Nepoznati Zagreb

18.02.2018., nedjelja

Svetice/Budakova/Branimirova: Enklava predgrađa u betonskome okruženju

I, kad sam već svojim prethodnim postom načeo priču o kvartu oko ulice Svetice evo i malo opširnije pričice o njegovom dijelu unutar trokuta Svetice - Budakova ulica - Branimirova ulica!



Plan tog dijela grada kako ga danas vidi Google Maps


Detalj iz Bistričke ulice. Snimio: Vanja


Danas je taj kvart obrubljen gotovo sa svih strana novim zgrada - sa Budakove zgradama izgrađenim krajem 60-ih, sa Svetica zgradama izgrađenim krajem 90-ih, a sa Branimirove dijelom također novim zgradama, dijelom guštarom uz stare kućice, a dijelom dvorištem Dječjeg vrtića Duga koji je tao od 1986. No, unutar kvarta i nadalje kuca srce predgrađa sa iznenađujućom količinom razasutih malih kućica od kojih su neke posve zanimljive.

No, pogledajmo malko u prošlost tog dijela grada!

Na karti iz 1914. godine vidljiva je cesta Svetice (tad je to vjerojatno bio tek kolski put, nastavak Bukovačke ceste prema Savi) i uz nju, baš negdje na lokaciji ovog mini naselja, tri kuće. A sve ostalo su vrlo vjerojatno bile livade i/ili oranice.
(planovi grada iz 1918. i 1929. pokazuju nešto drugačije stanje, zgrade na pola puta između Maksimirske i željezničke pruge)

Krajem 20-ih i početkom 30-ih grad malo-pomalo otkriva to područje jugozapadno od Maksimirske šume, a sjeverno od željezničke pruge. Pojavljuju se obrisi naselja Stara Peščenica koje se pružalo od Kvaternikovog trga (tada Međašnog) i Heinzelove na istok, a krajem 30-ih počinje se graditi i Željeznička kolonija istočno od Svetica. Već tada, na planovima grada iz 1930., na promatranom se području nalazi grupica kuća okupljenih oko nekoliko kratkih ulica koje su nazvane prema mjestima iz zagrebačke okolice: Rugvička, Markuševečka, Bistrička, Čučerska, Granešinska, Slanovečka, Privlačka, Dubravska i Retkovečka. Po nepravilnom rasteru uličica i tipom kuća koji i danas tamo prevladava pretpostavljam da je riječ o divljem naselju u kojem su se naselili ljudi koji nisu mogli naći mjesto u "ekskluzivnijim" naseljima poput Željezničke kolonije (kao što je recimo slučaj i sa stanarima Raavenske, Prikrajske i Brckovljanske na istočnome kraju Borongaja, južno od pruge) građenom između 1924. i 1928. te Volovčice (parcelacija od 1931.). Urbanistički su planovi na tom dijelu predviđali spajanje stambenih naselja sa zapada (Stare Peščenice) i istoka (Željeznička kolonija) sa sportskim sadržajima smještenima na sjeveru (tada Sokolski stadion, poslije rekreacioni centar JNA Svetice), no manjak financija i nailazak Dtugog svjetskog rata su spriječili organiziranu gradnju. I, tadašnje zatečeno stanje se očuvalo slijedećih više desetaka godina.

(više o tom periodu razvoja Peščenice pogledajte u zanimljivom znanstvenom radu autora Nevenke Sokolić i Tihomira Jukića pod naslovom "Zagrebačko naselje Stara Peščenica; Urbanistički aspekti razvoja", a vrijedi pogledati i knjigu Darje Radovčić Mahečić: „Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba“ te Antonija Jurčeva "Od Željezničke kolonije do Ravnica")

Te su se kućice, koliko se može vidjeti iz starih planova, vrlo uspješno odupirale svakoj modernizaciji i sve do ranih 60-ih godina ništa nije remetilo njihov mir. Tada je, 1963., probijena Budakova ulica i istovremeno je, uz gradnju Ekonomskog fakulteta, tramvaj produžio svoju vožnju od nekadašnjeg okretišta kod Harambašićeve (bivše Borongajske) do novoga, sadašnjega, na Borongaju. Usporedo su sagrađene i stambene zgrade koje se i danas nalaze uz Budakovu ulicu.

Slijedeći napad urbanizacije je uslijedio 30 godina kasnije, u 90-ima, kada je izgrađen niz zgrada uz Svetice koje su neke od kućica porušile a druge odsjekle od njihovih dotadašnjih uličnih priključaka. Sa gradnjom je došlo i do meni posve nerazumljivog preimenovanja imena ulica. Umjesto da upotrijebe već postojeća imena ulica sa imenima mjesta iz zagrbačke okolice nadležni su ubacili dva nova imena po mjestima iz osječke okolice, Trpinju i Tenji, te jedno po Privlaci, mjestu iz vinkovačke okolice (vjerojatno pod dojmom njihova ratna stradavanja).
(uočite da se niz ulica sa imenima po mjestima iz zagrebačke okolice nastavlja i na Volovčici, od Planinske preko Vugrovečke, Kriške, Ivanićgradske, Kutinske itd pa do Dugoselske, neposredno sjeverno od Ulice grada Vukovara, i Ježevske, koje se nalazi već duboko u Ferenščici)

Rugvička i Markuševečka ulica su potpuno nestale, zamijenila ih je Tenjska ulica, Slanovečka je zanijenjena Privlačkom, a Čulinečka Trpinjskom. Ostale ulice i dalje postoje, no kako je u međuvremenu došlo do denivelacije terena većina kuća se nalazi na malo izdignutom položaju, metar iznad razine okolnih ulica.



