Nepoznati Zagreb

Evo mene još malo u Grazu, sa pričama koje zazivaju i neke naše zagrebačke teme i dileme ....

Što se same geografije tiče, Graz ima više sreće sa svojom rijekom, u intimnijem je dodiru sa Murom .. em je to nešto manja rijeka, em prolazi tako blizu samog središta grada i povijesno je uključena u njegov razvoj ... dok je naša Sava povelika, sa velikim fluktuacijama vodostaja, a i izvan je centra ... pa se već desetljećima mučimo kako da je nekako uključimo u doživljaj grada. Uvijek je tamo negdje daleko, mutna, ponekad i smrdljiva, zapravo je skoro pa nevidljiva, čak i kada se šećete po nasipu.

No, pustimo i Savu i Muru na stranu ... ono što Zagrebu kronično fali je dovoljno pumpi sa pitkom vodom diljem grada. Zaslugom incijative 1postozagrad to se malo pomalo mijenja, no za ovih vrućih dana je tih izvora osvježenja još uvijek puno premalo ... i tu je Graz puno bolji, a da ne govorimo o npr Veneciji (iako su Talijani veliki potrošači flaširane vode!), na čijem se teritoriju može naći više desetaka uličnih pumpi sa pitkom vodom.



Povijesna pumpa u Veneciji. Snimio: Vanja


Pitka voda iz česme nešto novijeg dizajna. Venecija. Snimio: Vanja


Suvremena pumpa u novom naselju Reininghaus u Grazu

.Snimio: Vanja


Pitka voda uz pješačko-biciklističku stazu uz Muru u blizini Andritza, u predgrađu Graza. Snimio: Vanja

A da ne govorimo o onom aspektu vode koji je u Zagrebu gotovo iščezao ... a to je igra sa i u vodi. Koliko znam, u Zagrebu nema niti jednog jedinog dječjeg igrališta u kojem se djeca mogu igrati s vodom,takav bliski kontakt s vodom p špricati, namakati pijesak, zalijevati ... a nema ni mjesta u kojima si možete slobodno namočiti tabane (osim ako ne uđete u fontanu). I dok su se kod nas gradile monumentalne fontane u Grazu i danas nastaju nepretenciozna jezerca i maleni umjetni vodotoci poput ovoga u već spominjanom naselju Reininghaus gdje se takav bliski kontakt s vodom potiče, uz mnoštvo mjesta za sjedenje uz nju, pumpu za vodu namontiranu usred bvelikoga pješčaniku, male, ali zabavne i osvježavajuće male vodoskokiće ... (jedina dva zagrebačka koja mogu usporediti s njima su onaj ispred trgovačkog centra Arena i kod ulaza u Tvornicu "Kraš" na Ravnicama)



Pumpa za vodu u dječjem igralištu sagrađenom ove godine u naselju Reininghaus u Grazu. Snimio: Vanja


Pumpa za vodu u dječjem igralištu sagrađenom ove godine u naselju Reininghaus u Grazu. Snimio: Vanja


Jezerce (zapravo, umjetni vodotok s blagim padom) u naselju Reininghaus u Grazu. Snimio: Vanja


Obiteljski odmor uz vodu. Snimio: Vanja


Voda za zabavu i osvježenje djece i odraslih u naselju Reininghaus u Grazu. Snimio: Vanja


Voda za zabavu i osvježenje djece i odraslih u naselju Reininghaus u Grazu. Snimio: Vanja

Oznake: voda, graz, Venecija, pumpa, fontana, vodoskok, Esma, djeca, dječje igralište

Objekt u dvorištu u Šrapčevoj u kojem je nekad bio dječji odjel knjižnice Maksimir. Snimio: Vanja


