morska iz dubina
petak, 30.07.2021.
Guinness
Već u četiri ujutro su cvrčci zakantali. Znala san da će dan bit paklen. Pa san se već u pet spustila potočat. Nigdi žive duše. Samo osvježavajuće blaženstvo i ja. Koji je to bingo o života. Onda san uru vrimena bila mirna. Pa opet u more. Tako, svako uru vrimena na lađenje. Ne smin ja kukat. Meni je more prid noson. I ako mi je neizdrživo vruće onda je samo zato jer san lina uletit u kostim. Potopit se. I rasfriškat. Dok san jurcala gori doli, odlučila san uć u Ginnessovu knjigu rekorda. S brojen obroka koje san skuvala.
Nama za obid leća s povrćen i zapečene palačinke sa siron.
Onda ispekla besvasni kruv. Jer ON bez kruva ne može.
Barba Ivotu parićala burek od sira. Jer mi cilo vrime daje obilato svojih eko poma. Moje je uvatila mača. Njegove, zalivane kap po kap, prirodile.
Zamisila san tisto za keksiće na makinu i ispekla 4 škrovade.
I zadnje ispekla orahnjaču.
Sutra dolazi moj najslađi. Pa preden ka maca. I cvrčin ka oni cvrčak s početka posta.
ponedjeljak, 26.07.2021.
Ježonja
Foto: Otočka
Di siiiii, dolazi vamooo!!! Zapomaže On.
Izletila ja na teracu. Kad ono, šepa. S unutarnje strane nožnog zgloba kapa nešto krvi. Faca mu zgrčena. Zubi stisnuti. Beštimja na ustima. Sve je to kod nas po PS-u.
Računan pao, kliznuo, iščašio nogu, nešto slomio.
Ništa od toga. Samo se naboo na ježa. Zasigurno 40-ak bodlji. Solidno duboko. Neće ovo bit lako, pomisli moja ruka. A oko se krenulo oštrit. Slijedi operativni zahvat.
Donesi iglu, zapomaže On.
Donesen ja veliku pletaču. Broj 9. Ko mali prst debelu. Gleda me i ne viruje.
Šta ćeš s tin?
Pa vadit bodlje.
Jesi ti popizdila?
Nisan, al ti ćeš sad, kažen prpošno uz osmjeh.
I vadin malu iglu oštrulju. Mikronsku. Sprženog vrha s upaljačen.
Donesen i čistu kuhinjsku krpu i kažen, zagrizi.
Nemoj me zajebavat. Vadi ove kurbine sinove.
I krenen. Pa onda bocnen malo dublje za ono šta me bija najidija.
Pa malo zarotiran i za ono drugo.
A nisan zaboravila ni ono treće.
Staniiii! Viče.
Kako misliš stani? Stisni zube i trpi.
Pa boli to.
A šta misliš da rodit ne boli. Zamisli da žena u po truda reče stani.
Priznojia se. A bome i ja. Uru vrimena kopanja, sa ne baš uspješnin učinkom. Neke bodlje preduboke i ne ide. Tek misec dana posli, izvadila san preostalih desetak. Zagnojili se i izišli na samu površinu.
Sad mu svaki dan recitiran Ježevu kućicu. A on kaže da se lakše na ježa ubost nego s menom posla imat. Isto mu se brk smije.
subota, 24.07.2021.
Tetino zlato
Foto: Otočka
Teta me već jubila i volila ka posve malo dite. Pod njenim otočkin skutima san resla i poprimala sadašnja obilježja osobnosti. Mazi me i pazi danas. Istin žaron ka nekad davno. Dajući mi do znanja da san joj prva među jednakima od njene dice. Di i mene svrstava. Rame uz rame s njima.
Prvo i najboje iz vrtla prvo daje meni. S brdo jubavi i tepline. S očima, u kojima se još uvik kupan od miline. U kojima osin jubavi ni ne postoji ništa drugo.
Bile su to, ovega puta, prve ovogodišnje smokve petrovače. Puna kofa.
Lipe, zrele, sočne, razlađene, taman meke koliko triba. Nisu dočekale drugi dan. Izguštali smo ih do pucanja.
Kako je lipo imat oko sebe jude koji te vole.
petak, 23.07.2021.
Cvijet kapare
Foto: Otočka
Iako je ljepota u oku promatrača ponekad je, naprosto, neodoljivost sama po sebi.
Toliko nam neprocjenjivosti priroda daje, a mi bespoštedno i nemilice kasapimo.