Plan grada iz 1914. godine.


Plan grada iz 1918. godine.


Plan grada iz 1929. godine bez ucrtanog naselja.


Plan grada iz 1930. godine sa ucrtanim naseljem.


Stanje u 1934. godini.


Stanje 1958. godine.


Stanje 1971. godine.


Što se pak samih kuća tiče, na zapadnoj strani se radi o uobičajenoj mješavini svih mogućih uradi-sam stilova gradnje, dok Dubravska ulica u svom istočnom dijelu ima i tri zanimljive veće kuće koje su, rekao bih, nekad imale veće značenje (čitateljice i čitatelji, zna li netko od vas što o njima?), kao da su nekad pripadale nekom imanju. Jedna od njih, orijentirana u smjeru sjever-jug, djeluje kao nekadašnja gospodarska zgrada, dok druge dvije, u smjeru zapad-istok, manje, ali čini se komfornije, lovačkog izgleda, izgledaju kao nekakve upravničke zgrade. Na životu su ostale jedna i pol, jedna polovica je lijepo uređena, druga zapuštena, treća je u slabijem stanju, dok je nekadašnja četvrta zamijenjena betonskim monstrumom kojeg je, na sreću, izgleda zaustavila građevinska inspekcija i sad već godinama stoji napuštena.

A sad, pogledajte nekoliko sličica iz tog kvarta!



Dvije paralelne ulice, Bistrička ulica je lijevo, a Tenjska desno. Snimio: Vanja


Stari prozorčić u kvartu ... Snimio: Vanja


Brajda odvojena od kuće u Trpinjskoj (nekad Čulinečka). Snimio: Vanja


Sve je jasno ... Snimio: Vanja


Dubravska ulica, najidiličnija uličica tog kvarta. Snimio: Vanja


Najveća stara zgrada u Dubravskoj ulici. Snimio: Vanja.


Najljepša kuća Dubravske ulice. (obnovljeni dio). Snimio: Vanja


Betonsla grozota u Dubravskoj ulici, dobro vidljiva iz Branimirive ulice. Snimio: Vanja

Oznake: Botongaj, Svetice, kućice, predgrađe


- 11:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.02.2018., subota

Stara kuća na Sveticama: Upamtimo ju dok je još ovdje

Nakon markantne stare kuće iz prošloga posta koja je nestala danas ću vam napisati par riječi o jednoj još markantnijoj staroj kući koja još uvijek stoji, iako je teško reći koliko će dugo još izdržati u okruženju modernih novogradnji. Riječ je o kući na Sveticama, kućni broj 40, koja je, pretpostavljam, građena tamo negdje u 30-ima, a gradilo ju je građevno poduzeće Podhraški i drug.



Svetice. Snimio: Vanja


Područje na kojem se nalazi, istočno od ulice Svetice, bilo je poprište opsežnoga građenja u doba između dva svjetska rata u sklopu izgradnje naselja Stara Peščenica koje se, u sklopu širenja grada na istok i izgrađivanja pretežno kaptolskog zemljišta na području između Maksimirske ceste i željezničke pruge, gradilo u to doba. Glavnina planskog dijela izgradnje je bila koncentrirana na sjeverni dio toga područja, onaj između Maksimirske ceste i "Sjajne aleje" odnosno današnje Zvonimirove ulice, dok su južna rubna područja uglavnom ostala nezahvaćena provedbom tog plana pa je tako i ova kuća, na krajnjem istočnom rubu naselja, ostala izolirana ... i, kada je u devedesetima krenulo masovno rušenje okolnih kuća sa ciljem gradnje suvremenih zgrada sve su njoj susjedne kuće malo pomalo nestale i sada je ona ostala usamljena na tom južnom dijelu ulice.

Koliko će još stajati ne znam, pogledom u nju teško je reći živi li u njoj još netko ili ne ... no, ono što je sigurno je da sam nju ipak na vrijeme uhvatio objektivom kako bih ju bar na taj način sačuvao od bljedila sjećanja.

Zna li netko od vas išta više o roj zgradi? Noćni prolasci pored nje mi nisu pokazali nikakvo svjetlo, čini se da je napuštena ...

A kad smo već kod takvih zgrada: Sjećate li se možda još koje takve zgrade, nekada elegantne, a danas na putu ka polaganom iščezavanju? Postoji recimo ona u Voltinom naselju, na ćošku Golikove i Županjske ulice .. ili pak u Richtmanovoj ulici na Trešnjevci, preko puta Osnovne škole Kralja Tomislava ...



