Nepoznati Zagreb
30.12.2022., petak
Carspotting (s trainspottingom u rezervi) Vrapčanska putina. Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja A ako im dosade auti mogu se okrenuti na svojoj klupi pa gledati vlakove. (snimljeno 2-3 minute kasnije s gotovo istog mjesta)  Vrapčanska putina. Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Oznake: Vrapčanska putina, vlak, auto, penzioner |
19.04.2022., utorak
Od Zvijezde prema sjeveroistoku (1): Pod povećalom U dvorištu Zarazne bolnice, snimljeno kroz ogradu prema Mirogojskoj cesti. Snimio: Vanja Oznake: Mirogojska cesta, Zarazna bolnica, auto, ograda |
05.01.2022., srijeda
Centar grada, pogled sa stražnje strane (1): Ekskluzivno parkirno mjesto |
15.03.2021., ponedjeljak
Kad toplina dolazi sa istoka
Kraj je zimske sezone i još malo pa će biti posve deplasirano stavljati ovdje bilo kakve fotke vezane uz zimu (ta, rane voćke su već procvjetale prije tjedan dana!!!), no da stavim još koju prije nego proljeće počne i kalendarski ..
Ovaj me je auto parkiran pored Vrbana fascinirao ovim djelomičnim topljenjem mraza .... nekako smo uvijek doživljavali istok kao stranu svijeta sa koje ne dolaze baš dobre stvari (ledeni vjetar, snijeg, a o društvenim fenomenima istoka da i ne govorimo  ) ... no, eto, prečesto zaboravljamo da je to strana svijeta sa koje nam stiže sunce svakoga dana, sa koje nam stiže dnevna toplina ...(a ako pogledajte malo bolje: i onaj najistočniji, najdesniji, kružić na Audijevu znaku, najljepše svijetli ....)  Vrbani III. Snimio: Vanja Oznake: vrbani, trešnjevka, mraz, audi, auto |
14.08.2019., srijeda
Magnetne gume
Eh, lako je sa tim magnetnim gumama voziti bicikle na krovu auta bez nosača!
 Branimirova ulica. Snimio: Vanja Oznake: bicikl, krov, auto, branimirova ulica |
19.06.2018., utorak
Šezdesete na cestama Jugoslavije: Ligezicevi svima!
Evo još jednog malog dodatka vezanog uz publikaciju iz jučerašnjeg posta!
Šezdesete su bile, bar koliko se ja sjećam, zlatne godine "uradi sam" majstora, a u ovome broju "Moto kurira" postoji članak koji daje savjete kako u samogradnji napraviti spuštajuće siceve, "Liegesitz", što bi rekli Nijemci .... A osim toga što je to sigurno bilo aktualno svima koji su željeli provesti "intimne trenutke" u autu (pobogu, zar je uopće moguće leći u Fići ili Spačeku???) zanimljivo je da je taj članak napisao Mario Saletto, poznati putopisac i dokumentarist, poznat po svojem serijalu "Beskrajem svijeta".   Oznake: Mario SAletto, ligezic, fićo, Moto kurir, auto, ljeto |
18.06.2018., ponedjeljak
Šezdesete na cestama Jugoslavije: Mit i stvarnost
Još uvijek nisam stigao pogledati izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt "Šezdesete u Hrvatskoj - mit i stvarnost", ali to posve sigurno neću propustiti i već se veselim prisjećanja na te godine koje u meni bude ne samo sjećanja na mladost već i na mnoštvo sad tako neobičnih i arhaičnih dizajnerskih rješenja. A djelić takvoga doživljaja je do mene došao i bez posredovanja muzeja, već zavirivanjem u ladicu ženinog pokojnog ujaka koji je iz tko zna kojeg razloga u njoj sačuvao broj "Moto kurira", publikacije namijenjene članovima Auto moto saveza Jugoslavije (AMSJ) koji je pandan današnjoj HAK reviji. To je izdanje iz ljeta 1969., dakle iz kasnih šezdesetih, i obiluje duhom tih godina, od naslovnice preko tekstova pa do reklama. Da ne dužim, evo skenirane naslovnice i svih reklama iz tog broja!
