Pregled posta

Tri sela malena: Prečko, Špansko i Malešnica kroz povijest

Stara tržnica Prečko, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Krajem lipnja 2021. (26.06.2021.) u okviru projekta "Mapiranje Trešnjevke", koji djeluje unutar Centra za kulturu Trešnjevka, održana je šetnja pod naslovom "Tri sela malena: Prečko, Špansko i Malešnica" koju je vodio Vanja Radovanović. Šetnje "Mapiranja Trešnjevke" u pravilu ne govore samo o povijesti pojedinih trešnjevačkih kvartova, ulica, ustanova i lokala, već i o njihovoj sadašnjosti te otvara i pitanja vezana uz budućnost, no ova je šetnja iznimno bila vezana baš uz povijest ta tri kvarta koji dominiraju zapadom Zagreba, a nalaze se dijelom u gradskoj četvrti Trešnjevka jug (Prečko), a dijelom u Gradskoj četvrti Stenjevec (Špansko i Malešnica).

U tekstu koji slijedi nećete naći samo teme o kojima se govorilo na šetnji već i niz informacija koje su prkupljene prije, za i nakon šetnje i koje nadopunjuju priče izrečene na šetnji.



Pogled na zgrade u Štefanićevoj ulici, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Trgovina "Slavija" (danas "Spar") u Petrovaradinskoj, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Prečko, Špansko i Malešnica tri su najveća naselja na zapadnom području Zagreba, između željezničke pruge i rijeke Save. Prečko pripada Gradskoj četvrti Trešnjevka jug, sa 66.674 stanovnika drugoj najmnogoljudnijoj gradskoj četvrti Zagreba (nakon Sesveta), dok Špansko i Malešnica čine jezgru gradske četvrti Stenjevec koja ima 51 390 stanovnika. Zanimljivo je da su njihovi mjesni odbori među najvećima u gradu - Prečko je sa 13 695 stanovnika najmnogoljudniji mjesni odbor u čitavom Zagrebu, Špansko jug je sa 13 510 drugi MO po broju stanovnika u Zagrebu, Špansko sjever je na petome mjestu sa 10.731 stanovnikom, dok je Malešnica sa svojih 9516 stanovnika ma 13. mjestu od ukupno čak 218 mjesnih odbora u Zagrebu!

Svi ovi podaci govore kako su ova tri kvarta vrlo velike (pretežno urbane) aglomeracije koje se nalaze vrlo blizu jedna drugoj, a u slučaju Španskog i Malešnice može se čak govoriti o jednom velikom naselju koje je povezano svojim zajedničkim centrom oko Trga I. Kukuljevića. Sva tri kvarta zajedno broje 47 452 stanovnika - a to je tek 8000 stanovnika manje od cjelokupnog grada Karlovca odnosno nekoliko stotina stanovnika više od Varaždina ili Siska kada se uz stanovnike tih gradova ubroje i oni iz drugih naselja uključenih u područje tih gradova. A upravo zbog te sadašnje velike količine stanovnika na malome prostoru zanimljivo je da su sva tri naselja, Prečko, Špansko i Malešnica, ne tako davno, prije tek 80-ak godina, bili samo - tri sela malena!



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1853. godina.



U neka davna vremena na tim se prostorima nije lako živjelo - i nije uopće slučajno da su se nekadašnji "centri" (danas bi rekli "veća sela" ) razvili sjevernije, uz glavni prometni smjer koji se nalazi neposredno uz rubove obronaka Medvednice. Taj smjer koristi nekadašnja glavna cestovna veza Zagreba sa sjeverozapadom (Samobor, Zagorje, Slovenija), a to je trasa Ilice i Samoborske ceste, a u neposrednoj je blizini sagrađena i trasa željeznice koja je puštena u promet 1862. Glavni razlog za korištenje upravo tog smjera su česte poplave rijeke Save koje su život u nizinskom dijelu činile teškim. Cijelo se to područje nalazi na cca 120-123 metra nadmorske visine, dok se već spomenuta prometna trasa nalazi malkice više, na 125 metara visine (mjereno na npr. mostu preko potoka Vrapčaka, kod crkve u Stenjevcu, kod mosta preko potoka Dubravice) pa time nije ugrožena od poplava. Prema nekim zapisima za poplava su vode Save dolazile vrlo blizu središta Stenjevca (crkve) gdje se i danas, uz ulicu Stenjevec i Stenjevečki odvojak II, mogu vidjeti uleknuća koja pokazuju da su tu vjerojatno nekad bili rukavci Save. A vrijedi primjetiti i da se u neposrednoj blizini nalazi ulica imenom Dolina koja to ime nosi još od davnina, vrlo vjerojatno je dobila ime baš po tim uleknućima koja su sigurno još dugo poslije poplava zadržavala vodu (a sa time vjerojatno i komarce ).

Kao povijesna "središta" u vremenima do sredine 20. stoljeća na glavnom zapadnom prometnom pravcu možemo spomenuti, redoslijedom od središta Zagreba prema zapadu, Vrabče (Gornje), Stenjevec i Podsused. Sva ostala južnija naselja bila su tada tek "sela malena". Počevši od nekadašnje zapadne granice grada Zagreba koja je od 1850. (ujedinjenja Gradeca i Kaptola u jedinstveni grad Zagreb) do 1945. bila na potoku Črnomercu tu su bila sela Ljubljanica, Jarun, Rudeš, Prečko, Špan(j)sko te (Savska) Opatovina. Malešnica u to doba nije ni postojala - nekolicina naseljenih kuća toga predjela bila je uz željezničku prugu i pripadale su Vrapču donjem, a to se ime zadržalo za cijelo područje današnje Malešnice sve do izgradnje urbanog dijela naselja u 80-im godinama. Ime Malešnica je do tada označavalo samo i danas postojeću ulicu koja je povezivala selo Špansko sa željezničkom stanicom Vrapče (do 30-ih godina se ž. stanica zvala Stenjevec, poslije Vrapče-bolnica), a bila je poznata i po tome što je upravo kod križanja Samoborske ceste sa Malešnicom Samoborska cesta prelazila prugu i nastavljala svoj put prema susretu sa Ilicom sa sjeverne strane pruge. (u zgradi koja se i danas nalazi na uglu tog križanja i u kojoj je danas hotel "Maroon" nekad je bila poznata gostionica Sertić).

