Nepoznati Zagreb

Željeznička stanica Čulinec. Snimio: Vanja


Prilaz stepenicama kojim moraju proći svi putnici. Snimio: Vanja


Posljednjih je desetljeća vrlo popularno zbijati viceve sa Hrvatskim željeznicama (državnom firmom) i hrvatskim željeznicama (svime što uključuje željeznički transport u Hrvata) odnosno ljutiti se na njih odnosno naricati nad njihovom sudbinom kletom jer su im usluge koje mi, građani, obični smrtnici, vidimo (prijevoz putnika) u najboljim trenucima tek "uglavnom OK", a u najgorim naprosto katastrofalne.

Ja se vlakom, nažalost, ne vozim osobito često. Moja glavna odredišta (stan u Prečkom, ured blizu središta Stare Trešnjevke) su daleko izvan glavnih željezničkih koridora i tek ponekad, u napadaju želje za pokojim željezničkim kilometrom, prošećem od ureda do Zapadnog kolodvora, sjednem na neki od prigradskih vlakova u smjeru zapada pa izađem na ž.st. Vrapče otkuda se ili prošećem do Prečkog (cca pola sata hoda) ili uhvatim ZET-ov autobus linije 120 koji nakon 15-20 minuta vožnje završi svoju rutu kod Shopping centra Prečko).

No, čak i uz te vrlo sporadičnu upotrebu željeznice vidim da je većina sadašnjih vlakova vrlo pristojna (udobna), niskopodna ... ali vidim i da su vozni redovi i dalje nasumični (bez određenih intervala odnosno gustoće polazaka, što znači da se prije svake vožnje vlaka treba konzultirati sa voznim redom umjesto da znam da će mi sliedeći vlak sigurno doći u slijedećih npr 15 minuta), da se tarifna unija sa ZET-om i dalje spominje tek kao neka daleka želja (u takvom je stanju valjda već 40 godina), a nema ni puno najava o gradnjama novih željezničkih stanica (Ulica grada Vukovara, Savski most i Trnsko na južnoj željezničkoj grani).

No, ono što mi od svega najviše ide na jetrica (pogotovo jer vlak često koristim u kombinaciji sa biciklom) je oprema željezničkih stanica ... konkretno: nepostojanje prilaza bez barijera (za invalide, teže pokretne, roditelje sa djecom u dječjim kolicima ... pa i za nas, čudake, koji vlakom želimo prevesti svoj bicikl) i neadekvatne nadstrešnice.

Na željezničkoj stanici Zagreb Glavni kolodvor, najvažnijoj i najprometnijoj željezničkoj stanici u zemlji, i dalje se samo stepenicama može na 2. i 3. peron. Ne sjećam se da je itko ikada spominjao neko uvođenje lifta (za koji u HŽ-u uopće nije izvjesno da li bi služio ičemu), a kamoli neke sofisticiranije metode tipa pokretne stepenice ili rampa/kosina.
Na svu sreću, bar su nadstrešnice OK, funkcionalne (valjda zato jer potječu iz prošlosti ...).

Na željezničkoj stanici Vrapče su nadstrešnice (postavljene prije 10-15 godina) super, prilaz sa južne strane na peron u smjeru grada je u nivou (odlično), no pristup sjevernom peronu (smjer Zaprešić) je koma - jer treba prvo savladati silazak u pothodnik (tu bi se lako mogla napraviti neka kosina), a onda uspon na peron. Tu je postavljen lift, kao i na još nekim sličnim stanicama, koji valjda nikad nije niti radio.

Na željezničkoj stanici Čulinec je situacija naoko slična, ali zapravo još lošija ... jer je stajalište smješteno između kolosijeka tako da s koje god strane dođete morate do perona savladati tri niza stepenica. Ne znam kako se tu snalaze slabije pokretni ljudi, roditelji s dječjim kolicima si rastežu leđa (kao i ja s biciklom za mojeg posljednjeg posjeta prije 10-ak dana), a invalidi vezani za kolica ... thja, oni tu stanicu ne mogu upotrebljavati. Naravno, lift je tu, ali sa zakucanim pločama preko vrata, da ne bi netko došao na ideju da možda radi (sumnjam da je ikada).

Željeznička stanica Kustošija je pri završetku rekonstrukcije ... i tu, hvala bogu, nema problema sa dostupom bez barijera, ali samo zahvaljujući činjenici da on tu već dugo postoji bez ikakve zasluge željeznice, kroz pothodnik uz Zagrebačku cestu. Pa kad već HŽ nije bio u situaciji zeznuti stvar sa pristupom, onda je to učinio sa nadstrešnicama. Naime, jedna od važnijih prigradskih stanica je dobila po tri male nadstrešnice poput onih na tramvajskim stanicama. Zašto se tu nisu mogle dići nadstrešnice poput onih u Vrapču ili Gajnicama, pojma nemam, ali eto, nije se desilo ... pa ćemo valjda čekati neku slijedeću rekonstrukciju oko godine 2052 ...

Iz svega ovdje izloženo ga se vidi da projektante koji rade projekte stanica za HŽ boli ona stvar za putnike i da staničnu opremu projektiraju tek onako, da mogu reći da postoji na projektu, a u stvarnosti je pola od toga neadekvatno ili posve beskorisno. A očito ta određena stvar boli i HŽ-ovce koji dopuštaju da takvi projekti budu odabrani odnosno da ako su ih već odabrali (liftove npr) da budu u funkciji.

Jer, badava skupi lift ako se ista stvar mogla dobiti i jednom dobro osmišljenom rampom za pristup.

Oznake: željeznica, stanica, vlak, nadstrešnica, prilaz, bicikl, vrapče, Čulinec, Kustošija, Zagreb Glavni kolodvior

U prostoru gdje je do 2006. bila zgrada kina Kustošija. Snimio: Vanja (snimljeno 09.07.2022.)


O kinu Kustošija je možda napisano i više tekstova negoli o nekim drugim važnijim i posjećenijim zagrebačkim perifernim kinima jer je netko nekada tom kinu nalijepio etiketu "porno kino" iako ju je to kino možda tek djelomice zaslužilo. Da, pornići (uglavnom "soft porn") su tu bili najčešće na programu tako da je jedan od jadina dva filma koja sam gledao u njemu bio neki tog tipa (imena se više niti ne sjećam), dok je drugi film bio "Joe protiv vulkana", prvi film u kojem sam gledao Toma Hanksa i Meg Ryan, a koji je u Zagreb došao kao drugorazredni film kakav se tipično prikazivao u kinima poput "Partizana", "Mosora", "Triglava", "Kalnika" pa i "Kustošije".

Što se tiče pornića, meni je ostalo u sjećanju da su takvi filmovi najčešće igrali u Kozari (gdje nisam gledao niti jedan jedini od toga žanra), zatim u kinu "Lika" (tamo sam gledao često spominjani "Strasti" koji je neke davne godine bio najgledaniji film u Zagrebu) pa i u kinu "Studio" (gdje sam neke pradavne gledao kvaziedukativni film "ABC od ljubavi do seksa"). Tu i tamo su takvi filmovi igrali i u "Kosmaju" (Jurišićeva), "Bratstvu" (Dubrava), "Kalniku" (Ilica kod Črnomerca) ...

