Nepoznati Zagreb

Ove godine sam se posebno potrudio da ne čekate punu godinu na izvještaj sa moje Jane's Walk šetnje tako da vam priča stiže sa tek 2-3 tjedna kašnjenja!

Dakle, krenimo na šetnju!

U subotu, 06.05.2017. poveo sam prvu iz niza ovogodišnjih Jane's Walk šetnji pod naslovom "Željeznicom od riječne do zračne luke ili u posjeti najdužoj neiskorištenoj javnoj površini Zagreb-grada". Šetnja nas je povela od polazne točke uz Držićevu uzduž željezničkih kolosijeka u smjeru istoka otkrivajući detalje iz prošlosti i sadašnjosti tog područja, no i propitujući mogućnosti za razvoj u budućnosti sa posebnim osvrtom na mogućnost izgradnje magistralne biciklističke staze koja bi povezivala centar grada sa istočnim kvartovima (Maksimir, Borongaj, Dubrava) kao i sa mjestima u istočnoj okolici grada, Sesvetama i Dugim Selom. Detalje o ideji za izgradnju te magistrale sam već opisivao prije 5 godina u OVOM postu, a situacija se po tom pitanju gotovo nimalo nije promijenila!



GPS trag šetnje. Snimio: Mladen Sokele.


Šetnja je počela kod lijepe, ali zapuštene sjenice na uglu Radničke ceste i Držićeve sa uvodnim pogledom u povijest tog dijela grada. Iako riječna luka u Zagrebu nikad nije sagrađena, ona je postojala u planovima sačinjenim u drugoj polovici 19. stoljeća (npr. u planu iz 1887.) i trebala se nalaziti južno od željezničkih radionica (Gredelja), otprilike negdje između Strojarske i Palače pravde. Trebao je to biti poluzatvoreni "bazen" spojen kanalom sa glavnim savskim tokom tamo negdje kod današnjeg Mosta mladosti. Uz tu luku bi područje Glavnog kolodvora postalo glavni transportni centar tadašnjeg grada obzirom da su plovidba i željeznica bili glavni načini transporta tog vremena. Ne treba zaboraviti da je željeznica stigla do Zagreba 1962. na relaciji Zidani Most - Zagreb - Sisak, a 1870. je spojen i krak prema Budimpešti. Do 1892. je je ulogu glavne željezničke stanice grada vršio današnji Zapadni kolodvor, a tada je sagrađen današnji Glavni kolodvor.



Isječak iz plana grada iz 1887.


Mnogo kasnije pojavio se u gradu i automobilski promet, a s njime je vezan i autobusni prijevoz čije je središte (glavna autobusna stanica) do početka 60-ih bilo prvo na Langovu trgu, a potom se ta funkcija malo-pomalo selila u Ulicu Grgura Ninskoga, iza hotela Esplanada. Tek 1962. godine, sa izgradnjom Držićeve i željezničkog podvožnjaka, autobusni se kolodvor preselio na današnju lokaciju tako da je središte autobusnog prometa stiglo u blizinu jednog od glavnih izlaza iz grada (oko 1970. izgrađena je i Petlja koja je na primjeren način spojila Dtžićevu sa autoputem te Mostom mladosti koji je dovršen nešto kasnije, 1974). Produženjem Branimirove koja je građena u etapama od 1979. pa sve do nedavno ova je lokacija još više dobila na prometnoj važnosti, iako je nekad zapravo bila tek početak industrijske zone koja se prostirala u smjeru istoka i jugoistoka, sve do Žitnjaka i Borongaja.

