Nachtfresser

Dan za loša stanja, to je valjda zbog nadolazeće promjene vremena. Više stvari me ražalostilo osim poslovičnog gubljenja u šahu, na koje sam imun kao na zajedljiva blog spominjanja. Imam taj stil igre da jedan dan gubim, drugi dobivam u serijama. Prvo jedna kolegica koju inače cijenim, ljuti se jer kontrole ljudi izvan škole dolaze samo njima mentorima i savjetnicima, prilično nekolegijalno, pa ja nisam nikad postavio pitanje zašto ti neki skupljači bodova i u ranijem periodu kod bivše ministrice znački imaju već dosta veće plače od onih kojima se ne da bakćati s administracijom, pa najbolja profesorica naše škole je otišla u mirovinu mizerne plaće i nikakvog zvanja, moraju vas kontrolirati da neki jebivjetar ne bi ušao u elitno društvo. I ja zadnje vrijeme poput vas enormno koristim projektor i tehniku, sve u duhu vremena, uostalom i lakše je tako.
Drugo me rastužila stranica na fejsu o DDR-u, čiji sam stipendist dva put bio, naglašavaju loše stvari, samo da su originalno dedeerovske, poput loših cigareta koje se sad veličaju, novogradnje, ne znam jesu li mi gori naši neboderi i to, loše aute koji su eto postali kultni, plakate za novačenja u armiju, pored toliko stvari koje su bile super, poput rješenih stambenih pitanja za mlade, cjelodnevnih vrtića, FKK kulture, ma dalo bi se toga nabrajati, ali to smo uglavnom cijenili mi stranci. Rastužilo me u smislu promašenosti tog izuzetno lijepog razdoblja mog života, al što je jednom ovdje komentirao cjenjeni bloger, nikad ne treba zanemariti faktor mladosti.
Idemo na bitno, što je bolje danas, npr. za ručak tagliolini s tartufima i srnećim glašom:

Prekrasan sunčan dan, grupa talijanskih turista je uz ručak buljila u more, pratilac ih je napalio s pričom, ako pažljivo gledaju, vidjet će današnju kontroliranu eksploziju mine u moru. Turisti u organiziranim grupama, svugdje po svijetu, dragovoljno glume budale. Jin pak cijeli dan glumi ljutka, jer mu ne dopuštamo da se svađa s lajavim susjedom, ljutnju je prekinuo samo s više nego obilnim ručkom, međutim odbio je popodnevnu šetnju, gospodin ne zna da sutra ustajem u ranu zoru, i neće biti one uobičajene jutarnje šetnje.
Onako usput, povodom amsterdamske smrti uvažene književnice baš nitko od pisaca nekrologa, barem ono što sam ja vidio, ne spominje njezinu izvrsnu knjigu eseja "Europa u sepiji", pisao sam već o njoj, u kojoj jasno iznosi svoje stavove, dobro sljedbenici gurua S. Letice ne čitaju, samo prepisuju njegove budalaštine, al ovi drugi se pak i hvale načitanošću, a očito teško im je prihvatiti knjige koje ne potvrđuju teze koje zastupaju.

Nedavno mi je Livia Less Nata komentirala da bi rado čitala arhivu, ali da ne funkcionira. Isto mi je rekla jedna riječka ex blogerica, te i radna kolegica koju su posebno zanimali kontroverzni postovi iz dalje prošlosti, ovaj blog kao što je poznato egzistira od davne 2004. godine. I ja sam dobio želju pogledati postove nekadašnjih blogera, no kod svih je opći nered s arhivom ili je uopće nema. Dva dana sam radio na poslu od kojeg živim, od ranog jutra i ništa nisam imao od dana, odradio sam jedino dremajući podnevne sjednice i liječnički pregled te sam jučer odlučio isto u polusnu iskušati davnu ideju i popraviti linkove na svom blogu, uspio sam, i sad svi linkovi pojedinačnih postova i favorita rade, te oni koji umiju malo razmišljati imaju na dlanu cijelu arhivu od početka lipnja2004. do danas. Obrisane fotke nekih par godina nisam brisao ni ja niti uredništvo, nego vlasnici alata za upload slika, banda koja se ovdje još reklamira, imagedrek i ostali. Zanimljivo kad sam na dnu došao do favorita, njih godinama nisam aktualizirao, blogerice su sve aktivne sem jedne, od blogera su svi ili obrisali blogove ili pomrli, da Euro ne bude sam dodao sam mu povratnika sewena, al kao što napisah, to ćemo još revidirati. Pogledao sam nakon toliko godina neke "sporne" postove, bilo je tu još zatucanijih komentara od stila postova ovih, koje i koji, su danas "glavne face" na blogu.
Inače u prvi moment sam pomislio i za Liviu Less, jako mi je to bilo odnekud poznato, možda jedna od tih "konzervativnih" blogdama onog vremena, onda sam se sjetio i znao da sam u krivu, kad sam guglao ericu jong i orgazam, jedan od rezultata mi je bila simpatična priča s jednog portala o ženskom doživljaju seksa potpisana sa Livia Less ;), pitka poput onih Anais Nin i Erice Jong. Napravljeno je bio prvi korak, sad će slijediti drugi planirani i možda treći...