Drugi razlog zašto je kino "Kustošija" postalo mitsko je to što je 2006. godine naprasno srušena zgrada tog kina uz obrazloženje da će se na toj lokaciji graditi stambena zgrada. Od tada je prošlo već 16 godina, a prazni prostor te parcele je i dalje nedirnut, tek tu i tamo u njega zaluta netko s kosilicom pa pokosi korov i grmlje. Za mojeg prekjučerašnjeg prolaska Vatrogasnom ulicom otkrio sam da ograda baš i nije nabolje učvršćena tako da se na parcelu može i ući ... što sam, eto, i učinio. Bez velike pompe, ali neka se zna.

Evo i nekoliko linkova na tekstove vezane uz kino "Kustošija":

- o starijoj povijesti kina (na web stranici Zg magazin - da li ste znali da je to kino otvoreno 1939. godine pod imenom "Kino Zvonimir"?))
- o zatvaranju kina (u Jutarnjem listu, tekst napisao Jurica Pavičić)
- rasprava o zatvaranju kina na Forum.hr



Prednji dio zgrade, uz Ilicu, je još uvijek na svojem mjestu. Snimio: Vanja


Neobičan balkon ... Snimio: Vanja


Pogled na zid na kojem je vjerojatno nekad bilo platno za prikazivanje. Snimio: Vanja


Ako nekog zanima tekst "Zagrebačka kina - pokušaj povijesnog pregleda" kojem sam na blogu objavio 2011. godine nek klikne ovdje.

Oznake: kino, Kustošija

Željeznička stanica Kustošija, južni peron. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Napominjem: Ove sam fotke snimio 11.03.2022. tako da je moguće da dotična gospođa iz savane više nije na tom peronu.

Oznake: Kustošija, savana, puma, željeznica, Plišanac

Opet me dugo nije bilo, mjesec je svibanj i sve je puno događanja, a mene su najviše zauzele Jane's Walk šetnje (kliknite na LINK za raspored preostalih slijedećeg vikenda!) i pripadajući im seminar o kojem ću vjerojatno kad-tad i malo više napisati. A do tada, evo jednog simpatičnog, pa čak i programatskog grafita sa željezničke stanice Kustošija - ja ga shvaćam ovako: "Samo naprijed, bez oklijevanja!"



Ž.st. Kustošija Snimio: Vanja

Oznake: grafiti, street art, Kustošija, željeznica

U petak, 11.11.2016., još jednom smo se prošetali u okviru ovogodišnjeg niza šetnji trešnjevačkim susjedstvom. Polazna točka nam je bio sjeverozapadni kut Trešnjevke, ugao Ulice kralja Tomislava i Zagrebačke ulice, trasa šetnje nas je povela u smjeru zapada uzduž željezničke pruge, a potom smo se u luku uz potok Vrapčak prošetali nazad do trešnjevačkih granica, do ugla Zagrebačke avenije i Zagrebačke ceste. Vrijeme nas, na žalost, nije poslužilo - tokom cijele šetnje je padala kiša i uz hladno vrijeme i povremeni vjetar uvjeti za hodanje baš nisu bili ugodni ... no, pristiglo je ipak čak devetoro šetača od kojih je većina bila dobro opremljena za takve vremenske uvjete tako da smo prošli čitavom predviđenom trasom šetnje uz vrlo dobrodošlu pauzu u toplini usputnog kafića u kojem smo se ugrijali i popili zagrijavajuće napitke.

Tokom ove šetnje smo manje govorili o prošlosti, a više o sadašnjem stanju i mogućnostima koje budućnost nosi kvartovima koje smo posjetili. Ipak, za bolje razumijevanje sadašnjosti i budućnosti treba znati nešto i o prošlosti tako da ću ovdje dati neke od osnovnih podataka o kvartovima koji se nalaze sa te strane Trešnjevke.

Prije svega treba spomenuti da je ova šetnja zapravo prirodni nastavak šetnje koju smo održali u proljeće 2016. pod nazivom "Tvornice Trešnjevke - Kolijevkom Trešnjevačke industrije" kada smo se prošetali od Zapadnog kolodvora sve do polazne točke ove šetnje. Sve što je tada rečeno o razvoju industrije uz željeznicu (što je i bio poticaj za razvoj Trešnjevke) vrijedi i za te zapadne krajeve, od Kustošije nadalje. Ali, na tom je području bilo stanovništva i prije nego što je započela "kolonizacija" Trešnjevke - naselja su se većinom poredala uzduž puta kojim se putovalo iz smjera zapada prema Gradecu, a koji je slijedio brežuljke koji su pružali sigurnost pred poplavama. Od istoka prema zapadu su tu bila naselja Kustošija, Gornje Vrabče (koje je bilo i sjedište općine kojoj su pripadali današnji trešnjevački kvartovi Jarun, Ljubljanica, Rudeš, Voltino i Prečko), Stenjevec i Podsused. Evo kratkih podataka o njima - kako su nekad glavne ustanove naselja bile crkva i škola, tako sam se zadržao na podacima vezanima uz njih!



Trasa šetnje.


Topografska karta iz 1914. godine.


Topografska karta iz 1932. godine.


Plan općine Kustošija iz 1944. godine.


Kustošija:
- osnovna škola osnovana je 1904. godine
- crkva sv. Nikole Tavelića otvorena je 14.11.1943. kada je on bio tek blaženik i za otvaranje crkve potrebno je bilo dobaviti suglasnost Vatikana. Ona je i dobivena tako da je to prva crkva posvećena njemu u cijelome svijetu. Zanimljivost je priča koja kazuje da je idejni nacrt za crkvu dao književnik Miroslav Krleža.
- industriju Kustošije je predstavljala ciglana (nekad u vlasništvu obitelji Müller), zatim Vojna pekara (danas objekat MUP-a u Ilici) te sa južne strane pruge, u Donjoj Kustošiji, tvornica olovaka TOZ, osnovana 1957., koja je ove godine otišla u stečaj. Treba spomenuti da se uz Zagrebačku cestu na kustošijanskoj strani nekad nalazio i vojni otpad zatvoren u 80-im godinama prošloga stoljeća (u studentsko doba sam još navraćao tamo po rabljene vojne čuturice!)
- od kulturnih institucija Kustošija je imala i svoje kino na početku Vatrogasne ulice koje je na repertoaru obično imala akcijske, kung fu i erotske filmove. Zgrada kina je srušena prije desetak godina.
- Kustošija je svojedobno imala i svoju općinu - 1937. se odcijepila od općine Gornje Vrabče i obuhvaćala je Gornju Kustošiju, zatim predjele od potoka Črnomerca pa do Vrapčaka na jugu (današnje Voltino koje se tad nazivalo Donja Kustošija, zatim Ljubljanicu, Rudeš i Staglišće sve do potoka Vrapčaka) te na zapad do današnje Granične ulice (otud i ime!) i južnije do Zagrebačke ceste. Općina je rasformirana završetkom Drugog svjetskog rata, a njeni sjeverni dijelovi su kasnije (od 1953.) pripojeni općini Črnomerec.
- vrijedi spomenuti ideje za revitalizaciju park šume Grmoščica izložene u OVOM članku sa idejom uređenja šetnice od okretišta Črnomerec preko mosta preko Kustošijanske ceste koji je služio za prijevoz gline za ciglanu pa do Grmoščice otkud bi se moglo pješačkim nathodnikom (izgrađenim 1971.) prijeći željeznička pruga i zatim se spojiti na trasu Samoborčeka po kojoj bi, u skladu sa planovima iznesenim i u sklopu akcije "Zagreb za mene", trebala biti uređena pješačko-biciklističko-rekreativna staza sa pratećim sadržajima. Staza bi trebala biti magistralna biciklistička prometnica koja bi vezala sva zagrebačka zapadna predgrađa, Zaprešić i Samobor sa centrom grada.


