Razredništvo ostaje u normi nastavnika, ali previše se snage troši u borbi za stvari koje su i najograničenijim birokratima jasne ali eto. Umori te i uzme na drugoj strani. Teško je bilo ali shvaćamo polako da nam sutra neće biti dopušteno, osim onog što naravno sami ne uzmemo. Pješačenja me ipak nekako održavaju. Previše sam vremena proveo u čekaonicama.
p.s.
Evo i nestrpljivije jedem, sve češće zaboravim najprije ufotkati. Inače evo odgovaram na jedan komentar, na postovima iz Berlina bilo je itekako hrane, uglavnom međunarodna kuhinja uz neizbježni currywurst. I još jedno je pitanje bilo za domaću hranu u Rijeci, lijen za traženje kad poželim fažol pojedem ga u Mornaru, imaju dobre kobasice što je kod nas rijetkost, za domaće ipak preferiram dom.
p.p.s.
Sutra sam na proširenom sindikalnom sastanku u Zagrebu, al izgleda da baš neće biti slobodnog vremena, možda se isprobaju i kremšnite u okolici.

Radeći post o marihuani sjetio sam se berlinskog marša, išao tamo tražiti fotke za ilustraciju i ostao paf, koliko samo uz sve one objavljene ima neobjavljenih berlinskih fotki te onih koje ni nemaju šanse biti objavljene, a nisu loše. Jednostavno društvo je naštelano tako da je egzistencijalni rizik objavljivanje "provokativnijih" fotki s javnih površina. Možeš plaćati modele i dovoditi ih u amaterski studio, istina izvući će ti se to kao zlo ako budeš kritizirao nedodirljive, ali javno besplatno jok, nema džabe ni kod stare babe. Ako pitaš zašto se to definira javnom površinom sliježu kritičari ramenima, zašto bi oni znali tamo neke finese, dovoljno je što znaju što je dobro, što loše.
Sad za vrijeme štrajka sam naučio tko je organizirao prvi štrajk na ovim prostorima (ja neuk mislio da je bilo obustava rada i prije nas), shvatio sam da ni u čemu ustvari nisam ni sudjelovao, jer kad se rasporede sve te prošle zasluge za ove i one događaje jednostavno nema mjesta za mene.
Meni se čini da jednostavno smetam jer se društvo toliko senzibiliralo odnosno ishisteriliziralo na nebitno i opušteno, tako da će sutra lajati na to što je lajna na kojoj ponekad vodim svog psa crvena.

S druge strane interpretacije prošlosti govore da su nekad svi imali muda.

p.s.
Vanzemaljci su najčešće zelene boje, nisu zeleni!

Sivilo svakodnevice bojama i začinima razbija meksička kuhinja. Jednostavni sastojci koje je umijeće samo kombinirati. Otkako su uveli i "normalne" marende često svratim u "Bodegu", nekad si se naravno priušti dok se još može nešto izvorno ondašnje, tek da te zapeče po jeziku.
Sve manje fotkam po gradu, prevladavaju normalni ljudi, savršeno uklopljeni u nametnuto pesimističko sivilo. Jučer sam išao uživo u eter, izjava oko štrajka, išlo je kako kažu u te prve vijesti, a onda su u glavnim prevladali simpatični slatkorječivi sindikalci.
Pristojni ljudi pobjeđuju i piratsku egzotiku, a kako neće u medijima u kojima je najvažnije pogoditi ton u izuzetno vulgarnom trenutku. Ne treba uznemiravati one koji još nešto imaju.

Lako pitanje, meni najozbiljniji argument protiv, poskupit će. Konzumenti su stoga podijeljeni što je bolje, dekriminalizacija ili legalizacija. U svrhe liječenja znam da će kod nas teško ići, farmaceutska industrija je prejaka, inače nema argumenata protiv. Devedeset posto onih koji su konzumirali i nisu postali ovisnici znaju da priča o neizbježnom prelaženju na "teže droge" ne drži vodu. Dosadna tema, a i pušenje mi je odavno dosadilo, jedan od mojih najbržih postova uopće, niti pet minuta, al kad je već aktualnije od zakona u radu... (fotografije moje snimljene u ljeto 2013, par osoba vidno napušenih-Berlin)

