Nepoznati Zagreb

Pogled na sjeverni pločnik Ulice Divka Budaka, uz SRC Svetice. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Vjerujem da su se već svi posjetioci Maksimirske šume, nogometnih utakmica na Dinamovu stadionu i putnici u tramvajima prema Dubravi navikli na panoe sa radovima studenata Akademije likovne umjetnosti koje već više godina na pločnik preko puta ulaza u park Maksimir stavlja Centar za kulturu i informacije Maksimir. Njihovu izložbu iz 2022. godine sam popratio i ja u svojem postu OVDJE.

A prošle se 2023. godine ulična studentska izložba, izvedena u okviru Artupunkture pod nazivom "Art live!", preselila nekoliko stotina metara južnije, na široki pločnik uz Ulicu Divka Budaka. pa, ako vam ta nova lokacija nije usput onda pogledajte ovdje tko sve i što ovdje izlaže!



Autorica: Katarina Antunović. Snimio: Vanja


Autorica: Ljubica Golubić. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Autorica: Marta Dijak. Snimio: Vanja


Autorica: Marta Katavić. Snimio: Vanja


Autorica: Mia Markušić. Snimio: Vanja


Autorica: Antonela Vlašić. Snimio: Vanja


Autorica: Nika Vrbica - Salicula. Snimio: Vanja


Autor: Bartol Galović. Snimio: Vanja


Autorica: Vasja Irma Ivković. Snimio: Vanja


Autorica: Manuela Košević. Snimio: Vanja


Autorica: Anamarija Kvas. Snimio: Vanja


Autori: Dominik (5) i Tea Lovrić. Snimio: Vanja


Autor: Dorotea Mrinjak. Snimio: Vanja


Autor: Peter Miličić. Snimio: Vanja


Autorica: Ivana Flekštajn. Snimio: Vanja


Autor: Juraj Mihalke. Snimio: Vanja


Autor: Mateo Sito. Snimio: Vanja


Autori: Karlo Kopić. Snimio: Vanja


Autorica: Patricija Šantek Goričanec. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Pogled unazad. Snimio: Vanja

Oznake: Artupunktura, Centar za kulturu Maksimir, Ulica Divka Budaka, maksimir, ALU, slika, umjetnost, street art

Maksimirska cesta. Snimio: Vanja


Maksimirska cesta. Snimio: Vanja


Maksimirska cesta. Snimio: Vanja

Oznake: a, abeceda, Maksimirska cesta, maksimir, kućni broj, ulica

Zelena površina između Maksimirske ceste i Ravnica. Snimio: Vanja


Ulaz u Dotrščinsku šumu. Snimio: Vanja

Oznake: Dotrščina, šuma, kontraliht, maksimir, ljeto

Maksimirska cesta. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Danas se nakratko vraćamo sa samoga kraja godine u ranu jesen ... Još početkom listopada su u okviru projekta Artupunktura u sudjelovanju s Centrom za kulturu Maksimir na dijelu Maksimirske ceste između Bukovačke ceste i Dinamova stadiona izložena djela studenata Akademije likovnih umjetnika. To je lokacija na kojoj se već tradicionalno mogu vidjeti radovi mladih umjetnika, a čini mi se da su ovoga puta njihova djela još raznolikija i zanimljivija nego inače.

Vi odaberite svoje favorite, a meni su najzanimljivija djela Žakline Sohora, nosorog nepoznatog umjetnika/umjetnice potpisanog/potpisane sa "Š", Maje Perak, Kvasa, Ljubice Golubić, Lane Zubović ....



Tea Lovrić. Snimio: Vanja


Žaklina Sohora. Snimio: Vanja


Mia Markušić. Snimio: Vanja


Š. Snimio: Vanja


Petar Divković. Snimio: Vanja


Antonela Šurbek. Snimio: Vanja


Nikola Granovac. Snimio: Vanja


Maja Perak. Snimio: Vanja


Marta Katavić. Snimio: Vanja


Anđela Majica. Snimio: Vanja


Nataša Devčić. Snimio: Vanja


Manuela Košević. Snimio: Vanja


Kvas. Snimio: Vanja


Ljubica Golubić. Snimio: Vanja


Autor nepoznat. Snimio: Vanja


Autor nepoznat. Snimio: Vanja


Autor nepoznat. Snimio: Vanja


Lana Zubović. Snimio: Vanja


Potpis nečitak. Snimio: Vanja


A ako vas zanima kako su ti panoi izgledali lani, pogledajte ovaj link.

Oznake: Artupunktura, Maksimirska cesta, maksimir, ALU, street art, Centar za kulturu Maksimir

Ulica Oboj na prolazu kroz šumu. Snimio: Vanja


Ponukan jednom od Jane's Walk šetnji, "Okolišanje (Krug oko Maksimira)" koju je oko park šume Maksimir 20.05.2022. vodio Saša Šimpraga posjetio sam danas jedan izdvojeni "ficlek" te šume koji je također zaštićen iako je odvojen od njene glavnine. A radi se o dijelu koji se nalazi zapadno od ulice Prilesje i dopire, preko ulice Oboj, sve do stražnje strane ulice Jurja Ves. Nije to neka osobito velika šuma, a velikoj većini ljudi je poznata tek po dijelu ulice Oboj koji na svojem najstrmijem dijelu prolazi kroz nju, no ima u njoj zanimljivih kutaka. NA priloženoj karti pogledajte kuda sam prošao, a uz fotke pogledajte i moje komentare!



Ucrtao: Vanja


Istočna strana Oboja, ulazim u šumu. Snimio: Vanja


Stube do jedne od kuća napravljene od starih željezničkih pragova. Snimio: Vanja


Stigao sam do kraja tog kolskog puta, završetak udoline je zatvoren ogradom. (no, po njoj i dalje ide kanalizacija). Snimio: Vanja


Zanimljiv detalj na jednoj od ograda. Snimio:Vanja


Pogled unazad, a šetnju nastavljam stazicom koja se penje na brijeg do ulice Oboj ... Snimio: Vanja


Evo me, sad sam na vrhu brijega, krećem na drugu stranu (zapadnu). Snimio: Vanja


... tu su dva kolska puta, gornji se vrlo brzo završava kod lijepe obiteljske kuće ... Snimio: Vanja


... a onda sam se kratko spustio do donjeg koji je duži ... Snimio: Vanja


Tu se nalazi niz garaža iza većeg broja "urbanih vila" koje se zapravo ni ne vide sa Oboja. Snimio: Vanja


Pogled na padinu Jurje Vesi. Snimio: Vanja


Nakon cca 400-500 metara hoda stigao sam i ovdje do kraja kolskog puta, a nakon još 50 metara stiže se i do ograđene guštare gdje se ne može dalje (i ovdje po dnu ide kanalizacija). Snimio: Vanja


Ostaci stare pumpe ... Snimio: Vanja


Napuštena kuća ... i novi iskop. Snimio: Vanja


Ovdje je završetak puta ... Snimio: Vanja


Voćnjak s jedne strane ... Snimio: Vanja


... i guštara na kraju. Snimio: Vanja


Vraćam se nazad ... Snimio: Vanja


Prolazak kroz kordon neupotrebljavanih garaža i ulazim u šumu ... Snimio: Vanja


Pred sami Oboj nailazim na stazicu koja ide desno uzbrdo prema Jurjoj Vesi i na hrptu brijega nailazim na još jedan kolski puta iza kuća ... taj prostor očito služi stanovnicima ulice kao parkiralište. Snimio: Vanja


Završetak ove kratke šetnje je na ulici Jurja Ves, I odvojak do Jurje Vesi je s ovog mjesta još 50 metara. Snimio: Vanja

Oznake: maksimir, šuma, park, Prilesje, Oboj, Jurja Ves, šetnja

Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Klanjčić je tek jedna u nizu mnogobrojnih uskih i pomalo zavojitih ulica koje se sa ne osobito urbaniziranih gradskih brežuljaka spuštaju u pravilnost viš-manje pravilnog nizinskog gradskog centra. Svoj spoj sa Gradom i urbanom ravnicom dobila je ta ulica kroz Petrovu ulicu na koju se spušta točno preko puta općinske zgrade koja zauzima prostor između Petrove i Švarcove. A sa gornje se strane Klanjčić ulijeva u Jordanovac malko prije Kišpatićeve i bolnice Rebro. I, moram reći da sam prvi puta prošao cijelim tokom te ulice tek prije nekoliko dana ... i, mojem oku koje uvijek budno traži zanimljivost pažnju je privukla stara ploča sa kućnim brojem na kojem nije pisalo Klanjčić, već Klanjčec. Kad sam uočio tu anomaliju pažljivo sam prošao ostatkom ulice tražeći možda još poneku nepravilnost - i našao sam je, nešto niže na jednom je emajliranom kućnom broju iz, valjda, 70-ih ili 80-ih, pisalo Klanjčića.
A u razgovoru sa jednom od stanovnica te ulice saznao sam i da je nekad postojala ploča sa kućnim brojem na kojem je pisalo Klančić, bez "j".

Eto, kako tako kratka ulica, dugačka tek nekoliko stotina metara može imati čak četiri različita imena!

Ne budi lijen, razloge za to mnogobrojno nazivlje potražio sam u starim planovima grada. I, pronašao sam da se na planovima grada do zaključno godine 1918. nalazi ulica Kljančec kao još jedna od varijanti tog imena, a na onim od 1926. pa nadalje Klanjčić. Ime Klančec nisam nigdje našao (to je valjda tipfeler na temu starijeg naziva), a isto tako ni Klanjčići/Klanjčića (što je valjda tipfeler, ali druge vrste, na temu novijeg naziva).

Ono što je sigurno je da me je ta potraga za različitim imenima dobro zabavila, a zanimljivo mi je bilo uočiti i različite fontove/veličine slova kojim su pisana imena te ulice.



Pogled na isjećak iz plana grada iz 1918. godine. Snimio: Vanja.


Pogled na isjećak plana grada iz 1926. godine. Snimio: Vanja.


Pogled na isjećak plana grada iz 1947. godine. Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Snimio: Vanja.


Nova ploča sa imenom ulice. Snimio: Vanja.


Ploča sa imenom ulice postavljena krajem 40-ih ili početkom 50-ih. Snimio: Vanja.


P.S. A zašto baš ovakav naziv posta? Zato što me je to inače zvučno ime ulice (volio bih čuti kako bi ga izgovarali talijani! ;) podsjetilo na čuvenu brzalicu "Čokanjčićem ću te, čokanjčićem ćeš me!"

Oznake: Klanjčić, ulica, tabla, ploča, maksimir, natpis

Pekarnica u Maksimirskoj, kod Švarcove .... očito zatvorena već neko vrijeme.

Jasno, možda je ta strast bila tek reklamni slogan, a ne stvarno stanje duha onih koji su pokretali taj posao ...
... a ako i nije, možda je za njih bolje da tu strast "žive" npr. u obiteljskom krugu, a ne da ju unovčuju ....
... no, svejedno me je piknuo taj natpis, a pogotovo riječ "strast" koja se tako lijepo očitavala na prašnjavom podu napuštenog lokala.



Maksimirska cesta. Snimio: Vanja.

Oznake: PEKARNICA, maksimir, Maksimirska cesta, strast, lokal

Laščinska cesta. Snimio: Vanja


Prođoh nakon dugo vremena Laščinskom cestom (jedno od rijetkih CESTA u našem gradu, za razliku od mnogo ULICA) ... i zapeo mi za oko poznati lik samoposluge iz nekih davnih 60-ih ili 70-ih godina kada su se tipski gradile po istoj toj rešetkastoj mustri.

Pokušao sam se sjetiti koliko ih je ovakvih u gradu i na kojim su lokacijama ... pomozite mi, molim vas, svojim znanjem pada pokušamo kompletirati listu (neke od njih su rekonstruirane pa više ne izgledaju tako, ali tlocrt ih odaje)!

- Maksimir (Laščina): Laščinska cesta 73 - zatvoreno i zapušteno (što je to nekad bilo? Slavija? PPK Zagreb?)
- Trešnjevka (Ciglenica): Zagorska ulica 27, kod Zagorske II ulice - danas Konzum (nekad Slavija, a poslije Micra, trgovina bojama)
- Trešnjevka (Staglišće): Kružna ulica 37, kod Ulice Gordana Jankovića) - danas Konzum (nekad Unikonzum)
- Peščenica (Ferenščica): Andrilovečka, kod Šaškovečke - zapušteno, u vrlo lošem stanju (ne znam što je prije bilo tamo)
- Podsused: Podsusedski trg - danas Konzum (ne znam što je bilo prije)

Vjerujem da ih po Zagrebu ima sigurno još bar desetak, ajmo ih se sjetiti!

Zna li netko kada su se gradili takvi dućani?
U 60-tima?

Usput, ovaj prostor u Laščinskoj služi nekome/nečemu kao skladište ... čini se reklamnih letaka ... i to valjda godinama starih, svi djeljuju požutjelo i sfrkano.



Laščinska cesta. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Hrpa papira u lokalu, snimljeno kroz vrata na dijelu gdje je se odlijepila plastična obloga stakla. Snimio: Vanja

Oznake: trgovina, laina, maksimir

Preuzeto sa teksta na Wikipediji o Fruškoj gori (engleska verzija).