Stara tabla na kućnoj fasadi. Snimio: Vanja


Kućni broj i otisak graditelja .. Snimio: Vanja


Zanimljivi lukovi iznad prozora koji kuću izdvajaju iz mnogih sličnih u gradu. Snimio; Vanja


Čistač obuće kod ulaza u dvorište, ostatak iz dana kad ulica nije bila asfaltirana ... Snimio: Vanja


Oznake: Svetice, kuća, pečenica


- 19:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

12.02.2018., ponedjeljak

Dnevna soba na otvorenome



Branimirova ulica, nedaleko Svetica. Snimio: Vanja


Iako ova zima nije posebno hladna i do sada nas nije obdarila niti nekim posebnim snijegom ipak nam je blagodat centralnog grijanja vrlo važna i čini nas zdravima i dobro raspoloženima, zar ne? Odrastao sam u maloj kućici u kojoj se grijalo tek u jednoj prostoriji, dok sam bio mali grijali smo se na peć na lož ulje, a nakon toga je od nje tata napravio peć na drva tako da mi je većina mojeg djetinjstva i mladalaštva (sve do 30. godine kada sam se odselio iz rodne kuće) prošla u nošenju drva iz drvarnice, cijepanju, piljenju .... Naravno, za ranog dizanja je soba bila hladna (nekad i tek desetak stupnjeva), za kasnijih dolazaka kući također ... u malenoj kuhinji nije bilo nikakvog grijanja ... i, da skratim, i dan danas smatram da je centralno grijanje, bilo ono etažno plinsko ili pak ono sa toplane, najveća tekovina moderne civilizacije.
(to se dodatno pokazalo ove jeseni kada nam je zbog kvara na instalaciji unutar zgrade temperatura u stanu bila tek 16-17 stupnjeva i drhturili smo ispod dekica gotovo čitavih mjesec i pol i baš smo se osjećali jadno.)

I, pokušajte si zamisliti kako je provoditi zimu bez ikakvoga grijanja ( o tome sam već jednom pisao na blogu, OVDJE), a pogotovo kako je to živjeti na mjestu porpuno bez zidova!

Šetajući ove subote uz Branimirovu ulicu kod Svetice ponovo sam uočio dvije "dnevne sobe" ispod nadvožnjaka željeznice, opremljene krevetom, kaučem, stolićem, čak i nekakvim ormarom. Primjetio sam ih već i za mojih prijašnjih prolazaka tim mjestom, no smatrao sam da je to mjesto koje beskućnici koriste tek u toplije doba godine dok se zimi sklone u neki zatvoreni objekat gdje je ipak ugodnije. No, kao što se može vidjeti iz ovih fotki obje su te "sobe" očito žive i sada, sredinom zime, dapače, jednog od stanara sam zatekao "kod kuće". To je zaista težak život ........



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: beskućnik, branimirova ulica, željeznica, Svetice


- 12:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.03.2014., petak

Sjećate li se mini golfa?



Suvremena umjetnost usred hrastove šume – mini golf igralište u Gradu mladih. Snimio: Vanja


Sjećate li se još mini golfa?

Nekada, u zlatno doba entuzijazma našeg turizma, u 70-ima, nije bilo kampa ili turističkog naselja koje je držalo do sebe bez mini golf igrališta. Sjećam se tih igrališta, bio sam fasciniran bogatstvom oblika, činilo mi se da svako igralište ima potpuno drugačiju zbirku zapreka, cijevi, spiralnih kanala i još kojekakvih drugih sprava kojima je cilj bio spriječiti lopticu da dođe do konačne pobjede, rupe. Pa onda boje, sve je bilo tako šareno i naprosto izazivalo da se nešto radi po mini golf stazama, pa makar i bez štapa. Uzimao sam kestene, žireve, oblutke, odbačene čepove ... i gurao ih nogom ili bilo kakvim štapom do rupe.

Nakon toga sam malo-pomalo odrastao ... ali mi je pogled još uvijek zapinjao za ta igrališta. No, s vremenom, tamo negdje s početkom devedesetih i sa osamostaljenjem, su ta igrališta počela nestajati ... odnosno, boje su počele blijedjeti, više nitko nije svake 2-3 godine nanosio novi sloj boje, više nitko nije čistio napalo lišće, popravljao savinute ili odlomljene dijelove. Čini mi se kao da ljudi vjeruju da mini golf nosi neke ideološke predznake … veliki “pravi” golf se u našim krajevima doživljava kao razbibriga dokonih bogataša, dok je sa mini golfom potpuno drugačije, čini se da u duhu naših ljudi postoji neka veza te igre sa dobom socijalizma - možda ljude podsjeća na to doba zato što su ga igrali u doba socijalizma? Ili – kapitalisti su izmislili golf, a komunisti su onda kao reakciju (naravno, neuspjelu) izmislili mini golf? No, kako onda tumačiti činjenicu da se mini golf igra u cijelome svijetu i da su svjetski "prvaci" u igranju mini golfa SAD i skandinavske zemlje, a ne Rusija, Kina ili Sjeverna Koreja?

Ili je možda tajna u tome da je mini golf naprosto prespor za sadašnje generacije? Sada, kada se, čini se, cijeni jedino adrenalin napumpan do krajnosti, bilo stvaran ili onaj induciran virtualnim svijetom ekranskih igara, mini golf je zanimljiv kao i promatranje rasta trave na livadi. Ako mene pak pitate, više volim taj sporiji tempo, kad se uz igru može i pročavrljati sa suigračima, baciti pogled na svijet oko sebe, zamijetiti simpatična prolaznicu ili oslušnuti pjev ptica, protegnuti ruke i leđa ...

