Nepoznati Zagreb

Glavni teren. Snimio: Vanja


Vjerojatno ste posljednjih tjedana čuli za "slučaj Svetice" odnosno javni natječaj (koji uopće ne djeluje javno ...) za davanje u zakup sportsko-rekreacionog centra Svetice Hrvatskom nogometnom savezu koji bi na tom mjestu gradio svoj kamp, dok bi sportaši-amateri koji sada koriste taj centar morali svoj dom tražiti negdje drugdje (Bandić predlaže ŠRC "Maksimirska naselja" na Ravnicama). Po svemu što se ovih dana može čuti u medijima ta priča je još jedna varijanta one poznate Superhikove krilatice iz stripa "Alan Ford": "Uzmi siromašnima kako bi dao bogatima."

Koga zanima više detalja o toj priči i o čemu se tu zapravo radi, neka pročita odličan tekst Jurice Pavičića objavljenog u "Jutarnjem listu" u subotu, 25.01.2014. pod naslovom "Kako je još jednom pobjedio bahati sport". Nekad su sportska igrališta i rekreacioni centri (čije je korištenje bilo besplatno) ponajviše služili omladini kao mjesto sastajanja, mjesto na kojem su mladi provodili većinu svog vremena, baveći se sportom i/ili družeći se s vršnjacima ... dok su danas, kada se korištenje većine sadržaja tih centara naplaćuje, ti centri rezervirani za starije rekreativce s debljim novčanicima, dok se omladina zabavlja kompjuterskim i mobitelskim igrama i ispijanjem piva .....

Toliko o društvenom aspektu cijele ove priče ... pogledajmo sad onaj drugi, sentimentalno-povijesni, o životu sportskog centra na Sveticama prije 30-tak godina, ali i o tome koja je u to vrijeme bila važnost sporta za nas, klince, osnovnoškolce i srednjoškolce. U to doba, krajem 70-ih i početkom 80-ih, završavao sam osnovnu školu i započinjao srednju, a živio sam na Čretu, malom naselju uguranom između Maksimirske i Dotrščinske šume, tadašnjem priljepku većeg Bukovca. Kao i u većini tadašnjih prigradskih naselja (a Čret je po svom karakteru bio više selo nego predgrađe), i na Čretu i na Bukovcu nije bilo vrtića, dječjih i sportskih igrališta ... čak je i školsko igralište na Bukovcu izgrađeno tek puno kasnije, tokom 90-ih. Prvo dječje igralište, sa njihaljkama, toboganima i vrtuljcima, vidio sam za odlazaka doktorima u Dom zdravlja Maksimir u Švarcovoj ulici. Uz Dom zdravlja nalazilo se omanje dječje igralište (koje i dan danas postoji, za mog posljednjeg prolaza tamo, prije nekoliko godina, čak je i izgledalo vrlo slično kao i nekad) ... no, kako sam ja uvijek za odlazaka liječniku bio bolestan, tako se nisam smio igrati na njemu ... a rezultat toga je bio da se nikad u životu nisam spustio toboganom, a na njihaljke i vrtuljak sam prvi puta sjeo tek sa svojom djecom 20-tak godina kasnije. Nemam zbog toga nikakve posebne "traume iz mladosti" , jer mi je igra na livadama i u šumama mog kvarta bila više nego dostojna zamjena, ali ta činjenica dobro pokazuje kako smo na ta gradska igrališta gledali mi, djeca iz gotovo seoskog predgrađa.

(vi malo stariji, sjećate li se školskih knjiga iz tog doba? U prvom razredu je postojala knjiga "Malo cestom, malo prugom" u kojoj se, između ostalog, opisuje kako ispravno voditi zaprežna kola po cesti i goniti stoku ... a u drugome je pak razredu meni najdraža knjiga bila "Lopta trči ulicom" koju je ilustrirao Otto Reisinger u kojoj se prati napeta priča o potrazi za ukradenom loptom po gradskim parkovima i igralištima koja su za mene tada bila posve drugi, nepoznati svijet, iako sam živio na tek nekoliko kilometara zračne linije od tadašnjeg Trga republike.)