Navedena južna "sela malena" su vrlo rijetko spominjana u povijesnoj literaturi. Prema nama dostupnim podacima najstariji dokument u kojem se može pročitati ime Prečko je darovnica kralja Andrije II koji je 1221. darovao dio svojih posjeda Kaptolu, poimence se spominju Grmoščica, Završje, Rudeš i Prečko. Nakon toga poznato je da je 1257. područje u blizini današnje Savske Opatovine poklonjeno cistercitskom redu i oni su na (tadašnjem) otoku Sv. Jakova sagradili samostan koji se na tome mjestu nalazio još 1307. Međutim, cisterciti su već 1315. odselili na Kaptol (toliko o ugodnom životu uz Savu!), a od njih je ostao tek toponim "Opatovina". Sve osim ta dva spomena o tom je prostoru u blizini Save ostalo nepoznato - osim onoga što se može iščitati iz starih karata. One koje smo uspjeli pronaći donosimo u ovom članku.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1883. godina.


Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1910. godina.


Vrijedi pogledati i administrativnu podjelu tih krajeva. U doba Austro Ugarske monarhije viša hijerarhijska jedinica od upravne općine je bila kotar (nekad nazivan i srez). U kotaru Zagreb tokom 19. stoljeća dio zapadno od grada pripadao je upravnoj općini Stenjevec sa sjedištem u Vrapču, a ona se sastojala od poreznih općina Jankomir, Stenjevec Dolnji, Stenjevec Gornji, Šestine, Vrabče Dolnje i Vrabče Gornje. Ta je upravna općina imala tad oko 6800 žitelja. S vremenom je upravna struktura doživljavala promjene - 1911. se iz upravne općine Stenjevec izdvojila upravna općina Vrabče (u kojoj su bili i svi dijelovi današnje Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca), a iz nje se, već u doba Kraljevine Jugoslavije, 1937. izdvojila općina Kustošija (na području koje se našlo i današnje Voltino te Rudeš).

Slična je upravna organizacija ostala i nakon Drugog svjetskog rata osim što ie općina Stenjevec promijenila ime u Podsused, a zatim ponovo, oko 1950., u Susedgrad. Slijedeća reorganizacija slijedi 1955. kada je Jarun pripojen Trešnjevci. Granica između općina Trešnjevka i Vrapče tekla je tad sjeverno kao i danas (prema GČ Stenjevec), po Zagrebačkoj cesti, dok je južnije ona u prvom dijelu ugrubo slijedila potok Vrapčak, a nakon prolaska kroz današnje Vrbane je skretala zapadnije i vodila između Jaruna i Prečkog.

Slijedeća promjena slijedi 1972. kada su svi dijelovi zapadnog dijela grada dodijeljeni općini Susedgrad, dok je Prečko vrlo kratko (1972.-1974.) pripadalo općini Črnomerec da bi 1974. konačno bilo pripojeno Trešnjevci. Osamostaljenjem Hrvatske i promjenama u funkcioniranju lokalne samouprave 1994. dolazi do zasad posljednje promjene - sva naselja zapadno od područja (nekad općine, potom Gradskih četvrti) Trešnjevka pripala su novostvorenoj jedinci lokalne samouprave Stenjevec, uz iznimku Podsusedskog polja koje pripada GČ Vrapče-Podsused koja pokriva sve zapadne krajeve grada sjeverno od željezničke pruge. Evo linka na pregled gradskih četvrti ZAgreba.

Zanimljivo je uočiti i katastarsku podjelu koja se nije mijenjala od davnina: Prečko, Špansko i veći dio Malešnice (istočno od ulice Malešnica) pripada katastarakoj općini Vrapče, dok svi krajevi zapadno, sve do ulice Jankomir, pripadaju katastarskoj općini Stenjevec, nakon koje slijedi katastarska općina Podsused.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1932. godina.


A sad, krenimo sa administracije na "pravu" sliku naselja, pogledajmo na primjer topografsku kartu iz 1932. koja dobro ilustrira stanje između dva svjetska rata, a tu su i primjetna sva do sada spominjana naselja. Jarun ima nekoliko "dijelova", u Gornjem Jarunu su kuće pretežno poredane uz tri glavne ulice (Hrgovići, nekadašnja Peščanska koja se spajala sa Hrgovićima blizu današnje tržnice, te nekadašnja ulica Antolići koja je otprilike tekla trasom današnje Vukasove), a na uglu Hrgovića i Peščanske je bilo raspelo. Donji Jarun je koncentriran oko današnje ulice Jarun sa raspelom tamo gdje se danas nalazi kapelica. Ljubljanica je tamo gdje je i danas, ali, naravno, u puno manjem obimu. Iznad Ljubljanice se već vidi industrijski dio sa počecima razvoja današnjeg Končara (tada Prvo jugoslovensko Siemens d.d.) na području koje se tada zvalo Donja Kustošija. Rudeš je koncentriran na područje oko raskršća Peščanske i Rudeške. Kuće Prečkog su uglavnom uz današnju ulicu Prečko, od današnje Petrovaradinske (nekada Novosadske) pa do otprilike mjesta gdje je danas župna crkva, a raspelo je bilo u blizini mjesta gdje ono (novosagrađeno) i danas. Treba uočiti i dva izdvojena dijela Prečkog koja su se nalazila uz Zagrebačku cestu, prvi negdje oko današnjeg križanja sa Zagrebačkom avenijom, a drugi oko mosta preko Vrapčaka. Taj posljednji je tokom vremena, ponajviše radi izgradnje Autoputa (1949.) koji ga je odvojio od "matice" naselja, prestao biti smatran dijelom Prečkog već Rudeša ili pak Oranica (koje nikad nisu bile samostalno naselje već upravo ono što im ime kazuje: oranice odnosno polja).
Zatim, Špansko je koncentrirano oko raskršća ulica Martinci i Maršanići sa ulicom Špansko. Savska Opatovina je na mjestu gdje se i danas nalazi većina kuća (oko malog "trga" na kojem je danas podignuto raspelo) ... a Malešnice još nema, nekolicina kuća je koncentrirana uz prugu i smatrane su dijelom Donjeg Vrapča.