Da, čudno je to što se desilo sa mini golfom ...

… a osim toga što mi je bilo zanimljivo zapaziti kako djelić naše turističke i zabavne prošlosti tone u zaborav, obilazeći ova zapuštena igrališta bio sam (ponovo) fasciniran bojama svih tih sprava i prepreka, koje su, sada, nakon što su već x puta prebojavane i nakon toga y godina prepuštene vjetru, kiši i oštećenjima, poprimile nevjerojatno zanimljiv koloristički uzorak prepun flekica svih boja … pokušajte primjetiti te detalje na slijedećim fotkama!

Obzirom da se ovaj blog ipak bavi nepoznatim Zagrebom, a ne nepoznatim Porečom, Crikvenicom ili Makarskom, pogledajmo kakvo je stanje sa zagrebačkim mini golf igralištima! Ja znam za njih 6 (navodno postoji još jedno na Šalati, ali ga nisam stigao posjetiti!) i u različitim su stanjima zapuštenosti:

- Jarun I (zapad): Tu i tamo je u upotrebi, neodržavano već godinama, no zasad još uvijek u podnošljivom stanju, najviše ga upotrebljavaju djeca čiji roditelji roštiljaju u obližnjim paviljonima pa onda klinci svrate na rundu mini golfa ... naravno, ne pravog, sa štaom i lopticom, već kao i ja nekad, s kamenčićem i improviziranom palicom.



Jarun I: Tepih od topolina lišća. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Maštovita naprava, kao iz nekog SF filma! Snimio: Vanja


Kao iz knjige o geografiji, stvaranje riječnih dolina .. Snimio: Vanja


Rialto? Snimio: Vanja


Raketa svih boja. Snimio: Vanja


- Jarun II (istok): U blizini je Aquarius, ali i stolovi za stolni tenis, boćalište .... ovdje je više slučajnih prolaznika, no same staze su u sličnom stanju relativno podnošljive zanemarenosti. Moram istaći da sam fasciniran bojom koja se ljušti na svim zaprekama i otkriva po nekoliko slojeva istovremeno i cijela zapreka izgleda kao da je obojana nekom fantazmagoričnom kombinacijom boja!



Jarun II. Kao boja ZET-ovih štangi! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Standardno iskrivljeni stalak za zapisivanje rezultata. Snimio: Vanja


Jedno od općih mjesta mini golfa – košarkaška imitacija! Snimio: Vanja


Ovdje dolazi do izražaja živopisnost boja! Snimio: Vanja


Završni koš za loptice koji sada služi kao koš (za smeće). Snimio: Vanja


Meni baš draga fotka, ali vam ne mogu reći zašto – jednostavno mi je draga. wink Snimio: Vanja


Ovaj batrljak metalne cijevi na ispucalom betonu najzornije pokazuje taj mozaik slojeva boja koji je nastao višegodišnjim (ne)održavanjem. Snimio: Vanja


Elegantan luk. Snimio: Vanja


- Grad mladih: Igralište se nalazi u hrastovoj šumi usred tog djeci namijenjenog kompleksa i, čini se, izuzetno rijetko dočeka igrače. No, staze su u solidnom stanju i zapravo im više treba metla i četka nego kist i boja. Moj favorit što se lokacije tiče, u hladu šume!



Grad mladih, u zagrljaju hrastova lišća ... Snimio: Vanja


Pregršt staza razbacanih šumom. Snimio: Vanja


- ŠRC Utrine: Igralište se nalazi u sklopu sportskog centra, okruženo zapuštenim objektom nekadašnjeg kafića, zapuštenim boćalištem i u sjeni obližnjeg objekta T-coma. No, ako ponesete dobru metlu i lopatu mogli biste ga brzo osposobiti za igru. Boja se i ovdje pomalo ljušti, no glavna prepreka igri su gomile lišća i biljke koje su narasle oko staza. I da, davno postavljene klupe su u stanju raspada. No, lokacija između crnogorice je sasvim OK, a neobičan lik ciganskih crta u čijim ustima loptica završava na kraju igre je naprosto neodoljiv!



Utrine: Detalj igrališta uz napušteni ugostiteljski objekt. Snimio: Vanja


I ovdje ima polovičnih detalja ... Snimio: Vanja


Još jedan luk, sa lijepom sačuvanom ogradicom i puno lišća. Snimio: Vanja


Niz terena obgrljenih zelenilom. Snimio: Vanja


Priroda se pobrinula za svježi zeleni tapecirung. wink Snimio: Vanja


A ovdje je i debeli lisnati tepih ... Snimio: Vanja


Pogled unazad na špalir terena. Snimio: Vanja


Pod oštrim kutem u oštrom šiblju! Snimio: Vanja


Niz lukova ispod niza lampi. Snimio: Vanja


Nesretni zarđali gutač loptica ... Snimio: Vanja


- Svetice: Ovo je nedvojbeno najstarije živuće mini golf igralište u gradu i vjerojatno najrjeđe u upotrebi (bilo koje vrste). Asketski dizajn igrališta odaje da je izgrađeno tamo negdje u 60-ima, ako ne i ranije, a okvir od trave koji je zarastao oko metalnih cijevi pokazuje neupotrebljavanost.