Jučer je u svim medijima koji drže do sebe objavljena vijest kako je prošlo već 30 godina od onog čuvenog nikad do kraja odigranog susreta Dinama i Crvene Zvezde tokom kojeg su nastali neredi među navijačima da bi sve kulminiralo otvorenim sukobom na terenu u kojem je sudjelovala i tadašnja milicija pa i nogometaši, uz čuveni prizor Zvonimira Bobana kako napada milicajca koji tuče dinamovog navijača.

A mene taj dan i ta utakmica podsjećaju na jednu posve drugačiju epizodu mog života koja je predvečer toga dana posve slučajno koincidirala sa tom utakmicom.

Godina je bila 1990. i tih sam godina naveliko planinario uzduž i poprijeko Hrvatske, ali i susjednih nam republika, a sada samostalnih zemalja: Julijske i Kamniške Alpe, Karavanke pa i sva druga gorja u Sloveniji (u Posavskom hribovju smo tada moja planinarska ekipa iz Studentskog esperantskog kluba (SEK) i ja bili gotovo na mjesečnoj bazi!), Orjen na tromeđi Hrvatske, BiH i Crne Gore (obišli smo našu i crnogorsku stranu, bosansku tek malkice), nešto kasnije Vranicu u BiH ... a te sam godine od nekih prijatelja saznao i za postojanje Fruškogorskog maratona. U ovo doba kada je sve prepuno raznoraznih maratona i "maratona" to i ne bi bila neka novost, no tada je to bila "wow" stvar, meni posve nepoznata. O čemu je riječ?

Fruškogorski maraton je pokrenut 1978. sa idejom organiziranja utrke izdržljivosti po kružnoj stazi (zapravo, ako se dobro sjećam, staza je bila u obliku osmice) po Fruškoj gori. Staza je te godine bila duga, čini mi se, 88 kilometara ("za druga Tita" ) i unutar te staze postojalo je nekoliko natjecanja različite dužine. I, toga je proljeća jedan moj poznanik najavio da će ići na maraton i predložio je i cijelom našem društvu da odemo - pa da vidimo kako će nam biti.

Pa smo onda tako i učinili, ako se ne varam, bilo nas je u grupi 9 ili 10, vrlo šarolike kondicije, od nas nekoliko koji smo bili u dobroj kondiciji stečenoj kroz planinarske izlete gotovo svakog vikenda, pa do 2-3 cure koje su došle sa jednom našom zajedničkom prijateljicom koje jedva da su se ikad popele na Sljeme. Kupili smo grupnu kartu za noćni vlak do Novog Sada (uz pomoć ondašnje tzv "objave" preko SEK-a i grupnog popusta ta nas je karta koštala tek 30% pune cijene), tamo smo našli autobus koji je organizator maratona osigurao za doček natjecatelja (mislim da je bilo skoro 2000 prijavljenih) ...... i, negdje oko 8h smo se našli u gužvi starta.

Okupljeni ljudi su predstavljali šaroliku gomilu, taman kao i naša grupa: Od trkača koji su se valjda svakodnevno spremali za natjecanja, preko planinara u dobroj kondiciji (poput većine naše ekipe i mene) pa do građanstva svake vrste, uključivši penzionere, djecu ... ukratko sve.

Pravila su bila jednostavna - kreće se u 9h, svi zajedno, a nakon toga postoji niz kontrolnih točaka na kojima se skupljaju žigovi, na nekima postoji i mogućnost okrepe (voda), a na jednoj ili dvije točke je bila i hrana (sjećam se graha iz kazana ...) ... svatko hoda dokle i koliko može i na kraju se popisuje tko se gdje prijavio i sa koliko sakupljenih žigova.

I, stiglo je vrijeme početka .... neki su odmah pojurili, neki su krenuli kao u običnu šetnju .. a mi smo krenuli grupno, kao na neko malko ozbiljnije planinarenje na kojem će nas čekati 6-7 sati hoda. Jedini "trening izdržljivosti" koji smo imali je bio prelazak Medvednice s kraja na kraj, od Jablanovca do Vugrovca, u jednom danu tjedan ili dva prije maratona. Prešli smo ju bez problema, u 9 sati netto hoda, i to nam je dalo vjeru da možda možemo proći veliki maraton (88 km) ... a ako ne, onda barem mali (42 km).

Vrlo brzo su se iz naše grupe izdvojili Željko i Siniša, ljudi u najboljoj kondiciji, i pojurili naprijed, a mi ostali smo nastavili "kornijevim korakom", kao da hodamo uzduž Velebita. Ambijent Fruške gore je bio poluplaninski ... nisam na njoj bio nikad ni prije ni poslije, ali ono što mi je ostalo u sjećanju su bile široke staze, česti usponi i silasci (naviši vrh, Crveni Čot, visok je tek 539 m, jedva nešto više od Ponikvi na zapadu Medvednice), smjena lijepih šuma i bujnih livada, povremeni prolasci pored manastira u podnožju brda ... sve zajedno kao nekakva umanjena poluravničarska Medvednica (uz dodatak manastira ), a čak je i TV odašiljač na Crvenom Čotu bio sličan našem sljemenskom.

Prolazili su sati i kilometri, najveći dio naše grupe se dobro držao i do kontrolne točke sa grahom smo stigli svi zajedno negdje u neko ranovečernje doba i tu smo odvalili dužu pauzu. Tu smo se razdvojili i kondicijski bolji dio (u kojem sam bio i ja, mislim da nas je bilo 4-5) je nastavio dalje, dok su ostali odlučili završiti svoju hodnju na tom mjestu, uz grah i pivo. Hodali smo do oko 1 ili 2 sata u noći, tada nas je svladao umor pa smo na jednoj od kontrolnih točaka i odrijemali (bez ikakve opreme, sklupčali se na tlu i dremnuli sat-dva, sjećam se, bila je topla svibanjska noć) ... i posljednja 2-3 sata hoda smo odhodali tko je kako znao i mogao, svatko za sebe ... koliko se sjećam čak i nisam bio nešto katastrofalno umoran, a do cilja (to je zapravo bila i startna točka) sam došao oko 8h ujutro, 23 sata nakon pokreta i nakon cca 17 sati netto hoda.

A onda su došli sati kojih se sjećam nešto maglovitije: skupili smo se, cijela grupa, nakon 2-3 sata čekanja ... poslije nas je bus odbacio do željezničkog kolodvora gdje smo uhvatili neki putnički vlak koji nas je nakon presjedanja negdje (valjda u Vinkovcima?) vrlo sporo vozio put Zagreba ... a mi smo kunjali, tada već ohlađenih i bolnih mišića, umorni k'o cucki ... sjećam se da je bilo vruće za popizditi, da smo u Novskoj iskakali iz vlaka puniti na stanici boce s vodom ...

... i, predvečer smo tako umorni stigli u Zagreb, na Glavni kolodvor. Čestitali smo si još jednom na ishodanom maratonu, pozdravili i krenuli svatko svojim putem. Moja tadašnja cura i ja smo bili jedini koji smo živjeli na istoku grada, ona u blizini MIOC-a, a ja puno dalje, na Čretu, između Maksimirske i Dotrščinske šume, pa smo uhvatili prvi tramvaj u našem smjeru ... no, on nas je odvezao samo do Kvatrića ... jer, rekli su nam ljudi, u Maksimiru je utakmica, gužva je i tramvaji ne voze dalje od Kvatrića.

A utakmica je bila ona iz naslova.

Cura je otišla svojoj kući, a ja sam nastavio sam duž Maksimirske, osjećajući neku čudnu vibru u zraku, nemir. Bilo je uokolo puno policije, bilo je i puno navijača, nije bilo za vidjeti nikakve sukobe, ali točno se sjećam te atmosfere napetosti ... iako nisam pojma imao što se stvarno dešavalo na i oko terena.

Kako nije bilo javnog prijevoza jedini način za dolazak kući je bila dodatna runda hodanja kroz maksimirsku šumu, s kraja na kraj (ne zaboravite, tek sam stigao nakon prohodanih 88 km i neprospavane noći pa mi dodatnih 4-5 kilometara nije baš predstavljalo veselje) ... već je bio i kraj dana, večer, čudna atmosfera .... a po šumi su jurcale grupice navijača i milicajaca, kao da su se igrali lovice ... i usred svega toga ja, ne shvaćajući što se dešava, umoran i bez želje da se sretnem i sa jednima i sa drugima. Sva sreća, maksimirsku šumu odlično poznajem pa sam se klonio glavnih staza, tu i tamo čak zaronio bespućem, kroz grmlje ... i kad sam zaronio dublje u šumu, kada je iza mojih leđa ostao Vidikovac, a ti čudni ljudi koji su jurcali po šumi su se prorijedili, tada sam se osjetio sigurnije ... ali, produžio sam ipak korak koliko sam mogao i stigoh doma taman sa debelim mrakom. Pitah moje doma što se to dešava, nisu ni oni znali, nego me je tek prosvijetlio radio program, na vijestima su javili o neredima na stadionu.

I tada sam odahnuo i pomislio kako sam u stvari jako dobro prošao u svojem cik-caku kroz šumu ....


Za kraj, još poneki link na ove teme:

- Članak u "24 sata" o događajima na utakmici prie 30 godina
- razgovor u Jutarnjem listu sa Zvonimirom Bobanom
- web stranica Fruškogorskog maratona koji se odražava i dan danas

Oznake: nogomet, maksimir, Fruška gora, Fruškogorski maraton

Koliko bi se tu dalo hektara kukuruza posijati!

Ako još niste shvatili, ovo je površina na kojoj je nekad bio ŠRC Svetice - nogometni teren, rekreacijska igrališta za košarku, tenis i druge sportove, mini golf igralište, atletska bacališta ... Eto još jedne pametne gradske inicijative - umjesto da se na ovome mjestu građani lijepo bave sportskim aktivnostima, kao desetljećima prije toga, sad ćemo tu nešto posijati ....


Bivši ŠRC Svetice, snimljeno 16.03.2020. sa sjeverne strane. Snimio: Vanja


Isto to, ali kroz rupu u ogradi ... Snimio: Vanja


A ovako je to izgledalo nekad: Sportski park Svetice nekad i danas: 102 godine sporta uz rub makimirske šume

Oznake: Svetice, maksimir, SPORT

Stigla nam je nova, krenuh s poslom radno već od jučer, pa je onda i vrijeme za nove gradske zgode - recimo, za ovaj simpa horror strip pronađen na željezničkoj stanici Maksimir! Autor je Cujko Comics, možete ga naći na Instagramu i Fejsu!



Željeznička stanica Maksimir. Snimio: Vanja

Oznake: strip, maksimir, željeznica, Cujko, street art

Kad sam vidio ovu vrećicu paradajza koju je tko zna tko i tko zna kad odložio na klupu u parku u ulici Ružmarinka odmah sam pomislio na izbjeglice ...



Ružmarinka. Snimio: Vanja

Oznake: Ružmarinka, maksimir, paradajz, Izbjeglice, imigranti

Gotovo je s nogometom, treba sad misliti na plaže i puhanje!
(za plažni program sam već čuo, ali za puhani još nikad!)



Nama na Kvatriću, južni izlog. Snimio: Vanja

Oznake: nama, kvatrić, maksimir, puhani program, reklama, izlog

Dobri Dol. Snimio: Vanja


Neke stvari iz gradskog života koje su danas posve normalne bile bi prije 20-30-40-50 godina dočekane kao čuda iz tko zna kojeg stoljeća budućnosti ... zamislite samo zagrrepčanca iz 60-ih ili 70-ih kako na ekranu gleda kada mu dolazi slijedeći tramvaj, kako umjesto stare papirnate karte poštancane žigom kod konduktera poništava novu elektronsku ili kako puni mobitel na "pametnoj klupi" u parku. A bankomati? Sprave za vježbanje? I tko zna koja još čuda ...

No, ima i stvari iz tih godina koje se nama danas čine posve čudne - strugalice za blato koje su tada imale mjesto ispred gotovo svake kuće. Stalci za klofanje tepiha. Ili, na primjer, grane za popravak auta. Znam da takve grabe postoje kod većine zgrada građenih u 60-ima i 70-ima, u zatno doba razvoja automobilizma u gradovima, kada su ljudi masovno sami popravljali svoje aute .. recimo, Rakete na Vrbiku ih imaju (u podrumu), zgrada u Zorkovačkoj ju ima (pored niza garaža), neboder u Cesargradskoj ju ima, a nedavno sam ih otkrio i kod zgrada u Dobrome Dolu. I to čak po jedna ispred svake od zgrada, na počasnom mjestu pored ulaza ... i zapravo izgledaju pomalo neobično tako da nisam posve siguran u njihovu punu namjenu (nalaze se ispred svake zgrade u tom mini naselju). Znade li netko od vas možda nešto više o tom grabama i vratašcima koja su se, čini se, nalazila u njima?

