Nepoznati Zagreb

Preuzeto sa teksta na Wikipediji o Fruškoj gori (engleska verzija).


Jučer je u svim medijima koji drže do sebe objavljena vijest kako je prošlo već 30 godina od onog čuvenog nikad do kraja odigranog susreta Dinama i Crvene Zvezde tokom kojeg su nastali neredi među navijačima da bi sve kulminiralo otvorenim sukobom na terenu u kojem je sudjelovala i tadašnja milicija pa i nogometaši, uz čuveni prizor Zvonimira Bobana kako napada milicajca koji tuče dinamovog navijača.

A mene taj dan i ta utakmica podsjećaju na jednu posve drugačiju epizodu mog života koja je predvečer toga dana posve slučajno koincidirala sa tom utakmicom.

Godina je bila 1990. i tih sam godina naveliko planinario uzduž i poprijeko Hrvatske, ali i susjednih nam republika, a sada samostalnih zemalja: Julijske i Kamniške Alpe, Karavanke pa i sva druga gorja u Sloveniji (u Posavskom hribovju smo tada moja planinarska ekipa iz Studentskog esperantskog kluba (SEK) i ja bili gotovo na mjesečnoj bazi!), Orjen na tromeđi Hrvatske, BiH i Crne Gore (obišli smo našu i crnogorsku stranu, bosansku tek malkice), nešto kasnije Vranicu u BiH ... a te sam godine od nekih prijatelja saznao i za postojanje Fruškogorskog maratona. U ovo doba kada je sve prepuno raznoraznih maratona i "maratona" to i ne bi bila neka novost, no tada je to bila "wow" stvar, meni posve nepoznata. O čemu je riječ?

Fruškogorski maraton je pokrenut 1978. sa idejom organiziranja utrke izdržljivosti po kružnoj stazi (zapravo, ako se dobro sjećam, staza je bila u obliku osmice) po Fruškoj gori. Staza je te godine bila duga, čini mi se, 88 kilometara ("za druga Tita" ) i unutar te staze postojalo je nekoliko natjecanja različite dužine. I, toga je proljeća jedan moj poznanik najavio da će ići na maraton i predložio je i cijelom našem društvu da odemo - pa da vidimo kako će nam biti.

Pa smo onda tako i učinili, ako se ne varam, bilo nas je u grupi 9 ili 10, vrlo šarolike kondicije, od nas nekoliko koji smo bili u dobroj kondiciji stečenoj kroz planinarske izlete gotovo svakog vikenda, pa do 2-3 cure koje su došle sa jednom našom zajedničkom prijateljicom koje jedva da su se ikad popele na Sljeme. Kupili smo grupnu kartu za noćni vlak do Novog Sada (uz pomoć ondašnje tzv "objave" preko SEK-a i grupnog popusta ta nas je karta koštala tek 30% pune cijene), tamo smo našli autobus koji je organizator maratona osigurao za doček natjecatelja (mislim da je bilo skoro 2000 prijavljenih) ...... i, negdje oko 8h smo se našli u gužvi starta.

Okupljeni ljudi su predstavljali šaroliku gomilu, taman kao i naša grupa: Od trkača koji su se valjda svakodnevno spremali za natjecanja, preko planinara u dobroj kondiciji (poput većine naše ekipe i mene) pa do građanstva svake vrste, uključivši penzionere, djecu ... ukratko sve.

Pravila su bila jednostavna - kreće se u 9h, svi zajedno, a nakon toga postoji niz kontrolnih točaka na kojima se skupljaju žigovi, na nekima postoji i mogućnost okrepe (voda), a na jednoj ili dvije točke je bila i hrana (sjećam se graha iz kazana ...) ... svatko hoda dokle i koliko može i na kraju se popisuje tko se gdje prijavio i sa koliko sakupljenih žigova.

I, stiglo je vrijeme početka .... neki su odmah pojurili, neki su krenuli kao u običnu šetnju .. a mi smo krenuli grupno, kao na neko malko ozbiljnije planinarenje na kojem će nas čekati 6-7 sati hoda. Jedini "trening izdržljivosti" koji smo imali je bio prelazak Medvednice s kraja na kraj, od Jablanovca do Vugrovca, u jednom danu tjedan ili dva prije maratona. Prešli smo ju bez problema, u 9 sati netto hoda, i to nam je dalo vjeru da možda možemo proći veliki maraton (88 km) ... a ako ne, onda barem mali (42 km).

Vrlo brzo su se iz naše grupe izdvojili Željko i Siniša, ljudi u najboljoj kondiciji, i pojurili naprijed, a mi ostali smo nastavili "kornijevim korakom", kao da hodamo uzduž Velebita. Ambijent Fruške gore je bio poluplaninski ... nisam na njoj bio nikad ni prije ni poslije, ali ono što mi je ostalo u sjećanju su bile široke staze, česti usponi i silasci (naviši vrh, Crveni Čot, visok je tek 539 m, jedva nešto više od Ponikvi na zapadu Medvednice), smjena lijepih šuma i bujnih livada, povremeni prolasci pored manastira u podnožju brda ... sve zajedno kao nekakva umanjena poluravničarska Medvednica (uz dodatak manastira ), a čak je i TV odašiljač na Crvenom Čotu bio sličan našem sljemenskom.

