Pregled posta

Mapiranje Trešnjevke: Šećemo uz Trešnjevačke potoke – krenimo uzvodno uz potok Vrapčak!

Snimio: Vanja


U petak, 05.06.2020., prošetali smo se moji kolege iz projekta "Mapiranje Trešnjevke" i ja u društvu 49 sušetača uz potok Vrapčak, od mosta na Ulici Roberta Frangeš Mihanovića u Rudešu (pored Sky Officea) pa sve do krajnjeg sjevera Gornjeg Vrapča. Ovaj je tekst pokušaj sažetka izrečenog i viđenog tokom te šetnje kako bi sve te informacije ostale vidljive i dostupne i onima koji nisu bili na njoj, zahvaljujem se svima koji su prisustvovali šetnji i učinili ju takvom kakva je bila svojim prisustvom, komentarima i općenito dobrim vibracijama.

Za početak, vrijedi napomenuti kako je priča ove šetnje i priča o potoku Vrapčaku ispričana sa nekoliko gledišta. Prije svega, pogledali smo ga tokom šetnje kao "prirodnu činjenicu", kao jednog od medvedničkih, zagrebačkih i trešnjevačkih potoka, jedne od pritoka rijeke Save. Zatim, spomenuli smo ga i kao os, okosnicu, nekadašnje općine Vrabče Gornje, gledajući ga na starim kartama pogledali smo ne samo povijest krajeva oko samog potoka već i cijelog područja zapadno od njega, a sjeverno od Save i južno od Medvednice koje danas administrativno pripada gradu Zagrebu. Naposlijetku, gledali smo ga tokom šetnje i kao jednu od zagrebačkih “zelenih transverzala”, kao zeleni prostor koji posjeduje velike reakreacijsko-prometne mogućnosti za šetnju i vožnju biciklom.


Dakle, što je Vrapčak?

Vrapčak je jedan od 6 potoka koji dijelom prolazi i Trešnjevkom (od čega su tri, Kraljevec, Jelenovac i Kunišćak, natkriti, a Črnomerec, Kustošak i Vrapčak još uživaju u uglavnom otvorenom toku.
Vrapčak je vodom najbogatiji od svih medvedničkih potoka na zapadnoj strani Zagreba.
Vrapčak ima najljepše od svih ušća zagrebačkih potoka (u stvari, njegovo ušće je i gotovo jedino pravo ušće na području Zagreba).
Jedan od potoka koji su sastavnice Vrapčaka je onaj na kojem je najveći medvednički slap, 9-metarski slap Sopot. A na drugoj pritoci, nešto južnijoj, je jedan od ne tako mnogih preostalih slapova Medvedice, 5-metarski Ferendol.
Zanimljivost koja nema veze sa potokom kao takvim: Uz Vrapčak se nalazi i trenutno jedina “prava” streljana grada Zagreba – nekadašnje su se nalazile uz potoke Kustošak odnosno bezimeni Potočić kod šume Dotrščina.

Kad smo već kod potoka, pogledajmo one koji se nalaze zapadno od centra Zagreba, a istočno od Vrapčaka:

- Kraljevec: Nalazi se u podzemlju od 1909. i izgradnje Srednjoškolskog igrališta, teče pored Tehničkog muzeja, ulijeva se na Trnju u također podzemnotekući potok Kunišćak
- Jelenovac: Teče ispod Trakošćanske ulice, ulijeva se, također podzemno, u Kunišćak posred Trešnjevačkog trga, na uglu Tratinske i Trakošćanske ulice
- Kunišćak: Teče u podzemlju ispod Krapinske ulice i dalje na Trnje, ispod Šetališta Jurja Gagarina
- Črnomerec: Prvi je otvoreni potok sa zapadne strane, ulijeva se u Vrapčak nekoliko stotina metara prije Save. Na žalost, često presušuje. Uz njega se vežu i kontroverze oko zatvaranja radi izgradnje buduće prometnice i tramvajske veze između Črnomerca, remize i Horvaćanske ceste, ali i planova za šetalište od kojih već godinama nema ništa.
- Kustošak: Odvaja Voltino od Rudeša i ulijeva se (podzemno) u Vrapčak kod crkve Sv. Mati slobode na Jarunu

Zapadno od Vrapčaka su još:
- potok nekad znan kao Borčec, a danas kao Orešje: Teče istočno od Gajnica, a ulijeva se u potok Dubravicu kod ž.st. Gajnice)
- Dubravica: Protiče i kroz Veternicu, a svoj tok završava u jezeru Dubravica, dok Savu dosiže tek nakon jakih kiša odvodom kod Savske Opatovine
- Dolje: Izvire u Podsusedskom Dolju i u Savu utiče kod Podsuseda, nedalkeo nekadašnjeg kupališta koje se nalazi pored današnjeg igrališta NK Podsused.

Upravo Vrapčak i posljednje spomenuta tri potoka odvode vodu sa zapadnog, djelomično vapnenačkog prostora Medvednice pa su stoga nešto jači od onih na središnjem dijelu Medvednice ....

