Zaključak nakon izložbe radova za preuređenje Delte, središta i duše Rijeke gdje je sad veliko parkiralište, je bio da sam prošao dosta Europe. Skoro sve mi je naime bilo "deja vu", očito su se na natječaj odazvali renomirani arhitekti. Kad pomislim na Deltu prvo je uvijek, što god se napravi bit će bolje nego sad, no više nisam siguran da je baš tako.
Bio sam svjedok nestajanja Potsdamer Platza, kao nekadašnjeg DDR stipendista najviše me dirnulo rušenje poznate pivnice, no to je bila neminovnost slijeđenja sustavno dominantne filozofije življenja. Novi PP su skicirali najbolji svjetski arhitekti, platila najuspješnija svjetska poduzeća poput Sonyja i Mercedesa i imamo sad što imamo, izrod poput nekih mojih složenica. No svjetski trend je pratio moj životni trend, naime u međuvremenu sam prestao piti pivo, počeo sam povremeno slijediti i gastronomske trendove i da se nije desilo što se desilo nikad vjerojatno ne bih probao i mogao ustvrditi da je klokanov odrezak bolji od bifteka, a krokodil kud i kamo od piletine na koju podsjeća.
Opet sam odlutao od teme, na natječaju je kao i u Berlinu "struka" presudila, no promatrajući rezultate nameće se pitanje, nije li preobrazba grada previše važna da bi se prepustila samo "struci" ili točnije, samo "struci" jednog užeg područja.