Razmišljam kako ću izdržati ovaj tjedan, nema šansi, već sam trebao biti u krevetu, svaki drugi dan uključujući subotu ustajem u šest, ljudi nisu normalni. Otklonio sam kandidaturu za predsjednika mog sindikata (skupština u subotu) samo iz tog razloga. Danas sam se izležavao do jedanaest usporavajući svoj organizam do maksimuma. Uglavnom ovaj tjedan imam ujutro nastavu i razgovore sa sindikalcima, popodne sjednice razrednih vijeća, prosvjetari su jedina kasta koju se tlači s tim mazohističkim glupostima. Uspio sam sa sad već pokojnim kolegom i prijateljem izboriti da ta razredna vijeća nisu nužna nego dobrovoljna (razrednik odlučuje), no sad se već skoro svi razrednici dragovoljno...
P.S.
Imaju i hrvati dobre nepriznate umjetnike...
Post je objavljen 06.12.2004. u 22:33 sati.