Nepoznati Zagreb

Vrapčanska putina. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


A ako im dosade auti mogu se okrenuti na svojoj klupi pa gledati vlakove.
(snimljeno 2-3 minute kasnije s gotovo istog mjesta)



Vrapčanska putina. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: Vrapčanska putina, vlak, auto, penzioner

Eto, vjerovali ili ne, i nama se u Zagrebu ukazala Vučedolska golubica (ili jarebica, kako savjetuje tekst na Wikipediji) - i to, ni više ni manje, nego na željezničkoj stanici Zagreb Klara!!!




Snimio: Vanja (snimljeno 06.11.2022.)


Snimio: Vanja (snimljeno 06.11.2022.)

Oznake: željeznica, vlak, Sveta Klara, Vučedolska golubica

Željeznička stanica Čulinec. Snimio: Vanja


Prilaz stepenicama kojim moraju proći svi putnici. Snimio: Vanja


Posljednjih je desetljeća vrlo popularno zbijati viceve sa Hrvatskim željeznicama (državnom firmom) i hrvatskim željeznicama (svime što uključuje željeznički transport u Hrvata) odnosno ljutiti se na njih odnosno naricati nad njihovom sudbinom kletom jer su im usluge koje mi, građani, obični smrtnici, vidimo (prijevoz putnika) u najboljim trenucima tek "uglavnom OK", a u najgorim naprosto katastrofalne.

Ja se vlakom, nažalost, ne vozim osobito često. Moja glavna odredišta (stan u Prečkom, ured blizu središta Stare Trešnjevke) su daleko izvan glavnih željezničkih koridora i tek ponekad, u napadaju želje za pokojim željezničkim kilometrom, prošećem od ureda do Zapadnog kolodvora, sjednem na neki od prigradskih vlakova u smjeru zapada pa izađem na ž.st. Vrapče otkuda se ili prošećem do Prečkog (cca pola sata hoda) ili uhvatim ZET-ov autobus linije 120 koji nakon 15-20 minuta vožnje završi svoju rutu kod Shopping centra Prečko).

No, čak i uz te vrlo sporadičnu upotrebu željeznice vidim da je većina sadašnjih vlakova vrlo pristojna (udobna), niskopodna ... ali vidim i da su vozni redovi i dalje nasumični (bez određenih intervala odnosno gustoće polazaka, što znači da se prije svake vožnje vlaka treba konzultirati sa voznim redom umjesto da znam da će mi sliedeći vlak sigurno doći u slijedećih npr 15 minuta), da se tarifna unija sa ZET-om i dalje spominje tek kao neka daleka želja (u takvom je stanju valjda već 40 godina), a nema ni puno najava o gradnjama novih željezničkih stanica (Ulica grada Vukovara, Savski most i Trnsko na južnoj željezničkoj grani).

No, ono što mi od svega najviše ide na jetrica (pogotovo jer vlak često koristim u kombinaciji sa biciklom) je oprema željezničkih stanica ... konkretno: nepostojanje prilaza bez barijera (za invalide, teže pokretne, roditelje sa djecom u dječjim kolicima ... pa i za nas, čudake, koji vlakom želimo prevesti svoj bicikl) i neadekvatne nadstrešnice.

Na željezničkoj stanici Zagreb Glavni kolodvor, najvažnijoj i najprometnijoj željezničkoj stanici u zemlji, i dalje se samo stepenicama može na 2. i 3. peron. Ne sjećam se da je itko ikada spominjao neko uvođenje lifta (za koji u HŽ-u uopće nije izvjesno da li bi služio ičemu), a kamoli neke sofisticiranije metode tipa pokretne stepenice ili rampa/kosina.
Na svu sreću, bar su nadstrešnice OK, funkcionalne (valjda zato jer potječu iz prošlosti ...).

Na željezničkoj stanici Vrapče su nadstrešnice (postavljene prije 10-15 godina) super, prilaz sa južne strane na peron u smjeru grada je u nivou (odlično), no pristup sjevernom peronu (smjer Zaprešić) je koma - jer treba prvo savladati silazak u pothodnik (tu bi se lako mogla napraviti neka kosina), a onda uspon na peron. Tu je postavljen lift, kao i na još nekim sličnim stanicama, koji valjda nikad nije niti radio.

Na željezničkoj stanici Čulinec je situacija naoko slična, ali zapravo još lošija ... jer je stajalište smješteno između kolosijeka tako da s koje god strane dođete morate do perona savladati tri niza stepenica. Ne znam kako se tu snalaze slabije pokretni ljudi, roditelji s dječjim kolicima si rastežu leđa (kao i ja s biciklom za mojeg posljednjeg posjeta prije 10-ak dana), a invalidi vezani za kolica ... thja, oni tu stanicu ne mogu upotrebljavati. Naravno, lift je tu, ali sa zakucanim pločama preko vrata, da ne bi netko došao na ideju da možda radi (sumnjam da je ikada).

Željeznička stanica Kustošija je pri završetku rekonstrukcije ... i tu, hvala bogu, nema problema sa dostupom bez barijera, ali samo zahvaljujući činjenici da on tu već dugo postoji bez ikakve zasluge željeznice, kroz pothodnik uz Zagrebačku cestu. Pa kad već HŽ nije bio u situaciji zeznuti stvar sa pristupom, onda je to učinio sa nadstrešnicama. Naime, jedna od važnijih prigradskih stanica je dobila po tri male nadstrešnice poput onih na tramvajskim stanicama. Zašto se tu nisu mogle dići nadstrešnice poput onih u Vrapču ili Gajnicama, pojma nemam, ali eto, nije se desilo ... pa ćemo valjda čekati neku slijedeću rekonstrukciju oko godine 2052 ...

Iz svega ovdje izloženo ga se vidi da projektante koji rade projekte stanica za HŽ boli ona stvar za putnike i da staničnu opremu projektiraju tek onako, da mogu reći da postoji na projektu, a u stvarnosti je pola od toga neadekvatno ili posve beskorisno. A očito ta određena stvar boli i HŽ-ovce koji dopuštaju da takvi projekti budu odabrani odnosno da ako su ih već odabrali (liftove npr) da budu u funkciji.

