U takozvanom realnom životu sam vrlo često iritirao i iritiram ljude oko sebe jer ne štujem njihove vrijednosne sudove i životne mudrosti. Ja osobno sam naučio trpiti okolinu i trudim se ne potcjenjivati druge, ne živimo u tim staklenim zvonima.
Što sam stariji više sam u paralelnom svijetu interneta, ne zavaljen u fotelji nego nemiran na svojoj pilates lopti. E tu već znam žešće braniti svoje stavove, valjda nesvjesno računam da ću oponente iza ekrana koje objektivno uglavnom ne poznam teže i povrijediti.
Ipak jučer sam imao dva slučaja, zadnje vrijeme sam se valjda osvijestio pa pak primjetio par njih, koji sugeriraju drukčije zaključke. Zadnji post na blogu mi je bio o hajci na dvije mlade piratice, zbog jedne nedovoljno promišljene akcije, koja se upravo odvija u Njemačkoj. Zahvaljujući internetu u mogućnosti sam sudjelovati i sudjelujem i u njemačkoj internoj piratskoj raspravi. Nakon što sam komentirao da je onima koji ne poštuju pravo na različitost unutarstranačkog mišljenja mjesto u sektama, a ne političkim strankama žestoko sam napadnut i izvrijeđan od jedne stvarne njemačke piratice o kojoj prije ove rasprave nisam imao pojma ni da postoji. Ta uopće nije htjela razumjeti što sam želio reći pa sam joj samo odgovorio njemačkom poslovicom da je tko zna čitati u jasnoj prednosti. Poslije mi se na chat javila renomirana piratica, inače predvodnica ove meni u danom slučaju suprotstavljene struje, napisala da neće kao administratorica ništa brisati, al da ipak ak može predložiti ne zaoštravamo dalje, da je to inače draga osoba koja se prehranjuje i školovala se od socijalne pomoći i skupljanja boca, a baš jučer je eto pokradena, pa i to može biti motiv za nešto nervoznije reagiranje.
Istovremeno je poznata "ljuta" blogerica na fejsu na svoj zid stavila članak Gorana Milića o potrebi ranijeg odvajanja djece od roditetelja kod nas, preuzela je od mene s ogradom koju sam i ja stavio ("eto da se i ja jednom nešto s Milićem uglavnom slažem"), označila me tako da sam odmah znao gdje me se spominje i gdje je to objavljeno. Tamo smo eto doživjeli napad drugog gospodina s objašnjenjima nama nezanimljivim, jer su nam poznata, o tome tko je taj Milić, a drugo, da ne možemo djecu de fakto tjerati na ulicu jer nema posla i ne bi mogli opstati. Ja sam blago naveo kao ilustraciju i vlastiti primjer, na što mi je oštro odgovoreno međutim odgovor je obrisan dok sam ja još razmišljao vrijedi li nastaviti raspravu u tom tonu. Ispostavilo se da se radi o gospodinu koji još nije bio punoljetan kad je otišao u rat i u njemu ostao invalid.
Primjedbom da nijedna organizacija ne bi mogla opstati ako bi i drugi poput mene razvlačili statute poput žvakaćih guma poklopio me je kako sam poslije saznao i što kao u dva prethodna slučaja uopće nije relevantno za diskusiju deklarirani homoseksualac i uz to Turčin u Njemačkoj.
Primjera za razmišljanje o činjenicama koje nas možda uopće ne bi trebale zanimati ima puno, no eto, jedan bloger komentator zna spomenuti da ako neko agresivno odgovara ili nekog ili nešto u postu žestoko napada to više govori o njemu nego o predmetu kritike, a meni je i ovim blogom jedan od ciljeva, osim dokumentiranja svog načina ishrane promišljanje svega i svačega (jučer smo ulovili rijetke zrake sunca i konzumirali morske plodove tik uz tržnicu na terasi "Fiume"). Šahovska partija protiv stroja pred spavanje je završila neodlučeno.
