Nepoznati Zagreb

23.10.2018., utorak

Sportaši Jaruna ... ili Kako je jedan kvart gotovo posve promijenio svoju fizionomiju



Naselje Jarun, Poljana Zdenka Mikine, ulica koja nije postojala prije 50 godina. Snimio: Vanja


Naselje Jarun, Mrkopaljska ulica, ulica koja jest postojala prije 50 godina ... a ni do dan danas nije asfaltirana. Snimio: Vanja


Za tri dana, u petak, 26.10.2018. održat će se još jedna šetnja projekta "Mapiranje Trešnjevke" pod nazivom "Jarun, Gredice, Horvati – šetnja nekadašnjim seoskim putevima do sadašnjeg autoputa" sa početkom u 18h kod crkve Sv. Mati Slobode na uglu Hrgovića i Horvaćanske ceste. Biti će to zanimljiva šetnja, i zbog toga što će se tokom nje moći pratiti danas ne tako mnogobrojni tragovi nekadašnjih seoskih naselja koja su se tokom posljednjih stotinjak godina preobrazila iz udaljenog sela u prigradska naselja da bi već neko vrijeme bila i sastavni dio grada, ali i zbog toga što je teško i zamisliti kako su današnji urbani dijelovi naselja još ne tako davno izgledali posve posve drugačije.

A taj "drugačiji izgled" se ne tiče samo izgleda samog po sebi, vizura naselja, već i njihove strukture, rastera ulica, ali i njihovih imena. Jarun je već od ranih godina poslije Drugog svjetskog rata (kasne 50-te kada je poduzeće Tempo bilo zaduženo za iskop šljunka na današnjem zapadnom kraju veslačke staze) bio predodređen za razvoj rekreacijske zone i sportskih objekata pa se u skladu sa time razvijao i popis novih imena ulica, kako onih posve novih, koje su nastala nadolazećom urbanizacijom tokom 80-ih, tako i nekih starih, već postojećih ulica.

Za početak, pogledajmo popis ulica koje su nestale tokom gradnje urbanih dijelova naselja!

Lećevička ulica
Solinska ulica
Perkovićka ulica
Prapatnička ulica
Maslenička ulica
Galijska ulica
(u njoj je nekad bila crkva, vidi opširnije!)
Sreserska ulica
Gomilička ulica
Štafilićka ulica
Dračevićka ulica
Poljudska ulica
Poljudski odvojci I-IV
Trogirska ulica
Kamenička ulica
Triglavska ulica
(ona se baš ne uklapa u listu mjesta iz Dalmacije i Dalmatinske Zagore!)
Antolićeva ulica (Antolići su jedno od najčešćih "domaćih" prezimena naselja Jarun)
Žeženićka ulica
Novaljska ulica
Metkovićka ulica
Vrgoračka ulica


A njihovo su mjesto zauzele ulice imenovane po više ili manje poznatim sportašima, evo i njihovog popisa zajedno sa osnovnim podacima koje sam uspio sakupiti o njima!

August Piazza, 1884.-1900., učitelj mačevanja u Zagrebu
Boris Hanžeković, 1916.-1945., atletičar, trčao 110 m prepone, nastradao u logoru Jasenovac (poznat po atletskom memorijalu!)
Ivan Arapović, privrednik i zastupnik, osnovao 1937. prvi zagrebački košarkaški klub "Martinovka" (kasnije Trešnjevka, Industromontaža, Monting, sada Zrinjevac)
Bernard Vukas, 1927.-1983., nogometaš iz Splita, igrao u NK Hajduk
Lovro Ratković, stolnotenisač iz HASTK Mladost, poznat po stolnoteniskom memorijalu
Stjepan Ljubić Vojvoda, biciklist (zanimljivo da poznatiji biciklist Josip Grgac nema svoju ulicu!)
Antun Stpančić, 1949.-1991., stolnotenisač, STK Vjesnik, nastupao sa Šurbekom i Čordašom u poznatoj ekipi "Vjesnika"
Antun Štrban, 1904.-1946., pionir motociklizma
Vlado Ranogajec, 1913.-1975., nogometaš, sudac u nekim od suđenja poslije Drugog svjetskog rata
Josip Prikril, 1865.-1919., učitelj gimnastike u Zagrebu
Luka Kaliterna, 1893.-1984., nogometaš i trener Hajduka
Janez Polda, 1924.-1964., skijaški skakač iz Slovenije
Ladislav Štritof - nepoznat!
Hrvoje Macanović, 1904.-1980., sportaš i novinar na TV-u
August Prosenik, 1916.-1975., biciklist
Anton Štrban, 1904.-1946., motociklist
Predrag Heruc, 1926.-1945., sportaš i revolucionar
Josip Vogrinc, 1925.-1988., stolnotenisač
Hinko Würth, 1881.-1964., nogometaš i prvi nogometni sudac,
Franjo Wölfl, 1918.-1987.,nogometaš
Josip Palada, 1912.-1994., tenisač
Ante Pandaković, 1891.-1968., nogometni trener