Stoga, kada se nama, klincima s ruba civilizacije , igralo išli smo se zabavljati u prirodu - igrali smo se skrivača u šumi, nogomet na neizgrađenim grbavim parcelama, penjali po drveću po voćnjacima, gradili brane na Bliznecu. Što se tiče nogometa, tu nikad nije bilo problema, stative su bile grane, dvije cigle ili jednostavno školske kute postavljene na tlo (širina gola je bila obično 3 ili 4 stope), a grbavost terena je bila dodatni faktor užitka. Ali, za košarku, koja je tada bila na vrhuncu popularnosti, nije bilo tako lako naći pogodan teren i mjesto za postavljanje koša. Sredinom 70-ih je netko od lokalne mlađarije starije od mene postavio improviziranu tablu i koš na raskršću ulica Čret i Jazbina, gdje se nalazio nekakav mini centar tadašnjeg naselja ... nije tamo bilo ni trgovine (najbliža je bila samoposluga "Moslavke" na raskršću Čreta i Šimunske ceste koja i danas postoji kao "Konzum"), ni gostionice (najbliža je bila kod autobusa, na rubu Maksimirske šume, gostiona "Kod strica", sa čijeg su lešnatog parkirališta polazili autobusi za školskih izleta) i zapravo je jedini javni sadržaj bila telefonska govornica, dugo vremena jedina u kvartu. No, kako je to bilo raskršće dvije najvažnije ulice u kvartu onda je bilo i prirodno mjesto za smještaj lokalnog "sportskog centra". Auta u to doba nije bilo puno i košarka se mogla nesmetano igrati posred raskršća, veći problem su bili stanari okolnih kuća kojima se nija sviđala buka, a još manje upadanje lopte u njihova dvorišta tako da to nije bilo mjesto za bezbrižnu zabavu.

Nakon toga je bilo pokušaja da se naprave novi koševi u Dotrščinskoj i Maksimirskoj šumi, no nekima je to bilo daleko, a i šumsko tlo se obično sporo sušilo pa je tamo dugo vladalo blato. Naposlijetku, 1977. ili 1978. je nekima iz moje generacije palo na pamet da bismo mogli sami napraviti svoje igralište. Uzeli smo jednu otpiljenu električnu banderu i postavili na zanemarenu parcelu u blizinu potoka Blizneca (nedaleko već spominjanog raskršća Čreta i Jazbine), skupili novac za kupovinu PRAVOG (wow!) košarkaškog obruča ... išli smo po njega u tadašnji dućan "Elana" u Šrapčevu i nosili ga pobjedonosno kući ... a kao tabla nam je poslužio dio stare školske ploče iz napuštene stare zgrade škole na Bukovcu. Bili smo vrlo ponosni na naše igralište i tokom slijedeće dvije godine (ja sam tada završavao osnovnu školu) smo većinu vremena provodili na tom improviziranom uradi-sam zemljanom igralištu na ledini.



Položaj naših lokalnih "košarkaških centara" na Čretu.


Naravno, PRAVA igrališta su nam još uvijek izgledala kao SF-objekti i prvi put sam zaigrao na pravom betonskom košarkaškom igralištu upravo na Sveticama, po polasku u srednju školu. To je bilo vrijeme "šuvarice" kada se škola birala po mjestu stanovanja i pravi izbor zanimanja je dolazio tek nakon drugog razreda pa sam ja odlučio krenuti u Trgovačku školu na Kennedyjevu trgu, zajedno sa ostatkom moje sportske lokalne škvadre. Tu i tamo smo još odigrali i koji hakl na našoj livadi, no sad smo sve češće bili u gradu, a počele su nas zanimati i druge stvari, a ne samo sport ... bilo je to vrijeme nailaska Novog vala, Kulušić je ugošćavao prve koncerte koje je pohodila i moja malenkost.

Ali, Svetice ekipi iz mog kvarta nisu bile bitne samo zbog igrališta već još više zbog bazena. To je bila jedina vodena površina ikoje vrste u našoj kolici u kojoj se moglo kupati (ako izuzmemo potok Bliznec u koji je tu i tamo netko slučajno upao - najvećeg, četvrtog maksimirskog jezera tada još nije bilo, odnosno bilo je isušeno i obnovljeno tek krajem 80-ih) i ljeti je to bila glavna zabava. Autobusom do Maksimira, kupovina frtalj kruha i 5 deka salame u "Prehrani" na ćošku Svetica i Maksimirske (kod "Pimpek placa") i odlazak na bazen. Kupanje je bilo samo dio zabave, a ostatak je bilo kartanje bele, škicanje cura ili jednostavno lješkarenje na suncu ....
Trgovačka škola je imala svoju sportsku dvoranu, malu, ali funkcionalnu, i igralište, no kada sam prešao u MIOC (današnju XV. gimnaziju) tamo nije bilo dvorane ni igrališta već smo nastavu tjelesnog odgoja imali na raznim mjestima u gradu, od Dinamova stadiona (atletska staza) pa do raznih osnovnih škola i Doma sportova (dvorana 3), a kada je vrijeme bilo lijepo tjelesni smo imali - guess where - upravo na Sveticama.