Prisjetimo se, istočno od centra se nalaze potoci Medveščak, ukopan u podzemlje još s početka 20. stoljeća, teče ispod Radničke ceste i dalje kao “Drek river” na istok i sakuplja sve ostale potoke da bi sa njima se ulio u Savu kod Hrušćice. Od većih potoka koji se ulijevaju u njega treba spomenuti Bliznec (utječe kod Radničke ceste, prethodno skupivši kod Maksimira potok Štefanovec), Trnavu, Čučersku Reku i Vuger (sva tri se ujedinjuju uz Ulicu Ljudevita Posavskog na južnom prilazu Sesvetama, kod Jelkovca).

A tu leži i odgovor zašto je ušće Vrapčaka najljepše u Zagrebu - jer je jedino pravo ušće u Savu na području Zagreba. Potok iz Podsusedskog Dolja gotovo neopazice se ulijeva u Savu pored igrališta nogometnog kluba Podsused, Dubravica se ulijeva u jezero kod Zagrebačke avenije iz kojeg istječe tek manja količina vode koja se najčešće gubi u grmlju Savske Opatovine, a tek nakon velikih kiša nešto od te vode istječe u Savu uskom cijevi ispod nasipa na pola puta između Prečkog i Jankomirskog mosta.

Zanimljive poveznice:

- Potoci Trešnjevke
- O potoku Orešju
- Potočna arheologija: Potok Bliznec
- Potočna arehologija: Potok Štefanovec
- Priča o potoku pored Magdina kuta


Slijedi nekoliko riječi o značenju Vrapčaka kroz povijest. Taj je potok bio okosnica prostora nekadašnje općine Vrapče uz koja su bila većina južnih naselja današnje Trešnjevke pa i šire, sva koja se nalaze zapadnije od potoka Črnomerca koji je do 1945. bio zapadna granica grada Zagreba (Jarun, Gajevo, Ljubljanica, Rudeš, Prečko, Špansko) i uz koji su stanovnici išli do svojeg općinskog središta: na misu (u crkvu Sv. Barbare u Gornjem Vrapču), na pogreb, u školu.

To je bio pravac kojim je i tekla naša šetnja, od Rudeša pa do Gornjeg Vrapča. Sumnjam da su ljudi nekad hodali upravo tim pravcem, uz sami potok, vjerojatno su se služili nekadašnjim glavnim prometnim pravcem (koji je u stvarnosti nekad predstavljao prašnjavu makadamsku cestu li možda tek kolski put): Mitnica na Horvaćanskoj cesti kod potoka Črnomerca – Peščanska cesta (pravcem Ulice Hrvoja Macanovića, Hrgovića, Našičke ulice – srednji dio se do 50-ih zvao i Ulicom Stjepana Radića), Rudeškom cestom do Ratarske, njom do Oranica (nekad zvanom Grobničkom cestom, radi groblja u Donjem Vrapču) i sve dalje do Gornjeg Vrapča. Uz to što je taj put predstavljao glavnu vezu tih sela sa općinskim središtem to je bio i put kojim su morali ići svi oni koji su iz Vrapča htjeli ići na drugu obalu Save, do Savskog mosta. A i oni koji su s juga željeli ići na vlak u smjeru zapada ili istoka, najbliža ž.st. je bila Vrapče.



Područje oko Vrapčaka godine 1914.


Područje oko Vrapčaka godine 1929., administrativbna raspodjela


Područje oko Vrapčaka godine 1932.


Područje oko Vrapčaka godine 1944., topografska karta


Područje oko Vrapčaka godine 1944., dio plana općine Kustošija


Područje oko Vrapčaka godine 1950.


Područje oko Vrapčaka godine 1959.


Što se tijeka same šetnje tiče, nakon uvodnog razgovora u parku pored Ulice Roberta Frangeša Mihanovića krenuli smo uzvodno uz potok u smjeru Zagrebačke ceste gdje smo komentirali nemogućnost prelaska ceste uz sami potok, već se najbliži pješački prijelaz nalazi čak 100-injak metara niže, što je za sve one koji se kreću šetnicom neugodno, posebno zbog vrlo uskog pločnika na zapadnoj strani Zagrebačke ceste. Problem bi se mogao riješiti premještanjem pješačkog prijelaza do samoga potoka, no još učinkovitije rješenje bi bila rekonstrukcija mosta kojom bi se ispod njega omogućila izgradnja pješačko-biciklističkog prolaza što je rješenje koje se često viđa u npr Austriji.