Zanimljivo je da su tokom kasnih 80-ih postojale još neke ulice čija su imena promijenjena (vjerojatno radi "nepodobnosti" onih čija su imena bila istaknuta), o njihovim nositeljima nemam nikakvih informacija: Radi se o ovim ulicama: (Ako znate po kojim su ljudima one imenovane, javite mi, molim vas!)

Vrabecova
Rukavinina
Černjulova
Palih omladinaca
(logično da su nestali wink, po njima se zvao trg na mjestu današnje crkve Sv. Mati Slobode)



Izvadak iz plana grada 1978. godine


Izvadak iz plana grada 1985. godine, tek 7 godina nakon plana iznad.

Oznake: Jarun, SPORT, mapiranje trešnjevke, trešnjevka


- 15:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #

25.11.2014., utorak

Ribomaterijal i kako su se nekad kupovali sportski artikli

Vi malo stariji, sjećate li se kako su se nekad u Zagrebu kupovali sportski rekviziti? wink

Tad nije bilo Intersporta, Hervisa i Decathlona, gdje se više ili manje sve može dobiti na jednom mjestu, već se uglavnom hodočastilo na poznate lokacije ... istina, U Nami je bilo dosta toga vezanog uz sport, ali obično lošije kvalitete. No, u Slovenijašport u Đorđićevoj se išlo po gojzerice i Toper ruksake (dapače, po jedan ruksak sam išao direkt u Sloveniju, u Celje!), u Elan po skije, obruče za koševe i slično, a u Ribomaterijal (najveći dućan im je bio u Martićevoj) se išlo po šatore i opremu za kampiranje. Sjećate li se još prizora kada je u malom parkiću kojim sada gospodari veliki kip Grge Martića (autora Mladena Mikulina, postavljenog 1994. .. vidi OVDJE za više priča o urbanim kipovima postavljenima 90-ih) tada bila postavljena izložba šatora koji su se mogli kupiti u trgovini?

Ribomaterijala (osnovanog 1951. odlukom Vlade Narodne Republike Hrvatske) već dugo nema, nastradao je u pretvorbi u kojoj su nestala 33 prodajna mjesta u 19 gradova, no od njega i njegove šatorske izložbe je makar ostala fotka pronađena na odličnoj web stranici Zagrebus na kojoj možete potražiti i neke druge zanimljive fotke iz zagrebačke bliže i dalje prošlosti!



Ovako je to izgledalo 1973. Snimio nepoznat autor, pronađeno na web stranici Zagrebus koja je fotku preuzela iz arhive "Večernjeg lista".


Park danas, istočni dio .... Snimio: Vanja


... dok zapadnim gospodari fra Grga Martić. Snimio: Vanja


Kip izbliza. Snimio: Vanja


A da ne mislite da veliek i poznate firme propadaju samo kod nas, pročitajte ovdje kako je prošao Toper, dok Elan još uvijek postoji.

Oznake: Ribomaterijal, Slovenijašport, Toper, Grga Martić, Martićeva ulica, SPORT


- 09:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #

27.01.2014., ponedjeljak

Sportski park Svetice nekad i danas: 102 godine sporta uz rub maksimirske šume



Glavni teren. Snimio: Vanja


Vjerojatno ste posljednjih tjedana čuli za "slučaj Svetice" odnosno javni natječaj (koji uopće ne djeluje javno ...) za davanje u zakup sportsko-rekreacionog centra Svetice Hrvatskom nogometnom savezu koji bi na tom mjestu gradio svoj kamp, dok bi sportaši-amateri koji sada koriste taj centar morali svoj dom tražiti negdje drugdje (Bandić predlaže ŠRC "Maksimirska naselja" na Ravnicama). Po svemu što se ovih dana može čuti u medijima ta priča je još jedna varijanta one poznate Superhikove krilatice iz stripa "Alan Ford": "Uzmi siromašnima kako bi dao bogatima."

