morska iz dubina
ponedjeljak, 19.07.2021.
Priča 5.
Soba. U njoj dva kreveta. U jednom leži Aleksandra. Anđeo.
Prva u nizu koja mi je izmamila olovnu suzu. Sapeta u svojoj tjelesnoj i umnoj nemoći, predivnih velikih očiju, iz kojih sam Te iščitavala, Nebo moje. Na samom izvoru. Poput struje si me prožeo. Zatresao. Naježio. Vidjela sam Te očima svojim. Osjetila prisutnost Tvoju. Čula neizgovorene riječi s usana njenih. Govoriš kroz nju, nerazgovjetno ljudskom uhu, neuhvatljivo ljudskom umu.
Ali dao si mi, na tren, oči svoje, uši svoje, dušu svoju. Spoznala sam kako si velik u njoj. Gušim se u suzama i otkrivenju kako je velika milost kojom si me zakrilio, dajući mi priliku biti jakom. Dajući mi priliku probuditi se iz učmalosti svakodnevice i biti probuđena. Iskonski probuđena, u epicentru života. Gdje caruje najveličanstvenija od svih ljubavi. Tvoja ljubav.
Mila Aleksandra, tako draga, paperjasto meka, sveobuhvatna u mom zagrljaju. Stopljene nam duše, kao jedna, predajemo Ljubavi. Moja probuđena, njena već odavna Tvoja. Jer Ti si ona. Moj izazov i kušnja. Moja prilika da, čvrsto uzemljena, zakoračim u Zvjezdograd.
Aleksandra, moje voljeno dijete, zarobljena u apsolutnoj potrebitosti, otvorene zjenice lanenih očiju prepustila mi kao ulaznicu u beskonačne odaje predstave života. Misterija i enigme. U kojoj se ukazalo uprizorenje iskričavog svjetla. Na moju bezuvjetnu radost i hvalu.
