877. sagrađen je prvi gradski vodovod, sa zdencem na livadi (istočno od Selske ceste) koja je upravo zbog vodozaštite ostala takva kakva jest, neizgrađena. To je bila prva zgrada sa trešnjevačke strane pruge. 1901. u promet je pušten "Samoborček" koji je odijelio stambeni (koji se počeo graditi tek od cca 1930.) od industrijskog dijela sjeverne Trešnjevke. 1907. puštena je u pogon Gradska električna centrala (GEC) u narodu prozvana "Munjara". S vremenom je ona doživjela mnogo proširenja, no kako su se u drugim krajevima zemlje gradile sve veće i snažnije elektrane tako joj je prijetilo zatvaranje, no 1954. je po prvi puta počela umjesto struje proizvoditi toplinsku energiju (paru), za potrebe tvornice "Rade Končar" da bi joj to s vremenom postao glavni zadatak. Trenutačno ima instaliranu snagu od 50 MW za proizvodnju struje (aktivira se samo po potrebi) te 200 MW za proizvodnju toplinske energije. Već dugo vremena u upotrebi nije ugljen, već se koristi isključivo plin uz mogućnost korištenja mazuta po potrebi. Sadašnji dimnjak, visok 200 metara, sagrađen je 1980. i trenutačno je druga najviša građevina u Zagrebu (pogledajte ovdje pogled sa njega) - nakon dimnjaka elektrane na Savici koji je visok 202,5 m, a ispred TV-odašiljača na Sljemenu koji je visok 169 m. Najviša građevina u Hrvatskoj je dimnjak u Plominu visok 340 metara, dok je neznatno viši od njega dimnjak termoelektrane Trbovlje (360 m) u Sloveniji sagrađen 1976., no već je nekoliko godina izvan upotrebe. Uz dimnjake toplane vezana je i ova priča: U doba Jugoslavije hrvatska je šahovnica bila simbol koji se nije javno isticao - međutim, vrh dimnjaka je bio upravo tako obojan, jer su tako nalagali tadašnji siguronosni standardi. A sada, kada je to dozvoljeno, sada, kada je šahovnica sveprisutna, je vrh dimnjaka obojen u crveno-bijelim krugovima, u skladu sa novim propisima. Vrijedi istaknuti i da je najjača hrvatska elektrana, HE Zakučac, sa svojih 576 MW instalirane snage jača nego obje zagrebačke elektrane (EL-TO Trešnjevka i TE-TO Savica) zajedno. Za usporedbu, NE Krško ima snagu od 700 MW, a najveća elektrana u okolici, HE Đerdap, ima malo preko 2000 MW. A kako je prostor uz "Munjaru" bio neatraktivan za stanovanja, a imao je pristup toplinskoj energiji onda je bio pogodan za izgradnju prvog zagrebačkog zatvorenog bazena, Plivališta na (bivšoj) Daničićevoj, 1958, prema projektu arhitekta Bahovca. (prva ideja o gradnji bazena pojavila se već 1937., no tada je planirana gradnja samo otvorenih bazena i to na livadi pored vodovodnih izvora uz Selsku cestu) A kako su već tada postojale ideje o gradnji Doma sportova za smještaj budućih gostiju sagrađen je hotel "Sport" 1968. po projektu arhitekta Jelineka. Prvih je godina to bio hotel za radnike samce, no ubrzo je postao pravi hotel koji je u međuvremenu promijenio ime par puta da bi nakon neoliko godina pod imenom "Four Seasons" ponovo dobio ime "Panorama". Hotel je visok 75 metara (pogledajte ovdje pogled sa njegove terase!) A treću stranu današnjeg Trga Krešimira Ćosića (nekad Trga sportova) zatvorio je kompleks dvorana Doma sportova. Objekt je građen između 1964. i 1972. prema projektu arhitekta Vadimira Turine (Stadion u Maksimiru), uz pomoć Borisa Magaša i Mladena Vodičke. Prvi sportski događaj je bila košarkaška utakmica Jugoslavije protiv reprezentacije SAD-a 17.06.1971. Dvorana je, nažalost, ušla i u trešnjevačku crnu kroniku kada je pred koncert grupe "Riblja čorba" 08.02.1982. u gužvi pred ulazom poginula 14-godišnjakinja Željka Marjanović. No, puno ljepše vijesti su bili mnogi naslovi koje je svojim utakmicama donijela KK Cibona te koncerti poznatih izvođača poput The Rolling Stones, Talking Heads i gotovo svih domaćih izvođača koji su se izredali malom (kapacitet oko 5000 gledala) i velikom (kapacitet oko 12 000 gledalaca). Silazimo rampom kod Doma sportova. Snimila:Daša. Nakon podužeg razgovora na terasi krenuli smo dalje, na trasu potoka (danas: pješačka staza uz istočnu stranu Doma sportova) i usputno ostavili posljednji znak prisustva potoka, tri plave linije. Kad smo došli do Magazinske ceste suočili smo se sa betonskom ogradom kompleksa Zapadnog kolodvora u kojoj više nema rupa koje su dugi niz godina građani koristili za prelazak kolodvora. Na njoj se od 2011. nalazi kolekcija street-art murala koja predstavlja manje zanimljiv i daleko manje poznat pandan kolekciji murala na poznatom Zidu u Branimirovoj ulici koji je uličnim slikarstvom ukrašavan tri puta (1987., 1999., 2010.). Jedan od poznatijih uradaka na ovom trešnjevačkom zidu je crtež tri miša poznata iz muzičkog spota grupe S.A.R.S. "Buđav lebac". Prošetali smo se pored zgrade Raiffeisen banke (pogledajte pogled sa njene terase ovdje) na Vodovodnoj prešli željezničke kolosijeke i potom smo uskom stazicom uz njih došli do građevina sa sjeverne strane kompleksa. Nekad su tu bile radionice, okretaljka za lokomotive i još mnogo što, a danas mnogi od tih objekata, čini se, imaju privatnu namjenu. Zastajemo uz zid u Magazinskoj i miševe iz spota "Buđav lebac". Snimila: Daša Sa sjeverne strane pruge kod Zapadnog kolodvora. Snimila: Daša. Nekoliko minuta priče prije nastavka uz Slovensku ulicu. Snimila: Daša Okupljanje uz Slovensku ulicu. Snimila: Daša Nastavljamo trasom potoka, uz Slovensku ulicu. Na mjestu gdje ona susreće Ilicu potok je prelazio ispod ulice i njegov je tok prolazio kroz blok kuća oivičen Ilicom, Podoljem i Vinogradskom ulicom. A mi smo prije nego što smo potražili taj dio njegova korita ušli posjetiti Multimedijalni centar Kopriva u kojem je nekad stvarao akademski kipar Josip Kopriva (1934.-2004.) a u kojem su se tokom niza godina održavali različiti koncerti, radionice i druženja. Prostor nam je ovoga puta otvorio njegov novi zakupnik koji u njemu planira otvoriti prostor za muzičke probe i snimanja. Nažalost, potres u 2020. godini je nanio određena oštećenja prostoru tako da mu tek predstoji konačno uređenje. Po izlasku iz Koprive skrenuli smo u Podolje i u dvorištu druge kuće zdesna zatekli smo puno ljudi u radovima uređenja vrta. A taj nam je vrt bio zanimljiv jer je njegovim dnom nekad tekao potok Jelenovac. Imali smo sreću pa smo sreli i gospođu koja već dugo živi tamo i koja se još sjetila potoka, ali se nije mogla sjetiti kada je ukopan u podzemlje. Nastavljamo Podoljem prema sjeveru i na uglu jedne od kuća susrećemo stare slabo vidljive natpise "Živila Titova Jugoslavija" i "Živila Titova Hrvatska". A upravo tamo smo skrenuli do uskih strmih stepenica koje vode do dvije starije kuće koje se nalaze na vrhu brežuljka koji se, od nikoga opažen, nalazi usred toga bloka. Kod ulaza u Multimedijalni centar Kopriva. Snimila: Daša U "Koprivi". Snimila: Daša Strme stepenice koje vode iz Podolja do kućica na brijegu unutar bloka prema Ilici. Snimila: Daša Uočite na ovoj karti iz 1918. kako je potok tekao kroz blok između Podolja i Vinogradske. Nastavljamo uz bolnicu Sestara milosrdnica koja se u doba Jugoslavije zvala po dr. Mladenu Stojanoviću koji je u NOB-u poginuo na Kozari. Bolnica svoj postanak zahvaljuje redu Sestara milosrdnica koje su 1845. stigle iz Tirola i na uglu Varšavske i Frankopanske podignule samostan Sv. Vinka. U tom je samostanu dugi niz godina djelovala ženska