Odlazimo polako, natenane. Bili smo zanimljiva ekipa, dečki koje ne zanima sport niti posjećuju teretane, cure koje se kupaju u trapericama da bi im se pripile uz tijelo i slijede nas u silovitoj nezdravici života. Dio nas je rano sagorio, obilježio i našu generaciju s mladim i lijepim leševima. Zanimljivo dio tih radikalnih još živi i ne izgledaju baš kao potpune karikature samih sebe. Uostalom Grace Slick, generacija sretnika prije nas, koji su obilježili povijest subkultura, još živi, dobro izgleda s 83 i još vitalno mozgari.
Na preglede se čeka satima. Neka, više nam se baš ne žuri, ne postoji više posao koji neizostavno baš danas, nakon tri mjeseca otkako smo naručeni, moramo obaviti. U čekaonicama je sve više mladih, ili je to samo moj dojam, oni nervozno cupkaju, boje se otići na vece, neki da slučajno baš u tom trenu ne bi bili prozvani, a tek su došli, neki pak jer se boje dodatne zaraze. Inače u bolnicama se još nose maske, kod mlađih je crvena in, starih poput mene crna, ja doduše svoje u zadnji moment kaotično tražim, ovaj put sam našao, iako imam kolekciju, samo jednu koju sam svojevremeno dobio u školi, zaboravivši svoju, za jednokratnu upotrabu, pa mi je od tada ostala tavoriti u džepu, onako još neiskorištena, bila je na meni jedan školski sat, a ionako bih je nepropisno dizao govoreći. Najdraža crna, ona prava kupljena u Berlinu, samo što me nije ubola u nos kad sam se vratio kući nakon ćaskanja sa specijalisticom. Ništa ionako nisam ni očekivao saznati, samo uputnica za sljedeću narudžbu, za sljedeći pregled, dok jednom iznenada ne postane ozbiljno.

Ne idem na obljetnice mature, bio sam samo na petoj, bilo je baš onako kako sam mislio da će biti i više se ne pojavljujem na tim događanjima. Naš pokojni Semper je čini mi se proslavio i pedesetu, pisao o tome, pa sam mu u sličnom stilu komentirao. Zadnja koju sam propustio je bila prošle godine, četrdeset i peta, nas tvrdokorne s pravom ovaj put nisu ni zvali. Već nas je dosta i pomrlo pa i u tom smislu nije to više taj razred. Ipak čuo sam, zanimljivo mi je to, umjesto predstavljanja je bilo, što je tko postigao u životu. E tu bih ja bio u svom elementu.
Volim takva pitanja koja impliciraju ono, tko si, što si, u čemu si važan, naravno da prigodno nikog nije briga kako se osobno osjećaš.
Pa eto dame i gospodo, ja sam nitko i ništa, potpuni luzer, teško da bih preko veze mogao ičije dijete upisati u poprilično popularnu školu u kojoj radim, Tici moj bivši cimer, sad poznati karikaturist i arhitekt, bi me vjerojatno pitao jesam li se preobratio u kršćana, po njemu svi pobunjenici iz mladosti pod stare dane tako završe, razočarao bih ga, nedavno sam na jednom portalu čitao intervju s njim, i on fura još svoj film, drukčiji od mog, pošten reprezentant konzervativnosti, kakvih kod nas jako malo ima. Ovi drugi bi me pitali za šah, koji sam prestao ozbiljno igrati negdje u drugom srednje, do tad se razred hvalio preko mene, eto, i u šahu smo nenadmašni. Cure bi razmjenjivale slike djece i unuka, pa bi i to bilo dosadno, osim naravno njih par s kojima sam prijatelj na fejsu, pa mi nije nužan dug put do ponovnog i to samo eventualnog susreta, jer njihova nazočnost obljetnicama je nepredvidiva, kao i nekada nazočnost na nastavi.
Nitko ne bi pogodio povod ovog gubitničkog posta, ono aktualno o čemu sam namjeravao pisati mi je danas prilično teško oblikovati. Vrt se jutros sam obojao, volim tu samoinicijativnost, pa se ti ne razvedri, iako je meni naravno najdraži cvijet onaj bijeli ;)

Iz navike fotkam jela barem svaki drugi dan, a nekako sam u mračnijoj fazi pa nikako da dođu na red. Objavljujem za dane kad se ne bude moglo uživati u jelu, isto kao što mi se i danas sviđaju fotke s ludovanja u mladim dana, a sjećam se i užitka u dobrim cigaretama, kad god bih imao novca kupovao bih najbolje.