Kažu da sam čitati naučio rano, tamo negdje sa 4-5 godina, i ja se zapravo ne sjećam doba kada nisam znao čitati. Kao klinac sam imao 3-4 slikovnice (jedne se sjećam, bila je "Mačak u čizmama", druga sam imena zaboravio), međutim knjiga uz koju sam počeo uistinu čitati bio je zemljopisni atlas svijeta u izdanju "Učila", firme u kojoj je moj tata u to doba radio. U to je doba (kasne 60-te i rane 70-te) firma svojim atlasima pokrivala ne samo hrvatsko tržište nego i nekih drugih jugoslavenskih republika i kako je preostalo nekoliko suvišnih otisnutih atlasa na slovenskom onda je jedan od njih donio doma ... a ja sam krenuo u listanje i čitanje ... i prije nego li sam znao bogznašto o životu oko sebe znao sam koješta o tadašnjim zemljama svijeta.

Poslije sam krenuo s čitanjem raznoraznih drugih knjiga, od Djeda Mraza sam u 1. razredu dobio tada ganc novu knjigu, tek napisanu, "Koko i duhovi" Ivice Kušana, a na kraju nastave "Magareće godine" od Branka Ćopića i obje sam jako zavolio. A uz to, kad god smo bili obiteljski u gradu svraćali smo do antikvarijata "Tehničke knjige" na ćošku Tesline i Gundulićeve, pogotovo kada je tata počeo raditi u Izdavačkom zavodu JAZU koji je imao štampariju u Gundulićevoj (poslije ju je preuzela "Mladost"). Tamo smo najčešće kupovali knjige Karla Maya, ali i Tarzane, Buffalo Billa, Davya Crocketa, Zane Greya i slične ...

Školska knjižnica u mojoj osnovnoj školi na Bukovcu (od 1972. prozvana "Viktor Bubanj") je uglavnom imala samo knjige za lektiru tako da sam do prvog susreta sa "pravom" knjižnicom još morao malo pričekati. I, kad sam krenuo u 5. razred došlo je vrijeme otkrivanja knjižnice i grada, korak u još veću samostalnost - jednoga prijepodneva krenuo sam autobusom sa mamom u grad, otišli smo do Šrapčeve ulice u kojoj je u dvorišnoj zgradi tada bio dječji odjel Knjižnice Maksimir i upisao sam se u nju. I, nakon toga sam u redovnim razmacima, najčešće svaki drugi tjedan, kada sam imao nastavu popodne, odlazio u tu knjižnicu. Otišao sam na neki od jutarnjih autobusa (8:20 ili 09:00) koji me je dovezao do okretišta pred ulazom u park Maksimir, od tamo sam se laganim korakom odšetao sjevernom stranom Maksimirske do Šrapčeve (koja se nalazi koju minutu udaljena od Kvatrića), odabrao knjige u knjižnici, zatim se prošetao Domjanićevom do Kvatrića, svratio u Namu (koja je za mene tada bila pojam moderne trgovine bogatog izbora), prošetao se njome od drugoga kata prema dolje ... i onda se polako vratio pješice do Maksimira i autobusa i vratio se njime prema kući.

To mi je bio ritual kojeg sam se držao sve do kraja osnovne škole, tu i tamo bih se upustio i u otkrivanje ulica u blizini Kvatrića (najbolje sam poznavao Hirčevu gdje je bio školski dispanzer te Švarcovu gdje sam išao na razna slikanja pluća i slične preglede), a negdje u sedmom razredu, kada sam iscrpio listu nepročitanih knjiga, preselio sam se iz Šrapčeve, dječjeg odjela, među odrasle u Maksimirsku 13, gdje su se, do preuređenja, nalazile dvije sobe prepune knjiga (sada je tamo second hand shop) ... vidi OVDJE kratku povijest knjižnice (zanimljivo, ovdje se uopće ne spominje dječji odjel u Šrapčevoj!).

Poslije je ta knjižnica doživjela preuređenje, a ja sam se odlučio na selidbu u Knjižnicu Medveščak koja je predstavljala još jedan dalji iskorak u smjeru centra grada, njoj sam ostao vjeran sve do sredine 90-ih kad sam otišao van.

