Marketing
Dizalice moga grada
Prvi put sam počeo primjećivati dizalice, iako dugo živim u lučkom gradu, tek prije par godina u Puli, svjetlosno su ih obojali raznim bojama kao propratnu manifestaciju u sklopu njihovog sajma knjiga, uvijek najbogatijeg raznim programima. Svidjelo mi se mada sam tih dana bio u fazi kritičnosti protiv svjetlosnog terora po gradovima. Otkako živimo na kući na uzvisini često ih promatram, posebno su mi zanimljive s visine u trenucima kad rade, a za vrijeme onih dana prestonice kulture s vremena na vrijeme bi ih obojali, no tad bi to bio već vanjski snijeg, narodu je bila zanimljivija petokraka na neboderu, koja je strašno draškala članove one stranke koja je napokon pobijedila i na izborima ovdje, doduše zasad samo za mjesne odbore.
Prije par godina sam upoznao jednog dizaličara koji je paralelno samnom i Jinom znao šetati svoju kujicu. Sažetak naše priče je ukratko bio, nije dobro kad dizalice previše raade,, tad obično neovisno o njima, na tlu u toj općoj užurbanosti netko i strada, organizacija rada je kako je volio reći, dostojna udžbenika marksizma.
Mene ipak znaju te dizalice i drugi simboli grada psihički podići, mada što reče i jedna mlada Ličanka, u Rijeci na svim pozicijama, neovisno kojoj partiji apartčik pripada, na svim pozicijama uglavnom odlučuju zbunjeni nitkovi, ja bih se nadovezao, znam da je tako i u Opatiji, tamo čak na pozicijama nisu samo članovi dviju partija.
Sve se saznaje više detalja o nadolazećoj reformi školstva, sve gore i gore, razredništvo se izbacuje iz norme, vrhunac budalaština onih koji u sustavu očito nikad nisu radili, nek se mladi bore, mene ova reforma neće kačiti, dosta što sam ja cijeli radni vijek uvjeravao ljude da se ne mogu ponašati poput puža prema tenku koji mu se približava "baš me briga, odoh ja u svoju kućicu".
Uslast uz fotku jučerašnjeg jela, današnje je mnogo kvalitetnije i ukusnije, ali manje fotogenično:
Post je objavljen 26.03.2023. u 16:30 sati.