 Naslovnica ...  .. impressum ...  ... i sad slijedi niz reklama!      ... evo i jedna zagrebačka ...   Oznake: Moto kurir, AMSJ, auto, šezdesete, novine |
15.03.2018., četvrtak
Graba za auto kao dio "obavezne" urbane opreme Dobri Dol. Snimio: Vanja Neke stvari iz gradskog života koje su danas posve normalne bile bi prije 20-30-40-50 godina dočekane kao čuda iz tko zna kojeg stoljeća budućnosti ... zamislite samo zagrrepčanca iz 60-ih ili 70-ih kako na ekranu gleda kada mu dolazi slijedeći tramvaj, kako umjesto stare papirnate karte poštancane žigom kod konduktera poništava novu elektronsku ili kako puni mobitel na "pametnoj klupi" u parku. A bankomati? Sprave za vježbanje? I tko zna koja još čuda ... No, ima i stvari iz tih godina koje se nama danas čine posve čudne - strugalice za blato koje su tada imale mjesto ispred gotovo svake kuće. Stalci za klofanje tepiha. Ili, na primjer, grane za popravak auta. Znam da takve grabe postoje kod većine zgrada građenih u 60-ima i 70-ima, u zatno doba razvoja automobilizma u gradovima, kada su ljudi masovno sami popravljali svoje aute .. recimo, Rakete na Vrbiku ih imaju (u podrumu), zgrada u Zorkovačkoj ju ima (pored niza garaža), neboder u Cesargradskoj ju ima, a nedavno sam ih otkrio i kod zgrada u Dobrome Dolu. I to čak po jedna ispred svake od zgrada, na počasnom mjestu pored ulaza ... i zapravo izgledaju pomalo neobično tako da nisam posve siguran u njihovu punu namjenu (nalaze se ispred svake zgrade u tom mini naselju). Znade li netko od vas možda nešto više o tom grabama i vratašcima koja su se, čini se, nalazila u njima? Isto tako, neobično je da je na jednoj grabi rampa za oba kotača jednako široka, dok je na druge dvije tek s jedne strane rampa dovoljno široka za navesti auto, dok je sa druge strane (za drugi kotač) ona puno uža. Znate li možda zašto?  Dobri Dol. Snimio: Vanja  Dobri Dol. Snimio: Vanja  Pitam se čemu li su mogla služiti ta vrata??? Dobri Dol. Snimio: Vanja Oznake: Dobri Dol, maksimir, auto, graba |
14.03.2018., srijeda
Uljanički put: Ulica kockastog drveća (i drugih čuda)
Uljanički put je, na prvi se pogled čini, gotovo ni po čemu posebna ulica u Rudešu ... ali, ulaskom u tu ulicu se ipak otkriva zanimljiv svijet ...
.. kao prvo, dolazeći s juga, nailazi se na ovo "ćoškasto/kockasto" drvo ...  Uljanički put. Snimio: Vanja ... a potom i na ovaj mali mediteranski vrt, s palmom i maslinom! A oni bolje upućeniji će znati i koji se auto nalazi pod ovom ceradom!  Uljanički put. Snimio: Vanja Oznake: Uljanički put, rudeš, trešnjevka, drvo, auto |
01.11.2017., srijeda
Mjesta sjećanja i oproštaja
Današnji je dan gotovo svima nama sinonim za posjećivanje mjesta koja nas podsjećaju na one koji nisu više s nama ... najčešće su to groblja, ali sigurno nisam jedini koji se ponekad sjeti i nekih drugih mjesta koja su vezana uz naše bližnje i koja nas podsjećaju na njih.