Po povratku i smještaju na Trešnjevku najviše sam se družio sa trešnjevačkim knjižnicama: Knežija, Prečko, Voltino, knjižnica pored Trešnjevačkog placa, pa i Kustošija, Savica, nekad i Vrapče, Krvavi most, Bogdan Ogrizović ... ali maksimirska knjižnica, sada već u prostoru kod placa uz Martićevu, mi je još uvijek ostala drago mjesto za posjet, prije svega radi lijepog uređenja i odličnih pogleda na okolicu s njenih prozora ... ali i izbor knjiga je sasvim OK.

A što je sa prostorom u Šrapčevoj? Taj je montažni objekt sada zapušten, dječje igralište (kojim se služio prvenstveno dječji vrtić koji je koristio dio zgrade) je još uvijek tamo, tamo su i nadalje sve one uobičajene stare sprave koje polako nestaju sa igrališta ... čak je i pješčanik još u funkciji, u debelome hladu starog drveća i miru unutarnjeg dvorišta. Svratite i pogledajte ga ako ste u blizini!



Nekoliko fotki s dječjeg igrališta iza objekta. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Nekadašnji ulaz u knjižnicu. Snimio: Vanja

Oznake: maksimir, Knjižnica, Šrapčeva ulica, dječje igralište

Nekad zelena boja može poslužiti za maskiranje čak i zimi!



Savska cesta. Snimio: Vanja


Prozorska ulica, Knežija. Snimio: Vanja

Oznake: zeleno, mimikrija, Savska cesta, bicikl, Prozorska ulica, dječje igralište, knežija, trešnjevka

Pored ulice Kruge. Snimio: Vanja


Prošle su točno dvije godine (i još deset dana) od OVOG mog teksta u kojem sam se pohvalio kako sam u Zapruđu pronašao još jednu, do tada meni nepoznatu, staru spravu na dječjem igralištu u centru naselja ... i, jučer sam prolazio Trnjem i na dječjem igralištu u blizini ulice Kruge (iza zgrade Vodoprivrede) pronašao sam još jednu do sada neviđenu, još jednu varijaciju na temu lokomotive, s time što je ovaj ovdje "model" elaboriraniji od do sada poznatih!

Za one koji me ne prate redovno, početkom 2014. godine sam u OVOM tekstu objavljenom na portalu Pogledaj.to predložio osnivanje Muzeja dječjih igrališta ... a ova bi lokomotiva bila odličan eksponat u njemu!
(za one koje više interesira ova tema, pogledajte OVDJE još jedan vezani tekst na mom blogu)



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: djeca, dječje igralište, lokomotiva, muzej, sprave, trnje, Kruge

Dječje igralište kod "Raketa" na Zelenom trgu. Snimio: Vanja


Već se nisam dugo dotaknuo teme dječjih igrališta, no ovih dana sam imao dva povoda da se ponovo vratim toj meni uvijek omiljenoj temi!

Nakon duuugo vremena je moju kćer, sada već 12-godišnju, uhvatila nostalgija za igrom u pijesku pa me je zamolila da odemo na neko dječje igralište na kojem još postoji pješčanik. Njih je sada već vrlo teško naći jer su pod raznoraznim izlikama (najčešće "higijenski razlozi") pješčanici istjerani sa gotovo svih novijih igrališta, a i na starijima je većina pretvorena u nešto drugo. Ta me pojava jako ljuti jer i da je higijensko stanje tih pješčanika zaista tako loše (a nije, to je potvrdio i naš ovotjedni posjet) opet će djeca nakon igre oprati ruke (kao što bi oprala i da je pijesak 100% čist) i sve bi bilo u redu. Igrali smo se moja djeca i ja tokom njihova odrastanja u stotinama pješčanika i nikad nam ništa nije bilo jer smo uvijek nakon igre dobro oprali ruke.