Koga zanima više detalja o toj priči i o čemu se tu zapravo radi, neka pročita odličan tekst Jurice Pavičića objavljenog u "Jutarnjem listu" u subotu, 25.01.2014. pod naslovom "Kako je još jednom pobjedio bahati sport". Nekad su sportska igrališta i rekreacioni centri (čije je korištenje bilo besplatno) ponajviše služili omladini kao mjesto sastajanja, mjesto na kojem su mladi provodili većinu svog vremena, baveći se sportom i/ili družeći se s vršnjacima ... dok su danas, kada se korištenje većine sadržaja tih centara naplaćuje, ti centri rezervirani za starije rekreativce s debljim novčanicima, dok se omladina zabavlja kompjuterskim i mobitelskim igrama i ispijanjem piva .....

Toliko o društvenom aspektu cijele ove priče ... pogledajmo sad onaj drugi, sentimentalno-povijesni, o životu sportskog centra na Sveticama prije 30-tak godina, ali i o tome koja je u to vrijeme bila važnost sporta za nas, klince, osnovnoškolce i srednjoškolce. U to doba, krajem 70-ih i početkom 80-ih, završavao sam osnovnu školu i započinjao srednju, a živio sam na Čretu, malom naselju uguranom između Maksimirske i Dotrščinske šume, tadašnjem priljepku većeg Bukovca. Kao i u većini tadašnjih prigradskih naselja (a Čret je po svom karakteru bio više selo nego predgrađe), i na Čretu i na Bukovcu nije bilo vrtića, dječjih i sportskih igrališta ... čak je i školsko igralište na Bukovcu izgrađeno tek puno kasnije, tokom 90-ih. Prvo dječje igralište, sa njihaljkama, toboganima i vrtuljcima, vidio sam za odlazaka doktorima u Dom zdravlja Maksimir u Švarcovoj ulici. Uz Dom zdravlja nalazilo se omanje dječje igralište (koje i dan danas postoji, za mog posljednjeg prolaza tamo, prije nekoliko godina, čak je i izgledalo vrlo slično kao i nekad) ... no, kako sam ja uvijek za odlazaka liječniku bio bolestan, tako se nisam smio igrati na njemu ... a rezultat toga je bio da se nikad u životu nisam spustio toboganom, a na njihaljke i vrtuljak sam prvi puta sjeo tek sa svojom djecom 20-tak godina kasnije. Nemam zbog toga nikakve posebne "traume iz mladosti" wink, jer mi je igra na livadama i u šumama mog kvarta bila više nego dostojna zamjena, ali ta činjenica dobro pokazuje kako smo na ta gradska igrališta gledali mi, djeca iz gotovo seoskog predgrađa.

(vi malo stariji, sjećate li se školskih knjiga iz tog doba? U prvom razredu je postojala knjiga "Malo cestom, malo prugom" u kojoj se, između ostalog, opisuje kako ispravno voditi zaprežna kola po cesti i goniti stoku ... a u drugome je pak razredu meni najdraža knjiga bila "Lopta trči ulicom" koju je ilustrirao Otto Reisinger u kojoj se prati napeta priča o potrazi za ukradenom loptom po gradskim parkovima i igralištima koja su za mene tada bila posve drugi, nepoznati svijet, iako sam živio na tek nekoliko kilometara zračne linije od tadašnjeg Trga republike.)