Tamo je bio u parku mali odjeljak sa gimnastičkim spravama (čak i kozlićem!), bilo je i igrališta za košarku i rukomet, atletska staza .... i, to su bili moji posljednji posjeti Sveticama. Nakon toga sam košarku igra na Ravnicama, uz Savu, kod Raketa, nekad i na Tuškancu ........ a Svetice sam ponovo posjetio tek prije nekoliko dana, ponukan medijskom pozornošću. Rekoh, ajd da vidim kako to tamo izgleda prije nego što nestane pod bagerima HNS-a ...

I, drage i dragi moji, prije povijesnog pregleda koji slijedi na kraju posta, pretpostavljam da većina vas već dugo (ili čak nikad) nije bila na Sveticama, pogledajte kako to sad izgleda!

Dobra vijest je da centar ne djeluje posve zapušteno ... iako, najveći dio izgledao kao zamrznut u već spominjanim 70-ima. Čak su i gimnastičke sprave nepromijenjene (i kozlić!!!) .... jedino se čini da je najveći dio aktivnosti koncentriran na tenis, a ostali dijelovi, osim atletske staze koja je, reklo bi se, isto u redovnom pogonu,, djeluju jedva iskorišteno, pogotovo bacalište, košarkaško igralište i malo dječje igralište.

Za prohladna jutra sam tamo zatekao desetak mladih atletičara i nekoliko postarijih rekreativaca te troje radnika centra kako čiste lišće sa atletske staze odnosno skupljaju smeće koje je nanio vjetar. Moja prisutnost i škljocanje foto-aparata nisu uzbuđivali nikoga tako da sam centar prošao uzduž i poprijeko poslikavši najzanimljivije detalje.

Obzirom da je sredina zime, svi vanjski teniski tereni (ima ih 19) su bili u fazi mirovanja, a u pogonu su dva "balona", jedan na sjeveru, uz Maksimirsku cestu, te drugi na jugu, uz Budakovu ulicu. Od nekadašnja tri košarkaška igrališta ostalo je samo jedno na krajnjem jugu (preostala dva koja su bila kod glavnog ulaza su pretvorena u teniska igrališta) i čini se da rijetko dočeka posjet, kao i neidentificirana asfaltna površina uz njega koja je vjerojatno nekad bila rukometno igralište. U središtu je nogometno igralište, a oko njega atletska staza sa svim skakalištima i bacalištima, dok je na krajnjem sjeveroistoku parcele travnato bacalište za kuglu, disk i koplje koje djeluje potpuno zanemareno.

I, sada slijedi najtužniji dio priče - bazen. Ne znam kada su započeti i zaustavljeni radovi na njemu, po stanju gradilišta i razraslosti grmlja zaključujem da je to bilo prije 2-3 godine, ali sva ta gomila betona i željeza izgleda kataklizmički napušteno. Šteta, jer se bazen nalazi točno u centru tog maksimirskog sportskog kompleksa, u sendviču između ŠRC Svetice i Dinamova stadiona koji strši iza skromnih terena na Sveticama.



Glavni ulaz iz Svetica. Snimio: Vanja


Upravna zgrada (pogled sa stražnje strane). Snimio: Vanja


Gimnastički kutak sa mini-golf igralištem i teniskim terenima u pozadini. Snimio: Vanja


Mini-golf igralište, vjerojatno najstarije u Zagrebu. Snimio: Vanja


Priručna "garderoba" uz gimnastički dio koja se nije promijenila od 70-ih. Snimio: Vanja