učiteljska škola (tradiciju koje nastavlja škola u Savskoj) i gimnazija. Bolnica je otvorena već 1846. u prostorima samostana, no 1871. se prvo seli u Ilicu 83 (danas zgrada ALU), a potom u Vinogradsku ulicu gdje je i danas. Bolnica je oduvijek imala dobru reputaciju, a osobito se hvali rentgenskim uređajem, prvim u ovim krajevima, kojeg je nabaila još 1896., tek 5 godina nakon što je on bio izumljen. Bolnica danas ima 863 kreveta i 2478 zaposlenika. Dalje smo krenuli Kosirnikovom, usputno zastali pogledati lijepi staklenik/paviljon uz Višnjičke stube te tornjić sa satom pred odvojak ulice Jelenovački potok. I, tu smo napustili potok Jelenovac i krenuli uz Jelenovački potok. Naime, potok Jelenovac dalje teče ispod Kosirnikove ulice i na svjetlu dana se pojavljuje na samome kraju ulice, gdje se nakon brane njegove retencije razdvaja u dva manja potočića, a oba svoj izvor imaju u krugu Predsjedničkih dvora. To je prostor nekadašnje Vile Zagorje koja je sagrađena 1964. po projektu Vjenceslava Richtera i Kazimira Ostrogovića na mjestu kuće i posjeda barunice Vere Nikolić Podvinski na čijem su imanju u doba Drugog svjetskog rata ustaše organizirale logor za zarobljene američke pilote u kojem su oni živjeli prilično lagodnim životom. U Kosirnikovoj ulice, gore desno je lijepi paviljončić/taklenik. Snimila: Daša Paviljon sa Višnjičkih stuba. Snimila: Daša. Kod odvojka Jelenovačkog potoka. Snimila: Daša. Sa druge strane, Jelenovački potok vrlo brzo izlazi iz podzemlja i uz njega vodi ugodna široka staza kojom se za 30-40 minuta hoda izlazi na ulicu Vrhovac otkud je moguće vratiti se ZET-ovim autobusom linije 149. No, mi smo se vratili na Kosirnikovu ulicu, pješice, uskom i zavojitom stazicom koja atraktivno vijuga po istočnom obronku iznad potoka trasom podzemnog električnog kabela (označenog sa betonskim kamenovima). Šetnja stazom je pravi užitak, a tko želi može po izlasku na ulicu Jelenovac nastaviti lijevo blago uzbrdo i izaći na livade koje se pružaju pord prvih kuća te ulice - lijepo mjesto za odmor ili sanjkanje zimi! Prvi pogled na potočić - kasnije je prizor bio ljepši, kada je potočić veselo žuborio uz našu stazu. Snimila: Daša Šumska staza koja slijedi električni kabel. Snimila: Saša Martinović Kunović. Betonska oznaka sa slovima "GZ" (Grad Zagreb) koja označava trasu električnog kabela. Snimio: Vanja Odmor pred kraj lijepe staze. Snimila: Saša Martinović Kunović. Završno okupljanje. Snimila: Saša Đukić. I, to je bio kraj te šetnje - na redu je ostao još samo treći podzemni trešnjevački potok, Kuniščak. Radi njegove dužine uz njega ćemo se šetati u dva dijela u jesen 2021.: prvo od njegova ušća u rijeku Savu kod Savice pa do Trešnjevačkog trga, a zatim u drugome dijelu od trga pa sve do Lukšića i ulaska potoka u šume Medvednice. Evo i trase šetnje (označeno ljubičastim točkicama): Prvi dio. Ucrtao: Vanja Drugi dio. Ucrtao: Vanja Treći dio. Ucrtao: Vanja Oznake: jelenovac, šetnja, Mapiranje Trešnjevka, potok |
Mapiranje Trešnjevke: Šećemo uz Trešnjevačke potoke – krenimo uzvodno uz potok Vrapčak!Snimio: Vanja U petak, 05.06.2020., prošetali smo se moji kolege iz projekta "Mapiranje Trešnjevke" i ja u društvu 49 sušetača uz potok Vrapčak, od mosta na Ulici Roberta Frangeš Mihanovića u Rudešu (pored Sky Officea) pa sve do krajnjeg sjevera Gornjeg Vrapča. Ovaj je tekst pokušaj sažetka izrečenog i viđenog tokom te šetnje kako bi sve te informacije ostale vidljive i dostupne i onima koji nisu bili na njoj, zahvaljujem se svima koji su prisustvovali šetnji i učinili ju takvom kakva je bila svojim prisustvom, komentarima i općenito dobrim vibracijama. Za početak, vrijedi napomenuti kako je priča ove šetnje i priča o potoku Vrapčaku ispričana sa nekoliko gledišta. Prije svega, pogledali smo ga tokom šetnje kao "prirodnu činjenicu", kao jednog od medvedničkih, zagrebačkih i trešnjevačkih potoka, jedne od pritoka rijeke Save. Zatim, spomenuli smo ga i kao os, okosnicu, nekadašnje općine Vrabče Gornje, gledajući ga na starim kartama pogledali smo ne samo povijest krajeva oko samog potoka već i cijelog područja zapadno od njega, a sjeverno od Save i južno od Medvednice koje danas administrativno pripada gradu Zagrebu. Naposlijetku, gledali smo ga tokom šetnje i kao jednu od zagrebačkih “zelenih transverzala”, kao zeleni prostor koji posjeduje velike reakreacijsko-prometne mogućnosti za šetnju i vožnju biciklom. Dakle, što je Vrapčak? Vrapčak je jedan od 6 potoka koji dijelom prolazi i Trešnjevkom (od čega su tri, Kraljevec, Jelenovac i Kunišćak, natkriti, a Črnomerec, Kustošak i Vrapčak još uživaju u uglavnom otvorenom toku. Vrapčak je vodom najbogatiji od svih medvedničkih potoka na zapadnoj strani Zagreba. Vrapčak ima najljepše od svih ušća zagrebačkih potoka (u stvari, njegovo ušće je i gotovo jedino pravo ušće na području Zagreba). Jedan od potoka koji su sastavnice Vrapčaka je onaj na kojem je najveći medvednički slap, 9-metarski slap Sopot. A na drugoj pritoci, nešto južnijoj, je jedan od ne tako mnogih preostalih slapova Medvedice, 5-metarski Ferendol. Zanimljivost koja nema veze sa potokom kao takvim: Uz Vrapčak se nalazi i trenutno jedina “prava” streljana grada Zagreba – nekadašnje su se nalazile uz potoke Kustošak odnosno bezimeni Potočić kod šume Dotrščina. Kad smo već kod potoka, pogledajmo one koji se nalaze zapadno od centra Zagreba, a istočno od Vrapčaka: - Kraljevec: Nalazi se u podzemlju od 1909. i izgradnje Srednjoškolskog igrališta, teče pored Tehničkog muzeja, ulijeva se na Trnju u također podzemnotekući potok Kunišćak - Jelenovac: Teče ispod Trakošćanske ulice, ulijeva se, također podzemno, u Kunišćak posred Trešnjevačkog trga, na uglu Tratinske i Trakošćanske ulice - Kunišćak: Teče u podzemlju ispod Krapinske ulice i dalje na Trnje, ispod Šetališta Jurja Gagarina - Črnomerec: Prvi je otvoreni potok sa zapadne strane, ulijeva se u Vrapčak nekoliko stotina metara prije Save. Na žalost, često presušuje. Uz njega se vežu i kontroverze oko zatvaranja radi izgradnje buduće prometnice i tramvajske veze između Črnomerca, remize i Horvaćanske ceste, ali i planova za šetalište od kojih već godinama nema ništa. - Kustošak: Odvaja Voltino od Rudeša i ulijeva se (podzemno) u Vrapčak kod crkve Sv. Mati slobode na Jarunu Zapadno od Vrapčaka su još: - potok nekad znan kao Borčec, a danas kao Orešje: Teče istočno od Gajnica, a ulijeva se u potok Dubravicu kod ž.st. Gajnice) - Dubravica: Protiče i kroz Veternicu, a svoj tok završava u jezeru Dubravica, dok Savu dosiže tek nakon jakih kiša odvodom kod Savske Opatovine - Dolje: Izvire u Podsusedskom Dolju i u Savu utiče kod Podsuseda, nedalkeo nekadašnjeg kupališta koje se nalazi pored današnjeg igrališta NK Podsused. Upravo Vrapčak i posljednje spomenuta tri potoka odvode vodu sa zapadnog, djelomično vapnenačkog prostora Medvednice pa su stoga nešto jači od onih na središnjem dijelu Medvednice .... Prisjetimo se, istočno od centra se nalaze potoci Medveščak, ukopan u podzemlje još s početka 20. stoljeća, teče ispod Radničke ceste i dalje kao “Drek river” na istok i sakuplja sve ostale potoke da bi sa njima se ulio u Savu kod Hrušćice. Od većih potoka koji se ulijevaju u njega treba spomenuti Bliznec (utječe kod Radničke ceste, prethodno