Pita me danas učenica ničim izazvano, usljed razgovora o stilovima, što sam ja stvarno imao blog na instagramu, velim ne na instagramu, al nekad davno 2004.-do 2007., nemam pojma odakle mi druga godina došla, sam imao popularan hrvatski blog. Kaže ona, onda sam se ja rodila i nakon Vašeg nastupilo je moje doba. Nasmijali smo se, klimnuo sam glavom i dodao, ti vjerojatno ni ne znaš što je blog, ona je na to odgovorila, znam malo, sad je to nešto na youtubu. Zateklo me to da su oni 2007. godište, pa ja sam zbilja Metuzalem. Završio sam s tim da sad povremeno objavljujem fotke hrane.
Da sam znao što su mufloni ne bismo vjerojatno to kupili, ali morali smo, mi zbilja sve moramo probati. Bilo je ukusno, no ja ipak radije jedem nešto drugo iz roda ovaca, mislio sam da je to nešto poput jelena.

Danas sam iznimno gledao teve, nedjeljom u dva je gostovala profesorica Radobuljac. Uvertira su bila lupetanja spamera na fejsu, kojih se ne bi postidjeli ni majstori te vještine na blogu.hr. Jedni su se ulovili na njeno članstvo u SDP-u, kobajagi ju je Stanković zato pozvao u emisiju, velike Srpkinje su isto tako lupetale zloupotrebljavajući kragujevačku đačku tragediju, sve argumenti dostojni ovdašnje kreme.
Profesoricu sam upoznao u Rijeci preko prijateljice blogerice ljute babe koja je ovdje predstavljala svoju iznimno čitanu knjigu, a koju su davno prije feralovci proglasili maltene ratnom zločinkom, njih dvije su očito dobre prijateljice. Odonda sam profesoricu uglavnom pratio na fejsu, svidjela mi se, mada baš nismo u svemu bili suglasni. O onom u čemu se nismo slagali Stanković nije postavljao pitanja, kao da ju je štedio, šteta, ona se itekako zna braniti.
Kao profesorica je očito izvrsna, najmanje to potvrđuju sva unapređenja i nagrade, to posjeduje i dosta problematičnih likova.
Još je čudnih asocijacija kod mene ni krivo ni dužno izazvalo ovo hvalevrijedno gostovanje, izdvojit ću pozitivu, sjećanja bivših učenika, to i je ono što nas u ovom zanimanju drži.
Danas sam saznao da je još jedna blogerica, s kojom sam se redovito komentirao, renomirana spisateljica, stavio sam perfekt jer je jako prorijedila pisanje ovdje. Osjetim neko zadovoljstvo svaki put kad u pretežnoj žabokrečini prepoznam prave vrijednosti.
Inače jede se redovito, sad kad više ne objavljujem redovito imam problem što izabrati.

Otvoren je još jedan trgovački centar u našem gradu i to je dobro da je tako. Ljudi su pohrlili, i to je dobro, kokice su se dijelile cijeli dan, zaboravilo se na probleme. Iako sam uvjereni i dosljedni kritičar kapitalizma i konzumerističke civilizacije, ne smetaju mi cenri i manje više redovite rasprodaje.
Ja rijetko ulazim, samo ako baš imam određeni cilj, Jin i ja šetamo okolo, ja ponekad fotkam muving, sve rjeđe objavljujem. Uvijek je tamo i poneka lažna ili prava prosjakinja te neki vezani pas, dok gazde obavljaju kupovinu, bolje i to nego ostavljati blago u autu. Jučer se Jin s jednim takvim njuškao, ovaj je bio simpatičan i dobro su se slagali.
Došao sam doma, bilo je već prilično kasno i otvorio sam fejs. Piše Battifiaca o neljudima, kako je cijeli dan pred glavnim ulazom u novootvoreni trgovački centar vezan pas, nitko ne obraća pozornost na njega, on ga je nahranio i dao mu vode, al ne može ga uzeti sebi, apelira na savjest ljudi. Meni prvo palo na pamet da je možda u toj gužvi vlasniku pozlilo, zatim se sjetim pileće i pureće salame u komadu, koja je ostala u frižideru i istekao joj rok trajanja nakon što je naša gošća završila ljetos na hitnoj i još je tamo, salame sam odnio i objesio s vanjske strane smeća, nestale su za manje od pet minuta, možda pak gazda ni za sebe nije više imao jesti, a kamoli za psa..
Pas nije cvilio, sve je stoički podnosio, ne bi ni Jin, psi imaju dostojanstva.