Igralište u ŠRC Svetice, po svemu sudeći najstarije u Zagrebu. Snimio: Vanja


Gusti sloj trave omekšava oštre metalne rubove ovog strogo funkcionalno dizajniranog igrališta. Snimio: Vanja


Na žalost, većina igrališta je u polovičnom stanju (vidi i prethodnu fotku). Snimio: Vanja


Najrobustnija od svih mini golf zapreka u gradu. wink Snimio: Vanja


- Zapruđe: Najzapuštenije igralište, usprkos blizini pred nekoliko godina uskrslog Bundeka i položaju u parku tik uz rub mnogoljudnog Zapruđa. Ovo je, uz igralište u Utrinama, nedvojbeno najpristupačnije igralište i zaista je šteta što je velika većina staza u jadnom stanju ... treba spomenuti i da je dio parka u kojem se nalazi igralište omiljeno među vlasnicima pasa tako da se čuvajte "nagazno-razmaznih mina" ako se šećete tamo.



Zapruđe: Pregled mini golf igrališta blizu Bundeka. Snimio: Vanja


Atmosfera zaborava: lišće i mahovina. Snimio: Vanja


Perfektna kamuflaža! Snimio: Vanja


Most preko lisnate rijeke. Snimio: Vanja


Teren kojeg su nagrizle rđa i grickalice. Snimio: Vanja


Kao da bježi ... Snimio: Vanja


Nakon ovog pregleda dobivam želju da uzmem metlu, lopatu, 2-3 kantice boja i kistove i krenem u gerilsku akciju uređenja igrališta. A onda nakon toga organiziram seriju Zagreb Grand prix turnira u mini golfu nakon kojih bi se svi sudionici smjestili u hlad i s pivicom ili sladoledom u ruci nastavili družiti ... jer, radije igram mini golf na pravom realnom igralištu nego neku adrenalinsku igricu za ekranom kompjutera kojeg, i zahvaljujući i ovom blogu) imam i previše pred sobom! wink


Na samome kraju, evo i par zanimljivih linkova:

- općenito o mini golfu (Wikipedija)
- zanimljiv tekst o povijesti mini golfa jednog od američkih entuzijasta
- Zgodan filmić o trikovima igre: obavezno pogledajte!
- Facebook stranica mini golf kluba Zagreb (čini se baš nije aktivna) – navodno čak postoji nekakav “indoor” teren u Šubićevoj?
- web stranica “velikog” golfa, ali i sa osvrtom na mini golf turnir

A ako vam još nije dosta mini golfa, pogledajte kraću (i nešto drukčiju) verziju ove moje priče koju sam objavio pred koji mjesec na portalu "Pogledaj.to" za koji u posljednje vrijeme napišem koji članak. wink

Oznake: mini golf, Grad mladih, Svetice, Zapruđe, Utrina, Jarun


- 15:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

27.01.2014., ponedjeljak

Sportski park Svetice nekad i danas: 102 godine sporta uz rub maksimirske šume



Glavni teren. Snimio: Vanja


Vjerojatno ste posljednjih tjedana čuli za "slučaj Svetice" odnosno javni natječaj (koji uopće ne djeluje javno ...) za davanje u zakup sportsko-rekreacionog centra Svetice Hrvatskom nogometnom savezu koji bi na tom mjestu gradio svoj kamp, dok bi sportaši-amateri koji sada koriste taj centar morali svoj dom tražiti negdje drugdje (Bandić predlaže ŠRC "Maksimirska naselja" na Ravnicama). Po svemu što se ovih dana može čuti u medijima ta priča je još jedna varijanta one poznate Superhikove krilatice iz stripa "Alan Ford": "Uzmi siromašnima kako bi dao bogatima."

Koga zanima više detalja o toj priči i o čemu se tu zapravo radi, neka pročita odličan tekst Jurice Pavičića objavljenog u "Jutarnjem listu" u subotu, 25.01.2014. pod naslovom "Kako je još jednom pobjedio bahati sport". Nekad su sportska igrališta i rekreacioni centri (čije je korištenje bilo besplatno) ponajviše služili omladini kao mjesto sastajanja, mjesto na kojem su mladi provodili većinu svog vremena, baveći se sportom i/ili družeći se s vršnjacima ... dok su danas, kada se korištenje većine sadržaja tih centara naplaćuje, ti centri rezervirani za starije rekreativce s debljim novčanicima, dok se omladina zabavlja kompjuterskim i mobitelskim igrama i ispijanjem piva .....