Razboj i kozlić. Snimio: Vanja


Početak atletske staze. Snimio: Vanja


Teren broj 13 na sjeveru centra. Snimio: Vanja


Zapušteno bacalište na sjeveru centra. Snimio: Vanja


Detalj bacališta. Snimio: Vanja


Sa bacališta. Snimio: Vanja


Napušteno gradilište bazena. Snimio: Vanja


Na istočnoj strani staze, pogled na jug. Snimio: Vanja


Sjeverni teniski balon kao hobbitska kućica pred šumom. Snimio: Vanja


Pogled na sjever. Snimio: Vanja


Uređivanje staze. Snimio: Vanja


Pogled prema Dinamovu stadionu i bazenu ispred njega. Snimio: Vanja


Prazno košarkaško igralište i napuštena betonska površina iza nejga. Snimio: Vanja


Kontejner na južnom dijelu centra sa posterom podrške paraolimpijcima. Snimio: Vanja


Aleja čempresa iza kojih se nalaze teniski tereni. Snimio: Vanja


Kućica u kompleksu teniskih terena. Snimio: Vanja


Dječje igralište. Snimio: Vanja


Grafiti kutak. Snimio: Vanja


Retro koš za smeće. Snimio: Vanja


Poruka sadašnjih korisnika prostora ... Snimio: Vanja


Prisjetimo se povijesti sportskih terena u tom dijelu grada:
(preneseno iz rada Arijane Štulhofer "Priolg ustraživanju povijesti izgradnje športsko-reakreacionih objekata u Zagrebu", objaljenom u časopisu "Prostor", broj 1/1995., vidi OVDJE)


1912. HAŠK uređuje nadbiskupsko zamljište na području današnjeg sportskog centra gdje nastaje nogometno igralište s altletskom stazom od šljake i 5 teniskih terena. Osnovu za igralište načinio je dr. Branko Domac, a nacrte za drvene tribine za 6000 gledalaca Emil Erfort.

1919. HAŠK otkupljuje 10 jutara zemljišta na zapadnom dijelu maksimirskog perivoja, uz Bukovačku cestu, sa planom izgradnje sportskog centra koji bi između ostalog sadržao i nogometno igralište sa tribinama za 30 000 gledatelja. No, zbog nedostatka novca plan nikad nije realiziran.

1925. Arhitekt Aleksandra Freudenreich izrađuje plan za izgradnju sokolskog sletišta u Maksimiru.

1932. Izgrađeno je sokolsko sletište na Sveticama po projektu A. Dryaka. Za razliku od ostalih sletišta ovo je imalo i atletsku stazu i sva potrebna skakališta i bacališta. Tribine su mogle primiti 53 000 gledatelja. Sletište je zapaljeno 1941. godine (sjetite se filma "Akcija Stadion"!)

1932. Arhitelti Franjo Bahovec i Anton Ulrich izrađuju plan velikog HAŠK-ovog sportskog centra na zemljištu uz Bukovačku cestu (projekt nije nikad realiziran).

1940. Arhitekti Drago Ibler i Ljudevit Gaj izrađuju nove skice za gradnju sportskog parka HAŠK-a uz Bukovačku koji i nadalje nije izgrađen.

1954. Izgrađen stadion "Dinama" u Maksimiru prema projektima arhitekata Franje Neidhardta i Vladimira Turine te statičara Eugena Erlicha. Stadion je tada imao otvorenu sjevernu stranu prema parku, a kapacitet je bio 35 000 gledatelja. Naknadno je izgrađena i sjsverna tribina kojom se kapacitet povećava na 48 000 (ali se gubi vizualni kontakt sa parkom) te još kasnije na 60 000 dogradnjom istočne tribine. Stadion je generalno uređen i ponovo opremljen za Univerzijadu 1987.

1965. Otvoren sportski park sa bazenom na Sveticama po projektu arhitekta Franje Bahovca. Od originalnog prijekta nisu izgrađene sportska dvorana i tribine uz bazen.



Položaj ŠRC Svetice i terena na kojem je tokom desetljeća bila planirana njegova izgradnja.


Za više informacija pogledajte i slijedeće stranice:

- Web stranica Ustanove za upravljanje sportskim objektima ZG holdinga (sa kratkim osvrtom i na ŠRC Svetice)
- web stranica "Idem van" sa kratkim pregledom što sportašima i rekreativcima nudi ŠRC Svetice
- Članci u "H-Alteru" o "slučaju Svetice": OVDJE i OVDJE

Oznake: SPORT, Svetice, košarka, Čret