Vrapče:
- područje Vrapča poklonjeno je darovnicom hrvatskog kralja 1217. godine, godinu izgradnje crkve nisam uspio naći
- osnovna škola je otvorena točno na dan šetnje, 11.11.1863., u Gornjem Vrapču, dok je ona u Donjem Vrapču, pored Ilice, Osnovna škola Janka Draškovića, otvorena 1934. Škola je nekad bila domicilna za djecu iz Španskog, kao što je nekad i škola u Španskom (nakon osamostaljenja OŠ Špansko) bila domicilna za djecu iz Prečkog.
- u Vrapču nije bilo puno industrije, tek TOZ koji se nalazio na granici sa Kustošijom te TEP u Oranicama. Danas se južno od željezničke pruge nalazi kontejnerski terminal HŽ-a (koji izaziva sporove susjedstva radi buke, mogućeg zagađenja i čestog zatvaranja rampi na Sokolskoj cesti), a pored njega su prostori MUP-a i ljevaonica umjetnina Ujević.
- 1878. je otvorena Psihijatrijska bolnica Vrapče, a od 1923. i odjel u Jankomiru koji je danas samostalna psihijatrijska bolnica Sveti Ivan.
- na području Donjeg Vrapča (istočno od potoka Vrapčaka) se nalazi i poznato groblje na kojem su se uz umrle bolesnike psihijatrijske bolnice pokapalo i lokalno stanovništvo, Posljednji ukopi su održani tokom 70-ih godina, nakon toga je groblje bilo napušteno i zapušteno da bi ga posljednjih godina uredio "Zrinjevac".


Stenjevec:
- na tom području pronađeni su nalazi iz rimskog i staroslavenskog doba
- crkva Blažene djevice Marije je sagrađena 1344. godine, uz nju se nalazi i Starokrščanska crkva Svetog Antona (nije mi poznata godina njene gradnje, nešto detalja možete naći OVDJE), a nešto dalje je i malo groblje
- škola je otvorena 1860., do 1888. u nju su išla i djeca iz Podsuseda, a do gradnje škole u Bizeku 1933. i tamošnja djeca. Škola se na sadašnjoj lokaciji u Bolničkoj ulici nalazi od 1960. (vidi OVDJE tekst o povijesti škole)
- na području Stenjevca je nekad bila tvornica Ris (čamci, kondomi, gumena roba), dok je južno od njega, na području Jankomira, nova industrijska zona koja je otvorena u 60-im i 70-im godinama prošloga stoljeća


Podsused:
- kapelica Sv. Martina datira iz 13. stoljeća, salezijanska crkva Don Bosca je otvorena 1939.
- tvrđava Susedgrad također se spominje od 13-14. stoljeća
- osnovna škola je otvorena 1988.
- najstariji industrijski objekat Podsuseda je cementara otvorena 1906., a zatvorena oko 1980.
- Podsused je bio poznato izletište sa mnoštvom gostionica i kupalištem na Savi, posjetioci su najviše dolazili Samoborčekom (1901.-1979.)


Šetnja nas je vodila trasom Samoborčeka u nastavku Ulice kralja Tomislava, na početku smo pogledali neobično dvorište na sjevernoj strani uz nove zgrade sa dobro održavanom ogradom iz starih štanci, a nakon njega smo prošli uz igralište NK Kustošija koje je još donedavno imalo retro natpis Rukometnog kluba Kustošija uklonjen prošle godine. Na prijelazu preko potoka Kustošaka (uz koji je moguća vrlo lijepa šetnja sve do Jaruna, a potencijalno i moguća izgradnja biciklističke staze!) pogledali smo godinu gradnje mosta na kojem se nalazi kućica čuvara pruge (izgrađen 1936.) i zatim se nastavili šetati uz zid na kojem se nalazi izložba street art uradaka (između ostaloga i jedan posvećen štrumfovima te Arf Cozir) nakon kojeg se nalazi najvjerojatnije najstarije zagrebačko igralište odbojke na pijesku napravljeno ranih 90-ih .. na žalost, sada je u vrlo lošem stanju.

Prošetali smo se dalje uz željezničku prugu i duge redove drva za ogrjev i nekoliko malih vrtova ograđenih ogradama od željezničkih pragova da bi naposlijetku došli do obiteljske kuće koja je sagrađena točno uz same kolosijeke (nedavno je i proširena!). Stazica kroz grmlje nas je dovela do pješačkog nathodnika na koji smo se popeli i kroz kišnu zavjesu pogledali Ilicu i okolne ulice.

Tamo smo već bili zreli za sušenje i topli čaj (poneko i za rakijicu ) pa smo sjeli u lokalni kafić gdje smo ostali dobrih sat vremena.

Nastavak šetnje nas je vodio Graničnom ulicom iz koje smo uskim prolazom skrenuli prema Dravogradskom putu, spomenuli smo sada nedostupan bazen u krugu zatvorene tvornice TOZ (u mraku je posve nevidljiv sa vanjske strane ograde), i nastavili Mestinjskim putem do ljevaonice umjetnina Ujević. Prečicom kroz grmlje i pored košnica izašli smo na Oranički odvojak I koji je zbog kiše bio pun vode i jedva prohodan. Vratili smo se do staroga groblja i preko njega smo došli do potoka Vrapčaka gdje smo se podijelili u dva dijela. Oni sa stanom na sjeveru i zapadu su krenuli kućama prema Ilici, dok je ostatak grupe sa ciljem na jugu grada krenuo pješačkom stazom niz potok do POS-ova naselja (sagrađenog na mjestu bivše kasarne Prečko) kroz koje smo stigli do završne točke, Zagrebačke ceste uz bivši Mercator centar (danas Konzum).

A evo i nekoliko fotografija sa šetnje - zahvaljujem GP-u na ustupanju fotki snimljenih u teškim uvjetima kiše i vjetra!



Uz pružni kamen na trasi Samoborčeka pored igrališta NK Kustošija. Snimio: GP.


Na pješačkom nathodniku kod bivše tvornice TOZ. Snimio: Vanja


U kafiću, uz kopije starih karata. Snimio: GP


U ulici Oranički odvojak I, pored ogromne lokve vode. Snimio: GP


Na mostu preko Vrapčaka. Snimio: GP

Oznake: šetnja, mapiranje trešnjevke, Kustošija, vrapče, stenjevec, podsused, TOZ, Vrapčak, kustošak, Grmoščica

Da li ste znali da su nekad i Mikulići imali svoju streljanu?

Iskreno, ja nisam. I to sve do nedavna. Znao sam za streljanu u mom rodnom kvartu, uz Dotrščinsku šumu, na koju su nekad srednjoškolci išli na obavezno gađanje iz M48 u sklopu "Obrane i zaštite" ... znao sam i za vojnu streljanu u Vrapču, koja je naslijedila ovu Dotrščinsku koja je prešla u ruke MUP-a (u neposrednoj je blizini sadašnje Policijske akademije odnosno nekadašnje Srednje milicijske škole) ... znao sam i za streljanu za malokalibarsko oružje na Oboju ... no, nisam znao za ovu streljanu, nazvanu po Mikulićima iako mi se čini povezanijom sa Kustošijom. A ona je, tako kažu karte, postojala tamo još u doba Drugog svjetskog rata ... još 1944., a prema podacima iz monografije Hrvatskog streljačkog saveza, korištena je još od 20-ih godina prošlog stoljeća.