Sve do jednom.
srijeda, 21.07.2021.
Moje priče i Epilog
Foto: Otočka
U zapisima "Mojih 12 apostola" iz 2012. i 2013. godine, iz vremena volontiranja u udruzi s izrazito potrebitima, izabrala sam 12 štićenika, od njih 36, koji su mi se na poseban način uvukli u krvotok i srce. Prvih šest priča na blogu su lakši slučajevi. Ostalih šest su teški do ljudskih krajnosti, neprepoznatljivosti, emocionalne neizdržljivosti i stoga ih neću objaviti. Izostavila sam Krešu, Denisa, Duškicu, Slavicu, Nadu i Branka. Izostavila u postovima, ali itekako žive u meni jer su mi na izvjestan način, svaki od njih ponaosob, obilježili dalji tok života. Hvala vam svima koji ste u ovim objavama bili sa mnom i sa svima njima.
Epilog
Krenuh na put s ljudskom sumnjom, a stigoh, netrepnuvši, na božansko odredište Ljubavgrada.
Tako lako, tako vilinski lepršavo, tako nestvarno stvarno, usidrih se u epicentru svekolikog bitka. I tako postah ispunjena, do posljednje pore svog bića, sveprožimajućom spoznajom o smislenosti svega što je. Neviđenom milošću probuđena, ispunjena, definirana i usmjerena ka Jednoti postojanja, u vječnom savezu čovjeka i Neba, uselih se u ljubavni Zvjezdograd. I tako postadoh sustanar u domu Ljubavi, vrhovne vladarice svega što jest, što bijaše i bit će.
Nikad više u sumnji, nikad više ograničena u beskonačnosti, nikad više skudrena u tolikoj podatnosti, nikad više ona ja, od nekad, nikad više ona ista. Novorođena, na novoj adresi prebivališta, ponizno zahvalna na moćnoj milosti koja me takvom silinom prigrlila, zakrilila, opčinila, osvojila..
Nebeski moj, koliko li samo ljubim i bezuvjetno volim! Bezgranična Ti hvala na Putu Samaritanca, na Putu u kojem si mi se tako otvoreno objavio, obavio me, prigrlio.
Svjedočim to svojim životom.
utorak, 20.07.2021.
Priča 6.
Soba. U noj dva kreveta. U jednom leži dvanaestogodišnja Klara. Anđeo.
Klara, klupko mog teškog ganuća. Moja rana. Tuga. Bol. Nemjerljiva ljubav. A sve od siline njene potrebitosti. Klara, moja suza isplakana. Suza potisnuta. Sve izrečeno i moje sve zatomljeno. Moj iskorak u bezdan. I moj ukrcaj u Ljubavgrad. Zađoh u svijet neke druge dimenzije. Miline. Anđeoske čistoće. Netaknutosti. Neizmjerljivosti u svim pravcima i dimenzijama. Tišine svih tišina. I ljubavi svih ljubavi.
Nebo moje, jesam li u raju? Sjedim li to do tvojih skuta i pitam li se je li ovo uzavrelo nadiranje u grudima, ovo ljubavno pulsiranje od izvornog Tebe meni, mrvičku nezamjetnom, nevažnom, nevidljivom, neposebnom po ičemu? Čime zaslužih toliko milosti, toliko vode sa izvora tvoga, toliko uvida u odaje tvoje, beskonačne, svesmjerne, apsolutne? Čime zaslužih blještavilo tvoje iskričave ljubavi i epicentar tvog bivstvovanja?
Klara, moja najčišća ljubav, anđeo milosti, nježnosti, dragosti, blagosti, sjedinjena sa srcem što me otkucava. S dahom što ga udišem. S dušom uronjenom u Tebe, ljubljeni. Koliko veličanstvene predanosti, do jučer, nepoznatom djetetu koje ljubim ko svoje rođeno. Diram nosić, zgrčene rukice, plave oke koje su u bezdanu. Moja duša vidi treptaj. Vidi ono nešto neopisivo. Samo srcem. Osjeća me. Prepoznaje glas. A ja se izlivam van svojih gabarita. Van svoje krhosti. I ne postoje riječi kojima bi izrazila susret u skrovitim odajama duše.
Svaki joj zalogaj ide u prazno. Al ponavljam sto puta. I svaki taj zalogaj prima duša moja ko hostiju tijela Tvoga. Neke razine ljubavi su nerječite. Počivaju u tišini neizgovorenog. Takva je moja ljubav prema Klari.
ponedjeljak, 19.07.2021.