"Smrt je besmisao, kao i život ostalom.", poantirao je junak najmisaonijeg Mešinog romana. S druge strane nesretni Nietzsche je lansirao poznatu formulu: "Amor fati", znači sudbinu ne samo podnositi kakva god da je nego je i voljeti, to je jedan filozof nazvao pozitivnim nihilizmom i u svom diplomskom radu sam suprotstavio Mešinom nihilizmu.
Mislim da sam sličan post pisao prije dosta godina, no onda nisam imao ionako nevažnih ilustracija za sad nevažno "pregaženo" vrijeme, niti je logično imao nekog odjeka ni na blog sceni.
Postoje jednostavno životne godine za koje se odmah vidi da su izgubljene, službe koje ti nametnu razni režimi i koje proživiš bez ikakve pouke osim da je važno preživjet ih. Takva je kod mene bila godina one vojske u Mostaru, ne volim je se ni anegdotalno sjećati, koristila mi je jedino u odluci oko onog rata.
Ljudi vole prekrajati svoju prošlost, tako bježe od promašaja i besmislenosti svojih života, poraze pretvaraju u pobjede.
Priznajem jedno vrijeme sam bio pristaša anarhista i u Berlinu se čak i družio s njima, a i razumio sam čelne ljude RAF-a, državnog neprijatelja broj 1 u tadašnjoj Njemačkoj, to je jedna druga priča. Tako je nastupao i moralni autoritet, veliki pisac dvadesetog stoljeća Heinrich Böll, koji im je poručio, nebitno tko je u pravu, oružana borba 6 protiv 60 milijuna se ne može dobiti. On je upozorio i da vodeći političari žele da ta borba što duže traje, s ciljem ograničenja ljudskih sloboda. Bio je u pravu, ali je jasno da su i godine u kojima sam se ja bavio tom problematikom potpuno izgubljene, jer su vladajuće strukture taj rat očekivano dobile i fizički eliminirajući protivnike, zalud je tu bilo išta istraživati. Zadnji prijedlog koji je ove "moraliste s oružjem" možda mogao fizički spasiti je bio da se izruče tadašnjoj Jugoslaviji u zamjenu za odricanje od dalje borbe, Tito bi pristao, pod uvjetom da mu se izruče i "ustaški" teroristi koji su tad živjeli u Njemačkoj, što su Nijemci glatko odbili.
Nitko kod nas nije objavio knjigu Astrid Proll, jedne od osnivačica RAF-a i tadašnje studentkinje fotografije, pa eto, da naši znanstvenici koji pišu besmislene knjige imaju i nešto autentično.

Žurba kao i uvijek ujutro, oblačim se zadnji moment, zatežem hlače, puca remen, nemam vremena tražiti drugi, srećom sutra se svečano otvara nova fiskulturna dvorana, trebao bi doći i ministar, jedan razred zbog pripreme oslobođen nastave, vrlo brzo imam pauzu i jurim u centar. Tamo imam majstora, valjda registriran kao krojač, al radi sve moguće. Srdačno se pozdravljamo, kaže loviš žene, a mene zaboravio, koja te nevolja natjerala, kažem puko kaiš, on baci ovlaš pogled, ne smiješ prejako s njim doma tući, popij tu negdje pivu i bit će gotovo. Znam da mu to znači petnaestak minuta, odlazim do Žabice, autobusnog kolodvora, radim par snimaka ono s boka, odlučim ga nadmudriti, vraćam se nakon osam minuta, već dugo ne pijem, već dugo zbilja nisam bio kod njega. On već čeka, pitam koliko, kaže ma dat ćeš nešto kad budeš imao para, nek smo mi živi i zdravi. Pozdravljamo se, nema bojazni da će pasti hlače, dolazim prerano za sljedeći sat, gledam fotke i mislim, a možda koju i danas objavim iako na blogu podnose uglavnom eventualno fotke muškića.