skupivši kod Maksimira potok Štefanovec), Trnavu, Čučersku Reku i Vuger (sva tri se ujedinjuju uz Ulicu Ljudevita Posavskog na južnom prilazu Sesvetama, kod Jelkovca). A tu leži i odgovor zašto je ušće Vrapčaka najljepše u Zagrebu - jer je jedino pravo ušće u Savu na području Zagreba. Potok iz Podsusedskog Dolja gotovo neopazice se ulijeva u Savu pored igrališta nogometnog kluba Podsused, Dubravica se ulijeva u jezero kod Zagrebačke avenije iz kojeg istječe tek manja količina vode koja se najčešće gubi u grmlju Savske Opatovine, a tek nakon velikih kiša nešto od te vode istječe u Savu uskom cijevi ispod nasipa na pola puta između Prečkog i Jankomirskog mosta. Zanimljive poveznice: - Potoci Trešnjevke - O potoku Orešju - Potočna arheologija: Potok Bliznec - Potočna arehologija: Potok Štefanovec - Priča o potoku pored Magdina kuta Slijedi nekoliko riječi o značenju Vrapčaka kroz povijest. Taj je potok bio okosnica prostora nekadašnje općine Vrapče uz koja su bila većina južnih naselja današnje Trešnjevke pa i šire, sva koja se nalaze zapadnije od potoka Črnomerca koji je do 1945. bio zapadna granica grada Zagreba (Jarun, Gajevo, Ljubljanica, Rudeš, Prečko, Špansko) i uz koji su stanovnici išli do svojeg općinskog središta: na misu (u crkvu Sv. Barbare u Gornjem Vrapču), na pogreb, u školu. To je bio pravac kojim je i tekla naša šetnja, od Rudeša pa do Gornjeg Vrapča. Sumnjam da su ljudi nekad hodali upravo tim pravcem, uz sami potok, vjerojatno su se služili nekadašnjim glavnim prometnim pravcem (koji je u stvarnosti nekad predstavljao prašnjavu makadamsku cestu li možda tek kolski put): Mitnica na Horvaćanskoj cesti kod potoka Črnomerca – Peščanska cesta (pravcem Ulice Hrvoja Macanovića, Hrgovića, Našičke ulice – srednji dio se do 50-ih zvao i Ulicom Stjepana Radića), Rudeškom cestom do Ratarske, njom do Oranica (nekad zvanom Grobničkom cestom, radi groblja u Donjem Vrapču) i sve dalje do Gornjeg Vrapča. Uz to što je taj put predstavljao glavnu vezu tih sela sa općinskim središtem to je bio i put kojim su morali ići svi oni koji su iz Vrapča htjeli ići na drugu obalu Save, do Savskog mosta. A i oni koji su s juga željeli ići na vlak u smjeru zapada ili istoka, najbliža ž.st. je bila Vrapče. Područje oko Vrapčaka godine 1914. Područje oko Vrapčaka godine 1929., administrativbna raspodjela Područje oko Vrapčaka godine 1932. Područje oko Vrapčaka godine 1944., topografska karta Područje oko Vrapčaka godine 1944., dio plana općine Kustošija Područje oko Vrapčaka godine 1950. Područje oko Vrapčaka godine 1959. Što se tijeka same šetnje tiče, nakon uvodnog razgovora u parku pored Ulice Roberta Frangeša Mihanovića krenuli smo uzvodno uz potok u smjeru Zagrebačke ceste gdje smo komentirali nemogućnost prelaska ceste uz sami potok, već se najbliži pješački prijelaz nalazi čak 100-injak metara niže, što je za sve one koji se kreću šetnicom neugodno, posebno zbog vrlo uskog pločnika na zapadnoj strani Zagrebačke ceste. Problem bi se mogao riješiti premještanjem pješačkog prijelaza do samoga potoka, no još učinkovitije rješenje bi bila rekonstrukcija mosta kojom bi se ispod njega omogućila izgradnja pješačko-biciklističkog prolaza što je rješenje koje se često viđa u npr Austriji. Nakon prelaska Zagrebačke ceste smo krenuli šetnicom područjem na kojem potok razdvaja POS-ovo naselje Oranice Rudeš od skupine zgrada koje je gradila firma "Profectus". POS-ovo naselje je sagrađeno na prostoru nekadašnje kasarne Prečko uz značajan angažman arhitekta Zorana Hebara koji je između ostaloga zaslužan za očuvanje drveća (drvored kestenova) uz središnju pješačku os naselja. Naselje je koncipirano i projektirano kao cjelina, sa glavnim pješačkim trgom, osnovnom školom i vrtićem, igralištima, šetnicom uz Potok … dok se s njegove južne strane od 1993. nalazio kartodrom kojem je prije nekoliko godina istekao ugovor, sada je u predaji terena gradu, a na tome bi se mjestu trebao graditi bazen. Najveći problem ovog naselja je promet, odnosno izlaz na Zagrebačku aveniju (u smjeru istoka) i Zagrebačku cestu (u smjeru sjevera). Trajno kvalitetno rješenje će biti moguće tek kad se izgradi Produžena Vrapčanska koja bi osigurala direktan izlaz na Zagrebačku aveniju putem raskršća u dva nivoa. Za razliku od tog naselja koje je jedan od primjera kako je i u suvremenim zakonskim i ostalim uvjetima moguće graditi naselje ugodno za život, Profectusovo je naselje potpuno suprotan primjer, primjer nakupine zgrada koja je građena bez ikakve infrastrukture i njegovi stanovnici moraju sve svoje potrebe (škola, vrtić, drugi zajednički sadržaji) zadovoljavati u okolnim naseljima čija infrastruktura zbog toga pati od preopterećenosti pa stoga to naselje možemo promatrati i kao parazita "nalijepljenog" na susjedna naselja. Jedna od vrlo loših strana tog naselja je i izrazito loše riješen izlaz na sjever, na ulicu Oranice, kroz vrlo uske lokalne uličice. Kraću pauzu uz razgovor o tim naseljima smo održali na već davno sagrađenom, a nikad puštenom u promet cestovnom mostu preko Vrapčaka koji nije u funkciji radi neriješenih imovinsko pravnih odnosa na parceli sa južne obale. Tu smo spomenuli i višedesetljetno čekanje izgradnje Produžene Vrapčanske koja bi trebala riješiti pitanje prometa ali i spoja poslovne zgrade Mercator sa ostatkom naselja. Šetnju smo nastavili kratkim posjetom POS-ovu naselju i prolaskom Šetalištem 150. brigade i dolaskom na glavni trg otkud smo se vratili do potoka uz koji smo nastavili do Pavlenskog puta. Na toj smo dionici skrenuli pažnju na nemogućnost prolaza zapadnom obalom zbog 30-ak metara ograđene privatne parcele (problem koji se susreće i na dijelu kod Španskog) - šetnica bi bila atraktivnija kada bi šetnja bila moguća po obje obale. Početak šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović Snimila: Nives Borčić. Snimila: Saša Martinović Kunović Potok Vrapčak pored mjesta sastanka. Snimila: Daša Filipčić Razgovor o poboljšanjima na šetalištu i prijelazu Zagrebačke ceste. Snimila: Nives Borčić. Na mostu nikad puštenom u promet. Snimila: Nives Borčić U POS naselju, na glavnoj šetnici. Snimila: Daša Filipčić Nastavljamo šetnju po istočnoj ("Profectus") strani potoka. Snimila: Daša Filipčić Kod Pavlenskog puta smo uz staru ploču sa imenom ulice (vjerojatno iz 50-ih) popričali i o ogradi starog mosta koja već 20-ak godina ometa prolaz uz potok i čini se da nitko od komunalnih službi i lokalnih vlasti nije zainteresiran za rješavanje tog problema. U blizini, sa istočne strane potoka, se nalaze i dvije nedavno sagrađene zgrade koje svojom pozicijom zatvaraju pristup mostu i djeluju posve izvan konteksta okolice. Prelaskom Šoljanove ulice našli smo se na prostoru Španskog. Kao zanimljivost - najveći pojedinačni Mjesni odbor u Zagrebu je Prečko (13 695 stanovnika), a svi mjesni odbori Gradske četvrti Trešnjevka jug osim MO Gajevo imaju preko 10 000 stanovnika (97% ZG mjesnih odbora imaju manje od 10 000 stanovnika, a više od toga samo 5 južnotrešnjevačkih, dva u Španskom te MO Dugave. Međutim, ako gledamo oba mjesna odbora Špansko zajedno, oni imaju 25 000 stanovnika i to bi naselje po broju stanovnika bilo 19. u Hrvatskoj (malko iza Vukovara i Bjelovara)! Isto tako, Osnovna škola Tituša Brezovačkog je škola sa najviše učenika u Zagrebu, čak 950, a susjedna Osnovna škola Ante Kovačića je tek malkice manja, sa 933 učenika, i radi već dugo u 3 smjene (radila je čak povremeno u 4 smjene). Ime Špansko vjerojatno dolazi od titule “špan”, to je bio niži plemić koji je upravljao posjedom Kaptola (svi posjedi zapadno od potoka Črnomerec su nekada bili u vlasništvu Kaptola). 