Nepoznati Zagreb

Eto još jednog završetka škole ... dan nije onaj pravi, nema tipične vrućine i sunca koje prži ... ali, takav je kakav je.

Drage moje čitateljice i čitatelji,
na koji način prepoznajete da je došlo vrijeme za završetak nastave i početak školskih ferija?
(naravno, osim pogleda na kalendar )

Koja vas sjećanja vežu za vaše završetke školskih godina?

Evo mojih!

Kako sam u osnovnu školu išao na Bukovcu, prolazeći usput ne samo kvartovskim ulicama, već i livadama, voćnjacima i šumarcima, onda su moji "sigurni znaci završetka škole" prilično vezani uz prirodu. To je doba kada su livade najbujnije, cvatu ivančice, plavi cvjetovi cikorije ("konjogriza") su svugdje, trešnje su na vrhuncu zrelosti ... staze kroz livade i šumarke su dobro uhodane stotinama učeničkih nogu ....

... i onda dođe kraj školske godine, podijele se svjedodžbe, neki odoše na more ili rodbini, a mi ostali, nastavljamo se viđati po ulicama kvarta, s večera, kada bi pala vrućina, kružio sam biciklom po kvartu i tu i tamo sretao poznata lica (iako sve rjeđe i rjeđe) ... to je bilo doba kada sam iz knjižnice kući nosio hrpe knjiga i čitao ih u hladovini brajde ispred kuće ... staze su samovale i pomalo zarastale, oko škole je sve bilo prazno, vrt zarastao u korov ... i tako sve do povratka u rujnu.

Oznake: kolač, Bukovac

U posljednje vrijeme sam stavljao uglavnom samo slikovne priloge, red je da tu i tamo ubacim i koju pričicu, zar ne?

Za nas koji smo odrasli u predgrađu grad je oduvijek imao posebnu auru - ja i dalje kažem da idem u Grad ako idem nekamo podalje od kuće iako mi je na svega 100 m od kuće tramvajska stanica, a tramvaj bi, ajmo reć, trebao biti siguran znak da se nalazim u gradu. No, grad je očito za mene uvijek negdje drugdje. :o)

Elem, napisat ću sad ponešto o točci dodira s gradom mog djetinjstva i odrastanja .. a to je Maksimir, točnije raskršće Maksimirske ceste, Bukovačke ceste i Svetica, zajedno sa ulazom u Maksimir. Ta je lokacija još neformalno poznata i kao "pimpek plac" zbog skulpture nagog bacača diska koja stoji s druge strane Maksimirske ceste. A do dotičnog mjesta se iz mog kvarta, Čreta, putovalo autobusom.

Moja prva putovanja u grad su bila autobusom. To su bile kasne 60-te i najbliža autobusna linija je bio autobus za Markuševec. Od kuće, na brijegu Fazanovcu (tada još samostalnoj ulici, početkom 70-ih je priključen ulici Čret na koju se nastavljala), do najbliže autobusne stanice, kod tadašnje Milicijske škole, rasadnika "Flore" (danas "Zrinjevac"), Zatvorske bolnice i malog dućančića (tada "Moslavka" pa onda "Unikonzum", a danas "Konzum"), imali smo 15-tak minuta hoda. Tamo, na raskršću sa Svetošimunskom ulicom (tada još Šimunskom ulicom), kako kazuje i stara ulična tabla na obližnjoj kući, bila je stanica na rubu prve tarifne zone ZET-a. To je bilo doba starih karata, konduktera, tražila se karta za "prvu zonu", "prelaz" ili ne, a autobus je bio starinski, sa nizom sjedala uzduž smjera vožnje na zadnjim kotačima. Slijedeće stanice u smjeru grada su još bile pred ulazom u Milicijsku školu (glavni ulaz je tad bio na Šimunsku cestu) te na raskršću sa Maksimirskom cestom (tada još nije bilo benzinskih pumpi koje su negdje početkom 70-ih izgrađene na Maksimirskoj cesti) i za 7-8 minuta vožnje smo bili na okretištu pred ulazom u Maksimirski park.

Na okretištu je tada još bila plava metalna nadstrešnica od valovitog lima sa drvenom klupom te stara vaga na kovanice koja je izbacivala kartončiće sa težinom. U to je doba tramvajska stanica u smjeru grada još bila prije raskršća sa Bukovačkom, na uskome pješačkom otoku prije semafora (skretači u Bukovačku su se odvajali prije otoka). Taj je otok nestao za rekonstrukcije Maksimirske ceste tamo negdje krajem 70-ih. S druge strane Bukovačke, tamo gdje je sad nova zgrada, bila je starija obiteljska kuća sa zidanom ogradom na kojoj sam kao srednjoškolac odsjedio poneku rundu ... bio je tamo i poštanski sandučić, a malo dalje i burekdžinica (poslije i slastičarna) u koju nitko od nas nije često navraćao.