Isto tako, neobično je da je na jednoj grabi rampa za oba kotača jednako široka, dok je na druge dvije tek s jedne strane rampa dovoljno široka za navesti auto, dok je sa druge strane (za drugi kotač) ona puno uža. Znate li možda zašto?



Dobri Dol. Snimio: Vanja


Dobri Dol. Snimio: Vanja


Pitam se čemu li su mogla služiti ta vrata??? Dobri Dol. Snimio: Vanja

Oznake: Dobri Dol, maksimir, auto, graba

Ako ste zaboravili ...



U parku iza Centra za kulturu Maksimir. Snimio: Vanja

Oznake: tri nonice, maksimir, park

Objekt u dvorištu u Šrapčevoj u kojem je nekad bio dječji odjel knjižnice Maksimir. Snimio: Vanja


Kažu da sam čitati naučio rano, tamo negdje sa 4-5 godina, i ja se zapravo ne sjećam doba kada nisam znao čitati. Kao klinac sam imao 3-4 slikovnice (jedne se sjećam, bila je "Mačak u čizmama", druga sam imena zaboravio), međutim knjiga uz koju sam počeo uistinu čitati bio je zemljopisni atlas svijeta u izdanju "Učila", firme u kojoj je moj tata u to doba radio. U to je doba (kasne 60-te i rane 70-te) firma svojim atlasima pokrivala ne samo hrvatsko tržište nego i nekih drugih jugoslavenskih republika i kako je preostalo nekoliko suvišnih otisnutih atlasa na slovenskom onda je jedan od njih donio doma ... a ja sam krenuo u listanje i čitanje ... i prije nego li sam znao bogznašto o životu oko sebe znao sam koješta o tadašnjim zemljama svijeta.

Poslije sam krenuo s čitanjem raznoraznih drugih knjiga, od Djeda Mraza sam u 1. razredu dobio tada ganc novu knjigu, tek napisanu, "Koko i duhovi" Ivice Kušana, a na kraju nastave "Magareće godine" od Branka Ćopića i obje sam jako zavolio. A uz to, kad god smo bili obiteljski u gradu svraćali smo do antikvarijata "Tehničke knjige" na ćošku Tesline i Gundulićeve, pogotovo kada je tata počeo raditi u Izdavačkom zavodu JAZU koji je imao štampariju u Gundulićevoj (poslije ju je preuzela "Mladost"). Tamo smo najčešće kupovali knjige Karla Maya, ali i Tarzane, Buffalo Billa, Davya Crocketa, Zane Greya i slične ...

Školska knjižnica u mojoj osnovnoj školi na Bukovcu (od 1972. prozvana "Viktor Bubanj") je uglavnom imala samo knjige za lektiru tako da sam do prvog susreta sa "pravom" knjižnicom još morao malo pričekati. I, kad sam krenuo u 5. razred došlo je vrijeme otkrivanja knjižnice i grada, korak u još veću samostalnost - jednoga prijepodneva krenuo sam autobusom sa mamom u grad, otišli smo do Šrapčeve ulice u kojoj je u dvorišnoj zgradi tada bio dječji odjel Knjižnice Maksimir i upisao sam se u nju. I, nakon toga sam u redovnim razmacima, najčešće svaki drugi tjedan, kada sam imao nastavu popodne, odlazio u tu knjižnicu. Otišao sam na neki od jutarnjih autobusa (8:20 ili 09:00) koji me je dovezao do okretišta pred ulazom u park Maksimir, od tamo sam se laganim korakom odšetao sjevernom stranom Maksimirske do Šrapčeve (koja se nalazi koju minutu udaljena od Kvatrića), odabrao knjige u knjižnici, zatim se prošetao Domjanićevom do Kvatrića, svratio u Namu (koja je za mene tada bila pojam moderne trgovine bogatog izbora), prošetao se njome od drugoga kata prema dolje ... i onda se polako vratio pješice do Maksimira i autobusa i vratio se njime prema kući.

To mi je bio ritual kojeg sam se držao sve do kraja osnovne škole, tu i tamo bih se upustio i u otkrivanje ulica u blizini Kvatrića (najbolje sam poznavao Hirčevu gdje je bio školski dispanzer te Švarcovu gdje sam išao na razna slikanja pluća i slične preglede), a negdje u sedmom razredu, kada sam iscrpio listu nepročitanih knjiga, preselio sam se iz Šrapčeve, dječjeg odjela, među odrasle u Maksimirsku 13, gdje su se, do preuređenja, nalazile dvije sobe prepune knjiga (sada je tamo second hand shop) ... vidi OVDJE kratku povijest knjižnice (zanimljivo, ovdje se uopće ne spominje dječji odjel u Šrapčevoj!).

Poslije je ta knjižnica doživjela preuređenje, a ja sam se odlučio na selidbu u Knjižnicu Medveščak koja je predstavljala još jedan dalji iskorak u smjeru centra grada, njoj sam ostao vjeran sve do sredine 90-ih kad sam otišao van.

Po povratku i smještaju na Trešnjevku najviše sam se družio sa trešnjevačkim knjižnicama: Knežija, Prečko, Voltino, knjižnica pored Trešnjevačkog placa, pa i Kustošija, Savica, nekad i Vrapče, Krvavi most, Bogdan Ogrizović ... ali maksimirska knjižnica, sada već u prostoru kod placa uz Martićevu, mi je još uvijek ostala drago mjesto za posjet, prije svega radi lijepog uređenja i odličnih pogleda na okolicu s njenih prozora ... ali i izbor knjiga je sasvim OK.

A što je sa prostorom u Šrapčevoj? Taj je montažni objekt sada zapušten, dječje igralište (kojim se služio prvenstveno dječji vrtić koji je koristio dio zgrade) je još uvijek tamo, tamo su i nadalje sve one uobičajene stare sprave koje polako nestaju sa igrališta ... čak je i pješčanik još u funkciji, u debelome hladu starog drveća i miru unutarnjeg dvorišta. Svratite i pogledajte ga ako ste u blizini!



Nekoliko fotki s dječjeg igrališta iza objekta. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Nekadašnji ulaz u knjižnicu. Snimio: Vanja

Oznake: maksimir, Knjižnica, Šrapčeva ulica, dječje igralište

Bliži se ljeto (zapravo, čini mi se kao da je već i došlo, čim su maturanti iza nas, a i ostali školarci broje posljednje dane na nastavi) i ponovo sve više dobivaju na važnosti klima-uređaji. Iako je moje mišljenje da je u mnogo slučajeva posve dovoljan i širom otvoreni prozor, zaista ima mjesta i trenutaka kada je klima uređaj neizbježan (sjećam se jednog od uredskih prostora u kojem sam radio na softveru na 35 stupnjeva ... i nisam baš bio produktivan ).

A danas vas podsjećam na začetke klimatizacijske industrije u doba Juge - evo dva klasika iz tih prvih serija iz 80-ih, oba pronađena slučajno u Maksimiru!



Čikoševa ulica, tik pored Maksimirske. Snimio: Vanja


Švarcova ulica, pješački prolaz lijevo od Doma zdravlja. Snimio: Vanja

Oznake: maksimir, klima, Čikoševa, Švarcova, emo, Ei, Tobi

Početak šetnje, krećemo u smjeru retencije Jazbina. Snimio: GP


Nekad ljudi i događaji prolijeću pored nas nevjerojatnom brzinom i pokušaji da ih zaustavimo u danom trenutku često budu bezuspješni i iza njih ostanu samo blijeda sjećanja koja s vremenom postaju sve blijeđa i blijeđa. Upravo se to desilo sa nekima od šetnji koje su održane u svibnju 2016. u sklopu manifestacije "Jane's Walk day". Proljeće mi je uvijek nakrcano raznoraznim zbivanjima, a prošle je godine sve to bilo izraženo još mnogo više tako da su se događaji, na privatnom, poslovnom i svakom drugom planu, smjenjivali brzinom svjetlosti ...

... ali, bilo bi šteta da se zbog te brzine izgubi sadržaj nekih od tih događanja jer smatram da bi bilo vrijedno zapisati ih, barem sada, ako to već nisam učinio tada kada su bili vrlo svježi.

Stoga, vratimo se u mjesec svibanj, u subotu 14.05.2016., kada sam zajedno sa kolegicom Anitom Končar iz Centra za kulturu Maksimir poveo šetače uzduž potoka Blizneca, od njegove retencije u dolini između Dotrščine i Gornjeg Bukovca pa sve do Maksimirske ceste. Posebnost te šetnje nije bila samo kiša koja nas je pratila gotovo od prve minute šetnje pa do njenog kraja (sve ostale prošlogodišnje šetnje su protekle po lijepom vremenu!) već i činjenica da je taj kvart kojim je šetnja prolazila zapravo moj rodni kvart - dakle, sve priče koje sam ispričao tokom šetnje nisu priče koje su doputovale do mene preko drugih kazivatelja, već događaji u kojima sam i sam osobno sudjelovao, pričani iz prve ruke, pa su, rekao bih, tim vrednije ... i zato što za mene osobno one imaju određenu sentimentalnu vrijednost, ali i zato što ih svako prepričavanje donekle odmiče od stvarnog događanja, dodaje novi sloj boje koji prigušuje onu originalnu.

Slijedeći tekst je mješavina izvještaja sa šetnje popraćenog podacima o zanimljivostima kraja kroz koji smo prošli i mojih osobnih priča za koje bih želio da ostanu zabilježene barem u ovoj formi, kao dokumenat jednog vremena kada je život u predgrađu (što je dotični kraj bio i nekad i sad) bio bitno drugačiji, ne samo zbog protoka vremena već i fizičkih promjena koje su se dogodile u krajoliku doline Blizneca. Potok Bliznec je nekad bio tek jedan od mnogih prigradskih potoka koji je vijugao svojom dolinom stotinama zavoja i tokova, dijelom zato što je nekad (u doba prije mojeg rođenja) bio korišten i za pogon mlinova, a dijelom i zato što on takav vijugav nije nikom smetao i ljudi oko njega su se prilagodili toj njegovoj zavojitoj naravi. On je danas u cijelom svom "prigradskom" toku "kanaliziran" i njegovo današnje lice niti najmanje ne liči onome iz 70-ih godina kada sam preko njega prelazio bar dvaput dnevno, na putu između svoje ulice Čret i Osnovne škole "Viktor Bubanj" (danas Osnovne škole Bukovac) koju sam u to doba pohađao.

Na početku evo osnovnih podataka o potoku Bliznecu. On izvire skromnim izvorom malko ispod lugarnice kod rascjepa sljemenske ceste (nekad se to mjesto zvalo "kod Željezničara" zbog istoimenog planinarskog doma koji je već dugo zapušten, a sada je Lugarnica mjesto poznato po dobroj hrani) i spušta se do bliznečke pilane koja se nalazi uz početak stare ceste koji vodi prema vrhu Medvednice. Nakon toga potok teče uz ulicu Bliznec, prolazi ispod Markuševečke ceste i kroz zapadne dijelove Bačuna. Potom slijedi ulicu Jazbina dolinom između Remeta i Dotrščinske šume (gdje se i nalazi retencija i gdje je bio početak šetnje), prolazi uz naselje Čret, približava se Maksimirskoj šumi uz koju teče s njene istočne strane sve do Maksimirske ceste gdje je naša šetnja i završila. No, Bliznec i dalje nastavlja svoj tok, ne više kroz zelenilo i uz šume, već u podzemlju. Na taj način prolazi kroz Ravnice, provlači se ispod pruge i Branimirove ulice i nastavlja podzemnim tokom sve do Ulice grada Vukovara gdje otvorenim tokom teče prema Kozari boku gdje se ulijeva u kanalizaciju, tzv. Drek river, s kojim nastavlja put do utoka u Savu kod Ivanje Reke. Treba spomenuti da je koridor potoka na podzemnom dijelu kroz Ravnice i Borongaj slobodan i bilo bi ga moguće upotrijebiti za razne namjene, recimo šetalište i biciklističku stazu koja bi spajala sjever i jug grada, podsljemensku zonu i okolicu rijeke Save - vidi OVDJE tekst o iščezlom potoku sa bloge te OVDJE moj tekst na web portalu "Pogledaj.to" u kojem sam detaljnije pisao o toj temi.



Popeli smo se na vrh retencijske brane. Snimio: GP

Pogled na tok potoka kroz retenciju između Dotrščinske šume (desno) i šumaraka prema Remetama (lijevo).
Snimio: GP


Počela je kiša ... Snimio: GP


A sad o šetnji!

Toga nam dana vrijeme baš i nije bilo naklonjeno, iako je prognoza najavljivala cjelodnevnu kišu sredinom dana se naoblaka ipak raskinula i zasjalo je sunce tako da je na sami početak šetnje stiglo čak neočekivanih 15 šetača, no crni oblaci koji su nailazili su najavili nastavak kiše koja je i počela nekoliko minuta nakon početka šetnje i pratila nas je sve do završetka. Šetnju smo započeli na nasipu retencije Jazbina, najvećeg vodoprivrednog objekta tog tipa na području Zagreba, koja je u potpunosti izmijenila nekadašnji izgled potoka i njegove okolice.