Jer, badava skupi lift ako se ista stvar mogla dobiti i jednom dobro osmišljenom rampom za pristup.

Oznake: željeznica, stanica, vlak, nadstrešnica, prilaz, bicikl, vrapče, Čulinec, Kustošija, Zagreb Glavni kolodvior

Neki šaljivdžija koji vjerojatno često koristi vlak izradio je naljepnicu sa natpisom "Opet kasni" i logom tvrtke "Hrvatske željeznice putnički prijevoz" i priljepio ju na četvrtom peronu zagrebačkog kolodvora.
A kako bi situacija bila još zabavnija, ovu sam fotku snimio točno u trenutku kada je preko razglasa najavljeno da vlak iz Novske, Ivanić Grada, Dugog Sela, Sesveta kasni u dolasku 20 minuta.



Glavni kolodvor, 4. peron. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, kasni, glavni kolodvor, vlak

Trg kralja Tomislava. Snimio: Vanja

Oznake: trainspotting, glavni kolodvor, vlak, centar

Za razliku od izbjeglica koji se vlakom (i svim drugim sredstvima) kreću prema zapadu, ja sam protekloga vikenda, sa obitelji mi, krenuo prema jugu. Također vlakom.
I dok smo mi spavali u kušet kolima, u auto vagonu se za nama vozio i auto, jer smo ga trebali kako bismo dostigli Zaostrog, mjestašce na krajnjem jugu Makarskoga primorja. Zašto baš Zaostrog, sigurno se pitate vi ... nije bitno, odvraćam ja, uz nešto malo "posla" kojeg smo tamo morali obaviti, većinu vremena smo ipak proveli uživajući u suncu i toplome moru kojim nas je obdario posljednji ljetni vikend.

Ali, vratimo se mi malo na sami naslov, odnosno putovanje vlakom prema jugu. Umjesto da smo se, kao svi pravi hrvati, na jug uputili autom, mi smo se ipak odlučili na ovakav spoj vlaka i auta. S jedne strane zato da bih si uštedio 4 sata sjedenja u autu i učinio samo putovanje ugodnijim (a sve to za samo 77 kuna koliko košta prijevoz auta!), a sa druge kako bih si ženi i djeci priuštio iskustvo spavanja u vlaku, jednu malenu životnu pustolovinu Baš me zanima koliko je današnje djece ikada spavalo u vlaku! Pretpostavljam da ih ima više onih koji se nikada u životu nisu provozali vlakom od onih koji imaju iza sebe noćnu vožnju vlakom. ...

I, evo priče kako nam je bilo ...

Noćni vlak za Split vozi samo u sezoni, a to ove godine znači da je posljednja vožnja planirana za vikend 03./04.10 - izvan tog ljetnog perioda nema noćnih vlakova između Zagreba i Splita. Vlak je za naše prilike bio podugačak, čak 6 vagona + jedan vagon za prijevoz auta. U njemu su se ovoga petka vozila tek dva auta - naš i još jedan. Za one koji ne znaju, procedura ukrcaja je pomalo neobična - auto treba dovesti na rampu (istočni dio Glavnog kolodvora, skoro već pred Držićevu) dva sata prije polaska vlaka. Stigao sam na vrijeme i tamo već zatekao svog vozača-suputnika s kojim sam kratio vrijeme do dolaska čovjeka koji radi na ukrcaju. Obzirom da on češće prevozi svoj auto na ovoj relaciji uputio me je u sve tajne autotransporta.

Oko 21:20 stiže i željezničar, uvozimo aute u vagon (vožnja po rampi i u vagonu sliči pomalo na dolazak na tehnički pregled s time što ovdje treba pripaziti i na visinu, vagon je vrlo nizak) i tada smo slobodni. Preostalo je dosta vremena za šetnju oko kolodvora i osmatranje situacije - oko kolodvora izbjeglica gotovo da i nije bilo, ali su zato tu bili ljudi koji su željeli pomoći kao volonteri pa su tražili upute kako to najbolje učiniti.



Vagon za prijevoz auta. Snimio: Vanja


Pogled sa strane. Snimio: Vanja


Večernja atmosfera oko kolodvora. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Usprkos svemu, reprezentativno .. Snimio: Vanja


Sve u svemu, naš je kolodvor sada više zanimljiv sa arhitektonskog smisla, jedna u nizu reprezentativnih gradskih građevina, nego što je važan kao prometno čvorište. Da, još uvijek postoje ljudi koji putuju vlakom, i u prigradskom i u međugradskom prometu, ali je količina ljudi koja prođe tom najvećom i najvažnijom željezničkom stanicom u zemlji manja nego broj putnika na nekoj frekventnijoj tramvajskoj stanici. Koliko sam uspio uočiti za mojih posljednjih posjeta, uu vrhu prometne špice otvorene su tek 3 ili 4 blagajne za unutarnji promet i nikad nije prevelika gužva. Na peronima i u čekaonici vlada provincijska atmosfera, bez puno gužve i užurbanosti ... prava gužva i užurbamost su u Pothodniku i na tramvajskoj stanici ispred Kolodvora. Bio je petak uvečer i gradska se mladež uputila u večernje izlaske tako da sam se mogao uputiti u najnovije modne i zabavljačke trendove.

Ali, vratimo se mi na naš noćni vlak. Stigao je 20-tak minuta prije polaska, a osim nas dočekala ga je grupa japanskih turista (njih 5) te još nekoliko stranih turista s ruksacima. DO polaska vlaka u cijelom vagonu sa kušetima (u kojem ima mjesta za oko 60 putnika) bilo nas je, ako sam dobro brojao, 14 putnika. U drugim vagonima situacija nije bila ništa bolja, dapače, čini mi se da je putnika bilo manje.

