"Smrt je besmisao, kao i život ostalom.", poantirao je junak najmisaonijeg Mešinog romana. S druge strane nesretni Nietzsche je lansirao poznatu formulu: "Amor fati", znači sudbinu ne samo podnositi kakva god da je nego je i voljeti, to je jedan filozof nazvao pozitivnim nihilizmom i u svom diplomskom radu sam suprotstavio Mešinom nihilizmu.
Mislim da sam sličan post pisao prije dosta godina, no onda nisam imao ionako nevažnih ilustracija za sad nevažno "pregaženo" vrijeme, niti je logično imao nekog odjeka ni na blog sceni.
Postoje jednostavno životne godine za koje se odmah vidi da su izgubljene, službe koje ti nametnu razni režimi i koje proživiš bez ikakve pouke osim da je važno preživjet ih. Takva je kod mene bila godina one vojske u Mostaru, ne volim je se ni anegdotalno sjećati, koristila mi je jedino u odluci oko onog rata.
Ljudi vole prekrajati svoju prošlost, tako bježe od promašaja i besmislenosti svojih života, poraze pretvaraju u pobjede.
Priznajem jedno vrijeme sam bio pristaša anarhista i u Berlinu se čak i družio s njima, a i razumio sam čelne ljude RAF-a, državnog neprijatelja broj 1 u tadašnjoj Njemačkoj, to je jedna druga priča. Tako je nastupao i moralni autoritet, veliki pisac dvadesetog stoljeća Heinrich Böll, koji im je poručio, nebitno tko je u pravu, oružana borba 6 protiv 60 milijuna se ne može dobiti. On je upozorio i da vodeći političari žele da ta borba što duže traje, s ciljem ograničenja ljudskih sloboda. Bio je u pravu, ali je jasno da su i godine u kojima sam se ja bavio tom problematikom potpuno izgubljene, jer su vladajuće strukture taj rat očekivano dobile i fizički eliminirajući protivnike, zalud je tu bilo išta istraživati. Zadnji prijedlog koji je ove "moraliste s oružjem" možda mogao fizički spasiti je bio da se izruče tadašnjoj Jugoslaviji u zamjenu za odricanje od dalje borbe, Tito bi pristao, pod uvjetom da mu se izruče i "ustaški" teroristi koji su tad živjeli u Njemačkoj, što su Nijemci glatko odbili.
Nitko kod nas nije objavio knjigu Astrid Proll, jedne od osnivačica RAF-a i tadašnje studentkinje fotografije, pa eto, da naši znanstvenici koji pišu besmislene knjige imaju i nešto autentično.
Tako je počelo, ubojstvo studenta na demonstracijama protiv iranskog šaha (uzgred, ironija sudbine, sad Iran ima još mnogo gori režim)
Intelektualno superiorna Gudrun Ensslin i njen tadašnji životni partner Andreas Baader, vođe organizacije.
Pridružila im se i poznata novinarka Ulrike Meinhof.
S prvog suđenja.
Prva potjernica.
Zatvor u kojem je zaokružen krug.
|