Natjecateljski šah ne igram od juniorskih dana, a to je bilo jako davno, igram povremeno za ekipu u još uvijek drugoj ligi, vjerojatno ćemo ispasti. Ne igram nikad ako postoji alternativa, uvijek ustupam moje mjesto curama i onima s nižim rejtingom koji imaju više volje za igrom. Šah ipak svakodnevno pratim po šahovskim portalima, onako za opuštanje, kao što je pisac Vešović u ratu u opkoljenom Sarajevu, kupovao nedjeljom beogradsku "politiku", istrgao bi šahovski dodatak, a ostatak novina bi bacio ne pogledavši u najbliži koš za smeće.
Vrijeme je kompjutora, samo je bilo pitanje vremena kad će se početi varati i u šahu. To se dogodilo i na najvišem nivou, prvak svijeta odbija igrati partije protiv osvjedočenog 19-godišnjeg američkog varalice Niemana tj. odmah ih predaje. Taj može igrati po turnirima jer eto nije uhvaćen na djelu, a priznao je samo dva varanja iz mlađih dana.
Ja sam ovu nedjelju igrao prvu partiju ove sezone s ionako jačim protivnikom, grubo sam pogriješio odmah u otvaranju, pa me nije bilo briga što se ovaj dugo zadržava izvan prostorije za igru. Ja sam pak dugo izdržao, za moral ekipe nije dobro kad netko brzo gubi. Moj protivnik je pak igrao bez greške. Na kompjutoru imam popularnu verziju programa jednog od najjačih kompjutora. Čisto iz radoznalosti sam pogledao što bi kompjutor igrao na moje poteze nakon greške koju sam napravio. Sve isti potezi kao potezi mog protivnika, samo u dva poteza bi ubrzao realizaciju, to su potezi koje je protivnik brzo odigrao misleći da odmah dobiva. Možda je sve slučajnost, meni nije u suštini bilo važno, jer sam pogriješio, a ja svoje greške plaćam.
To je eto to novo vrijeme. Ne ručam s ekipom kad igramo u Rijeci, mi bolje jedemo doma. Neću varati, naletjeli smo u dućanu na artičoke već pripremljene za jelo, skeptičan sam uvijek prema uvjetno rečeno gotovim jelima, ali ovo je bilo odlično uz teletinu iz pećnice, okusi su se baš nadopunjavali.

Moj prijatelj Boki traži boga
četrdeset godina se nismo ni vidjeli ni čuli
on je i odratovao svoje
kaže neki kao ti uvijek izbjegavaju obveze
neki poput mene sve odrađuju
moj prijatelj je bio hebač generacije
i to ne onaj provincijski
prvoklasne cure u međunarodnom kampu
moja anarhičnost je bila ništa prema njegovoj
a ujedno je bio i najbolji student.

Nakon rata razočaran u nepobjedu
emigrirao je u Kanadu
i tamo u samoći postao pisac
i umjesto da postane Bukowski ili barem Miller
za razliku od Henka imao je iskustva sa ženama
umjesto da se propije potražio je Boga.

Rekao sam mu da ja poput Siddharthe tražim rijeku,
kaže da je to prejednostavno i u tom momentu
shvaćam da možda ni on nikad ništa nije razumio.

p.s.

Ne sjećam se više zašto sam propustio objaviti fotku ovog auta...

vrisak je probudio i mog psa
sve gore učestale noćne more
pas poput mene uporno ispituje rubove
dok se zajedno ne strovalimo
i počnemo vrištati
možda jednom to neće biti san
neizvjesnost noći sve je teža
sad kad znamo da ih sve manje slijedi
nisam trebao vaditi krv za to
odavno ne umijem pisati pjesme
ovo je sunovrat iz nespretnog buđenja.

p.s. utjehe nema u vodi nego:

Jučer smo dobar dio popodneva Jin i ja proveli u vrtu, dok je drugarica bila u bolničkom posjetu. Čak sam u jednom trenutku osjetio nešto poput grižnje savjesti što eto tako ljenčareći i dremajući u pasjem stilu nemilice trošim ostatke života, ništa kreativno mi više nije na pameti. Tješi me promatrajući fejs da je jedan dio mog nekadašnjeg rokerskog društva prešao na etno muziku, drugi dio se troši u ispraznim političkim polemikama, treći gine za Noleta i slične idole, mada sve to za mene ne bi nikakva utjeha trebala biti.