Dolaskom željeznice u Zagreb u gradu se počela razvijati gradska industrija. Jedno od žarišta industrijskog razvoja je bio zapadni krak pruge, oko Zapadnog kolodvora, no vrlo brzo je aktiviran i istočni krak, selidbom Gradske plinare iz Gundulićeve ulice na današnju lokaciju na početku Radničke ceste, zatim izgradnjom Uljare (sjeverno od pruge, na prostoru današnjeg produžetka Branimirove, od 1916.), Tvornice tekstila (zapadno od Zavrtnice), Tvornice papira (istočno od Zavrtnice, od 1911.), a ne tako daleko, povezana industrijskim kolosijekom, je bila i Tvornica likera i žeste Arko, kasnije Badel (Vlaška ulica, kod Kvatrića, od 1918.) na čijem je dijelu 1930. počela raditi i Tvornica posuđa Gorica, Tvornica bačava (na prostoru današnje zgrade Ine u Šubićevoj) i još više manjih industrijskih pogona (u jednom od njih, bivše tvornice Pluto, se danas nalazi i Muzej automobila Ferdinand Budicki)

Grad se tijekom vremena širio, nekadašnja (industrijska) periferija je postajala sve bliža centru, stambene zgrade su se počele miješati sa industrijskim postrojenjima, s vremenom je i industrija postajala sve nezavisnija od pruge ... i, došlo je do selidbe odnosno zatvaranja većine industrijskih pogona. A na napuštenim prostorima se počelo graditi, prvo ceste (Branimirova), potom stambene zgrade (na području današnje uljare) ... i taj je proces na području uz prugu trenutno u punome jeku. Neki su prostori već prenamijenjeni, neki su upravo u tom procesu, neki još čekaju pravu namjenu u novim okolnostima ...

Nakon pregledavanja starih planova grada grupa šetača, nas 35, krenula je na sjevernu stranu željezničke pruge i strmo se popela na željeznički most kojim je premoštena Držićeva ulica sa kojeg se pruža pregled na cijelo raskršće i Branimir-plac. Nekad se na tome mjestu odvajao industrijski kolosijek za Uljaru, a sada se na mostu nalazi još samo dodatni treći "parkirni" kolosijek na kojem smo mogli u miru stajati i promatrati okolicu. Na tome mjestu vrijedi napomenuti da je koridor današnje Branimirove ulice izgrađivan u više etapa.

- do 30-ih godina 20. stoljeća se Branimirova ulice zvala Baroševa, tramvajsku je prugu dobila 1928., a okretište je bilo ispred Uljare, otprilike na mjestu današnjeg raskršća Branimirove i Držićeve ulice. Okretište se zvalo "Sigečica"
- 1931. je na planu grada, u dijelu između Heinzelove i Krupićeve (Željeznička kolonija) ucrtana Ulica Lisinskoga, no po svemu sudeći ta ulica nikad nije postojala u stvarnosti, već samo u planovima (u novijim planovima nije bila ucrtana)
- 1961. je izgrađena pruga kroz Šubićevu ulicu i spojena na prugu iz Branimirove
- 1962. je izgrađen podvožnjak ispod pruge za Držićevu i tramvaj je prošao prema današnjoj Ulici grada Vukovara (tadašnjoj Ulici proleterskih brigada)
- 1979. je započeta gradnja tzv. "produžene Branimirove" na dijelu između Heinzelove i Mandlove
- 1984.-1985. je Branimirova produžena do Osječke ulice u Dubravi
- 1987. produžena je do Čulinečke ceste
- oko 2000. je produžena sve do Sesveta
- 2005. je kroz teren bivše Uljare sagrađen dio od Držićeve do Ulice Crvenoga križa
- 2007. je Branimirova produžena do Zavrtnice
- 2015. je izvršen spoj između Zavrtnice i Heinzelove sa samo dvije prometne trake
- 2017. je dio između Zavrtnice i Heinzelove ulice proširen u puni profil

Promatrajući željeznički nadvožnjak i sa saznanjem da će se u budućnosti na prostorima Gredelja i ranžirnog dijela Glavnog kolodvora sigurno prostirati razni novi sadržaji (poslovni, trgovački, kulturni, možda čak i stambeni) zanimljivo je primjetiti kako bi bilo lijepo spojiti taj dio zapadno od Držićeve sa istočnim pomoću biciklističkog nadvožnjaka koji bi omogućavao neometanu povezanost na zamišljenoj istočnoj biciklističkoj magistrali.

