Jučer smo dobar dio popodneva Jin i ja proveli u vrtu, dok je drugarica bila u bolničkom posjetu. Čak sam u jednom trenutku osjetio nešto poput grižnje savjesti što eto tako ljenčareći i dremajući u pasjem stilu nemilice trošim ostatke života, ništa kreativno mi više nije na pameti. Tješi me promatrajući fejs da je jedan dio mog nekadašnjeg rokerskog društva prešao na etno muziku, drugi dio se troši u ispraznim političkim polemikama, treći gine za Noleta i slične idole, mada sve to za mene ne bi nikakva utjeha trebala biti.