Nakon prvih riječi o potoku Bliznecu i naselju uz njega pale su prve kapi kiše (tek pridošla ekipa TV Jabuke snimila je kratki prilog i zatim se pod prijetnjom pljuska morala povući u auto), a kolona šetača je otvorila kišobrane i povukla se u zaklon šumarka kako bih ispričao neke od priča o mojem djetinjstvu i školovanju. Naime, ulica Čret i okolni predjeli, uključujući i okolicu potoka Blizneca (poznatijeg među kvartovskim pučanstvom kao Mrzljak) su zapravo moj zavičaj, a kuća u kojoj sam sa roditeljima i sestrom proživio prvih 30 godina mog života se nalazila na nedalekom brežuljku Fazanovcu na koji vodi ulica Čret. S potokom sam se družio svakog školskog dana barem dvaput, na putu do i od osnovne škole na Bukovcu, do koje smo mi iz kvarta imali dobrih pola sata hoda. Ali, umjesto da do škole odemo ulicama često smo priječili put raznim prečicama preko livada, polja, šumaraka i voćnjaka, a gotovo sve te kratice su uključivale preskakanje potoka ili prelaske preko brvi. U to doba nije bilo puno mostova - ulice Korana i Melinišće su imale tek uski pješački mostić, bez ograde, koji je u snježno doba bio teško prohodan, dok su vozila potok prelazila gazom. Za velike vode, potok se nije mogao preći već je trebalo ići do najbližeg cestovnog mosta, na ulicu Gornji Bukovac kod Svetošimunske ulice.

Retencija se u GUP-u nalazila još odavna, a sagrađena je tek krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Uz nju je planiran nastavak Avenije Gojka Šuška (nekada Izviđačke aleje) koji je trebao dolinom potoka voditi do Gračana, no, kako se sad čini, vjerojatno još dugo neće biti sagrađen. U moje školsko doba, prije gradnje retencije, taj je kvart kojeg su činile ulice Čret i Jazbina i niz uličica (Jazbinski odvojci I-XI i Jazbinski gajevi I-II) životario na rubu nekadašnje Mjesne zajednice Bukovac. Nije tu bilo vode, kanalizacije niti telefona, asfalt je stigao 1968. u Čret, nešto kasnije u Jazbinu, nije bilo trgovine, čak ni gostionice ... Tek se odvajanjem kvarta u posebnu mjesnu zajednicu (MZ Dotrščina) oko 1978 počelo sa većim promjenama, voda i kanalizacija su uvođene 1980.-1985., a telefon je stigao oko 1995.

Kvart u to doba nije imao puno znamenitih stanovnika - prvi od njih je bio na brijegu Fazanovcu, tamo se naselio umirovljeni direktor poduzeća "Cesta", gospon Musić, zbog kojeg je ta ulica prva dobila asfalt, a on je dugo vremena imao i jedinu telefonsku liniju u kvartu koju su koristili i drugi stanovnici u slučaju krajnje nužde. Nešto kasnije je telefon dobio i mesar Šaronja na uglu Melinišća i Čreta te još jedna kuća na Jazbini, a u 80-ima su u kvart došle i dvije telefonske govornice, jedna kod raskršća Čreta i Jazbine te druga kod Društvenog doma mjesbe zajednice u II Jazbinskom odvojku. Poslije, u 80-ima, kuću je na brijegu izgradio i književnik i dramaturg Tomislav Bakarić, a u 90-ima je jednu kuću na Fazanovcu otkupio tadašnji predsjednik Sabora Tomčić koji ju je prvotnu malu vikendicu pretvorio u veliku kuću neobična izgleda. Za to vrijeme je na Jazbini najveću kuću imao cvjećar Torbica (imao je kiosk na Kvatriću).



Pričam zgode iz svojih školskih dana u zaklonu šumarka kod II Jazbinskog gaja. Snimio: GP


Na mostiću preko sada presahlog korita ogranka potoka koji je vodio do mlina. Snimio: GP


Krećemo putem nekad zvanim "kroz klanac" kojim ćemo stići do glavnog toka potoka. Snimio: GP


Improvizirani mostići preko Blizneca. Snimio: GP


Priče iz kvarta iz mog školskog doba, 70-ih, su brojne - evo nekih:

Sa bukovačke strane potoka protezali su se brojni vinogradi i voćnjaci te poneka strma livada ... iako smo voljeli i vinograde i voćnjake jer su nam svaki u svoje vrijeme davali slatke plodove (najomiljenije su bile trešnje jer su sazrijevale taman prije kraja nastave, dok nas je najmanje zanimalo grožđe jer je sazrijevalo u doba ljetnih praznika kada smo rijetko tamo zalazili, a i vlasnici su na njega najviše pazili ), najdraže su nam bile livade jer su nam ljeti omogućavale veselo kotrljanje (koje je često rezultiralo zelenim guzama i koljenima na hlačama), a zimi sanjkanje kada smo često ostajali na livadama sve do mrklog mraka.

No, uz jednu od tih padina i put do nje koji se protezao uz potok i drvored jablanova vezana je i jedna druga priča ... u doba kada sam išao u treći razred netko je u doba zimskog sumraka uočio na jablanovima neko svjetlo koje je izgledalo kao da trči kroz krošnje. Svi smo uprli oči i nitko nije bio siguran postoji li to svjetlo ili ne i na kraju je netko rekao "To su sigurno svemirci!" i čini mi se da nam je svima niz leđa prošla hladnoća ... slijedećih tjedana smo naširoko zaobilazili taj predio, pogotovo predvečer. (na žalost, nikad nismo saznali da li se to netko našalio sa nama svijetleći baterijom po drveću ili nam se to svjetlo ipak samo pričinilo)

Što se mlinova tiče, njih je na Bliznecu (dijelu od Dotrščine naniže) bilo više. Jedan od njih se nalazio točno na predjelu gdje se danas nalazi retencija - sjećam ga se tek izdaleka, gledanog sa Jazbine, kao oronule kuće i nikad nisam bio u njegovoj blizini. Kao rezultat postojanja tog mlina potok je na dijelu od ulice Korana do puta koji je spajao Jazbinu i Gornji Bukovac na visini V jazbinskog odvojka imao dva toka, zapadni jači (tekao je ispod bukovačkog brijega) i istočni slabiji (tekao je uz Jazbinu). Nešto niže, kod zgrade mlina koji se nalazio u blizini Gornjeg Bukovca (tamo gdje su i sada napuštene staje svinjogojske farme Imes) i srušen je tokom 90-ih godina, glavni tok je bio bliži Jazbini, a sporedni, često posve suh, bliži Gornjem Bukovcu. Kod ulice Melinišće (koja također duguje svoje ime nekom neznanom mlinu) potok je već bio ponovo u jednom koritu, a svi ovi "dvokoritni" predjeli uzvodno su bili kombinacija vrtova, napuštenih šljivika i guštara svih vrsta. Naravno, potok je bio oivičen vrbama koja su nam često bile jedino sredstvo prelaza s jedne na drugu stranu za vrijeme visokih voda potoka.

Potok se u to vrijeme prelazio na različite načine, a većina njih nije bila nimalo slična današnjima. Naime, jedini pravi most, cestovni, preko Blizneca je u 70-ima bio onaj na ulici Gornji Bukovac, uz rub maksimirske šume. Na dva druga prijelaza, u ulicama Melinišće i Korana, postojala su dva uska pješačka betonska mostića sagrađena tko zna kada. Mostići su bili uski, možda tek 70-tak cm široki, i veće vrijeme svog života bez ograde. Za suha vremena nije bilo problema, no za kiše, visoke vode, a pogotovo snijega i poledice prelazak tih mostova uopće nije bio jednostavan, pogotovo u doba kada su se počele pojavljivati rupe u betonu. Nešto kasnije je most na Melinišću bio zamijenjen drvenim, širim, no onaj na Korani je ostao takav, uzak, sve do početka izgradnje retencije tamo negdje u 80-ima.
A auti? Oni su na tim mjestima prelazili potoke gazom. Za niske vode nije bilo većih problema, no i tada je trebalo paziti na smeće u potoku, razbijene boce i slično. A za visoke vode nije bilo prelaska. Nisam čuo da je ikad itko zaglavio u potoku - vjerojatno zato što su tada ljudi vrlo oprezno postupali sa svojim tutačima.

Naravno, postojali su i poprečni putevi. Otprilike na visini sadašnjeg II Jazbinskog gaja vodila je stazica do drvene brvi koja je prelazila potok, a nakon nje se lijepim hladom i oštrom uzbrdicom dolazilo do voćnjaka na brijegu kroz koje se stazom dolazilo do nekadašnje posljednje autobusne stanice na križanju ulica Gornji Bukovac i Bukovac. Tim sam se putem vrlo često vraćao još tokom 90-ih jer je bio najugodniji za velikih vrućina, osvježavala ga je hladovina šume i žubor potoka.

U vrijeme osnovne škole sam se pak najradije služio prelazima koji su spajali raskršće ulica Jazbina i Čret (mjesto koje je često bilo okupljalište nas iz kvarta - nakad davno se tu čak igrala i košarka na ad hoc stavljenom obruču na raskršću ulica - poslije smo, s porastom prometa, koš premjestili na livadu iza kuće obitelji Šerbula, uz potok). Najugodniji prijelaz je išao upravo tim putem, uz kuću Šerbula, do potoka, a potom ili preko kamenja ubačenih u potok ili metalnih gajbi za mlijeko ili preko grana vrbe u zapušteni voćnjak pa preko (često samo blatnog) korita protoke mlina pa dalje preko livade na Gornji Bukovac pa preko Požarinja do škole.

Na livadi uz potok bilo je omiljeno mjesto za igru - u nižim razredima igrala se lovica, skrivača, nekad i nogomet ... u višima smo gradili brane na potoku pa se za većih kiša tamo formiralo malo jezero na kojem su najspretniji napravili malu splav od grana i stiropora, dok se zimi na zaleđenom jezercu igrao hokej ... a bilo je slučajeva i pada u vodu kroz tanak led. Osim toga voljeli smo i preskakivati potok sa povišene obale na malu "plažicu" s druge strane - to je bio pravi "ispit hrabrosti", skok sa visine od barem metar i pol preko potoka koji je bio širok barem još toliko. Često smo bacali torbe preko potoka pa onda sami skakali ... a povremeno je bilo i onih koji su upali u potok.

A najstrašniji događaj na tome mjestu bio je dolazak jednog od susjeda koji se ljutio zbog tih naših igara i jednom je prilikom uzeo sjekiru i potrčao za nama - razbježali smo se kud koji, a moj prijatelj i ja smo otrčali do njegove kuće (susjed nas je ganjao i po cesti, dok smo mi bez daha bježali pred njim) i zaključali se u nju i sjeli pod prozor čekajući da se on smiri. Na žalost, nije to bila jedina takva frka, jedan od vlasnika trešanja na Požarinju je najurio grupicu školaraca sa Jazbine i Čreta sa svojeg drveta i skačući sa drveta, jedan od njih, Marijan, je zadobio komplicirani prijelom noge i nekoliko mjeseci se oporavljao od te ozljede.

Na kraju, vezano uz livadu uz potok - tokom 7. razreda grupici nas koji smo voljeli igrati košarku, a prigodnog igrališta nije bilo nadaleko i naširoko palo je na pamet da si sami podignemo koš na toj livadi. Pronađen je odgovarajući debeli drveni stup kojeg smo zabili u zemlju, skupili smo lovu za kupovinu obruča s mrežicom u tadašnjem "Elanu" na ćošku Domjanićeve ulice, a problem table smo riješili tako što smo uzeli staru školsku ploču iz stare školske zgrade koja je tada još zjapila prazna uz noviju zgradu. Koš nas je odlično služio i slijedeću godinu i pol smo tamo provodili većinu vremena na haklu. Istina, malo nas je gnjavio kvrgavi teren livade, ali, hej, imali smo svoje vlastito igralište i bilo smo jaaako ponosni na njega, većinu slobodnog vremena tokom 8. razreda smo provodili uz koš!

Polaskom u srednju školu je koš izgbio na značenju, počele su nas zanimati druge stvari, prava gradska igrališta su nam tada već bila unutar našeg dosega, a mlađe generacije nisu bile toliko zainteresirane za košarku .. zanimljivo, prvo pravo sportsko igralište došlo je u kvart tek oko 2005. godien kada je izgrađeno igralište kod ulice Melinišće!



Gospodarske zgrade sa bukovečke strane potoka koje su u 70-ima bile u vlasništvu tvrtke "Imes" koja je tu uzgajala svinje. Snimio: GP


Na mostu u ulici Melinišće (podsjeća na mlinove, zar ne?). Snimio: GP


Kratka pauza od kiše ... kod ulice Vrteci ("vrtovi") pričam o prošlosti rasadnika, u pozadini je kućica nekadašnje pumpe. Snimio: GP


Riječ preuzima Anita. Snimio: GP


Toliko o tome dijelu doline potoka Blizneca koja je danas neprepoznatljiva. Potok blago vijuga u svom reguliranom koritu uz koji se nalazi i uglavnom neuređena staza koju povremeno koriste joggeri ili dokoni šetači, a zapravo bi, kao što već rekoh, uzduž potoka mogla ići uređena staza uz koju bi se mogla napraviti i magistralna biciklistička staza koja bi povezivala jug grada sa podsljemenskom zonom.

