Nachtfresser

Nevjerojatno koliko malo treba za vratiti si samopouzdanje. Jučer sam po prvi put nakon dužeg vremena i zbilja izvrsno odigrane partije od početka do kraja finalizirane pobjedom u porazu ekipe bio zadovoljan. Zadovoljan što nisam griješio, što sam nešto konačno odigrao od početka do kraja. Inače se duže vrijeme nisam uopće snalazio ni u životu ni u šahu, pljuske sa svih strana, ono što kažu kad te krene, jedino što mi je iskustvo pomoglo, opustiti se, opušten primati udarce, samo mi je grč trebao, ono zgrčen, bijesan, poput svijeće, tres, samo svijećama ne pucaju glave od pod. Nije toliko važno što sam u šahu počeo dobivati one s većim rejtingom, važno je što sam počeo dobro igrati, mislim da to nije samo zasluga robota Shreddera.
U životu pozicija izgleda loše. Problem kao kod mog jučerašnjeg protivnika, kako aktivirati figure, a da ih ne počneš gubiti. On ih je sačuvao sve ali je izgubio partiju. Ne znam, i u pekari je izgledalo jučer nemoguće neprimjećeno fotografirati dok me jedan tip cijelo vrijeme pratio bijesnim pogledom valjda samo zato što nosim foto aparat, pa je fotka čak uspjela. Jin mi se gore uz kapelicu pored zvjezdarnice nekontrolirano zaletio među pse šminkere, uglavnom egzotične vrste u pratnji dama. Mirisalo mi je na katastrofu, ja sam još u mislima analizirao onu pobjedu i zaboravio na njega, no gle čuda, čopor ga prihvatio, on koji se tuče s uličarima se uklopio kao pravi gospodin i zaradio kekse koje je, nakon mog dopuštenja da mu se dodijele, s užitkom konzumirao. Na kraju je poput najbolje dresiranog psa, odšetao laganim korakom samnom iz društva. I pozitivna iznenađenja su izgleda ponekad moguća.
A naslov možda se netko pita, zašto takav? Vratite se svojim visibabama i mrtvim prirodama

U realnom životu nemam baš šansi i čekam da bude gore, u međuvremenu dok još kako tako izdržavam počesto marendam u meksičkoj kantini, raznovrsnost za relativno nisku cijenu. Kapiten šahovskog tima stavio me na nisku ploču da barem tu pobjeđujem. Štimalo dok jučer nismo naletili na Puljanje koji su slijedili istu logiku, konačno znam odgovoriti na pitanje koliko maksimalno može trajati šahovska partija u ovom natjecanju, izgubio sam protiv lika na fotki iste frizure kao što je moja, rejtinga preko 2000 znatno većeg od mog. Jutros sam se zato nemilosrdno iskalio matiravši za manje od sat vremena slabijeg od sebe.
Stranka mi je kao svugdje u Europi piratske stranke u velikoj krizi, nema nikakve šanse za nju, logično da sam slušajući o tome ipak odlučio biti kandidat i na ovim izborima. Otom naravno potom, danas o bitnim životnim stvarima poput burritosa.

Najvažnije je sačuvati privid normalnosti u nenormalno doba. Iznova otkrivam uz Camusa omiljenog pisca i začudo nobelovca Heinricha Bölla i još bolje razumijem njegove junake koji su i me i ranije očaravali, čovjeka koji izlazi iz kuće i pozdravlja ukućane poput drugih zaposlenih ljudi, drugog koji svaki dan igra billiard u određeno vrijeme na određenom mjestu prkoseći neminovnosti sudbe, clowna koji je do grla u govnima...
No Böll je savršeno razumio i suludu pobunu Ulrike Meinhof.
p.s.
Jedino za razliku od jednog njegovog junaka još uvijek ne volim šetnje grobljima i lijepo da je tamo psima zabranjen ulaz, važno je u životu imati dobar izgovor.