Priča 5.
Soba. U njoj dva kreveta. U jednom leži Aleksandra. Anđeo.
Prva u nizu koja mi je izmamila olovnu suzu. Sapeta u svojoj tjelesnoj i umnoj nemoći, predivnih velikih očiju, iz kojih sam Te iščitavala, Nebo moje. Na samom izvoru. Poput struje si me prožeo. Zatresao. Naježio. Vidjela sam Te očima svojim. Osjetila prisutnost Tvoju. Čula neizgovorene riječi s usana njenih. Govoriš kroz nju, nerazgovjetno ljudskom uhu, neuhvatljivo ljudskom umu.
Ali dao si mi, na tren, oči svoje, uši svoje, dušu svoju. Spoznala sam kako si velik u njoj. Gušim se u suzama i otkrivenju kako je velika milost kojom si me zakrilio, dajući mi priliku biti jakom. Dajući mi priliku probuditi se iz učmalosti svakodnevice i biti probuđena. Iskonski probuđena, u epicentru života. Gdje caruje najveličanstvenija od svih ljubavi. Tvoja ljubav.
Mila Aleksandra, tako draga, paperjasto meka, sveobuhvatna u mom zagrljaju. Stopljene nam duše, kao jedna, predajemo Ljubavi. Moja probuđena, njena već odavna Tvoja. Jer Ti si ona. Moj izazov i kušnja. Moja prilika da, čvrsto uzemljena, zakoračim u Zvjezdograd.
Aleksandra, moje voljeno dijete, zarobljena u apsolutnoj potrebitosti, otvorene zjenice lanenih očiju prepustila mi kao ulaznicu u beskonačne odaje predstave života. Misterija i enigme. U kojoj se ukazalo uprizorenje iskričavog svjetla. Na moju bezuvjetnu radost i hvalu.
nedjelja, 18.07.2021.
Priča 4.
Foto: Otočka
Soba. U njoj dva kreveta. U jednom leži Denis. Anđeo.
Dječak od 45 godina. Komuniciramo u premalom rasponu slabo razgovijetnih riječi. Voli izmjenu slika na televiziji. Drhtavom rukom uspijeva mijenjati kanale na daljinskom upravljaču šireći slikom percepciju svijeta. Neshvaćajući išta.
Denis, muškarac zrele dobi. Bez mladenke. Potomstva. Vječni dječarac. Zatočenik vlastitog tijela.
Denis, a zapravo, TI, Nebeski moj. Neiscrpno vrelo moje inspiracije i ljubavi. Snago i radosti moja. Koja me stalno iznova pokrećeš. Osmišljavaš moje danas. Moje sutra.
Hranim ga, a zapravo, hraneći njega hranim sebe. Dušu svoju. Žlica po žlica. Ko vječnost bez refleksa gutanja. A opet, toliko radosti u davanju. Dodiru.
Položena ruka na skudrenom tijelu, kanalu između svemogućeg i ograničenog. Iscjeljenje nad iscjeljenjima. Jer je od Tebe, Radosti prepoznatljiva. Otkrivena. Objelodanjena.
Brišem mu usta. Vrat. Pelene i pranje odradit će drugi dobri ljudi.
Denis je silno potrebit. Milošću tvojom, Svjetlo moje, prepoznaje dobrohotnost susreta. Milujem mu kosu. Obraze. Dlanove. A on treperi. Gleda u mene kroz mene. Gleda ozaren u ono što moje oči ne vide. Al srce osjeća. I tako, prizivam Tebe, sveprisutnog, na zajedničko druženje u čistoj radosti.
Raspadam se od treperavosti jer si me izabrao na ovom putu veličanstvenog služenja. Kako bi zaronila u najveće tajne Tvoje skrovitosti. Otkrivajući ljepotu. Tvoje dubine. Visine. Širine. Svedimenzionalnost. Svesmjernost.
Denis je još jedna karika na mom putu spoznaje sebstva. Još jedna premoštena instanca osobnog rasta u sebi. U Tebi. Koliko li prštave radosti stanuje u srcima ljudi i njihovim dušama. Baš tamo gdje stoluje carstvo tišine. U kojoj je već sve rečeno.
subota, 17.07.2021.
Priča 3.
Soba. U njemu dva kreveta. U jednom Ivana. Anđeo.