Streljana, tada zvana Streljana Mikulići, na karti iz 1944. godine. Pronašao: Mladen.


Uglavnom, do te streljane sam došao posve slučajno, svrativši jednom do samoga kraja Kustošijanske ulice, tamo gdje se makadamskom cestom ide na Medvednicu, u smjeru planinarskog doma na Risnjaku, a od ceste se može skrenuti bilo lijevo, prema manjoj retenciji potoka koji dolazi iz zaleđa Završja, bilo desno, prema velikoj retenciji potoka Kustošaka koja se nalazi zapadno od Mikulića.

Ova desna retencija zatvara padinu zapadno od ulice Galovići, a nakon nje se prostire neobično velika ravna površina koja je dušu dala za zabavu u ljetnim mjesecima (sport, roštilj, puštanje zmajeva, frizbi, bilo što), a malko dalje se nalaze i kućice udruge Fala koja se bavi rekreacionim i terapijskim jahanjem.

No, na samome račvanju dolina, na početku makadama i razdvajanja dolina, nalazi se oveća zgrada starije izgradnje kojoj nisam znao porijeklo ... i, rapitujući se, saznao sam da je to nekad bio vojni objekt sa streljanom. Nakon toga, u doba samostalne Hrvatske, tom se zgradom služila šumarija ... o tome kazuje natpis na zidu, ostaci uredske opreme, kao i uređenje "kancelarije" drvosječa ukrašeni sličicama oskudno odjevenih djevojaka oboružanih motorkama (koga zanima taj trash-podžanr erotike, nek požuri u obilazak besplatne izložbe ). Cijeli objekt je još u relativno dobrom stanju (ima očuvanih prozora, nema previše smeća) i djeluje posve nenastanjeno, čak niti prolaznim gostima, što vjerojatno duguje izdvojenom položaju - tako daleko se očito ne putuje niti vandalima niti beskućnicima (daleko su izvori hrane i novca). Šteta, jer bi se ovdje mogli zbrinuti oni kojima je nužan kakav-takav smještaj i krov nad glavom.

Što se pak ostataka streljane tiče, tu se ne može vidjeti puno, jer je izgleda sve sršeno kada je građena brana retencije ... na mjestu je tek neobičan drveni zid koji je izgleda služio kao obrana od lutajućih metaka najnepreciznijih strijelaca.



Zgrada izvana. Snimio: Vanja


Natpis na ulazu u najnižu etažu. Snimio: Vanja


Jedna od praznih soba. Snimio: Vanja


Zid ukrašen fotkama iz kalendara ... Snimio: Vanja


Stihl-girls! Snimio: Vanja


Ostatak foto-izložbe ... Snimio: Vanja


Ako niste ponijeli vaše naočale, možete ovdje posuditi njihove! Snimio: Vanja


Sanitarije su još gotovo pa u radnom stanju ... Snimio: Vanja


Na fasadi se još mogu vidjeti i drugi muzejski artefakti ... izolatori nekadašnjih telefonskih instalacija - vjerojatno dio nekadašnjeg vojnog telefonskog prstena oko grada. Snimio: Vanja


Zarđani šumarski stroj ostavljen ispred zgrade. Snimio: Vanja


Posljednji ostatak nekadašnje streljane. Snimio: Vanja


Na kraju, pokoje pitanje za vas: je li netko od vas kada bio na toj streljani? Imate li možda kakvu fotku?

Zahvaljujem GP-u, Mladenu i VT-u na pomoći kod pripremanja ovog posta!

Oznake: streljana, Mikulići, Kustošija, napušteno, retencija, kustošak

U prošlome sam vam postu predstavio moje viđenje ideje o pretvaranju trase "Samoborčeka" u magistralnu biciklističku stazu koja bi predstavljala glavnu takvu poveznicu prema zapadnim dijelovima grada i biciklistički izlaz prema krajevima zapadno od Zagreba. Ta ideja nije posve nova niti je posve moja, o takvoj se biciklističkoj stazi razgovaralo već prije desetak godina, a sama se ideja pojavljuje periodički, uskrsava svake 2-3 godine (ako se ne varam, ponovo je probuđena početkom ove godine na tribinama u gradskoj četvrti Trešnjevka sjever), a ja sam u prethodnome postu predstavio moj pogled na to kako se taj smjer može koristiti već danas te kakve su mogućnosti za izvođenje staze u skoroj budućnosti.

A danas bi vam pak predstavio kako na tu istu problematiku gledaju dvije stručne osobe iz različitih fahova: Dr. sc Rene Lisac, član Društva arhitekata Zagreba, te Vladimir Halgota, jedan od najiskusnijih članova udruge "Sindikat biciklista" koji su pred koju godinu priredili konceptni prijedlog "Rekreativno - memorijalna magistrala Samoborčeka" koji na ovu problematiku gleda u širem kontekstu. Pogledajmo o čemu se ovdje radi!

Naime, uz to što bi ovakva biciklistička magistrala na vrlo efikasan (direktan, siguran i ugodan) način "kanalizirala" tokove biciklističkog prometa između zapadnih dijelova grada i centra, ona bi istovremeno mogla poslužiti i kao kulturno-povijesni objekat koji bi sve nas svojim postojanjem i pratećim sadržajima podsjetio na već legendarnu samoborsku željeznicu. Ti sadržaji mogu biti konvencionalni (kao npr. tematski muzej smješten u starom Samoborskom koldovoru ili obnovljeni usputni objekti vezani uz povijest pruge), ali i posve nekonvencionalni (uređenje ugostiteljskog objekta u obnovljenoj "Srebrnoj strijeli", postavljanje umjetničkih instalacija vezanih uz željeznicu itd). Ne zaboravimo, vrlo blizu trase "Samoborčeka" se nalazi i Grmoščica koju sa trasom povezuje još jedan objekat iz prometne povijesti grada, pješački nathodnik kod TOZ-a, koji bi se lijepo uklopio u takav projekt, a nedaleko od njega je i Ciglanin nadvožnjak preko Kustošijanske ceste čiju je revitalizaciju u obliku atraktivnog objekta na novoj pješačkoj stazi predložila platforma "1 posto za grad" i o kojoj sam već pisao OVDJE. Dodajmo ovome i druge mogućnosti koje cijeli projekt mogu još više obojati lokalnim koloritom - recimo, trasa bi mogla biti opremljena pitkom vodom putem nekoliko "Železnih Franceka" koje bi prigodno mogla urediti "Pimp My Pump" ekipa ... to bi bilo vrlo lijepo, zar ne?

Prisjetimo se isto tako sličnih projekata revitalizacije napuštenih željeznica u drugim zemljama i gradovima, od njujorškog High line-a preko željezničke pruge iznad Trsta koju sam i sam obišao (vidi tekst OVDJE) pa do istarske Parenzane ... ako mogu oni, što ne bismo mogli i mi, pogotovo što se, priča se, za ovakve multidisciplinarne projekte koji spajaju sadašnjost i budućnost sa prošlošću kao i upotrebnu funkciju sa estetskom mogu relativno lako dobiti sredstva iz EU-fondova.

Pogledajte sada kratku prezentaciju koju su priredili Rene i Vladimir i zamislite si kako bi bilo lijepo imati ovako nešto u našemu gradu!





