Od mosta smo se po trasi bivšeg kolosijeka polako spuštali prema početku željezničkog nadvožnjaka dugačkog 1,5 km koji započinje kod stražnjeg ulaza u Gradsku plinaru, a završava nedaleko okretišta Borongaj. Početak nadvožnjaka je označen velikom brojkom 1970 koja označava godinu dovršetka izgradnje. A kao zanimljivost uočenu tokom obilaska, netko je upravo na tome mjestu početka nadožnjaka palio vatru, na ognjištu smo u pepelu pronašli rabljene muške cipele!

Nakon prvog dijela na kojem je prostor uz prugu širok i obrastao travom, u nastavku, sve do Heinzelove ulice, uz prugu se pruža novostvoreno parkiralište posuto šljakom. Na tome je dijelu primjetno da se i sa južne strane pruge nalazi nekoliko metara slobodnog prostora koji bi se, u slučaju potrebe, mogao iskoristiti i za smještaj biciklističke staze. Do ulice Zavrtnica, na prostoru nekadašnje tekstilne industrije, se nalazi slobodna parcela na kojoj je u planu izgradnja 4 visoke (16 katova) stambene zgrade, a između Zavrtnice i Heinzelove, na mjestu nekadašnje Tvornice papira, je sada poslovni centar Zavrtnica.



Polako se okupljamo u miru pomalo zapuštene sjenice ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Pozdravna riječ i uvod u šetnju. Snimio: Mladen Sokele.


A sad na nadvožnjak! Snimila: Anica Mazura.


Na mostu. Snimio: Mladen Sokele.


Zabranjeno voće je najslađe! Snimila: Saša Martinović Kunović.


Pogled prema Branimir-placu. Snimila: Anica Mazura.


Krećemo u smjeru istoka ... Snimio: Mladen Sokele.


Pričamo o industriji nekad i sad. Snimio: Mladen Sokele.


Evo i početka nadvožnjaka. Snimio: Mladen Sokele.


Na novostvorenom parkiralištu kod Zavrtnice ... Snimila: Anica Mazura.


Uz ognjište sa cipelama. Snimio: Mladen Sokele.


Pogled u dubinu nadvožnjaka. Snimio: Mladen Sokele.


Zanimljiv mural, ne znam tko stoji iza njega (kao autor, ali možda postoji i neki sponzor?). Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od zgrada Poslovnog centra Zavrtnica na prostoru nekadašnje Tvornice papira. Snimio: Mladen Sokele.


Razgovor o knjizi "Koko i duhovi". Snimila: Anica Mazura.


Tik uz Heinzelovu uliou sam šetačima postavio nekoliko pitanja, prenosim i pitanja i odgovore!
- po čemu je to mjesto poznato?
Po tome što su se tamo sve do prije nekoliko mjeseci sa svojim kamionima okupljali prodavači drva za ogrjev te pilari sa svojim pilama. Ispod mosta su organizirali "dnevni boravak" sa rabljenim kaučevima i foteljama i improviziranim ognjištem. Pretpostavljam da je to mjesto odabrano zbog blizine Istočnog kolodvora na koji je dovožen ugljen.
- na koju knjigu podsjeća to mjesto?
Na knjigu "Koko i duhovi" Ivana Kušana čiji je junak Ratko Milić zvani Koko stanovao ne tako daleko, na Heinzelovoj 31, a u knjizi se spominju i šetnje preko pruge na putu do i od škole (pretpostavlja se one u Kušlanovoj) i do vrta u kojem su iza drvene ograde Koko i Zlatko kopali podzemni prolaz.
- kada je napisana knjiga?
1958.