Ako koga zanima što se događalo vidim na jednom blogu je opširno opisano U Rijeci održana..., vježba u slučaju potresa, evakuirani smo uspješno točno na pola jednog nastavnog sata Ja osobno sam očekivao još atraktivniju operaciju spašavanja

Riba uopće ne smrdi. Starost eventualno smrdi i to ne baš sva, samo ona ustajala, nemobilna, nepravilno skladištena, i kod riba i kod ljudi, a i mladost luftati treba.

red, rad, poredak
red, rad, poredak
oprez uvode red
oprez ugušit će nas redom
oprez cementiraju poredak
red nam stiže bez nas
svi su u redu bez nas
kako odgojiti ovce
dvadesetdruga lekcija
zamor nerada nas ugrožava
red nas spašava
drkati ljevicom
malo otežano ali ide
to je pravedno
to je pravedno
u ritmu marša za ples
najbolje je u boce s benzinom
trpati stiropor
mada neki preporučuju piljevinu
opet zalutah
daaakle:
red,rad, poredak !

p.s.
urednik bloga se ispričava
zbog tehničkih smetnji
i naknadno dodaje
al se jučer
dobro jelo!

p.p.s.
I Jin u ilegali u birtiji zabranjenoj za pse.

Što je je, politika dopuštanja hostela nam cijele godine dovodi mladu i zgodnu klijentelu u grad, lijepo je čuti strane jezike koje će nova mladež sve manje razumjeti. Općeprihvaćena hrvatska hotelska filozofije "oderi bogate goste" još uvijek zahvaljujući prelijepom moru i obali drži ljeti vodu, odnosno deru se oni koji nemaju baš love ali ni mogućnosti biranja smještaja. Rijeka eto ima i botel, brod hotel, koji je zaslužio opstati ako ni zbog čeg drugog jer vlasnici za razliku od prosječnih bahatih hrvatskih hotelijera primaju četveronožne ljubimce. Uređuje se pomalo i lungo mare, eto da i ja jednom pohvalim, uzdiže se grad lagano iz državne provincijske močvare.
p.s.
Konačno je i sladoled u điru tako da je danas slatko u prvom planu.

Kraj odgoja čitam za dobro jutro. Ne razumijem baš sve, ono što razumijem žalosti.
Jučer nepredvidiv dan sa stalnim mijenama. Počelo ne znam jel napisati s tučom ili gradom, jadan je jezik koji te dovodi u situaciju da koju god istoznačnicu upotrijebiš dovodi do nesporazuma. Es hat gehagelt, reklo bi se na jeziku koji će se sve manje kao i drugi jezici učiti u ovo restriktivno vrijeme.
Išla je i rasprava treba li izlaziti na izbore koje ćemo potpuno izvjesno ako ništa zbog unutarstranačkih nezadovoljstava i blokade rada od strane pojedinaca popušiti. Istovremeno pratim akcije vani onih koji brinu za nas. Naime mudri telecomi su se ponovno sjetili da mogu ljudima sjebati i internet pa da uspostave razne brzine spajanja pa tko koliko plati, a europski demokršćani su našli načina to politički opravdati. Do kraja travnja će se to rješavati, njemački pirati koji raspravljaju međusobno o raznim pizdarijama su tu u jedinstvenoj akciji za spas mrežne neutralnosti, potiču građane da pišu svojim zastupnicima, jbga ako ti onemoguće i masturbaciju pred ekranom štoš onda.
Fritaja sa šparogama je bila osvježenje za marendu, mislim da ne trebam naglašavati da mi je najvažniji sastojak tog specijaliteta špek. Zabilježeni su i radovi na putu, šteta što je fotić odnosno fotograf koju sekundu zakasnio
p.s.
Tu izložbu u malom salonu sam ovaj put iznimno "preletio", nisam ni vidio o čemu se radi, unutra se okretala ploča i bio je izuzetno kvalitetan zvuk. Malo nostalgije i topljenje leda, za ufuravanje nije bilo vremena.

Potcjenjivati ukorijenjene predrasude je uvijek skopčano s rizikom. Ako se predrasuda poklopi s ishodom ostaje najčešće cijeli život, no ni tada je ne treba nametati drugima, eventualno skrenuti pozornost na svoje iskustvo.
Bokseri su opasni psi, u svakom slučaju opasniji o westija koji više sliče igračkama na baterije kažu. Problem je da se ti westiji nikog ne boje i pitanje je gazdine procjene hoće li im i s kim dopustiti muške igre.
Ovaj put nije bilo greške, mada su muške igre ne samo u politici često sudbonosne. U ovom slučaju je bio ne samo sraz s mladim bokserom nego je i gazdarica bila Slovenka.