Ako uzmemo u obzir da se važnost nekog naselja mjeri po tome koje sve javne funkcije sadrži ... i ako se složimo da su povijesno sve do najnovijeg doba bile crkve, škole, trgovine i gostionice ... tada i na taj način možemo pratiti razvoj svih ovih naselja i uspoređivati njihov razvoj - naravno ne kao natjecanje u kojem je neko naselje "bolje", a neko drugo "lošije", već pokušavajući kroz takvu usporedbu razumjeti zašto su se događaji razvijali baš tim tokom kojim jesu.

Usporedimo poznate podatke - prvo o župama i crkvama, redoslijedom njihova osnivanja (župa) odnosno gradnje (crkava).

- crkva u Stenjevcu podignuta je u 14. stoljeću
- crkva u Gornjem Vrapču sagrađena je 1703. (prije toga je također postojala crkva, ali na drugoj lokaciji, nisu poznati podaci o gradnji). Napomena: Svi današnji dijelovi Trešnjevke zapadno od potoka Črnomerca (Jarun, Ljubljanica, Gajevo, Rudeš, Voltino, Vrbani, Prečko) pripadali su dugo vremena općini Vrabče Gornje, tako da je tamo bila njihova župna crkva, groblje i škola.
- 1932. podiže se kapelica Uzvišenja Sv. Križa u Jarunu (Jarun od 1937. potpada pod župu crkve na Knežiji koja je tad sagrađena), 1976. osnovana je župa u Jarunu, crkva u Dugoratskoj ulici sagrađena je 1982., a crkva Sv. Mati Slobode 2000. godine
- 1939. osniva se župa sv. Nikole Tavelića u Kustošiji, a 1943. posvećena je i župna crkva
- 1942. osniva se prva župa na zapadnom dijelu južno od pruge, župa u Rudešu (crkva je sagrađena 1967.)
- 1942. osnovana je i župa u Podsusedu (sv. Ivana Bosca), crkva je sagrađena već prije, 1939.
- 1966. osniva se župa Prečko (isprva nazvana Novo Špansko), crkva Presvetog Trojstva u ulici Prečko je sagrađena 1976. (kraće vrijeme prije toga Prečko je spadalo pod župu Stenjevec)
- 1975. Osniva se župa Blažene djevice Marije žalosne u Španskom (1986. je crkva blagoslovljena, a dovršena je 1990.)
- 1978. osniva se župa Sv. Leopolda Mandića (za područje Ljubljanice i Voltinog) koja se tek 1994. i službeno osamostaljuje od župe Sv. Marka Križevčanina. Početak gradnje župne crkve bio je 2002., a blagoslovljena je 2007.
- 1982. osniva se župa Blažene djevice Marije u Malešnici, crkva je blagoslovljena 2004. i posvećena 2007.
- 2000. osniva se župa Vrbani, a župna crkva Blagovijesti – Navještenja Gospodinova, dovršena je 2004.

Zatim, pogledajmo situaciju sa školama zapadno od potoka Črnomerca

- 1860. otvara se osnovna škola u Stenjevcu
- 1863. otvara se osnovna škola u Gornjem Vrapču
- 1886. otvara se osnovna škola u Podsusedu
- 1895. otvara se osnovna škola u Rudešu, najstarija škola na čitavoj današnjoj Trešnjevci, s obje strane potoka Črnomerca
- 1904. otvara se osnovna škola Kustošija (nekad Osnovna škola Ivana Brlić Mažuranić)
- 1932. otvara se osnovna škola u Bizeku
- 1934. otvara se Osnovna škola Janka Draškovića, do 1946. samo kao područni objekt OŠ Gornje Vrapče (nekad Osnovna škola Pavao Lončarić)
- 1948. otvara se Osnovna škola Ljubljanica (nekad Osnovna škola Sava Kovačević)
-1960. otvara se Osnovna škola Ada Prica u Bolničkoj ulici u Stenjevcu (danas Osnovna škola Stenjevec)
- 1964. otvara se Osnovna škola Voltino
- 1965. otvara se Osnovna škola Špansko (danas osnovna škola Tituša Brezovačkog)
- 1966. otvara se Osnovna škola Prečko, do 1970. samo kao područni objekt OŠ Špansko (nekad Osnovna škola Maršal Tito)
- 1968. otvara se Osnovna škola Ivan Meštrovića u Staglišću
- 1969. otvara se Osnovna škola Dragutina Domjanića u Gajnicama
- 1976. otvara se Osnovna škola Nikole Tesle u Prečkom
- 1980. otvara se Osnovna škola Dragutina Tadijanovića u Stenjevcu (nekad osnovna škola Edvarda Kardelja)
- 1984. otvara se Osnovna škola Antuna Kovačića u Španskom
- 1985. otvara se Osnovna škoal Bartola Kašića na Jarunu
- 1991. otvara se Osnovna škola Malešnica
- 1992. otvara se Osnovna škola Vrbani
- 2007. otvara se Osnovna škola Špansko Oranice
- 2013. otvara se Osnovna škola Alojzija Stepinca u Vrbanima

----


Osnovna škola "Maršal Tito" (danas Prečko), autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Osnovna škola Nikole Tesle, 1982. ili 1983., autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Zagreb kakav je bio nekada".