Drugarica se vraća, odlazimo svi zajedno u nabavu, usput malo negoduje jer ne snimam nebo, kako je samo lijepo, dodajem joj fotić, i eto.

I tako po običaju hodam zamišljen i zakopčan u svoju ljušturu, kad u jednom trenu osjetih miris jureće perfekcije. Takav parfem odavno nisam omirisao, djelovao mi je jako poznato, opet neobično, nisam ga prepoznao. Ipak nakon par minuta sam se prisjetio, tako nekako je sedamdesetih godina prošlog stoljeća mirisao duhan sporogoruće lule profesora Suška po hodnicima filozofskog fakulteta u Sarajevu. Jedno kratko vrijeme sam eksperimentirao s lulom, nabavljao aromatizirane duhane u Trstu, al ništa slično nisam pronašao.

Djevojka je brzo nestala iz mog vidokruga, ionako je ne bih pitao o kojem mirisu se radi.

Zadnji dani su pravi ljetni. Budući da sam po rasporedu jučer radio kasno popodne, po suncu smo se uputili na tržnicu.



Prilično je bogata, nema što nema.



Ovo su feferoni kod Makedonca, on ih vizualno najbolje našteli, al dovoljno je iskusan to i naplatiti. Pretpostavljam da je drugarica naše kupila na drugom "domaćem" mjestu, Jin i ja smo šetali okolo.



Za kraj specijalitet utorkom u konobi "Belveder", odlične tripice, danas su npr. tamo punjene paprike, svaki dan nešto posebno uz standarde. Razgovarao sam s kuharicom, ona se žali da nisu dovoljno jake, ne uspije zadnje vrijeme nabaviti pravi špek, ja svejedno svjedočim da nema boljih u gradu i okolici.

Jučer sam se pred Pevexom, nakon što sam brzinski obavio svoju kupovinu, i šetajući s Jinom čekajući drugaricu, sreo s nekad cjenjenom riječkom blogericom, kojoj sam eto zaboravio nick, al ona kaže, da me još ima među favoritima, mada ne stišče link otkako rijetko pišem, pa se možda javi u komentarima. Zadnji put kad smo se sreli u ćevapdžinici prije između 5 i 10 godina bio sam u majici s Lenjinom, ovaj put DDR, zanimljivo jer te majice inače rijetko nosim. Dala mi je par korisnih savjeta oko kuće, ona ima divnu s okućnicom nešto niže od mene, u jednom dijelu iznajmljuje dobro popunjene apartmane, sve djeluje idilično kad gledaš sa strane, al stalno nešto popravlja. Ispričala mi je kako su joj jedne jeseni krenuli sa sanacijom krova, onda su počele čuvene uporne riječke kiše, cirade i ostalo nisu baš puno pomogle i još danas nije to unutra u potpunosti sređeno. Došla je kupiti šmirgl papir, meni je kuća puna svačega, al nemam ga ni ja, one suvišne stvari koje ti odjednom postanu nužne.

Inače u jednom trgovačkom lancu je bio, ne znam jel još, tjedan francuskih sireva, i drugarica ih je kupila par, dobri su, al nema roqueforta. Uvijek se sjetim diskusije s jednim znalcem, inače gurmanom, da je taj sir precijenjen, da mu je gorgonzola barem ravna, govorimo u globalu jer ima raznih vrsta, a onda me čak malo naljutio, da je naša Vindija potpuno savladala tehnologiju proizvodnje i da nam ne treba ništa bolje. Vjerojatno je to bila provokacija, kao što je s moje strane bila da sam u Pragu jeo topljenu inačicu roqueforta, koja je bolja od svih vindijinih sireva. Eto kako se zabavljamo mi koji baš i ne pratimo nogomet pa smo našli drugo polemičko polje, al kad malo bolje pogledaš, rasprave na nivou nogometnih navijača, koje nikad nismo baš previše cijenili.

Doručak odnosno slatko nakon limunade natašte.



Priprema odnosno nabadanje.



Finalizacija.



Sunce nakon višednevnog nevremena, i probava se svima normalizirala, nažalost slaba je to utjeha, fleke na plafonu su ostale. I retrovizor nam je netko tko se kretao pločnikom izvalio, novih minimum 1200 kuna nenadanog troška, to ti je kad živiš u kaubojskom naselju. Pada vrijednost novca, sve poskupljuje, al trbuh raste.