1848. godine (dakle, prije tek 172 godine!!) je došlo do oslobađanja kmetova i ukidanja feudalizma, a tokom 19. st se doseljavaju Bugari koji su se bavili poljoprivredom. Centar Španskog je nekad bio u južnom dijelu naselja, malko sjeverozapadnije od centra Antunović, kod križanja ulica Martinci i Maršanići, a danas je na Trgu Josipa Kukuljevića, čiju centralnu funkciju dijeli sa naseljem Malešnica, dok je tržnica nešto zapadnije i najveća je i najživlja tržnica grada zapadno od Jarunske. Špansko ima i svoj nogometni klub, NK Špansko, osnovan 1958., najveći uspjeh je bilo drugo mjesto u 2. Ligi HNL skupina sjever 1992., a sada se natječe u 3. HNL. Valja spomenuti i župu Djevice Marije Žalosne - osnovana je 1975., crkva se nalazi sjeverno od tržnice Špansko. Vratimo se sad na šetnju ... nakon Šoljanove ulice ponovo smo prešli na zapadnu obalu i posjetili smo boćarsko igralište uz koje se nalaze zanimljive brajde vinove loze koje rastu na okvirima od starih sušilica, a iznad igrališta je i stara ploča sa imenom Trga Nikole Šubić Zrinjskog, vjerojatno iz 60-ih. Nastavljamo šetnicom uz potok koja je na toj dionici vrlo uska i neugodna za mimoilaženje (valjalo bi ju proširiti!) i prolazi uz zanimljive vrtove ... neki su vrlo uredni, opremljeni raznoraznim detaljima koji privlače pažnju, dok su neki zapušteni, između ostaloga i barake u kojima su do prije 3-4 godine živjele kokoši i koze. U blizini Ulice Ivane Brlić Mažuranić nailazimo na toplovod koji vodi od trešnjevačke toplane, ali i na još jedan vrt koji zatvara prolaz po istočnoj obali potoka. Prelazimo sa područja Španskog na Malešnicu i kod pristupa starom groblju u Donjem Vrapču (Vrbovljanski put) prelazimo na lijepu usku stazicu koja vodi istočnom obalom potoka i također otkriva zanimljive detalje u vrtovima, od neobične skulpture pa do kabine stare sljemenske žičare. Kod jednog od mostova nailazimo na zid na kojem je nekad (2009.) bio mural posvećen tada preminulom Dini Dvorniku koji je sa obitelji živio u zgradi iza tog zida sve do svoje tragične smrti. Uskoro smo stigli i do željezničke pruge - dva napuštena željeznička mosta preko potoka su pripadali Samoborčeku (uski) i teretnom pristupu ranžirnom kolodvoru Vrapče (široki). Kuća desno (istočno) od staze je bila ulazna kućica teretnom kolodvoru, dok je ona druga, zapadna, u kojoj je danas gostionica, bila zgrada stanice Samoborčeka. Ograda na starom mostu koja smeta pješacima i biciklistima. Snimila: Saša Martinović Kunović Stara ploča sa imenom ulice. Snimila: Nives Borčić Novosagrađene zgrade koje se ne uklapaju u svoju okolinu. Snimila: Saša Martinović Kunović. Patkice u Vrapčaku. Snimila: Daša Filipčić Vinova loza na ostacima sušilica za veš. Snimila: Saša Martinović Kunović Stari natpis sa Zrinjevca uz boćalište. Snimila: Nives Borčić Kolona šetača se otegnula ... Snimila: Daša Filipčić Kolekcija neobičnih detalja u vrtovima: Od stolaca pa do raspela ... Snimila: Saša Martinović Kunović Lijepi cvijet viri iz ograde ... Snimila: Daša Filipčić Netko se šetao stazom tokom betoniranja ... Snimio: Vanja Šetači na jednom od mostova ... Snimila: Daša Filipčić Zabavan natpis uz stazu ... Snimio: Vanja Šetači na mjestu gdje šetnica prelazi preko toplovoda koji grije Malešnicu i Špansko. Snimila: Nives Borčić Crkva u Malešnici koja se nalazi nedaleko potoka. Snimio: Vanja Uređena šetnica po lijevoj strani potoka ... Snimila: Saša Martinović Kunović .. no, mi smo se radije prošetali stazicom po njegovoj desnoj obali. Snimila: Daša Filipčić Dotrajali most preko potoka kod Švarčanske ulice. Snimila: Daša Filipčić Pored dva napuštena željeznička mosta - uži je od "Samoborčeka", a širi od bivšeg teretnog kolosijeka. Snimila: Saša Martinović Kunović Susret sa vlakom. Snimila: Daša Filipčić Brzom brzinom prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Snimila. Saša Martinović Kunović Na ovom ćemo mjestu ponovo nakratko prekinuti priču o šetnji i baciti pogled na neke detalje o Stenjevcu i Vrapču! Ime Stenjevec potiče od kamenoloma, mjesta gdje se ide po "stenje", a lokacija kamenoloma je vjerojatno bila negdje u smjeru Gornjeg Stenjevca. Stenjevečka župa potječe iz 1334., župna crkva je crkva Blažene djevice Marije, sadašnja je posvećena 1769. 1926. se dešava raskol u župi, osnovana je starokatolička crkva, nalazi se preko puta rimokatoličke, uz samoborsku cestu. Širenjem grada i povećavanjem broja stanovnika u okolnim naseljima osnivaju se i nove župe: 1942. u Rudešu i u Podsusedu, a tad je i Špansko prešlo iz župe Vrapče u župu Stenjevec. Škola u Stenjevcu je osnovana 1860. - za usporedbu, škola u Vrapču je počela s radom 1863., u Podsusedu 1886., u Rudešu 1895., Horvatima 1897., dok je prva na području Stare Trešnjevke, OŠ Kralja Tomislava, sagrađena tek 1928.A 1932. osnovnu je školu dobio i Bizek. Stenjevec je imao i Narodni dom koji je osnovan 1932., u njemu je od 50-ih pa do kasnih 80-ih djelovalo i kino Jedinstvo, kao najzapadnije kino Zagreba, nakon Kustošije i Kalnika. (zanimljivost, kino Bratstvo se nalazilo na posve suprotnom dijelu grada, u Dubravi!) Jedan od poznatih objekata Stenjevca je bila i gostionica Sertić, kod nekadašnje rampe, a današnje ž.st. Vrapče. Danas je objekt ponovo u ugostiteljskoj funkciji nakon niza godina propadanja. Koga zanima, puno podataka o Stenjevcu je moguće naći u knjizi o Stenjevečkoj župi, OVDJE. Nekoliko riječi o Vrapču - ime dolazi od prezimena Rabuch, familije koja je imala posjede na tom posjedu . Ljudi su govorili "Idem v Rabče" (u prijevodu "kod Rabuchovih") pa je tako ubrzo nastalo Vrabče koje je poslije postalo Vrapče. Važan objekat u naselju je Psihijatrijska bolnica, osnovana 1877. kao Zavod za umobolne Stenjevec (!), 1923. je na ekonomiji Jankomir osnovan poseban odjel bolnice za blaže bolesnike, a novi odjel je dograđen 1932. Iste godine je bolnica preimenovana iz bolnice Stenjevec u bolnicu Vrapče, a isto tako i željeznička stanica. Više informacija o povijesti bolnice moguće je naći na njenoj web stranici, OVDJE. U današnjem centru Vrapča koji je svoj sadašnji oblik dobio 1971. godine, izgradnjom Aleje grada Bologne, nalazi se tržnica koja već dugo čeka rekonstrukciju. A pored tržnice je i Osnovna škola grofa Janka Draškovića. Evo nekoliko crtica iz njene povijesti: - 1863. - otvorenje škole, pohađaju je djeca iz svih naselja tadašnje općine, od Jaruna i Prečkog prema sjeveru - 1934. - nastava se održava na prostoru sadašnje škole - 1945. - dovršena je nova zgrada - 1962. - škola je preimenovana u OŠ Pavao Lončarić - 1978. - dograđen je novi dio - 1992. - škola je preimenovana u OŠ Grofa Janka Draškovića Vrijeme je za nastavak šetnje koju smo ostavili kod prelaska željezničke pruge. Uz dužni oprez prešli smo prugu i nastavili put do Ilice. Sa sjeverne strane smo popričali o tome kako je Ilica prije 50 godina (točnije prije 49 godina, 1971., za dovršenja