Nakon što sam se vratio u domovinu konzumiravši zadnju stipendiju Demokratske Republike Njemačke, uskoro pokojne države, poslao sam tad najtiražnijem njemačkom časopisu dva eseja "Trening uspravnog hoda" i "Nietzsche i Christ u Hrvatskoj". Usput sam proslijedio informaciju o akciji koju je pokrenula grupa intelektualaca s područja tadašnje Jugoslavije protiv ratnohuškačkog pisanja i govora mržnje, među aktivistima sam i ja bio, a potpisali su između ostalog Drenovšek, Branko Horvat, sad su mi eto njih dvojica pala na pamet ali smo uspjeli dobiti potpise još isto tako poznatih likova raznih političkih uvjerenja kojima je zajedničko bilo gađenje predvidljivošću i vulgarnošću ratnopripremne propagande na ovim prostorima. Ponosan sam bio svojim stilom pisanja na izvornom njemačkom, zadovoljan poantom o uspravnom hodu u okruženja ludila, no svejedno me iznenadilo kad je uskoro stigao odgovor. Na kolegiju su razmatrali moje eseje, svidjeli su im se ali im se eto ne uklapaju u koncept i tematske prioritete, ali evo eventualno bi ih zanimalo nešto više o toj akciji. Mene je odgovor razočarao umjesto da nastavim pisati. Još jednu ponudu za posao sam u Njemačkoj odbio u to vrijeme, glup i ne baš toliko mlad da bih imao opravdanje.
Danas sam vodio sastanak uoči sutrašnjeg štrajka i uvidio kako su mi tanki živci. Opet izbijaju u prvi plan oni koji uvijek vjeruju svakoj vlasti, pa nemoguće je iako im je argumentacija još tanja od one kraja osamdesetih, da su vladajući tako ograničeni, možda i krene ciklus novog zapošljavanja, tko zna. Ili druga točka vezana za školstvo, pa zaposleni u osnovnim školama promjenama gube još mnogo više od nas, to mi je bilo najjače.
Znam da u raspravama treba ostati miran i sačuvati hladnu glavu, zato se i nasmijem gluposti, ali proziran sam, skuže me i ljute se. Nije lako biti budala, to ja uostalom najbolje znam, imam iskustva.

"Hvala puno i lijepo je znati da postojiš", poruka maloprije iz Berlina mi je nekako drukčije obojala jutro, to je nekakva razlika između njemačkih i naših srazova, sitna ali bitna, ovdje se prirodno puno više dajem, al baš ne pamtim slične doživljaje, makar kao puku uljudnost. Jučer kišni dan ipak ispunjen šetnjom, jednostavno me gušila zarobljenost doma svoga, dan kad je pokisnuti bolji izbor. Jutros mi je prvo bilo nakon šetnje s Jinom požuriti na tržnicu, jučer sam zakasnio glede domaćih jaja. Strahovanja često demantirana od političara su se obistinila, prava jaja kod nas možeš dobiti samo poskriveći, ispod pulta. Žao mi je što se prirodno žuto ne razaznaje na fotki, nestrpljiv sam samo jednom opalio ne čekajući bistrenje. Bez brige, bit će još tih jaja u ilegali.

