U posljednje vrijeme sam stavljao uglavnom samo slikovne priloge, red je da tu i tamo ubacim i koju pričicu, zar ne?
Za nas koji smo odrasli u predgrađu grad je oduvijek imao posebnu auru - ja i dalje kažem da idem u Grad ako idem nekamo podalje od kuće iako mi je na svega 100 m od kuće tramvajska stanica, a tramvaj bi, ajmo reć, trebao biti siguran znak da se nalazim u gradu. No, grad je očito za mene uvijek negdje drugdje. :o)
Elem, napisat ću sad ponešto o točci dodira s gradom mog djetinjstva i odrastanja .. a to je Maksimir, točnije raskršće Maksimirske ceste, Bukovačke ceste i Svetica, zajedno sa ulazom u Maksimir. Ta je lokacija još neformalno poznata i kao "pimpek plac" zbog skulpture nagog bacača diska koja stoji s druge strane Maksimirske ceste. A do dotičnog mjesta se iz mog kvarta, Čreta, putovalo autobusom.
Moja prva putovanja u grad su bila autobusom. To su bile kasne 60-te i najbliža autobusna linija je bio autobus za Markuševec. Od kuće, na brijegu Fazanovcu (tada još samostalnoj ulici, početkom 70-ih je priključen ulici Čret na koju se nastavljala), do najbliže autobusne stanice, kod tadašnje Milicijske škole, rasadnika "Flore" (danas "Zrinjevac"), Zatvorske bolnice i malog dućančića (tada "Moslavka" pa onda "Unikonzum", a danas "Konzum"), imali smo 15-tak minuta hoda. Tamo, na raskršću sa Svetošimunskom ulicom (tada još Šimunskom ulicom), kako kazuje i stara ulična tabla na obližnjoj kući, bila je stanica na rubu prve tarifne zone ZET-a. To je bilo doba starih karata, konduktera, tražila se karta za "prvu zonu", "prelaz" ili ne, a autobus je bio starinski, sa nizom sjedala uzduž smjera vožnje na zadnjim kotačima. Slijedeće stanice u smjeru grada su još bile pred ulazom u Milicijsku školu (glavni ulaz je tad bio na Šimunsku cestu) te na raskršću sa Maksimirskom cestom (tada još nije bilo benzinskih pumpi koje su negdje početkom 70-ih izgrađene na Maksimirskoj cesti) i za 7-8 minuta vožnje smo bili na okretištu pred ulazom u Maksimirski park.
Na okretištu je tada još bila plava metalna nadstrešnica od valovitog lima sa drvenom klupom te stara vaga na kovanice koja je izbacivala kartončiće sa težinom. U to je doba tramvajska stanica u smjeru grada još bila prije raskršća sa Bukovačkom, na uskome pješačkom otoku prije semafora (skretači u Bukovačku su se odvajali prije otoka). Taj je otok nestao za rekonstrukcije Maksimirske ceste tamo negdje krajem 70-ih. S druge strane Bukovačke, tamo gdje je sad nova zgrada, bila je starija obiteljska kuća sa zidanom ogradom na kojoj sam kao srednjoškolac odsjedio poneku rundu ... bio je tamo i poštanski sandučić, a malo dalje i burekdžinica (poslije i slastičarna) u koju nitko od nas nije često navraćao.
S druge strane, na JZ ćošku raskršća, bio je špeceraj "Prehrane" sa ulazom točno na uglu ... tu smo početkom srednje škole kupovali sendviče za odlaska na bazen Svetice za ljetnih dana. Sredinom 80-ih zgrada je srušena i podignuta sadašnja, no dućan nije nikad više otvoren.
Inače, stariji planovi grada, iz doba prije mog rođenja, pokazuju slijedeće:
- 1948: od okretišta u Maksimiru ne vozi niti jedna autobusna linija
- 1958: od okretišta u Maksimiru vozi samo linija za Markuševec
- 1961. od okretišta u Maksimiru vozi linija za Markuševec, a od Bukovačke ceste vozi linija za Remete