Zbrisali smo u četvrtak na otok, bilo je sunčano iz snova. U subotu je na momente bilo sibirski hladno, vratismo se s problemom s desnima, danas zubnim. Pokušavam čitati "Doktora Faustusa", ovaj put bez preskakanja.
Kolači skupi u Krku, degustirao pogrešan iz naslova, ja koji padam na nazive, nije ni najmanje uzbudljiv niti na tragu tanga u Parizu, što mi je bila prva asocijacija i vodilo me u izboru, a ono, kremšnita ko kremšnita, s malo čokolade.

I prije pet mlade cure pješače na posao u grad.

Napokon su se našli, neočekivano kako i treba, za vrijeme jednog od bezbrojnih gradskih tumaranja, s nepredvidivim gazdama blogerima Miškom i NF-om. Našli su se vršnjaci Foksi i Jin i nakon početnog opreza ko da se oduvijek znaju. Istrčaše se, izmirišase, drugi zgodni kavalir je uz Jina brzo odustao od miješanja u zahuktalu igru. Za to vrijeme smo gazda i ja osim o blogericama, naročito Windici, divanili i o blog piscima i onima koji samo umišljaju da to jesu.

Žurim u grad, kasnim na sastanak sa suncem. Samo bilježim jučerašnji ručak i tri okidanja fotićem "nasumce". Kome mutno nek nišani u ljude...

Moj nekadašnji susjed i jedan od najboljih prijatelja Čombe živi u Puli i radi u jednom od dva hotela otvorenih cijele godine. Ja u Pulu odlazim jednom do dva puta godišnje, igrati šah ili sanjati knjige i uvijek sam u onom drugom hotelu, ili boravim ili pratimo književnice do tamo. Čombe došeta i onda popričamo, obično u hotelskoj sobi, skupo je za druženja vani u ovoj zemlji lopova. Prošle godine se nismo našli, njega mlađeg je strefilo, onaj udar od kojeg se najčešće nepovratno odlazi. On nije taj put, ali se nismo ni mogli naći.
Ovaj put sam mu samo oprezno poslao poruku da dolazim igrati šah. Zanimljivo da mi kojima je najneugodnije noćno suočavanje sa samim sobom uglavnom radije biramo doplatiti samoću. Razmišljao sam kako se osjećam kao što sam se osjećao jedne kišne noći u Parizu u hotelu u kojem je navodno skončao Morisson, kad je zakucao na vrata. Prvo sam se stresao na zvuk kucanja, a onda oduševljenje, Čombe se izvrsno oporavio, izgleda opet znatno bolje od mene. Saznao sam da mu i mlađi brat koji je slijedio mene i završio germanistiku kuburi s brojem sati i poslom, logično da su strani jezici prvi na udaru racionalizacije škola u zemlji bezvrijednih ljudi.
Napričali smo se, on je rekao ajde sjebi ih ko što si nekad to znao, ja sam otišao i sjebao ih kao što sam nekad znao, imao sam dvije pobjede i remi s osamdesetogošnjakom koji me poslije častio pićem, rekao mi je da cijeli život igra taj Stauntonov gambit, al da mu izuzetno rijetko netko odgovara tako točno teoretski kao što sam ja radio, a on nekad naučio. Mislim da sam po prvi put igrao protiv tog gambita i sve mi je bilo novo tako da sam se izmučio u otvaranju pa poslije nisam imao svježine u sebi dobiti objektivno dobivenu konačnicu.
I onda je došla noć, mrak, soba direktno uz hotelski ulaz, s dva prevelika zrcala, od ubojstva tišinom spasila me galama cura neke ženske rukometne ekipe koje su vukle svoje velike torbe na kotače. Ja sam ovaj put uz sebe imao uz knjigu, koja se nije uklapala u atmosferu, samo pribor za higijenu i rezervne gaće. Uz smijeh koji se gubio u udaljenim sobama utonuo sam u san.
p.s.
Bonsai izložba i pulski internet kafei drugi dan između partija, te sunčanje uz more se baš ne uklapaju u post, al eto, bilo je i toga, neću nikog lagati.
p.p.s.
Najuspješnija u našoj ekipi je bila najmlađa cura s prve šahovske fotografije, dobila je sve tri partije.