Krećemo nizvodno, od ulice Melinišće prema Svetošimunskoj ulici. Na tome dijelu potok teče uz i kroz teren koji pripada rasadniku "Zrinjevca" koji je naslijedio rasadnik od firme "Flora" koja se tu nalazila tokom 60-ih i 70-ih godina. Još prije se tu nalazila Ciglana odnosno nakon Drugog svjetskog rata su na tome polju radili zarobljenici koje pamte čak i moji roditelji koji su prvi puta posjetili taj kraj 1962. u potrazi za građevinskim zemljištem na kojem bi mogli podići kuću. U ulici Čret je tada bilo tek nekoliko kuća, a na brijegu Fazanovac, gdje su naposlijetku kuću i počeli graditi 1963. postojale su svega tri kuće, obitelji Krsnik uz Dotrščinsku šumu, obitelji Ugarković malko niže te jedna gradska kuća koju su tada nastanjivale obitelji Berec i Podnar. Poslije, u doba kad su stigli i moji roditelji, došli su i Martini, Borovnjaki, Dasovići ...

Iza Fazanovca i rasadnika nalazi se Dotrščinska šuma. Nekad je to bio crkveni posjed (otkud je i potekao toponim Biškupski Čret), tokom Drugog svjetskog rata ubijeno je u Dotrščini nekoliko tisuća ljudi na što podsjeća groblje, ali i niz spomenika koji podsjećaju na žrtve antifašističke borbe tokom Drugog svjetskog rata. Najstariji od svih spomenika, metalna nepravilna zvijezda na ulazu u šumu, bilo je mjesto primanja u omladince. A nakon osamostaljenja Dotrščina je zaboravljena, klupe i rasvjeta su bili devastirani (i bar donekle obnovljeni posljednjih godina) i ta je park-šuma nestala iz javnosti, a na nju nas je ipak posljednjih godina podsjetio projekt Virtualnog muzeja Dotrščina.

Nešto kasnije, krajem 60-ih, uz Dotrščinu i rasadnik je podignuta i Zatvorska bolnica dok je iza nje, na rubu Dotrščinske šume, još od davna bila streljana. U 80-ima su ju posjećivali učenici srednjih škola u sklopu nastave Obrane i zaštite. Nakon toga je izgrađena streljana Vrapče, a ova je streljana dana na korištenje isključivo Policiji, ponajviše obližnjem Obrazovnom centru Službe unutrašnjih poslova (današnja Policijska akademija). Stanovnici gornjih dijelova naselja, ponajviše brijega Fazanovac, pamte streljanu još iz doba kada nije bio podignut obrambeni zid u šumi koji sprečava dolijetanje metaka sa streljane (onih koji su promašili cijelu metu). Na primjer, jedan takav metak je sredinom 60-ih doletio u moju kuhinju i pljoštimice udario o kuhinjska vrata te se zavrtio na podu.
Na tome dijelu naselja valja još spomenuti trgovinu, "Špeceraj", koja je nekad poslovala u okviru poduzeća "Moslavka", da bi kasnije prešla u "Unikonzum" te naposlijetku u "Konzum". (pored trgovine je bila stara žalosna vrba u čijem su se hladu jeli sladoledi i pilo pivo )
Nešto dalje u smjeru grada na Svetošimunskoj ulici se nalazi stara tabla sa natpisom imena ulice koja je na zidu preživjela cijelo razdoblje socijalizma (kada se ulica službeno zvala Šimunskom cestom).

Malo niže smo ponovo uz potok, kod raskršća sa ulicom Gornji Bukovac. Na tome je raskršću nekad bila mitnica, ulazak u grad. Kućica i dan danas stoji, na samome ćošku, no u izmijenjenom obliku. A pored nje je živio i jedan moj školski kolega, Romeo, koji je, na žalost, već više godina pokojni.

Krenimo dalje niz potok. Na tome je dijelu lijepo uređena šetnica koja je izgrađena početkom 70-ih. Popločana je granitnim kockama koje su, na žalost, ponegdje već nestale (njihova "drndavost" uzrokuje nepopularnost te dionice među biciklistima ), a jedinu veću promjenu je doživjela za gradnje nove vojne bolnice (danas: Klinički bolnički centar Dubrava, prije toga Nova bolnica) kada je kao pritoka dodan potok Štefanovec koji je prije toga tekao u smjeru juga pored okretišta tramvaja u Dubravi, potom uz Štefanovečku cestu i zatim kroz Vukomerec u smjeru juga (vidi post!). Uz taj dio potoka, u doba kada šetnica još nije postojala, na livadama su ljeti često kampirali Česi na putu za Jadran, sjećam se njihvih šatora koji tada nisu nikoga uzbuđivali, to je bila normalna pojava.

Na tome dijelu potok teče uz park Maksimir. Park je nastao krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a od 1964. je pod zaštitom kao prirodna cjelina. Idejni začetnik parka je biskup Maksimilijan Vrhovec (1752,-1827.), park je svečano otvoren 1794., a nakon Vrhovca zaslužni za razvoj parka su biskupi Aleksandar Alagović te posebno biskup Juraj Haulik koji je postao biskup 1837. Gospodarske zgrade u parku su nastale oko 1840., dok je svilana postojala prije 1853. A ono što je nas iz kvarta najviše zanimalo su bila maksimirska jezera. Četvrto jezero je nekad davno bilo u upotrebi i za kupanje, no u doba moje mladosti je dugo bilo zapušteno i prazno, tako da je ekipa iz kvarta najčešće odlazila na Prvo i Drugo jezero i to uglavnom zimi, radi klizanja. A brežuljkasta okolica Drugog jezera je bila sasvim dobra i za sanjkanje.

S druge pak strane Svetošimunske ulice sada se nalazi Policijska akademija. Osnovana je 1972. kao srednja škola za obuku policajaca (tada zvanih "milicioneri" koj smo mi zvali "mileki" ), a kasnije je tamo otvorena Kriminalistička škola, tih godina je u sklopu škole djelovao i nogometni klub NK Mladi milicionar koji se natjecao u jednoj od Zagrebačkih liga, a unutar školskog kruga je 70-ih izgrađen prometni poligon koji je nama, djeci iz kvarta, mamio uzdahe (Imao je čak i semafore!!!), željeli smo se tamo koji put provesti biciklima, no nismo imali pristupa školi ...

Južno od nje se nekad nalazila Pionirska ulica (još i danas pamtim kitnjastu tablu sa imenom ulice ...), ime je dobila po Pionirskoj željeznici koja je vozila po njoj od 31.08.1947. do 21.10.1953. Polazna stanica te željeznice na kojoj su, u skladu sa običajima tog vremena i čim bržem uključivanju u poslove odraslih, djeca radila sve poslove osim onih strojovođe, je bila u Maksimirskoj šumi, nedaleko Fakultetskog dobra. Trasa je potom kroz šumu (mjestimice se još vidi nizak nasip gdje je išla pruga!) dolazila do potoka, prelazila ga na mjestu današnjeg pješačkog mostića te išla dalje trasom danas bezimene, a nekad Pionirske ulice (južno od Policijske akademije) prema sjeveroistoku, prelazila potok Štefanovec sjeverno od ulice Žuti Breg da bi svoju posljednju stanicu (nazvanu Stanica Narodne omladine Hrvatske) imala negdje na mjestu današnje retencije potoka Štefanovec, južno od ulice Miroševečina. Zanimljivo je da je dužina pruge nila tek 2552 metra, u kompoziciji su obično vozila 4 putnička vagona (svaki sa po 20 sjedišta i 20 stajaćih mjesta) i jedan službeni, lokomotiva je, naravno, bila parnjača, a brzina je bila, vjerovali ili ne, 10 km/h. Uzimajući u obzir lokaciju početne stanice (koja se nalazi prilično daleko od tramvajske stanice na Maksimirskoj cesti) i posljednje stanice (također prilično udaljenu od tadašnjih većih naselja, Štefanovca i Markuševca) vidi se da se pri njenoj gradnji nije puno razmišljalo o prijevozu lokalnog stanovništva, već puno više o izletničkoj klijenteli.

Kratak vijek te željeznice pokazuju i podaci o vlasniku te željeznice - na samome početku ona je bila dio sustava JDŽ (Jugoslavenske državne željeznice), no ubrzo je prešla u okrilje Gradskih željeznica Zagreba (zajedno sa Pionirskom željeznicom Dubrava - Markuševečka Trnava i "Samoborčekom") da bi posljednje dvije godine provela pod upravom Narodnog parka Maksimir.

Puno podataka o ovoj Pionirskoj željeznici, uz mnogo fotografija možete pronaći u knjizi Siniše Lajnerta "Pionirske željeznice u Zagrebu, 1947.-1964.", a ja sam ih prenio preko također odlične nedavno izdane knjige Antonia Jurčeva "Od Željezničke kolonije do Ravnica". Od te je željeznice do današnjih dana ostalo na terenu vrlo malo tragova, zapravo tek metalni mostić preko potoka Štefanovca nedaleko ulice Žuti breg kojim danas prelaze pješaci.


Šetalište uz Bliznec na dijelu kod Maksimirske šume. Snimio: GP


Uz jednu od starijih zgrada Fakultetskog dobra. Snimio: GP


Grafiti na zidu uz potok. Snimio: GP


Vratimo se ponovo potoku koji nakon primanja potoka Štefanovca teče uz terene pod vlasništvom Agronomskog odnosno Šumarskog fakulteta. Fakultet je osnovan kao Gospodarsko-šumarski fakultet 1919. godine, spajanjem Višeg godpodarskog učilišta iz Križevaca sa Šumarskim studijem koji je bio u sklopu Mudroslovnog fakulteta.

1921. je kupljeno pokušalište u Maksimiru (pod tim se podrazumijeva oranica između Svetošimunske ceste i Avenije Gojka Šuška), 1934. je dovršen najstariji paviljon u Maksimiru, 1939. je kupljeno pokušalište u Jazbini (na rubu Dotrščinske šume), 1947. fakultetu je dodijeljeno Fakultetsko dobro na Medvednici, a 1959. fakultet je podijeljen na Poljoprivredni i Šumarski fakultet. Novi paviljoni su dodavani 1975. (V paviljon), 1992. (novi paviljon Šumarskog fakulteta) te 2005. (novi paviljon Agronomskog fakulteta) i 2008. (posljednji paviljon Šumarskog fakulteta). Možda niste znali, ali fakultetu (šumarskom) pripada i rasadnik na uglu Hondlove i Maksimirske ceste, a u sklopu nekadašnjeg posjeda je sa radom oko 1926. započela i meteorološka stanica koja se nalazi istočno od "Kraša". Vrijedi spomenuti i tzv. "Armijski trokut" oko kojeg je posljednjih desetljeća bilo sporova između fakulteta i Zoološkog vrta - tamo se tokom Drugog svjetskog rata nalazila vojarna Pavelićevog P.T.S.-a (Poglavnikov Tjelesno Sdrug), a nakon rata je u njoj bila JNA do 1969. kada su prostori prepušteni na korištenje raznim firmama, a igralište je dano NK Tekstilac.

I, malo-pomalo stigosmo i do kraja šetnje, do Maksimirske ceste i tramvajske stanice Ravnice koja se za nas lokalce uvijek zvala "kod Kraša" po tvornici slastica koja je na tome mjestu podignuta u ranim 70-ima i za dana sa južnim vjetrovima je donosila miris keksa u predjele pored Dotrščinske šume. Za kraj vrijedi spomnenuti da je uređeni dio šetališta uz potok Bliznec (od Maksimirske ceste do Svetošimunske ceste) nekad bio dio markirane planinarske staze koja je vodila od Maksimirske ceste do Hunjke. Danas se prvi dio te staze više ne održava, već ona počinje tek kod ulaza u Dotrščinsku šumu, a od nekadašnjih markacija vidi se tek početna, neposredno iza tramvajske stanice, sa izblijedjelim natpisom "Hunjka".

Toliko o tom središnjem dijelu toka Blizneca, ako vas zanima više detalja o njegovom daljem toku kroz naselje Ravnice predlažem vam da proučite već spomenutu knjigu Antonija Jurčeva gdje ćete naći i priče i puno zanimljivih fotografija ... a o daljnjem toku kroz Peščenicu i prema Kozari boku i dalje moći ćete čitati u nekim mojim budućim tekstovima.

Od srca se zahvaljujem GP-u na priloženim fotkama!



Završetak šetnje, uz prestanak kiše ... Snimio: GP

Oznake: šetnja, Bliznec, Čret, maksimir, Jane's Walk, mapiranje trešnjevke

Kad sam već kod zimzelenog skrivanja ... bršljan ne bira, stare i nove, sve prekriva bez greške.



Maksimir. Snimio: Vanja


Trešnjevka. Snimio: Vanja


Trešnjevka. Snimio: Vanja

Oznake: Brljan, natpis, ulica, ploča, trešnjevka, Gorjanska ulica, Veliki dol, maksimir

... nezgodna kombinacija natpisa.