Još nekoliko crtica iz prijedloga, prvo iz prometnog, a zatim i iz muzejsko-memorijalno-rekreativnog kuta:

- magistrala bi bila dio transverzalne biciklističke magistrale na osi istok-zapad (nastavak uz Branimirovu prema Sesvetama)

- dovela bi do rasterećenja prometnih gužvi u zapadnom dijelu Zagreba

- zona obuhvata: preko 100.000 stanovnika unutar 2 kilometra (5-15%) [bi] biciklira[lo]

- cikloturistička veza sa Slovenijom (Samoborci uređuju 15 km od
Podsuseda do granice, Slovenci uređuju porječje Save i Krke do granice)

- uključene memorijalne točke i ugostiteljska ponuda

- magistrala služi kao rekreativna pejzažna os, pejzažne točke podižu lokalnu urbanističku kvalitetu, vezuju se na druge zanimljive točke u okolici (most u Kustošiji itd)

- mogućnosti EU-financiranja (strukturni EU fondovi na koje se mogu prijaviti elementi projekta): zelena prometna infrastruktura (održivi promet), poticaj očuvanju i revitalizaciji baštine i kulture, cikloturizmu i sportskoj rekreaciji, prekograničnoj suradnji na nekoj budućoj "Savskoj ruti" koja bi sezala od izvora do ušća Save

- ovaj projekt može poslužiti kao model za grananje magistralne mreže u smjeru Jastrebarskog i Karlovca, Vukomeričkih gorica, Velike Gorice, Ivanić-Grada, Dugog Sela ... te kao dio buduće arterijalne biciklističke mreže: Put oko svijeta počinje prvim okretajem pedale!


(zahvaljujem se Vladimiru Halgoti na podsjećanju na ovu inicijativu i svim zanimljivim razgovorima na temu biciklističke infrastrukture!)

Oznake: bicikl, Samoborček, trešnjevka, Kustošija, vrapče, stenjevec, podsused, željeznica

Prije nešto više od dvije godine objavio sam post pod naslovom "Biciklom do Sesveta najdirektnijim mogućim putem" u kojem sam predložio mogućnost izgradnje biciklističke staze kojom bi se, slijedeći koridor željezničke pruge, na najbrži način stizalo iz centra grada do Sesveta. Taj tekst su zapazili članovi udruge "Sindikat biciklista" te Sekcije mladih Društva arhitekata Zagreba pa je njihovim trudom (i uz moju podršku) pripremljen prijedlog projekta koji je poslan zagrebačkim gradskim službama. Službe su na taj prijedlog odgovorile informacijom da je to zemljište u vlasništvu "Hrvatskih željeznica", a "Hrvatske željeznice" su pak dale izjavu da bi se po planu to zemljište trebalo koristiti za izgradnju dodatna dva kolosijeka za prigradske vlakove te je stoga izgradnja takve biciklističke staze nemoguća.
(naravno, dok se ta dva kolosijeka zaista izgrade, u nekom mogućem roku od 10 do 20 godina, zamišljenom biciklističkom stazom mogli bi proći milijuni biciklista ...)

I, tu se stalo.

Potreba za brzom magistralnom biciklističkom stazom u smjeru istoka postoji, postoji i ovo idejno rješenje kojim bi se ona mogla ostvariti uz ne prevelike troškove ... sada treba još samo pronaći političku volju za izvedbu ovakvog projekta i naći izvor financiranja (kladim se da bi bilo lakše naći novac nego dobru volju nadležnih gradskih vlasti :ox ).

Takva je situacija na istoku grada ... a što je sa zapadom?

Ubrzo nakon tog "istočnog" posta naumio sam pripremiti i sličan "zapadni", koji bi obradio mogućnosti izvedbe slične biciklističke staze koja bi povezala zapad grada sa centrom trasom koja bi također slijedila željeznički koridor. Naravno, svaka lokacija ima svoje specifičnosti pa tako i ova - pogledajmo ih:

- za razliku od istoka koji nema niti jednu kvalitetnu biciklističku vezu sa centrom grada i tek dvije "polovične" (Maksimirskom cestom na koju se nadovezuje niz smjerova kroz Dubravu te Ulicom grada Vukovara od koje je moguće nastaviti put prema Vukomercu ), zapad je u boljoj poziciji, jer se prema njemu pružaju biciklističke staze uzduž Zagrebačke/Ljubljanske avenije (koja dosiže krajnji jugozapad grada) te Horvaćanske ceste, a postoje i fragmenti staza na sjevernijim smjerovima (Šoljanova ulica, Ulica Ivane Brlić Mažuranić). No, sjeverozapadna naselja (Vrapče, Stenjevec, Gajnice, Podsused ...) nemaju od tih smjerova puno koristi jer su oni previše odmaknuti od njih što se najbolje vidi po broju biciklista koji riskiraju život vozeći se Alejom grada Bologne i Ilicom

- sa druge strane, što se same trase tiče, uzduž istočnog kraka željeznice je najvećim dijelom povučena Branimirova ulica uz koju postoji zeleni koridor kojeg sam iskoristio za smještaj staze. Taj zeleni pojas je gotovo cijelom dužinom prohodan i uredan, a završni dio, u Sesvetama, nakon završetka Branimrove ulice, nudi alternativu s južne strane željeznice. Na zapadu je drugačije i kompliciranije: kao prirodno rješenje se nudi trasa "Samoborčeka" koja je na dijelu od Adžijine ulice do Sokolske ceste slobodna već danas ... no, zapadno od Sokolske počinju problemi koji kulminiraju na području tvornice TOZ odnosno objekata MUP-a koje, u skladu sa današnjim stanjem na terenu, treba naširoko zaobići, a nakon njih je koridor "Samoborčeka" zarastao u korov i grmlje i trenutno vožnja uglavnom nije moguća. Alternativni pravci, Aleja Bologne i Samoborska cesta, nisu pogodni za bicikliranje zbog neprilagođenosti prometnog koridora biciklistima (uski kolnik, prilično gust promet).

No, to nije bio dovoljan razlog za odustajanje od istraživanja tako da ćete u nastavku vidjeti što nam pruža taj zapadni krak željeznice odnosno trasa "Samoborčeka", na koji se način, gdje i kako, ona može koristiti već danas, a gdje i kako bi se mogla koristiti jednog lijepog dana kada Grad zaista odluči pomoći biciklistima pružanjem kvalitetne veze prema zapadu. Nemojte zaboraviti, ovaj magistralni smjer bi se mogao dalje nadovezati na smjerove prema Zaprešiću (i dalje, uzvodno uz Savu, potencijalnom biciklističkom stazom koja bi vodila od njenog izvora sve do ušća), Zagorju te Sv. Nedelji i Samoboru.

Pogledajte na početku prikaz na karti!



Prikaz cijele trase. Izradila: Konstantina Kralj


Legenda karte. Izradila: Konstantina Kralj.
Napomena: Dužina staze je cca 10 kilometara, a trajanje vožnje brzim ritmom cca 1h (ležernom vožnjom 2h, u slučaju izgradnje kvalitetne staze vožnja bi vjerojatno trajala trećinu kraće)


Etapa od Samoborskog kolodvora do Črnomerca. Izradila: Konstantina Kralj.


Etapa od Črnomerca do Vrapča. Izradila: Konstantina Kralj.


Etapa od Vrapča do Gajnica. Izradila: Konstantina Kralj.