Prolazili su sati i kilometri, najveći dio naše grupe se dobro držao i do kontrolne točke sa grahom smo stigli svi zajedno negdje u neko ranovečernje doba i tu smo odvalili dužu pauzu. Tu smo se razdvojili i kondicijski bolji dio (u kojem sam bio i ja, mislim da nas je bilo 4-5) je nastavio dalje, dok su ostali odlučili završiti svoju hodnju na tom mjestu, uz grah i pivo. Hodali smo do oko 1 ili 2 sata u noći, tada nas je svladao umor pa smo na jednoj od kontrolnih točaka i odrijemali (bez ikakve opreme, sklupčali se na tlu i dremnuli sat-dva, sjećam se, bila je topla svibanjska noć) ... i posljednja 2-3 sata hoda smo odhodali tko je kako znao i mogao, svatko za sebe ... koliko se sjećam čak i nisam bio nešto katastrofalno umoran, a do cilja (to je zapravo bila i startna točka) sam došao oko 8h ujutro, 23 sata nakon pokreta i nakon cca 17 sati netto hoda.

A onda su došli sati kojih se sjećam nešto maglovitije: skupili smo se, cijela grupa, nakon 2-3 sata čekanja ... poslije nas je bus odbacio do željezničkog kolodvora gdje smo uhvatili neki putnički vlak koji nas je nakon presjedanja negdje (valjda u Vinkovcima?) vrlo sporo vozio put Zagreba ... a mi smo kunjali, tada već ohlađenih i bolnih mišića, umorni k'o cucki ... sjećam se da je bilo vruće za popizditi, da smo u Novskoj iskakali iz vlaka puniti na stanici boce s vodom ...

... i, predvečer smo tako umorni stigli u Zagreb, na Glavni kolodvor. Čestitali smo si još jednom na ishodanom maratonu, pozdravili i krenuli svatko svojim putem. Moja tadašnja cura i ja smo bili jedini koji smo živjeli na istoku grada, ona u blizini MIOC-a, a ja puno dalje, na Čretu, između Maksimirske i Dotrščinske šume, pa smo uhvatili prvi tramvaj u našem smjeru ... no, on nas je odvezao samo do Kvatrića ... jer, rekli su nam ljudi, u Maksimiru je utakmica, gužva je i tramvaji ne voze dalje od Kvatrića.

A utakmica je bila ona iz naslova.

Cura je otišla svojoj kući, a ja sam nastavio sam duž Maksimirske, osjećajući neku čudnu vibru u zraku, nemir. Bilo je uokolo puno policije, bilo je i puno navijača, nije bilo za vidjeti nikakve sukobe, ali točno se sjećam te atmosfere napetosti ... iako nisam pojma imao što se stvarno dešavalo na i oko terena.

Kako nije bilo javnog prijevoza jedini način za dolazak kući je bila dodatna runda hodanja kroz maksimirsku šumu, s kraja na kraj (ne zaboravite, tek sam stigao nakon prohodanih 88 km i neprospavane noći pa mi dodatnih 4-5 kilometara nije baš predstavljalo veselje) ... već je bio i kraj dana, večer, čudna atmosfera .... a po šumi su jurcale grupice navijača i milicajaca, kao da su se igrali lovice ... i usred svega toga ja, ne shvaćajući što se dešava, umoran i bez želje da se sretnem i sa jednima i sa drugima. Sva sreća, maksimirsku šumu odlično poznajem pa sam se klonio glavnih staza, tu i tamo čak zaronio bespućem, kroz grmlje ... i kad sam zaronio dublje u šumu, kada je iza mojih leđa ostao Vidikovac, a ti čudni ljudi koji su jurcali po šumi su se prorijedili, tada sam se osjetio sigurnije ... ali, produžio sam ipak korak koliko sam mogao i stigoh doma taman sa debelim mrakom. Pitah moje doma što se to dešava, nisu ni oni znali, nego me je tek prosvijetlio radio program, na vijestima su javili o neredima na stadionu.

I tada sam odahnuo i pomislio kako sam u stvari jako dobro prošao u svojem cik-caku kroz šumu ....


Za kraj, još poneki link na ove teme:

- Članak u "24 sata" o događajima na utakmici prie 30 godina
- razgovor u Jutarnjem listu sa Zvonimirom Bobanom
- web stranica Fruškogorskog maratona koji se odražava i dan danas

Oznake: nogomet, maksimir, Fruška gora, Fruškogorski maraton