Ulice grada Bologne) produžena za cca 500 metara, do Vrapčanske aleje. Prije toga je Ilica sezala samo do Vrapčanske ceste, najveći kućni broj je bio 494 (sada je 530) , a dalje se nastavljala Samoborske cesta, što dokazuju i dva kućna broja na obiteljskoj kući pored autobusne stanice. Stari broj je 6 (od početka Samoborske ceste), dok je novi Ilica 498. Ako vas zanima Ilica, pogledajte i ovaj post na temu: "Treće lice Ilice" Na tržnici Vrapče smo napravili kratku pauzu uz napolitanke i listanje starih karata, a šetnju smo nastavili prelaskom u Ulicu Stipana Vilova u kojoj smo sa istočne strane pogledali lijepu vilu sa krasnim vrtom koja pripada jednoj staroj vrapčanskoj glazbenoj obitelji. Šetnju smo nastavili ulicom Potok uz poglede na nekoliko zanimljivih starijih kuća, na lokalne toponime (Zapotok/Potok), veliko klizište (!) i neobičnu pregradu na potoku koja je možda služila za pranje rublja. Povratkom na Vrapčansku cestu stigli smo i do malog parka uz potok kojeg su uredili sami stanovnici i na tome su se mjestu održavale lokalne zabave uz roštilj i izvor koji je presušio i sada je zapušten. Treba spomenuti i neobičnu ružnu kuću koja se uzdiže iza parka i koje je svoje mjesto našla čak i na TV-u, u izborima za najružniju kuću Hrvatske (emisija "Živa istina"). Nakon nekoliko minuta smo već bili i kod župne crkve Sv. Barbare, jedan od najljepših detalja je ograda na ulaznim vratima, a zanimljiv je i župni dvor. Crkva je sagrađena 1700., sagradio ju je Ivan Znika, zagrebački kanonik, poslije šibenski biskup. Nekadašnja crkva Sv. Križa nalazila se cca 1 kilometar sjevernije, kod Prišlinova puta. Uz crkvu se nalazi i groblje, jedno od većih na području grada Zagreba. Ako vas zanima više podataka o župi (recimo, kao podatak da je Vrapčanska cesta asfaltirana već 1955. i da je tada njom provozio autobus), možete ih naći OVDJE. Grafit uz stazu kojom se stiže do Ilice. Snimila: Saša Martinović Kunović Prešli smo Ilicu i razgovaramo o starim kartama tog područja. Snimila: Saša Martinović Kunović. "Dokazni materijal" za tvrdnju da je dio Ilice nekad bio početak Samoborske ceste. Snimio: Vanja Zanimljivi prozori na staroj obiteljskoj kući koja se nalazi tik pored tržnice Vrapče. Snimio: Vanja Pauza na tržnici Vrapče. Snimila: Daša Filipčić Vrijeme je za stare karte i friške napolitanke! Snimila: Daša Filipčić Pogled na pauzu sa druge strane .. Snimila: Nives Borčić Lijepa stara obiteljska kuća smještena tik uz potok, preko puta škole. Snimila: Saša Martinović Kunović Šetači u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Nives Borčić Neobičan ukras ispred jedne kuće u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Saša Martinović Kunović Šetači u ulici Potok ... Snimila. Daša Filipčić A ovaj Potok ima i svoj Zapotok .. Snimila: Saša Martinović Kunović Neobičan detalj na maloj ustavi potoka, pitamo se čemu li je služio ovaj kvadratni otvor? Snimila: Nives Borčić Jedna od starijih i napuštenih kuća ulice Potok. Snimila: Nives Borčić Pauza u malom parku uz potok ... Snimila: Saša Martinović Kunović ... a tu je nekad bio i mostić, uz sad presušeni izvor, gdje se nekad radio i roštilj i pekla kotlovina. Snimila: Saša Martinović Kunović. Neobično ružna zgrada koja dominira pogledom iznad parka. Snimila: Nives Borčić Napuštena tradicionalna obiteljska kuća nedaleko crkve. Snimila. Nives Borčić Crkva Sv. Barbare. Snimio: Vanja Zanimljiva kovana ograda na vratima crkvenog dvorišta. Snimila: Nives Borčić Čekamo autobus koji će nas dovesti do kraja naselja , bliže šumi ... Snimila. Daša Filipčić Na tome smo mjestu pričekali ZET-ov autobus kojim smo se dovezli do predzadnje stanice, kod šumarskih kućica, od kojih smo se, već uz zašlo sunce, otputili za planinarskom markacijom prema slapu Ferendolu i šumskoj uvali Dragulinec, idiličnom mjestu uz šumske izvore na tek 15-ak minuta hoda od ceste. Do njih vodi markirana staza koja je uključena u Vrapčansku obilaznicu kojom se mogu obići zanimljivi lokaliteti tog dijela Medvednice. Tu smo i završili šetnju uz odmor i druženje, na žalost, radi mraka smo brzo morali krenuti nazad i hvatati autobus prema Črnomercu. Izašli smo iz autobusa, krećemo u šumu! Snimila: Daša Filipčić S druge strane potoka su lijepe drvene kućice ... Snimila: Nives Borčić Krećemo putem Vrapčanske obilaznice, u smjeru izvora Dragulinca /Družinca. Snimila: Nives Borčić Tek što nismo stigli, nakon 15 minuta hoda! Snimila: Nives Borčić Šumska udolina Dragulinec, prekrasno mjesto mira i svježine! Snimila: Nives Borčić Vratimo se sad na jednu od priča koje prate ovu šetnju, pogledajmo njen administrativno-upravni dio odnosno povijest suparništva Vrapča i Stenjevca. U 19. stoljeću su kao najmanje upravne jedinice postojale upravne općine koje su se sastojale od poreznih općina, dok je viša hijerarhijska jedinica od upravne općine bila kotar (nekad nazivan i srez). U kotaru Zagreb tokom 19. stoljeća dio kojim smo se šetali pripadao je upravnoj općini Stenjevec sa sjedištem u Vrapču, a ona se sastojala od poreznih općina Jankomir, Stenjevec Dolnji, Stenjevec Gornji, Šestine, Vrabče Dolnje i Vrabče Gornje, ta je općina imala tad oko 6800 žitelja. Ta je upravna struktura tokom vremena doživljavala promjene - 1911. se iz upravne općine Stenjevec izdvojila upravna općina Vrabče (u kojoj su bili i svi dijelovi današnje Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca), a iz nje se 1937. izdvojila općina Kustošija (na području koje se našlo i današnje Voltino te Rudeš). Zanimljiva poveznica: Vruća granica između Stenjevca i Vrapča. Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1932. godine, ž.stanica se još uvijek zove Stenjevec p(ostaja). Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1936. godine, ž.stanica se još zove Vrapče. Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1932 godine, stanica kod Bolnice se zove Stenjevec donji. Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1935 godine, stanica kod Bolnice se zove Vrapče-bolnica. Podaci o administrativnom ustroju dostupni su na on-line vodiču Državnog arhiva u Zagrebu , a zanimljiva može biti i knjiga Katarine Horvat "Kustošija u prvoj polovici XX. stoljeća", objavljena 2011. u izdanju Društva Kustošijanaca. Poslije drugog svjetskog rata općina koja je obuhvaćala krajeve o kojima pričamo se prvo zvala općina Podsused, a od kraja 50-ih općina Susedgrad. Zanimljivo je pogledati prošlost pojedinih današnjih kvartova na zapadu grada. Najstariji su kvartovi Savska Opatovina (na području koje je bio samostan cistercita od 13. st. od kojega već stopljećima nema traga), Stenjevec (sa pretpovijesnim nalazima i župom od 1334.), Vrapče (sa crkvom sv. Križa koja također vuče porijeklo još iz 14. st., u 18. stoljeću ju je zamijenila župna crkva Sv. Barbare) te Podsused (sa starim gradom Susedgradom iz 14. stoljeća). Kvartovi koji nemaju dužu povijet su Malešnica, Oranice (nekad zvano i Siget, a zapravo prije najčešće nazivano Donje Vrapče), Gajnice, Bizek, Borčec i Jankomir. Neobičan je podatak da su toponimi Donja Kustošija i Donje Vrapče danas vrlo rijetko u upotrebi, dok se njihovi "gornji" pandani još uvijek često upotrebljavaju. Isto tako, zanimljivo je pitanje zašto je naselje Malešnica nazvano baš tako, po