A nakon ovog nabrajanja župa i škola, o kojima se podaci vrlo lako mogu naći na internetu, evo i slijedećeg, puno "škakljivijeg" poglavlja - o gostionicama i trgovinama. Gostionice i trgovine su oduvijek bile "profana" središta svakog sela, mjesta gdje su se ljudi sretali, razmjenjivali novosti, ponešto kupili ili prodali, popili ponešto u lokalu ili pak na stepenicama pored vrata, ispod stare lipe ili na zidiću uz dućan .. i uz njih su vezana mnoga sjećanja: prvi odlasci u trgovinu sa mamom ili tatom, samostalne kupovine, prva piva, prva pijanstva, veselice u gostionicama, pričesti, svadbe, karmine. No, takva se sjećanja vrlo rijetko mogu naći u službenim zapisima i u internetskim tekstovima već ih treba polagano skupljati kroz razgovore sa ljudima, razne forume, Facebook grupe ... I upravo smo na takav način, kroz postove na Facebook grupi "Prečko, moj kvart" saznali puno o neformalnoj povijesti Prečkog. Dio toga je bio ispričan tokom već spominjane šetnje "Tri sela malena: Prečko, Špansko, Malešnica", dok se dio tih saznanja prvi put objavljuje u jednoj cjelini upravo u ovom tekstu.

Djelić takvih sjećanja vezanih uz Špansko smo dobili kroz razgovor sa Mirom Martinec, ženom koja je odrasla u Španskom (ulica Martinci) s kojom smo pričali tokom šetnje na vratima kuće u kojoj je odrasla, a koja je veći dio svojeg poslovnog života provela prodajući voće i povrće na obiteljskom štandu na Tržnici Prečko sve dok nije prešla u mirovinu tokom 2020. godine. Njezin je tata rođen u Španskom, a mama je porijeklom iz Savske Opatovine, tako da bi se kroz dulji razgovor sigurno moglo skupiti još puno više zanimljivih podataka nego što smo ih čuli za razgovora tokom šetnje.

Što se Malešnice tiče, nažalost, nismo pronašli niti jednu osobu iz tog kvarta s kojom bismo obavili takav razgovor tako da to područje do daljnjega ostaje nepokriveno što se tiče ove "dimenzije" istraživanja povijesti.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1944. godina.


Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1947. godina.


A sad o Prečkom.

Već smo ukratko napisali ponešto o Prečkom u doba prije početaka njegove urbanizacije, evo sad i dodatnih informacija. Nekada je područje naselja Prečko bilo drugačije nego danas - u njega su se računale i kuće koje su se nalazile uz Zagrebačku cestu u blizini mosta preko potoka Vrapčaka (u blizini današnje gostionice Palfi, u vlasništvu obitelji Kasanić) gdje se nekad nalazio i prvi dućan. Najbliži slijedeći je bio na Ratarskoj ulici, također u vlasništvu obitelji Kasanić. Preko puta trgovine (u kući gostionice Palfi) se sve do sredine 90-ih nalazila kasarna, sagrađena početkom Drugog svjetskog rata kada je prvo služila ustašama, poslije su ju preuzeli Nijemci, a nakon rata je služila za smještaj zarobljenih domobrana koji su prošli Križni put, među kojima su mnogi spašavali život bijegom iz kasarne u savske rukavce.
Drugi vojni objekat na području Prečkog je bila skupina manjih zgrada na samome kraju ulice Prečko, uz Savu. te su zgrade na karti iz 1944. označene kraticom "Dorab" što znači "Domobranska radna bojna" u koju su unovačeni bili pretežno Srbi koji nisu dužili oružje već su uglavnom bili mobilizirani na javnim radovima. Više o tome moežete pročitati ovdje:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Domobranske_radne_postrojbe
Taj je objekat sada zapušten i devastiran nakon što je kraće vrijeme bio u upotrebi kao skladište tvrtke "Domovina d.d." Stjepana Tuđmana.

U Prečko se tada ubrajao i prostor današnjih Vrbana III, uključujući i tada jedinu ulicu Put Vrbana u kojoj je stanovala obitelj Vrban, nekad jedini stanovnici na tom prostoru. Sjeverni dio današnjih Vrbana se nazivao Donji Rudeš, dok su polja i livade u smjeru Jaruna pripadale tom selu.

Glavni i dugo vremena jedini cestovni prilaz Prečkom je bio današnjom Zagrebačkom pa potom Petrovaradinskom (nekad Novosadskom) ulicom, dok se od Jaruna moglo doći i kolskim putem kroz polja koji je izbijao na današnju ulicu Vrbje. Od ulice Prečko, koja se od Petrovaradinske odvajala na istome mjestu kao i danas i koja je imala isti tok kao i danas (osim što je prekinuta 2000. godine produženom Matetićevom) odvajale su se sporedne ulice nazvane po prezimenima "starosjedilaca": Kormanići (nestala za izgradnje oko 2000.), Dekanići, Tucmani i Vunarići. Osim tih ulica u doba poslije Drugog svjetskog rata postojale su još samo ulice Mlake i Vrbje (u smjeru Jaruna) te ulice Svilkovići i Novo Špansko (koja je nastala najvjerojatnije izgradnjom autoputa u 50-ima) koje su predstavljale vezu prema Španskom i Savskoj Opatovini.
Takvo stanje stvari je najbolje vidljivo na topografskoj karti iz 1959. - vidi dolje.

Treba spomenuti da Prečko već od 1946. ima i svoj nogometni klub.



Isječak topografske karte Zagreba i okolice, 1955. godina.


Tekst o povijesti NK Prečko, zahvala Žani Grmšek.


Od izgradnje Autoputa 1949. jasno je definirana sjeverna granica Prečkog i svi dijelovi sjeverno od njega (npr kasarna "Prečko") i dio uz Zagrebačku cestu su s vremenom izgubili poveznicu sa središtem naselja i danas ih više nitko ne smatra dijelom Prečkog. No, u to doba, u 50-ima i ranim 60-ima, ti su se dijelovi još uvijek smatrali dijelom Prečkog. Tu se, između ostaloga, nalazila gostionica Škornjak u kojoj su se, kako kaže jedna od gospođa, potrošile mnoge plaće. A vikendom je tamo bio ples, to je bilo jedno od rijetkih mjesta za izlaske na zapadnoj periferiji grada.
(neki od sugovornika su spominjali i gostionicu Masna Jaga, koja se isto nalazila negdje u tom dijelu naselja, kuda se u ta davna vremena išlo na ražnjiće, onda se još nisu jeli ćevapi, koji su tek kasnije došli na menije, kako kažu mještani Prečkog)

Slijedeća velika promjena, nakon izgradnje Autoputa, u Prečko stiže nakon poplave 1964. Već postojeći planovi prema kojima bi u sadašnjim zgradama u Ulici Slavenskoga, Lhotkinoj i Dobronićevoj, bio studentski dom su izmijenjeni i ti su stanovi namijenjeni za Zagrepčane postradale u poplavi. Te su zgrade sagrađene neposredno nakon poplave, 1965. Sa imenovanjem tih ulica Prečko je dobilo prve ulice posvećene poznatim kompozitorima i glazbenicima, a sa praksom takvog imenovanja se nastavilo sve do danas.