U takozvanom realnom životu sam vrlo često iritirao i iritiram ljude oko sebe jer ne štujem njihove vrijednosne sudove i životne mudrosti. Ja osobno sam naučio trpiti okolinu i trudim se ne potcjenjivati druge, ne živimo u tim staklenim zvonima.
Što sam stariji više sam u paralelnom svijetu interneta, ne zavaljen u fotelji nego nemiran na svojoj pilates lopti. E tu već znam žešće braniti svoje stavove, valjda nesvjesno računam da ću oponente iza ekrana koje objektivno uglavnom ne poznam teže i povrijediti.
Ipak jučer sam imao dva slučaja, zadnje vrijeme sam se valjda osvijestio pa pak primjetio par njih, koji sugeriraju drukčije zaključke. Zadnji post na blogu mi je bio o hajci na dvije mlade piratice, zbog jedne nedovoljno promišljene akcije, koja se upravo odvija u Njemačkoj. Zahvaljujući internetu u mogućnosti sam sudjelovati i sudjelujem i u njemačkoj internoj piratskoj raspravi. Nakon što sam komentirao da je onima koji ne poštuju pravo na različitost unutarstranačkog mišljenja mjesto u sektama, a ne političkim strankama žestoko sam napadnut i izvrijeđan od jedne stvarne njemačke piratice o kojoj prije ove rasprave nisam imao pojma ni da postoji. Ta uopće nije htjela razumjeti što sam želio reći pa sam joj samo odgovorio njemačkom poslovicom da je tko zna čitati u jasnoj prednosti. Poslije mi se na chat javila renomirana piratica, inače predvodnica ove meni u danom slučaju suprotstavljene struje, napisala da neće kao administratorica ništa brisati, al da ipak ak može predložiti ne zaoštravamo dalje, da je to inače draga osoba koja se prehranjuje i školovala se od socijalne pomoći i skupljanja boca, a baš jučer je eto pokradena, pa i to može biti motiv za nešto nervoznije reagiranje.
Istovremeno je poznata "ljuta" blogerica na fejsu na svoj zid stavila članak Gorana Milića o potrebi ranijeg odvajanja djece od roditetelja kod nas, preuzela je od mene s ogradom koju sam i ja stavio ("eto da se i ja jednom nešto s Milićem uglavnom slažem"), označila me tako da sam odmah znao gdje me se spominje i gdje je to objavljeno. Tamo smo eto doživjeli napad drugog gospodina s objašnjenjima nama nezanimljivim, jer su nam poznata, o tome tko je taj Milić, a drugo, da ne možemo djecu de fakto tjerati na ulicu jer nema posla i ne bi mogli opstati. Ja sam blago naveo kao ilustraciju i vlastiti primjer, na što mi je oštro odgovoreno međutim odgovor je obrisan dok sam ja još razmišljao vrijedi li nastaviti raspravu u tom tonu. Ispostavilo se da se radi o gospodinu koji još nije bio punoljetan kad je otišao u rat i u njemu ostao invalid.
Primjedbom da nijedna organizacija ne bi mogla opstati ako bi i drugi poput mene razvlačili statute poput žvakaćih guma poklopio me je kako sam poslije saznao i što kao u dva prethodna slučaja uopće nije relevantno za diskusiju deklarirani homoseksualac i uz to Turčin u Njemačkoj.
Primjera za razmišljanje o činjenicama koje nas možda uopće ne bi trebale zanimati ima puno, no eto, jedan bloger komentator zna spomenuti da ako neko agresivno odgovara ili nekog ili nešto u postu žestoko napada to više govori o njemu nego o predmetu kritike, a meni je i ovim blogom jedan od ciljeva, osim dokumentiranja svog načina ishrane promišljanje svega i svačega (jučer smo ulovili rijetke zrake sunca i konzumirali morske plodove tik uz tržnicu na terasi "Fiume"). Šahovska partija protiv stroja pred spavanje je završila neodlučeno.

Eto igrom slučaja pratim od početka tu mladu i drukčiju ekipu političara od kojih sam dobar dio njih i osobno upoznao. Bloger Euro, moja berlinska frendica i jednokratna piratska glasačica Anke kao i drugi poznanici i neutralni promatrači su od početka uočili njihove slabosti, no to u mojim očima nije ugrožavalo njihovu vjerodostojnost u usporedbi s drugima. I sada se u izvještajima iz Ukrajine u nezavisnim medijima najviše vjeruje njemačkoj piratici rodom od tamo Marini Weisband, koja eto trenutno i boravi na tom opasnom terenu. Pirati su izraziti individualci i kao bitna slabost im se uzima već redovita međusobna javna suočavanja posebno na twitteru. Osjetljivi su s jedne strane na sva ograničenja individualne slobode, s druge strane dio njih je izrazito socijalno angažiran i naginje lijevoj političkoj opciji. Meni su jedno vrijeme ta suočavanja kod njemačkih pirata bila simpatična i smatrao sam to izrazom stranačke snage naspram stranačkoj stezi ostalih partija. Zatim su postajala sve grublja i osobnija, stranka je potonula na ispod tri posto glasača i kad je izgledalo sve bezizlazno na skupštinama su izuzetno mudro, demokratski izabrali novo vodstvo i kandidate za predstojeće EU izbore, na listi su se našli kandidati uvjetno rečeno svih struja.
Mirisalo je na konsolidaciju, ali ne...
U Dresdenu je godišnjica savezničkog razaranja tog grada protekla u znaku sukoba između antifašista i fašista koji su je obilježavali, tu su bile i uvijek inventivne berlinske piratice Anne Helm i Julia Schramm, te Oliver Höfinghof šef parlamentarne relativno uspješne frakcije berlinskih pirata (Martin Delius vrlo uspješno predvodi parlamentarni odbor za nadzor gradnje berlinskog aerodroma koji je otkrio mahinacije s novcem u stilu uobičajene hrvatske politike, što je tamo izazvalo skandal s ozbiljnim posljedicama).
Činilo se da su dekoracija demonstracijama djevojke iz poznate aktivističke skupine Femen s već klasičnim razgolićavanjem i ovaj puta skandaloznom porukom zahvale američkom bombašu ubojici. Međutim skupina se ogradila, a na osnovu analize tetovaža i ženskih atributa prepoznata je piratica Anne Helm, inače peta na listi za europski parlament, na zadnjim izborima u svojoj izbornoj jedinici pridobila preko 10 posto glasača. Anne do danas nije ni potvrdila ni negirala da je na fotki ona.

