Meni je iz više razloga najprivlačniji hotel u Berlinu hotel Adlon, naravno dostupan samo balkanskim poduzetnicima, no oni obično biraju poznate hotele iz čuvenih svjetskih lanaca. Hotel se nalazi u strogom centru, posebno zavidim onima koji imaju sobe s pogledom na Brandenburger Tor, ja redovito prevodim brandenburška vrata mada su nas na fakultetu učili da je to brandenburška kapija, puno toga što su me tijekom školovanja učili zanemario sam odmah prvog dana radnog vijeka. Zbog jednog detalja volim proći pored tog hotela, Jin skoro svaki put se sit napije vode u finoj posudici pred ulazom, jednom pitao dočekivača hotelskih gostiju, smije li on piti jer nije gost, rekao je, naravno, zašto ne. Hotel je nama koji poznajemo Berlin zadnjih dana na portalima zapao u oči, kralj Charles i njegova supruga su očito odsjeli tamo, ne sumnjam da imaju najbolji pogled.



Drugi dio posta posvećujem zgradi u centru Rijeke poznatu po susretima iz naših mladih dana, sastanci su bili, "vidimo se kod riječke banke" ili alternativno "kod Konta". Sad je tu Erste banka, ne znam jel namjerno il slučajno, na zgradi je ostao simbol nekih drukčijih vremena, trudio sam se da se mora na fotki primjetiti. Inače naučio sam još nešto što sam doduše poznajući vrijeme u kojem živim naslućivao, po bankama je, ako nasljeđuješ nekog, ipak lakše doći do podataka o nečijim dugovima nego eventualnom pozitivnom stanju računa, tu ne mislim samo na banku koju sam nevoljko u kontekstu ipak reklamirao.

Ova nesanična noć je bila bitno drukčija od onih nesanica u lošim starim vremenima. Čak sam u par navrata uspio po sat vremena zaspati i to relativno zbiljski, tek oko pol pet sam konačno odlučio stvarno ustati. Žao mi je samo što se Jin budio na svako moje noćno prošetavanje. Sinoć sam se dopustio iživcirati i to je bio okidač, inače sam zadnje vrijeme uglavnom dobro spavao.
Nijedna nesanica kod mene nikad nije bila produktivna, par prijatelja koji međusobno ne komuniciraju bi obično slikali i to prekidali u rane jutarnje sate da bi razgovarali samnom na messengeru, jedan bi se uvijek i snimao s kamerom, jedan književnik bi pak prekidao pisanje, a ja sam eto samo smetao, najviše što bih radio bilo bi gledanje starih berlinskih fotografija, evo neke sam i noćas stavio na fejs.
Nisam napomenuo da je živ samo onaj slikar koji se snimao, a književnik sad umjesto pisanja pije tablete noću, nesuvisao je bio, nije mi uspio objasniti koji od naših zajedničkih poznanika je jučer umro.

Prvi put sam počeo primjećivati dizalice, iako dugo živim u lučkom gradu, tek prije par godina u Puli, svjetlosno su ih obojali raznim bojama kao propratnu manifestaciju u sklopu njihovog sajma knjiga, uvijek najbogatijeg raznim programima. Svidjelo mi se mada sam tih dana bio u fazi kritičnosti protiv svjetlosnog terora po gradovima. Otkako živimo na kući na uzvisini često ih promatram, posebno su mi zanimljive s visine u trenucima kad rade, a za vrijeme onih dana prestonice kulture s vremena na vrijeme bi ih obojali, no tad bi to bio već vanjski snijeg, narodu je bila zanimljivija petokraka na neboderu, koja je strašno draškala članove one stranke koja je napokon pobijedila i na izborima ovdje, doduše zasad samo za mjesne odbore.
Prije par godina sam upoznao jednog dizaličara koji je paralelno samnom i Jinom znao šetati svoju kujicu. Sažetak naše priče je ukratko bio, nije dobro kad dizalice previše raade,, tad obično neovisno o njima, na tlu u toj općoj užurbanosti netko i strada, organizacija rada je kako je volio reći, dostojna udžbenika marksizma.
Mene ipak znaju te dizalice i drugi simboli grada psihički podići, mada što reče i jedna mlada Ličanka, u Rijeci na svim pozicijama, neovisno kojoj partiji apartčik pripada, na svim pozicijama uglavnom odlučuju zbunjeni nitkovi, ja bih se nadovezao, znam da je tako i u Opatiji, tamo čak na pozicijama nisu samo članovi dviju partija.
Sve se saznaje više detalja o nadolazećoj reformi školstva, sve gore i gore, razredništvo se izbacuje iz norme, vrhunac budalaština onih koji u sustavu očito nikad nisu radili, nek se mladi bore, mene ova reforma neće kačiti, dosta što sam ja cijeli radni vijek uvjeravao ljude da se ne mogu ponašati poput puža prema tenku koji mu se približava "baš me briga, odoh ja u svoju kućicu".
Uslast uz fotku jučerašnjeg jela, današnje je mnogo kvalitetnije i ukusnije, ali manje fotogenično:

Dan za loša stanja, to je valjda zbog nadolazeće promjene vremena. Više stvari me ražalostilo osim poslovičnog gubljenja u šahu, na koje sam imun kao na zajedljiva blog spominjanja. Imam taj stil igre da jedan dan gubim, drugi dobivam u serijama. Prvo jedna kolegica koju inače cijenim, ljuti se jer kontrole ljudi izvan škole dolaze samo njima mentorima i savjetnicima, prilično nekolegijalno, pa ja nisam nikad postavio pitanje zašto ti neki skupljači bodova i u ranijem periodu kod bivše ministrice znački imaju već dosta veće plače od onih kojima se ne da bakćati s administracijom, pa najbolja profesorica naše škole je otišla u mirovinu mizerne plaće i nikakvog zvanja, moraju vas kontrolirati da neki jebivjetar ne bi ušao u elitno društvo. I ja zadnje vrijeme poput vas enormno koristim projektor i tehniku, sve u duhu vremena, uostalom i lakše je tako.
Drugo me rastužila stranica na fejsu o DDR-u, čiji sam stipendist dva put bio, naglašavaju loše stvari, samo da su originalno dedeerovske, poput loših cigareta koje se sad veličaju, novogradnje, ne znam jesu li mi gori naši neboderi i to, loše aute koji su eto postali kultni, plakate za novačenja u armiju, pored toliko stvari koje su bile super, poput rješenih stambenih pitanja za mlade, cjelodnevnih vrtića, FKK kulture, ma dalo bi se toga nabrajati, ali to smo uglavnom cijenili mi stranci. Rastužilo me u smislu promašenosti tog izuzetno lijepog razdoblja mog života, al što je jednom ovdje komentirao cjenjeni bloger, nikad ne treba zanemariti faktor mladosti.
Idemo na bitno, što je bolje danas, npr. za ručak tagliolini s tartufima i srnećim glašom:

Opet se uživalo i u vrtu prije najavljenog nevremena sutra, Jin nikako da se postavi s pogledom na grad, luku i more iza sebe ;).

Težak dan, al puno toga je napravljeno, iako shvaćam da sam ga mogao puno kreativnije provesti, napravljene su stvari koje kad tad moraju biti obavljene, ali i neke čak korisne su našle svojih pet minuta. Na kraju se u predvečerje moglo konačno sjedjeti i u vrtu. Čak bi čovjek mogao biti i zadovoljan na kraju.

Ne mogu vjerovati, i ja sam dospio među igrače na zvaničnoj stranici svjetske šahovske federacije protiv kojih je varano u online šahu i čiji je protivnik suspendiran, te mi dodani izgubljeni rejting bodovi. Koliko jadan moraš biti za varanje na tom niskom nivou, vjerojatno neki kompjutorski zasad još nedovoljno potkovan mladac, koji traži recept i sigurno će ga naći, za lagan uspjeh u životu, zamišljam ga nesretnog i tužnog, ako ništa, u trenu kad je otkriven. Prvi put sam uopće za mogućnost varanja čuo kod fejs frendice ženske velemajstorice i zadnje prvakinje Jugoslavije u šahu, sad živi u Njemačkoj, i njoj su vraćeni bodovi, ipak na višem nivou, kaže zbilja nije očekivala, ona igra online paralelno dok radi ručak, poput mene, za rekreaciju i opuštanje, i onda ovako nešto. Mislim ništa začudno u današnjem svijetu, i eto, ne više samo na brdovitom Balkanu.
Kad smo već kod ručka, imali smo izvrsne njemačke teleće medaljone, kupljene u trgovačkom lancu i pravljene iznimno po receptu, tu sočnost ja majstor prženja nisam postizao.