Nakon prelaska Zagrebačke ceste smo krenuli šetnicom područjem na kojem potok razdvaja POS-ovo naselje Oranice Rudeš od skupine zgrada koje je gradila firma "Profectus". POS-ovo naselje je sagrađeno na prostoru nekadašnje kasarne Prečko uz značajan angažman arhitekta Zorana Hebara koji je između ostaloga zaslužan za očuvanje drveća (drvored kestenova) uz središnju pješačku os naselja. Naselje je koncipirano i projektirano kao cjelina, sa glavnim pješačkim trgom, osnovnom školom i vrtićem, igralištima, šetnicom uz Potok … dok se s njegove južne strane od 1993. nalazio kartodrom kojem je prije nekoliko godina istekao ugovor, sada je u predaji terena gradu, a na tome bi se mjestu trebao graditi bazen.
Najveći problem ovog naselja je promet, odnosno izlaz na Zagrebačku aveniju (u smjeru istoka) i Zagrebačku cestu (u smjeru sjevera). Trajno kvalitetno rješenje će biti moguće tek kad se izgradi Produžena Vrapčanska koja bi osigurala direktan izlaz na Zagrebačku aveniju putem raskršća u dva nivoa.

Za razliku od tog naselja koje je jedan od primjera kako je i u suvremenim zakonskim i ostalim uvjetima moguće graditi naselje ugodno za život, Profectusovo je naselje potpuno suprotan primjer, primjer nakupine zgrada koja je građena bez ikakve infrastrukture i njegovi stanovnici moraju sve svoje potrebe (škola, vrtić, drugi zajednički sadržaji) zadovoljavati u okolnim naseljima čija infrastruktura zbog toga pati od preopterećenosti pa stoga to naselje možemo promatrati i kao parazita "nalijepljenog" na susjedna naselja. Jedna od vrlo loših strana tog naselja je i izrazito loše riješen izlaz na sjever, na ulicu Oranice, kroz vrlo uske lokalne uličice.

Kraću pauzu uz razgovor o tim naseljima smo održali na već davno sagrađenom, a nikad puštenom u promet cestovnom mostu preko Vrapčaka koji nije u funkciji radi neriješenih imovinsko pravnih odnosa na parceli sa južne obale. Tu smo spomenuli i višedesetljetno čekanje izgradnje Produžene Vrapčanske koja bi trebala riješiti pitanje prometa ali i spoja poslovne zgrade Mercator sa ostatkom naselja.

Šetnju smo nastavili kratkim posjetom POS-ovu naselju i prolaskom Šetalištem 150. brigade i dolaskom na glavni trg otkud smo se vratili do potoka uz koji smo nastavili do Pavlenskog puta. Na toj smo dionici skrenuli pažnju na nemogućnost prolaza zapadnom obalom zbog 30-ak metara ograđene privatne parcele (problem koji se susreće i na dijelu kod Španskog) - šetnica bi bila atraktivnija kada bi šetnja bila moguća po obje obale.



Početak šetnje. Snimila: Saša Martinović Kunović


Snimila: Nives Borčić.


Snimila: Saša Martinović Kunović


Potok Vrapčak pored mjesta sastanka. Snimila: Daša Filipčić


Razgovor o poboljšanjima na šetalištu i prijelazu Zagrebačke ceste. Snimila: Nives Borčić.


Na mostu nikad puštenom u promet. Snimila: Nives Borčić


U POS naselju, na glavnoj šetnici. Snimila: Daša Filipčić


Nastavljamo šetnju po istočnoj ("Profectus") strani potoka. Snimila: Daša Filipčić


Kod Pavlenskog puta smo uz staru ploču sa imenom ulice (vjerojatno iz 50-ih) popričali i o ogradi starog mosta koja već 20-ak godina ometa prolaz uz potok i čini se da nitko od komunalnih službi i lokalnih vlasti nije zainteresiran za rješavanje tog problema. U blizini, sa istočne strane potoka, se nalaze i dvije nedavno sagrađene zgrade koje svojom pozicijom zatvaraju pristup mostu i djeluju posve izvan konteksta okolice.

Prelaskom Šoljanove ulice našli smo se na prostoru Španskog. Kao zanimljivost - najveći pojedinačni Mjesni odbor u Zagrebu je Prečko (13 695 stanovnika), a svi mjesni odbori Gradske četvrti Trešnjevka jug osim MO Gajevo imaju preko 10 000 stanovnika (97% ZG mjesnih odbora imaju manje od 10 000 stanovnika, a više od toga samo 5 južnotrešnjevačkih, dva u Španskom te MO Dugave. Međutim, ako gledamo oba mjesna odbora Špansko zajedno, oni imaju 25 000 stanovnika i to bi naselje po broju stanovnika bilo 19. u Hrvatskoj (malko iza Vukovara i Bjelovara)!
Isto tako, Osnovna škola Tituša Brezovačkog je škola sa najviše učenika u Zagrebu, čak 950, a susjedna Osnovna škola Ante Kovačića je tek malkice manja, sa 933 učenika, i radi već dugo u 3 smjene (radila je čak povremeno u 4 smjene).