U obranu "čak i da je ona slici" stali su beskompromisno Julia, Oliver i par njih, ogromna većina pirata ih je izložila beskompromisnoj kritici, traži se kažnjavanje, brisanje s liste, isključenje svih koji to podržavaju, drugi se opet u znak prosvjeda protiv te akcije ispisuju iz stranke, a cure su izložene sad već javnim prijetnjama neonacista silovanjem i smrću, Julia je i zaključala svoj twitter račun (ja uzgred još imam pristup). Napisao sam i tamo kako ja to vidim, oke, napravljena je greška jbga, političare svakodnevno rade greške koje svi skupo plaćamo.
Ali ne, sad i pet pokrajinskih piratskih organizacija kritizira predsjedništvo što ne djeluje, i kao vrhunac svega tehničari su stupili u štrajk, ucijenili sve, blokirali stranačku infrastrukturu. Inače manipulacije infrastrukturom su svojstvene srpskim i hrvatskim piratima, tko bi se uostalom drugi sjetio da je u jednom tako demokratskom i transparentnom pokretu to moguće, došlo je znači do balkanizacije piratstva i što sad imamo. Pokret koji je izdao svoja temeljna načela i dvije djevojke otvorene za iživljavanje sa svih strana s tim da ni ja kao znalac ne mogu sa sigurnošću tvrditi da te sise pripadaju baš Anne.

Julia Schramm, "najekstremnija njemačka piratica" :

A sljedeći ministar bi trebao valjda biti grobar po struci.
Slušam o problemu mobingovanog djeteta, pitam a što razrednik, ma ne, učiteljicu ima, ona i predvodi. Za ravnatelje ne pitam, ovaj lijevi ministar potvrdio sve one iz vremena kad je odlučujuću pri izboru imao kler, ipak čujem da je rečeno, dijete treba očvrsnuti. I tako će mala odlikašica mijenjati školu, ima toga sve više.
Najvažniji su učitelji i razrednici, naravno ako nešto ne funkcionira korektiv bi trebao biti ravnatelj al to već rekoh što je. Evo dobih članak iz partijskog glasila, onog ozloglašenog jutarnjeg, puno im je ta dva sata koje razrednici dobiju u normu, kao nije pravedno prema onima koji odrade ta dva sata, i sad da ja nekog proglasim debilom, ispalo bi uvijek naglo reagiraš, a dobijem i mail malo ozbiljniji o toj problematici, nitko se ništa ne šprda, oni to misle ozbiljno.
Ne da mi se ponekad ni jelo aranžirati, a trebalo bi, dok još ima.

