Nachtfresser

S valjda polovicom preostalih iluzija sam se oprostio prošle godine. Snove skoro da nisam ni imao, pa je ono malo preostalih bilo lako ostvariti. Ambicije leže u kuhinjskom smeću, prenaporno bi bilo ostvariti iste. Iduće godine bit ću u nemilosti. Šefovi bi me rado definirali.

Berlin je ostvaren. Živio mjesec dana, bolje je u Berlinu nego u Hrvatskoj. Godinu zaokružio s domaćim ajvarom. Ne znam što mi je značajnije, Fosterova kupola nad Reichstagom ili taj ajvar...

Vratio sam se iz Podravine ispunjene domaćim ajvarom, kulenom i čvarcima. Mislim da sam i nešto dobio na težini jer sam se kretao znatno manje nego obično, a družio se i ljudovao, između ostalih, sa Zlatkom, potpuno statičnim virovitičkim piscem i umirovljenim novinarem. Kad smo jedan dan išli zajedno obnoviti zalihu pića u obližnjoj robnoj kući, shvatili smo da treba preći čak tri relativno prometne ulice, što je za njegovu poslovičnu usporenost već predstavljalo temu za razmišljanje pa sam ga ostavio u obližnjoj birtiji, zaključili smo da je to racionalnije rješenje. On inače ne piše na computeru, vjeran je starom pisaćem stroju, jer na computeru, kako sam shvatio, kad pritisne jedno slovo, čitav red ispuni to jedno slovo i onda ga mora brisati, kompliciranje svakodnevice.
Odbrojavam dane, još malo pa će konačno i ovi praznici biti iza nas, za Božić sam na mobitel dobio dvadesetak čestitki, više nego ikad prije, što se više udaljavan od Boga, prijatelji mi žele više sreće, ima tu neke logike.

Dobro jutro, život je skup ladica. Postoje ljudi koji ne trebaju ladice. Bitno je biti temeljit, ako im želimo pomoći, jer su ionako zatvoreni. Djed Mraz im može pomoći ako mu se obrate. Većini njih to ponos ne dopušta, pa se uguše. Proces traje i to im je utjeha. Ja nemam utjehu, jer još ne uspijevam napustiti ladicu, iako sam dobar djedicin prijatelj (preveo sam mu jednu slikovnicu).
Nema me sljedećih par dana jer putujem. Naravno najprije ću ručati u obitelji. Opet tema u dnevniku, koji je djed ispravan, Mraz ili Božičnjak, koga zanima nek se raspita tko je prvi izdao Mraza. Nisam siguran al sam bio među prvima. Znakovito da se sve te perverzne starčiće već desetljećima nitko ne usuđuje potpuno raskrinkati. Postoje samo Djedovi mladići i trošenje gotovine. I ladice...

Nekad smo divljali barem tri dana i večeri. Sad prozirem te novogodišnje dane kao laž u maskirnoj odori iliti uniformi. Nitkoga nikad nije zanimalo kako ćeš provesti božić. S kim ćeš biti u najluđoj noći bilo je i je jedno od sudbinskih pitanja. Zagrijavali bismo se od ujutro tridesetiprvog da bi se već dobro omamljeni bacali na svježe dotjerane cure, koje bi tek navečer počele piti, da bi umjesto s nama slavile sa svojim snovima o nama. Ne znam nijednu novogodišnju vezu koja je preživjela, jedno vrijeme je trajala između Darčija i Sonje S., al njih dvoje su i inače bili karijeristi, spremni između ostalog i na tako podle i svetogrdne radnje kakva je npr. prolijevanje pića, da bi se uspješnije zadovoljilo nešto tako sebično, kao npr. spolni nagon. Uvijek bi osjetio te vrhunske parfeme i uvijek sam znao da mi to ne zaslužujemo. S vremenom sam shvatio da i cure, neke svjesno, neke napolasvjesno, kalkuliraju s agregatnim stanjima te noći, odnosno nama omamljenim naivcima...

Ne znam o čemu pisati. Nemam nikakvu ideju i preumoran sam. Ne osjećam da moram ostvariti neku misiju, svejedno mi je glede prioriteta.
Znam za koga ću vjerojatno glasati, mada me svejedno guši partijski smrad iza tog tipa. Obećao sam pjevanje božičnih pjesama učenicama, prva generacija nakon 1990. koja baš želi pjevati "Stille Nacht, heilige Nacht". Jednostavnije i meni. Vježbanje šutnje je na snazi. Neka. Naknadna pobuna, bit će valjda snažnija.

Komp mi trenira strpljenje desetak dana. Svaki dan novi problem. Najgore što se ne mogu posvetiti virtualnim uzletima nekoliko blogovskih virtuoza.
Danas je uhićen G.Č. (27), jedan od šefova "narko mafije", dealali su marihuanu. Predavao sam mu u ratno vrijeme, njegovi su bili dragovoljci, bio je bistar iako privržen "ustašama", shvatio je moju rečenicu "tko dirne u Suzanu Dž.(tadašnju učenicu srpske nacionalnosti) dirnuo je u mene." Čekam da se uhiti neka nova banda heroinskih dealera. Sve ovo vrijeme od početka devedesetih pamtim samo jednu ozbiljniju uhićenu grupu.
Zamjeraju mi da stalno prekoračujem granice. Dok to traje osjećam se dobro. Ipak sve rjeđe me roditelji prijavljuju ravnatelju. Neću valjda postati institucija, hi, hi...
Jučer smo imali sportske školske susrete. Ljudi su birali koga će u svoje ekipe. Mi preostali outsideri smo pobjedili. Nikad nisam bio sportaš, ali nekad se na natjecanju potrudiš ;).