Etapa od Gajnica do Podsuseda. Izradila: Konstantina Kralj


Krenimo stoga redom!

1. Od Samoborskog kolodvora do potoka Črnomerca

Ovaj dio je već danas pogodan za vožnju biciklom iako bi u idealnom slučaju sigurno bio asfaltiran, jer danas probleme stvaraju neravna podloga (posebno na dijelu južno od Toplane te iza Selske ceste) i parkirani auti (kod Stubičke i Klanječke ulice). Najveća draž ove dionice je njena odmaknutost od glavnih prometnica što joj daje ugodan mir, a nije zanemariv i šarm trešnjevačkih kućica i dvorišta u koje je moguće zaviriti tokom vožnje.



Divlje parkiralište pored Trakošćanske ulice s kojeg kreće jedan od ljepših i mirnijih etapa ove trase. Snimio: Vanja


Zeleni pojas u zaleđu Naselja Prve hrvatske štedionice, jedan od najmirnijih dijelova trase (u urbanističkim planovima je na toem dijelu predviđenao produženje Kranjčevićeve ulice te izgradnja lake gradske željeznice. Ta se željeznica u planovima nalazi već 15-tak godina, vodila bi od Borongaja, kod Džamije bi ušla u podzemni dio trase iz kojeg bi izašla na Trešnjevci i dalje bi vodila u smjeru zapada do Španskog. Snimio: Vanja


Pogled unazad, uz dva preostala praga „Samoborčeka“. Na tome je dijelu za lijepa vremena bicikliranje užitak, no poslije kiše tu vlada blato. Snimio: Vanja


Prvi dio meni osobno najdraže etape između Selske ceste i Zagorske ulice koja vodi između trešnjevačkih dvorišta. Snimio: Vanja


Približavamo se Stubičkoj ulici. Snimio: Vanja


Dio između Stubičke ulice i Klanječke ulice. Snimio: Vanja


Prijelaz Klanječke ulice, jedini preostali dio tračnica na gradskom dijelu trase. Snimio: Vanja


Dio pred Zagorskom ulicom. Snimio: Vanja


2. Od potoka Črnomerca do tvornice TOZ i dalje do potoka Vrapčaka

Prvi problemi se pojavljuju odmah nakon prelaska potoka Črnomerca - nekadašnja trasa kolosijeka više nije vidljiva, a kretala se paralelno sa današnjom Tomislavovom ulicom koja, na žalost, nema pločnika sa sjeverne strane, a puna je prometa koji je posebno opasan kod križanja sa Golikovom ulicom. Kao alternativa, za one koji vole malo divljiju okolinu i ne žale izgubiti koju minutu, pruža se mogućnost vožnje tik uz prugu, po mostu preko Zagrebačke ceste i dalje uz željezničku stanicu Kustošija (dio te okolne vožnje nije posve legalan, jer se vozi po peronu željezničke stanice koji nije osobito širok, a često je pun putnika koji čekaju vlakove u smjeru centra grada).



Stari most preko potoka Črnomerca – bilo bi lijepo kada bi se on mogao ukomponirati u trasu staze. Snimio: Vanja


Hrpa smeća uz željezničke kolosijeke istočno od Zagrebačke ceste – uz nju vodi put koji vodi paralelno s prugom preko mosta iznad Zagrebačke ceste. Snimio: Vanja


Prilaz peronu ž.st. Kustošija – tu bi bilo mjesta i za biciklističku stazu, jer je tu sada samo zapušteno uzvišenje nekadašnje teretne rampe za utovar i istovar robe. Snimio: Vanja


Nakon tih varijanti čeka nas ugodna vožnja idilično mirnom Radgonskom ulicom, a zatim neugodno suočenje sa stvarnošću: najkraća veza prema zapadu bi vodila kroz dvorište TOZ-a i objekata MUP-a prema Oraničkom odvojku. Samoborček je nekad vozio sjeverno od tih objekata, paralelno sa glavnom željezničkom prugom, no sada je taj dio pod teretnim terminalom ... stoga, vratimo se u realni svijet: treba se spustiti pored TOZ-a prema jugu Graničnom ulicom do uskog prolaza (pazite da ga ne previdite!) kojim se dolazi na Dravogradski put. Na njegovom završetku skrenemo prema sjeveru iza čega slijedi još jedna mirna dionica Mestinjskim putem. Na njegovom zapadnom kraju, kod ljevaonice umjetnina, slijedi nam, na žalost, još jedan zaobilazak. Treba skrenuti lijevo u Šumečanski put, zatim kratko desno po Medarskoj i onda desno u Oraničku ulicu, I odvojak. Oni ambiciozniji mogu taj obilazak malko skratiti stazicom kroz potrganu ogradu iz Šumečanskog puta kojom se dođe na već spomenuti Oraničku ulicu, 1. odvojak. Ta uličica nas na sjeveru dovede u blizinu Lidlova dućana gdje skrećemo udesno na Kožinčev put prema Donjem Vrapču i kojim prelazimo potok Vrapčak.



U slijepome crijevu: Završetak parkirališta kod TOZ-a – iza ovog mobilnog WC-a se prostire grmlje i trava kojim bi se, da je dobre volje i želje, vjerojatno mogla nastaviti biciklistička staza prema potoku Vrapčaku. Snimio: Vanja


Pogled unazad na parkiralište (kojim se uglavnom služe samo instruktori auto-škola) i pješački nathodnik u Kustošiji. Snimio: Vanja


Uski prolaz između Granične ulice i Dravogradskog puta – treba biti pažljiv kako ga se ne bi promašilo! Snimio: Vanja


Idilična vožnja Mestinjskim putem. Snimio: Vanja


Sakrivena prečica između Šumečanskog puta i Oraničkog odvojka I: draguljčić za ljubitelje nepoznatih stazica! Snimio: Vanja


3. Od potoka Vrapčaka do Škorpikove ulice

Nakon što smo iza sebe ostavili problematičnu dionicu kroz Donju Kustošiju sa većim zaobilascima, slijedeće dvije dionice (posljednje!) donose drugačija iskušenja, ali i nove mogućnosti. Naime, na tome je predjelu „Samoborček“ vozio paralelno sa glavnom prugom i njegov je koridor u pravilu očuvan i mogao bi se koristiti za izradu biciklističke staze gotovo bez ikakvih problema. S druge strane, trasu pruge cijelom dužinom prate poprilično prometne ulice (Vrapčanska putina, Samoborska cesta) koje nisu baš užitak za bicikliranje, pogotovo manje iskusnim biciklistima. Na sreću, uz potok Dubravicu postoji ugodna (iako šodrasta) pješačka staza koja odlično može poslužiti i biciklistima.

Vožnja po vrlo uskoj Vrapčanskoj putini (ulici s isto tako vrlo uskim pločnikom) zbog prometa je vrlo neugodna, ali, na sreću, nije dugačka. Nakon željezničke stanice Vrapče počinje Samoborska cesta koja trasu pruge slijedi nešto južnije. Koridor „Samoborčeka“ je na tome dijelu zarasao u gusto grmlje i travurinu tako da nemamo izbora nego kolnikom slijediti Samoborsku cestu (za one koji se boje prometa tu je i pločnik solidne širine, no znamo da zakon vožnju po pločniku ne odobrava ...). Sve do Japetićke ulice nema mogućnosti izbjegavanja prometne Samoborske ceste i taj je dio ne odviše ugodan za vožnju. Na sreću, od Japetićke ulice pa sve do Škorpikove ulice postoji već spomenuta pješačka staza uz potok po kojoj je vožnja vrlo ugodna.