Zatvoren je još jedan mali kvartovski dućan u susjedstvu, ovaj u slovenskom vlasništvu, i jako mi je žao. Svaki utorak bi kupovao iskošteni batak i zabatak za cijeli tjedan i Jin bi to svaki dan sa zadovoljstvom jeo, ponekad naravno uz dodatke za promjenu. Imali su i odlične celjske kranjske kobasice koje bih ja za sebe ponekad uzimao. Voditeljica dućana, iako relativno mlada žena, bila je starog kova. Kad bi vidjela da joj prodaja neuobičajeno dobro ide, a mene nema u uobičajeno vrijeme, sklanjala bi sedam komada mesa za mene u rezervni frižider. Zadnji put mi je najavila zatvaranje i predložila da uzmem još sedam komada i zamrznem, dok ne nađem novog dobavljača, ona još nije sigurna gdje će u gradu raditi, poslušao sam je. Zanimljivo, kad bi bili negdje na putu, pokušali smo Jinu nabavljati skuplji pileći file, uglavnom bi izignorirao ručak ili jeo, ako je baš bio jako gladan.
Kad se inače spomene Celje izmami mi obično osmijeh na lice. Jedan jedini put smo ljetovali u naturističkom kampu, i to najvećem i tad najpoznatijem, Koversadi, cijene su te nesretne godine u dijelu kampa bile za domaće goste prepolovljene, stranaca je uobičajeno bilo više, posebno Nijemaca, pala je istočnonjemačka granica, a mi smo bili po naturizmu tada vjerovali ili ne, najpoznatiji u Europi. Upamtio sam da su prihodi od golaća te godine bili 20 posto veći nego od tekstilnih kampova. Naravno sve je to uništeno, sad Italija koja tad nije imala nitijedan kamp zarađuje više od nas.
Smješteni smo bili u prizemlju, imali sobu s balkonom, da bismo došli do vrata sobe, morali smo zaobići cijelu zgradu i ulaziti s druge strane. Naravno smo se dosjetili i s plaže direktno preskakali na balkon. Prva susjeda nam je bila Celjanka, ispočetka nas gledala u stilu, zar se to smije, da bi na kraju i ona ulazila prekoračajima preko balkona. I tad najpoznatija slovenska glumica ljetovala je u Koversadi, e tu se nisam mogao suzdržati od indiskretnijeg pogleda.
Naturizam u Hrvatskoj nije praktično uništila samo klima u društvu i postepeno zatupljivanje istog, sudjelovali su i sami snalažljivi gosti. Nijemce iz bivšeg DDR-a je još tada čudilo i ljutilo da je tamo veliki postotak gostiju već praktično ljetovao odjeven. Većina je odjevena odlazila u dućan, dio ih je odjeven sjedio čak i u kafićima, inače se nose samo svoji ručnici i stavljaju na stolce, te slično. Na ručak i večeru bi svi dolazili itekako odjeveni i sređeni i to im je tek bilo donekle razumljivo, mada nije tako svigdje u svijetu.

Prekrasan sunčan dan, grupa talijanskih turista je uz ručak buljila u more, pratilac ih je napalio s pričom, ako pažljivo gledaju, vidjet će današnju kontroliranu eksploziju mine u moru. Turisti u organiziranim grupama, svugdje po svijetu, dragovoljno glume budale. Jin pak cijeli dan glumi ljutka, jer mu ne dopuštamo da se svađa s lajavim susjedom, ljutnju je prekinuo samo s više nego obilnim ručkom, međutim odbio je popodnevnu šetnju, gospodin ne zna da sutra ustajem u ranu zoru, i neće biti one uobičajene jutarnje šetnje.
Onako usput, povodom amsterdamske smrti uvažene književnice baš nitko od pisaca nekrologa, barem ono što sam ja vidio, ne spominje njezinu izvrsnu knjigu eseja "Europa u sepiji", pisao sam već o njoj, u kojoj jasno iznosi svoje stavove, dobro sljedbenici gurua S. Letice ne čitaju, samo prepisuju njegove budalaštine, al ovi drugi se pak i hvale načitanošću, a očito teško im je prihvatiti knjige koje ne potvrđuju teze koje zastupaju.