Toliko o društvenom aspektu cijele ove priče ... pogledajmo sad onaj drugi, sentimentalno-povijesni, o životu sportskog centra na Sveticama prije 30-tak godina, ali i o tome koja je u to vrijeme bila važnost sporta za nas, klince, osnovnoškolce i srednjoškolce. U to doba, krajem 70-ih i početkom 80-ih, završavao sam osnovnu školu i započinjao srednju, a živio sam na Čretu, malom naselju uguranom između Maksimirske i Dotrščinske šume, tadašnjem priljepku većeg Bukovca. Kao i u većini tadašnjih prigradskih naselja (a Čret je po svom karakteru bio više selo nego predgrađe), i na Čretu i na Bukovcu nije bilo vrtića, dječjih i sportskih igrališta ... čak je i školsko igralište na Bukovcu izgrađeno tek puno kasnije, tokom 90-ih. Prvo dječje igralište, sa njihaljkama, toboganima i vrtuljcima, vidio sam za odlazaka doktorima u Dom zdravlja Maksimir u Švarcovoj ulici. Uz Dom zdravlja nalazilo se omanje dječje igralište (koje i dan danas postoji, za mog posljednjeg prolaza tamo, prije nekoliko godina, čak je i izgledalo vrlo slično kao i nekad) ... no, kako sam ja uvijek za odlazaka liječniku bio bolestan, tako se nisam smio igrati na njemu ... a rezultat toga je bio da se nikad u životu nisam spustio toboganom, a na njihaljke i vrtuljak sam prvi puta sjeo tek sa svojom djecom 20-tak godina kasnije. Nemam zbog toga nikakve posebne "traume iz mladosti" wink, jer mi je igra na livadama i u šumama mog kvarta bila više nego dostojna zamjena, ali ta činjenica dobro pokazuje kako smo na ta gradska igrališta gledali mi, djeca iz gotovo seoskog predgrađa.

(vi malo stariji, sjećate li se školskih knjiga iz tog doba? U prvom razredu je postojala knjiga "Malo cestom, malo prugom" u kojoj se, između ostalog, opisuje kako ispravno voditi zaprežna kola po cesti i goniti stoku ... a u drugome je pak razredu meni najdraža knjiga bila "Lopta trči ulicom" koju je ilustrirao Otto Reisinger u kojoj se prati napeta priča o potrazi za ukradenom loptom po gradskim parkovima i igralištima koja su za mene tada bila posve drugi, nepoznati svijet, iako sam živio na tek nekoliko kilometara zračne linije od tadašnjeg Trga republike.)

Stoga, kada se nama, klincima s ruba civilizacije wink, igralo išli smo se zabavljati u prirodu - igrali smo se skrivača u šumi, nogomet na neizgrađenim grbavim parcelama, penjali po drveću po voćnjacima, gradili brane na Bliznecu. Što se tiče nogometa, tu nikad nije bilo problema, stative su bile grane, dvije cigle ili jednostavno školske kute postavljene na tlo (širina gola je bila obično 3 ili 4 stope), a grbavost terena je bila dodatni faktor užitka. wink Ali, za košarku, koja je tada bila na vrhuncu popularnosti, nije bilo tako lako naći pogodan teren i mjesto za postavljanje koša. Sredinom 70-ih je netko od lokalne mlađarije starije od mene postavio improviziranu tablu i koš na raskršću ulica Čret i Jazbina, gdje se nalazio nekakav mini centar tadašnjeg naselja ... nije tamo bilo ni trgovine (najbliža je bila samoposluga "Moslavke" na raskršću Čreta i Šimunske ceste koja i danas postoji kao "Konzum"), ni gostionice (najbliža je bila kod autobusa, na rubu Maksimirske šume, gostiona "Kod strica", sa čijeg su lešnatog parkirališta polazili autobusi za školskih izleta) i zapravo je jedini javni sadržaj bila telefonska govornica, dugo vremena jedina u kvartu. No, kako je to bilo raskršće dvije najvažnije ulice u kvartu onda je bilo i prirodno mjesto za smještaj lokalnog "sportskog centra". Auta u to doba nije bilo puno i košarka se mogla nesmetano igrati posred raskršća, veći problem su bili stanari okolnih kuća kojima se nija sviđala buka, a još manje upadanje lopte u njihova dvorišta tako da to nije bilo mjesto za bezbrižnu zabavu.

Nakon toga je bilo pokušaja da se naprave novi koševi u Dotrščinskoj i Maksimirskoj šumi, no nekima je to bilo daleko, a i šumsko tlo se obično sporo sušilo pa je tamo dugo vladalo blato. Naposlijetku, 1977. ili 1978. je nekima iz moje generacije palo na pamet da bismo mogli sami napraviti svoje igralište. Uzeli smo jednu otpiljenu električnu banderu i postavili na zanemarenu parcelu u blizinu potoka Blizneca (nedaleko već spominjanog raskršća Čreta i Jazbine), skupili novac za kupovinu PRAVOG (wow!) košarkaškog obruča ... išli smo po njega u tadašnji dućan "Elana" u Šrapčevu i nosili ga pobjedonosno kući ... a kao tabla nam je poslužio dio stare školske ploče iz napuštene stare zgrade škole na Bukovcu. Bili smo vrlo ponosni na naše igralište i tokom slijedeće dvije godine (ja sam tada završavao osnovnu školu) smo većinu vremena provodili na tom improviziranom uradi-sam zemljanom igralištu na ledini.



Položaj naših lokalnih "košarkaških centara" na Čretu.


Naravno, PRAVA igrališta su nam još uvijek izgledala kao SF-objekti i prvi put sam zaigrao na pravom betonskom košarkaškom igralištu upravo na Sveticama, po polasku u srednju školu. To je bilo vrijeme "šuvarice" kada se škola birala po mjestu stanovanja i pravi izbor zanimanja je dolazio tek nakon drugog razreda pa sam ja odlučio krenuti u Trgovačku školu na Kennedyjevu trgu, zajedno sa ostatkom moje sportske lokalne škvadre. Tu i tamo smo još odigrali i koji hakl na našoj livadi, no sad smo sve češće bili u gradu, a počele su nas zanimati i druge stvari, a ne samo sport ... bilo je to vrijeme nailaska Novog vala, Kulušić je ugošćavao prve koncerte koje je pohodila i moja malenkost.