Kondukter, pravi dalmatinac, je bio u formi - prvo se nešto natezao sa japancima, "E, ajte vi malo ustranu!", onda je nama objašnjavao da nam deke neće biti potrebne (poslije nam je rekao zašto - da ne bi morao dijeliti dekice on je malo odvrnuo grijanje vagona), podijelio nam je posteljinu i jastuke, uzeo karte ...

U 23:05 smo krenuli, točno na vrijeme. Malo smo se još divili pogledu na grad iz tramvaja, meškoljili se, namještali posteljinu ... i, legli na spavanje. Bilo je dosta bučno tako da ne mogu reći da li sam u zvuku kotrljanja po tračnicama uživao (što je slučaj kada je ta buka manja) ili me je smetao u spavanju, a tome još treba dodati i povremeno drmusanje i, naročito na ličkim dionicama, sirenu strojovođe koji ju mora upotrijebiti na nezaštićenim pružnim prijelazima kojih tamo očito ima jako puno.

Kako god bilo, svitanje nas je razbudilo na početku spuštanja prema Kaštelima gdje smo se razveselili moru, a malo manje oblacima koji su nadirali preko Kozjaka ... no, usprkos nekoliko kapi kiše koje smo fasovali u Omišu većina dana je ipak bila lijepa i popodne je pao i odličan kupanac u Zaostrogu.

Ali, da ne zaboravim ispričati priču do kraja ... dakle, uslijedilo je lagano spuštanje prema Solinu (usputno sretosmo "splitsku prigradsku željeznicu" tj. jedna motorna kola koja voze na relaciji Split-Kaštela) pa ulazak prema Splitu i točno na vrijeme, u 07:00 uđosmo u splitski kolodvor.

Odmah su stigli i nosači sa svojim kolicima (nisam uočio da li su uspjeli nagovorit japance da im ponesu ruksake), policija (jasno, uz obavezno legitimiranje ...) ... a na preuzimanje auta smo ipak još sačekali i to dobrih pola sata ... ali, i to smo obavili na opće zadovoljstvo (uz malo postrugane nosače na krovu, vagoni su zaista VRLO niski) i mogli smo krenuti dalje. Noćna vožnja vlaka je bila iza nas, a sunčan dan i more su bili pred nama! Ali, to je već jedna druga priča, izvan okvira ovog bloga ...



Jutro nad Kaštelima. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Prigradski vlak od jednih kola. Snimio: Vanja


Dobro došli u Split! Snimio: Vanja


Nek se vidi i Sveti Duje, nek se zna gdje smo! Snimio: Vanja


Sad će istovar ... Snimila: Bubamara šarena


Za preuzimanje auta se treba zavući u kavez ... Snimila: Bubamara šarena


Pogled u kavez Snimila: Bubamara šarena


Evo me vani! Snimila: Bubamara šarena


Pogled na grad sa omiške tvrđave. Snimio: Vanja


Plaža u Zaostrogu. Snimio: Vanja

Oznake: željeznica, vlak, glavni kolodvor, Split, auto

Kamo se još zapravo ide iz ovog našeg Zagreba vlakom?
Eventualno na posao ili sa posla, za one kojima ova sadašnja prigradsko-željeznička mreža može skratiti taj svakodnevni put, svi drugi smjerovi su postali čista egzotika ...

No, nakon što vlakovi kod nas šutke, malo pomalo izumiru, odjednom su se pojavili ljudi kojima su vlakovi potrebni, koji ih mogu dovesti u obećanu zemlju tamo negdje na zapadu, a mi smo im iznenada postali jedna od usputnih stanica, jedan od "ranžirnih kolodvora" na kojima ih, često i protiv njihove volje usmjeruju ovamo ili onamo. A sve uz policijsku pratnju, crvena svjetla, natpise "ne ulaziti" ... teško je prići evropskim dverima, još teže ući. A što ih tek čeka iza njih?

Pokušat ću se prosjetiti ovih događanja i ovih mojih pitanja za mjesec dana, godinu, pet godina ... tko zna kako ćemo gledati na sve to i mi ovdje, i oni ondje (oni = sadašnji izbjeglice, ali i oni koji će ih primiti u svoje društvo, drage volje ili protiv volje), kakve će sve promjene donijeti ova priča kojoj je sada teško nazrijeti kraj.



Glavni kolodvor, petak navečer, nakon prvog vala izbjeglica ... Snimio: Vanja

Oznake: Izbjeglice, imigranti, glavni kolodvor, vlak, željeznica

Kad već pričamo o željeznici, poželio sam podijeliti sa vama moja iskustva sa dva posljednja putovanja željeznicom u Njemačku, početkom prosinca 2012. i sredinom rujna 2013. Moj inženjerski posao u velikoj međunarodnoj kompaniji podrazumijeva i povremena putovanja, a posljednjih 7-8 godina to znači jedan posjet godišnje našoj „filijali“ u zapadnonjemačkom gradu Aachenu gdje sa kolegama razmjenjujem iskustva iz tekuće godine i dogovaram principe rada za slijedeću. To su u pravilu kratka putovanja, 3-7 dana, i većina mojih kolega ih obavlja avionom do Frankfurta od kojega nastavljaju vlakom preko Koelna do ciljnog odredišta. No, kako volim putovati željeznicom, a Interrail karta (koja omogućuje neograničena putovanja vlakom u 5 od odabranih 10 dana) je 10-ak postotaka jeftinija od te avionsko-željezničke kombinacije, onda sam se posljednje dvije godine odlučio za put vlakom. Kretao sam noćnim vlakom (sa rezerviranim ležajem) za Muenchen gdje sam presjedao u vlak za moje vikend odredište (vikend sam proveo u nekom meni zanimljivom gradu na putu – prve godine je to bio Stuttgart, a druge Strasbourg), a od tamo sam u nedjelju predvečer polazio za Aachen. Na povratku sam slijedio sličan obrazac i radio pauzu u nekom usputnom gradu (prvi put je to bio Augsburg, a drugi put je trebao biti Ulm, no do njega nisam uopće dospio – čitajte dalje zašto) otkuda sam nastavljao put za Muenchen i dalje za Zagreb.