ulici Malešnica, koja je, istina, bila jedna od važnijih ulica tog dijela naselja u smjeru sjever-jug. No, mogla se isto tako nazvati i Šipkovica, po najvažnijoj ulici naselja u smjeru istok-zapad. Što se "povijesnih" kvartova tiče, Podsused jedini ima monografiju, izdanu 2009. pod naslovom „Podsused – vjerski život i tradicija/kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština”, nastalu uz proslavu 70-godišnjice župne crkve sv. Don Ivana Bosca. No, Stenjevec i Vrapče imaju također zanimljive monografske tekstove koji se mogu besplatno pregledati na webu, također su vezani uz povijest župe i mogu se naći na župnim web stranicama (vidi gore u tekstu). Što se mlađe povijesti tiče, evo i nekoliko zanimljivih podataka vezanih uz industriju: - jedan od najstarijih pogona ovoga dijela grada je cementara u Podsusedu koja je počela sa radom 01.09.1909. - nakon Drugog svjetskog rata došlo je do nagle izgradnje industrijskih objekata na zapadu grada nasljeđujući time Žitnjak kao slijedeći novi zagrebački industrijski centar (da bi se krajem 20. stoljeća izgradnja preselila na područje Sesvetskog Kraljevca, Buzina i Kerestinca/Rakitja. U Stenjevcu je 1946. otvorena tvornica gumenih proizvoda Ris, imala je doba najvećeg procvata oko 2500 radnika i proizvodila je svašta, od brtvila i kondoma pa do gumenih čamaca. Tvornica je otišla u stečaj pod vlasništvom tvrtke ACM-Merkur 2001. godine, a nasljednik je firma iz G. Stubice koja proizvodi plovila. Na Oranicama je 1948. osnovana Tvornica elektrotehničkih proizvoda, TEP, koja je u međuvremenu preseljena u Sv. Križ Začretje i danas zapošljava 55 radnika, a iza sebe je ostavila veliki kompleks hala koje se iznajmljuju. Tokom 60-ih i 70-ih sve se više razvijala industrijska zona u Jankomiru, najpoznatija je tvornica bila Jedinstvo koje je proizvodilo alatne strojeve i za čije je radnike sagrađeno jezgro naselja Gajnice (2017. je pripremljena izložba o postanku naselja u organizaciji Muzeja grada Zagreba i Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad), a tu su još bili , a neki su još uvijek i Končar vozila, Jugorapid, tvornica namještaja Marko Šavrić ... Zapadni dio grada je oduvijek imao i veliku prometnu važnost, zapadni prilazi gradu su tradicionalno slijedili rubove savske nizine kako bi bili čim sigurniji od poplave, pa je upravo tim smjerom prolazila i Ilica na koju su se od Vrapča kasnije nadovezivali Bolnička cesta, Karažnik i Podsusedska cesta odnosno Samoborska cesta koja je vodila uz trasu željezničke pruge sve do drvenog mosta kojim je prometovao i "Samoborček". Slijedi nekoliko važnih datuma vezanih uz razvoj prometa na tom dielu grada, ali i općenito u svijetu: - 1862. otvorena je željeznička pruga Zidani Most - Zagreb - Sisak (uz ž.st. Podsused i Stenjevec, koja je poslije preimenovana u Vrapče) - 1901. pušten je u promet i Samoborček, sve do 31.12.1979. - 1923. otvoren je prvi „autoput“ u Italiji, kod Milana, međutim imao je samo po jednu traku u svakome smjeru. - 1932. prvi pravi višstazni autoput Köln -Bonn - 1940. započeta je gradnja „autopruga“, betoniranih i/ili kockom popločanih cesta, prvo Zagreb - Samobor, a potom i za Remetinec i Dugo Selo - 1948. sagrađen je “Autoput” (kao dio magistralnog pravca kroz cijelu Jugoslaviju) kroz cijeli zapadni dio grada i dalje do Podsuseda (nije bilo još Jankomirskog mosta, sagrađen je tek 1958. po projektu Krunoslava Tonkovića) - 1950. otvoren je dio autoputa između Zagreba i Beograda (dio Zagreb - Ljubljana je sagrađen nekoliko godina kasnije, kao i neki od dijelova jugoistočno od Beograda) - oko 1950. Otvorena je Zagorska magistrala - 1969-1971. Sagrađena je Zelena magistrala, do Ponikava gdje naprasno prestaje, navodno je zaustavljena gradnja radi Hrvatskog proljeća, dok neki povezuju njenu gradnju sa aktivnostima JNA - 1971 izgrađena je Aleja grada Bologne – 4 trake, autoput na Trešnjevci je dobio 4 staze tek 1978.! - 1975./1976. Izgrađena Šavrićeva/Škorpikova sa podvožnjakom, kada je ukinut podsusedski prijelaz preko pruge sa rampom - 1978. obilaznica, na koju je 1981. dodan krak prema Zaprešiću Zanimljiva poveznica: Kako smo gradili Autoput Ajmo pogledati i potencijalno reakreativno-prometno značenje potoka ... već je i sadašnji oblik "šetališta" (pišem ga pod navodnicima zato što je to sada zapravo niz odvojenih šetnica koje su svaka za sebe vrlo heterogene, a u pravilu su spojene jedna s drugim posve nepraktičnim prijelazima lokalnih prometnica) zanimljiv i dosta ugodan za šetnju i vožnju biciklom, no uz neke ne prevelike intervencije bi se stanje moglo značajno popraviti. Već sad se uz potok može za cca pola sata vožnje biciklom doći od Gajnica do Jaruna, a kad bi se napravila prava staza, ujednačena, bilo bi moguće u tom vremenu doći i do Savskog mosta, a za sat vremena i do npr Hrelića ili Buzina (naravno, staza bi bila prikladna i za pješačenje). Glavne problematične točke na dijelu od Sky Officea do Ilice su slijedeće: - prijelaz Zagrebačke ceste ("zebra" je 100 metara južnije od šetnice), idealno rješenje bi bilo izgraditi put kojim bi pješaci i biciklisti prolazili uz potok ispod mosta Zagrebačke ceste) - uređenje šetnice od završetka asfalta kod Profectus naselja pa do Pavlenskog puta (cca 100 metara) - uklanjanje ograde kod starog mosta na Pavlenskom putu, ograda ometa prolaz već desetljećima ... - uređenje prolaza od Pavlenskog puta (stari most) pa do početka šetnice sjeverno od Šoljanove ulice (trenutno tamo nema pješačkog prijelaza, idealna varianta bi bila prolaz ispod mosta, zajedno sa potokom) - proširenje šetnice na potezu od Šoljanove ulice pa sve do Kožinčevog puta odnosno željezničke pruge kako bi se omogućilo mimoilaženje pješaka, roditelja sa dječjim kolicima, invalida, biciklista - omogućavanje prolaza istočnom stranom potoka (trenutačno je barijera od Srnetičkog puta do Ulice Ivane Brlić Mažuranić) - otvaranje prolaza preko Ulice Ivane Brlić Mažuranić, bilo novim pješačkim prijelazom (sadašnji je na cca 100 metara udaljenosti) ili, idealno, ponovo prolazom ispod ulice, uz potok. Zanimljive poveznice: Potoci kao zelene transverzale Primjer pješačko-biciklističkog mosta iz Austrije (okolica Graza), pogledati stranicu 28, fotke 14 i 15 Oznake: mapiranje trešnjevke, Vrapčak, potok, stenjevec, vrapče, šetnja |
Hoće li zagrebački potoci posve nestati sa lica grada????
Tokom proteklih godina često sam se bavio problematikom zagrebačkih potoka, i na ovome blogu i u drugim medijima ... Moj je stav da naš grad neadekvatno i nedovoljno koristi svoje potoke i zelene zone oko njih koje još uvijek postoje na nekim mjestima. Ti zeleni koridori koji se prostiru najčešće niz padine Medvednice i u nekim se slučajevima produžavaju sve do Save predstavljaju nevjerojatnu mogućnost za kreiranje i umreženje pješačkih i biciklističkih staza odnosno rekreativnih područja kojih naš grad nema dovoljno. Povremeno sam izlažući taj svoj stav nailazio na kritike da je sve to utopija, da je preskupo, da se ne mogu riješiti imovinsko-pravni odnosi ... ali, čvrsto vjerujem da je održavanje tih zelenih koridora ulaganje u budućnost i da će se kad-tad, možda prije, a možda i kasnije, naći rješenja kojima bi se oni mogli upotrijebiti na puno zadovoljstvo građana i gostiju grada.