Nakon dužeg vremena u sindikalnom miljeu, poznata lica počesto izmrcvarena i ostarjela, istina tu su i neki novi klinci. Sala je prepuna, tema je opći štrajk, ljudi neobično ozbiljni, sindikalni leaderi zajedno. Prije sam se našao s jednom grupom radikala koji zastupaju oštriji pristup, poslije sam na piću s školskim sindikalcima. Čujem nevjerojatne priče, nisu nevjerojatne, normalne, samo te ipak malo razočara razina korupcije u društvu i tko je novi umočio prste. Vlast je toliko bahata i drska s prijedlogom zakona u radu da je zbilja ujedinila sve, vidio sam nevjerojatan prizor da jedan poznati sindikalac dodaje uz osmijeh čašu vode drugom, sjećam se jednom u Zagrebu kad smo se pitali tko će koga prvi tresnuti ili upucati.
Mi imamo u prijedlogu zakona sve gluposti od kojih su npr. Nijemci odustali, točnije kod njih su se ljudi uz pomoć javnosti izborili. Danas sam opet čuo priču kako je Volkswagen solidarnošću i dogovorima izašao iz krize, naše političke diletante te priče ne zanimaju.
Po svemu sudeći oni, ta vladajuća izvanvremenska kasta, neće povući zakon i svi građani će najvjerojatnije idući tjedan biti pozvani na obustavu rada koji sat. Ovi što su bili u dvorani djeluju uvjerljivo, no pitanje je kako će većina zaposlenih reagirati. Danas sam se uvjerio da se oštre i oni koji su trenutno u sindikatima manjina, a smatraju da je jedino rješenje protiv nove bahate političke kaste ulica. Poznajem neke od njih, ne bih ih potcjenjivao. Jedan se bio privremeno povukao jer ima djecu, sad se ponovo aktivirao iz istog razloga.
Sa školskim sindikalcima je bilo ugodnije druženje u pivnici iako isto ključa nezadovoljstvo, tu je bila i blogerica Vitae, takvi susreti s ljudima koje ti osobno smatraš normalnim na ovom brodu luđaka jednostavno ti vrate mrvicu optimizma i uljepšaju dan (Vitae imate ekskluzivno na jednoj (nije crnobijela) fotki, zar ste sumnjali u mene )

U Kiewu krenuo konačan obračun s 20000 terorista ili nacista, ovisno koji se izvor citira. Inače i meso i krumpir su danas bili izvrsni. Sutra točno u podne sam na sastanku sindikalista oko općeg štrajka. Svejedno koliko bude mrtvih u Kiewu, to je samo brojka. Mediji će to prihvatljivo servirati. I usput trebaju Bosanci izvući pouku, jadna li majka nezadovoljnicima ma gdje bili. Nijemci se za to vrijeme bave pobunjenim sisama.

Problem snimanja s veće udaljenosti i jačim zoomom je što ne vidiš uopće lice onog kog snimaš, ponekad dobiješ zanimljivije rezultate nego kad sve aranžiraš. Instiktivni neočekivani potezi znaju iznenaditi i računalo.
p.s.
Situacija se lagano približava bezizlaznom stanju neizbježnog sloma, napredak je ipak postignut, oprostili smo se od standardno logičnog razmišljanja, ak još netko nastrada, samoobrana je slijepa.

Ni dimnjačar ne želi blagosloviti vatru, kaže ti na katu bi mogli stradati, hej, pa to smo samo mi. Pokušaj loženja nakon toliko desetljeća i neslobode kad nikom takve ideje nisu padale na pamet, očuvani čisti "zephir" će takav i ostati, ja ni ne pamtim da je ikad bio u funkciji.
WiFi pak, Krk je nekad zaslužio moj post, prvo mjesto u Hrvatskoj, pamtim gradonačelnika, pokrit ćemo cijelo mjesto besplatnim internetom, šipak, uz lukobran vidim kratko na fejsu da sam u pravu, Danieli je rođendan, al nema šanse čestitati, par sekundi mi je dopušteno biti online.
Duboka provincija moj rodni gradić, a kako je nekad obećavao, uz gardu novih mladih političara. Pretpostavljam po ponašanju da ovi u otvorenom hotelu "Marina" par godina nisu dobili plaću.
Pričam s frendom ratnikom koji u prolazu zaustavlja moćni motorkotač, kaže, blagoslovljena ova tišina.
p.s.
Fotografije su poredane kronološki, nakon zadnje slijedio je povratak u radni mrak.