Stoga, kada se nama, klincima s ruba civilizacije wink, igralo išli smo se zabavljati u prirodu - igrali smo se skrivača u šumi, nogomet na neizgrađenim grbavim parcelama, penjali po drveću po voćnjacima, gradili brane na Bliznecu. Što se tiče nogometa, tu nikad nije bilo problema, stative su bile grane, dvije cigle ili jednostavno školske kute postavljene na tlo (širina gola je bila obično 3 ili 4 stope), a grbavost terena je bila dodatni faktor užitka. wink Ali, za košarku, koja je tada bila na vrhuncu popularnosti, nije bilo tako lako naći pogodan teren i mjesto za postavljanje koša. Sredinom 70-ih je netko od lokalne mlađarije starije od mene postavio improviziranu tablu i koš na raskršću ulica Čret i Jazbina, gdje se nalazio nekakav mini centar tadašnjeg naselja ... nije tamo bilo ni trgovine (najbliža je bila samoposluga "Moslavke" na raskršću Čreta i Šimunske ceste koja i danas postoji kao "Konzum"), ni gostionice (najbliža je bila kod autobusa, na rubu Maksimirske šume, gostiona "Kod strica", sa čijeg su lešnatog parkirališta polazili autobusi za školskih izleta) i zapravo je jedini javni sadržaj bila telefonska govornica, dugo vremena jedina u kvartu. No, kako je to bilo raskršće dvije najvažnije ulice u kvartu onda je bilo i prirodno mjesto za smještaj lokalnog "sportskog centra". Auta u to doba nije bilo puno i košarka se mogla nesmetano igrati posred raskršća, veći problem su bili stanari okolnih kuća kojima se nija sviđala buka, a još manje upadanje lopte u njihova dvorišta tako da to nije bilo mjesto za bezbrižnu zabavu.

Nakon toga je bilo pokušaja da se naprave novi koševi u Dotrščinskoj i Maksimirskoj šumi, no nekima je to bilo daleko, a i šumsko tlo se obično sporo sušilo pa je tamo dugo vladalo blato. Naposlijetku, 1977. ili 1978. je nekima iz moje generacije palo na pamet da bismo mogli sami napraviti svoje igralište. Uzeli smo jednu otpiljenu električnu banderu i postavili na zanemarenu parcelu u blizinu potoka Blizneca (nedaleko već spominjanog raskršća Čreta i Jazbine), skupili novac za kupovinu PRAVOG (wow!) košarkaškog obruča ... išli smo po njega u tadašnji dućan "Elana" u Šrapčevu i nosili ga pobjedonosno kući ... a kao tabla nam je poslužio dio stare školske ploče iz napuštene stare zgrade škole na Bukovcu. Bili smo vrlo ponosni na naše igralište i tokom slijedeće dvije godine (ja sam tada završavao osnovnu školu) smo većinu vremena provodili na tom improviziranom uradi-sam zemljanom igralištu na ledini.



Položaj naših lokalnih "košarkaških centara" na Čretu.


Naravno, PRAVA igrališta su nam još uvijek izgledala kao SF-objekti i prvi put sam zaigrao na pravom betonskom košarkaškom igralištu upravo na Sveticama, po polasku u srednju školu. To je bilo vrijeme "šuvarice" kada se škola birala po mjestu stanovanja i pravi izbor zanimanja je dolazio tek nakon drugog razreda pa sam ja odlučio krenuti u Trgovačku školu na Kennedyjevu trgu, zajedno sa ostatkom moje sportske lokalne škvadre. Tu i tamo smo još odigrali i koji hakl na našoj livadi, no sad smo sve češće bili u gradu, a počele su nas zanimati i druge stvari, a ne samo sport ... bilo je to vrijeme nailaska Novog vala, Kulušić je ugošćavao prve koncerte koje je pohodila i moja malenkost.

Ali, Svetice ekipi iz mog kvarta nisu bile bitne samo zbog igrališta već još više zbog bazena. To je bila jedina vodena površina ikoje vrste u našoj kolici u kojoj se moglo kupati (ako izuzmemo potok Bliznec u koji je tu i tamo netko slučajno upao - najvećeg, četvrtog maksimirskog jezera tada još nije bilo, odnosno bilo je isušeno i obnovljeno tek krajem 80-ih) i ljeti je to bila glavna zabava. Autobusom do Maksimira, kupovina frtalj kruha i 5 deka salame u "Prehrani" na ćošku Svetica i Maksimirske (kod "Pimpek placa") i odlazak na bazen. Kupanje je bilo samo dio zabave, a ostatak je bilo kartanje bele, škicanje cura ili jednostavno lješkarenje na suncu ....
Trgovačka škola je imala svoju sportsku dvoranu, malu, ali funkcionalnu, i igralište, no kada sam prešao u MIOC (današnju XV. gimnaziju) tamo nije bilo dvorane ni igrališta već smo nastavu tjelesnog odgoja imali na raznim mjestima u gradu, od Dinamova stadiona (atletska staza) pa do raznih osnovnih škola i Doma sportova (dvorana 3), a kada je vrijeme bilo lijepo tjelesni smo imali - guess where - upravo na Sveticama.