I, vjerujem da to nećete shvatiti kao bogohulnu misao, kad se prisjećate vama dragih i/ili značajnih osoba iz vaših života sigurno se sjetite i uz njih vezanih mjesta, stvari ... pa se možda zapitate što li je sada sa njima. Nekadašnji stan ili kuća, možda i dalje stoji gdje je bila, samo je u njoj tko zna koji novi stanar, a možda je i srušena i sad umjesto nje stoji neka urbana vila ili je izgrađena cesta .... A auti? U mojoj roditeljskoj familiji dugi iz godina smo se vozili Škodama, prvo 100 MB (od 1969. pa do ne znam ni ja koje godine, neke 1970-i-neke), pa onda 120 L ... obje su dočekale tatinu smrt u našem dvorištu, ona starija na klocnama, parkirana ispod stare trešnje, a ova novija, sa tek nekoliko desetaka tisuća prijeđenih kilometara, uredno garažirana. I, kad smo prodavali staru kuću i zemljište obje Škode su otišle lokalnom majstoru kojem su, nadam se, poslužile za već nešto. Moja vozačka karijera je počela polaganjem ispita 1982., ali sam zapravo u stvarnosti počeo voziti tek 1996., kad sam nabavio svoj prvi auto, rabljenu Ford Fiestu, a kojom sam napravio preko 250 000 km i na kraju je, kad više nisam mogao s njom proći tehnički, završila kao izvor dijelova kod nekog čovjeka iz Velike Gorice. Slijedeći auto, Seat Cordoba, me je služila od 2002. do 2007., kada je, na žalost, završila u auto otoadu nakon prilično grde saobraćajke. Moja obitelj i ja smo svi preživjeli uz tek poneku lakšu ozljedu, no auto je bio potpuno smrskan i završio je u auto otoadu kod Zaprešića ... ... a naš Renault Megane nas i dan danas lijepo i sigurno vozi, već desetu godinu, sa 200 000+ kilometara. I tako, neki auti završe u dijelovima, neki na auto otpadu, neki na klocnama .. a neki u grmlju i korovu. kao ova tu vozila pored groblja u Markovome Polju ... posve simbolično, ljudi se opraštaju s bližnjima sjeverno od ceste ka groblju, a južno od nje stoje zaboravljeni Warburg, kamion, stari engleski autobus ....  Na livadi južno od groblja Markovo Polje. Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Snimio: Vanja Oznake: groblje, auto, Markovo polje, oproštaj |
12.05.2017., petak
Mimikrija (3) Vrbani III, središnji park, zapadna strana. Snimio: Vanja Nije se baš trudio ... Oznake: trešnjevka, vrbani, auto, park |
15.04.2016., petak
Zelene površine između zgrada: Toliko dobrih mogućnosti ... i toliko nemara
Iako se ne može reći da nam je grad posve neuredan, za oko mi je u posljednje vrijeme zapelo nekoliko primjera "sistematskog nemara" za koji je dobrim dijelom kriv sam Grad (sa svojim službama) ... ali ni mi, građani, nismo tu bez krivice ... naravno, ne svi podjednako, neki više, a neki manje ... ali, čini mi se da smo svi bar dijelom krivi zbog toleriranja kršenja nekih osnovnih kulturnih pravila.
Evo i jednog primjera koji mi je ovih dana tako upao u oči ... U kompleksu zgrada na Staglišću, između Horvaćanske ceste, Hrgovića i Ulice Hrvoja Macanovića (dakle, južno od tržnice Jarun), izveden je lijep park. Tu je dječje igralište, šetalište sa bujnim zelenilom, popločena terasa (iznad garaže) sa zanimljivim ograđenim prostorom za koji nisam posve siguran da li je zamišljen kao fontana ili možda prostor za igru najmlađih ... uglavnom, sve je lijepo zamišljeno i izvedeno i na stanarima je bilo samo da uživaju. I, naravno, da, zajedno sa gradskim službama, Čistoćom i Zrinjevcem, održavaju taj lijepo zamišljen park. No, stvarnost je drugačija - park je prepun auta. Parkirani su posvuda, po stazama, na zelenim površinama (naravno, u hladu, da se slučajno vozač ne bi oznojio za ulaska u auto ... ), na prilazu dječjem igralištu (dapače, jedan parkirani auto je posve zatvorio put ka igralištu), a dva parkirana auta su posve onemogućili prolaz dječjim kolicima sa terase prema igralištu ... Uz te automobilističke teškoće ne može se ne primjetiti smeće na ćoškovima terase (netko je odložio šutu, čini se da već stoji tamo neko vrijeme), fontane/prostori za igru su još koliko-toliko uredni, nisu opuni smeća, no mjestimice su oštećeni, počela je uz rubove rasti trava ... A zašto je