Povrh svega obavještavam cjelokupno pučanstvo da su virusi skoro u potpunosti zagospodarili mojim računalom. Sve su vrijednosti srušene, izgleda da ću morati i ja pristati na rušenje sustava. Smrt virusima, živjele bakterije!

Razmišljam kako ću izdržati ovaj tjedan, nema šansi, već sam trebao biti u krevetu, svaki drugi dan uključujući subotu ustajem u šest, ljudi nisu normalni. Otklonio sam kandidaturu za predsjednika mog sindikata (skupština u subotu) samo iz tog razloga. Danas sam se izležavao do jedanaest usporavajući svoj organizam do maksimuma. Uglavnom ovaj tjedan imam ujutro nastavu i razgovore sa sindikalcima, popodne sjednice razrednih vijeća, prosvjetari su jedina kasta koju se tlači s tim mazohističkim glupostima. Uspio sam sa sad već pokojnim kolegom i prijateljem izboriti da ta razredna vijeća nisu nužna nego dobrovoljna (razrednik odlučuje), no sad se već skoro svi razrednici dragovoljno...
P.S.
Imaju i hrvati dobre nepriznate umjetnike...

Kad se govori o alternativnim krugovima u Njemačkoj krajem šezdetih godina prošlog stoljeća minimalizira se često uloga najutjecajnijih pobunjenika ili strašila za malograđane tog vremena Langhansa, Teufela i Kunzelmanna. Donekle s pravom se govori da su najžešće protivnice sustava bile "amazonke", kasnije gerilke Meinhof, Ensslin... Zaboravlja se da je radikaliziranje počelo osnivanjem prve berlinske komune (Kommune I ) i da je njihova prva parola bila "Najprije revolucija, poslije zadovoljstvo" (ideolog Rainer Langhans). Komuni se naknadno pridružila Uschi Obermaier, Bavarkinja i kasnije Langhansova družica koja je na tu parolu postavila ključno pitanje :"A zašto ?!" Žena je imala argumente i to pitanje je dodatno narušilo krhko jedinstvo komunara (ne komunjara, bitna razlika;). Komuna se raspala kad su Uschi i Rainer odselili u München.
Povijest je mogla možda ići nešto drukčijim tokom, da Uschi nije imala tako jasno shvatljive argumente *g*

Čitavu jednu policu imam ispunjenu knjigama o pobuni šezdesetih i sedamdesetih godina u Njemačkoj. Pune su slika mladih zadojenih idejama o slobodi, oslobođenju i samoostvarenju. Te snove smo i mi nešto mlađi pokušavali snivati na ovim jebenim balkanskim prostorima, zbog, između ostalog, eksperimenta s "komunom", izgubio sam i godinu na faksu. Dugo mi je kao jedina uspomena na vrijeme pobune ostala brada. Sad pokušavam na drukčije načine demonstrirati nekonformizam, no baš mi i ne ide. Što bi rekao pokojni Duško Radović "na meni se vidi da sam se mučio, a po onome što sam ostvario, ne vidi se zašto sam se mučio."

Opominje me se da imam previše golišavih fotki na blogu, dobronamjerno od onih koji za njega znaju. Prihvaćam savjet, objavljujem sliku obučene žene ;). Razmišljam, ni mene skoro nitko u školi nije podučavao što je lijepo, što ružno, što profinjeno, što sirovo, ali svejedno toliko sirovina kao danas prosječno po generaciji, u mojem se barem razredu nije moglo naći. Ma je, pretjerujem. Nedostatak smisla za ljepotu je vječan, primitivizam caruje... Bla, bla, bla, oni koji prate moj blog znaju čemu se radi, oni drugi ga neće ni čitati.

Neke istine je teško priopćiti, koriste se razni zaobilazni putevi. Sve više se bojimo izravnosti istine, tako da kod nas već skoro nitko ne laže, svi zaobilaze istinu. Da ne povrijedimo drugoga koristimo sve novije mekše strategije. Tako sam danas ostao potresen shvativši pravo značenje razgovora dvojice umirovljenika u busu na putu kući.
"Poznaješ li XY-a?" "Kako ne, zajedno smo godinama radili u istoj firmi. Skoro svaki dan ga vidim na tržnici." "E, nećeš više. Jučer je promijenio stan."

Loše, loše, nevjerojatno loš dan. Pola prespavan, pola vegetiranje, kiša bijedno pada, sve se urotilo protiv životoljubaca. Cure u busu susrećem kao borce za prostor, u školi nema problema, tu smo potpuni profesionalci, primjeti se, osjetljivije učenice, malo su u *badu*.Nitko od onih, koji reguliraju tu zajebanciju vremena, ne osjeća nikakvu odgovornost. Prijateljstva pucaju...