Ulaz u Trgovačku srednju školu iz Ružmarinke. Snimio: Vanja

Oznake: Trgovačka škola, maksimir, Ružmarinka, natpis

Snimio: Vanja


Za desetak dana krećem sa obitelji i prijateljima na planinarski izlet na Pohorje, a obzirom na ovo hladno vrijeme i činjenicu da autima planiramo doseći 1300 metera visine učinilo mi se dobrom idejom ove godine staviti zimske gume malko ranije pa to i učinih jučer, u kišnu i prohladnu jesensku večer. Zimske gume su me čekale u "hotelu za gume" u "Vulkalu" u Kovinskoj ulici gdje sam ih i ostavio u proljeće tako da nisam morao ni razmišljati kuda otići na zamjenu ... Obzirom da po medijima još nema najava snijega koje uvijek prouzroče stampedo na vulkanizerske radionice onda je tamošnja jučerašnja atmosfera bila vrlo opuštena ... nije bilo gužve, dugačkih redova pred radionicom, čim sam došao odmah su mi uzeli auto i meni je samo preostalo odsjediti tih 20-30 minuta dok mi tutač ne dobije nove "cipelice".

I tako, sjedeći u čekaonici u modernoj zgradi "Vulkala" obuzela me je atmosfera oko mene ... zanimljivo je kako sva ta "šoferska" mjesta izgledaju tako slično i mirišu tako slično. Vani pada kiša i vozi samo onaj tko mora i kome je cesta ili gušt ili kruh, a u modernom "karavanseraju" miriši po gumama, uokolo mali gumeni Mišelinčići i Goodyear reklame, na podu reflektirajuće keramičke pločice .... Sva su ta mjesta tako ista, na neki način "sigurna" (utočište od elemenata), nude bazični šoferski komfor WC-a, kavice iz automata, kupovine sredstva za pranje prozora i nekoliko formalnih riječi sa blagajnicom, taman dovoljno da čovjek malo dođe k sebi, ode na piš-pauzu, protegne kičmu, odluta načas mislima kud li ga one već vode i potom ponovo sjedne za volan. Takva mjesta izgledaju i mirišu uvijek isto, bilo to kod nas, u Austriji, Italiji, Skandinaviji ... brza i korektna usluga, molim, hvala i doviđenja, sve obavljeno kako treba, sve je spremno za put, do autoputa je još samo koji kilometar ...

No, sjetio sam se i kako sam mijenjao gume do prije nekoliko godina, kada sam imao "privatnu" mogućnost čuvanja guma na području Maksimira. Tada sam na zamjenu odlazio ili u subotu prijepodne (često sa djecom, nakon kupovine) ili nakon posla (opet s djecom, nakon što sam ih tada uzimao u vrtiću) i to u malu vulkanizersku radionicu u Petrovoj 176, kod ribljeg restorana "Dida". To je bio pravi obrt, u dvorištu mjesto za tek nekoliko auta, svega dvojica radnika .... tada bih kod njih ostavio auto i sa klincima krenuo u šetnju do lokalnog "središta" kod raskršća sa Bukovačkom gdje bi kupili pecivo, nekad napravili krug po Maksimiru ili pak bacili pogled na okolne izloge prije nego što bi smo se vratili po auto - kao mali ritualni izlet. Tamo nije bilo "šoferske" atmosfere i izbora sredstava za pranje prozora, već je sve izgledalo kao da odlazim u bilo koji dućan u kvartu (iako je za mene koji sam doma u Prečkom Jankomir puno bliži od Maksimira).

Eto, tako sam se i ja, htio-ne htio, prebacio s lokalnog obrtnika na "industriju" ... brže je i praktičnije, ali i bezličnije. Ali, kao što već rekoh, i miris putovanja iam svoje dobre strane i nakon pola sata boravka u čekaonici čovjek poželi s novim gumama krenuti u nepoznato, bilo kojim smjerom.



Radionice Vulkala u Kovinskoj ulici. Snimio: Vanja


Zgrada u Kovinskoj ulici. Snimio: Vanja

Oznake: vulkanizer, Vulkal, Petrova, maksimir, jankomir, gume, cesta

Ne mogu reći da sam neki poseban ljubitelj ili mrzitelj betonsko-metalno-staklene arhitekture velikih dimenzija kakva prevladava posljednjih više desetaka godina ... neke od njenih formi i oblika su mi lijepi, neki su mi tak-tak, a neki od njih vrlo ružni (a ukupni dojam ne ovisi čak samo ni o njima samima, već i o položaju u kojem se nalaze u gradu). No, ono što im se ne može poreći je da upravo radi svojih dimenzija dolaze u poseban doticaj sa nebom i takvi "srazovi svjetova" ponekad rezultiraju izuzetnim ugođajem ... nekad se tu radi o odrazima, nekad o igri svjetla i sjene, nekad o nečem teško opisivom ....

Evo nekoliko takvih motiva koje sam uhvatio po gradu u posljednjih nekoliko tjedana!



Sky office, Snimio: Vanja


Zgrada "Zagrebački plavi", Maksimirska cesta/Harabašićeva ulica. Snimio: Vanja


Zgrada "Zagrebački plavi", Maksimirska cesta/Harabašićeva ulica. Snimio: Vanja


Radnička cesta. Snimio: Vanja


Radnička cesta. Snimio: Vanja


.. a ova fotka je dokaz kako nebo može biti prekrasno i bez suvremenih zgrada u vidokrugu! Snimio: Vanja

Oznake: nebo, zgrade, Maksimirska cesta, Sky Office, Radnička cesta, arhitektura, trešnjevka, maksimir

Jordanovac. Snimio: Vanja


.. onih loših imamo već i previše.

(Možda bi nam bilo najbolje da pronađemo nekog vanzemaljca da nam ponudi neki novi, dosad neisprobani, pametan smjer prema napretku?)

Oznake: antene, Jordanovac, maksimir, Vijesti

Snimio: Vanja


Nekadašnja knjižara i papirnica "Mladosti" koja se nalazila na ćošku Maksimirske ceste i Šulekove ulice, posljednja koje se još dičila poznatim zelenim "zaglavljem" i ptičicama iz njihovog znaka, pretvorila se ovih dana u praonicu rublja. Ova je fotka snimljena prije cca mjesec dana, a ovih dana je taj stari natpis zamijenjen i praonica je rublja već proradila ...

Podsjetimo se s time u vezi i na ove tekstove:
tekst prvi
tekst drugi
tekst treći

Oznake: mladost, knjižare, Maksimirska, maksimir

Igralište na rubu šume iznad Bačuna. Snimio: Vanja


Zagreabački podsljemenski kvartovi kriju mnoge zanimljivosti i žao mi je što češće ne nalazim vremena da se prošećem po tim dijelovima grada. Ima tamo puno ostataka prošlosti, starih kućica i raznih detalja iz davnih desetljeća pa i stoljeća koji su već posve nestali iz ravnijih gradskih kvartova koje je urbanizacija brzo pregazila. Ima tu i novovjekih zanimljivosti, ponajviše u obliku raznoraznih "urbanih vila", češće bizarno-groznih nego lijepih ... a na kraju su tu i lijepi pogledi na grad i okolicu te uvijek zanimljive južne padine Medvednice sa svojom termofilnom florom, najčešće šumama hrasta, graba i kestena, koja zatim malo-pomalo prelazi u gorsku bukovu šumu. Ne smijem tu zaboraviti niti voćnjake i vinograde, često zapuštene, koji se nalaze na dodiru Grada i Prirode, uz liniju šume.

Uglavnom, volim šetnje tim predjelima i drago mi je što sam u posljednjih deset dana čak dvaput imao priliku prošetati se Bačunom, jednim od tih podsljemenskih prigradskih naselja, koje se stisnulo između svojih većih i bolje poznatih susjeda, Gračana i Markuševca. U najužim crtama Bačun obuhvaća dio oko Markuševečke ceste između dva izrazita prijevoja koja ga dijele od već spomenutih susjeda. Jedan je prijevoj onaj gdje se nalazi okretište "petnajstice", kod Tunela (na toj strani Bačun zapravo ne seže do samoga prijevoja već tek tamo negdje do potoka Blizneca), dok se na drugoj strani prijevoj nalazi kod ulice Bibekov breg od koje se padina spušta prema crkvi Sv. Šimuna u Markuševcu.

Jedna šetnja, u koju sam krenuo sa obitelji i prijateljima, vodila nas je do Bačunskog kamenoloma i zanimljivog šumskog grebena koji vodi do vrha Strmopeči (549 m) od kojeg markirane planinarske staze vode u smjeru Puntijarke i Hunjke ... no, o njoj neće biti riječi danas, već možda nekog drugog puta. Druga šetnja, u koju sam krenuo sam, povela me naseljenom padinom iznad dolina potoka Blizneca i Črne Vode i to sve do ruba šume i zanimljivog kurioziteta, nogometnog igrališta usječenog u brdsku padinu, uz samu šumu. Za igralište sam znao već otprije (hvala ti, Mladene, na informaciji o igralištu, uočenom na Google Earthu!), no nisam ga nikad vidio uživo pa sam ga poželio vidjeti i svojim očima. Parkirao sam se kod Područne škole Bačun i krenuo u brdo, ali ne posve nasumce, već zanimljivom stazicom koja me je privukla već za prvog posjeta Bačunu, onom s prijateljima. Radi se o stazici koja se od Markuševečke ceste odvaja kod malog dućana i lako ju je uočiti zbog pomalo neobičnog detalja - betonirana je i vodi između dvaju dvorišta, a posuta je mnoštvom pivskih čepova - čini se da je to THE mjesto lokalne škvadre koja si dođe cugnuti pivicu u trenucima dokolice. Nakon 20 metara te betonske stazice postaje očito da se ispod betonskog sloja zapravo nalazi potočić koji se čuje i vidi kroz uzidanu rešetku. No, staza se ubrzo odvaja od potočića (koji izlazi na vidjelo dana) i nastavlja krivudati između vrtova, kroz šumarke, podno zanimljive pušnice kojoj je vlasnik podario vrata skinuta sa nekog lifta ... Lijepa staza koja otkriva zelenu pozadinu naselja naposlijetku se ponovo sastaje sa potočićem kod ulice Bačun. Po njoj možete vrlo brzo doseći šumu i nakon još 15-tak minuta hoda kamenolom u dolini potočića. No, ako želite naciljati igralište tu trebate skrenuti lijevo, u ulicu Lučki put, a onda odmah iz nje, opet desno, uzbrdo, u ulicu Doljek. Tu ste već na najdirektnijem putu za igralište, no postoji i okolni put, nastaviti ulicom Lučki put i potom strmom stazicom uzbrdo kroz voćnjake ... Kako god krenuli, put će vas dovesti na završetak asfalta na strmini između livada. Mjesta za parkiranje tu baš i nema, a cesta koja prelazi u VRLO kvrgavi strmi makadamski put nije baš "car friendly" - dakle, bolje je parkirati uz glavnu cestu.

I, od kraja asfalta ostaje još desetak minuta hoda, strmo uzbrdo, do zaravni na rubu šume. Kome je zapravo palo na pemt da tamo napravi igralište - pojma nemam. Bagerom je otkopan dio padine, postavljeni su golovi, zaštitna mreža, uokolo ima nekoliko klupa pa i mali roštilj (vjerujem da je fora biti tamo za ljetnih večeri, uz svjetla grada u daljini i pivce u ruci ), a ono što me je najviše iznenadilo je priključak za struju - netko je povukao kabel od najbližih kuća (možda za rasvjetu ili električni ražanj ili frižider za pivu? )!

To nije jedino takvo igralište u gradu, u Mikulićima postoji veće i bolje uređeno igralište na kraju ulice Supleti, kod izvora ... no, ovo je posve sigurno igralište sa najljepšim pogledom. Svratite ako ste kad u blizini!



Pogled prema gradu sa prilaza igralištu. Snimio: Vanja


Bukovac, Maksimirska šuma i južnin dijelovi grada od igrališta. Snimio: Vanja


Pogled prema Dotrščinskoj šumi i Dubravi iza nje. Snimio: Vanja


U ravnini terena. Snimio: Vanja


Klupe i ognjište uz teren. Snimio: Vanja


Električna instalacija uz teren. Snimio: Vanja


Karta sa ucrtanim prilazom igralištu (puna linija: ulicom, isprekidana linija: pješačkom stazom kroz voćnjak)

Oznake: Bačun, igralište, šuma, maksimir

Danas je svanuo prekrasan dan, zar ne?

Ovako lijepo plavo nebo i sjajno sunce već neko vrijeme nismo vidjeli, zar ne? A sve je to još potcrtano bjelinom jučer zapalog snijega ...
Ali, ta bjelina nestaje brzinom svjetlosti sa gradskih ulica i sad je, rekao bih, već prekasno da ju uhvatite u punoj njenoj čistoći, jer ... ulice su već dijelom počišćene, a dijelom prepune smeđe kaše i bljuzge i ugođaj je već daleko od onog romantično bijelog kakav je bio jučer navečer kada je snijeg tek pao.