Obzirom da nakon putovanja i izleta pišem kraće putopisne tesktove onda ću vam za ovu priliku odabrati dijelove priča vezane uz ta dva putovanja vlakom zato što sam na njima imao dva posve oprečna iskustav sa međunarodnim (a posebice njemačkim) željezničkim vezama.

Eto, nadam se da će vam priče biti zanimljive!
(naravno, u tim tekstovima ne pišem samo o vlakovima, no mislim da bi čitave priče bile preopširne pa sam ovdje izvadio samo djeliće vezane uz željeznicu)

--------------
Zagreb-Muenchen-Stuttgart-Aachen-Augsburg-Zagreb, 30.11.-06.12.2012.

Putovanje je počelo malim koracima, u petak navečer, taman uoči kraja Dnevnika - tramvajem uz rosulju do Glavnog kolodvora, pa u kola sa ležajevima vlaka za Muenchen. Vlak je imao puna tri vagona, jedan su bila kola za spavanje (4 ležaja po kupeu), jedan je bio vagon sa običnim sjedištima, a u trećem, mojem, sa ležajevima (100 kn ležaj u kupeu sa 6 ležajeva), smo bili ja i još jedan čovjek u jednom kupeu te još dvojica muškaraca u drugom kupeu ... Dakle, ukupno četvorica putnika. A tu je bio i pratitelj vlaka, stariji gospodin. Pitao sam ga da li ide s vlakom sve do Muenchena, a on je, bez puno osjećaja ili nostalgije odgovorio "30 godina tamo i nazad, moj gospodine, 30 godina ...". Vlak je krenuo, a nas dvojica iz kupea zalegosmo ... već sam zaboravio kako je slatko drijemati uz kloparanje kotača po tračnicama, a moram reći i da su ležajevi sasvim OK, ugodni. (inače, oprema kreveta je plahta, presvučeni jastuk i deka). Vrijeme do Muenchena je brzo prošlo, na moje iznenađenje uočio sam da je vlak na ulazu u stanicu imao čak 10 vagona jer su na njega usputno prikačili još kojekakve druge vagone pristigle drugim putevima, od Villacha pa do Budimpešte.

Ja sam produžavao dalje, do Stuttgarta i prva veza mi je bio čuveni francuski TGV na liniji Muenchen-Pariz koji je kretao za 15 minuta, taman dovoljno da prijeđem s jednog na drugi peron. Obzirom da pruga do Stuttgarta većim dijelom još nije prilagođena najvećim brzinama put TGV-om nije bio ništa brži nego običnim vlakom (to će za Njemačku značiti da se vozilo brzinama oko 200 km/h ;o) ), no estetski doživljaj ljubičasto-crvenog interijera vlaka je bio sasvim OK. I da ne zaboravim - treba napomenuti da se u Njemačkoj uz Interrail ne treba ni u kojem vlaku plaćati nadoplata, čal ni u superbrzom ICE-u, a rezervacija je potrebna samo za noćne CNL vlakove.



U vagonu sa ležajevima u „dnevnom režimu rada“, prije postavljanja ležaja. Snimio: Vanja


Oprema za spavanje je tu! Snimio: Vanja


Francuski TGV na glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja


U TGV-u – prevladavaju ljubičasto-pinky-lila boje. Snimio: Vanja


……

Oko 11 sati je došlo vrijeme za nastavak puta, ICE vlakom do Koelna. To je bila prava brza vožnja, indikator brzine na zaslonu je često pokazivao brzine oko 300 km/h iako se meni nije baš činilo strašno brzo. Ali, do Koelna nam je trebalo tek malo više od 2 sata, taman da ogladnim i pojedem nešto u već poznatom dobrom azijskom restači na kolodvoru. Što se zaueztosti vlaka tiče, vozila je dvostruka ICE kompozicija sa cca 700 sjedišta i tek je tu i tamo pokoje bilo prazno, iako ICE vlakovi na toj liniji prometuju najmanje jednom na sat!

……

U Koelnu sam hvatao ponoćni vlak koji me je trebao dovesti (i doveo me) do Augsburga. Imao sam rezerviran ležaj koji je bio OK, iako moram priznati da je naš hrvatski vagon do Muenchena bio u boljem stanju od ovoga - čudo!!!
I, sve je bilo OK do 03:30 - a onda je upala u vagon policijska patrola i navalila s kontrolom dokumenata po svim kupeima i mene i još neku dvojicu mladića izvela u teretni vagon na pregled. Nisu nas skidali do gaća, ali je zato iz ruksaka izašla i zadnja prljava čarapa, a nije bilo mjesta u koje nisu zagledali, od etuija za naočale do paste za zube. Nije me bilo frka jer sam znao da nemaju što naći, no, opet, prenuli su me iz najboljeg sna ... a na kraju sam još svu tu razbacanu kramu morao utrpati nazad u ruksak i nije preostalo puno vremena za spavanje.

……

No, vlak za Zagreb je kretao u 11:40, preostalo je još vremena za posjet restoranu Nordsee i grijanje uz Fish & chips, kupnju sendviča za vlak (predstojala mi je gotovo 9-satna vožnja!) ... I to je bilo to. Nakon toga više nije bilo iznenađenja u direktnom vlaku za Zagreb preko Muenchena, Salzburga, Villacha i Ljubljane. Do Muenchena nije bilo gužve, onda do Salzburag jest, do Villacha se vlak pomalo praznio, a sličan trend se nastavio i sve do Zagreba. Za razliku od njemačkih vlakova, ovaj ovdje (austrijski vagoni) nije imao internetsku vezu, no generalno je bio čist i ugodan za vožnju. A najljepša stvar je bio pogled na Alpe pune snijega uz zalazak sunca koje je nakratko izvirilo da nama, putnicima, zaželi ugodan put ...



U Augsburgu, čekajući vlak za nazad. Snimio: Vanja



…… …… …… ……

Zagreb-Muenchen-Karlsruhe-Strasbourg- Aachen-Koeln-Muenchen-Zagreb, 06.-14.09.2013..

