Nepoznati Zagreb

11.02.2016., četvrtak

Bačun i njegova Marakana

Igralište na rubu šume iznad Bačuna. Snimio: Vanja

Zagreabački podsljemenski kvartovi kriju mnoge zanimljivosti i žao mi je što češće ne nalazim vremena da se prošećem po tim dijelovima grada. Ima tamo puno ostataka prošlosti, starih kućica i raznih detalja iz davnih desetljeća pa i stoljeća koji su već posve nestali iz ravnijih gradskih kvartova koje je urbanizacija brzo pregazila. Ima tu i novovjekih zanimljivosti, ponajviše u obliku raznoraznih "urbanih vila", češće bizarno-groznih nego lijepih ... a na kraju su tu i lijepi pogledi na grad i okolicu te uvijek zanimljive južne padine Medvednice sa svojom termofilnom florom, najčešće šumama hrasta, graba i kestena, koja zatim malo-pomalo prelazi u gorsku bukovu šumu. Ne smijem tu zaboraviti niti voćnjake i vinograde, često zapuštene, koji se nalaze na dodiru Grada i Prirode, uz liniju šume.

Uglavnom, volim šetnje tim predjelima i drago mi je što sam u posljednjih deset dana čak dvaput imao priliku prošetati se Bačunom, jednim od tih podsljemenskih prigradskih naselja, koje se stisnulo između svojih većih i bolje poznatih susjeda, Gračana i Markuševca. U najužim crtama Bačun obuhvaća dio oko Markuševečke ceste između dva izrazita prijevoja koja ga dijele od već spomenutih susjeda. Jedan je prijevoj onaj gdje se nalazi okretište "petnajstice", kod Tunela (na toj strani Bačun zapravo ne seže do samoga prijevoja već tek tamo negdje do potoka Blizneca), dok se na drugoj strani prijevoj nalazi kod ulice Bibekov breg od koje se padina spušta prema crkvi Sv. Šimuna u Markuševcu.

Jedna šetnja, u koju sam krenuo sa obitelji i prijateljima, vodila nas je do Bačunskog kamenoloma i zanimljivog šumskog grebena koji vodi do vrha Strmopeči (549 m) od kojeg markirane planinarske staze vode u smjeru Puntijarke i Hunjke ... no, o njoj neće biti riječi danas, već možda nekog drugog puta. Druga šetnja, u koju sam krenuo sam, povela me naseljenom padinom iznad dolina potoka Blizneca i Črne Vode i to sve do ruba šume i zanimljivog kurioziteta, nogometnog igrališta usječenog u brdsku padinu, uz samu šumu. Za igralište sam znao već otprije (hvala ti, Mladene, na informaciji o igralištu, uočenom na Google Earthu!), no nisam ga nikad vidio uživo pa sam ga poželio vidjeti i svojim očima. Parkirao sam se kod Područne škole Bačun i krenuo u brdo, ali ne posve nasumce, već zanimljivom stazicom koja me je privukla već za prvog posjeta Bačunu, onom s prijateljima. Radi se o stazici koja se od Markuševečke ceste odvaja kod malog dućana i lako ju je uočiti zbog pomalo neobičnog detalja - betonirana je i vodi između dvaju dvorišta, a posuta je mnoštvom pivskih čepova - čini se da je to THE mjesto lokalne škvadre koja si dođe cugnuti pivicu u trenucima dokolice. Nakon 20 metara te betonske stazice postaje očito da se ispod betonskog sloja zapravo nalazi potočić koji se čuje i vidi kroz uzidanu rešetku. No, staza se ubrzo odvaja od potočića (koji izlazi na vidjelo dana) i nastavlja krivudati između vrtova, kroz šumarke, podno zanimljive pušnice kojoj je vlasnik podario vrata skinuta sa nekog lifta ... Lijepa staza koja otkriva zelenu pozadinu naselja naposlijetku se ponovo sastaje sa potočićem kod ulice Bačun. Po njoj možete vrlo brzo doseći šumu i nakon još 15-tak minuta hoda kamenolom u dolini potočića. No, ako želite naciljati igralište tu trebate skrenuti lijevo, u ulicu Lučki put, a onda odmah iz nje, opet desno, uzbrdo, u ulicu Doljek. Tu ste već na najdirektnijem putu za igralište, no postoji i okolni put, nastaviti ulicom Lučki put i potom strmom stazicom uzbrdo kroz voćnjake ... Kako god krenuli, put će vas dovesti na završetak asfalta na strmini između livada. Mjesta za parkiranje tu baš i nema, a cesta koja prelazi u VRLO kvrgavi strmi makadamski put nije baš "car friendly" - dakle, bolje je parkirati uz glavnu cestu.

I, od kraja asfalta ostaje još desetak minuta hoda, strmo uzbrdo, do zaravni na rubu šume. Kome je zapravo palo na pemt da tamo napravi igralište - pojma nemam. Bagerom je otkopan dio padine, postavljeni su golovi, zaštitna mreža, uokolo ima nekoliko klupa pa i mali roštilj (vjerujem da je fora biti tamo za ljetnih večeri, uz svjetla grada u daljini i pivce u ruci wink

), a ono što me je najviše iznenadilo je priključak za struju - netko je povukao kabel od najbližih kuća (možda za rasvjetu ili električni ražanj ili frižider za pivu? wink

)!

To nije jedino takvo igralište u gradu, u Mikulićima postoji veće i bolje uređeno igralište na kraju ulice Supleti, kod izvora ... no, ovo je posve sigurno igralište sa najljepšim pogledom. Svratite ako ste kad u blizini!