Ubijena je 1992. prije planirane evakuacije iz Sarajeva. Kažu da je sjedila s dragim, nju granata ubila, njemu ništa, ak je vjerovat ratnim pričama. Našao sam pjesmu, planirao je prepjevati, međutim malo teže to ide, ništa od tog danas. Ionako sam joj dužan i priču, a vani sunce mami, nek bude post, čisto ono da se obvežem. Po prvi put sam guglao, samo bezvezna slika iz četvrtog srednje, nevjerojatno koliko krivu sliku daje. Neke druge drage osobe net nije ni zabilježio, ostadoše sjene prošlog vremena.

Najprisutniji osjećaji koji možeš rezati oko ljudi za vrijeme ovih mojih dugih šetnji (redovno pješačim do grada) su nelagoda i strah. Naravno da i ja nešto osjećam, kod sebe bih to nazvao neizvjesnošću, odnosno izvješnošću da će biti gore. Mislim da su veliki problem ljudi što znaju što ja mislim i onda me s tim uspješno diskreditiraju. Neugodno mi je, skupio godina i iskustva, a nisam se naučio boriti za sebe. Zadovoljan sa skromnim, olako zaboravljam da grabežljivci nisu mirni dok i to ne zaposjednu.
...a osim riječi, totalno smo razoružani...
Izvolite malo svježeg nereda iz mojeg aparata, snimanje poput života bez suvišnih racionalizacija!

Sretoh starog prijatelja
pjesnik je i od toga živi
smije se, jel istina, djeca
čitaju tvoje pjesme na internetu?

Jednom mi je rekla njegova žena,
imala je tada 17 ljeta,
pišeš 1000 puta bolje od njega
on je jebena svinja
i piše ko jebene svinje
ali ima toliko glupih guski
svuda po svijetu.

Kažem mu,
ti si najbolji...
uvijek si bio najbolji...
ja se samo igram na mreži.

Smije se ponosno,
plaća mi pivce i veli:
Ajmo pričati
o dobrim starim vremenima.



p.s.
Već sam napomenuo da sam od 1990-2004 (pojave bloga haer) pisao isključivo na njemačkom jeziku. Neke stvari su ipak isprintane i spašene pa ih sad bezidejan i poražen barem mogu prevoditi

Ma snimim ja i njih onako usput i solidno ispadnu kao ove na otoku koje mi nisu bile zanimljive za prioritetni post. Primjetio sam da obožavatelji mrtvih priroda vole i fotografije ptica u letu, valjda dok ih prvi put ne zaprljaju. Meni je simpatičan međuodnos ptica i spomenika, evo svježe ufotkah u pauzi pljuskova jedan riječki monument.

Zabrane su često izraz neke frustracije. Privremena rješenja kakva nas u ovoj civilizaciji prate cijeli život. Od nužnih kompromisa zaboraviš život.
Blog obično nije ono kako je na početku bio zamišljen, virtualni dnevnik. Blog je forma demokratična po sebi jer baš nikom ne možeš zabraniti da baci pogled na njega. Druga je zagonetka zašto taj netko troši vrijeme za stvari koje ga iritiraju.
Sve važne ideološke stvari za koje smatram da su ispravne, svi ti koncepti su poraženi. Slobodna škola Summerhill postoji s učenicima u uniformama i to je izgleda bio nužan kompromis s mjesnim vlastima, po svijetu ideju održavaju vanserijske osobe s brdom novca na bacanje poput pjevačice Nene u Njemačkoj, naravno modificiran koncept jer izvorni je bio preslobodan i za ona daleko jača vremena proučavajući intelektualne uzore.
Ideju neposredne demokracije isto nikad zastupao baš u izvornom obliku, prigrlio sam hibridni oblik poput likvidne demokracije, stvar je bila jasna već na primjeru nacizma, PR majstor što je Goebbels bio može čuda napraviti, zato građanin koji ne želi površno glasovati, a ni zamarati se temom koja ga uopće ne zanima može za tu temu delegirati svoj glas onom drugom građaninu kojem vjeruje.
Inače strah pobjeđuje kao jučer u Švicarskoj gdje se ponovo uvode stroge kvote za ulaz stranaca u državu. Strah kojem onda manjina mora prilagođavati život.
Na kraju ni riječi zašto sam počeo pisati ovaj post. Obrisao sam komentar iz sanitarnih razloga i ljuti me što se svaki put preispitujem nakon takvih poteza. Što bi ona iz susjedne države po kojoj svi naši intelektualci sad pljuju, marš iz mog sokaka. Drugi jezik na ovim prostorima se ne želi razumjeti niti može dovesti do početka naznake nekakvog dijaloga.

p.s.
Znam da se na prvoj fotki malo što razaznaje, pa ne snima fotić Jinovim očima, jedan od onih dana...