Ime Špansko vjerojatno dolazi od titule “špan”, to je bio niži plemić koji je upravljao posjedom Kaptola (svi posjedi zapadno od potoka Črnomerec su nekada bili u vlasništvu Kaptola). 1848. godine (dakle, prije tek 172 godine!!) je došlo do oslobađanja kmetova i ukidanja feudalizma, a tokom 19. st se doseljavaju Bugari koji su se bavili poljoprivredom. Centar Španskog je nekad bio u južnom dijelu naselja, malko sjeverozapadnije od centra Antunović, kod križanja ulica Martinci i Maršanići, a danas je na Trgu Josipa Kukuljevića, čiju centralnu funkciju dijeli sa naseljem Malešnica, dok je tržnica nešto zapadnije i najveća je i najživlja tržnica grada zapadno od Jarunske.

Špansko ima i svoj nogometni klub, NK Špansko, osnovan 1958., najveći uspjeh je bilo drugo mjesto u 2. Ligi HNL skupina sjever 1992., a sada se natječe u 3. HNL.
Valja spomenuti i župu Djevice Marije Žalosne - osnovana je 1975., crkva se nalazi sjeverno od tržnice Špansko.


Vratimo se sad na šetnju ... nakon Šoljanove ulice ponovo smo prešli na zapadnu obalu i posjetili smo boćarsko igralište uz koje se nalaze zanimljive brajde vinove loze koje rastu na okvirima od starih sušilica, a iznad igrališta je i stara ploča sa imenom Trga Nikole Šubić Zrinjskog, vjerojatno iz 60-ih.

Nastavljamo šetnicom uz potok koja je na toj dionici vrlo uska i neugodna za mimoilaženje (valjalo bi ju proširiti!) i prolazi uz zanimljive vrtove ... neki su vrlo uredni, opremljeni raznoraznim detaljima koji privlače pažnju, dok su neki zapušteni, između ostaloga i barake u kojima su do prije 3-4 godine živjele kokoši i koze.

U blizini Ulice Ivane Brlić Mažuranić nailazimo na toplovod koji vodi od trešnjevačke toplane, ali i na još jedan vrt koji zatvara prolaz po istočnoj obali potoka. Prelazimo sa područja Španskog na Malešnicu i kod pristupa starom groblju u Donjem Vrapču (Vrbovljanski put) prelazimo na lijepu usku stazicu koja vodi istočnom obalom potoka i također otkriva zanimljive detalje u vrtovima, od neobične skulpture pa do kabine stare sljemenske žičare.

Kod jednog od mostova nailazimo na zid na kojem je nekad (2009.) bio mural posvećen tada preminulom Dini Dvorniku koji je sa obitelji živio u zgradi iza tog zida sve do svoje tragične smrti.

Uskoro smo stigli i do željezničke pruge - dva napuštena željeznička mosta preko potoka su pripadali Samoborčeku (uski) i teretnom pristupu ranžirnom kolodvoru Vrapče (široki). Kuća desno (istočno) od staze je bila ulazna kućica teretnom kolodvoru, dok je ona druga, zapadna, u kojoj je danas gostionica, bila zgrada stanice Samoborčeka.



Ograda na starom mostu koja smeta pješacima i biciklistima. Snimila: Saša Martinović Kunović


Stara ploča sa imenom ulice. Snimila: Nives Borčić


Novosagrađene zgrade koje se ne uklapaju u svoju okolinu. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Patkice u Vrapčaku. Snimila: Daša Filipčić


Vinova loza na ostacima sušilica za veš. Snimila: Saša Martinović Kunović


Stari natpis sa Zrinjevca uz boćalište. Snimila: Nives Borčić


Kolona šetača se otegnula ... Snimila: Daša Filipčić


Kolekcija neobičnih detalja u vrtovima: Od stolaca pa do raspela ... Snimila: Saša Martinović Kunović


Lijepi cvijet viri iz ograde ... Snimila: Daša Filipčić


Netko se šetao stazom tokom betoniranja ... Snimio: Vanja


Šetači na jednom od mostova ... Snimila: Daša Filipčić


Zabavan natpis uz stazu ... Snimio: Vanja


Šetači na mjestu gdje šetnica prelazi preko toplovoda koji grije Malešnicu i Špansko. Snimila: Nives Borčić


Crkva u Malešnici koja se nalazi nedaleko potoka. Snimio: Vanja


Uređena šetnica po lijevoj strani potoka ... Snimila: Saša Martinović Kunović


.. no, mi smo se radije prošetali stazicom po njegovoj desnoj obali. Snimila: Daša Filipčić


Dotrajali most preko potoka kod Švarčanske ulice. Snimila: Daša Filipčić


Pored dva napuštena željeznička mosta - uži je od "Samoborčeka", a širi od bivšeg teretnog kolosijeka. Snimila: Saša Martinović Kunović


Susret sa vlakom. Snimila: Daša Filipčić


Brzom brzinom prema zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Snimila. Saša Martinović Kunović


Na ovom ćemo mjestu ponovo nakratko prekinuti priču o šetnji i baciti pogled na neke detalje o Stenjevcu i Vrapču!