Stariji stanovnici Prečkog se sjećaju da su tad, na početku urbanizacije, u cijelom naselju postojala svega dva telefona, jedan u sadašnjoj gostionici "Palfi", a drugi u privatnoj kući kod obitelji Vunarić, blizu starog placa. Te se telefone moglo upotrebljavati samo u velikoj nuždi, za pozive miliciji i hitnoj pomoći.

Nekako u isto doba gradi se i niz obiteljskih kuća na zapadu Prečkog (današnje ulice Bezdanska, Tavankutska, Žednički put, zatim Starobrodska (nekad Brončeva) i ulicama koje više ne postoje: Bajmočka, Prigrevička i Paćirska. Isto tako, na istoku naselja je nastao niz uskih i pretežno slijepih ulica: Temerinska, Čuruška, Titelska (sve tri su nestale produženjem Horvaćanske 2000.), Futoška, Odžačka i Karavukovska (danas: Palanjačka) koje je povezivala Bogojevska ulica koja također više ne postoji, ali je njen sjeverni dio dobio ime po skladatelju Krsti Odaku. U to su se vrijeme na južnom dijelu Novosadske (danas Petrovaradinske) odvajale i dvije kratke i slijepe ulice, Staparski put i Sivački put, koje danas ne postoje.



Isječak plana grada Zagreba, 1971. godina.


Isječak plana grada Zagreba, 1973. godina.


Stanje u doba nakon tog prvog proširenja Prečkog je dobro vidljivo na planu grada iz 1973. na kojem je vidljiva i osnovna škola Prečko ("Maršala Tita") te Dom narodnog zdravlja (kratica DNZ) u prostoru koji danas koristi udruga "Vjeverice". U Domu zdravlja je bila samo ambulanta opće prakse koja je spadala pod Dom zdravlja Črnomerec (liječnici su bili dr. Klenkar i dr. Lipovac te zubarica Wacha Najberger), dok se u laboratorij išlo u Vrapče (gdje je prije otvaranja Doma zdravlja u Prečkom bio i najbliži liječnik). Predio oko raspela i Doma zdravlja je nekad bio centar naselja i mjesto na kojem će se kasnije, 1980., sagraditi i tržnica. Nešto kasnije, 1974., gradi se i prvi objekt Dječjeg vrtića Prečko. Prije toga sagrađena je Osnovna škola Prečko, koja je od 1966. do 1970. radila kao područni objekt Osnovne škole Špansko u montažnom objektu koji više ne postoji, a nalazio se između sadašnje školske zgrade i teniskih terena (dugo vremena su na temeljima te zgrade bile sprave dječjeg igrališta). 1970 je otvorena nova školska zgrada, a u barakama stare škole je bio organiziran dnevni boravak.

Na već spomenutoj karti iz 1973. zanimljivo je primjetiti još nekoliko stvari:
- na karti nije ucrtana kasarna iznad Ljubljanske avenije (u skladu sa običajima tog doba po kojima javno dostupne karte nisu smjele sadržati vojne objekte) niti izdvojeni objekt na samome kraju ulice Prečko (uz nasip), to je bio slučaj i sa kartama iz 1971. i 1985.
- vidljive su dvije jaruge koje su, prema pričanjima svjedoka, većinu godine bile suhe i tek su nakon dužih kiša sadržavale nešto vode, a koje su se pružale iz smjera Španskog na potezu današnje Beethovenove ulice te uz Ulicu Slavenskog, uz današnju Osnovnu školu Nikole Tesle.
- negdje u to doba je u Prečkoj sagrađena i plinska stanica, tada jedina u gradu uz onu u Radničkoj, radi potrebe grijanja novih zgrada koje su imale kotlovnice na plin i tek su oko 2005. godine priključene na mrežu gradskih toplovoda.
- do Prečkog se tada javnim prijevozom dolazilo autobusnom linijom br. 28 koja je vozila od Remize (Vurovčica - danas Ljubljanica) po Autoputu do Savske Opatovine gdje je bila posljednja stanica.

U tom je periodu (1967.) otvorena i najstarija gostionica u Prečkom, "Veselom Tončeku", koje je vlasnik bio Antun Kenjereš. Gostionica se nalazila u niskoj kući čiji je vlasnik bio NK Prečko i to je bilo mjesto gdje se nije dolazilo samo piti i jesti već i zabavljati - bilo uz gledanje televizije koja tada nije bila tako raširena po kućama, bilo uz živu muziku koja je svirala četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom. Kasnije, 1974., taj je lokal, uz promjenu vlasnika, dobio službeno ime "Prečko", ali i nadimak "Muharem" ili "Muhica" i bio je jedan od prvih narodnjačkih klubova Zagreba u kojem su, priča kaže, gostovali Lepa Brena, Miroslav Ilić i drugi poznati izvođači te vrste muzike. Urbane legende kažu da je u i oko lokala s vremenom bilo sve više nereda, tučnjava, droge, pa čak i pucnjave ... što je potrajalo do 2002. godine kada je zgrada iz nepoznatih razloga izgorjela. Njeni se temelji mogu i danas vidjeti na prostoru parkirališta između Osnovne škole Prečko i Doma kulture.



Razglednica gostionice "Veselom Tončeku", zahvala Žani Grmšek.


Gostionica "Prečko", autor fotografije nepoznat (gospođa na slici je vjerojatno gđa Ruža xxx), fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Gostionica "Prečko", autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Park Emila Cosetta, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Konjska zaprega, negdje u Prečkom, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


Jedan drugi lokal je takođet započeo život u toj fazi razvoja naselja - današnja gostionica "Stari kotač" je počela sa radom 1982. godine, no prije nje je u vlasništvu oca sadašnjeg vlasnika bio na tome mjestu lokal imenom "Puna čaša" sa biljarom na gljivu i ražnjićima kao specijalitetom, a vlasnik je imao nadimak Ludva. Nakon što je ovaj lokal predao sinu on je držao brod-lokal na Savi, "Libertas", no taj je brzo izgorio.

