Nachtfresser

Odlazimo polako, natenane. Bili smo zanimljiva ekipa, dečki koje ne zanima sport niti posjećuju teretane, cure koje se kupaju u trapericama da bi im se pripile uz tijelo i slijede nas u silovitoj nezdravici života. Dio nas je rano sagorio, obilježio i našu generaciju s mladim i lijepim leševima. Zanimljivo dio tih radikalnih još živi i ne izgledaju baš kao potpune karikature samih sebe. Uostalom Grace Slick, generacija sretnika prije nas, koji su obilježili povijest subkultura, još živi, dobro izgleda s 83 i još vitalno mozgari.
Na preglede se čeka satima. Neka, više nam se baš ne žuri, ne postoji više posao koji neizostavno baš danas, nakon tri mjeseca otkako smo naručeni, moramo obaviti. U čekaonicama je sve više mladih, ili je to samo moj dojam, oni nervozno cupkaju, boje se otići na vece, neki da slučajno baš u tom trenu ne bi bili prozvani, a tek su došli, neki pak jer se boje dodatne zaraze. Inače u bolnicama se još nose maske, kod mlađih je crvena in, starih poput mene crna, ja doduše svoje u zadnji moment kaotično tražim, ovaj put sam našao, iako imam kolekciju, samo jednu koju sam svojevremeno dobio u školi, zaboravivši svoju, za jednokratnu upotrabu, pa mi je od tada ostala tavoriti u džepu, onako još neiskorištena, bila je na meni jedan školski sat, a ionako bih je nepropisno dizao govoreći. Najdraža crna, ona prava kupljena u Berlinu, samo što me nije ubola u nos kad sam se vratio kući nakon ćaskanja sa specijalisticom. Ništa ionako nisam ni očekivao saznati, samo uputnica za sljedeću narudžbu, za sljedeći pregled, dok jednom iznenada ne postane ozbiljno.