Ali, Svetice ekipi iz mog kvarta nisu bile bitne samo zbog igrališta već još više zbog bazena. To je bila jedina vodena površina ikoje vrste u našoj kolici u kojoj se moglo kupati (ako izuzmemo potok Bliznec u koji je tu i tamo netko slučajno upao - najvećeg, četvrtog maksimirskog jezera tada još nije bilo, odnosno bilo je isušeno i obnovljeno tek krajem 80-ih) i ljeti je to bila glavna zabava. Autobusom do Maksimira, kupovina frtalj kruha i 5 deka salame u "Prehrani" na ćošku Svetica i Maksimirske (kod "Pimpek placa") i odlazak na bazen. Kupanje je bilo samo dio zabave, a ostatak je bilo kartanje bele, škicanje cura ili jednostavno lješkarenje na suncu ....
Trgovačka škola je imala svoju sportsku dvoranu, malu, ali funkcionalnu, i igralište, no kada sam prešao u MIOC (današnju XV. gimnaziju) tamo nije bilo dvorane ni igrališta već smo nastavu tjelesnog odgoja imali na raznim mjestima u gradu, od Dinamova stadiona (atletska staza) pa do raznih osnovnih škola i Doma sportova (dvorana 3), a kada je vrijeme bilo lijepo tjelesni smo imali - guess where - upravo na Sveticama.

Tamo je bio u parku mali odjeljak sa gimnastičkim spravama (čak i kozlićem!), bilo je i igrališta za košarku i rukomet, atletska staza .... i, to su bili moji posljednji posjeti Sveticama. Nakon toga sam košarku igra na Ravnicama, uz Savu, kod Raketa, nekad i na Tuškancu ........ a Svetice sam ponovo posjetio tek prije nekoliko dana, ponukan medijskom pozornošću. Rekoh, ajd da vidim kako to tamo izgleda prije nego što nestane pod bagerima HNS-a ...

I, drage i dragi moji, prije povijesnog pregleda koji slijedi na kraju posta, pretpostavljam da većina vas već dugo (ili čak nikad) nije bila na Sveticama, pogledajte kako to sad izgleda!

Dobra vijest je da centar ne djeluje posve zapušteno ... iako, najveći dio izgledao kao zamrznut u već spominjanim 70-ima. Čak su i gimnastičke sprave nepromijenjene (i kozlić!!!) .... jedino se čini da je najveći dio aktivnosti koncentriran na tenis, a ostali dijelovi, osim atletske staze koja je, reklo bi se, isto u redovnom pogonu,, djeluju jedva iskorišteno, pogotovo bacalište, košarkaško igralište i malo dječje igralište.

Za prohladna jutra sam tamo zatekao desetak mladih atletičara i nekoliko postarijih rekreativaca te troje radnika centra kako čiste lišće sa atletske staze odnosno skupljaju smeće koje je nanio vjetar. Moja prisutnost i škljocanje foto-aparata nisu uzbuđivali nikoga tako da sam centar prošao uzduž i poprijeko poslikavši najzanimljivije detalje.

Obzirom da je sredina zime, svi vanjski teniski tereni (ima ih 19) su bili u fazi mirovanja, a u pogonu su dva "balona", jedan na sjeveru, uz Maksimirsku cestu, te drugi na jugu, uz Budakovu ulicu. Od nekadašnja tri košarkaška igrališta ostalo je samo jedno na krajnjem jugu (preostala dva koja su bila kod glavnog ulaza su pretvorena u teniska igrališta) i čini se da rijetko dočeka posjet, kao i neidentificirana asfaltna površina uz njega koja je vjerojatno nekad bila rukometno igralište. U središtu je nogometno igralište, a oko njega atletska staza sa svim skakalištima i bacalištima, dok je na krajnjem sjeveroistoku parcele travnato bacalište za kuglu, disk i koplje koje djeluje potpuno zanemareno.

I, sada slijedi najtužniji dio priče - bazen. Ne znam kada su započeti i zaustavljeni radovi na njemu, po stanju gradilišta i razraslosti grmlja zaključujem da je to bilo prije 2-3 godine, ali sva ta gomila betona i željeza izgleda kataklizmički napušteno. Šteta, jer se bazen nalazi točno u centru tog maksimirskog sportskog kompleksa, u sendviču između ŠRC Svetice i Dinamova stadiona koji strši iza skromnih terena na Sveticama.