Most preko potoka Vrapčaka – s druge strane je ograđeno zapušteno skladište koje se smjestilo na trasi „Samoborčeka“. Snimio: Vanja


Trasa „Samoborčeka“ zapadno od potoka Vrapčaka – trava do pojasa, no ništa ne sprečava izgradnju staze paralelno sa sadašnjom prugom. Snimio: Vanja


Vrapčanska putina: Nezgodan raspored stabala između pruge i ulice onemogućuje smještaj biciklističke staze i sa jedne i sa druge strane ulice. Možda bi se ona eventualno mogla smjestiti umjesto i inače vrlo uskog sjevernog pločnika kojim se pješaci malo služe (s južne strane je pločnik širi)? Snimio: Vanja


Most preko pješačkog pothodnika uz ž.st. Vrapče: Bio bi to efektan prijelaz kojim bi se mimoišao susret biciklista i pješaka na tom frekventnom mjestu! Snimio: Vanja


Most preko pješačkog prolaza u Stenjevcu (kod Gospodske ulice), također iskoristiv za biciklističku stazu. Na tom dijelu trase (ž.st Vrapče – Stenjevec – Japetićka ulica) je koridor pruge slobodan, no, na žalost, zbog zaraslosti u grmlje i travu nije prohodan. Snimio: Vanja


Objekt nekadašnje stanice Stenjevec, danas zapušten i obrastao u grmlje – čini se da ga se jedino sjete beskućnici ... Snimio: Vanja


Još jedan most, iskoristiv za stazu, ovaj puta preko pješačkog pothodnika kod Japetićke ulice (sjeverno se nalazi ulica Medpotoki i centar Gajnica) gdje počinje izgrađena staza uz potok Dubravicu. Snimio: Vanja


Pješačka staza uz potok Dubravicu (pored ž.st. Gajnice) koja bi uz određeno proširenje mogla biti pogodna i za pješake i za bicikliste. Snimio: Vanja


Breganska ulica, zapadno od potoka Dubravice, koja je posve pogodna za vožnju biciklom – na žalost, zapadno od nje nedostaje neki sličan pravac kojim bi se izbjegla vožnja prometnom Samoborskom cestom. Snimio: Vanja


Pješačka staza kroz travu u nastavku Breganske ulice – tom stazom se izbjegava raskršće sa Škorpikovom ulicom. Snimio: Vanja


4. Od Škorpikove ulice do Podsuseda

Na ovom potezu se Samoborska cesta približava pruzi i prostora za manevriranje i izbjegavanje prometa ima vrlo malo i ti zamjenski puteljci nisu osobito ugodni za vožnju, a potkraj ovog dijela i potpuno izostaju pa se, htjeli ili nehtjeli, moramo vratiti na Samoborsku. Koridor pruge je i nadalje uglavnom slobodan (na nekim mjestima su ga zauzela ograđena parkirališta i manja skladišta) tako da bi izgradnja spomenute staze i na tome dijelu bila posve moguća.

Na prvom dijelu puta, od Škorpikove ulice pa sve do završetka željezničke stanice Podsused-tvornica (vezane uz Cementaru), moguće je zaobilaženje Samoborske ceste cestuljcima i puteljcima oko željezničke stanice. Vožnja ne ide glatko: kod željezničke stanice nas ometaju dvije rampe (koje se mogu zaobići), a nakon stanice nas očekuje skladište starog željeza i drugih otpadnih sirovina tako da se dosta vremena gubi na krivudanje oko tih prepreka (ali je zato barem vožnja slikovita, pogotovo kada se uzmu u obzir pogledi na Cementaru koja kao da je tu pala iz svemira). Nakon skladišta i kratkog kolskog puta nužan je povratak na Samoborsku cestu – na sreću, Podsused je već blizu!



U blizini smo cementare – na trasi se nalazi ovo skladište starog metala i auto guma. Snimio: Vanja


Neobični viseći vrtovi uz Samoborsku cestu – o, Semiramido, gdje si? Snimio: Vanja


Od ove točke nadalje, zbog zaraslosti u travu i grmlje, nije moguća vožnja bicikla uz prugu prema Podsusedu, već se treba vratiti na Samoborsku cestu. Snimio: Vanja


Pogledajmo sada kakav zaključak možemo izvesti iz priloženih zapisa sa puta!

Trenutačno stanje na terenu je takvo da ovaj biciklistički smjer, takav kakav je sada, sa svim postojećim manjkavostima, svojim karakteristikama baš ne privlači bicikliste. U dilemi voziti li se opasnijom, ali direktnijom Ilicom i nastavljajućom Alejom Bologne (čiji dio uz Gajnice odnedavna ima i biciklističku stazu!) ili pak zaobilaznijom, ali sigurnijom ovdje opisanom varijantom, većina iskusnih biciklista kojima ne smeta adrenalinska vožnja prometnim kolnikom ili pak uskim pločnikom bira Ilicu i Aleju Bologne (i nosi glavu u torbi). Oni manje iskusni, rekao bih, uopće ne razmišljaju o vožnji biciklom prema centru grada ... a baš bi njima jedna ovakva ugodna user-friendly staza najviše pomogla. Dakle, ako razmišljamo o tome tko bi koristio ovakvu stazu, vjerujem da bi velika većina biciklista napustila Ilicu i Aleju Bologne i krenula novim ugodnijim putem, pa čak i kad bi bio ponešto duži.

Što se pak imovinskih i građevinskih problema tiče, oni su koncentrirani na dio između Radgonske ulice i Oraničkog odvojka, dakle na prostor TOZ-a i MUP-a. Obilazak je moguć, ovakav kakav je opisan u tekstu, i vjerujem da ga ne bi odbilo puno biciklista.

A politika, gradske vlasti, rad na dobrobit građana?

O takvim pitanjima mora odlučiti sama gradska vlast. Vjerujem da bi ovakva staza, pogotovo kada bi bila popraćena i sa adekvatnom stazom u smjeru istoka (do Sesveta) i nužnim manjim intervencijama na stazama uz Ulicu grada Vukovara, Slavonsku/Zagrebačku aveniju i stazu preko Mosta Slobode prema Novom Zagrebu, naišla na jednoglasno odobravanje građana - to bi tad već bio pravi kostur, osnova mreže biciklističkih staza grada Zagreba, s kojom bi se gradski oci zaista mogli pohvaliti. Ideja je na stolu - odvažite se i uzmite ju i provedite, priuštite nam ugodno iznenađenje!

Na kraju, zahvaljujem se Tini na pripremi karata te društvu i komentarima tokom obilaska staze!

Oznake: bicikl, trešnjevka, Kustošija, vrapče, Gajnice, stenjevec, podsused

U posljednje vrijeme riječ "reciklaža" susrećem gotovo iza svakog ćoška ... sa reskim glasovima poput "c" i "ž" zvuči mi pomalo poput neke motorne pile koja reže sve ispred sebe i osobno mi je draža naša riječ "prenamjena" (hm, zamislite da se odjednom "reciklažna dvorišta" preimenuju u "dvorišta za prenamjenu" ... ne znam da li bi to bilo baš tako dobro?). No, bez obzira govorili mi o reciklaži ili prenamjeni, veliki sam poštovalac tog principa po kojem se gotovo sve može ponovo upotrijebiti kad jednom odsluži svoj prvotni život. Smatram da je vrhunac kreacije kada se nešto što je za svoga prvotnog života služilo kao jedna stvar u svojoj drugoj pojavi (prenamjeni!) upotrijebi za nešto posve drugačije.