Tamo je bio u parku mali odjeljak sa gimnastičkim spravama (čak i kozlićem!), bilo je i igrališta za košarku i rukomet, atletska staza .... i, to su bili moji posljednji posjeti Sveticama. Nakon toga sam košarku igra na Ravnicama, uz Savu, kod Raketa, nekad i na Tuškancu ........ a Svetice sam ponovo posjetio tek prije nekoliko dana, ponukan medijskom pozornošću. Rekoh, ajd da vidim kako to tamo izgleda prije nego što nestane pod bagerima HNS-a ...

I, drage i dragi moji, prije povijesnog pregleda koji slijedi na kraju posta, pretpostavljam da većina vas već dugo (ili čak nikad) nije bila na Sveticama, pogledajte kako to sad izgleda!

Dobra vijest je da centar ne djeluje posve zapušteno ... iako, najveći dio izgledao kao zamrznut u već spominjanim 70-ima. Čak su i gimnastičke sprave nepromijenjene (i kozlić!!!) .... jedino se čini da je najveći dio aktivnosti koncentriran na tenis, a ostali dijelovi, osim atletske staze koja je, reklo bi se, isto u redovnom pogonu,, djeluju jedva iskorišteno, pogotovo bacalište, košarkaško igralište i malo dječje igralište.

Za prohladna jutra sam tamo zatekao desetak mladih atletičara i nekoliko postarijih rekreativaca te troje radnika centra kako čiste lišće sa atletske staze odnosno skupljaju smeće koje je nanio vjetar. Moja prisutnost i škljocanje foto-aparata nisu uzbuđivali nikoga tako da sam centar prošao uzduž i poprijeko poslikavši najzanimljivije detalje.

Obzirom da je sredina zime, svi vanjski teniski tereni (ima ih 19) su bili u fazi mirovanja, a u pogonu su dva "balona", jedan na sjeveru, uz Maksimirsku cestu, te drugi na jugu, uz Budakovu ulicu. Od nekadašnja tri košarkaška igrališta ostalo je samo jedno na krajnjem jugu (preostala dva koja su bila kod glavnog ulaza su pretvorena u teniska igrališta) i čini se da rijetko dočeka posjet, kao i neidentificirana asfaltna površina uz njega koja je vjerojatno nekad bila rukometno igralište. U središtu je nogometno igralište, a oko njega atletska staza sa svim skakalištima i bacalištima, dok je na krajnjem sjeveroistoku parcele travnato bacalište za kuglu, disk i koplje koje djeluje potpuno zanemareno.

I, sada slijedi najtužniji dio priče - bazen. Ne znam kada su započeti i zaustavljeni radovi na njemu, po stanju gradilišta i razraslosti grmlja zaključujem da je to bilo prije 2-3 godine, ali sva ta gomila betona i željeza izgleda kataklizmički napušteno. Šteta, jer se bazen nalazi točno u centru tog maksimirskog sportskog kompleksa, u sendviču između ŠRC Svetice i Dinamova stadiona koji strši iza skromnih terena na Sveticama.



Glavni ulaz iz Svetica. Snimio: Vanja


Upravna zgrada (pogled sa stražnje strane). Snimio: Vanja


Gimnastički kutak sa mini-golf igralištem i teniskim terenima u pozadini. Snimio: Vanja


Mini-golf igralište, vjerojatno najstarije u Zagrebu. Snimio: Vanja


Priručna "garderoba" uz gimnastički dio koja se nije promijenila od 70-ih. Snimio: Vanja


Razboj i kozlić. Snimio: Vanja


Početak atletske staze. Snimio: Vanja


Teren broj 13 na sjeveru centra. Snimio: Vanja


Zapušteno bacalište na sjeveru centra. Snimio: Vanja


Detalj bacališta. Snimio: Vanja


Sa bacališta. Snimio: Vanja


Napušteno gradilište bazena. Snimio: Vanja


Na istočnoj strani staze, pogled na jug. Snimio: Vanja


Sjeverni teniski balon kao hobbitska kućica pred šumom. Snimio: Vanja


Pogled na sjever. Snimio: Vanja


Uređivanje staze. Snimio: Vanja


Pogled prema Dinamovu stadionu i bazenu ispred njega. Snimio: Vanja


Prazno košarkaško igralište i napuštena betonska površina iza nejga. Snimio: Vanja


Kontejner na južnom dijelu centra sa posterom podrške paraolimpijcima. Snimio: Vanja