Kad smo prešli Heinzelovu ulicu (ispod koje teče potok Laščinčak) nastavili smo šetnju u puno ugodnijem zelenom ambijentu parka koji se nalazi sjeverno od pruge, između uzdignutih kolosijeka i kolnika Branimirove ulice - bilo bi prekrasno kada bi njime čim prije bila izgrađena već spominjana biciklistička staza! Sa južne strane pruge pruža se pak potpuno različit pejzaž: tu je širok prostor Istočnog kolodvora sa 20-tak kolosijeka i dugačkim nizom magazina. Kolodvor je sagrađen krajem 20-ih godina prošloga stoljeća i danas je posve prazan iako je još do prije nekoliko godina na njega dopreman ugljen za prodaju i kolosijeci su bili puni teretnih vagona. Neki od sudionika šetnje su se prisjetili kako je tokom rata na taj kolodvor dopremana i humanitarna pomoć, a za vrijeme proizvodnje novih niskopodnih tramvaja na jednom od postranih kolosijeka kolodvora (koji vodi do Radničke ceste) su vlakom stizali novi tramvaji (vidi OVDJE!) i zatim se spuštali na tramvajsku prugu kod današnjeg Superkonzuma na Ulici grada Vukovara (na tom se mjestu nekad okretao tramvaj broj 13).

No, prije nego što smo uronili u svijet istočnog kolodvora prisjetili smo se još jedne omladinske knjige koja je vezana uz taj dio grada i govori o životu na rubu grada i predgrađa. Riječ je o "Smogovcima" Hrvoja Hitreca koja je nastala 1976. godine. Njeni junaci su se uglavnom zadržavali u ulici Naselak i okolici i nisu zalazili dalje na jug, do pruge, no Naselak, najstarija naseljena ulica tog kvarta, se nalazi svega 100-injak metara od sadašnje Branimirove. Prošle nas je godine upravo tokom akcije Jane's Walk Milan Dalmacija svojom šetnjom proveo kroz Naselak i njegovu okolicu, kroz svijet "Smogovaca".

Nakon razgovora o knjizi premjestili smo se na južnu stranu pruge, među željezničarske kućice koje stoje u uglu pored Livadarskog puta - neke su uredne sa lijepo održavanim vrtovima, dok su druge trošne i zapuštene. A najzapuštenija je zgrada željezničke stanice koja je zarasla u travu i grmlje, no njenom okolicom ipak caruje puno ljepši prizor velike i neobično razgranate stare trešnje. Pored tih željezničarskih kuća sagrađenih vjerojatno u 50-ima se nalazi i desetak divlje sagrađenih romskih kućica.

Nastavili smo šetnju uz kolosijek u smjeru istoka, prešli smo Donje Svetice i uz pješačku stazu prema Borongajskoj cesti smo napravili pauzu tokom koje smo pojeli već uobičajenu kutiju čokoladnih napolitanki. Harambašićeva je nekad bila dio Borongajske ceste, a ime Borongaj je u to davno doba obuhvaćalo i kraj sve do Maksimirske ceste. A kad smo već bili kod Harambašićeve ulice spomenuli smo i treću omladinsku knjigu toga dana: "Zvižduk s Bukovca" autora Zvonimira Milčeca iz 1976., junaci su živjeli na Bukovcu, ali su pohađali Osnovnu školu u Harambašićevoj ulici (koja je sagrađena 1913., proširena 1921. i 1939., a od 1963. pa do 1991. se zvala Osnovna škola Božidar Adžija). S druge su nas strane, na početku Borongajske, pozdravili hostel znakovitog imena "Favela" i neobičan grafit na susjednoj fasadi. A valja spomenuti da se malko dalje nalazilo nekad i skladište izdavačke kuće "Mladost" (ne znam što je sada u tome prostoru).

Nastavljamo uz prugu, vrlo brzo smo došli do kraja mosta gdje se pruga postepeno spušta na nivo okoline. Tamo smo sreli jednu romsku obitelj koja, čini se (sudeći po vešu koji se sušio i po sakupljenom namještaju), živi ispod mosta.



Uz Heinzelovu ulicu ... Snimila: Anica Mazura


Na duuugačkom zelenom pojasu između Branimirove i pruge. Snimio: Mladen Sokele.


Pogled na Istočni kolodvor. Snimio: Mladen Sokele.


Razgranata trešnja ispred stanične zgrade Istočnog kolodvora. Snimio: Mladen Sokele.


Zapuštena stanična zgrada. Snimio: Mladen Sokele.