Glavni ulaz iz Svetica. Snimio: Vanja


Upravna zgrada (pogled sa stražnje strane). Snimio: Vanja


Gimnastički kutak sa mini-golf igralištem i teniskim terenima u pozadini. Snimio: Vanja


Mini-golf igralište, vjerojatno najstarije u Zagrebu. Snimio: Vanja


Priručna "garderoba" uz gimnastički dio koja se nije promijenila od 70-ih. Snimio: Vanja


Razboj i kozlić. Snimio: Vanja


Početak atletske staze. Snimio: Vanja


Teren broj 13 na sjeveru centra. Snimio: Vanja


Zapušteno bacalište na sjeveru centra. Snimio: Vanja


Detalj bacališta. Snimio: Vanja


Sa bacališta. Snimio: Vanja


Napušteno gradilište bazena. Snimio: Vanja


Na istočnoj strani staze, pogled na jug. Snimio: Vanja


Sjeverni teniski balon kao hobbitska kućica pred šumom. Snimio: Vanja


Pogled na sjever. Snimio: Vanja


Uređivanje staze. Snimio: Vanja


Pogled prema Dinamovu stadionu i bazenu ispred njega. Snimio: Vanja


Prazno košarkaško igralište i napuštena betonska površina iza nejga. Snimio: Vanja


Kontejner na južnom dijelu centra sa posterom podrške paraolimpijcima. Snimio: Vanja


Aleja čempresa iza kojih se nalaze teniski tereni. Snimio: Vanja


Kućica u kompleksu teniskih terena. Snimio: Vanja


Dječje igralište. Snimio: Vanja


Grafiti kutak. Snimio: Vanja


Retro koš za smeće. Snimio: Vanja


Poruka sadašnjih korisnika prostora ... Snimio: Vanja


Prisjetimo se povijesti sportskih terena u tom dijelu grada:
(preneseno iz rada Arijane Štulhofer "Priolg ustraživanju povijesti izgradnje športsko-reakreacionih objekata u Zagrebu", objaljenom u časopisu "Prostor", broj 1/1995., vidi OVDJE)


1912. HAŠK uređuje nadbiskupsko zamljište na području današnjeg sportskog centra gdje nastaje nogometno igralište s altletskom stazom od šljake i 5 teniskih terena. Osnovu za igralište načinio je dr. Branko Domac, a nacrte za drvene tribine za 6000 gledalaca Emil Erfort.

1919. HAŠK otkupljuje 10 jutara zemljišta na zapadnom dijelu maksimirskog perivoja, uz Bukovačku cestu, sa planom izgradnje sportskog centra koji bi između ostalog sadržao i nogometno igralište sa tribinama za 30 000 gledatelja. No, zbog nedostatka novca plan nikad nije realiziran.

1925. Arhitekt Aleksandra Freudenreich izrađuje plan za izgradnju sokolskog sletišta u Maksimiru.

1932. Izgrađeno je sokolsko sletište na Sveticama po projektu A. Dryaka. Za razliku od ostalih sletišta ovo je imalo i atletsku stazu i sva potrebna skakališta i bacališta. Tribine su mogle primiti 53 000 gledatelja. Sletište je zapaljeno 1941. godine (sjetite se filma "Akcija Stadion"!)

1932. Arhitelti Franjo Bahovec i Anton Ulrich izrađuju plan velikog HAŠK-ovog sportskog centra na zemljištu uz Bukovačku cestu (projekt nije nikad realiziran).

1940. Arhitekti Drago Ibler i Ljudevit Gaj izrađuju nove skice za gradnju sportskog parka HAŠK-a uz Bukovačku koji i nadalje nije izgrađen.

1954. Izgrađen stadion "Dinama" u Maksimiru prema projektima arhitekata Franje Neidhardta i Vladimira Turine te statičara Eugena Erlicha. Stadion je tada imao otvorenu sjevernu stranu prema parku, a kapacitet je bio 35 000 gledatelja. Naknadno je izgrađena i sjsverna tribina kojom se kapacitet povećava na 48 000 (ali se gubi vizualni kontakt sa parkom) te još kasnije na 60 000 dogradnjom istočne tribine. Stadion je generalno uređen i ponovo opremljen za Univerzijadu 1987.

1965. Otvoren sportski park sa bazenom na Sveticama po projektu arhitekta Franje Bahovca. Od originalnog prijekta nisu izgrađene sportska dvorana i tribine uz bazen.



Položaj ŠRC Svetice i terena na kojem je tokom desetljeća bila planirana njegova izgradnja.


Za više informacija pogledajte i slijedeće stranice:

- Web stranica Ustanove za upravljanje sportskim objektima ZG holdinga (sa kratkim osvrtom i na ŠRC Svetice)
- web stranica "Idem van" sa kratkim pregledom što sportašima i rekreativcima nudi ŠRC Svetice
- Članci u "H-Alteru" o "slučaju Svetice": OVDJE i OVDJE

Oznake: SPORT, Svetice, košarka, Čret


- 10:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2019  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (7)
Kolovoz 2019 (13)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (7)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (9)
Prosinac 2018 (14)
Studeni 2018 (7)
Listopad 2018 (7)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (7)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (13)
Siječanj 2018 (15)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (5)
Listopad 2017 (11)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (6)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (12)
Svibanj 2017 (16)
Travanj 2017 (15)
Ožujak 2017 (13)
Veljača 2017 (13)
Siječanj 2017 (21)
Prosinac 2016 (14)
Studeni 2016 (19)
Listopad 2016 (14)
Rujan 2016 (10)
Kolovoz 2016 (9)
Srpanj 2016 (12)
Lipanj 2016 (14)
Svibanj 2016 (20)
Travanj 2016 (13)
Ožujak 2016 (11)
Veljača 2016 (15)
Siječanj 2016 (22)
Prosinac 2015 (20)
Studeni 2015 (20)

Tema bloga:

Linkovi