Siva bljuzgava slika grada ... Jarnovićeva ulica, Prečko. Snimio: Vanja


Da, čini se da je to jedan od nedostataka suvremenog života ... posljednjih se godina gradske ulice čiste tako brzo da ih je jedva moguće uhvatiti u stanju potpune bjeline kakvu pamtimo iz nekadašnjih vremena. Nekad je znalo proći po 2-3 dana da poslije većeg snijega niti jedan auto nije prošao mojom tadašnjom ulicom, Čretom, po kojoj smo napravili sanjkalište o kakvom se može samo sanjati, 400 metara zavojitog brzog sanjkanja niz brijeg Fazanovac!

Upravo zato mi je izuzetno drago što sam uspio uhvatiti jučerašnji popodnevno-večernji snijeg na mjestu gdje je bio posve posve bijel i netaknuto čist - u Maksimirskoj šumi! Na brdu kod vidikovca i okolnim livadama je bilo iznenađujuće puno sanjkaša (na moje iznenađenje, čini se da je bilo više omladine i ljudi u "ozbiljnim" godinama nego djece!) i prizor je bio naprosto osvježavajuć ... A kad je pao mrak, sa djecom i prijateljima sam se pomakao do Švicarske kuće gdje smo dijelili sanjkalište sa tek malom grupicom ljudi među kojima se nalazilo troje tinejdžera iz, nevjerojatno, ali istinito, SAD-a, iz Virginije! Kratko smo popričali, kažu da su tu u prolazu, ali su očito bili dobro upućeni kad su našli dobru stazu za sanjkanje ...

I, kad smo potom već posve mokri od gustog snijega došli do auta, pred nama je osvanuo grad u upravo tom tako rijetko viđenom ruhu, posve bijel! Prošli smo centrom grada, svim važnijim ulicama, na putu od Maksimira do Prečkog i sve su bile pokrivene bijelim pokrivačem - vrlo lijepo!

Danas je već druga priča, grad se čisti naveliko, ali ... ostaju u pamćenju jučerašnje slike! A za vas koji niste jučer uspjeli uhvatiti bjelinu, skoknite danas do Maksimira ili Medvednice, dok snijega još ima, jer se za dan-dva već najavljuje kiša ...



Maksimir jučer: Na livadi ispod vidikovca. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Polako pada mrak ... Snimio: Vanja


Na putu za Švicarsku kuću. Snimio: Vanja


Vratolomno sanjkalište ispod Švicarske kuće, sa košem za smeće i klupom taman raspoređenima da ih je teško zaobići ... Snimio: Vanja


Pred povratak, uvijek lijep prizor. Snimio: Vanja

Oznake: snijeg, Zima, maksimir, bljuzga, bjelina

U posljednje vrijeme sam stavljao uglavnom samo slikovne priloge, red je da tu i tamo ubacim i koju pričicu, zar ne?

Za nas koji smo odrasli u predgrađu grad je oduvijek imao posebnu auru - ja i dalje kažem da idem u Grad ako idem nekamo podalje od kuće iako mi je na svega 100 m od kuće tramvajska stanica, a tramvaj bi, ajmo reć, trebao biti siguran znak da se nalazim u gradu. No, grad je očito za mene uvijek negdje drugdje. :o)

Elem, napisat ću sad ponešto o točci dodira s gradom mog djetinjstva i odrastanja .. a to je Maksimir, točnije raskršće Maksimirske ceste, Bukovačke ceste i Svetica, zajedno sa ulazom u Maksimir. Ta je lokacija još neformalno poznata i kao "pimpek plac" zbog skulpture nagog bacača diska koja stoji s druge strane Maksimirske ceste. A do dotičnog mjesta se iz mog kvarta, Čreta, putovalo autobusom.

Moja prva putovanja u grad su bila autobusom. To su bile kasne 60-te i najbliža autobusna linija je bio autobus za Markuševec. Od kuće, na brijegu Fazanovcu (tada još samostalnoj ulici, početkom 70-ih je priključen ulici Čret na koju se nastavljala), do najbliže autobusne stanice, kod tadašnje Milicijske škole, rasadnika "Flore" (danas "Zrinjevac"), Zatvorske bolnice i malog dućančića (tada "Moslavka" pa onda "Unikonzum", a danas "Konzum"), imali smo 15-tak minuta hoda. Tamo, na raskršću sa Svetošimunskom ulicom (tada još Šimunskom ulicom), kako kazuje i stara ulična tabla na obližnjoj kući, bila je stanica na rubu prve tarifne zone ZET-a. To je bilo doba starih karata, konduktera, tražila se karta za "prvu zonu", "prelaz" ili ne, a autobus je bio starinski, sa nizom sjedala uzduž smjera vožnje na zadnjim kotačima. Slijedeće stanice u smjeru grada su još bile pred ulazom u Milicijsku školu (glavni ulaz je tad bio na Šimunsku cestu) te na raskršću sa Maksimirskom cestom (tada još nije bilo benzinskih pumpi koje su negdje početkom 70-ih izgrađene na Maksimirskoj cesti) i za 7-8 minuta vožnje smo bili na okretištu pred ulazom u Maksimirski park.

Na okretištu je tada još bila plava metalna nadstrešnica od valovitog lima sa drvenom klupom te stara vaga na kovanice koja je izbacivala kartončiće sa težinom. U to je doba tramvajska stanica u smjeru grada još bila prije raskršća sa Bukovačkom, na uskome pješačkom otoku prije semafora (skretači u Bukovačku su se odvajali prije otoka). Taj je otok nestao za rekonstrukcije Maksimirske ceste tamo negdje krajem 70-ih. S druge strane Bukovačke, tamo gdje je sad nova zgrada, bila je starija obiteljska kuća sa zidanom ogradom na kojoj sam kao srednjoškolac odsjedio poneku rundu ... bio je tamo i poštanski sandučić, a malo dalje i burekdžinica (poslije i slastičarna) u koju nitko od nas nije često navraćao.

S druge strane, na JZ ćošku raskršća, bio je špeceraj "Prehrane" sa ulazom točno na uglu ... tu smo početkom srednje škole kupovali sendviče za odlaska na bazen Svetice za ljetnih dana. Sredinom 80-ih zgrada je srušena i podignuta sadašnja, no dućan nije nikad više otvoren.

Inače, stariji planovi grada, iz doba prije mog rođenja, pokazuju slijedeće:

- 1948: od okretišta u Maksimiru ne vozi niti jedna autobusna linija
- 1958: od okretišta u Maksimiru vozi samo linija za Markuševec
- 1961. od okretišta u Maksimiru vozi linija za Markuševec, a od Bukovačke ceste vozi linija za Remete



Izvadak iz plana grada iz 1958. godine sa vidljivom oznakom autobusne linije za Markuševec.


Sa širenjem grada i razvojem ZET-a tamo negdje u prvoj polovici 70-ih otvorena je i nova autobusna linija, za Gornji Bukovac. Vozila je također po Šimunskoj cesti, zatim je skretala na Gornji Bukovac i nakon stanica kod ulice Melinišće (nekadašnja gostionica "Kod strica") i kod raskršća sa ulicom Kosa (nekad je tamo bila pumpa za vodu, a po zimi odlična sklizaljka! ) vozila je do okretišta na raskršću sa ulicom Bukovac (sada je tamo kavana familije Milčec, no tada je tamo još bio špeceraj)

Taj je autobus bio dugi niz godina moj autobus, provezao sam se njime sve godine srednje škole i faksa ... vozio je u špici svakih 15 minuta (07:10, 07:25, 07:40), a izvan nje svakih 40 minuta (08:20, 09:00, 09:40, 10:20 ...), zadnji večernji povratak iz grada bio je u 23:10.

S vremenom su se dešavale razne promjene ... tamo negdje sredinom 70-ih je bila rekonstrukcija Maksimirske ceste između Kvatrića i Bukovačke ceste (tada je kocka zamijenjena asfaltom, a postavljeni su i semafori). U vrijeme radova tramvaj nije vozio po cesti, već je postavljena privremena pruga između Kennedyjeva trga i Maksimirske ceste ulicom Svetice, nedaleko ograde ŠRC Svetice.

Nakon toga su slijedile nove promjene, 1985. je bila rekonstrukcija Maksimirske ceste između Svetica i Dubrave. Za nas s Čreta je to bila velika promjena - prije svega, autobusi su u vrijeme radova vozili s Borongaja (tada novim ulicama, Branimirovom i Mandlovom pa Izviđačkom, poslije prozvanom Alejom Gojka Šuška) i, na našu veliku žalost, nikad nisu vraćeni nazad pred ulaz u Maksimir, već su premješteni u Dubravu što je za nas bila katastrofa - naša dodirna točka sa gradom više nije bila u Gradu, već u Dubravi, posebnom "entitetu" koji u našim tadašnjim shvaćanjima nije imao nikakve veze sa Gradom.
Istovremeno je pokrenuta i autobusna linija Svetice-Oboj koja je tada vozila do vrha ulice Oboj, kod osnovne škole "Viktor Bubanj" (sada OŠ Bukovac).

U to doba sam do grada već stizao i biciklom, kroz maksimirsku šumu ... ciglih 12-15 minuta vožnje nizbrdo (pogotovo za svježih jutara), ali i dugih pola sata uzbrdo za vrućih popodneva.

Poslije, od godine 1994., nisam više živio na Čretu. Dugo je vremena autobus za Gornji Bukovac vozio iz Dubrave da bi tamo negdje oko 2005. (?) pola linije spojeno na autobus preko Oboja (koji se tada okretao na uglu Maksimirske šume, kod Melinišća, prije toga se dugo vremena okretao na raskršću ulice Bukovac i Gornji Bukovac), a od Dubrave je pokrenuta nova linija za Jazbinu koja se okretala kod brane na ulici Jazbina.

Od godine 2010 (?) je linija preko Oboja produžena na Čret, sve do Melinišća, vjerojatno s nakanom da se njome voze djeca u školu na Bukovcu. Isto tako je nakon dovršenog preuređenja Kvaternikovog trga okretište tramvajske linije prebačeno na Kvatrić (jer na tamošnjem okretištu nije bilo dosta mjesta za okretanje i "petice" i "trinajstice").

Godine 2014. je stigla nova izmjena, autobus za Svetice je prebačen na Bliznec, a sa Čreta sad vozi autobus za Dubravu uz Novu bolnicu.

A što će budućnost donijeti?
To ćemo tek vidjeti!

Oznake: maksimir, Čret, Bukovac, autobusi, ZET

Znate li onaj prastari vic o lovu na slonove?
(molim ljubitelje životinja da zatvore uši ... ali, uvjeravam vas da pri stvaranju ovog vica vjerojatno nije nastradala niti jedna životinja )

Kako uloviti ljubičastog slona?
Puškom za ljubičaste slonove!

Kako uloviti plavog slona?
Prefarbaš ga u ljubičasto i zatim upotrijebiš pušku za ljubičaste slonove!

Kako uloviti crvenog slona?
Šamaraš ga dok ne poplavi, pofarbaš ga u ljubičasto i zatim upotrijebiš pušku za ljubičaste slonove!

Kako uloviti zelenog slona?
Pričaš mu seksi viceve dok ne pocrveni, zatim ga šamaraš dok ne poplavi, pofarbaš ga u ljubičasto i zatim upotrijebiš pušku za ljubičaste slonove!

A kako popraviti žuti auto?



Jordanovac, pored Maksimirske ceste. Snimio: Vanja


Ako hoćete i još nešto na Ž-temu, pogledajte još OVO, OVO i OVO!

Oznake: &, maksimir, Jordanovac, servis, boje

Prije nešto manje od mjesec dana najavio sam vam OVDJE sve zagrebačke šetnje koje će se održati u okviru globalnog projekta "Jane's Walk Day" čiji je zagrebački partner Centar za kulturu Trešnjevka odnosno projekt "Mapiranje Trešnjevke". U međuvremenu je već održana prva šetnja iz ciklusa, 24.04.2015. nas je Saša Šimpraga proveo zanimljivim manje poznatim predjelima Medveščaka (krenuli smo od Bookse i preko Petrove crkve, Voćarske ulice, Voćarskog naselja, Šalate, Novakove ulice i Ribnjaka završili smo, hodajući uz kaptolske zidine, na Europskom trgu, najmlađem trgu Zagreba). Bio sam na toj šetnji i jako mi se svidjela, a svidjelo mi se i to što je bila jako dobro posjećena, sa Sašom se prošetalo 45 šetača!

U međuvremenu smo žena i ja uhvatili priliku i posjetili i jednu od Jane's Walk šetnji u Ljubljani. Prošloga ponedjeljka, 04.05.2015., bili smo na jednoj od ljubljanskih izndanja Jane's Walk šetnji, Marko Peterlin iz Inštituta za politike prostora nas je proveo po gradskoj četvrti Šiška u šetnji pod naslovom "Put gradske prehrane". Tokom šetnje, čiji je početak bio na tržnici Šiška, a završetak na tržnici Koseze, prošli smo Vodnikovom cestom uz koju se moglo vidjeti nekoliko još aktivnih seljačkih gospodarstava unutar gradskog prostora, ali i gostionica raznih usmjerenja tako da smo posjetili mjesta proizvodnje hrane (gospodarstva), razmjene (tržnice, trgovine) i konzumacije (gostionice). Šetnji je prisustvovalo 25 šetača, a nakon šetnje smo imali i priliku popričati sa voditeljem i razmjeniti iskustva sa dosadašnjih šetnji.

Evo i nekoliko fotki s ljubljanske šetnje!



Na početku šetnje, sastanak na staroj tržnici Šiška koja je odnedavno ponovo u radu. Snimio: Vanja


Ispred seljačke kuće obitelji Vodnik pored koje se nalazi tradicionalna gostionica. Snimio: Vanja


Zanimljivo ime kafića kod sportsko-reakreacijskog centra Ilirija ... ali ipak nema veze sa Jane's Walk! Snimio: Vanja


Jedno od seljačkih gospodarstava koje još uvijek živi u urbanom okolišu. Snimio: Vanja


Usred Ljubljane, no kao da smo na selu! Snimio: Vanja


Razgovor ispred vatrogasnog doma u kvartu Koseze. Snimio: Vanja


A što se tiče budućih šetnji ... one su pred nama, sutra!

Stoga, pozivam vas sve da sutra (petak, 08.05.2015.) u 18h budete na jednom od ishodišta šetnji: Na Podsusedskom trgu (voditeljica: Andreja Kolić), kod Centra za kulturu Maksimir u Švarcovoj ulici (voditeljica: Anita Končar), na Britanskom trgu (voditeljice: Iva Silla i Andrea Pisac) ili ispred Centra za kulturu Trešnjevka (voditelj: moja malenkost )- dođite i šećite se sa nama, veselimo se druženju sa vama!

Slijedi više podataka o šetnjama ovoga petka:

08.05.2015., Knežija i Srednjaci, od sela preko predgrađa do grada, sastanak ispred Centra za kulturu Trešnjevka u 18h, voditelj Vanja Radovanović
Ova se šetnja održava u sklopu obilježavanja Dana Jane Jacobs, kada se početkom svibnja u cijelome svijetu održavaju šetnje u skladu sa principima navedenim na početku ove najave. U sklopu te akcije koja potiče upoznavanje sa gradovima iz pješačke perspektive i uočavanje njihovih manje poznatih detalja prošetat ćemo se Knežijom i Srednjacima i upoznati njihov kolaž obiteljskih kuća i novogradnji – ne propustite potragu za tragovima metamorfoze tih kvartova iz seoskog naselja preko predgrađa u naselje suvremenih stambenih zgrada. Potražimo zajedno tragove nestale Mogorićke ulice, krenimo u šetnju po najmanje dvije dvodjelne ulice i u posjet misterioznoj garaži!

08.05.2015., Leafy Zagreb - urban wilderness rediscovered (šetnja na engleskom jeziku), sastanak na Britanskom trgu u 18h, voditeljice Iva Silla i Andrea Pisac
Rokov perivoj in Zagreb a place of Arcadian serenity, nestled only a few steps up the hill from the busy Britanac. Much more than a meadow or a park, it’s a uniquely designed architectural achievement that combines early 20th century villas and protected natural beauty. As such, it tells a story of how Zagreb had transformed from a provincial town into a modernist Central-European capital. 200 years ago, Rokov perivoj was a cemetery and an uncultivated outskirts of Zagreb. At the turn of the 20th century, however, it was where the first urban villas popped up, turning Rokov it into the Zagreb ‘cottage neighbourhood’. This radical transformation was preceded by two events. Firstly, the cemetery was closed and exhumed in 1877. And secondly, industrialism created a rich bourgeois class that looked for a place to build urban villas. Under the artistic influences of modernism, green spaces were cultivated and for the first time associated with prestige rather than with peasantry.

08.05.2015., Krug po Maksimiru, sastanak ispred Centra za kulturu Maksimir, Švarcova ulica 18h, voditeljica Anita Končar.
Na šetnji planiramo istražiti sve kutke maksimirske četvrti koje bi građani željeli obnoviti. U mapiranju tih lokacija pomoći će nam anketni listići koje su stanovnici ovog kvarta, u sklopu projekta "Zagreb za mene", označili kao najpoželjnije za revitalizaciju. Pridružite se šetnji Maksimirom, upoznajte svoje susjede, istražite kvart i sudjelujte u kreiranju novog lica našeg naselja.

08.05.2015., Šetnja Podsusedom, sastanak ispred knjižnice Podsused, Podsusedski trg, u 18h, voditeljica Andreja Kolić.
Šetnja će vas povesti Podsusedom, nekada omiljenim izletištem Zagrepčana na pola puta do Samobora. Na uzvisini se nekad dobro vidio utvrđeni grad Susedgrad (od kojeg se i danas vidi dio očuvanih zidina), koji je najpoznatiji po zloglasnom vladaru Tahiyu, dok je ljeti Podsused pružao osvježenje na uređenom kupalištu na Savi. Uz te zanimljive točke od današnje podsusedske ponude treba izdvojiti i lijepo uređenu Poučnu stazu, 800 godina staru kapelicu, kostur zagrebačkog kita koji potječe iz doba Panonskog mora ...

Oznake: Jane's Walk, mapiranje trešnjevke, knežija, Srednjaci, maksimir, podsused, Šiška, šetnja

Prije nekoliko dana sam se bavio čikovima i Čikovima, a danas čemo se malko prošetati do Čik-oševe ulice u Maksimiru. U davno srednjoškolsko MIOC-doba svakodnevno sam prolazio pored te ulice na putu do školske klupe, a tu i tamo sam zašao u nju i nakon škole ... u to doba je MIOC imao dva glavna okupljališta u kafićima: "Derby" u Maksimirskoj te "Bumbar" u Čikoševoj ulici. Moja razredna ekipa je puno više voljela "Derby" tako da sam se tu i tamo našao u njemu, dok sam u "Bumbaru" bio tek 2-3 puta.

I, nakon ohoho vremena sam se ponovno našao u ulici Bele Čikoša Sesije ... i za oko mi je odmah zapeo svjetleći znak "Bumbara" ("Bum-bara"). Nevjerojatno, još je tamo i radi pod istim imenom, dok je "Derby" već davno nedstao tj. naslijedio ga je lokal posve drugačijeg imena i uređenja!

I tako ja malo zaokružih oko nebodera ... kad tamo, iza njega spazih napuštenu kućicu, uopće se ne sjećam da je tamo nekad bila nekakva kućica! A uz kućicu spazih i kafić koji je taman otvarao svoju terasu .. a pored terase još jedan kuriozitet: gotovo pola parkirališta iza kuće je zauzeto sa starim autima izvan voznog stanja! Cijela ergela, devet komada!(koji li je to kolekcionar ovdje ostavio svoju zbirku? )



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Devet penzioniranih. Snimio: Vanja


Vrijeme je za odrolavanje - još da se tako mogu zarolati stolovi i stolci pa da ih se samo napuše kao u Vukotićevu "Surogatu"! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: Čikoševa ulica, maksimir, bumbar, auti

Raskršće Jordanovca/Crnčićeve/Rendićeve, Maksimir. Snimio: Vanja

Oznake: semafor, sterlice, Spar, maksimir, Jordanovac

"... ali da barem ne kopa po tom smeću!"



Maksimirska cesta, kod Jordanovca. Snimio: Vanja

Oznake: reklama, gemišt, smeće, plakat, Maksimirska cesta, maksimir

Maksimirska cesta, kod Mašićeve, prije nekoliko dana. Snimio: Vanja

Oznake: Maksimirska cesta, maksimir, motor, beba

U zoološki vrt se obično ide gledati životinje, no današnji posjet vrtu sa mojim omladincima i prijateljima mi je ukazao još jednu dimenziju doživljaja posjeta našem ZOO-u!

Naime, uz "core business" vrta, njegove životinjske stanovnike, koji su uvijek simpatični i zanimljivi, lijepo je uočiti kako sam vrt u cjelini izgleda sve ljepše (čak i u zimske sive dane!), nova lavlja nastamba (dovršena u lipnju 2014.) je vrlo simpatična, simpatični su mi i natpisi širom vrta, igra kojom se posjetioce aktivira na pažnju u čitanju pratećih tekstova je isto dobro smišljena ...

... a na kraju, vrijedi spomenuti i neočekivani ukras, dva stara javna sata kakvih baš nemamo puno po gradu, zar ne?
(tko bi rekao da ću u Zoološkom vrtu nalaziti stare vurice? )



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: zoološki vrt, satovi, maksimir

Došlo je vrijeme prestanka praznovanja, neki su već danas imali bolan sudar sa stvarnošću (trebao sam i ja, ali me je u tome spriječila žestoka prehlada koja me je zadržala u četiri kućna zida), a neki će tek u srijedu ... Uglavnom, evo i prigodne fotke prije nego što svi raskitimo božićni nakit, lijepo okićeni radijator - dokaz da mašta nema granica!



Centar za kulturu Maksimir, Švarcova ulica. Snimio: Vanja

Oznake: Božić, maksimir, Švarcova

Klupa u Maksimiru. Snimio: Vanja


Mirkovečka ulica, Trešnjevka. Snimio: Vanja


Jarnovićeva ulica, Prečko. Snimio: Vanja


Divlje odlagalište otpada, Lhotkina ulica, Prečko. Snimio: Vanja

Oznake: lišće, jesen, trešnjevka, maksimir, preko, WC školjka, slivnik

Kutak za opuštanje. Snimio: Vanja

Nastavljam šetnju vrtovima i ponovo skačem sa jednog kraja Zagreba na drugi ... ovaj put do Policijske akademije koja se nalazi na "ničijoj zemlji", između Maksimira i Dubrave. Zemljopisno gledavši, Policijska akademija se nalazi na području općine Maksimir, jer dugogodišnja granica između Maksimira i Dubrave ide potokom Štefanovcem ... no, dok je do kraja 80-tih godina "maksimirska orijentacija" Policijske akademije (tadašnje Škole MUP-a) bila neupitna zbog činjenice da se glavni i jedini pravi ulaz nalazio sa zapada, sa (Sveto)Šimunske ulice, od izgradnje Aleje Gojka Šuška (nekadašnje Izviđačke aleje) glavni ulaz se nalazi sa istoka i gleda Dubravu, a potok Štefanovec prolazi tik pored same škole.

Ali, na stranu sa Policijskom akademijom, vrt kojega posjećujem ovim postom se nalazi neposredno uz akademiju, s njene sjeveroistočne strane. Uz početak ulice Štefanovec se nalazi nekoliko zgrada koje su 70-tih godina građene za zaposlenike škole, a iza njih se nalazi lijep vrt zaogrnut u zelenilo, gotovo nevidljiv sa Aleje Gojka Šuška. Zanimljivost vrta je njegov mir (okružen je grmljem i voćkama), ali i činjenica da je to još jedan vrt koji nije ograđen ogradama već je zapravo bolje od svih drugih vrtova uklopljen u okolinu, stapa se sa njom.



Gredice bez ograda ... Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: Vrtovi, Dotrščina, Policijska akademija, Štefanovec, maksimir, Dubrava

Vjerojatno ste primijetili kako u svojim postovima češće obrađujem teme iz zapadnog dijela grada, tu živim, radim, provodim veliku većinu vremena i taj dio grada mi je puno dostupniji za moja lutanja ... no, uvijek sa velikim veseljem dočekam priliku da napišem ponešto o istoku grada, pogotovo o svemu onome što je činilo moj "zavičaj" mojih prvih 30 godina života, a to je područje Maksimira.

Muškarci koji su tokom 70-tih, 80-tih i 90-tih godina živjeli na području Maksimira jako dobro poznaju ovu kuću u Ulici Ivana Trnskoga nedaleko Name na Kvatriću:



Snimio. Vanja (stanje: zima 2011)


Naime, tu je bio smješten općinski vojni odsjek za Maksimir - ovdje se dolazilo po pozive za odlazak na vojni rok u JNA, tu su se rješavali problemi sa odlascima u "rezervu" u to doba, a slične su se stvari tu rješavale i za Domovinskog rata i poslije njega.

Sjećam se mojih prvih susreta sa tom kućom .. ne osobito ljubazni referenti, a zatim kao "nagrada" 1983. vojni rok u Kninu, u famoznoj kaznenoj "južnoj" kasarni, koji je rezultirao sa nakupljenih 7 mjeseci straže uzduž i poprijeko Knina i okolice.

A nakon toga sva sila poziva u rezervu ... pa onda rat, poziv u rezervni sastav MUP-a, poziv u HV, izlazak, papirologija ... nagledao sam se te kuće i više no što sam ikada želio.

I, prošle godine, baš nekako u ovo doba, mi je palo na pamet da prođem još jednom tom ulicom i pogledam tu meni neomiljenu kuću ... i jako sam se začudio kad sam ju vidio zapuštenu, devastiranu, sa ostatkom policijske trake uz ogradu. Nakon toga, nakon zime 2011/2012, više nisam zalazio tamo. Zna li netko što se tamo dešavalo i da li je kuća još uvijek prazna?



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: maksimir, trnskoga ulica, vojni odsjek