U jutarnje sate
neki trezveniji tipovi od nas
zabavljaju razbuđujuće konobarice
ne postoji opasnost
od silovanja ili nečeg težeg
pušenje nije dopušteno.

Život nas je pregazio
sve smo igrali na snagu
dobrodušne sirovosti
matematiku smo ostavili
na popravnima
nekih provincijskih škola.

Znali smo se tuči
pretrpiti batine
podnosili najžešću brlju
I u vrelim klubovima
bili najleđi led
mračnih kuteva.

Život je prošao
došli su drugi pametniji
koji se baš i ne troše
odvode cure u egzotične krajeve
za uzvrat ih jebu
ne znajući baš zašto.

Jebeš preživljavanje
s jednim ratom
bez ijedne revolucije
i statiranje u filmovima
o onim izrodima
koji su uspjeli.

Kod fotkanja na moj način najvećim uspjehom smatram uspješno ciljati prostor u kojem će u trenu okidanja biti objekt, lice ulovljeno u gužvi na prvoj fotki mi je osvježilo prije podne, nisam ni u trenu okidanja vjerovao u uspjeh.
Inače jutros fotka Riječanke koja se sunča kruži fejsom, neki su odmah posumnjali na mene kao autora, svaka čast onome tko ju je snimio, ja ipak ne bih jer znam da je zabranjeno snimati osobe unutar stana bez dopuštenja.

Sad već imam solidan uzorak, zadnja tri puta šetajući u vrijeme prije pet ujutro sam brojao, otprilike u svakom petnaestom stanu gori neko svjetlo. Danas sam u naslovno vrijeme vidio i autobus, mora biti prvi jutarnji. Oko pet su na periferijskim autobusnim uglavnom žene, znam još iz vremena kad bih se odlučivao na vožnje vlakom u metropolu, jutarnje smjene nekih sumnjivih firmi.
I u Berlinu je sjećam se u to vrijeme obično mir, jednom sam sreo crnog nadroksanog luđaka koji je pretećom glasnošću isprepadao mog psa , a i meni je palo na pamet kako bi bizarno bilo tako skončati negdje u dalekom svijetu u praskozorje od ruke nekog prolupalog imigranta.
Na twitteru imam već budnog njemačkog pirata naoštrenog na polemike dostojne dostojnijeg vremena, može, cijedim limunadu, nemam obveza do podne.
Jučer nisam fotkao osim uz marendu (35 kunića uz salatu ili kolač), tri okidanja naslijepo.
Jin mi spava uz noge.
"Kleinbürger & Versager hegen Schadenfreude über einen sehr tüchtigen Kleinbürger, der am Ende auch versagt hat. #Hoeneß"
Malograđani i gubitnici pucaju od radosti zbog sudbine vrlo sposobnog malograđanina koji je na kraju isto tako popušio (Hoeneß=Sanader).

I tako se gleda dnevnik, vidi se uređenu Vitae i šutljivog mene i stekne se dojam podnošljivosti situacije i idemo dalje.
I Nijemci, nekad uvijek precizni, su počeli fušariti s kvalifikacijama ljudi, šefa berlinske piratske parlamentarne frakcije nazivaju lijevim ekstremistom, no da bi netko bio ekstremist mora biti određen unutar sustava, postoji sredina, lijevo i desno od sredine, te ono valjda ekstremno na krajevima, obično desno rezerviraju za naciste, lijevo za komuniste.
No znam da Oliver ne šljivi sustav, on je njemu nužno privremeno zlo, Oliver ne priznaje nikakav autoritet, najmanje sud partije, radikalno promišlja mogućnosti promjene, znači eventualno može biti radikal, pa čak i lijevi jer prezire teror navodno sposobnih poslodavaca.
Na Balkanu ne možeš biti ni radikal otkako je Šešelj u Srbiji zasrao tu riječ. Opet odlutah s pričom, uglavnom to što teve ekran ne grize ne treba nikog uljuljkati u spokojan san.
p.s.
Samo smo u najavi i valjda tamo oko druge minute na ekranu, ja sam inače malo drukčije shvatio poruke jučerašnje presice al bit će tako kako televizija kaže, ne dobije se svugdje medijska pozornost kao u ovom gradu.