Na ovakva pitanja kao rođeni bodul biram ipak uvijek slatkovodnu ribu, ako nema jegulje daj što daš. Pri tome cijena zbilja ne igra ulogu jer tek danas sam saznao da je orada skoro tri puta skuplja.
Smiješni su svi koji su tek prije par dana shvatili da je Rambo patrijahalna crnogorska muškarčina, ha, očekivati od njega, Štulića, Čorbe neke manire ipak je malo pretjerano.
Ipak za rat je bio dobar, kad je prekinuo izuzetno gledan koncert zabavne glazbe na teveu, mislim usred ljeta gospodnjeg 1992. rječima: ""Imam dvije minute za obraćanje naciji. Da vam kažem, dok mi sviramo, tu padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo zabavljati biračko tijelo. Je*em vam mater." I odjeknulo je to.
Sad su svi s pravom osudili njegov postupak, mene je iznenadilo da su u toj grupi i neki zadrti blogeri njegovog profila, valjda zato što nije "naš", čuj Pušić.

Nedavno mi je Livia Less Nata komentirala da bi rado čitala arhivu, ali da ne funkcionira. Isto mi je rekla jedna riječka ex blogerica, te i radna kolegica koju su posebno zanimali kontroverzni postovi iz dalje prošlosti, ovaj blog kao što je poznato egzistira od davne 2004. godine. I ja sam dobio želju pogledati postove nekadašnjih blogera, no kod svih je opći nered s arhivom ili je uopće nema. Dva dana sam radio na poslu od kojeg živim, od ranog jutra i ništa nisam imao od dana, odradio sam jedino dremajući podnevne sjednice i liječnički pregled te sam jučer odlučio isto u polusnu iskušati davnu ideju i popraviti linkove na svom blogu, uspio sam, i sad svi linkovi pojedinačnih postova i favorita rade, te oni koji umiju malo razmišljati imaju na dlanu cijelu arhivu od početka lipnja2004. do danas. Obrisane fotke nekih par godina nisam brisao ni ja niti uredništvo, nego vlasnici alata za upload slika, banda koja se ovdje još reklamira, imagedrek i ostali. Zanimljivo kad sam na dnu došao do favorita, njih godinama nisam aktualizirao, blogerice su sve aktivne sem jedne, od blogera su svi ili obrisali blogove ili pomrli, da Euro ne bude sam dodao sam mu povratnika sewena, al kao što napisah, to ćemo još revidirati. Pogledao sam nakon toliko godina neke "sporne" postove, bilo je tu još zatucanijih komentara od stila postova ovih, koje i koji, su danas "glavne face" na blogu.
Inače u prvi moment sam pomislio i za Liviu Less, jako mi je to bilo odnekud poznato, možda jedna od tih "konzervativnih" blogdama onog vremena, onda sam se sjetio i znao da sam u krivu, kad sam guglao ericu jong i orgazam, jedan od rezultata mi je bila simpatična priča s jednog portala o ženskom doživljaju seksa potpisana sa Livia Less ;), pitka poput onih Anais Nin i Erice Jong. Napravljeno je bio prvi korak, sad će slijediti drugi planirani i možda treći...