Ljepši dio naselja sa urednim montažnim kućama iz možda 50-ih ... Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od rijetkih preživjelih rampi u Zagrebu, na Livadarskom putu ... a kako nema više vlakova više se niti ne spušta. Snimio: Mladen Sokele.


Na izlazu sa Istočnog kolodvora. Snimio: Mladen Sokele.


Poseban romantičan ugođaj ... Snimila: Anica Mazura.


Hostel "Favela" na početku Borongajske ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Okupljamo se na pauzi kod početka Borongajske ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Neobičan mural na početku Borongajskle ceste. Snimio: Mladen Sokele.


Pauza uz čokoladne napolitanke. Snimio: Mladen Sokele.


Još pauziramo ... Snimila. Anica Mazura


Krenuli smo dalje zelenim pojasom ... Snimio: Mladen Sokele.


Ubrzo smo stigli i do okretišta tramvaja Borongaj. Obzirom da se zeleni pojas na sjevernoj strani pruge tu sužava prešli smo našom šetnjom na južnu stranu pruge, među ulice pjesnika i borongajske "limenke". Sa sjeverne strane pruge smo ostavili Željezničku koloniju, jedno od urbanistički najzanimljivijih naselja u gradu koje je građeno od 1927. kada je otvoren Dominikanski samostan na Kažotićevu trgu oko kojeg je tokom godina sagrađeno naselje.

Kod željezničke stanice Maksimir smo bacili pogled na sjevernu stranu i pogledali stari natpis gostionice "K aerodromu", pričali smo o pješačkom pothodniku koji spaja Borongaj i Ravnice sa željeznicom i posve je neprikladan za prolaz dječjim ili invalidskim kolicima ili biciklom zbog stepenica usred pothodnika i na sjevernom izlazu (vjerujem da ne bi bilo tako teško napraviti rampu!). A mi smo nastavili put po borongajskoj strani do dijela kvarta u kojem su živjeli željezničari, do Ravenske i Brckovljanske ulice i šetališta Vesne Parun ispod kojeg teče potok Bliznec, idealne trase biciklističke staze koja bi spajala podsljemensku zonu sa poprečnim propmetnim pravcima i okolicom Save. Na tome bi mjestu realizacijom te staze i ove uz željeznicu prema istoku nastao važan biciklistički prometni čvor.

Došli smo do pruge i nastavljamo kolskim putem uz nju, uz niz vrtova koji dijele kolosijeke od pogona Končara koji koristi objekte starog aerodroma. Aerodrom Borongaj je drugi zagrebački aerodrom (nakon prvoga na "Črnomercu" koji se u stvari nalazio na području današnje Trešnjevke), otvoren je 1928. i služio je i za civilne i vojne letove. Tokom drugog svjetskog rata više je puta bombardiran pa je dio bombi pao i na okolna naselja (Željezničku koloniju i Ravnice). Nakon Drugog svjetskog rata zračni je promet preseljen na Lučko, a od 1959. na novotvoreni aerodrom na Plesu.

Danas se uz ogradu bivšeg aerodroma nalazi niz vrtova, najneobičniji od svih je jedan tik uz stazu koji je ograđen samo starim sušilicama za veš, tamo je njih stotinjak!

Nastavili smo šetnju kroz Ranžirni kolodvor, širokom stazom koja ide njegovim južnim rubom i uz koju stoji nekoliko starih zapuštenih vagona u kojima su nekad stanovali beskućnici, no danas su prazni i posve zapušteni. U posljednje vrijeme je nestalo puno tračnica i pragova, no staza je sve bolje ugažena, jer se njom koriste studenti koji idu na predavanja na Kampus Borongaj. Oko nas je carevao miris bagrema u cvatu i pjev ptica koje su nadglasavake udaljene zvukove sa Branimirove ceste .. vrlo neobičan ugođaj.

Skrenuli smo širokom stazom prema Kampusu. Uz stazu su vidljive bivše vojne instalacije i napuštene magazinske zgrade koje više ne služe nikome i ničemu.