Ime Stenjevec potiče od kamenoloma, mjesta gdje se ide po "stenje", a lokacija kamenoloma je vjerojatno bila negdje u smjeru Gornjeg Stenjevca.
Stenjevečka župa potječe iz 1334., župna crkva je crkva Blažene djevice Marije, sadašnja je posvećena 1769. 1926. se dešava raskol u župi, osnovana je starokatolička crkva, nalazi se preko puta rimokatoličke, uz samoborsku cestu. Širenjem grada i povećavanjem broja stanovnika u okolnim naseljima osnivaju se i nove župe: 1942. u Rudešu i u Podsusedu, a tad je i Špansko prešlo iz župe Vrapče u župu Stenjevec.

Škola u Stenjevcu je osnovana 1860. - za usporedbu, škola u Vrapču je počela s radom 1863., u Podsusedu 1886., u Rudešu 1895., Horvatima 1897., dok je prva na području Stare Trešnjevke, OŠ Kralja Tomislava, sagrađena tek 1928.A 1932. osnovnu je školu dobio i Bizek.

Stenjevec je imao i Narodni dom koji je osnovan 1932., u njemu je od 50-ih pa do kasnih 80-ih djelovalo i kino Jedinstvo, kao najzapadnije kino Zagreba, nakon Kustošije i Kalnika. (zanimljivost, kino Bratstvo se nalazilo na posve suprotnom dijelu grada, u Dubravi!)

Jedan od poznatih objekata Stenjevca je bila i gostionica Sertić, kod nekadašnje rampe, a današnje ž.st. Vrapče. Danas je objekt ponovo u ugostiteljskoj funkciji nakon niza godina propadanja.

Koga zanima, puno podataka o Stenjevcu je moguće naći u knjizi o Stenjevečkoj župi, OVDJE.


Nekoliko riječi o Vrapču - ime dolazi od prezimena Rabuch, familije koja je imala posjede na tom posjedu . Ljudi su govorili "Idem v Rabče" (u prijevodu "kod Rabuchovih") pa je tako ubrzo nastalo Vrabče koje je poslije postalo Vrapče. Važan objekat u naselju je Psihijatrijska bolnica, osnovana 1877. kao Zavod za umobolne Stenjevec (!), 1923. je na ekonomiji Jankomir osnovan poseban odjel bolnice za blaže bolesnike, a novi odjel je dograđen 1932. Iste godine je bolnica preimenovana iz bolnice Stenjevec u bolnicu Vrapče, a isto tako i željeznička stanica.
Više informacija o povijesti bolnice moguće je naći na njenoj web stranici, OVDJE.

U današnjem centru Vrapča koji je svoj sadašnji oblik dobio 1971. godine, izgradnjom Aleje grada Bologne, nalazi se tržnica koja već dugo čeka rekonstrukciju. A pored tržnice je i Osnovna škola grofa Janka Draškovića. Evo nekoliko crtica iz njene povijesti:

- 1863. - otvorenje škole, pohađaju je djeca iz svih naselja tadašnje općine, od Jaruna i Prečkog prema sjeveru
- 1934. - nastava se održava na prostoru sadašnje škole
- 1945. - dovršena je nova zgrada
- 1962. - škola je preimenovana u OŠ Pavao Lončarić
- 1978. - dograđen je novi dio
- 1992. - škola je preimenovana u OŠ Grofa Janka Draškovića

Vrijeme je za nastavak šetnje koju smo ostavili kod prelaska željezničke pruge. Uz dužni oprez prešli smo prugu i nastavili put do Ilice. Sa sjeverne strane smo popričali o tome kako je Ilica prije 50 godina (točnije prije 49 godina, 1971., za dovršenja Ulice grada Bologne) produžena za cca 500 metara, do Vrapčanske aleje. Prije toga je Ilica sezala samo do Vrapčanske ceste, najveći kućni broj je bio 494 (sada je 530) , a dalje se nastavljala Samoborske cesta, što dokazuju i dva kućna broja na obiteljskoj kući pored autobusne stanice. Stari broj je 6 (od početka Samoborske ceste), dok je novi Ilica 498.

Ako vas zanima Ilica, pogledajte i ovaj post na temu: "Treće lice Ilice"

Na tržnici Vrapče smo napravili kratku pauzu uz napolitanke i listanje starih karata, a šetnju smo nastavili prelaskom u Ulicu Stipana Vilova u kojoj smo sa istočne strane pogledali lijepu vilu sa krasnim vrtom koja pripada jednoj staroj vrapčanskoj glazbenoj obitelji.

Šetnju smo nastavili ulicom Potok uz poglede na nekoliko zanimljivih starijih kuća, na lokalne toponime (Zapotok/Potok), veliko klizište (!) i neobičnu pregradu na potoku koja je možda služila za pranje rublja.

Povratkom na Vrapčansku cestu stigli smo i do malog parka uz potok kojeg su uredili sami stanovnici i na tome su se mjestu održavale lokalne zabave uz roštilj i izvor koji je presušio i sada je zapušten. Treba spomenuti i neobičnu ružnu kuću koja se uzdiže iza parka i koje je svoje mjesto našla čak i na TV-u, u izborima za najružniju kuću Hrvatske (emisija "Živa istina").