Ivana je rođena pod nesretnom zvijezdom. Odstupala je od standarda pa je ko smeće, živa, ostavljena u crnoj kesi kraj kontejnera. Oprosti, Nebo moje, na mojoj nemoći koja na njoj nije mogla dugo zadržati pogled. Kakav iznered. Otpor moje ograničenosti bio je prizeman. Sirov. Nisam znala kako i kamo gledati. Kako se ponašati. Bila sam zbunjena. Zgrčena. Ništa, baš ništa na njenom licu nije bilo na svom mjestu.
Simultano prevodim nesuvislost koju artikulira. S grčem, glasno i posve nerazumljivo. Ali ja sada slušam Tvojim ušima, moja presveta Veličanstvena Ljubavi. Zato prepreke nestaju. Jezik se razumije osluškivanjem otkucaja srca. I pogledom. Pogledom u oči. A moje oči sada u njoj vide Tvoju ljepotu. Poniru u njenu dušu. Tamo gdje stoluješ u obilju. A nepremostivost dva svijeta nestaje. Polako zadirem u teritorij njene zadanosti. Osvajam ga. Komuniciramo.
Ivana se smije. Grohotom. I zarazno. Izražava se bojama pa su bojanke njen svijet. Donosim ih u nepreglednim količinama, a dijete u njoj se raduje do neba. Odavna više nije dijete. Ali zauvijek je to. Kako li samo voli dodir! Dajem joj ga u obilju. A zapravo ga darujem sebi. Željna Tvoje objave.
Kako malo ja ovdje dajem. A primam beskonačno puno. I moja neutaživa žeđ biva napojena iz dana u dan. Sve iz zdenca Tvog ljubavnog bezdana. Toplina duše caruje i uzvisuje. Moj rodni list mijenja datum. Novorođena u poniznosti slavim Te i hvalim na danoj prilici bit ljudskim bićem.
Koliko malo si prisutan u mojoj otvorenosti. Kako puno u njihovoj limitiranosti.
Hoću li biti u milosti da zakonom spojenih posuda ukradem, nikakvom svojom zaslugom, djelić te svevremene prisutnosti? I približim se tvojim skutima? Hoće li nebeska iskra prepoznati ovo gladno dijete, mene. I nahranit me puninom tvog sebstva? Kako bi tim darom osvijetlila put do Ivaninog srca. I u njemu utkala riječi, volim te, dijete Ivana.
Zna ona da je volim. Osjeća to cijelim svojim bićem. Čeka me svakodnevno u svojim kolicima na početku hodnika. Onda juriša na zagrljaj. Ushićena. Ustreptala. Novousvojenim jezikom duše koji je oda radosti. Doći ću ja sutra. Jer ona čeka mene, a ja tebe, Nebeski moj. U njoj, kroz nju, preko nje. Susret je to. Susret neba i zemlje.
petak, 16.07.2021.
Priča 2.
Soba. U njoj dva kreveta. U jednom od njih Maya. Anđeo.
Želiš li mi, Beskonačna ljubavi, poručiti po njenom imenu da je ono što vidim opsjena, varka, iluzija? Tko ili što je to malo, preslatko, bespomoćno tijelo, čije oči traže moj pogled? I potvrdu da, tako ovisna o tuđoj pomoći, može biti silno željena, obožavana.
Zar želiš da vjerujem kako sam ja velika duša koja bi sama po sebi mogla voljeti ovoliku bespomoćnost na jednom mjestu? Ovoliku količinu tjelesne nesavršenosti? Ovoliku gromoglasnu tišinu? Ništa ja sama ne bih mogla. Niti mogu. Znam samo da je Ego ovdje upokojen. Nitko, baš nitko ovdje ne zalazi osim nužnih. A ti si me opčinio. Razgalio. Obavio velom svoje ljubavi. Sad kroz mene izbacuješ svjetlosne zrake kojima razbijam barijere između dva paralelna svijeta. Neopisivo je koliko ljubim. Koliko me Maya osvojila. Razbudila osjećaj privrženosti, pripadnosti, prisnosti.
Samo par, jedva razumljivih, riječi dostatno mi da TE prepoznam. Da uhvatim tren neobuzdanog ushita djetinje čistoće, predanosti, povjerenja. Ona je mazna, krhka, nježna, topla, mila. U apsolutnoj je ovisnosti o tuđoj pomoći.