Aleja čempresa iza kojih se nalaze teniski tereni. Snimio: Vanja


Kućica u kompleksu teniskih terena. Snimio: Vanja


Dječje igralište. Snimio: Vanja


Grafiti kutak. Snimio: Vanja


Retro koš za smeće. Snimio: Vanja


Poruka sadašnjih korisnika prostora ... Snimio: Vanja


Prisjetimo se povijesti sportskih terena u tom dijelu grada:
(preneseno iz rada Arijane Štulhofer "Priolg ustraživanju povijesti izgradnje športsko-reakreacionih objekata u Zagrebu", objaljenom u časopisu "Prostor", broj 1/1995., vidi OVDJE)


1912. HAŠK uređuje nadbiskupsko zamljište na području današnjeg sportskog centra gdje nastaje nogometno igralište s altletskom stazom od šljake i 5 teniskih terena. Osnovu za igralište načinio je dr. Branko Domac, a nacrte za drvene tribine za 6000 gledalaca Emil Erfort.

1919. HAŠK otkupljuje 10 jutara zemljišta na zapadnom dijelu maksimirskog perivoja, uz Bukovačku cestu, sa planom izgradnje sportskog centra koji bi između ostalog sadržao i nogometno igralište sa tribinama za 30 000 gledatelja. No, zbog nedostatka novca plan nikad nije realiziran.

1925. Arhitekt Aleksandra Freudenreich izrađuje plan za izgradnju sokolskog sletišta u Maksimiru.

1932. Izgrađeno je sokolsko sletište na Sveticama po projektu A. Dryaka. Za razliku od ostalih sletišta ovo je imalo i atletsku stazu i sva potrebna skakališta i bacališta. Tribine su mogle primiti 53 000 gledatelja. Sletište je zapaljeno 1941. godine (sjetite se filma "Akcija Stadion"!)

1932. Arhitelti Franjo Bahovec i Anton Ulrich izrađuju plan velikog HAŠK-ovog sportskog centra na zemljištu uz Bukovačku cestu (projekt nije nikad realiziran).

1940. Arhitekti Drago Ibler i Ljudevit Gaj izrađuju nove skice za gradnju sportskog parka HAŠK-a uz Bukovačku koji i nadalje nije izgrađen.

1954. Izgrađen stadion "Dinama" u Maksimiru prema projektima arhitekata Franje Neidhardta i Vladimira Turine te statičara Eugena Erlicha. Stadion je tada imao otvorenu sjevernu stranu prema parku, a kapacitet je bio 35 000 gledatelja. Naknadno je izgrađena i sjsverna tribina kojom se kapacitet povećava na 48 000 (ali se gubi vizualni kontakt sa parkom) te još kasnije na 60 000 dogradnjom istočne tribine. Stadion je generalno uređen i ponovo opremljen za Univerzijadu 1987.

1965. Otvoren sportski park sa bazenom na Sveticama po projektu arhitekta Franje Bahovca. Od originalnog prijekta nisu izgrađene sportska dvorana i tribine uz bazen.



Položaj ŠRC Svetice i terena na kojem je tokom desetljeća bila planirana njegova izgradnja.


Za više informacija pogledajte i slijedeće stranice:

- Web stranica Ustanove za upravljanje sportskim objektima ZG holdinga (sa kratkim osvrtom i na ŠRC Svetice)
- web stranica "Idem van" sa kratkim pregledom što sportašima i rekreativcima nudi ŠRC Svetice
- Članci u "H-Alteru" o "slučaju Svetice": OVDJE i OVDJE

Oznake: SPORT, Svetice, košarka, Čret


- 10:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (13)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (7)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (8)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (9)
Prosinac 2018 (14)
Studeni 2018 (7)
Listopad 2018 (7)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (7)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (13)
Siječanj 2018 (15)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (5)
Listopad 2017 (11)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (6)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (12)
Svibanj 2017 (16)
Travanj 2017 (15)
Ožujak 2017 (13)
Veljača 2017 (13)
Siječanj 2017 (21)
Prosinac 2016 (14)
Studeni 2016 (19)
Listopad 2016 (14)
Rujan 2016 (10)
Kolovoz 2016 (9)
Srpanj 2016 (12)
Lipanj 2016 (14)
Svibanj 2016 (20)
Travanj 2016 (13)
Ožujak 2016 (11)
Veljača 2016 (15)
Siječanj 2016 (22)

Tema bloga:

Linkovi