Nakon nekoliko minuta smo već bili i kod župne crkve Sv. Barbare, jedan od najljepših detalja je ograda na ulaznim vratima, a zanimljiv je i župni dvor.
Crkva je sagrađena 1700., sagradio ju je Ivan Znika, zagrebački kanonik, poslije šibenski biskup. Nekadašnja crkva Sv. Križa nalazila se cca 1 kilometar sjevernije, kod Prišlinova puta.
Uz crkvu se nalazi i groblje, jedno od većih na području grada Zagreba.
Ako vas zanima više podataka o župi (recimo, kao podatak da je Vrapčanska cesta asfaltirana već 1955. i da je tada njom provozio autobus), možete ih naći OVDJE.



Grafit uz stazu kojom se stiže do Ilice. Snimila: Saša Martinović Kunović


Prešli smo Ilicu i razgovaramo o starim kartama tog područja. Snimila: Saša Martinović Kunović.


"Dokazni materijal" za tvrdnju da je dio Ilice nekad bio početak Samoborske ceste. Snimio: Vanja


Zanimljivi prozori na staroj obiteljskoj kući koja se nalazi tik pored tržnice Vrapče. Snimio: Vanja


Pauza na tržnici Vrapče. Snimila: Daša Filipčić


Vrijeme je za stare karte i friške napolitanke! Snimila: Daša Filipčić


Pogled na pauzu sa druge strane .. Snimila: Nives Borčić


Lijepa stara obiteljska kuća smještena tik uz potok, preko puta škole. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetači u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Nives Borčić


Neobičan ukras ispred jedne kuće u Ulici Stipana Vilova. Snimila: Saša Martinović Kunović


Šetači u ulici Potok ... Snimila. Daša Filipčić


A ovaj Potok ima i svoj Zapotok .. Snimila: Saša Martinović Kunović


Neobičan detalj na maloj ustavi potoka, pitamo se čemu li je služio ovaj kvadratni otvor? Snimila: Nives Borčić


Jedna od starijih i napuštenih kuća ulice Potok. Snimila: Nives Borčić


Pauza u malom parku uz potok ... Snimila: Saša Martinović Kunović


... a tu je nekad bio i mostić, uz sad presušeni izvor, gdje se nekad radio i roštilj i pekla kotlovina. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Neobično ružna zgrada koja dominira pogledom iznad parka. Snimila: Nives Borčić


Napuštena tradicionalna obiteljska kuća nedaleko crkve. Snimila. Nives Borčić


Crkva Sv. Barbare. Snimio: Vanja


Zanimljiva kovana ograda na vratima crkvenog dvorišta. Snimila: Nives Borčić


Čekamo autobus koji će nas dovesti do kraja naselja , bliže šumi ... Snimila. Daša Filipčić


Na tome smo mjestu pričekali ZET-ov autobus kojim smo se dovezli do predzadnje stanice, kod šumarskih kućica, od kojih smo se, već uz zašlo sunce, otputili za planinarskom markacijom prema slapu Ferendolu i šumskoj uvali Dragulinec, idiličnom mjestu uz šumske izvore na tek 15-ak minuta hoda od ceste. Do njih vodi markirana staza koja je uključena u Vrapčansku obilaznicu kojom se mogu obići zanimljivi lokaliteti tog dijela Medvednice.

Tu smo i završili šetnju uz odmor i druženje, na žalost, radi mraka smo brzo morali krenuti nazad i hvatati autobus prema Črnomercu.



Izašli smo iz autobusa, krećemo u šumu! Snimila: Daša Filipčić


S druge strane potoka su lijepe drvene kućice ... Snimila: Nives Borčić


Krećemo putem Vrapčanske obilaznice, u smjeru izvora Dragulinca /Družinca. Snimila: Nives Borčić


Tek što nismo stigli, nakon 15 minuta hoda! Snimila: Nives Borčić


Šumska udolina Dragulinec, prekrasno mjesto mira i svježine! Snimila: Nives Borčić


Vratimo se sad na jednu od priča koje prate ovu šetnju, pogledajmo njen administrativno-upravni dio odnosno povijest suparništva Vrapča i Stenjevca. U 19. stoljeću su kao najmanje upravne jedinice postojale upravne općine koje su se sastojale od poreznih općina, dok je viša hijerarhijska jedinica od upravne općine bila kotar (nekad nazivan i srez). U kotaru Zagreb tokom 19. stoljeća dio kojim smo se šetali pripadao je upravnoj općini Stenjevec sa sjedištem u Vrapču, a ona se sastojala od poreznih općina Jankomir, Stenjevec Dolnji, Stenjevec Gornji, Šestine, Vrabče Dolnje i Vrabče Gornje, ta je općina imala tad oko 6800 žitelja. Ta je upravna struktura tokom vremena doživljavala promjene - 1911. se iz upravne općine Stenjevec izdvojila upravna općina Vrabče (u kojoj su bili i svi dijelovi današnje Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca), a iz nje se 1937. izdvojila općina Kustošija (na području koje se našlo i današnje Voltino te Rudeš).