U to je doba jedan od poznatijih lokala u Prečkom bio i "Pod brajdom", koji danas nosi ime "Zg caffe" i nalazi se u Petrovaradinskoj, kod ficleka nekadašnjeg dijela ulice Mlaka. U toj je zgradi bio nekad i dućan koji se zatvorio oko 1980. Malko dalje, u objektu gdje je sada Spar nekad je bila trgovina "Slavija" te, sa sjeverne strane, kafić popularno zvan "Ceker bar".

Nešto sjevernije je u Petrovaradinskoj, na današnjem mjestu bio lokal "Gigi", a još sjevernije, preko puta nogometnog igrališta, bila je i Imotska konoba gdje je bilo i boćalište.
U okolnim ulicama je bilo još lokala, "Sidney" u Sibeliusovoj te "Paž" u Smetaninoj.

U ulici Prečko je još od davnina postojala vinarija popularno zvana "Kod Bare", vodila ju je obitelj Bartolić, a spominje se i zasad nepoznati dućan prehrane u istoj ulici.

Malo zapadnije, uz tržnicu te u Dobronićevoj ulici, je bilo još trgovina i lokala: Prva trgovina je bila u baraci na početku Dobronićeve, dok se po mlijeko išlo kod obitelji Kasanić koja je držala krave i imala je posjed na lokaciji današnjeg placa. Oko 1967. je na mjestu današnje Bipe (Dobronićeva 1) otvorena prva suvremenija trgovina, prvo je to bila trgovina Sava, potom Union da bi oko 2015. to postala parfumerija Bipa. U sastavu tog dućana nalazio se jedno vrijeme i birc koji je zatvoren nepoznate godine.
Malo niže, na mjestu današnje trgovine "Spar", bila je prvo trgovina Zvijezda, potom Trgopromet, zatim Slavija pa Diona.

Preko puta Trgoprometa (danas "Spara") su bili kiosci Duhana (zvali su ga Micika, valjda po trafikantici) i Lutrije.
Malko dalje je bila i baraka (možda bivšeg dućana? Ili mjesne zajednice?) u kojoj se okupljala omladina i slušala rock'n'roll.

Što se stare tržnice tiče, na njoj je bila mala trgovina "Slavija", mesnica "Prečko" (vodili su ju Vlado i Natalija Frančić, koji i danas vode mesnicu na novoj tržnici), pečenjarnica i birc, dok je sa vanjske strane bila još jedna trgovina.



Tržnica Prečko, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart".


U središnjem dijelu Prečkog najpopularniji je u to doba bio caffe bar "Ž" (otvoren 1975.), nalazio se na mjestu današnje pekarne pored knjižnice u Ulici Slavenskog.
Sa gradnjom zgrada u Ulici Slavenskog tu se preselio i dio ordinacija iz Doma zdravlja: Stomatologija, školska medicina, pedijatrija, terenske sestre, laboratorij, dok su ambulante opće prakse ostale u staroj zgradi. Sve su te ordinacije tada potpale pod Dom zdravlja Trešnjevka.
Malo dalje, u današnjoj ulici Marijane Radev (tadašnjoj Hristićevoj), bio je popularan caffe bar "Gold", pored njega je bila i slastičarnica (u tom je lokalu kasnije otvorena pekara koja danas ne radi), a nešto dalje (u Beethovenovoj) je bio caffe bar "Hawaii". Sa druge strane, u Lhotkinoj, je bio Foto studio Ujdurica, a u Dobronićevoj je bio TV servis.

U istočnom dijelu Prečkog, u Bezdanskoj ulici, pored Osnovne škole Nikole Tesle (sagrađene 1976.), je od kraja 70-ih radio caffe bar "Boško" koji je nekoliko puta mijenjao ime u "Kod Vlade", "Martini", "Pas koji puši lulu", pizza bar "Vuglec", a od cca 2015. je lokal zatvoren.

Posve zapadno, na mjestu gdje se danas nalazi Baranovićeva ulica, prolazila je nekadašnjom trasom ulica Svilkovići koja je dolazila iz Španskog. Uz tu cestu, vrlo blizu autoputa, nalazila se nekad gostionica "Zlatni orao" koju je držala obitelj Martinec. To je bila gostionica u koju su rado svraćali putnici sa Autoputa, kako kamiondžije tako i lokalno stanovništvo. A u njenoj blizini, na mjestu današnje Haendlove, bio je i mali dućan u privatnoj kući oko kojeg su se nalazile barake.

Stariji stanovnici Prečkog se još sjećaju i da je 1973. prvi puta u kvart došao luna park, na mjesto današnje Osnovne škole Nikole Tesle. Posljednjih 10-ak godina luna park je bio čest gost na livadi pored igrališta NK Prečko.



Pogled na zgrade u Paljetkovoj, autor fotografije nepoznat, fotka je preuzeta sa Facebook grupe "Prečko, moj kvart", post stavila Ruža Gusković.


Druga faza velike izgradnje Prečkog uslijedila je od sredine 70-ih pa do sredine 80-ih kada je izgrađena velika većina preostalih danas postojećih zgrada. To je doba otvaranja knjižnice (1978.), tržnice (1980.), Centra za obradu podataka (CAOP - danas Apis) u Paljetkovoj ulici ... otvorena je i autobusna linija za Prečko koja je sa Autoputa skretala u Petrovaradinsku pa zatim ulicom Prečko dolazila do Hatzove gdje je uz tržnicu bila i posljednja stanica. Nakon nje bi autobus Ulicom Slavenskoga dolazio do Autoputa i skretao za grad.
1976. je sagrađena Osnovna škola Nikole Tesle, a u tome je razdoblju sagrađena i župna crkva Presvetog trojstva, 1976., do tada su se mise održavale u kući Nikole Matošića.