Odlazimo polako, natenane. Bili smo zanimljiva ekipa, dečki koje ne zanima sport niti posjećuju teretane, cure koje se kupaju u trapericama da bi im se pripile uz tijelo i slijede nas u silovitoj nezdravici života. Dio nas je rano sagorio, obilježio i našu generaciju s mladim i lijepim leševima. Zanimljivo dio tih radikalnih još živi i ne izgledaju baš kao potpune karikature samih sebe. Uostalom Grace Slick, generacija sretnika prije nas, koji su obilježili povijest subkultura, još živi, dobro izgleda s 83 i još vitalno mozgari.
Na preglede se čeka satima. Neka, više nam se baš ne žuri, ne postoji više posao koji neizostavno baš danas, nakon tri mjeseca otkako smo naručeni, moramo obaviti. U čekaonicama je sve više mladih, ili je to samo moj dojam, oni nervozno cupkaju, boje se otići na vece, neki da slučajno baš u tom trenu ne bi bili prozvani, a tek su došli, neki pak jer se boje dodatne zaraze. Inače u bolnicama se još nose maske, kod mlađih je crvena in, starih poput mene crna, ja doduše svoje u zadnji moment kaotično tražim, ovaj put sam našao, iako imam kolekciju, samo jednu koju sam svojevremeno dobio u školi, zaboravivši svoju, za jednokratnu upotrabu, pa mi je od tada ostala tavoriti u džepu, onako još neiskorištena, bila je na meni jedan školski sat, a ionako bih je nepropisno dizao govoreći. Najdraža crna, ona prava kupljena u Berlinu, samo što me nije ubola u nos kad sam se vratio kući nakon ćaskanja sa specijalisticom. Ništa ionako nisam ni očekivao saznati, samo uputnica za sljedeću narudžbu, za sljedeći pregled, dok jednom iznenada ne postane ozbiljno.

Čitam objašnjenje njemačkog novopečenog umirovljenika zašto više ne glasuje za Zelene, naime došlo je do svojevrsne medijske kampanje protiv starijih zemljaka, ispada da mladi, te obrazovani slojevi stanovništva i intelektualci općeg smjera masovno glasuju za iste, koji uglavnom zbog staraca već nisu sami na vlasti.
Tom penzioneru upravo ugrađuju solare na krov, jedan radnik se povrijedio, umalo poginuo. O čemu se radi? Naime predsjednik Zelenih i član vlade je najavio već za kraj 2024. početak kraja svih prljavih tehnologija, ponudio je nešto povoljnije uvjete na početku za prelaz na nove tehnologije, interes je znatno porastao, a nema kvalificirane radne snage i dovoljno firmi koje znaju to raditi, pa idu ubrzani tečaji za stjecanje kvalifikacija. "Wärmepumpen", toplinske pumpe ako vam to išta govori, meni ne, samo sam shvatio da je nešto jako važno, je naručio i platio povoljno još prije dvije godine, nije još dobio, nada se da će dobiti, kad ih bude na lagerima, po onoj cijeni, zatvaraju za aute važnu ulicu u centru Berlina, kaže, kad je lijepo vrijeme super, al sad jednostavno djeluje otužno, s druge strane kolaps prometa, sa svih strana zabrane i preodgoj, a kako konstatira, društvu i gradovima treba sveobuhvatna i skupa sanacija, a zbog vizionara sve će se urušiti, posebno u starim centrima gradova, gdje su Zeleni neprikosnoveni. Kaže taj penzić da je okružen mlađim društvom, dosta ih nisu samo simpatizeri već su već i u stranci, neki i radikalniji od vođa, zatvorili bi centre gradova potpuno za aute, pita se taj skeptik, u kojem to paralelnom svijetu nova inteligencija živi.
Zašto pišem o ovome, nemojte me nasmijavati i reći nema veze s Hrvatskom, itekako ima, samo što ćemo za bilo kakve promjene biti daleko nespremniji i učiti od "stručnjaka", koji se sad uče. Mogu razmišljati o ovakvim temama jer još uvijek radim i da se preživjeti.