Zanimljiva poveznica: Vruća granica između Stenjevca i Vrapča.



Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1932. godine, ž.stanica se još uvijek zove Stenjevec p(ostaja).


Izvadak iz voznog reda vlakova na pruzi Zagreb-Zidani Most-Celje-Maribor-Beč iz 1936. godine, ž.stanica se još zove Vrapče.


Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1932 godine, stanica kod Bolnice se zove Stenjevec donji.


Izvadak iz voznog reda "Samoborčeka" iz 1935 godine, stanica kod Bolnice se zove Vrapče-bolnica.



Podaci o administrativnom ustroju dostupni su na on-line vodiču Državnog arhiva u Zagrebu , a zanimljiva može biti i knjiga Katarine Horvat "Kustošija u prvoj polovici XX. stoljeća", objavljena 2011. u izdanju Društva Kustošijanaca.

Poslije drugog svjetskog rata općina koja je obuhvaćala krajeve o kojima pričamo se prvo zvala općina Podsused, a od kraja 50-ih općina Susedgrad.

Zanimljivo je pogledati prošlost pojedinih današnjih kvartova na zapadu grada. Najstariji su kvartovi Savska Opatovina (na području koje je bio samostan cistercita od 13. st. od kojega već stopljećima nema traga), Stenjevec (sa pretpovijesnim nalazima i župom od 1334.), Vrapče (sa crkvom sv. Križa koja također vuče porijeklo još iz 14. st., u 18. stoljeću ju je zamijenila župna crkva Sv. Barbare) te Podsused (sa starim gradom Susedgradom iz 14. stoljeća). Kvartovi koji nemaju dužu povijet su Malešnica, Oranice (nekad zvano i Siget, a zapravo prije najčešće nazivano Donje Vrapče), Gajnice, Bizek, Borčec i Jankomir.

Neobičan je podatak da su toponimi Donja Kustošija i Donje Vrapče danas vrlo rijetko u upotrebi, dok se njihovi "gornji" pandani još uvijek često upotrebljavaju.
Isto tako, zanimljivo je pitanje zašto je naselje Malešnica nazvano baš tako, po ulici Malešnica, koja je, istina, bila jedna od važnijih ulica tog dijela naselja u smjeru sjever-jug. No, mogla se isto tako nazvati i Šipkovica, po najvažnijoj ulici naselja u smjeru istok-zapad.

Što se "povijesnih" kvartova tiče, Podsused jedini ima monografiju, izdanu 2009. pod naslovom „Podsused – vjerski život i tradicija/kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština”, nastalu uz proslavu 70-godišnjice župne crkve sv. Don Ivana Bosca. No, Stenjevec i Vrapče imaju također zanimljive monografske tekstove koji se mogu besplatno pregledati na webu, također su vezani uz povijest župe i mogu se naći na župnim web stranicama (vidi gore u tekstu).

Što se mlađe povijesti tiče, evo i nekoliko zanimljivih podataka vezanih uz industriju:

- jedan od najstarijih pogona ovoga dijela grada je cementara u Podsusedu koja je počela sa radom 01.09.1909.
- nakon Drugog svjetskog rata došlo je do nagle izgradnje industrijskih objekata na zapadu grada nasljeđujući time Žitnjak kao slijedeći novi zagrebački industrijski centar (da bi se krajem 20. stoljeća izgradnja preselila na područje Sesvetskog Kraljevca, Buzina i Kerestinca/Rakitja. U Stenjevcu je 1946. otvorena tvornica gumenih proizvoda Ris, imala je doba najvećeg procvata oko 2500 radnika i proizvodila je svašta, od brtvila i kondoma pa do gumenih čamaca. Tvornica je otišla u stečaj pod vlasništvom tvrtke ACM-Merkur 2001. godine, a nasljednik je firma iz G. Stubice koja proizvodi plovila.
Na Oranicama je 1948. osnovana Tvornica elektrotehničkih proizvoda, TEP, koja je u međuvremenu preseljena u Sv. Križ Začretje i danas zapošljava 55 radnika, a iza sebe je ostavila veliki kompleks hala koje se iznajmljuju.
Tokom 60-ih i 70-ih sve se više razvijala industrijska zona u Jankomiru, najpoznatija je tvornica bila Jedinstvo koje je proizvodilo alatne strojeve i za čije je radnike sagrađeno jezgro naselja Gajnice (2017. je pripremljena izložba o postanku naselja u organizaciji Muzeja grada Zagreba i Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad), a tu su još bili , a neki su još uvijek i Končar vozila, Jugorapid, tvornica namještaja Marko Šavrić ...