U zgradi u Ulici Slavenskog (preko puta knjižnice) bio je tada, prije otvorenja Shopping centra Prečko, cijeli niz lokala. Tamo je bila trgovina "Unikonzuma", knjižara, mesnica, trgovina bojama i lakovima, privatni dječji vrtić, ambulante, zubar dr. Filković i sestra Narcisa Gluhinić, pa čak i buffet na kraju štengi, "Aerodrom".
U tadašnjoj Hristićevoj 1976. otvorila se cvećatnica Feresin, kao i frizerski salon Đurđica, koji još i danas postoje.

Na prostoru između Štefanićeve i Odakove ulice, gdje sada prolazi Horvaćanska, bili su ostaci uprave gradilišta. A na mjestu sadašnjeg parkirališta zgrada u Štefanićevoj ulici su bila dva igrališta na kojima su djeca (a ponekad i odrasli) iz tih zgrada igrali nogomet.
U ranim 80-ima uređen je i sadašnji sportsko rekreativni centar Prečko uz Osnovnu školu Prečko (tada Maršala Tita). Na otvorenju tog igrališta igrali su Nk Dinamo i NK Zagreb.
Nešto južnije, kod sadašnje pečenjarnice "Grana" ulica Mlake se pretvarala u običan kolski put koji je vodio do Jaruna. Desno od toga puta je bial šikara koju su ljudi zvali Bugareva jama, tamo su se djeca igrala, radila skloništa, pekli kukuruze i krumpire, a zimi je, na nizbrdici nešto prije nje, bio teren za sanjkanje.
1980. je otvoren i red Apple Pub u Odakovoj ulici, često zvan Jabuka.
Preko puta je bio jedan od prvih fast food-ova u kvartu, Presto, a blizu njega i igraonica "Australija". U Odakovoj su još bili i dućan "Voćko", papirnica "Šiljo", videoteka "Kiss" (koja je radila u sklopu Red Apple puba"), automehaničar za Toyota automobile, a bio je tu i mali dućan na ćošku Komarevske i Odakove.

1978. osnovano je i DVD Prečko koje ima svoje prostorije u Jarnovićevoj ulici. Pogledajte njihovu web stranicu.

1979. je pokrenut i malonogometni turnir "Kocka" koji je najstariji zagrebački malonogometni turnir na otvorenome, a odigrava se na središnjem kvartovskom igralištu, tzv. Kocki, u Tijardovićevoj ulici, u dijelu parka poznatom u kvartu kao "Park prinčeva".
Ovdje možete pogledati TV prilog objavljen na "Nogometnoj televiziji" o tom turniru.
1983. Prečko je dobilo i svoje kulturno umjetničko društvo, KUD Prečko, koje je poslije promijenilo ime u KUD Croatia - više o njemu pogledajte ovdje.



Isječak plana grada Zagreba, 1985. godina.


Treća faza razvoja počela je sredinom 90-ih kada je sagrađen Shopping centar Prečko, jedan od prvih trgovačkih centara Zagreba (prema našim podacima prije je u Zagrebu izgrađen tek Importanne centar kod Glavnog kolodvora). U njemu su se, tokom vremena, koncentrirale mnoge kvartovske trgovine, kafići i uslužne radnje. To je također i doba kada je uz Osnovnu školu Nikole Tesle sagrađeno sportsko igralište, prije njega je tamo bila livada na kojoj su se često družili vlasnici pasa.
Sredinom 90-ih je napuštena i kasarna Prečko na mjestu koje se gradi novo naselje POS Oranice koje se ni administrativno niti u svakodnevnoj upotrebi ne ubraja u Prečko iako je to nekad davno bio dio naselja.

Nakon osamostaljenja Hrvatske neke su ulice u Prečkom dobile nova imena - Novosadska je postala Petrovaradinska (samo je preskočen Dunav! ), Karavukovska je postala Palanjačka, Brončeva je postala Starobrodska ... a od glazbenika, Hristićeva je postala Ulica Marijane Radev, a Konjovićeva je preimenovana u Matačićevu.

1998. sagrađena je kapelica žrtvama Križnog puta, pored mjesta gdje je nekad bilo raspelo.
A 2000. godine Prečko je dočekalo i tramvaj, nakon produženja Horvaćanske ceste i spajanja sa produženom Matetićevom sve do Svilkovića. Do Prečkog je prvo vozila samo 17-ica da bi 2004. bila produžena petica koja je do tada vozila samo do Jaruna. I dok 17-ica cijelo vrijeme vozi istom trasom do Borongaja, 5-ica je doživjela već dva produženja, prvo od Kvatrića do Maksimira, a zatim i do Dubrave.
Do Prečkog se možete provozati tramvajem i virtualno, gledajući pogled vozača tramvaja broj 17 na vožnji iz Borongaja, evo linka.

Nekako je u isto doba, oko 2000., premještena i posljednja stanica autobusa u Ulicu Slavenskoga. Nekad je jedina postojeća autobusna linija bila 114, za Remizu, no 2000. godine je do Prečkog produžena i linija 134 iz Črnomerca koja se do tada okretala kod Oranica. Te je godine do Prečkog stigla i linija 168 koja vozi od Savskog mosta preko Ježdovca, a 2019. je stigla i linija 120 kojom se do Črnomerca može preko Gajnica i sada predstavlja najkraću vezu Prečkog sa željeznicom (sa ž.st. Gajnice).

Krajem 90-ih otvoren je Dom kulture (u kojem je sjedište Mjesnog odbora Prečko, a prostore koriste i Centar za kulturu Trešnjevka te razne udruge iz kvarta) sa zdravstvenim ambulantama s druge strane zgrade koje su se tamo premjestile nakon boravka u zgradi u Ulici Slavenskoga. Oko 2003. otvorena je i renovirana tržnica.