Posljednjih dana sam vas zatrpao pričama o željeznici ... da li ste svjesni koliko zapravo gradskog prostora zauzima željeznica? I kako je mali dio tog prostora još uvijek u upotrebi? Najveći dio tog željezničkog prostora koji čeka prenamjenu je vezan uz bivše pogone "Gredelja" koji čekaju svoju novu namjenu ... i tu se dotičemo još jedne vrste prenamjene koja kod nas tek vrlo sporo hvata korijenje - prenamjene tvorničkih i sličnih prostora. Uz jedan prvoklasan školski primjer (prenamjena bivše tvornice kože u Gloptiteku još davne 1940.), jedan dobar puno noviji (bivša jašiona koja je prenamijenjena u muzejski prostor "Laubu") i jedan koji je "u postupku" (Tvornica duhana koja postaje Povijesni muzej uz dodatne uredske prostore) jedva da je moguće pronaći dobre primjere u gradu. "Bubara" (koja je u ruševinama već desetljećima), "Nada Dimić" (propada), "Uljara" (koja se obnavlja sporim korakom), "Braća Ševčik" (stari pogoni se upravo ruše), sve su to primjeri u kojima se ne dešava ništa ili gotovo ništa.

I baš zato me uvijek jaaaaaaaaaaaako veseli kad čujem za neku dobru "prenamjensku" ideju koja može dati novu vrijednost starom objektu bez da se dotični prije toga pretvori u prašinu (jer, osim materijalne vrijednosti i povijest svakog objekta ima svoju specifičnu težinu)!

A jedan takav prijedlog je došao iz inicijative "1 posto za grad" koja predlaže prenamjenu već nekoliko godine neupotrebljavanog mosta za pokretnu traku za prijevoz gline u Ciglanu preko Kustošijanske ulice. O tome neobičnom mostu sam i ja pisao na samim počecima mog bloga (vidi OVDJE)

U tih pet godina koliko je prošlo od toga posta se nije puno toga promijenilo na mostu i oko njega. Stari metalni dijelovi su skinuti (i vjerojatno su završili u starom željezu), ali most je još uvijek tamo, nedirnut i neupotrebljen. A inicijatori akcije su dali ideju da se preko tog mosta sprovede šetnica koja bi povezivala prostor Ciglane (uz koji se nalazi tramvajsko okretište Črnomerec) sa park-šumom Grmoščica, najvećim zelenim prostorom tog dijela grada. Meni se čini da bi to mogla biti velika atrakcija, pogotovo kada bi se dobro uklopila u okolne sadržaje (za one koji bi željeli još koji most, ne tako daleko, između Grmoščice i Oranica se nalazi stari pješački nadvožnjak - možda bi se mogao produžiti preko Ilice do Grmoščice? ). Zamislite kako bi bilo dobro moći se prošetati od Črnomerca preko brijega iza Ciglane, mostom do Grmoščice i zatim dolje do Oranica!



Most preko Kustošijanske na njenom početku, 200 metara od Ilice. Snimio: Vanja


Zanimljiva konstrukcija mosta. Snimio: Vanja


Pogled na most odozgo. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Pogledajte što o toj incijativi piše jedan od njenih tvoraca, Saša Šimpraga, u članku za "Pogledaj.to"! I pozivam vas da podržite tu odličnu ideju!

U tekstu se spominju i neke druge slične prenamjene (puno većih dimenzija) koje su već postale zaštitni znakovi svojih gradova ili bi to tek mogli postati!

Poznat je slučaj njujorškog "High line parka" koji je nastao na nadvožnjacima teretnih kolosijeka koji su u 30-im godinama 20. stoljeća izgrađeni zapadnom stranom Manhattanu da bi 1980. bili napušteni i prijetilo im je rušenje. Grupa lokalnih entuzijasta je 1999. pokrenula akciju za njihovu prenamjenu u javni park koju je naišla na nezapamćeni odjek među građanima i 2002. godine ju je podržao i grad (više o parku i akciji vidi OVDJE). Kao posljedica toga, najveći dio sačuvanog prostora je tokom posljednjih godina pretvoren u park (vidi OVDJE za kartu, OVDJE za povijest, a OVDJE za niz fotki)



Satelitski pogled na High Line. Izvor: Web stranica parka.


Izgled kolosijeka nekad. Izvor: Web stranica parka.


Djelić parka. Izvor: Web stranica parka.


Drugi sličan primjer je pariška zelena šetnica koja u dužini od 4,5 km koristi prostor bivših željezničkih kolosijeka od kolodvora Bastilla (na čijem mjestu je sada Opera) - pogledajte OVDJE kartu i fotke! (park je izgrađen između 1984. i 1993.)

Tu nije kraj sličnim projektima, u Chicagu se radi na prenamjeni također 4 km dugačkog prostora željeznice Bloomingdale u park odnosno "zelenu prometnicu" namijenjenu pješacima i biciklistima (vidi OVDJE), dok se u Parizu razmišlja o mogućnostima prenamjene napuštene kružne željezničke linije Le Petite Ceinture koja u dužini od 30-tak km okružuje centar grada (napuštena je 30-tih godina i do sada je neupotrebljavana, a dostup na nju je službeno zabranjen iako ju upućeni redovno posjećuju). Pogledajte OVDJE članak sa kratkim video prilogom koje je napravio BBC!



Jedan od najzanimljivijih detalja kružne linije u Parizu. Izvor: Wikipedija


Što se takvih primjera u našoj okolini tiče, nema ih baš puno, pogotovo ne onih u gradskom okruženju. Trase bivših željezničkih pruga u Istri (Parenzana), pored Trsta (uz Val Rosandru), između Jesenica i Tarvisia odnosno Dravograda i Mislinje su pretvorene u pješačko-biciklističke staze, no tu je kraj.

A što bi Zagreb mogao učiniti na tome polju?

Za početak pretvoriti trasu Samoborčeka u sličnu stazu. Dio od starog Samoborskog kolodvora do Zagorske ulice bi se mogao lako i jeftino urediti. Za dio od Zagorske do Podsuseda bi trebalo više ulaganja, no opet, čini se, ne bi trebalo biti preteško.

Trasa bivšeg teretnog željezničkog kolosijeka između Črnomerca i Prečkog je djelomično slobodna i isto bi se mogla bar u dijelovima urediti kao staza za šetnju i biciklistički promet, kao i prostori nekih od teretnih kolosijeka na Peščenici i Žitnjaku.

Ali, priznajte, most preko Kustošijanske bi ipak bio glavna atrakcija, zar ne?
(vjerujem da bi već djelić sredstava utrošenih za čuvene Bandićeve fontane bio dovoljan za uređenje mosta! )

Oznake: Kustošija, ciglana, željeznica, prenamjena

Činilo se na trenutak kao da su (i) Donju Kustošiju posjetili neki vanzemaljci ...



Granična ulica. Snimio: Vanja


... no, pogled na drugu stranu mi je otkrio tajnu mrlja na asfaltu!



Niz kuća izgrađenih uzduž tvornice "TOZ" sa privatnim parkinzima i nizom prometnih znakova ... Snimio: Vanja

Oznake: Kustošija, znakovi, Sjene, Granična ulica