Šetnja prije, razgibavanje uma, izbacivanje nezadovoljstva da bi se konstruktivno šutilo na sastanku. Među prvima stižem, samo jedna je televizija, nema ni šefa koji stiže u pratnji druge. Brbljam s blogericom Vitae. Neke stvari, ne s njom, mi nisu jasne no ni ne pitam. Dok ulica miruje i ja šutim.
Napuštam sastanak, žurim na test, od onih obaveznih, moraš to, banda voli tužakati. Poslije šetnja, susret s Marinom Miočićem Stošićem, odaje mi temu sljedećeg prosvjeda, nema iluzija o promjeni svijesti ljudi, on to radi da se mirno može pogledati u oči. Sjećamo se pokojnog Vičevića, slažemo se da nakon njegovog Novog lista nema slobodnih novina, bilo je tamo i Parage i Šnajdera, a i Miočića.
Ne volim baš tu brokulu al ne biram, a i lijepa je za slikati. Za kraj dana razgovor s Jinom, čak sam se vidio u jednim vijestima, inače mi uvijek drugi prepričavaju.

Ponekad je lijepo uz malo ljudi. Vidim da je blog živio svoj život dok sam bio offline, ohrabrujuće. Sutra opet krajičkom uha ili oka propratite informativne emisije, bit ću u gradu, blizu kamera.

Zaključak nakon izložbe radova za preuređenje Delte, središta i duše Rijeke gdje je sad veliko parkiralište, je bio da sam prošao dosta Europe. Skoro sve mi je naime bilo "deja vu", očito su se na natječaj odazvali renomirani arhitekti. Kad pomislim na Deltu prvo je uvijek, što god se napravi bit će bolje nego sad, no više nisam siguran da je baš tako.
Bio sam svjedok nestajanja Potsdamer Platza, kao nekadašnjeg DDR stipendista najviše me dirnulo rušenje poznate pivnice, no to je bila neminovnost slijeđenja sustavno dominantne filozofije življenja. Novi PP su skicirali najbolji svjetski arhitekti, platila najuspješnija svjetska poduzeća poput Sonyja i Mercedesa i imamo sad što imamo, izrod poput nekih mojih složenica. No svjetski trend je pratio moj životni trend, naime u međuvremenu sam prestao piti pivo, počeo sam povremeno slijediti i gastronomske trendove i da se nije desilo što se desilo nikad vjerojatno ne bih probao i mogao ustvrditi da je klokanov odrezak bolji od bifteka, a krokodil kud i kamo od piletine na koju podsjeća.
Opet sam odlutao od teme, na natječaju je kao i u Berlinu "struka" presudila, no promatrajući rezultate nameće se pitanje, nije li preobrazba grada previše važna da bi se prepustila samo "struci" ili točnije, samo "struci" jednog užeg područja.

šetam tako
preskačem stepenice
preskačem ulice
jučer opet nisam skrenuo
tamo kod nekih partizana
koje prljaju
mekdonaldsi.

nemam društvo za revoluciju
idejama me časte
tatini sinovi
koji se ne mogu odlučiti
između jack danielsa
i absinta.

danas me poljubila cura
nakon što sam
citirao žižeka
uz malo pršuta
dovoljno osušenog
dosta za dobar dan.

Turnir pratim od početaka i čestitam posebno direktoru Mandekiću i sucu i IT majstoru Piacunu. Bio sam jedno vrijeme i na stranici turnira cvijet mediterana 2011., iduće godine sam imao i bolje fotke, negdje mora biti u arhivi, možda i na fejsu, dva mini eseja na blogu, jedan je mislim i izdvojen, da bi onda postalo meni nešto dosadnije, al turnir je preživio. Ove godine iznenađenje, Susan Polgar na svom blogu, valjda najvažnijoj šahovskoj internet stranici nakon ruskih chess news, prenosi uživo partije iz Rijeke, izuzetno priznanje ustrajnim organizatorima.
Fotke su mi lošije no svih ovih godina al nije mi se baš ni dalo, a i bio sam samo u prolazu.