Uglavnom, za ovaj put smo posjetili dječje igralište kod "Raketa", na Zelenome trgu, koje je posebno ne samo po tome što ima lijepi veliki pješčanik već i jedan od rijetkih preživjelih metalnih vlakića koji su dušu dali za penjanje. Cura si je izguštala pentranje po vlakiću, poigrala se i na drugim spravama, a onda smo krenuli do pješčanika koji je zaista vrlo velik. Podijeljen je u dva dijela, sjeverni je u uzornome stanju i vidi se da je u čestoj upotrebi, a južni je pomalo zanemaren, no nije problem u smeću već u sjemenkama stabla koje se nalazi uz njega i kojega po pijesku ima u velikim količinama, a tu i tamo raste i nešto malo trave. Što se pravoga smeća tiče, u pijesku smo pronašli jednu mokru maramicu, ostavljenu tko zna kada, i papirić od bombona, dok od toliko spominjanih mačjih i psećih drekova nije bilo ni traga (više je smrdilo iz grmlja oko igrališta). Dakle, igru nije ništa ometalo i proveli smo tamo lijepa dva sata zabavljajući se pješčanim gradnjama.

Ali, ono što me je ovih dana iznenadilo - uglavnom u pozitivnom smislu - je pojava velikog pješčanika na nultoj etaži trgovačkog centra CC1 east! Iako se stalno žalim(o) kako se malo pomalo sav život seli u trgovačke centre i da ljudi više ne znaju/ne mogu zamisliti ni jedan segment života bez tih objekata, bilo mi je drago vidjeti kako su i oni prepoznali potrebu/želju djece da se igraju u pijesku i kako je takva "amorfna igra" (za razliku od mnogih drugih gdje djeca samo "gutaju" unaprijed pripremljene sadržaje) potrebna za razvoj dječje kreativnosti. Da, priznajem, vjerojatno je ta ideja ostvarena tek kao sredstvo za ostvarenje još većeg prometa centra i veće dobiti ... ali, ovo je "sredstvo" ipak usmjereno i na opću dječju (i roditeljsku) dobrobit.

Za kraj, podsjećam vas na jednu moju prastaru ideju o Muzeju dječjih igrališta - tko zna, možda se ona jednog dana i ostvari - i to u krugu nekog trgovačkog centra?



Trgovački centar City Center One East. Snimio: Vanja

Oznake: dječje igralište, pješčanik, Rakete, Zeleni trg, CC1 East, trgovački centar

Uvijek vrijedi zaviriti (i) u male ulice, jer nas (i) one mogu iznenaditi pokojom zanimljivošću. Jedna od takvih ulica je i Starobrodska ulica (nekad: Brončeva ulica) u zapadnome dijelu Prečkog. Ta je ulica, zahvaljujući čudnoj igri dodjeljivanja uličnih imena, gotovo u potpunosti okružena Bezdanskom ulicom, koju čine dvije gotovo nezavisne ulice spojene na jednom uglu, tako da je Starobrodska ulica izvana praktički nevidljiva.

No, i takva kakva je, stisnuta između dvije grane Bezdanske ulice, Starobrodska ulica je odnedavna vrijedna spomena. Naime, još u proljeće prošle godine se otprilike na sredini ulice nalazio mali neiskorišteni komad zemljišta na kojem su se parkirali auti. Obzirom na njenu začahurenost nisam prošao tom ulicom gotovo godinu dana i nedavni me prolazak posve iznenadio: umjesto blatnog kutka za parkiranje me je dočekalo posve novo dječje igralište!

Kao što možete vidjeti na fotkama, igralište nije veliko, ali sam siguran da veseli sve klince u ovoj i susjednim ulicama i siguran sam da je puno ljepše od prijašnjeg stanja (pogledajte Google street view ako vas zanima prijašnje stanje)!


Dječje igralište u Starobrodskoj ulici. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: preko, trešnjevka, dječje igralište, Starobrodska ulica