Evo tu linkova na neke od mojih tekstova vezanih uz potoke: Pogledaj.to: "Mogu li zagrebački potoci postati zelene magistrale?" Pogledaj to: "Ljeto u Zagrebu - Idilične šetnje uz potoke" Pogledaj to: "Spasimo potok Črnomerec" Mapiranje Trešnjevke: "Potoci Trešnjevke" Blog: "Iščezli potoci (1): Bliznec" Blog: "Iščezli potoci (2): Štefanovec" Blog: "Črnomerec - potok ponešto drukčiji od drugih" Blog: "Potok Dubravica - Idiličan kutak, ali samo za okorjele ljubitelje predgrađa" Blog: "Zagrebački vrtovi (5): U vrtnome carstvu Dubrave" I, prije nekoliko dana do mene je došla poruka Tatjane, jedne od čitateljice bloga, koja me obavještava da se novim izmjenama GUP-a određuje zatvaranje korita potoka Vrapčaka na potezu kroz naselje Vrbani! Još prije toga, tokom ovoga proljeća, vodio sam šetnju uzduž potok Črnomerec koji je jedinstven po tome što je on jedini potok uz koji je gotovo neprekinuto (uz iznimku malog dijela potoka koji se nalazi unutar "Plive") moguće doći od Medvednice sve do Save, a sada mu prijeti zatvaranje. Vrapčak nakon prvih kasnoljetnih kiša ovih dana, Rudeš. Snimio: Vanja Vrapčak u Vrbanima, lani. Snimio: Vanja Sjetimo se, mnogo je zagrebačkih potoka već zatvoreno, od Kunišćaka i Kraljevca preko Medveščaka do dijelova potoka Blizneca, i zaista bi bilo šteta da se lista otvorenih gradskih potoka ponovo skrati i to u doba kada drugi gradovi pomno uređuju svoje potoke, vraćaju ih iz reguliranih korita (Singapur) i daju im originalan izgled (Graz) ili ih pak iz podzemlja ponovo vraćaju na svijetlo dana (Aachen). Moramo li zaista pozatvarati sve potoke pa ih onda kasnije, uz sigurno visoku cijenu, ponovo vraćati na površinu? Ajmo jednom biti pametni pa naučiti nešto od onih koji su već prošli taj ciklus! Stoga, predlažem vam da uputite vaše prigovore gradskim institucijama i zahtijevate očuvanje potoka na površini i uređenje njihovih okoliša na način primjeren potrebama građana - dakle, ne pretvaranjem u ceste, parkirališta i druge asfaltirane površine, već pretvaranjem u ugodne zelene zone. A koliko ću već moći i ja ću se uključiti u akcije koje će sigurno uslijediti. Oznake: potok, potoci, Vrapčak, črnomerec, Bliznec, dubravica, aachen, Singapur, graz, voda |
Počasne tribine (u hladu breza) ... |
Grassbusters, dio drugiUz potok Črnomerec. Snimio: Vanja ... a lani sam ih uhvatio ovdje. Oznake: potok, košnja, črnomerec, trešnjevka |
Stižu proljetne boje!
Usprkos svemu, kiši, svježini, jutrošnjem snijegu u zapadnim dijelovima grada, proljetne boje ipak stižu!
Majstor proljetnih dezena proslonit će svoje lojtre uz svaku voćku i strpljivim potezima prirodnoga kista naslikati mlade pupove i cvjetiće! Već se veselim! Uz potok Kustošak. Snimio: Vanja Oznake: trešnjevka, kustošak, potok, boje, proljeće, fotka |
Grassbusters |
Pačja posla
Dok se naše patkice opušteno zabavljaju u meandrima potoka Črnomerca pogledajte kako je njihovim kolegicama na ljetnom festivalu u Muenchenu!
Potok Črnomerec kod Fallerova šetališta, snimljeno jučer. Snimio: Vanja Olympiapark u Muenchenu, Sommerfestival (Ljetni festival), snimljeno prošli tjedan. Snimio: Vanja Oznake: Patke, črnomerec, potok, Muenchen |
Dani visokih voda
Protekli kišni dani su nam ponovo navukli na vrat visoke vode i to ne samo savske (kao što je slučaj kada poplave zaprijete ne zbog kiša kod nas nego zbog topljenja snijega ili kiša u Sloveniji), nego i svih potoka u zagrebačkom zaleđu ... pogledajte kakvo je stanje bilo jutros, na Jarunu i uz potok Črnomerec!
Zaštitni znak Jaruna kao otočić. Snimio: Vanja Mini-golf kućice u vodi "do koljena". Snimio: Vanja Uz skejt-park. Snimio: Vanja Ovdje nije carevala voda, već magla. Snimio: Vanja Solarni pleksus, ovaj put bez sunca. Snimio: Vanja Na obali maglenog i vodenog mora. Snimio: Vanja Vodeni labirint. Snimio: Vanja Čizme obavezne! Snimio: Vanja Aqua park Jarun. Snimio: Vanja Mostu je voda došla do grla ... a TV reporteri su mu se popeli na leđa. Snimio: Vanja Potok Črnomerec kod Jarunske ceste - poravnat sa obalom. Snimio: Vanja Oznake: poplava, Jarun, črnomerec, potok, trešnjevka, sava |
O obogaćivanju javnih prostora - kada potoci uskrsnu
U prošlom postu sam pisao o obogaćivanju javnih prostora prenamjenom neupotrebljavanih željezničkih površina u parkove i šetnice ... a vjerujem da vam neću otkriti ništa nova ni ako vam kažem da voda može učiniti čuda u oplemenjivanju javnih prostora. Negdje je ta voda već prisutna na samoj lokaciji (sjetimo se Venecije ili bilo koje naše lijepe jedranske "rive" ili pak zanimljivih riječnih urbanih pejzaža ... bečkog šetališta uz Donaukanal, Ljubljane i njenog središta koje krasi Ljubljanica, ili manje poznatog, ali zanimljivog centra Slovenskih Konjica, koji je obilježen potokom koji teče kroza nj ... naš pandan bi recimo bila Vrboska na Hvaru.
No, neki gradovi se baš i ne mogu pohvaliti takvim vodenim "pejzažima", bilo zato što jednostavno nemaju pogodnog vodotoka unutar grada (pa pribjegavaju izgradnji umjetnih jezeraca i fontana), bilo zato što se svojih vodotoka "srame" odnosno ne dozvoljavaju im da budu dio grada. Takav je slučaj i sa Zagrebom - stjecajem okolnosti (vodni režim sa velikim promjenama vodostaja) i povijesnog urbanističkog razvoja Zagreb je pobjegao od Save kao i od svih ostalih gradskih vodotoka tako da svi oni u urbanom životu zauzimaju samo marginalnu ulogu izletišta (Maksimir, Jarun itd) ili nezaobilazne "prometne smetnje" (Sava ili npr. i potok Črnomerec) ... rijetki su dijelovi u kojima zagrebački vodotoci igraju ravnopravnu ulogu u doživljaju nekog kvarta (pozitivan primjer bi bio npr. potok Vrapčak u Vrbanima). Ali takva se situacija može i promijeniti - pogledajte kako su to učnili u Aachenu. Taj grad u zapadnoj Njemačkoj, tik uz nizozemsku i belgijsku granicu, je veličine otprilike Splita i ne leži ni na kojem značajnijem vodotoku. Međutim, sam nastanak grada je usko vezan uz vodu, uz termalne izvore koji su bili poznati još u neolitsko doba, a zahvaljujući njima grad je bio poznat već u doba Rimskog carstva. Nekoliko malih potočića koji su nekad tekli područjem grada progutao je urbani razvoj i oni su se našli u podzemlju - baš kao i zagrebački potoci. No, jedan od njih, Johannisbach, djelomice je "uskrsnuo" 1999. u sklopu projekta "Ekološki grad budućnosti" kojim je u dužini od nekoliko stotina metara dio tog vodotoka ponovo izvučen na vidjelo u obliku plitkog vodotoka koji krivuda zapadnim dijelom centra grada, uz ulicu Annuntiatenbach do Pontstrasse (zagrebačkim rječnikom bi to odgovaralo izvlačenju djelića potoka Ribnjaka od npr. Draškovićeve do Držićeve). Taj plitki kanalić kojim tiho teče nekoliko cenimetara dubok vodotok nosi otprilike polovinu volumena vode tog potoka i on nije dominantno obilježje te ulice .... ali, bez ikakve dvojbe, doprinosi ukupnom ugođaju i, između ostalog, čuva sjećanje na taj potok za kojeg vjerojatno mlađe generacije ne bi ni znale da postoji. Johannisbach u centru Aachena. Snimio: Vanja Potočić na Trgu lipa, Lindenplatz, u Aachenu. Snimio: Vanja Nastavak prema Pontstrasse. Snimio: Vanja Pogledajmo sad kakvu bismo analogiju sa ovim projektom mogli povući na području Zagreba - meni je odmah na um palo Šetalište Jurja Gagarina na Trešnjevci i potok Kunišćak. Kako bi bilo kada bi od Trešnjevačkog trga (gdje se od 50-ih godina 20. stoljeća u podzemlju spajaju Kunišćak i Kraljevec) pa dalje, uzduž Gagarinova šetališta, sve do Savske ili još i dalje, tekao mali potočić dobro uklopljen u okoliš tog jedinstvenog pješačkog pravca u Zagrebu? Što vi mislite o tome? Scena sa Šetališta Jurja Gagarina ispod kojeg teče potok Kunišćak. Snimio: Vanja Tekuća voda uvijek oplemenjuje prostor (pogledajte na slici primjer sa jednog od glavnih trgova Lyona!) i vjerujem da bi jedan ovakav detalj dobro činio centru Trešnjevke kad jednog lijepog dana dođe do njegova uređenja! Prizor iz Lyona. Snimio: Vanja Oznake: aachen, potok, gagarinov put, Kunišćak |
Špansko: Priča o nepoznatom potoku koji nestaje pored Magdina kuta
U zadnje vrijeme sam vas "zatrpao" sa pričama o potocima, evo još jedne ...
