morska iz dubina
četvrtak, 15.07.2021.
Priča 1.
Foto: Otočka
Sobičak. Jedan krevet. U njemu ona. Pokrivena do vrata. Anđeo. Oči nerazmjerne u pogledu. Tople i sjetne. Tek poneki zub. Ručice male, bijele, glatke. Kao da pripadaju petogodišnjem djetetu. Nikako odrasloj osobi. Susret očima bio je prvi kontakt.
Svjetlana. Ima 44 godine.
Bože, kako si rječit u pogledu. Sveobuhvatan u dodiru. Ispunjavaš dušu bez suvišnih riječi.
Još do jučer nisam ni slutila kako te mogu naći u tolikoj nesavršenosti. Sva moja lutanja i upiranja da te sretnem bila su bezuspješna. Polovična traženja i polovični angažmani tek su bili dostatni da
veličanstveni ego prede ko mačak kraj peči. A glad koju sam osjećala ostavljala me nedorečenom. Nerealiziranom. Potrošenom. Vapila sam ti noćima besanim. Hvala Ti što si me čuo. Isporučio me sebi samoj.
Gledam te velike oči, pogled kojih prolazi kroz mene . I vidim TE u njima. Ne možeš me izbjegavati. Osjećam tvoju blagost, milost i beskonačnu ljubav u njoj. Kroz nju. Preko nje. Svjetlane. Anđela.
Vesela, dobrohotna, nezahtijevna. Slatka, mazna, razigrana. Upravo onakva kakvo je i dijete zatočeno u njoj. Njenoj tjelesnoj i umnoj ograničenosti. Gledam je s ljubavlju. Gledam je Tvojim očima. Kakva veličanstvenost! Gledam joj zalutalost pogleda u Tvojoj sveprisutnosti. Smješkamo se jedna drugoj. Dodirujemo se dlanovima. Dodirujemo se ljubavlju.
Svjetlana leži. Samo to može. Njene rane po tijelu krvare. Svakodnevno.
Ej ti, Nebeski, koji si se utjelovio kao čovjek, gledam te u njenim otvorenim ranama, njenoj muci, bolu,
patnji. Kako se lako zaljubiti kada TI, beskonačna Ljubavi, posreduješ. Lakoćom leptirovih krila
istresaš vilinski prah sveprožimajućeg zajedništva.
Još mazni pozdrav pred spavanje, izmamio je najljepši osmjeh ovoga svijeta. Lebdim. Ispunjena. Sretna. Definirana. Hrlim sutrašnjem danu.
Opet ću se, Nebo moje, družiti s Tobom. Kakve li treperavosti u meni.
U sumornom hodniku, prepunom invalidskih kolica, tražit ću te pogledom. Srcem. Dušom. Intuicijom. Svim novoprobuđenim čulima.
Znam, čekaš me.
/Priča 1. iz "Mojih 12 apostola/