Nijemci imaju zanimljiv međustatus za kategoriju ljudi koji borave tamo, nemaju dozvolu boravka, a nisu turisti, status trpljenja (Duldung). Nijemci su precizni, državna birokracija trpi neželjene goste u Europi bez granica. Smeta se i u domovini, regulatori papira su sve nervozniji.

Kad ide ide. Crkla termoakumulaciona u Krku, otišla sva tri grijača, naučio nešto novo, priča o azbestnoj vuni. Hladna noć, Jin se nakihao, pogađajte prvu štaciju nakon povratka u Rijeku,gdje se najprije ulogorio. Inače jedri se tamo, strpljivo lovi vjetar. Divim se entuzijazmu drugih.

Pisao već o njoj, svakako jedna od najznačajnijih umjetnica i misliteljica ovog vremena, u javnosti uglavnom nepravedno prepoznata kao supruga ubijenog Johna Lennona. U dosta njenih djela težište je, kao uostalom i kod mene na igri, jedno od svakako najznačajnijih se nalazi u budimpeštanskom muzeju Ludwig i posvetit ću mu današnju pažnju. Najnovija interpretacija mi je pala na pamet jutros razmišljajući o ludostima i sunovratima sadašnjih vladajućih moćnih figurica.

Dakle radi se o šahu, igri koja podliježe strogim pravilima. Materijal od kojeg je složeno umjetničko djelo je slonovača. U naslovu djela je povjerenje. Može li se igrati na povjerenje po zadanim pravilima?
Zanimljivo da nam je u našem malom društvu svakom različit detalj bio u prvom planu. Ja sam odmah primjetio da su kod "bijelog" zamjenjena mjesta dame i kralja na što sam dobio pitanje kojeg bijelog. Figure oba igrača su bijele s tim da su na mjestu gdje po pravilu stoje crne figure pravilno posložene.
Može li se igrati na povjerenje ako figure nisu pravilno posložene, odnosno može li se ponovo stvoriti neki red ako samo poštujemo pravila ignorirajući činjenicu da ne postoje crne figure?
Ministar nikad nije ni tvrdio da razumije šah, nikakvo čudo, to nije ni njegovo područje, zašto očekivati da primjeti nestanak crnih figura u koje se uporno zaklinje.

Bilo je nešto oko pet ujutro
svejedno su se ljudi muvali po münchenskom kolodvoru
čekao sam vlak za dalje
i iznenadio trgovca na kiosku
naručivši kobasice i pivo
prišao je lik, nisam se štrecnuo
inače se grozim susreta s policijom
i nepoznatim muškarcima
principjelno na svim kolodvorima svijeta
rekao je uljudno
dobro jutro il sretno jutro
kako ti drago che
zbunio me, da ja mainstream ćelavi lik
čistih traperica i šminkerskih adidaski
imao sam na sebi crvenu che majicu
mogao bi che, nastavio je dalje,
počastiti svog ideološkog suborca
jednim pivom umjesto tople okrepe
ponudih i kobasice
kategorički je odbio
kucnuli smo se, kaže
lijepo je naći društvo
za početak dana
ako si duže tu, možemo popiti jednu,
kod mene u blizini,
nemam zidove imam krov,
i to je nešto
rekoh u žurbi sam
moram tu u blizini naći i posjetiti
muzej moderne, a najkasnije do podne
moram dalje za berlin
ma super, stanujem uz tvoj put
reče i krenusmo
i krene priča uz putno pivo
kupljeno u dućanu na katu
paulaner hefe
bio je talijan, inženjer.
Sve je imao, posao, dva auta
malo sam to istraživao
beskućnici su relativno često
prije tog klika u glavi
imali dva auta
(i u rimu je inženjer stanovao
uz crkvu svetog jeronima
no on nije puno pričao)
imao je sve, obitelji i previše
i onda je samo puklo, tako veli
nikom se nije javio i zaputio ovamo
zašto baš münchen pitah
ja ne podnosim münchen
a i policija je čujem opaka
samo dok te ne upoznaju
reče mario, tak mu valjda biješe ime
dopratio me do muzeja
i nevjerojatno
obnavlja se, pod rekonstrukcijom
dvadesetak metara dalje
ruševina i njegov svežanj
svo moje bogatstvo kaže
nitko neće dirati kaže,
nije kodeks
najvažnije da odmah svi shvate da si lud
otpratio me do kolodvora
sad sam žurio, trebalo je što prije dalje
samo još jedno pišanje
spustili smo se
pozdravio se s dežurnim damama dolje
to je moj prijatelj
rekao je
to su moje cure
wc gratis