Ne idem na obljetnice mature, bio sam samo na petoj, bilo je baš onako kako sam mislio da će biti i više se ne pojavljujem na tim događanjima. Naš pokojni Semper je čini mi se proslavio i pedesetu, pisao o tome, pa sam mu u sličnom stilu komentirao. Zadnja koju sam propustio je bila prošle godine, četrdeset i peta, nas tvrdokorne s pravom ovaj put nisu ni zvali. Već nas je dosta i pomrlo pa i u tom smislu nije to više taj razred. Ipak čuo sam, zanimljivo mi je to, umjesto predstavljanja je bilo, što je tko postigao u životu. E tu bih ja bio u svom elementu.
Volim takva pitanja koja impliciraju ono, tko si, što si, u čemu si važan, naravno da prigodno nikog nije briga kako se osobno osjećaš.
Pa eto dame i gospodo, ja sam nitko i ništa, potpuni luzer, teško da bih preko veze mogao ičije dijete upisati u poprilično popularnu školu u kojoj radim, Tici moj bivši cimer, sad poznati karikaturist i arhitekt, bi me vjerojatno pitao jesam li se preobratio u kršćana, po njemu svi pobunjenici iz mladosti pod stare dane tako završe, razočarao bih ga, nedavno sam na jednom portalu čitao intervju s njim, i on fura još svoj film, drukčiji od mog, pošten reprezentant konzervativnosti, kakvih kod nas jako malo ima. Ovi drugi bi me pitali za šah, koji sam prestao ozbiljno igrati negdje u drugom srednje, do tad se razred hvalio preko mene, eto, i u šahu smo nenadmašni. Cure bi razmjenjivale slike djece i unuka, pa bi i to bilo dosadno, osim naravno njih par s kojima sam prijatelj na fejsu, pa mi nije nužan dug put do ponovnog i to samo eventualnog susreta, jer njihova nazočnost obljetnicama je nepredvidiva, kao i nekada nazočnost na nastavi.
Nitko ne bi pogodio povod ovog gubitničkog posta, ono aktualno o čemu sam namjeravao pisati mi je danas prilično teško oblikovati. Vrt se jutros sam obojao, volim tu samoinicijativnost, pa se ti ne razvedri, iako je meni naravno najdraži cvijet onaj bijeli ;)

Iz navike fotkam jela barem svaki drugi dan, a nekako sam u mračnijoj fazi pa nikako da dođu na red. Objavljujem za dane kad se ne bude moglo uživati u jelu, isto kao što mi se i danas sviđaju fotke s ludovanja u mladim dana, a sjećam se i užitka u dobrim cigaretama, kad god bih imao novca kupovao bih najbolje.

2.3. čorbasto, mene asociralo na bosanski lonac, iako s kobasicama umjesto mesa.



3.3. Palenta s teletinom u saftu, imamo pouzdanog i povoljnog dobavljača, te salata u kojoj je i škripavac od istog dobavljača.



4.3. Pizza sa slavonskim jegerom, kad se više ne troši istoimena pijača nek se barem uživa u hrani.



Opet palenta ili pura ili krumpirica ili kak je već zovu s lignjama dobro umočenim.



Sočne šnicle u vinskom umaku...

A dobro, dosta hrane, jutros sam se družio za šankom s Mariom Manakovom, srpskom šahisticom ruskog porijekla, velike protivnice agresivnog režima, koja ovdje igra na međunarodnom velemajstorskom ženskom turniru, i s ovom fotkom stekao mnoštvo fejs lajkova, o turniru neću pisati, par godina više ništa o tome ne pišem otkako je novi sudac dopustio fotografiranje samo prije početka partije, sve u sad sve većem trendu zabrana fotografiranja, svigdje, svagdje i svuda.