Vraćamo se nazad, prelazimo u šumu zarasle kolosijeke (nabrojili smo ih 12), pozdravljamo strane lokomotive i malu dizalicu i zatim nastavljamo uz željezničarske kućice u kojima danas žive neznani stanari (zanimljivi su im vrtovi i kokošinjci položeni između zapuštenih kolosijeka!). Dolazimo do ž.st Trnava i ostaje nam još posljednja zanimljivost, posjet Parku Tomislava Ivčića koji se nalazi 100 metara južno od pruge. Vratili smo se do željezničke stanice i pričekali 15-tak minuta do vlaka kojim smo se vratili, umorni, ali i zadovoljni, do Glavnog kolodvora i time završili šetnju.



Na pješačkom prijelazu kod tramvajskog okretišta Borongaj. Snimio: Mladen Sokele.


Jedna od borongajskih "limenki". Snimio: Mladen Sokele.


Bivša gostionica "K aerodromu". Snimio: Mladen Sokele.


Pred pothodnikom .. Snimila. Anica Mazura.


Pothodnik kod željezničke stanice Maksimir. Snimio: Mladen Sokele.


Na šetalištu Vesne Parun. Snimio: Mladen Sokele.


Odmor na mjestu gdje potok Bliznec podzemno prolazi ispod željezničke pruge. Snimila: Anica Mazura.


Među vrtovima. Snimio: Mladen Sokele.


Uređaj "Elektronske industrije" Niš. Snimio: Mladen Sokele.


Vrt ograđen sušilicama za veš. Snimio: Mladen Sokele.


Napušten vagon na Ranžirnom kolodvoru Borongaj. Snimio: Mladen Sokele.


I ovaj je vidio bolje dane .. Snimila: Anica Mazura


Šećemo se po zapuštenom kolodvoru ... Snimio: Mladen Sokele.


Napušteni magazin na stazi prema Kampusu. Snimio: Mladen Sokele.


Smrdljive naftne instalacije iz doba JNA ... Snimila: Anica Mazura.


Trebamo požuriti prema kraju šetnje, vlak nam kreće za 45 minuta ... Snimio: Mladen Sokele.


Lokomotive u gostima. Snimio: Mladen Sokele.


Napuštena dizalica na kolodvoru. Snimila: Saša Martinović Kunović.


Uz kolosijeke ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Još smo u svijetu željeznice, radionica i skladišta ... Snimila: Saša Martinović Kunović.


Vrtovi i kokošinjci među napuštenim kolosijecima. Snimio: Mladen Sokele.


Kraj šetnje: Čekajući vlak na ž.st. Trnava. Snimio: Mladen Sokele.


Povratak vlakom ... Snimio: Mladen Sokele.


Za kraj, zahvaljujem se na fotkama Saši Martinović Kunović, Anici Mazuri i Mladenu Sokeleu, a za vas još jedan mali dodatak, kronološka lista nastajanja tramvajskih veza tog istočnog dijela grada:

1926. Otvorena je pruga od Kvaternikovog trga Heinzelovom do Sajmišta (u blizini Klaonice)
1928. Otvorena pruga Branimirovom (tadašnjom Baroševom) do okretišta Sigečica (danas križanje sa Držićevom)
1935. Otvorena je pruga Zvonimirovom do okretišta Harambašićeva
1942. Otvorena je pruga od Maksimira do Dubrave
1949. Otvorena je pruga Ulicom grada Vukovara do Heinzelove
1950. Otvoren je produžetak pruge Ulicom grada Vukovara i današnjom Ulicom grada Gospića do okretišta Žitnjak
1954. Ukinuta je pruga Kvaternikov trg - Sajmište Heinzelovom ulicom
1961. Izgrađena je pruga Šubićevom ulicom
1962. Izgrađena je pruga Držićevom ulicom
1963. Produžena je pruga od Harambašićeve do Borongaja
1971. Maknuta je pruga po Držićevoj (južno od Vukovarske) zbog izgradnje Petlje
1979. Izgrađena je pruga Držićevom do Sopota u Novom Zagrebu
2000. Produženje pruge do Savišća

Oznake: šetnja, Jane's Walk, Borongaj, Dubrava, pečenica, bicikl, željeznica