Zapadni dio grada je oduvijek imao i veliku prometnu važnost, zapadni prilazi gradu su tradicionalno slijedili rubove savske nizine kako bi bili čim sigurniji od poplave, pa je upravo tim smjerom prolazila i Ilica na koju su se od Vrapča kasnije nadovezivali Bolnička cesta, Karažnik i Podsusedska cesta odnosno Samoborska cesta koja je vodila uz trasu željezničke pruge sve do drvenog mosta kojim je prometovao i "Samoborček".

Slijedi nekoliko važnih datuma vezanih uz razvoj prometa na tom dielu grada, ali i općenito u svijetu:

- 1862. otvorena je željeznička pruga Zidani Most - Zagreb - Sisak (uz ž.st. Podsused i Stenjevec, koja je poslije preimenovana u Vrapče)
- 1901. pušten je u promet i Samoborček, sve do 31.12.1979.
- 1923. otvoren je prvi „autoput“ u Italiji, kod Milana, međutim imao je samo po jednu traku u svakome smjeru.
- 1932. prvi pravi višstazni autoput Köln -Bonn
- 1940. započeta je gradnja „autopruga“, betoniranih i/ili kockom popločanih cesta, prvo Zagreb - Samobor, a potom i za Remetinec i Dugo Selo
- 1948. sagrađen je “Autoput” (kao dio magistralnog pravca kroz cijelu Jugoslaviju) kroz cijeli zapadni dio grada i dalje do Podsuseda (nije bilo još Jankomirskog mosta, sagrađen je tek 1958. po projektu Krunoslava Tonkovića)
- 1950. otvoren je dio autoputa između Zagreba i Beograda (dio Zagreb - Ljubljana je sagrađen nekoliko godina kasnije, kao i neki od dijelova jugoistočno od Beograda)
- oko 1950. Otvorena je Zagorska magistrala
- 1969-1971. Sagrađena je Zelena magistrala, do Ponikava gdje naprasno prestaje, navodno je zaustavljena gradnja radi Hrvatskog proljeća, dok neki povezuju njenu gradnju sa aktivnostima JNA
- 1971 izgrađena je Aleja grada Bologne – 4 trake, autoput na Trešnjevci je dobio 4 staze tek 1978.!
- 1975./1976. Izgrađena Šavrićeva/Škorpikova sa podvožnjakom, kada je ukinut podsusedski prijelaz preko pruge sa rampom
- 1978. obilaznica, na koju je 1981. dodan krak prema Zaprešiću

Zanimljiva poveznica: Kako smo gradili Autoput


Ajmo pogledati i potencijalno reakreativno-prometno značenje potoka ... već je i sadašnji oblik "šetališta" (pišem ga pod navodnicima zato što je to sada zapravo niz odvojenih šetnica koje su svaka za sebe vrlo heterogene, a u pravilu su spojene jedna s drugim posve nepraktičnim prijelazima lokalnih prometnica) zanimljiv i dosta ugodan za šetnju i vožnju biciklom, no uz neke ne prevelike intervencije bi se stanje moglo značajno popraviti.
Već sad se uz potok može za cca pola sata vožnje biciklom doći od Gajnica do Jaruna, a kad bi se napravila prava staza, ujednačena, bilo bi moguće u tom vremenu doći i do Savskog mosta, a za sat vremena i do npr Hrelića ili Buzina (naravno, staza bi bila prikladna i za pješačenje).

Glavne problematične točke na dijelu od Sky Officea do Ilice su slijedeće:
- prijelaz Zagrebačke ceste ("zebra" je 100 metara južnije od šetnice), idealno rješenje bi bilo izgraditi put kojim bi pješaci i biciklisti prolazili uz potok ispod mosta Zagrebačke ceste)
- uređenje šetnice od završetka asfalta kod Profectus naselja pa do Pavlenskog puta (cca 100 metara)
- uklanjanje ograde kod starog mosta na Pavlenskom putu, ograda ometa prolaz već desetljećima ...
- uređenje prolaza od Pavlenskog puta (stari most) pa do početka šetnice sjeverno od Šoljanove ulice (trenutno tamo nema pješačkog prijelaza, idealna varianta bi bila prolaz ispod mosta, zajedno sa potokom)
- proširenje šetnice na potezu od Šoljanove ulice pa sve do Kožinčevog puta odnosno željezničke pruge kako bi se omogućilo mimoilaženje pješaka, roditelja sa dječjim kolicima, invalida, biciklista
- omogućavanje prolaza istočnom stranom potoka (trenutačno je barijera od Srnetičkog puta do Ulice Ivane Brlić Mažuranić)
- otvaranje prolaza preko Ulice Ivane Brlić Mažuranić, bilo novim pješačkim prijelazom (sadašnji je na cca 100 metara udaljenosti) ili, idealno, ponovo prolazom ispod ulice, uz potok.

Zanimljive poveznice:
Potoci kao zelene transverzale
Primjer pješačko-biciklističkog mosta iz Austrije (okolica Graza), pogledati stranicu 28, fotke 14 i 15


Post je objavljen 29.06.2020. u 14:32 sati.