... i to ponajviše zahvaljujući Mladenu koji je iz bespuća topografskih karata iskopao ovu zanimljivu pričicu! Mladene, hvala ti! Urbanizacija prigradskih naselja neumitno istiskuje potoke iz njihove slike, bilo da ih šalje direktno u podzemlje, u kanalizaciju, bilo da ih "ravna", pretvara u kanale bez posebnog identiteta ... i pred nama je baš jedan takav slučaj, slučaj nestalog potoka. Dakle .... sudeći po karti koju možete vidjeti ovdje, a datira iz 70-tih godina, kroz Malešnicu i Špansko je do tada krivudao neki potočić koji je nestajao na mjestu gdje se sad nalazi salon automobila preko puta hotela Antunović. Do sada ni Mladen ni ja nismo uspjeli naći nekoga tko je uživo vidio taj potok, no ja bih, poznavajući krajolik, rekao da je to više bio neki malo veći kanal koji je najvjerojatnije živio samo za većih kiša kada je skupljao vodu iz okolnih dvorišta i livada. (ako se netko od vas sjeća tog potoka, molim vas, obavezno se javite komentarom!!!) Izvadak iz topografske karte. Pogled na sadašnje stanje. Dakle, potok je do Malešnice dolazio vrlo blizu sadašnje željezničke stanice, prolazio je vjerojatno točno područjem na kojem se nalazi Kukuljevićev trg i zatim je skretao istočno, prema sadašnjem novom reciklažnom dvorištu da bi poniknuo (vjerojatno u kanalizaciju) kod Zagrebačke avenije i sadašnjeg shopping centar Prečko. A uz sam izgled tog potočića zanimljivo je i proćitati toponime tog kvarta koji su vrlo vjerojatno zauvijek nestali - Kotarnica još postoji kroz ime ulice, no pešćenka, Magdin kut, Nova Loza ... više ne. Uvećan najsjeverniji dio karte, Malešnica. Dio na dodiru Malešnice i Španskog (oko današnjeg Kukuljevićeva trga). Istočni dio Španskog. Najjužniji dio karte, južno Špansko, spoj do Prečkog. Pogledajte ovdje i stanje terena na području Prečkog na vojnoj topografskoj karti iz 1944. godine! Dobro je vidljiva stara kasarna, kao i Zagrebačka/Petrovaradinska cesta (uočite natpis "Bugar" zdesna!) te ulica Prečko koja postoji i danas, prekinuta na dva dijela produženjem Horvaćanske. Ovdje se vidi taj potez Dom kulture Prečko-tržnica-crkva i dalje prema nasipu, kao i jaruge potoka (koji su istovremeno vrlo vjerojatno u stvari ostaci savskih rukavaca) uzduž ulice Prečko pa prema sadašnjem CAOP-u i Savskoj Opatovini (vidljivi i danas zapadno od ulice Svilkovići, njenog neasfaltiranog dijela koji ide ka nasipu, kao valoviti teren) te na mjestu gdje je danas osnovna škola Nikole Tesle (vidi komentare!) Stanje 1944. godine - u crvenom četverokutu je detalj jaruga iza današnje crkve, preko puta skladišta "Pneumatik". Opaska: Post sam nadopunio sa dvije dodatne karte 13.03.2013, 13:50 - Mladene, hvala ti na dodatnim kartama! Oznake: špansko, malešnica, preko, potok |
Još malo o Pustodolu
Godine rada na ovome blogu su me naučile jednom temeljnom zakonu: Taman kad se kompletira i zaokruži neka opsežnija blog-priča onda će se posve sigurno za dan ili dva pojaviti još poneka zanimljiva fotka ili detalj kojega bi bila šteta ne spomenuti u istom kontekstu. I onda ga ja nekad gurnem u zapećak i kažem "Ma, doći ćeš ti već na red ...", jer me taj čas već puno više zanima 5, 10 ili 15 drugih neispričanih priča koje već x tjedana ili mjeseci čekaju na red za objavljivanje ... a nekad ga ipak zapakiram s mašlekom i isporučim na blog dok je cijela priča još vruća kako bi sve to zajedno ipak postalo zaokružena cjelina.
Ovaj put se upravo to desilo sa pričom o potoku Pustodolu ... vjerni čitalac i suradnik bloga VT (hvala ti!!!) je iskopao zanimljiv tekst o tom potoku iz Geološkog vodiča po Medvednici (autor: Vinko Mraz), a u svojoj arhivi je pronašao i nekoliko prekrasno zelenih fotki tog područja snimljenih pred koju godinu .... tako je lijepo vidjeti intenzivno zelenilo usred ovog zimskog bjelila, zar ne? Ljeti Pustodol može postati i Suhodol. Snimio: VT Ozidani izvor neposredno uz cestu Pustodol - zanimljivo je što se nalazi ISPOD sadašnje razine potoka. Snimio: VT Dakle, o čemu se radi u tom geološkom tekstu .... prije svega saznajemo da je retencija Pustodol (odnosno Pusti Dol, kako je u tekstu zovu) sagrađena 1992. godine, visina nasute brane je 26,5 metara, dužina 72 m, a volumen retencijskog prostora je cca 100 000 m3. Retencija je projektirana za maksimalni stogodišnji protok od 16,8 m3 dok je maksimalni protok ispusta brane 2,1 m3 (dakle, 8 puta manji od najveće vode koju bi retencija morala moći zadržati). To je tehnički dio priče. Onaj prirodni, hidrogeološki, pak kazuje kako je pri gradnji brane primjećeno jako zamućenje i velik porast kapaciteta izvora Ribnjak koji se nalazi cca 500 metara zračne linije južno od brane. Uočeno je da dio vode potoka Pustodola ponire na jednoj od predbrana potoka te kroz jednu gradnjom brane otvorenu kavernu neposredno pred branom. Veza ta dva vodotoka je razmatrana već i prije, još davne 1877. godine u člancima profesora Đure Pilara, no nije bila i dokazana. Činjenica je da se nizvodno od izvora Ribnjak u tlu nalaze slabo propusne laporaste naslage koje skupljaju vodu koja ponire iz Pustodola i otječe kroz mješavinu škriljavaca i vapnenanac do Ribnjaka i dovode ju na površinu. Podzemna veza ta dva izvora je naposlijetku tokom gradnje retencije i dokazana, bojanjem vode. Udaljenost mjesta na kojem je voda bojana (pred branom) i onog na kojem je boja uočena (izvor Ribnjak) je 530 metara, a visinska razlika je 56 metara. Trasiranje je provedeno dva puta i boja se pri prvom ispitivanju pojavila nakon 12 sati, a drugi puta nakon 18 sati što daje brzinu toka podzemne vode od cca 1000 metara/dan. Ovim ispitivanjem je dokazana podzemna veza ta dva vodotoka, a istodobno je pokazala da su spomenute kaverne slabe točke brane kojima za visoka vodostaja voda zaobilazi retenciju i nekontrolirano prolazi mimo brane. Usput, izvor Ribnjak se nalazi na području na kojem se već više desetljeća planira osnivanje novog Botaničkog vrta! Uz potok. Snimio: VT Čini se da je to ona ista klupica iz prethodnog posta otprije dva dana, samo što je u međuvremenu restaurirana. Snimio: VT Stižemo do retencije. Snimio: VT Retencija u zelenom okviru. Snimio: VT Odmor za oči! Snimio: VT Oznake: pustodol, Gračanski ribnjak, potok, retencija |
< | rujan, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |