Nepoznati Zagreb

31.05.2017., srijeda

Knjižnica Maksimir: Kako sam zavolio posuđivanje knjiga

Objekt u dvorištu u Šrapčevoj u kojem je nekad bio dječji odjel knjižnice Maksimir. Snimio: Vanja

Kažu da sam čitati naučio rano, tamo negdje sa 4-5 godina, i ja se zapravo ne sjećam doba kada nisam znao čitati. Kao klinac sam imao 3-4 slikovnice (jedne se sjećam, bila je "Mačak u čizmama", druga sam imena zaboravio), međutim knjiga uz koju sam počeo uistinu čitati bio je zemljopisni atlas svijeta u izdanju "Učila", firme u kojoj je moj tata u to doba radio. U to je doba (kasne 60-te i rane 70-te) firma svojim atlasima pokrivala ne samo hrvatsko tržište nego i nekih drugih jugoslavenskih republika i kako je preostalo nekoliko suvišnih otisnutih atlasa na slovenskom onda je jedan od njih donio doma ... a ja sam krenuo u listanje i čitanje ... i prije nego li sam znao bogznašto o životu oko sebe znao sam koješta o tadašnjim zemljama svijeta. wink

Poslije sam krenuo s čitanjem raznoraznih drugih knjiga, od Djeda Mraza sam u 1. razredu dobio tada ganc novu knjigu, tek napisanu, "Koko i duhovi" Ivice Kušana, a na kraju nastave "Magareće godine" od Branka Ćopića i obje sam jako zavolio. A uz to, kad god smo bili obiteljski u gradu svraćali smo do antikvarijata "Tehničke knjige" na ćošku Tesline i Gundulićeve, pogotovo kada je tata počeo raditi u Izdavačkom zavodu JAZU koji je imao štampariju u Gundulićevoj (poslije ju je preuzela "Mladost"). Tamo smo najčešće kupovali knjige Karla Maya, ali i Tarzane, Buffalo Billa, Davya Crocketa, Zane Greya i slične ...

Školska knjižnica u mojoj osnovnoj školi na Bukovcu (od 1972. prozvana "Viktor Bubanj") je uglavnom imala samo knjige za lektiru tako da sam do prvog susreta sa "pravom" knjižnicom još morao malo pričekati. I, kad sam krenuo u 5. razred došlo je vrijeme otkrivanja knjižnice i grada, korak u još veću samostalnost - jednoga prijepodneva krenuo sam autobusom sa mamom u grad, otišli smo do Šrapčeve ulice u kojoj je u dvorišnoj zgradi tada bio dječji odjel Knjižnice Maksimir i upisao sam se u nju. I, nakon toga sam u redovnim razmacima, najčešće svaki drugi tjedan, kada sam imao nastavu popodne, odlazio u tu knjižnicu. Otišao sam na neki od jutarnjih autobusa (8:20 ili 09:00) koji me je dovezao do okretišta pred ulazom u park Maksimir, od tamo sam se laganim korakom odšetao sjevernom stranom Maksimirske do Šrapčeve (koja se nalazi koju minutu udaljena od Kvatrića), odabrao knjige u knjižnici, zatim se prošetao Domjanićevom do Kvatrića, svratio u Namu (koja je za mene tada bila pojam moderne trgovine bogatog izbora), prošetao se njome od drugoga kata prema dolje ... i onda se polako vratio pješice do Maksimira i autobusa i vratio se njime prema kući.

To mi je bio ritual kojeg sam se držao sve do kraja osnovne škole, tu i tamo bih se upustio i u otkrivanje ulica u blizini Kvatrića (najbolje sam poznavao Hirčevu gdje je bio školski dispanzer wink

te Švarcovu gdje sam išao na razna slikanja pluća i slične preglede), a negdje u sedmom razredu, kada sam iscrpio listu nepročitanih knjiga, preselio sam se iz Šrapčeve, dječjeg odjela, među odrasle u Maksimirsku 13, gdje su se, do preuređenja, nalazile dvije sobe prepune knjiga (sada je tamo second hand shop) ... vidi OVDJE kratku povijest knjižnice (zanimljivo, ovdje se uopće ne spominje dječji odjel u Šrapčevoj!).

Poslije je ta knjižnica doživjela preuređenje, a ja sam se odlučio na selidbu u Knjižnicu Medveščak koja je predstavljala još jedan dalji iskorak u smjeru centra grada, njoj sam ostao vjeran sve do sredine 90-ih kad sam otišao van.

Po povratku i smještaju na Trešnjevku najviše sam se družio sa trešnjevačkim knjižnicama: Knežija, Prečko, Voltino, knjižnica pored Trešnjevačkog placa, pa i Kustošija, Savica, nekad i Vrapče, Krvavi most, Bogdan Ogrizović ... ali maksimirska knjižnica, sada već u prostoru kod placa uz Martićevu, mi je još uvijek ostala drago mjesto za posjet, prije svega radi lijepog uređenja i odličnih pogleda na okolicu s njenih prozora ... ali i izbor knjiga je sasvim OK.

A što je sa prostorom u Šrapčevoj? Taj je montažni objekt sada zapušten, dječje igralište (kojim se služio prvenstveno dječji vrtić koji je koristio dio zgrade) je još uvijek tamo, tamo su i nadalje sve one uobičajene stare sprave koje polako nestaju sa igrališta ... čak je i pješčanik još u funkciji, u debelome hladu starog drveća i miru unutarnjeg dvorišta. Svratite i pogledajte ga ako ste u blizini!