Nahranila sam je. Gladila obraščiće. Brisala slinu koja se nekontrolirano slivala na krajevima usana. Na dva kata ovog Utočišta, među 36 štićenika, ona je najlakši slučaj.
Treperi mi oko srca. Zagrljaji su božanstveni. Topim se. Beskonačni moj, u ranjivoj zahvalnosti shvaćam da si ovaj cijeli PUT SLUŽENJA doveo do mene kako bih ti zauvijek ustupila mjesto u svom srcu.
Diram joj prstiće. Ona sa svojima ne može ništa. Masiram njene male, posve iskrivljene nogice i uvrnuta stopala. Koja nikada neće odrasti. Nikada hodati. Nikada je dovesti do oltara. Ležanje je poza njenog života. Njene oči i mekoća izgovorene riječi razbijaju okove moje zabludjelosti o poimanju života i njegovoj važnosti. "Te-ta, su-tra," postaje moja mantra radosnica. Jedva čekam.
U samo nekoliko dana sljubila sam se s cijelim prostorom i njegovim potrebama. Služenje je postalo
najveličanstveniji od svih darova kojima si mi godinama otvarao oči. Meni slijepoj na veličinu Tvoje strpljivosti da se probudim. Shvatim. Odlučim. Hvala Ti.
Maya je anđeo. Dopustila je da joj priđem. Ušle smo pod kožu jedna drugoj.
Kao sestre.
Jer svi su ljudi braća.
/Priča 2. iz "Mojih 12 apostola"/
četvrtak, 15.07.2021.
Priča 1.
Foto: Otočka
Sobičak. Jedan krevet. U njemu ona. Pokrivena do vrata. Anđeo. Oči nerazmjerne u pogledu. Tople i sjetne. Tek poneki zub. Ručice male, bijele, glatke. Kao da pripadaju petogodišnjem djetetu. Nikako odrasloj osobi. Susret očima bio je prvi kontakt.
Svjetlana. Ima 44 godine.
Bože, kako si rječit u pogledu. Sveobuhvatan u dodiru. Ispunjavaš dušu bez suvišnih riječi.
Još do jučer nisam ni slutila kako te mogu naći u tolikoj nesavršenosti. Sva moja lutanja i upiranja da te sretnem bila su bezuspješna. Polovična traženja i polovični angažmani tek su bili dostatni da
veličanstveni ego prede ko mačak kraj peči. A glad koju sam osjećala ostavljala me nedorečenom. Nerealiziranom. Potrošenom. Vapila sam ti noćima besanim. Hvala Ti što si me čuo. Isporučio me sebi samoj.
Gledam te velike oči, pogled kojih prolazi kroz mene . I vidim TE u njima. Ne možeš me izbjegavati. Osjećam tvoju blagost, milost i beskonačnu ljubav u njoj. Kroz nju. Preko nje. Svjetlane. Anđela.
Vesela, dobrohotna, nezahtijevna. Slatka, mazna, razigrana. Upravo onakva kakvo je i dijete zatočeno u njoj. Njenoj tjelesnoj i umnoj ograničenosti. Gledam je s ljubavlju. Gledam je Tvojim očima. Kakva veličanstvenost! Gledam joj zalutalost pogleda u Tvojoj sveprisutnosti. Smješkamo se jedna drugoj. Dodirujemo se dlanovima. Dodirujemo se ljubavlju.
Svjetlana leži. Samo to može. Njene rane po tijelu krvare. Svakodnevno.
Ej ti, Nebeski, koji si se utjelovio kao čovjek, gledam te u njenim otvorenim ranama, njenoj muci, bolu,
patnji. Kako se lako zaljubiti kada TI, beskonačna Ljubavi, posreduješ. Lakoćom leptirovih krila
istresaš vilinski prah sveprožimajućeg zajedništva.
Još mazni pozdrav pred spavanje, izmamio je najljepši osmjeh ovoga svijeta. Lebdim. Ispunjena. Sretna. Definirana. Hrlim sutrašnjem danu.
Opet ću se, Nebo moje, družiti s Tobom. Kakve li treperavosti u meni.
U sumornom hodniku, prepunom invalidskih kolica, tražit ću te pogledom. Srcem. Dušom. Intuicijom. Svim novoprobuđenim čulima.
Znam, čekaš me.
/Priča 1. iz "Mojih 12 apostola/
srijeda, 14.07.2021.
Mojih 12 apostola/Prolog
Foto: Otočka
Kako opisat ovu silnu potrebu susreta s Vrhovnom ljubavlju?
Kako se nosit s čežnjom koja prožima svaku poru bića,
željnu blagovanja s Njom,
Svemogućom, Sveprisutnom, Svevremenom?
Kako opredmetit ovu milost koja se izlijeva iz duše i srca
u želji da prožme svijet u okruženju i dotakne voljeno biće-Čovjeka?
Kako uroniti u ocean bezgranične i bezuvjetne ljubavi i
sjedinit se u vječnoj ljepoti cjeline, koja je to oduvijek bila?
Kako bezuvjetno pulsirati na frekvenciji ljubavi?
Stvoritelju nebeski, kada si me već dotaknuo milošću svojom,
dozvoli da služim najmanjima i najpotrebitijima.
Vodi me, slijedit ću te.
Neka se vrelo moje predanost izlijeva iz duše i srca
u moje misli, riječi, pogled, djela,
dlanove moje, dodir moj.
Neka te zato i dotičem u tijelima koja kao da to nisu,
u očima koje kao da to nisu,
u umovima koji kao da to nisu.
Znam da si baš skriven u izazovu,
predan mi u otvorenost moju,
na putu k Tebi,
Najljubljeniji od svih ljubljenih.
Čekaš da TE ne zaobiđem, ne preskočim, ne ignoriram.
Čekaš da TI priđem radosna i predam TI se
jer smo međusobne uvjetovanosti.
Bez mene TI nisi živ.
Bez tebe ja sam tek sablasna sjenka
ništavne pojavnosti.
Dozvoli, Ljubljeni, susret naš.
Oči u oči, jedan na jedan,
otvorenost na otvorenost,
davanje na davanje,
bezuvjetnost na bezuvjetnost.
Dozvoli treptaj prepoznavanja u pogubljenim očima
koje odlučih gledati i ustima koja odlučih hraniti.
Znam da si skrovit u tim zamućenim zjenicama,
napaćenim tijelima
i čekaš me, drhtavo skudren,
u nadi da ću TE prepoznati.
Jer što si TI bez ljubavi ljudske?
Kako sve ovo protumačiti
nego li Tvojom osobnom pozivnicom,
naizgled bez potpisa,
da TE vidim, dotaknem i osvjedočim se.
Znao si da ne trebam čuda kako bih vjerovala
i zato si me otpremio na put davno zapisan:
„što učinite najmanjim među vama, meni ste učinili.“
I zato me evo tu.
Startam u poniznosti i služenju onima koji su stvoreni na Tvoju sliku.
Na jednak način kao što sam i sama stvorena.
Od danas, među onima koji su pritisnuti tišinom,
krećem na najteži i najzahtjevniji put svoga života;
pustolovinu, avanturu, hodočašće, iscjeljenje, otkupljenje.
Tražim te tamo gdje te se najmanje očekuje.
Po hodnicima i sobama gdje se ljudski ego posve upokojio,
a dostojanstvo potrebitog opredmetilo u nužnost
ljudskog dodira neznanca
koji ljubi
kao što TI ljubiš.
Ja sam, Voljeni, spremna.
Vodi me, slijedit ću Te.
utorak, 13.07.2021.
Najava
Foto: Otočka
Cjeloživotni Put je potraga za Smislom, Stvoriteljem, Kreacijom, Bogom, Sebstvom, Uzvišenošću. Ili, nazovimo to kako god. Preispitivanje svrhovitosti rođenja, življenja, radovanja, patnje, kraja. Koji to je ili nije. Tražila sam sebe u sebi. Tražila sam se kroz druge. Brdo knjiga. Kroz aktivnosti. Stalna propitivanja. Stalna poniranja i uzdizanja. Vječni volonter u udrugama potrebitih me punio. Nikad praznio.
Onda je nastupio čeznutljivi tren u kojem sam tražila više, dublje, teže, bliže. Tražila, tražila i ko da mi je stalno izmicalo. Pa se pukim slučajem dogodio Samaritanac. Udruga koja skrbi o pretežito 100% -tnim tjelesnim i mentalnim invalidima. Naprosto sam, svim bićem, znala da je to to.
Javljanje ravnateljici Centra. Časnoj sestri. Pa njeno iščuđavanje da bi netko tu uopće htio volontirat. Dugometražni intervju i provjera svega u meni i oko mene. Na kraju obilazak 36 štićenika smještenih na dva kata njihova Utočišta. Samo zato jer je to bilo moje pravo vrijeme, samo zato jer je to bio period velike milosti koju sam imala, samo zato jer me čežnja poniranja u visine vukla do boli....samo zato sam sve to mogla. U trenu spoznati. I reći odlučno, DA, to je to.
Potpisan je volonterski ugovor kojim sam bila obvezna dolazit jedan put tjedno po sat vremena. I hranit štićenike. Jer sam to sama odabrala kao aktivnost. Hranjenje potrebitih koji uopće nemaju refleks gutanja je priča za sebe. Ali idemo polako. Sve će se otvarat. Narednih šest mjeseci sam dolazila baš svaki dan. Tek poslije sam shvatila u kolikoj mjeri je, meni jedinici u majke, paralelno pomagalo ispraćat nju odlazeću. Koja se živa raspadala u karcinomima koji su je doslovno okupirali.
Bila je to najduhovnija dionica mog života. Vala nas je poslije razdvojila. I mamina smrt. Ali jednom će nas opet spojit. Moj agnosticizam je dobio svoje ime. Osobnost. Prepoznatljivost. Opredmećenost. Živi duh i živi život. U tom periodu sam u hipu ispisala "Mojih 12 apostola."
Od sutra, ako nešto bolji internet da, objavit ću po jednu priču. Teško ih je komentirat. Gotovo nemoguće. Ili se osjete srcem. Ili ništa.
Grlim vas svih u povratku na svoj omiljeni blog. Čvrsto vjerujući da će tehnika biti na mojoj strani.
srijeda, 07.07.2021.
Naoružanje
Moj ruter:-(
Moj mobitel:-(
Naoružanje je sastavni dio naše civilizacije. Za zapadni blok. Istočni blok. Parcijalne grupacije. Interesne grupe. Mrzim oružje svake vele, osim oštrog noža kad kuham. Bez njega ni prismrdit oko rezuckanja ičega. Ova zadnja dva-tri dana sam se morala naoružat do zuba. Strpljenjem. Jer, ovo šta slijedi je moja mora. Danak vremenu. I tehnologiji. Koja je ipak izvršila okupaciju na malog čovjeka. Učinivši ga ovisnim o mobitelu i internetu. Oba mi naprosto štekaju otkako su u Valu nahrupili turisti. Preopterećenje do pucanja.
"Dobar dan, dobro došli u kontaktni centar Hrvatskog telekoma. Ukoliko je poziv vezan za priključak koji glasi na pravne osobe, birajte 1. Ukoliko je poziv vezan za priključak koji glasi na privatne osobe, birajte 2. Molimo da ostanete na liniji. Bit ćete preusmjereni korisničkoj službi za privatne korisnike. Informacije o uslugama za privatne korisnike možete dobiti na telefonu 08009000.
Dobar dan, dobro došli u korisničku službu Hrvatskog telekoma za manženta korisnike. Slijedi glavni izbornik:
- za telefonske poteškoće i podršku birajte 1
- za pitanja o uslugama i računima, birajte 2
- za pitanja o uslugama na bonove, birajte 3 "
i tako dalje i dalje i dalje....čekat do besvijesti jer trenutno nema slobodnih operatera.
Izdali su radni nalog za izlazak na teren. Uslijedio je poziv tehničke službe. Kažu, ne može bolje. U rupi ste šta se lokacije tiče. Kad se bude gradila nova cesta onda ćemo polagat i nove kabele. Do tada, kažu, stavite ruter na prozor. Na mobitel mogu, unutar kuće, pričat samo na nekoliko metara kvadratnih. Ako prekoračim za širinu podne pločice, ode poziv u tišinu. Ili, da ipak ne prostačim. Osjećam li prazninu zbog svega navedenog? Da. Veliku.
Jesam li ovisnica ili samo konzument vremena u kojem živim?
Fali mi čitat vas koje čitam i pratim. Fali mi ostavit komentar. Nedostaje i vaš meni. Ljudska toplina se dijeli na sto načina. Pa i blogom. Ko ga bira kao dimenziju topline. A ne oružja za hladnoblokovski rat.
Kad me ne vidite u komentaru na vaš post, znajte da sam dušom tu. Osmjehom tu. Podrškom tu. Samo me tehnologija priječi u realizaciji. Grlim svih odreda. Kad se pojavi bar crtica na ruteru, kao sada, eto mene.
nedjelja, 04.07.2021.