"Smrt je besmisao, kao i život ostalom.", poantirao je junak najmisaonijeg Mešinog romana. S druge strane nesretni Nietzsche je lansirao poznatu formulu: "Amor fati", znači sudbinu ne samo podnositi kakva god da je nego je i voljeti, to je jedan filozof nazvao pozitivnim nihilizmom i u svom diplomskom radu sam suprotstavio Mešinom nihilizmu.
Mislim da sam sličan post pisao prije dosta godina, no onda nisam imao ionako nevažnih ilustracija za sad nevažno "pregaženo" vrijeme, niti je logično imao nekog odjeka ni na blog sceni.
Postoje jednostavno životne godine za koje se odmah vidi da su izgubljene, službe koje ti nametnu razni režimi i koje proživiš bez ikakve pouke osim da je važno preživjet ih. Takva je kod mene bila godina one vojske u Mostaru, ne volim je se ni anegdotalno sjećati, koristila mi je jedino u odluci oko onog rata.
Ljudi vole prekrajati svoju prošlost, tako bježe od promašaja i besmislenosti svojih života, poraze pretvaraju u pobjede.
Priznajem jedno vrijeme sam bio pristaša anarhista i u Berlinu se čak i družio s njima, a i razumio sam čelne ljude RAF-a, državnog neprijatelja broj 1 u tadašnjoj Njemačkoj, to je jedna druga priča. Tako je nastupao i moralni autoritet, veliki pisac dvadesetog stoljeća Heinrich Böll, koji im je poručio, nebitno tko je u pravu, oružana borba 6 protiv 60 milijuna se ne može dobiti. On je upozorio i da vodeći političari žele da ta borba što duže traje, s ciljem ograničenja ljudskih sloboda. Bio je u pravu, ali je jasno da su i godine u kojima sam se ja bavio tom problematikom potpuno izgubljene, jer su vladajuće strukture taj rat očekivano dobile i fizički eliminirajući protivnike, zalud je tu bilo išta istraživati. Zadnji prijedlog koji je ove "moraliste s oružjem" možda mogao fizički spasiti je bio da se izruče tadašnjoj Jugoslaviji u zamjenu za odricanje od dalje borbe, Tito bi pristao, pod uvjetom da mu se izruče i "ustaški" teroristi koji su tad živjeli u Njemačkoj, što su Nijemci glatko odbili.
Nitko kod nas nije objavio knjigu Astrid Proll, jedne od osnivačica RAF-a i tadašnje studentkinje fotografije, pa eto, da naši znanstvenici koji pišu besmislene knjige imaju i nešto autentično.

Tako je počelo, ubojstvo studenta na demonstracijama protiv iranskog šaha (uzgred, ironija sudbine, sad Iran ima još mnogo gori režim)



Intelektualno superiorna Gudrun Ensslin i njen tadašnji životni partner Andreas Baader, vođe organizacije.



Pridružila im se i poznata novinarka Ulrike Meinhof.



S prvog suđenja.



Prva potjernica.



Zatvor u kojem je zaokružen krug.

Žurba kao i uvijek ujutro, oblačim se zadnji moment, zatežem hlače, puca remen, nemam vremena tražiti drugi, srećom sutra se svečano otvara nova fiskulturna dvorana, trebao bi doći i ministar, jedan razred zbog pripreme oslobođen nastave, vrlo brzo imam pauzu i jurim u centar. Tamo imam majstora, valjda registriran kao krojač, al radi sve moguće. Srdačno se pozdravljamo, kaže loviš žene, a mene zaboravio, koja te nevolja natjerala, kažem puko kaiš, on baci ovlaš pogled, ne smiješ prejako s njim doma tući, popij tu negdje pivu i bit će gotovo. Znam da mu to znači petnaestak minuta, odlazim do Žabice, autobusnog kolodvora, radim par snimaka ono s boka, odlučim ga nadmudriti, vraćam se nakon osam minuta, već dugo ne pijem, već dugo zbilja nisam bio kod njega. On već čeka, pitam koliko, kaže ma dat ćeš nešto kad budeš imao para, nek smo mi živi i zdravi. Pozdravljamo se, nema bojazni da će pasti hlače, dolazim prerano za sljedeći sat, gledam fotke i mislim, a možda koju i danas objavim iako na blogu podnose uglavnom eventualno fotke muškića.

Nakon ustajanja u četiri i nešto, uobičajenog jutarnjeg rituala limunade i čokolade, pročitao sam prvi dio jučer doletjele knjige naše drage blogerice.
Knjiga je nestvarno stvarna, uvjerljiva, osjećaj pojačavaju datumi uz pojedine pjesme, vrhunski složena. Naime većinu pjesama, ako ne sve, sam čitao na blogu, ali ovako složene kao cjelina, dobivaju dodatnu vrijednost.
Krik iz vječnosti u vječnost, Nietscheovo vraćanje istog.
Sjećam se kafenisanja s jednim Pjesnikom, pitao sam, koliko velikih ljubavi možeš živjeti, odmah dodao prozno, samo jednu, zadnju, on je odgovorio, više, al realizirane u svoj punoći ipak stvaraju sitnu razliku.
Blogeričina je svakako u potpunosti realizirana i njenom tragu možemo svjedočiti u ovoj knjizi.

"Ne čekaj bolje vreme,
mi imamo samo danas
od ovog uzmi sve što možeš,
jer ono će uzeti nas."

A.S. "Ljubav plime i oseke"