Što se lokala tiče, 01.01.1996. otvoren je caffe bar "Flash" u Ulici Dore Pejačević. Nešto zapadnije, u Jarnovićevoj, na kućnom broju 100, se u 90-ima nalazio restoran "Servus" koji je često ugošćavao proslave i svadbe, imao je i kuglanu (sada se u tom postoru nalazi dvorana gimnastičkog kluba Trešnjevka), vlasnik lokala, Jurica, je nekad imao i gostionicu na području sadašnjih Vrbana . Među mnoštvom restorana koji nude roštilj u 90-tima se uz Stari kotač isticao i Marinero, 1999. je otvorena i pečenjarnica Grana (nekad sew zvala Naser), oko 2005. otvoren je i lokal "Kod dede" u ulici Prečko, dok je na tržnici svo vrijeme u radu pečenjarnica "Dux" ("Prečko").
Na zapadu kvarta je bio još i lokal "Kod Nikole", u Bezdanskoj ulici (Vlasnik: Kamenarić), te "Miki" u Händlovoj koji je bio i prva neslužbena kockarnica u kvartu.

Što se tiče nove stambene izgradnje, osim pojedinačnih manjih zgrada sagrađen je između 2010. i 2020. kompleks zgrada južno od Jarnovićeve, kojima će se vjerojatno u budućnosti pridružiti i zgrade na terenu bivše plinare koja je prestala s radom oko 2015. te srušena 2020. 2020. godina će ostati zapamćena i kao godina u kojoj je srušena jedna od najstarijih kuća u Prečkom, ona na uglu Jarnovićeve i ulice Prečko, gdje je također sagrađena stambena zgrada. Sa druge strane, u Tijardovićevoj je 2021. dovršena kontroverzna zgrada na dijelu površine pored nogometnog igrališta i Parka Emila Cosseta.

Za kraj, nemojmo zaboraviti da je Prečko tokom nekoliko godina imalo čak i svoj rock festival, "Zadnja stanica Prečko", koji je pokrenut 2011. godine (2012. je imao čak dvodnevni program!) i ugasio se nekoliko godina kasnije. Najpoznatiji sudionici programa su bili Renato Metessi, inače "dečko iz kvarta", sa svojim Zvijezdama.

Link na postove na blogu "Nepoznati Zagreb": Festival 2011. i festival 2012.

Kasnije 2019. i 2021. godine, u organizaciji mjesnog odbora Prečko i Centra za kulturu Trešnjevka, odigrala se jednodnevna manifestacija "Dan mjesnog odbora Prečko - Dan susjeda".

A Prečko je krajem travnja 2021. dobilo i svoju reportažu u serijalu "Kvart priča" Vida Juračića, pogledajte ju ovdje.

Isto tako, Prečkom je posvećena i jedna epizoda serijala "Zagrebački memento" u kojoj je, nažalost, mnogo fotografija nevezanih uz Prečko kao i neke netočne informacije - tu je link.

Prečko je zakratko došlo na novinske stupce i povodom prosvjeda obitelji Maršanić na okretištu tramvaja kojim su željeli dobiti pravičnu naknadu za zemljište koje im je bilo otkupljeno po nepravičnoj cijeni prije mnogo godina. Evo i kratkog filmskog zapisa.

Gledavši pozitivnu stranu života, Prečko je postalo poznato i po prvom alternativnom zajedničkom gradskom vrtu Eko ekipe Prečko, osnovanom 2013. (prije uvođenja tzv. Bandićevih gradskih vrtova), vidi ovdje, te po jednoj od prvih "slobodnih knjižnica" u Jarnovićevoj ulici koja je, nažalost, trajala tek godinu dana. Vidi ovdje.

----

Napomena autora (Vanja Radovanović): Ovaj je tekst sastavljen na osnovu informacija kojima sam raspolagao u trenutku pisanja (srpanj 2021.). Greške su uvijek moguće, kako i sa moje strane, tako i sa strane onih čije sam komentare skupljao na Facebook grupi "Prečko moj kvart", unaprijed se ispričavam na eventualnim netočnostima i zahvaljujem se svima koji će svojim komentarima dodati neke nove informacije ili pak ispraviti postojeće netočne.
Isto tako molim da uzmete u obzir da je ovo amaterski rad koji je rađen bez suradnje sa gradskim i znanstvenim ustanovama, nadam se da će jednoga dana netko na osnovu ovoga teksta i svih drugih izvora napisati profesionalni ili znanstveni rad na temu povijesti Prečkog i susjednih kvartova.

Zahvaljujem se na pomoći svima koji su svojim komentarima pripomogli nastanak ovoga teksta - evo i abecedne liste Facebook profila osoba koje su svojim komentarima pomogle (imenaa profila ne odgovaraju nužno stvarnim imenima osoba).

Luka Andrović, Jalža Baboreško, Sandra Barić, Dunja Bolf, Davor Bolšec, Darko Bukovčan Bukva, Vildana Cigler, Jasna Đurkić, Dario Fabrični, Ivona Feresin, Vlatka , Ivan Gadijencio Hrabuš, Narcisa Gluhinić, Ana Gogić, Iva Grmšek Stojanović, Žana Grmšek, Nenad Gugi, Ruža Gusković, Nada Horvatić, Hrvoje Hrenar, Damir Jakuš, Jadranka Katalinić, Mario Katalinić, Zlatko Katalinić Daka, Tanja Kenjereš, Marijana Kovačić, Željka Krsnik Antunović, Brljo Leptirić, Goran Lončarić, Dragica-Velimir Lovrec, Maja Lukavečki Švast, Zdenko Lunko, Iron Marijan, Gordana Metessi Novak, Renato Metessi, Mirek Mihetec, Dean Misković, Jasna Murić, Miroslav Miki Nesvanulica, Neda Nesvanulica Miščević, Ljubica Nikolić, Suzana Orel, Damir Pavlečić, Snježana Perić, Ana Matea Petković, Robert Petrić, Spomenka Petrić, Mirjana Pondeljak, Ela Protić, The Red Apple Pub, Željko Romčević, Mario Rosandić, Jasna Rostohar, Ivana Sačer Cota, Giran Sajko Bjelić, Martina Savić, Katarina Schreng, Mirjana Stipandić, Maša Štrbac, Lidija Toffolon, Marina Topić, Damir Tucman, Nikolina Turčinović Dupor, Emil Vargović, Matija Zadravec,

Post je objavljen 18.07.2021. u 16:19 sati.