Ista ekipa, svi puni ideja, razgovara se o onima o kojima prije još par godina ne bismo trošili vrijeme, samo bi se odmahnulo rukom na njihovu glupost, pismenost drage nam romkinje s place, razumijevanje npr. školstva nedostojno prosječnog veterinara ili liječnika, ne bismo se njima bavili, ali moramo jer imaju vlast, jer se oni bave nama. Jedino ja ne sudjelujem, meni se ne da više niti ironizirati, poraz i nevolje u koje upadamo su bili tako predvidivi da mi se gade, nešto predvidivo poput toga da će ruski parlament skoro jednoglasno izglasati da Ukrajinci jedu govna, to je demokracija, tako ja sad pišem, a nisam se baš družio, jer donekle mogu pratiti samo svog psa i pokušavam od njega učiti u ovo pasje vrijeme. Slušao sam doduše, smijao se oštroumnim primjedbama no iste me više ne tješe.
Nekad sam se bojao da u starijim godinama neću razumjeti mlade, no ovi maloumni narcistički govnari što cinički i nadmoćno demonstriraju svoju moć uglavnom su godinom rođenja bliski mojoj generaciji.
p.s.
Jučer je inače bio lijep dan ispunjen događanjima, barem tri blogposta su bila u igri, uz njih kolači iz ovog bi zaslužili isto tako zaseban post, al eto u negativno vrijeme zašto bi moje pisanje bilo oaza pozitive.

Besmislen dan mi je osvježio esej Alaina de Bottona o jačanju emocionalne inteligencije kod onih koji prate glamour događanja poput najnovije dodjele oscara. Zašto nas zapravo uznemirava seks u reklamama, kad je već crkva za vrijeme renesanse bila dovoljno mudra da se reklamira bradatim prorocima i čulnim madonama. Sve u dobru svrhu. Što bi Schopenhauer rekao o neuspjelom braku Toma Cruisea i Katie Holmes i zašto je David Beckham zaista dobra duša lamentira Botton raspravljajući s anonimnim uličnim filozofima Londona, Amsterdama i Melbourna. Breaking news iz antičke Atene poantira mislilac pokazujući da ni kontekstualizacija ne mora biti tako dosadna kakvom je čak i neki naši uvaženi blogeri prikazuju.
Dosadan dan kak već napisah, naletio sam na otvaranje šahovskog turnira, izvodio egzibicije, ne znam zašto, fotografirajući u busu s nikakvim amortizerima, te završio dan uz lazanje koje su mi legle uz fotografije operne primadone, naše Tonkice Mirat, iz Rima, na fejsu. Mislim da joj nije bilo pravo jer joj najnoviju haljinu nisam izlajkao na baš svim fotkama.

Naletio na organiziranu grupu gostiju iz Srbije, a od jednog starog čuo priču :"Znaš čega se ja još kao dete sećam, video sam streljanja u sokolskom domu. Ljudi su teatralno padali, samo krv mi je bila stvarna, znao sam što je krv, imao sam pet godina, ostalo mi bilo nejasna predstava."
Zašto ovaj put samo mažoretkinje uz kraljicu i kralja iz sjene, ma svi ćete već znati moje razloge i motive. Vjerojatno nikom neće pasti na pamet da mi je crkla baterija.

I u münchenskoj su svojevremeno bile odlične kobasice.
Šalu na stranu, danas sam se na sastanku, koji je uzgred počeo minutom šutnje, sjetio i kolege kojem smo uvijek zamjerali da je gunđalo. Kod mene se već javlja nešto gore, nemam više strpljenja baš za sve i živčanost mi se jasno osjeti u nastupu, no to nije tema današnjeg posta.
Kobasice i pečeni krumpir su bile odlične, pivnice su za jednostavne ljude s psima, 28 kuna, korektno. Zaključci sastanka? Pa svi smo se uglavnom slagali uz sitne nijanse. E sad kud će nas te nijanse odvesti nikad ne ovisi samo o onima koji umišljaju da su donijeli neke odluke.
Lijep je dan bio u Zagrebu, ovdje nas dočekala kiša.