tako? Vjerojatno je sve počelo tako što je netko ostavio automobilski prilaz otvorenim (nisam primjetio nikakve stupiće) ... netko drugi nije našao parkirno mjesto ili je bio lijen tražiti ga ili je garaža bila zatvorena (nisam provjeravao da li se uopće koristi) ili je neki od kupaca na tržnici zaključio da mu je skupo platiti pristojbu za parkiranje ... i, eto, mic po mic, lijep park je pretvoren u parkiralište. Da li su stanari zaista tako oduševljeni ovakvim stanjem, zar je zaista važnije da je auto u hladu točno ispred balkona od toga da je park lijepo odmaralište? Slika ovakvog nemara i nebrige za zajedničke javne prostore ima po gradu nebrojeno - npr. uvijek se zgrozim kad dođem u Špansko i Malešnicu kad vidim u koliko su sličnih dvorišnih prostora prodrli auti. Rekao bih, u većinu, bar tri četvrtine takvih parkića su "zagađene" parkiranim autima.  Nesuđena fontana (što li ...), već pomalo obrasla travom. Snimio: Vanja  Ovo je vjerojatno zamišljeno kao prostor za dječju igru ... a sada je skupljalište smeća. Snimio: Vanja  Vreće sa šutom nemarno odložene uz rub terase. Snimio: Vanja  Auti su razasuti po svim stranama parka (istočni dio) ... Snimio: Vanja  ... a ni na zapadnom nije ništa bolje. Snimio: Vanja  Najbolje mjesto, ispod drveta ... Snimio: Vanja  Prilaz klupicama je zagrađen .. zapravo, vjerojatno bi ih trebalo izvaditi kako bi se omogućilo parkiranje na travnjaku? Snimio: Vanja Sa dječjim kolicima je ovdje prolaz nemoguć ... Snimio: Vanja  Nigdje drugdje nego posred prilaza dječjem igralištu! Snimio: Vanja Oznake: staglišće, auto, parkiranje, park, nemar, trešnjevka |
22.09.2015., utorak
Vlakom prema jugu (u počast odlazećem ljetu)
Za razliku od izbjeglica koji se vlakom (i svim drugim sredstvima) kreću prema zapadu, ja sam protekloga vikenda, sa obitelji mi, krenuo prema jugu. Također vlakom.
I dok smo mi spavali u kušet kolima, u auto vagonu se za nama vozio i auto, jer smo ga trebali kako bismo dostigli Zaostrog, mjestašce na krajnjem jugu Makarskoga primorja. Zašto baš Zaostrog, sigurno se pitate vi ... nije bitno, odvraćam ja, uz nešto malo "posla" kojeg smo tamo morali obaviti, većinu vremena smo ipak proveli uživajući u suncu i toplome moru kojim nas je obdario posljednji ljetni vikend. Ali, vratimo se mi malo na sami naslov, odnosno putovanje vlakom prema jugu. Umjesto da smo se, kao svi pravi hrvati, na jug uputili autom, mi smo se ipak odlučili na ovakav spoj vlaka i auta. S jedne strane zato da bih si uštedio 4 sata sjedenja u autu i učinio samo putovanje ugodnijim (a sve to za samo 77 kuna koliko košta prijevoz auta!), a sa druge kako bih si ženi i djeci priuštio iskustvo spavanja u vlaku, jednu malenu životnu pustolovinu Baš me zanima koliko je današnje djece ikada spavalo u vlaku! Pretpostavljam da ih ima više onih koji se nikada u životu nisu provozali vlakom od onih koji imaju iza sebe noćnu vožnju vlakom. ... I, evo priče kako nam je bilo ... Noćni vlak za Split vozi samo u sezoni, a to ove godine znači da je posljednja vožnja planirana za vikend 03./04.10 - izvan tog ljetnog perioda nema noćnih vlakova između Zagreba i Splita. Vlak je za naše prilike bio podugačak, čak 6 vagona + jedan vagon za prijevoz auta. U njemu su se ovoga petka vozila tek dva auta - naš i još jedan. Za one koji ne znaju, procedura ukrcaja je pomalo neobična - auto treba dovesti na rampu (istočni dio Glavnog kolodvora, skoro već pred Držićevu) dva sata prije polaska vlaka. Stigao sam na vrijeme i tamo već zatekao svog vozača-suputnika s kojim sam kratio vrijeme do dolaska čovjeka koji radi na ukrcaju. Obzirom da on češće prevozi svoj auto na ovoj relaciji uputio me je u sve tajne autotransporta. Oko 21:20 stiže i željezničar, uvozimo aute u vagon (vožnja po rampi i u vagonu sliči pomalo na dolazak na tehnički pregled s time što ovdje treba pripaziti i na visinu, vagon je vrlo nizak) i tada smo slobodni. Preostalo je dosta vremena za šetnju oko kolodvora i osmatranje situacije - oko kolodvora izbjeglica gotovo da i nije bilo, ali su zato tu bili ljudi koji su željeli pomoći kao volonteri pa su tražili upute kako to najbolje učiniti.  Vagon za prijevoz auta. Snimio: Vanja  Pogled sa strane. Snimio: Vanja  Večernja atmosfera oko kolodvora. Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Usprkos svemu, reprezentativno .. Snimio: Vanja Sve u svemu, naš je kolodvor sada više zanimljiv sa arhitektonskog smisla, jedna u nizu reprezentativnih gradskih građevina, nego što je važan kao prometno čvorište. Da, još uvijek postoje ljudi koji putuju vlakom, i u prigradskom i u međugradskom prometu, ali je količina ljudi koja prođe tom najvećom i najvažnijom željezničkom stanicom u zemlji manja nego broj putnika na nekoj frekventnijoj tramvajskoj stanici. Koliko sam uspio uočiti za mojih posljednjih posjeta, uu vrhu prometne špice otvorene su tek 3 ili 4 blagajne za unutarnji promet i nikad nije prevelika gužva. Na peronima i u čekaonici vlada provincijska atmosfera, bez puno gužve i užurbanosti ... prava gužva i užurbamost su u Pothodniku i na tramvajskoj stanici ispred Kolodvora. Bio je petak uvečer i gradska se mladež uputila u večernje izlaske tako da sam se mogao uputiti u najnovije modne i zabavljačke trendove. Ali, vratimo se mi na naš noćni vlak. Stigao je 20-tak minuta prije polaska, a osim nas dočekala ga je grupa japanskih turista (njih 5) te još nekoliko stranih turista s ruksacima. DO polaska vlaka u cijelom vagonu sa kušetima (u kojem ima mjesta za oko 60 putnika) bilo nas je, ako sam dobro brojao, 14 putnika. U drugim vagonima situacija nije bila ništa bolja, dapače, čini mi se da je putnika bilo manje. Kondukter, pravi dalmatinac, je bio u formi - prvo se nešto natezao sa japancima, "E, ajte vi malo ustranu!", onda je nama objašnjavao da nam deke neće biti potrebne (poslije nam je rekao zašto - da ne bi morao dijeliti dekice on je malo odvrnuo grijanje vagona), podijelio nam je posteljinu i jastuke, uzeo karte ... U 23:05 smo krenuli, točno na vrijeme. Malo smo se još divili pogledu na grad iz tramvaja, meškoljili se, namještali posteljinu ... i, legli na spavanje. Bilo je dosta bučno tako da ne mogu reći da li sam u zvuku kotrljanja po tračnicama uživao (što je slučaj kada je ta buka manja) ili me je smetao u spavanju, a tome još treba dodati i povremeno drmusanje i, naročito na ličkim dionicama, sirenu strojovođe koji ju mora upotrijebiti na nezaštićenim pružnim prijelazima kojih tamo očito ima jako puno. Kako god bilo, svitanje nas je razbudilo na početku spuštanja prema Kaštelima gdje smo se razveselili moru, a malo manje oblacima koji su nadirali preko Kozjaka ... no, usprkos nekoliko kapi kiše koje smo fasovali u Omišu većina dana je ipak bila lijepa i popodne je pao i odličan kupanac u Zaostrogu. Ali, da ne zaboravim ispričati priču do kraja ... dakle, uslijedilo je lagano spuštanje prema Solinu (usputno sretosmo "splitsku prigradsku željeznicu" tj. jedna motorna kola koja voze na relaciji Split-Kaštela) pa ulazak prema Splitu i točno na vrijeme, u 07:00 uđosmo u splitski kolodvor. Odmah su stigli i nosači sa svojim kolicima (nisam uočio da li su uspjeli nagovorit japance da im ponesu ruksake), policija (jasno, uz obavezno legitimiranje ...) ... a na preuzimanje auta smo ipak još sačekali i to dobrih pola sata ... ali, i to smo obavili na opće zadovoljstvo (uz malo postrugane nosače na krovu, vagoni su zaista VRLO niski) i mogli smo krenuti dalje. Noćna vožnja vlaka je bila iza nas, a sunčan dan i more su bili pred nama! Ali, to je već jedna druga priča, izvan okvira ovog bloga ...  Jutro nad Kaštelima. Snimio: Vanja  Snimio: Vanja  Prigradski vlak od jednih kola. Snimio: Vanja  Dobro došli u Split! Snimio: Vanja  Nek se vidi i Sveti Duje, nek se zna gdje smo! Snimio: Vanja  Sad će istovar ... Snimila: Bubamara šarena  Za preuzimanje auta se treba zavući u kavez ... Snimila: Bubamara šarena  Pogled u kavez Snimila: Bubamara šarena Evo me vani! Snimila: Bubamara šarena  Pogled na grad sa omiške tvrđave. Snimio: Vanja  Plaža u Zaostrogu. Snimio: Vanja Oznake: željeznica, vlak, glavni kolodvor, Split, auto |