S druge strane, na JZ ćošku raskršća, bio je špeceraj "Prehrane" sa ulazom točno na uglu ... tu smo početkom srednje škole kupovali sendviče za odlaska na bazen Svetice za ljetnih dana. Sredinom 80-ih zgrada je srušena i podignuta sadašnja, no dućan nije nikad više otvoren.

Inače, stariji planovi grada, iz doba prije mog rođenja, pokazuju slijedeće:

- 1948: od okretišta u Maksimiru ne vozi niti jedna autobusna linija
- 1958: od okretišta u Maksimiru vozi samo linija za Markuševec
- 1961. od okretišta u Maksimiru vozi linija za Markuševec, a od Bukovačke ceste vozi linija za Remete



Izvadak iz plana grada iz 1958. godine sa vidljivom oznakom autobusne linije za Markuševec.


Sa širenjem grada i razvojem ZET-a tamo negdje u prvoj polovici 70-ih otvorena je i nova autobusna linija, za Gornji Bukovac. Vozila je također po Šimunskoj cesti, zatim je skretala na Gornji Bukovac i nakon stanica kod ulice Melinišće (nekadašnja gostionica "Kod strica") i kod raskršća sa ulicom Kosa (nekad je tamo bila pumpa za vodu, a po zimi odlična sklizaljka! ) vozila je do okretišta na raskršću sa ulicom Bukovac (sada je tamo kavana familije Milčec, no tada je tamo još bio špeceraj)

Taj je autobus bio dugi niz godina moj autobus, provezao sam se njime sve godine srednje škole i faksa ... vozio je u špici svakih 15 minuta (07:10, 07:25, 07:40), a izvan nje svakih 40 minuta (08:20, 09:00, 09:40, 10:20 ...), zadnji večernji povratak iz grada bio je u 23:10.

S vremenom su se dešavale razne promjene ... tamo negdje sredinom 70-ih je bila rekonstrukcija Maksimirske ceste između Kvatrića i Bukovačke ceste (tada je kocka zamijenjena asfaltom, a postavljeni su i semafori). U vrijeme radova tramvaj nije vozio po cesti, već je postavljena privremena pruga između Kennedyjeva trga i Maksimirske ceste ulicom Svetice, nedaleko ograde ŠRC Svetice.

Nakon toga su slijedile nove promjene, 1985. je bila rekonstrukcija Maksimirske ceste između Svetica i Dubrave. Za nas s Čreta je to bila velika promjena - prije svega, autobusi su u vrijeme radova vozili s Borongaja (tada novim ulicama, Branimirovom i Mandlovom pa Izviđačkom, poslije prozvanom Alejom Gojka Šuška) i, na našu veliku žalost, nikad nisu vraćeni nazad pred ulaz u Maksimir, već su premješteni u Dubravu što je za nas bila katastrofa - naša dodirna točka sa gradom više nije bila u Gradu, već u Dubravi, posebnom "entitetu" koji u našim tadašnjim shvaćanjima nije imao nikakve veze sa Gradom.
Istovremeno je pokrenuta i autobusna linija Svetice-Oboj koja je tada vozila do vrha ulice Oboj, kod osnovne škole "Viktor Bubanj" (sada OŠ Bukovac).

U to doba sam do grada već stizao i biciklom, kroz maksimirsku šumu ... ciglih 12-15 minuta vožnje nizbrdo (pogotovo za svježih jutara), ali i dugih pola sata uzbrdo za vrućih popodneva.

Poslije, od godine 1994., nisam više živio na Čretu. Dugo je vremena autobus za Gornji Bukovac vozio iz Dubrave da bi tamo negdje oko 2005. (?) pola linije spojeno na autobus preko Oboja (koji se tada okretao na uglu Maksimirske šume, kod Melinišća, prije toga se dugo vremena okretao na raskršću ulice Bukovac i Gornji Bukovac), a od Dubrave je pokrenuta nova linija za Jazbinu koja se okretala kod brane na ulici Jazbina.

Od godine 2010 (?) je linija preko Oboja produžena na Čret, sve do Melinišća, vjerojatno s nakanom da se njome voze djeca u školu na Bukovcu. Isto tako je nakon dovršenog preuređenja Kvaternikovog trga okretište tramvajske linije prebačeno na Kvatrić (jer na tamošnjem okretištu nije bilo dosta mjesta za okretanje i "petice" i "trinajstice").

Godine 2014. je stigla nova izmjena, autobus za Svetice je prebačen na Bliznec, a sa Čreta sad vozi autobus za Dubravu uz Novu bolnicu.

A što će budućnost donijeti?
To ćemo tek vidjeti!

Oznake: maksimir, Čret, Bukovac, autobusi, ZET