Kamo se još zapravo ide iz ovog našeg Zagreba vlakom?
Eventualno na posao ili sa posla, za one kojima ova sadašnja prigradsko-željeznička mreža može skratiti taj svakodnevni put, svi drugi smjerovi su postali čista egzotika ...
No, nakon što vlakovi kod nas šutke, malo pomalo izumiru, odjednom su se pojavili ljudi kojima su vlakovi potrebni, koji ih mogu dovesti u obećanu zemlju tamo negdje na zapadu, a mi smo im iznenada postali jedna od usputnih stanica, jedan od "ranžirnih kolodvora" na kojima ih, često i protiv njihove volje usmjeruju ovamo ili onamo. A sve uz policijsku pratnju, crvena svjetla, natpise "ne ulaziti" ... teško je prići evropskim dverima, još teže ući. A što ih tek čeka iza njih?
Pokušat ću se prosjetiti ovih događanja i ovih mojih pitanja za mjesec dana, godinu, pet godina ... tko zna kako ćemo gledati na sve to i mi ovdje, i oni ondje (oni = sadašnji izbjeglice, ali i oni koji će ih primiti u svoje društvo, drage volje ili protiv volje), kakve će sve promjene donijeti ova priča kojoj je sada teško nazrijeti kraj.