često se sjetim toga
u münchenu su svugdje
klozeti sad na kovanice
mario je nekud odselio
svi oni nekamo odsele
razmišljam bio je nešto stariji od mene
nisam ga baš razumio
sad smo i zvanično u europi
ja njegovih ondašnjih godina
bliži li se i moj klik?

Imam sejvan dio ozbiljnog posta koji će pričekati. Zanimljivo što manje sati u nastavi imam, manje imam i slobodnog vremena, događaji stižu jedan drugog. Danas smo imali i školsko natjecanje, opet iživljavanje tekstoneimara, po prvi put što bi se reklo u povijesti svi nešto ispod 50 posto, bolje što vjerojatno neće biti županijskog maltretiranja. Sve ludo, na kraju ludi remi s kompjutorskim programom, netko bi tu trebao biti izgubljen ali mi se ne da istraživati tko. I Jin je imao buran dan, sad se sve polako normalizira, psi smo, nismo ljudi.

Najbolji burek u gradu, vrata valjda u pretjeranoj upotrebi, ne mogu se zatvoriti. Poslije marenda u Mornaru, toliko o bitnim stvarima. Inače dva živciranja za zabilježiti. Priča mi u šetnji pasa medicinska sestra iz bolnice kako ih nadležni maltretiraju, obilazak bolesnika, unos u komp fibra i to, sve što radiš, unos, nekad su se uglavnom bavile pacijentima.Prepričavam joj post od naše Modesti Blejz o sličnim glupostima, e kaže, sve su originalniji, treba nas poštediti brige za pacijente, oni su ionako suvišni u ovoj priči.
Srećem poslije nekad uglednu profesoricu nekad ugledne škole, njoj sve nenormalno normalno, kažem kad toliko razumiju brigu za administrativno gubljenje vremena umjesto bavljenja učenicima da bih im ja, barem zaposlenicima te ustanove, kao ministar najprije zadao da sto puta za domaću zadaću napišu na papir, školovao sam se da bih obrazovao i odgajao mlade generacije. O čemu ti pričaš kaže, znam odgovaram, zaboravi i čekaj novi naputak za ispunjavanje neke nove tablice.

"[bocacciozg ] zvučiš mi kao netko tko nema baš nikakvih problema osim kako u tri poteza matirati protivnika u situaciji kad mu je preostao pješak a tebi dama. ;) [ 01.02.2014. u 16:28]"

To je kao u "Buddenbrooks" od Thomasa Manna, sve sluti na poraz, završetak na ulici, sumrak jedne obitelji, svi signali i znakovi su tu, ali "sutra" je od "slobode", od devedesetih, ionako postalo neizvjesno, samo budale su uostalom uplaćivale drugi stup ako nisu morale, i Mann je svoje junake vodio neizbježnoj propasti tako da je između ostalog i čulno doživljavaju i to "danas i ovdje". Zvjezda čiji se sjaj najbolje vidi noću na nebu odavno više ne postoji.

Prikovalo nas vrijeme pod krovove, divlja ne dopuštajući svjedoke, san naših moćnika, igraju se intermezzo igre, ništa bitno ne odlučuju osim tko će financijski komotnije živjeti, Carlsen kontra Aroniana, comp Shredder kontra mene, okružje kontra nas, sve neodlučeni ishodi ponavljanjem poteza, tri puta ponovljenim potezima, predah do konačnog obračuna ili i njega izigrava vječno vraćanje jednakog.