Tradicija se ponovila i ove godine me je također zapao službeni put u Aachen (cijeli tjedan, za razliku od lanjskog 3-dnevnog boravka!), ovoga puta u puno ljepše vrijeme (tako sam bar mislio ...), početkom rujna umjesto krajem studenoga, kao prošle godine. Za putovanje sam kao i prošle godine odabrao vlak, Interrail kartu „5 od 10“ s kojom se u bilo kojih 5 odabranih dana unutar perioda od 10 dana mogu beskonačno voziti vlakom. Karta košta cca 2200 kn i mislim da sam ju dobro iskoristio! ;o) No, za razliku od prošle godine, kada su sve željezničke veze radile tip-top, bez i trunke zakašnjenja, ove godine je putovanje donijelo puno više uzbuđenja – čitajte dalje! ;o)))))

Polazak iz Zagreba je bio u petak navečer, noćnim vlakom za Muenchen. Mjesto u kolima sa ležajevima (6 ležaja u kupeu) košta 99 kn i meni je to odličan način za prevaljivanje većih udaljenosti – san uz kloparanje kotača vlaka mi je posebno sladak! ;o)
Za razliku od lanjskog iskustva kada sam sa još samo jednim „cimerom“ prevalio čitav put do Muenchena, ovaj put je kupe bio pun, istina ne odmah od Zagreba, ali zato od Ljubljane. Iz Zagreba je sa mnom krenuo samo jedan suputnik u kupeu, neobičan svat – australac kineskog porijekla u ranim 30-tima, potpuno istetoviranog torza, blagoga glasa i pun zanimljivih priča. Čovjek se nalazi na 2-mjesečnom putovanju Evropom i već se nalazio pri samome kraju, a između ostaloga je već obišao sve balkanske zemlje i posve solidno naučio najvažnije fraze našeg/naših jezika. Uglavnom, vrlo zanimljiv suputnik i sugovornik! A ovi koji su ušli u Ljubljani su bili Englezi, mlađa škvadra. Kad se tome dodaju ljudi iz susjednih kupea – mlađi Nijemci, pa neka starija gospođa našeg porijekla koja već dugo živi vani sa sinom, pa onda opet neki drugi Englezi – scenografija putovanja do Muenchena je potpuno opisana.

Na žalost, cijeli taj šaroliki svijet likova je zajedno sa mnom podosta okasnio do Muenchena – u Zagrebu smo kasnili samo 10 minuta zbog kašnjenja vlaka iz Sarajeva iz kojeg smo čekali neke putnike. U Ljubljani je kašnjenje naraslo na 20 minuta, a u Muenchenu smo kasnili gotovo 45 minuta .... taman dovoljno da debelo zakasnim na TGV vlak koji bi me u samo 2 i pol sata dovezao do Strasbourga. Prošli puta, kada sam se njime vozio do Stuttgarta zagrebački vlak je stigao na minutu točno i stigao sam na TGV bez problema, no sada – fiju ....

No, ipak je to Njemačka – slijedeći vlak za Karlsruhe, prolaznu točku za Strasbourg, je išao već za 10 minuta. Vlak je bio poluprazan i vožnja zanimljivim pejzažem je bila pravi užitak, pogotovo kada je sinulo sunce. U Karlsruheu me je pak dočekalo oblačno nebo i sat vremena do slijedećeg vlaka prema jugu. Prošetao sam se po okolici kolodvora – u oči mi je upao veliki park ispred kolodvora, ali plan grada mi je rekao da je centar puno predaleko da bih mogao stići do njega u raspoloživih 60 minuta pa sam se onda prošetao po bližoj okolici stanice, poslikao nešto neobičnih natpisa, gomilu bicikala parkiranih kod stanice i na kraju zanimljivu mrežu tramvaja/vlakova koji bez razlike voze i željezničkim i tramvajskim gradskim kolosijecima.

Od Karlsruhea je slijedilo 45 minuta vožnje do Appenweilera, a tamo sam čekao lokalni vlak za Strasbourg. Siđoh ja u Appenweileru i putokaz kaže da vlak za Francusku vozi sa perona 9 i šalje me nekud dolje ... pa nekud gore, pa stazom kroz grmlje ... pa na kraju putićem do neuglednog perona usred grmlja koji se isto tako mogao nalaziti i u Donjoj Stubici (šalim se, ipak nije izgledalo baš TOLIKO zabačeno :o))) ). Ljudi se nakupilo podosta, a vlak je naišao samo sa dva vagona ... istina, pomalo čudna, sa trokutastim prozorima, ali samo dva. Podosta smo se nagurali i mene je zapalo samo stajaće mjesto u kutu. No, 25 minuta vožnje je brzo prošlo.



Svitanje u ICE-vlaku između Muenchena i Stuttgarta. Snimio: Vanja


Kolodvor u Karlsruheu. Snimio: Vanja


Križanac tramvaja i vlaka po kojem je Karlsruhe svjetski poznat – vozi i po gradskim ulicama kao tramvaj i po željezničkim kolosijecima izvan grada kao prigradski vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak za Strasbourg na livadi u Appenweileru. Snimio: Vanja


U malom (2 vagona) vlaku za Strasbourg – kao da se vozim za npr. Stubicu. Snimio: Vanja


Velika staklena ljuska glavnog kolodvora u Strasbourgu. Snimio: Vanja


……

Kad sam u Strasbourgu došao na kolodvor ostalo mi je još 20-tak minuta do vlaka, taman dovoljno da vratim bicikl i pokupim svoju kauciju od 150 EUR, pošaljem razglednice, podignem ruksak i stignem do vlaka. A vlak je već bio pun .... no, granice popunjenosti su se pomicale sa svakom slijedećom stanicom na kojima su u pravilu ulazili samo biciklisti i to hrpimice (zanimljivo, uglavnom stariji ljudi). Do Offenburga u vagon više ne bi stao ni dječji romobil koliko nas se naguralo u ta dva jadna vagona - mislim da je iz vlaka izašlo bar 40-tak bicikala i njihovih vlasnika te još stotinjak običnih putnika.

Tu me je pak uz napokon nešto svježeg zraka dočekalo pola sata čekanja pod sivim nebom uz prohladan vjetrić. ICE za Berlin je stigao na vrijeme, gotovo pun ... no, starija gospođa, koja je čekala tik do mene, i ja smo uspješno naciljali dva sjedala u kutu vagona i uvalili se na njih dok su svi ostali ovaj put popušili i ostali stajati odnosno izvalili se na pod vagona. Na sreću, vožnja do Mannheima, moje stanice presjedanja, nije bila dugačka - tamo je izašlo puno ljudi i uskočilo odmah u slijedeći ICE koji je jurio put Hamburga, a mene i novu suputnicu (opet stariju gospođu ;o) ) dovelo do Koelna za samo sat i pol vožnje brzinom od barem 350 km/h ... vlak je podrhtavao i cvilio kao da se nalazim u avionu.

U Koelnu je bilo još hladnije i desetak minuta čekanja na hladnome vjetru me je iznenadilo - ja sam još bio pod utjecajem juga, u sandalama i kratkim rukavima. Regionalni vlak je došao na vrijeme i posljednjih 50 minuta puta je prošlo bez uzbuđenja, uz sve prazniji vlak i poneku kap kiše.



Noćni dolazak u Aachen – glavni kolodvor. Snimio: Vanja


……

I, došlo je vrijeme povratka iz Aachena . ICE vlak kojeg sam olovio je kasnio u polasku 10 minuta, što mi tada nije bilo nimalo važno, no to je očito bio početak željezničkih muka o kojima ćete čitati u slijedećim poglavljima. ;o)
Po dolasku u Koeln sam ekspresno zbrinuo prtljagu (6 EUR aza 2-24 sata držanja prtljage u high-tech ormarićima), kupio dnevnu kartu, sendvič i muffin u pekari i skočio na tramvaj/U-Bahn broj 16 (u Koelnu se ta dva pojma miješaju jer jedna te ista vozila voze u centru grada ispod zemlje, a u ostatku iznad, po ulicama). Cilj mi je bio alternativni vrt u Neukoelnu kojeg sam otkrio uz pomoć prijateljice iz Njemačke, a kojeg sam želio posjetiti da ga usporedim sa našim domaćim Eko Prečkanskim vrtom.

Tramvaj je proveo par minuta u zastoju, no niti me to kašnjenje nije brinulo. Kad sam stigao na odredišnu stanicu Schoenhauserstr uzeo sam si još deset minuta fraj da pojedem sendvič sjedeći na nasipu obale Rajne uz koju vodi vrlo prometna biciklističko-pješačka staza. Očito su "kolonjezi" navalili na rekreaciju nakon radnog tjedna ...

……

Bio sam u dilemi da li u tom dobrom ambijentu Belgisches Viertela odmah i večerati "za pravo", no rekoh, to ću kod kineza na kolodvoru, to mi je već tradicija, imaju dobru klopu. I, došetah se ja oko 22h do kolodvora (vlak mi je kretao u 23:45, a trebalo je još uzeti stvari iz ormarića) ... a kad tamo sve puno policije - kolodvor je u policijskom okruženju!!!!

Muvao sam se uokolo i saznao od policajaca da je pronađen sumnjivi kofer pred kolodvorom i zatvorili su cijeli dio kvarta dok se ne ustanovi o čemu je riječ. Hm, što sad? Za početak, pojedoh kebab (jedan od bljakastijih u zadnje vrijeme, onome u Aachenu nije ni do koljena) i saznah da se ipak može ući u kolodvor, ali sa stražnje strane ..... no, dio sa ormarićima za prtljagu je još uvijek bio nedostupan i moje molbe da me puste do ruksaka (ili da ga bar oni za mene donesu) su ostale neuslišane. Nisam bio jedini koji je popušio, neke cure su propustile vikend u Parizu iz istog razloga .....

I, vlak je došao i otišao, a ja sam i dalje čekao moje stvari .... Policijska blokada je napokon raspuštena oko pola 1 i tad više nisam imao puno izbora, "ulogorio" sam se u najmanje hladan i prljav dio kolodvora (slučaj je htio da je to bio kutak sa izložbom o indijskim željeznicama koji je bio izvan dosega propuha i imao je tapison na podu) i učahurio se drijemajući .... Po kolodvoru je stalno bilo nekoga, cijelu noć vlakovi dolaze i odlaze, tako da nije bilo neugodne praznine (a i policija se šetkala uokolo, već su me poznavali nakon mojeg traženja prtljage). Najveća mi je kriza bila između pola 2 i pola 3 kad bi sve dao da se protegnem negdje u toplom, no kad je to prošlo bilo je OK. Pojeo sam topli kroasan i popio čaj (neki lokali rade cijelu noć) - idemo dalje.

U 04:22 je došao ICE vlak za Muenchen, uvalio sam se unutra i otkunjao većinu vremena od 5 sati koliko nam je trajala vožnja. A u Muenchenu je prva stvar bila zatražiti povrat novca za neiskorišten ležaj u noćnom vlaku (ispunio formular i predao, lova je stigla za 10 dana na račun), ostaviti ruksak u ormariću i malo se progibati. Prošetao sam se sat vremena po Schwabingu, kupio nekaj špeceraja za ostatak puta ... i vratio se do kolodvora, nije mi bilo do puno istraživanja nakon takve noći. Na kiolodvoru sam maznuo kineske špagete s piletinom (kad već nisam u Koelnu ;o) ), uzeo stvari i veselo krenuo na peron dočekati vlak u 12:10 koji će me odvesti za Zagreb. Ali, figa!
Prvo su javili da vlak kasni 1 sat. Malo kasnije da kasni 2 sata. Onda je vlak došao i javili su da nekaj ne štima i da ćemo u Salzburgu morati presjesti u novi vlak iako su ovdje bili direktni vagoni za Zagreb. Među putnicima je krenulo negodovanje, već im je bio pun xxx poVLAKčenja za nos... ali, rekli su da je riječ o tehničkom problemu i da se mora.

Stigao je i Salzburg, kondukter nas je potjerao iz vlaka i prebacili smo se na susjedni peron (to "prebacili" zvuči lako, no u stvarnosti to nije bila mala stvar uzevši u obzir da je većina ljudi teglila kofere, ruksake, bicikle). Vrlo brzo smo krenuli dalje, a ja sam se uvalio u posljednji vagon koji je imao poveliki odjeljak za bicikle, smjestio se na pod do njih, namazao si dvije šnite kruha sa kobasom iz minhenskog špeceraja i krenuo pisati prve retke ovog putopisa. Kad mi je dosadilo pisanje započeo sam razgovor sa njemačkim parom srednjih godina koji je krenuo biciklima u obilazak Balkana, od Zagreba preko BiH i Crne Gore za Albaniju, a zatim u Grčku do Patrasa gdje ih je čekao prijatelj. Već su prošli dosta svijeta tako da im se ta ruta nije činila posebno teška, više kao nešto za gušt. Uz priču i razmjenu slatkiša vrijeme do Villacha je brzo prošlo.
(i da, na alpskim vrhuncima je već bilo snijega!)

U Villachu smo imali 45 minuta do slijedećeg vlaka koji nas je trebao dovesti do Dobove. A što dalje? To nam austrijski kondukter nije znao reći već nam je savjetovao da se raspitamo kod slovenskog kolege. U svim tim seljakanjima se među putnicima iskristaliziralo tko kuda putuje, a meni je prišla starija gospođa, rođenjem zagrepčanka, a stanovanjem frankfurterka, koja se bojala da će ostati bez vlaka do Zagreba. Do nas je bila i jedna mlađa cura, također iz Frankfurta, Njemica, koja je isto putovala do Zagreba, ali nije znala o čemu se tu zapravo radi i zašto su svi tako uzbuđeni. I, tako se složila ekipa za razgovor u novome vlaku i vrijeme je uz kekse i priču ponovo brzo prošlo – kao zanimljivost, ispalo je da se obje žene zovu Katarina!
(dodatak: Nijemci s biciklima iz prethodnog odjeljka su se za svaki slučaj iskrcali već u Ljubljani s namjerom da tamo prenoće)

Kad nam je slovenski kondukter rekao da iz Dobove nemamo više vezu za Zagreb te večeri, već tek ujutro, pokrenuo sam mašineriju koja je trebala pronaći nekoga tko bi me (zapravo nas, jer ni suputnice nisu imale bolju ideju kako doći do cilja) dovezao do Zagreba. Nazvao sam ženu koja je pak nazvala susjedu koja je bila voljna prevesti nas kući. No, dobra vijest je ipak stigla, tamo negdje oko Zidanog Mosta - kondukter je rekao: "Sredit ćemo nešto za vas, čekat će vas vlak!".

I zaista nas je čekao, vlak koji iz Beča vozi za Zagreb i koji je trebao proći 50 minuta prije našega. Ne znam da li je i on kasnio pa su ga samo malo uštopali ili su ga zaustavili za cijelo to vrijeme, no bio je tamo i na naše veselje je posljednja etapa našeg puta prošla u punome sjaju - naime, sjeli smo u prvi razred i slavodobitno, ali i sa već očitim umorom, ušli u Zagreb. Pozdravili smo i ja sam sjeo u jedan od posljednjih tramvaja (već je bilo pola 12) i polako krenuo kući nakon putovanja koje ovoga puta zaista nije bilo dosadno. Baš me zanima kakvo će biti slijedeće! ;o)



Pogled na Glavni kolodvor u Koelnu sa platoa ispred katedrale – u tom času još nisam zano da ću tamo procesti noć. Snimio: Vanja


Pano (onaj narančasti) na koelnskom kolodvoru ispred kojeg sam oddrijemao koju rundu čekajući ranojutarnji vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak koji će se „raspasti“ na Glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja

Oznake: vlak, željeznica, putovanje

Kasne 80-e su bile godine kada sam vrlo često putovao vlakom. U to doba sam sa društvom iz Studentskog esperantskog kluba planinario gotovo svaki vikend, a kao članovi udruge imali smo uz uobičajenih 30% popusta na grupnu kartu još 40% popusta kojeg je davao neki od tadašnjih SIZ-ova na ime omladinske organizacije. Dakle, sa 70% popusta na kartu bilo gdje unutar tadašnje Juge zaista nije bilo razloga da itko pali auto ... a i tako ga gotovo nitko iz naše tadašnje družbe nije ni imao. Nije nam bilo teško radi Velebita krenuti nevjerojatno sporim noćnim putničkim vlakom prema Lici (sa presjedanjem od 2-3 sata usred noći u Oštarijama!) ili pak vlakom u 03:18 u smjeru Rijeke kako bi s izlaskom sunca krenuli u brda Gorskog Kotara. Iz Zagreba su gotovo svaki sat kretali vlakovi put Ljubljane pa smo često bili gosti i slovenskih planina - u Alpama smo svaku godinu radili bar 2-3 izleta, a one jednodnevne, u bliže nam Posavsko hribovje, teško je bilo i pobrojati.

Povremeno sam vlakom putovao i na dalje relacije – uzimao sam sa sobom i bicikl pa sam njime (uz asistenciju vlaka za putovanje tamo i nazad) u to doba proputovao sjevernu Njemačku, Nizozemsku i Francusku između Lyona i Pariza .... to je bilo doba kada se sa ne previše love i nešto više vremena moglo vlakom putovati kojekuda.

A sada?

Na moju veliku žalost, čini se da vlakom putujem samo u inozemstvu (moja posljednja vožnja vlakom bila je u rujnu u Njemačkoj) ... kako živim u Prečkom, sva tri željeznička pravca u Zagrebu su mi debelo izvan ruke, a autobusne linije nisu organizirane tako da se nadovezuju na vlak. Iz Prečkog do najbliže željezničke stanice, one u Vrapču. mogu stići samo pješice, jer u tom smjeru ne prometuje niti jedna autobusna linija, sve su vođene paralelno sa prugom, a niti jedna se ne nadovezuje poprečno na nju. Žao mi je što je tako pa onda pokušavam koristiti svaku smislenu (pa i poneku besmislenu ) priliku za koju vožnju, a onda često vodim i djecu – njima je, na žalost, vožnja vlakom tek egzotika.

I, stjecajem okolnosti sam prije nekoliko tjedana pronašao u jednoj šupi stare novine, "Večernji list", od svibnja 1982. A u njima se, gle čuda, u sredini nalazio poseban dodatak: vozni red iz stanice Zagreb Glavni kolodvor za tu godinu! Prolistah ga i naprosto nisam vjerovao svojim očima kad sam se prisjetio tog bogatstva željezničkih veza Zagreba sa ostatkom svijeta. Pogledajte ove informacije koje sam izvadio iz tog voznog reda izdanog prije 32 godine, i usporedio ih sa sadašnjim stanjem!

1982. Zagreb je imao direktne SVAKODNEVNE veze sa slijedećim inozemnim gradovima:

- 2 x Atena
- 3 x Beč
- 2 x Budimpešta
- 1 x Hamburg
- 1 x Istambul
- 1 x London
- 1 x Moskva
- 4 x Muenchen
- 1 x Pariz
- 1 x Rim
- 2 x Venezia
- 1 x Zuerich


A danas? Pazi vamo!

- 1 x Beč
- 3 x Budimpešta
- 1 x Frankfurt
- 1 x Muenchen
- 1 x Villach
- 1 x Zuerich

Nekad je Zagreb sa (daljim) inozemstvom vezivalo 20 vlakova dnevno, a sada tek 8!

Naravno, mogli bismo komentirati kako se uz izgradnju mreže autoputeva sve više putuje autima … no, to je tako samo kod nas, na zapadu se i nadalje (dapače, čak sve više) putuje vlakom. Posljednjih 20-tak godina je tu i velika konkurencija jeftinih avioprijevoznika koja je jako smanjila broj putnika na vrlo dugim prugama, svima gdje vožnja traje više od nekoliko sati … no, u Njemačkoj je vlak konkurentan avionu na svim unutarnjim relacijama, pa čak i recimo između Muenchena i Hamburga. jer, kad čovjek uključi vrijeme za dolazak do aerodroma, kontrole, let, dolazak od aerodroma … onda je lakše jednostavno sjesti u vlak.

Pogledajmo sad kakva je situacija sa vezama prema ostalim bivšim jugoslavenskim republikama!

Stanje 1982.:
- 22 vlaka dnevno za Ljubljanu (!!!)
- 17 za Beograd
- 4 za Sarajevo
.
A danas za te gradove vlakovi voze:
- Ljubljana 4 vlaka (dakle, manje od 20% od nekadašnje brojke!!!)
- Beograd 1 vlak
- Sarajevo 1 vlak

Omjer je 43:6!!!

Mala usporedba – Koeln i Aachen su gradovi u zapadnoj Njemačkoj otprilike sličnih veličina kao Zagreb i Ljubljana (Koeln je nešto veći od Zagreba, a Aachen je nešto manji od Ljubljane), dok im je udaljenost otprilike upola manja, najbrži vlakovi ju prelaze za cca pola sata, a putnički za 50-tak minuta. No, glavna razlika je u učestalosti veza – između Koelna i Aachena vozi svakoga dana u svakome smjeru više od 50 vlakova!!!
(naravno, tu se radi o dva grada u istoj zemlji, a ne u različitima kao u slučaju Zagreba i Ljubljane, ali smatram da je ovo ipak upečatljiva razlika …)


Pogledajmo sad kako je unutar Hrvatske!
1982. je bilo ovako:
- za Rijeku 8 vlakova dnevno
- za Split 11
- za Varaždin 12
- za Koprivnicu 8

Danas?
- za Rijeku 5 vlakova
- za Split 4
- za Varaždin 12
- za Koprivnicu 10

Kako je bilo sa dužinom vožnje?

Ljubljana:
"Sava express" je kretala iz Zagreba u 20:05 i stizala u ljubljanu u 22:15.
Danas "Mimara" kreće u 06:50, a stiže u 09:06.
Nekad se vozilo 2h 10 min, a danas 2h 16 min - u gubitku smo 6 minuta! No, to je još najbolji rezultat, čitajte dalje!

Beograd
"Sava express" je u tom smjeru kretao u 05:45 i stizao u 11:05 (5h 20 min vožnje)
Danas vlak kreće u 10:35 i stiže u 17:32 - dužina vožnje je 06:57, jedan sat i 37 minuta duže no onda, vožnja je gotovo 30% duža!)

Sarajevo
"Olimpik express" je kretao u 15:30, a stizao u 21.35, za 6h i 5min.
Danas vlak kreće u 09:09, a stiže u 18:12, nakon 9h i 3min, vožnja traje trećinu više!

Kako je kod nas, unutar Hrvatske?

Rijeka
"Rijeka express" je kretao u 06:20, a stizao u 09:50 (3h 30min).
Danas vlak kreće u 11:35, a stiže u 15:28 (3h 53 min) - pola sata duže!

Split
"Marjan express" je kretao u 06:00, a stizao u 13:03. (7h 3min).
Danas kreće u 22:00, a stiže u 06:36 (08h 36min), vožnja traje sat i pol duže!

Pogledajmo za kraj i usporedbu današnje vožnje između Zagreba i Zidanoga mosta (1h 28 min) sa vožnjom prvog vlaka na toj relaciji, 01.10.1862., prije 152 godine!
Vlak je tada na toj relaciji vozio 2h 34 min, dakle samo 1h i 8 min duže no danas .... uf, bila bi zaista sramota da se danas vozimo duže nego u pretprošlom stoljeću!


Red vožnje iz 1862. godine, preneseno iz zbornika znanstvenog skupa "140 godina željeznice u Zagrebu (1862-2002.)" urednice Mirele Slukan Altić, u izdanju Hrvatskih željeznica (2003. godina).

Oznake: željeznica, Zagreb, vlak