Nije do mene
Foto: Otočka
Protiv više sile je teško. Administracija je često baš u tom statusu. Nedodirljiva. Godinama sam već upućivala bezbroj pritužbi na užasnu uslugu interneta. Kažu, treba mijenjat cijelu infrastrukturu, kopat, postavljat nove kabele. Na moje pitanje kada, kad uprava odluči, odrešiti su. Znam, malo nas u Vali, al teško živit bez kontakata. Računi uredno pristižu. Ja ih još urednije podmirujem.
I tako, ljeto u Vali je predivno. Valjda su i bajke pisane po njoj i nestvarnoj joj ljepoti. Al internet šteka. I jako teško je išta otvorit, postavit, komentirat. Ponekad satima ne mogu baš ništa. Ma kako stentana po prirodi bila, ovo me nadilazi. Pa ako me nema, da se zna. Nije do mene. Do moje srčanosti za pisanjem i druženjem s vama. Operater je gazda. Čak i u mom sokaku. Grlim do otklanjanja smetnji.
subota, 03.07.2021.
Za Domenica
DOMENICO
sljedeći post oćemo Rokija neošišanog :))))
________________
Nekad davno, davno, na Radio Splitu je, nediljon popodne, bila emisija Zaželili ste poslušajte. Pa bi rodbina i prijateji naručili pismu povodon vinčanja drageg in rodijaku Mate i njegove buduće žene Kate. Onda bi Mišo zakanta Odvest ću te na vinčanje. Pa tako redon žeje i pisme.
Eto, tako nekako je i dragi nan Domenico zaželija vidit mog neošišanog Rokija. Koji skapaje na pasje vrućine. I klati se po ladnin pločicama. I dahće s jezikon do poda. A meni milo, pa ga svako malo štrcan polivačon. Jer, Roki je kontinentalac koji ne samo da ne voli more, vengo ga se još i boji. Straj ga je još i od mušica, prndeja, skakavaca. Rođen je u znaku maze, podznaku mazilice. Stalno je po krilu ili naslonjen njuškicon na nogu, ruku, zimi u krilu pod jorganon. Nema ga na škoju ko ošišat pa čekamo ženu iz Zagreba koja se dođe u Valu odmorit. Usput i ošišat pase po listi čekanja. Meni u frizera šišanje 100. Rokiju 250 kuna.
Ko bi Domenika odbija? Nadan se da će mu žeje i daje ostat u ovin okvirima jer ja ne znan čiju sliku bi moga pitat drugi put. Pa evo, redon, da se moj Roki vidi.
DOMENICO, jel to bilo OK? :-))))
petak, 02.07.2021.
Najobičniji petak
Foto. Otočka
Ubrala jutros iz mini vrtla zeru poma, balancana, paprika i kukumara. Malo, ali sve to srce veseli.
Jučer popila pinkicu pelina. Agencija zvala da se kupac odlučija za drugu kuću. Visoko u brdu. Daleko od mora. S bazenon i jakuzijen. Jebaga bazen. Di ću bazen gradit na kuću koja je devet metara od mora. Pa mi sve to bokunić teško palo. Al od žilavih san ja. Hop na noge lagane.
Tako jutros zoron, kako se već dižen, zgrabila od vedra neba. Pa zeru bistra mora. Zamišala s malo blažena maeštrala i , uz čikaru kave, zaželila si dobro jutro. Idemo dalje. Uvik postoji razlog. To šta ga ne vidin, ne minja na stvari. Nisan dobro. Nego san super.
Ova moja dva su guštala uz obid. Koji je nama u podne i kvarat. Ja njima, razmaženima, po žeji. Kako in pita. Pa sad oba ligenzi, u horizontali. A ja se makla u blaženi mir od oba dva.
Priko puta se usidrila vela jahta. Ingleži. Ni lako bit bogat. Oće te ko upucat, okrest, isfrižat jahtu, otet, tražit otkupninu...Pa triba ko će navigavat, pa osiguranje, ko će skuvat, oprat, dodat, namistit. Božemesačuvaj.
Roki dahće. Cili je zaresta al frizerka mu dolazi na škoj, iz Zagreba, tek u osmi misec. Zalivan ga svako malo da olakšan. A on se prostire po pločicama di mu je veća bava.
Jesan li dobro: jesan!
Je li mi lipo: ije!
Fali li mi čega: ništa!
Je li mi vruće: trenutno ni!
Iman li žeju: da ovaki mir u meni potraje šta duže!
Blogokviz će bit zadovojan.
5/5
